Žalba koju je 29. studenoga 2013. podnio Villeroy & Boch AG protiv presude Općeg suda (četvrto vijeće) od 16. rujna 2013. u spojenim predmetima T-373/10, T-374/10, T-382/10 i T-402/10, Villeroy & Boch AG i dr. protiv Europske komisije

(Predmet C-625/13 P)

2014/C 39/17

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Villeroy & Boch AG (zastupnici: M. Klusmann, Rechtsanwalt, S. Thomas)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjev

Ostajući pri zahtjevima postavljenim u prvom stupnju, žalitelj od Suda zahtijeva da:

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalbenim razlozima 1. do 6. prigovara se pogrešnoj primjeni prava Općeg suda, koja je nastupila u vezi s ocjenom dokaza. Tako je Opći sud dokaze koji su se odnosili na navodnu povredu u Francuskoj u ovom slučaju smatrao dovoljnim za osudu tužitelja, dok je iste dokazne elemente u paralelnim postupcima (1) ocijenio potpuno drugačije. Ovo povređuje načelo in dubio pro reo i zakone logike jer se ne može donijeti ista ocjena s različitim rezultatom na štetu tužitelja.

Drugim žalbenim razlogom prigovara se da je Opći sud tužitelju kao proizvođaču sanitarne keramike pripisao povrede društava koja nisu njegovi konkurenti (proizvođači armatura) u Italiji, iako tužitelj nije bio nazočan na njihovim sastancima udruženja koji su navodno protivni pravu tržišnog natjecanja. Istodobno je Opći sud u vezi s konkurentima tužitelja u paralelnim presudama (2) i istoj točki presudio da postupanje protivno pravu tržišnog natjecanja među društvima koja nisu konkurenti ne postoji čak ni onda kada su isti bili nazočni prilikom navodnih povreda proizvođača armatura. I u tom su dijelu, pored očito diskriminirajućeg nejednakog postupanja na štetu tužitelja, povrijeđeni načelo in dubio pro reo i zakoni logike. Kada su prema mišljenju Općeg suda moguće dvije različite ocjene istog činjeničnog stanja, tada se u kaznenom pravu adresatu sankcije može pripisati samo ona blaža, ali ne — kao ovdje — štetnija varijanta.

Trećim žalbenim razlogom prigovara se nezakonitosti deklaratorne odluke o složenoj povredi počinjenoj u Nizozemskoj koja se odnosi na činjenična stanja za koja je nastupila zastara te nepodudarnosti utvrđenja Općeg suda u obrazloženju u odnosu na izreku presude. Potonja su opširnija od stvarnih utvrđenja Općeg suda u obrazloženju, što je značajan nedostatak obrazloženja presude čija izreka u tom dijelu nije potkrijepljena razlozima. To predstavlja povredu članka 101. UFEU-a i članka 81. Poslovnika Općeg suda.

Četvrtim žalbenim razlogom se vezano za Belgiju u bitnome prigovara ne uzimanju u obzir činjenica mjerodavnih za odlučivanje, a što je Opći sud i sâm ustanovio na usmenoj raspravi.

Petim žalbenim razlogom ističu se prigovori vezano za utvrđenje povrede u Njemačkoj. Prigovara se zanemarivanju odnosno izvrtanju izlaganja tužitelja te pravnoj neodrživosti različitih utvrđenja za navodno nedopuštenu razmjenu informacija u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a.

Šesti žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu primjenu prava vezano za ocjenu Općeg suda o povredi počinjenoj u Austriji.

Sedmim žalbenim razlogom prigovara se izvedenom pripisivanju tužitelju povredâ drugih, pravno samostalnih društava, kao povredi načela odgovornosti na temelju krivnje.

Osmi žalbeni razlog pobija kvalifikaciju činjenično i pravno nepovezanog ponašanja u navodno jedinstvenu i kompleksnu produženu povredu (single complex and continuous infragment — „SCCI”), koja po mišljenju tužitelja već zbog nedostatka komplementarnosti zajedno ocijenjenih načina ponašanja pravno nije smjela nastupiti. Na način kako je ovdje primijenjen, pravni pojam SCCI-a povrijedio je načelo poštenog postupka.

Devetim žalbenim razlogom pobija se nepostojanje ovlasti za određivanje solidarne odgovornosti koncerna u pogledu novčane kazne zbog nesudjelovanja neposredno u počinjenju djela kao povreda načela zakonitosti i načela osobne odgovornosti.

Desetim žalbenim razlogom tužitelj prigovara pogrešnoj primjeni prava tzv. „light reviewom” Općeg suda koji je nedovoljno koristio svoju ovlast ispitivanja i time zaobišao jamstvo pravne zaštite prava Zajednice.

Naposljetku se u jedanaestom žalbenom razlogu prigovara da je potvrđena novčana kazna u svakom slučaju neproporcionalna. Naime, uzimajući u obzir nepovoljna činjenična utvrđenja u presudi koja su već ukinuta te daljnja koja će se zbog manjkavosti obrazloženja morati ukinuti, neizmijenjeno dosuđivanje kazne u visini zakonskog maksimuma od 10 % prometa koncerna, a koju je izrekao Opći sud, ne može biti proporcionalno i time dopušteno. Ako većina činjeničnih utvrđenja nije održiva za obrazloženje povrede, tada s obzirom na očite nedostatke dokazâ i uzročno-posljedične veze ne može postojati SCII koji je obuhvaćao 6 zemalja, 3 skupine proizvoda i 10 godina, nego u najgorem slučaju jednokratne lokalne povrede koje ni izdaleka ne mogu opravdati ovdje izrečenu razinu sankcije. Činjenično stanje koje se ovdje treba utvrđivati daleko je udaljeno od teškog ili čak moguće najtežeg slučaja, a što Opći sud, grubim zanemarivanjem kriterija ocjene koja treba tumačiti, nije uzeo u obzir.

(1)  Presuda Općeg suda od 16. rujna 2013. u spojenim predmetima T-379/10 i T-381/10, Keramag Keramische Werke AG i dr. i Sanitec Europe Oy/Komisija.

(2)  Presuda Općeg suda od 16. rujna 2013. u spojenim predmetima T-379/10 i T-381/10, Keramag Keramische Werke AG i dr. i Sanitec Europe Oy/Komisija, kao i presuda Općeg suda od 16. rujna 2013. u predmetu T-380/10, Wabco Europe i dr./Komisija.