Predmet C‑637/13 P

Laufen Austria AG

protiv

Europske komisije

„Žalba – Zabranjeni sporazumi – Belgijsko, njemačko, francusko, talijansko, nizozemsko i austrijsko tržište kupaonske opreme – Usklađivanje prodajnih cijena i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Članak 23. stavak 2. – Gornja granica od 10 % prihoda – Smjernice o metodi za utvrđivanje iznosa novčanih kazni iz 2006. – Obveza obrazlaganja – Načelo jednakog postupanja – Izvršavanje neograničene nadležnosti”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 26. siječnja 2017.

  1. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Najviši iznos–Izračun–Prihod koji se uzima u obzir–Poduzetnik kojeg je preuzeo drugi poduzetnik koji je u vrijeme povrede bio zaseban gospodarski subjekt–Uzimanje u obzir prihoda svakog od tih gospodarskih subjekata

    (čl. 101. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

  2. Žalba–Nadležnost Suda–Preispitivanje, zbog razlogâ pravičnosti, ocjene Općeg suda o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima koji su povrijedili pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora–Isključenost

    (čl. 256. i 261. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

  3. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Određivanje osnovnog iznosa–Težina povrede–Ulazna naknada–Čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir–Poštovanje načela proporcionalnosti

    (čl. 101. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2. i 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 21., 23. i 25.)

  4. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Mjerila–Težina povrede–Elementi ocjene

    (čl. 101. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 19.‑23. i 25.)

  5. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Sudski nadzor–Neograničena nadležnost suda Unije–Doseg–Granica–Poštovanje načela jednakog postupanja–Uzimanje u obzir razlika i pojedinačnih okolnosti konkretnih poduzetnika

    (čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 20. i 21.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 13., 19.‑22., 25., 28. i 29.)

  6. Žalba–Razlozi–Obrazloženje presude kojim je povrijeđeno pravo Unije–Izreka koja je utemeljena iz drugih pravnih razloga–Odbijanje

    (čl. 256. st. 1. podst. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

  7. Žalba–Razlozi–Nadzor Suda nad ocjenom činjenica i dokaza–Isključenje osim u slučaju iskrivljavanja

    (čl. 256. st. 1. podst. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

  1.  Kada poduzetnika kojeg Komisija smatra odgovornim za povredu članka 101. UFEU‑a, preuzme drugi poduzetnik unutar kojeg on zadrži kao podružnica svojstvo zasebnog gospodarskog subjekta, Komisija mora uzeti u obzir prihod svakog od tih gospodarskih subjekata u razdoblju prije preuzimanja, kako bi na njih eventualno primijenila gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini, predviđenu u članku 23. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 1/2003.

    U tom smislu, cilj utvrđivanja u članku 23. stavku 2. gornje granice od 10 % prihoda svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi, osobito je izbjeći da izricanje novčane kazne u iznosu većem od te gornje granice nadiđe platežnu mogućnost tog poduzetnika na datum utvrđivanja njegove odgovornosti za povredu i izricanja novčane kazne od strane Komisije. U prilog takvom zaključku ide članak 23. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1/2003 koji zahtijeva, u odnosu na gornju granicu od 10 %, da se ona izračunava na temelju financijske godine koja prethodi godini odluke Komisije kojom se sankcionira povreda. Takav zahtjev se doista poštuje kada se ta gornja granica utvrđuje samo na temelju prihoda podružnice, glede novčane kazne koja je isključivo njoj izrečena, u odnosu na razdoblje prije njezinog preuzimanja od strane društva majke.

    Prema tome, budući da društvo majka ne može biti odgovorno za povredu koju je njezino društvo kćer počinilo prije dana njezina preuzimanja, Komisija prilikom izračuna gornje granice od 10 % treba uzeti u obzir vlastite prihode tog društva kćeri, ostvarene tijekom poslovne godine koja je prethodila godini u kojoj je donesena odluka o sankcioniranju povrede. Dakle, u slučaju kad se pravi razlika između prvog razdoblja, u kojem je društvo kćer jedino odgovorno za povredu, i drugog razdoblja, u kojem je društvo majka za povredu odgovorno solidarno sa svojim društvom kćeri, članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiju ne obvezuje da provjeri prelazi li dio novčane kazne za koji društvo majka nije solidarno odgovorno za plaćanje, gornju granicu od 10 % prihoda samog društva kćeri.

    (t. 44., 46.‑50.)

  2.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 59.)

  3.  Prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni određenih zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja, treba uzeti u obzir trajanje povrede i sve elemente koji mogu utjecati na ocjenu težine te povrede. Među elementima koji mogu utjecati na ocjenu težine povrede nalaze se ponašanje svakog poduzetnika, uloga koju je svaki od njih imao u uspostavljanju sporazuma ili usklađenih djelovanja, dobit koju su mogli ostvariti iz tih sporazuma ili djelovanja, njihova veličina i vrijednost robe o kojoj je riječ kao i rizik koji povrede takve vrste predstavljaju za ciljeve Unije.

    Činjenica da poduzetnik nije pripadao „jezgri” zabranjenog sporazuma među ostalim i zbog toga što nije doprinio njegovu stvaranju i održavanju, ni u kojem slučaju ne može dokazivati da je Opći sud trebao zaključiti da koeficijenti „težina povrede” i „dodatni iznos” po stopi od 15 % nisu bili primjereni ili da su bili previsoki, zato što taj postotak ima opravdanje u samoj prirodi predmetne povrede, tj. provođenju koordiniranog povećanja cijena. Ta povreda naime spada među najteže oblike ograničavanja tržišnog natjecanja u smislu točaka 23. i 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003., a navedena stopa od 15 % odgovara najnižoj stopi na ljestvici sankcija predviđenih za takve povrede u skladu s tim smjernicama.

    Prema tome, Opći je sud ispravno zaključio da Komisija nije povrijedila načelo proporcionalnosti kada je koeficijente „težina povrede” i „dodatni iznos” odredila po stopi od 15 % bez obzira na ograničen zemljopisni doseg sudjelovanja poduzetnika u predmetnoj povredi.

    (t. 60., 61., 64.‑66.)

  4.  Iako je prilikom ocjene težine povrede odredbi članka 101. UFEU‑a, a potom i određivanja iznosa izrečene novčane kazne, moguće među ostalim uzeti u obzir i zemljopisni opseg povrede, činjenica da jedna povreda obuhvaća veći zemljopisni opseg od druge povrede, ne može nužno sama po sebi značiti da tu prvu povredu, promatranu u cjelini i posebice s obzirom na svoju narav, treba smatrati težom od druge povrede, te da je shodno tome opravdano određivanje viših koeficijenata „težina povrede” i „dodatni iznos” u odnosu na koeficijente primijenjene na izračun novčane kazne kojom se sankcionira ta druga povreda.

    (t. 68.)

  5.  Opći sud dužan je poštovati načelo jednakog postupanja ne samo u okviru provedbe nadzora zakonitosti Komisijine odluke o izricanju novčanih kazni nego i prilikom izvršavanja neograničene nadležnosti. Naime, izvršavanje takve nadležnosti ne smije dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu ili usklađenom djelovanju koje je protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a prilikom određivanja iznosa novčanih kazni koje im se izriču.

    Uzimanje u obzir kod ocjenjivanja težine povrede, na temelju istog načela, razlika između poduzetnika koji su sudjelovali u istom zabranjenom sporazumu, posebno u pogledu zemljopisnog opsega njihovih pojedinih sudjelovanja, ne treba nužno provesti prilikom utvrđivanja koeficijenata „težina povrede” i „dodatni iznos”, nego je to moguće učiniti i u nekom drugom stadiju izračuna novčane kazne, primjerice prilikom prilagodbe osnovnog iznosa ovisno o olakotnim i otegotnim okolnostima na temelju točaka 28. i 29. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003. Takve se razlike mogu odraziti i kroz vrijednost prihoda od prodaje prihvaćenu za izračun osnovnog iznosa novčane kazne, zato što ta vrijednost upućuje na važnost, za svakog uključenog poduzetnika, njegova sudjelovanja u predmetnoj povredi, u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006. koja omogućava da se kao polazišna točka za određivanje visine novčane kazne uzme iznos koji odražava gospodarski značaj povrede i doprinos poduzetnika toj povredi.

    (t. 70.‑72.)

  6.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 74., 75.)

  7.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 81.)