Predmet C‑447/13 P
Riccardo Nencini
protiv
Europskog parlamenta
„Žalba — Član Europskog parlamenta — Naknade namijenjene za pokrivanje troškova nastalih u izvršavanju parlamentarnih dužnosti — Povrat neopravdano isplaćenog iznosa — Naplata — Zastara — Razuman rok“
Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. studenoga 2014.
Žalba – Predmet – Žalba samo protiv odluke o naknadi troškova ili o njihovoj visini – Nedopuštenost
(Statut Suda, čl. 58. st. 2.)
Žalba – Razlozi – Puko ponavljanje razloga i argumenata iznesenih pred Općim sudom – Neodređivanje istaknute pogreške koja se tiče prava – Nedopuštenost – Osporavanje tumačenja ili primjene prava Unije koje je izvršio Opći sud – Dopuštenost
(čl. 256 UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.; Poslovnik Suda, čl. 169.)
Proračun Europske unije – Financijska uredba – Naplata tražbina od trećih osoba – Rok zastare – Predmet – Donošenje provedbenih pravila za rok u skladu s tom svrhom
(Uredba Vijeća br. 1605/2002, čl. 73.a i 183.)
Proračun Europske unije – Financijska uredba – Naplata tražbina od trećih osoba – Zahtjev za naknadu u obliku obavijesti o terećenju – Rok za dostavu – Prekoračenje roka zastare koji se primjenjuje na tražbine – Oboriva pretpostavka o nerazumnosti roka za dostavu – Posljedice neobaranja – Poništenje zahtjeva za naknadu – Neisticanje ugrožavanja prava na obranu dužnika – Nepostojanje utjecaja
(Uredba Vijeća br. 1605/2002, čl. 73.a; Uredba Komisije br. 2342/2002, čl. 85.b)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 23., 25.)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 32., 33.)
Donošenjem općeg pravila prema kojemu, kako proizlazi iz članka 73.a Uredbe br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica, za tražbine Unije u odnosu na treće osobe zastara nastupa nakon isteka roka od pet godina zakonodavac Unije je namjeravao dodijeliti eventualnim dužnicima Unije jamstvo da se nakon proteka tog roka u načelu, u skladu sa zahtjevima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, protiv njih ne mogu provoditi mjere za naplatu takvih tražbina, u pogledu kojih su oni, dakle, oslobođeni obveze dokazivanja da nisu dužnici. U tom pogledu, navedeni članak 73.a za cilj osobito ima vremensko ograničavanje mogućnosti naplate tražbine Unije od trećih osoba, kako bi se zadovoljilo načelo dobrog financijskog upravljanja.
Nadalje, budući da se člankom 73.a Uredbe br. 1605/2002 za utvrđivanje datuma koji treba koristiti za izračun upućuje na provedbena pravila koja, na temelju članka 183. te Uredbe, mora donijeti Europska komisija, ne može se pozivati samo na članak 73.a, bez njegovih provedbenih pravila, kako bi se dokazalo da je za tražbinu Unije nastupila zastara. U tom pogledu, navedena provedbena pravila mogu se donijeti samo u skladu s ciljevima na kojima se temelji pravilo tako utvrđeno u članku 73.a.
(t. 43.‑45., 52.)
Iako je točno da ni Uredba br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica ni Uredba br. 2342/2002 o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 1605/2002 ne preciziraju rok u kojem se mora poslati obavijest o terećenju počevši od datuma nastanka činjenice, načelo pravne sigurnosti nalaže, u slučaju da primjenjivi tekstovi o tome ništa ne govore, da predmetna institucija tu dostavu izvrši u razumnom roku.
U tom pogledu, uzimajući u obzir rok zastare za tražbine propisan člankom 73.a Uredbe br. 1605/2002, rok za dostavu obavijesti o terećenju mora se smatrati nerazumnim kada se ta dostava odvija izvan razdoblja od pet godina od trenutka od kojega je institucija u redovnim okolnostima mogla istaknuti svoju tražbinu. Takva se pretpostavka može pobiti samo ako predmetna institucija dokaže da je, unatoč naporima koje je poduzela, kašnjenje u djelovanju posljedica postupanja dužnika, osobito njegovih postupaka otezanja ili njegove zle vjere. U nedostatku takvog dokaza, treba stoga utvrditi da je institucija povrijedila obveze koje ima na temelju načela razumnog roka.
Nadalje, jednom kada je utvrđena ta povreda obveze, sud Unije ne može a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, ne poništiti odluku o naplati tražbine o kojoj je riječ zato što tužitelj nije istaknuo povredu svojeg prava na obranu.
(t. 47.‑49., 55.)
Predmet C‑447/13 P
Riccardo Nencini
protiv
Europskog parlamenta
„Žalba — Član Europskog parlamenta — Naknade namijenjene za pokrivanje troškova nastalih u izvršavanju parlamentarnih dužnosti — Povrat neopravdano isplaćenog iznosa — Naplata — Zastara — Razuman rok“
Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. studenoga 2014.
Žalba — Predmet — Žalba samo protiv odluke o naknadi troškova ili o njihovoj visini — Nedopuštenost
(Statut Suda, čl. 58. st. 2.)
Žalba — Razlozi — Puko ponavljanje razloga i argumenata iznesenih pred Općim sudom — Neodređivanje istaknute pogreške koja se tiče prava — Nedopuštenost — Osporavanje tumačenja ili primjene prava Unije koje je izvršio Opći sud — Dopuštenost
(čl. 256 UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.; Poslovnik Suda, čl. 169.)
Proračun Europske unije — Financijska uredba — Naplata tražbina od trećih osoba — Rok zastare — Predmet — Donošenje provedbenih pravila za rok u skladu s tom svrhom
(Uredba Vijeća br. 1605/2002, čl. 73.a i 183.)
Proračun Europske unije — Financijska uredba — Naplata tražbina od trećih osoba — Zahtjev za naknadu u obliku obavijesti o terećenju — Rok za dostavu — Prekoračenje roka zastare koji se primjenjuje na tražbine — Oboriva pretpostavka o nerazumnosti roka za dostavu — Posljedice neobaranja — Poništenje zahtjeva za naknadu — Neisticanje ugrožavanja prava na obranu dužnika — Nepostojanje utjecaja
(Uredba Vijeća br. 1605/2002, čl. 73.a; Uredba Komisije br. 2342/2002, čl. 85.b)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 23., 25.)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 32., 33.)
Donošenjem općeg pravila prema kojemu, kako proizlazi iz članka 73.a Uredbe br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica, za tražbine Unije u odnosu na treće osobe zastara nastupa nakon isteka roka od pet godina zakonodavac Unije je namjeravao dodijeliti eventualnim dužnicima Unije jamstvo da se nakon proteka tog roka u načelu, u skladu sa zahtjevima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, protiv njih ne mogu provoditi mjere za naplatu takvih tražbina, u pogledu kojih su oni, dakle, oslobođeni obveze dokazivanja da nisu dužnici. U tom pogledu, navedeni članak 73.a za cilj osobito ima vremensko ograničavanje mogućnosti naplate tražbine Unije od trećih osoba, kako bi se zadovoljilo načelo dobrog financijskog upravljanja.
Nadalje, budući da se člankom 73.a Uredbe br. 1605/2002 za utvrđivanje datuma koji treba koristiti za izračun upućuje na provedbena pravila koja, na temelju članka 183. te Uredbe, mora donijeti Europska komisija, ne može se pozivati samo na članak 73.a, bez njegovih provedbenih pravila, kako bi se dokazalo da je za tražbinu Unije nastupila zastara. U tom pogledu, navedena provedbena pravila mogu se donijeti samo u skladu s ciljevima na kojima se temelji pravilo tako utvrđeno u članku 73.a.
(t. 43.‑45., 52.)
Iako je točno da ni Uredba br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica ni Uredba br. 2342/2002 o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 1605/2002 ne preciziraju rok u kojem se mora poslati obavijest o terećenju počevši od datuma nastanka činjenice, načelo pravne sigurnosti nalaže, u slučaju da primjenjivi tekstovi o tome ništa ne govore, da predmetna institucija tu dostavu izvrši u razumnom roku.
U tom pogledu, uzimajući u obzir rok zastare za tražbine propisan člankom 73.a Uredbe br. 1605/2002, rok za dostavu obavijesti o terećenju mora se smatrati nerazumnim kada se ta dostava odvija izvan razdoblja od pet godina od trenutka od kojega je institucija u redovnim okolnostima mogla istaknuti svoju tražbinu. Takva se pretpostavka može pobiti samo ako predmetna institucija dokaže da je, unatoč naporima koje je poduzela, kašnjenje u djelovanju posljedica postupanja dužnika, osobito njegovih postupaka otezanja ili njegove zle vjere. U nedostatku takvog dokaza, treba stoga utvrditi da je institucija povrijedila obveze koje ima na temelju načela razumnog roka.
Nadalje, jednom kada je utvrđena ta povreda obveze, sud Unije ne može a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, ne poništiti odluku o naplati tražbine o kojoj je riječ zato što tužitelj nije istaknuo povredu svojeg prava na obranu.
(t. 47.‑49., 55.)