Spojeni predmeti C‑317/13 i C‑679/13
Europski parlament
protiv
Vijeća Europske unije
„Tužba za poništenje — Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima — Podvrgavanje nove psihoaktivne tvari nadzornim mjerama — Utvrđenje pravnog temelja — Pravni okvir primjenjiv nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona — Prijelazne odredbe — Izvedeni pravni temelj — Savjetovanje s Parlamentom“
Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 16. travnja 2015.
Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Određivanje predmeta spora – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Nedvosmisleno formulirani zahtjevi tužitelja
(Poslovnik Suda, čl. 120. t. (c))
Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin – Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora – Pravna osnova – Članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Stavljanje izvan snage članka 34. UEU‑a – Nepostojanje utjecaja na zakonitost odluka
(čl. 34. UEU‑a; odluke Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3., 2013/129 i 2013/496)
Akti institucija – Postupak donošenja – Pravila Ugovorâ – Obvezujuća narav – Mogućnost institucije da stvori izvedene pravne temelje – Nepostojanje
Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Tumačenje članka 8. stavka 3. navedene odluke – Tumačenje koje je u skladu s odredbama Ugovora o EU‑u koje u trenutku donošenja te odluke uređuju provedbu općih akata u tom području – Obveza Vijeća da se prije donošenja mjere za provedbu predmetne odluke savjetuje s Parlamentom – Stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a – Nepostojanje utjecaja
(čl. 34. st. 2. t. (c) UEU‑a i čl. 39. st. 1. UEU‑a; Odluka Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3.)
Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Članak 8. stavak 3. navedene odluke – Usklađenost s pravilima postupka koja se primjenjuju nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona – Prijelazne odredbe – Tumačenje
(Protokol br. 36 priložen Ugovorima o EU‑u, FEU‑u i EZAE‑u, čl. 9.; Odluka Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3.)
Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Učinci – Ograničavanje od strane Suda – Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin – Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora – Rizik da će se naštetiti djelotvornosti nadzora psihoaktivnih tvari koje su predmet tih odluka te stoga i zaštiti javnog zdravlja – Održavanje na snazi učinaka poništenih odluka do stupanja na snagu novih akata koji će ih zamijeniti
(čl. 264. st. 2. UFEU‑a; odluke Vijeća 2013/129 i 2013/496)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 17.)
Kada je riječ o pravnom temelju na kojem su donesene Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin i Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora, te odluke ne upućuju na članak 34. UEU‑a i njihove uvodne izjave izrijekom upućuju na Ugovor o FEU‑u te na članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari.
Stoga se, s obzirom na sadržaj tih odluka, u kojem načelno mora biti naveden njihov pravni temelj kako bi se udovoljilo obvezi obrazlaganja, ne može smatrati da su utemeljene na članku 34. UEU‑a.
Osobito, upućivanje iz članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 na članak 34. stavak 2. točku (c) UEU‑a u tom je smislu nevažno, s obzirom na to da izričit izbor Vijeća da u odlukama 2013/129 i 2013/496 ne spomene tu posljednju odredbu, već Ugovor o FEU‑u i članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387, jasno naznačuje da se odluke 2013/129 i 2013/496 temelje na posljednjoj odredbi kao takvoj.
Slijedi da stavljanje članka 34. UEU‑a izvan snage Ugovorom iz Lisabona ne lišava odluke 2013/129 i 2013/496 pravnog temelja.
(t. 28., 29., 31., 32.)
S obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu prepuštena diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen. Stoga bi priznati instituciji mogućnost da uspostavi izvedene pravne temelje, u smislu otežanja ili pojednostavnjenja načina donošenja nekog akta, značilo da joj se daje zakonodavna ovlast koja prelazi ono što je predviđeno Ugovorima.
To rješenje mora se primijeniti ne samo na izvedene pravne temelje koji omogućuju donošenje zakonodavnih akata već i na pravne temelje koji su predviđeni u aktu sekundarnog prava i koji omogućuju donošenje provedbenih mjera tog akta tako da otežavaju ili pojednostavnjuju načine donošenja takvih mjera predviđenih Ugovorima.
Naime, ako je istina da Ugovori predviđaju da Parlament i Vijeće određuju neka od pravila koja se tiču Komisijinih izvršavanja provedbenih ovlasti, ostaje činjenica da posebna pravila koja se tiču donošenja provedbenih mjera predviđenih Ugovorima vezuju institucije jednako kao i ona koja se tiču donošenja zakonodavnih akata i da im stoga akti sekundarnog prava ne mogu proturječiti.
(t. 42.‑44.)
Budući da se zakonitost akta Unije treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali na dan kada je taj akt donesen, zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari treba ocijeniti s obzirom na odredbe koje su na dan donošenja te odluke uređivale provedbu općih akata u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, to jest članak 34. stavak 2. točku (c) i članak 39. stavak 1. UEU‑a.
Iz tih odredbi slijedi da, kada Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, nakon što se savjetovalo s Parlamentom, donosi potrebne mjere za provedbu donesenih odluka u okviru naslova koji se tiče policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.
U tom pogledu treba utvrditi da sadržaj članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne predviđa obvezu da se Vijeće prije donošenja provedbene mjere za tu odluku predviđene tom odredbom savjetuje s Parlamentom.
Međutim, tekst sekundarnog prava Unije treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti sukladno odredbama Ugovorâ.
Stoga, s obzirom na to da, s jedne strane, obveza tumačenja akta sekundarnog prava sukladno primarnom pravu proizlazi iz općeg načela tumačenja, prema kojem takvu odredbu treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti na način koji ne dovodi u pitanje njezinu zakonitost i, s druge strane, da zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 treba osobito ocjenjivati s obzirom na članak 39. stavak 1. UEU‑a, tu prvu odredbu treba tumačiti tako da bude u skladu s tom drugom.
Stoga članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 treba tumačiti sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a, tako da dopušta Vijeću da donese akt u svrhu podvrgavanja psihoaktivne tvari kontrolnim mjerama tek nakon što se savjetovalo s Parlamentom.
Usto, stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a nakon donošenja članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne može učiniti da nestane obveza tumačenja te posljednje odredbe sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a.
(t. 45.‑50., 67.)
Kad je riječ o pitanju usklađenosti članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari s pravilima postupka primjenjivima nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Protokol (br. 36) o prijelaznim odredbama obuhvaća odredbe koje se posebno odnose na pravni režim koji se nakon stupanja na snagu tog ugovora primjenjuje na akte donesene na temelju UEU‑a prije tog datuma.
Također, članak 9. tog protokola predviđa da se pravni učinci tih akata održavaju na snazi tako dugo dok se ti akti ne stave izvan snage, ponište ili izmijene primjenom Ugovorâ.
Taj članak treba tumačiti u svjetlu prve uvodne izjave navedenog protokola, koja pojašnjava da je radi prelaska s institucionalnih odredbi primjenjivih prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na one koje su predviđene tim ugovorom potrebno utvrditi prijelazne odredbe.
Stoga, s obzirom na to da je Ugovor iz Lisabona bitno izmijenio institucionalni okvir policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, članak 9. Protokola o prijelaznim odredbama treba shvatiti tako da želi osigurati da se akti usvojeni u okviru te suradnje mogu nastaviti djelotvorno primjenjivati unatoč izmjeni institucionalnog okvira navedene suradnje.
Prihvaćanje argumenta prema kojem bi stavljanje izvan snage posebnih postupaka donošenja provedbenih mjera koje potpadaju pod policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima putem Ugovora iz Lisabona učinilo donošenje takvih mjera nemogućim prije nego što se opći akti usvojeni u okviru te suradnje izmijene kako bi se prilagodili Ugovoru iz Lisabona dovelo bi do toga da bi učinkovita primjena navedenih akata bila otežana odnosno nemoguća, što bi dovelo u pitanje postizanje cilja autora Ugovora.
Uostalom, tumačenje članka 9. Protokola o prijelaznim odredbama prema kojem taj članak znači samo da akti koji su obuhvaćeni policijskom i pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima nisu automatski stavljeni izvan snage nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona lišilo bi navedeni članak svakog korisnog učinka.
Slijedom toga, odredba akta koji je pravilno usvojen na temelju Ugovora o EU‑u prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, koji predviđa načine donošenja provedbenih mjera tog akta, nastavlja proizvoditi učinke sve dok nije stavljena izvan snage, poništena ili izmijenjena te omogućava donošenje provedbenih mjera primjenom postupka koji utvrđuje.
U tim uvjetima, okolnost da članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 predviđa načine donošenja provedbenih mjera koji su otežani ili pojednostavnjeni u odnosu na postupak predviđen u tu svrhu Ugovorom o FEU‑u ne znači da ta odredba predstavlja izvedeni pravni temelj čija bi primjena trebala biti odbačena putem prigovora.
(t. 51.‑58.)
U skladu s člankom 264. stavkom 2. UFEU‑a, Sud, ako to smatra potrebnim, navodi koji se učinci akta koji je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima.
U tom pogledu, poništenje Odluke 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin kao i Provedbene odluke 2013/496 o podvrgavanju 5‑(2-aminopropil)indola mjerama nadzora a da se pritom ne predvidi održavanje na snazi njihovih učinaka moglo bi naštetiti djelotvornosti nadzora psihoaktivnih tvari koje su predmet tih odluka te stoga i zaštiti javnog zdravlja.
Stoga učinke navedenih odluka valja održati na snazi do stupanja na snagu novih akata koji će ih zamijeniti.
(t. 72.‑74.)
1. Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Određivanje predmeta spora – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Nedvosmisleno formulirani zahtjevi tužitelja
(Poslovnik Suda, čl. 120. t. (c))
2. Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin – Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora – Pravna osnova – Članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Stavljanje izvan snage članka 34. UEU‑a – Nepostojanje utjecaja na zakonitost odluka
(čl. 34. UEU‑a; odluke Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3., 2013/129 i 2013/496)
3. Akti institucija – Postupak donošenja – Pravila Ugovorâ – Obvezujuća narav – Mogućnost institucije da stvori izvedene pravne temelje – Nepostojanje
4. Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Tumačenje članka 8. stavka 3. navedene odluke – Tumačenje koje je u skladu s odredbama Ugovora o EU‑u koje u trenutku donošenja te odluke uređuju provedbu općih akata u tom području – Obveza Vijeća da se prije donošenja mjere za provedbu predmetne odluke savjetuje s Parlamentom – Stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a – Nepostojanje utjecaja
(čl. 34. st. 2. t. (c) UEU‑a i čl. 39. st. 1. UEU‑a; Odluka Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3.)
5. Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Odluka 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari – Članak 8. stavak 3. navedene odluke – Usklađenost s pravilima postupka koja se primjenjuju nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona – Prijelazne odredbe – Tumačenje
(Protokol br. 36 priložen Ugovorima o EU‑u, FEU‑u i EZAE‑u, čl. 9.; Odluka Vijeća 2005/387, čl. 8. st. 3.)
6. Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Učinci – Ograničavanje od strane Suda – Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin – Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora – Rizik da će se naštetiti djelotvornosti nadzora psihoaktivnih tvari koje su predmet tih odluka te stoga i zaštiti javnog zdravlja – Održavanje na snazi učinaka poništenih odluka do stupanja na snagu novih akata koji će ih zamijeniti
(čl. 264. st. 2. UFEU‑a; odluke Vijeća 2013/129 i 2013/496)
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 17.)
2. Kada je riječ o pravnom temelju na kojem su donesene Odluka 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin i Provedbena odluka 2013/496 o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora, te odluke ne upućuju na članak 34. UEU‑a i njihove uvodne izjave izrijekom upućuju na Ugovor o FEU‑u te na članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari.
Stoga se, s obzirom na sadržaj tih odluka, u kojem načelno mora biti naveden njihov pravni temelj kako bi se udovoljilo obvezi obrazlaganja, ne može smatrati da su utemeljene na članku 34. UEU‑a.
Osobito, upućivanje iz članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 na članak 34. stavak 2. točku (c) UEU‑a u tom je smislu nevažno, s obzirom na to da izričit izbor Vijeća da u odlukama 2013/129 i 2013/496 ne spomene tu posljednju odredbu, već Ugovor o FEU‑u i članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387, jasno naznačuje da se odluke 2013/129 i 2013/496 temelje na posljednjoj odredbi kao takvoj.
Slijedi da stavljanje članka 34. UEU‑a izvan snage Ugovorom iz Lisabona ne lišava odluke 2013/129 i 2013/496 pravnog temelja.
(t. 28., 29., 31., 32.)
3. S obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu prepuštena diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen. Stoga bi priznati instituciji mogućnost da uspostavi izvedene pravne temelje, u smislu otežanja ili pojednostavnjenja načina donošenja nekog akta, značilo da joj se daje zakonodavna ovlast koja prelazi ono što je predviđeno Ugovorima.
To rješenje mora se primijeniti ne samo na izvedene pravne temelje koji omogućuju donošenje zakonodavnih akata već i na pravne temelje koji su predviđeni u aktu sekundarnog prava i koji omogućuju donošenje provedbenih mjera tog akta tako da otežavaju ili pojednostavnjuju načine donošenja takvih mjera predviđenih Ugovorima.
Naime, ako je istina da Ugovori predviđaju da Parlament i Vijeće određuju neka od pravila koja se tiču Komisijinih izvršavanja provedbenih ovlasti, ostaje činjenica da posebna pravila koja se tiču donošenja provedbenih mjera predviđenih Ugovorima vezuju institucije jednako kao i ona koja se tiču donošenja zakonodavnih akata i da im stoga akti sekundarnog prava ne mogu proturječiti.
(t. 42.‑44.)
4. Budući da se zakonitost akta Unije treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali na dan kada je taj akt donesen, zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari treba ocijeniti s obzirom na odredbe koje su na dan donošenja te odluke uređivale provedbu općih akata u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, to jest članak 34. stavak 2. točku (c) i članak 39. stavak 1. UEU‑a.
Iz tih odredbi slijedi da, kada Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, nakon što se savjetovalo s Parlamentom, donosi potrebne mjere za provedbu donesenih odluka u okviru naslova koji se tiče policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.
U tom pogledu treba utvrditi da sadržaj članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne predviđa obvezu da se Vijeće prije donošenja provedbene mjere za tu odluku predviđene tom odredbom savjetuje s Parlamentom.
Međutim, tekst sekundarnog prava Unije treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti sukladno odredbama Ugovorâ.
Stoga, s obzirom na to da, s jedne strane, obveza tumačenja akta sekundarnog prava sukladno primarnom pravu proizlazi iz općeg načela tumačenja, prema kojem takvu odredbu treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti na način koji ne dovodi u pitanje njezinu zakonitost i, s druge strane, da zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 treba osobito ocjenjivati s obzirom na članak 39. stavak 1. UEU‑a, tu prvu odredbu treba tumačiti tako da bude u skladu s tom drugom.
Stoga članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 treba tumačiti sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a, tako da dopušta Vijeću da donese akt u svrhu podvrgavanja psihoaktivne tvari kontrolnim mjerama tek nakon što se savjetovalo s Parlamentom.
Usto, stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a nakon donošenja članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne može učiniti da nestane obveza tumačenja te posljednje odredbe sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a.
(t. 45.‑50., 67.)
5. Kad je riječ o pitanju usklađenosti članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari s pravilima postupka primjenjivima nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Protokol (br. 36) o prijelaznim odredbama obuhvaća odredbe koje se posebno odnose na pravni režim koji se nakon stupanja na snagu tog ugovora primjenjuje na akte donesene na temelju UEU‑a prije tog datuma.
Također, članak 9. tog protokola predviđa da se pravni učinci tih akata održavaju na snazi tako dugo dok se ti akti ne stave izvan snage, ponište ili izmijene primjenom Ugovorâ.
Taj članak treba tumačiti u svjetlu prve uvodne izjave navedenog protokola, koja pojašnjava da je radi prelaska s institucionalnih odredbi primjenjivih prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na one koje su predviđene tim ugovorom potrebno utvrditi prijelazne odredbe.
Stoga, s obzirom na to da je Ugovor iz Lisabona bitno izmijenio institucionalni okvir policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, članak 9. Protokola o prijelaznim odredbama treba shvatiti tako da želi osigurati da se akti usvojeni u okviru te suradnje mogu nastaviti djelotvorno primjenjivati unatoč izmjeni institucionalnog okvira navedene suradnje.
Prihvaćanje argumenta prema kojem bi stavljanje izvan snage posebnih postupaka donošenja provedbenih mjera koje potpadaju pod policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima putem Ugovora iz Lisabona učinilo donošenje takvih mjera nemogućim prije nego što se opći akti usvojeni u okviru te suradnje izmijene kako bi se prilagodili Ugovoru iz Lisabona dovelo bi do toga da bi učinkovita primjena navedenih akata bila otežana odnosno nemoguća, što bi dovelo u pitanje postizanje cilja autora Ugovora.
Uostalom, tumačenje članka 9. Protokola o prijelaznim odredbama prema kojem taj članak znači samo da akti koji su obuhvaćeni policijskom i pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima nisu automatski stavljeni izvan snage nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona lišilo bi navedeni članak svakog korisnog učinka.
Slijedom toga, odredba akta koji je pravilno usvojen na temelju Ugovora o EU‑u prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, koji predviđa načine donošenja provedbenih mjera tog akta, nastavlja proizvoditi učinke sve dok nije stavljena izvan snage, poništena ili izmijenjena te omogućava donošenje provedbenih mjera primjenom postupka koji utvrđuje.
U tim uvjetima, okolnost da članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 predviđa načine donošenja provedbenih mjera koji su otežani ili pojednostavnjeni u odnosu na postupak predviđen u tu svrhu Ugovorom o FEU‑u ne znači da ta odredba predstavlja izvedeni pravni temelj čija bi primjena trebala biti odbačena putem prigovora.
(t. 51.‑58.)
6. U skladu s člankom 264. stavkom 2. UFEU‑a, Sud, ako to smatra potrebnim, navodi koji se učinci akta koji je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima.
U tom pogledu, poništenje Odluke 2013/129 o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin kao i Provedbene odluke 2013/496 o podvrgavanju 5‑(2-aminopropil)indola mjerama nadzora a da se pritom ne predvidi održavanje na snazi njihovih učinaka moglo bi naštetiti djelotvornosti nadzora psihoaktivnih tvari koje su predmet tih odluka te stoga i zaštiti javnog zdravlja.
Stoga učinke navedenih odluka valja održati na snazi do stupanja na snagu novih akata koji će ih zamijeniti.
(t. 72.‑74.)