—

za Universitat Pompeu Fabra, E. Arranz Serrano, abogado,

—

za španjolsku vladu, M. J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, L. Lozano Palacios i D. Martin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 3. i 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između A. Márqueza Samohana i njegova poslodavca, l’Universitat Pompeu Fabra (u daljnjem tekstu: UPF), u svezi s kvalifikacijom ugovorâ o radu koji su ga vezivali za potonje.

3

Iz uvodne izjave 14. Direktive 1999/70, temeljene na članku 139. stavku 2. UEZ‑a, proizlazi da su stranke potpisnice Okvirnog sporazuma željele sklapanjem jednog takvog sporazuma poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme jamčeći primjenu načela nediskriminacije i uspostaviti okvir za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopne primjene radnih odnosa ili ugovora o radu na određeno vrijeme.

4

U skladu s člankom 1. Direktive 1999/70, njezina je svrha „staviti na snagu Okvirni sporazum [...], koji je u Prilogu ovoj Direktivi, sklopljen [...] između općih međusektorskih organizacija (ETUC, UNICE i CEEP)“.

5

Drugi i treći stavak preambule Okvirnog sporazuma glase kako slijedi:

„Stranke ovog Sporazuma priznaju da ugovori o radu na neodređeno vrijeme predstavljaju i da će i nadalje predstavljati osnovni oblik radnog odnosa između poslodavaca i radnika. One također priznaju da ugovori o radu na određeno vrijeme, u određenim okolnostima, odgovaraju potrebama i poslodavaca i radnika.

U ovom Sporazumu utvrđuju se opća načela i minimalni zahtjevi u vezi s radom na određeno vrijeme, pri čemu se prilikom njihove detaljne primjene mora voditi računa o posebnim nacionalnim, sektorskim i sezonskim uvjetima. Sporazum prikazuje pripremljenost socijalnih partnera da uspostave opći okvir za osiguranje jednakog postupanja s radnicima zaposlenima na određeno vrijeme kako bi ih se zaštitilo od diskriminacije te za korištenje ugovora o radu na određeno vrijeme u skladu s načelima koja su prihvatljiva za poslodavce i radnike.“

6

Točke 8. i 10. Općih razmatranja Okvirnog sporazuma glase kako slijedi:

[...]

7

Na temelju članka 1. Okvirnog sporazuma pod naslovom „Svrha“, svrha je tog sporazuma, s jedne strane, poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije i, s druge strane, uspostaviti okvir za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.

8

Članak 2. Okvirnog sporazuma, pod naslovom „Područje primjene“, utvrđuje u svojoj točki 1. da se sporazum primjenjuje na radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici.

9

Članak 3. Okvirnog sporazuma, pod naslovom „Definicije“, određuje:

„U smislu ovog Sporazuma pojam:

10

Članak 4. Okvirnog sporazuma, pod naslovom „Načelo nediskriminacije“, određuje u svojoj točki 1.:

„U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.“

11

Članak 5. Okvirnog sporazuma, pod naslovom „Mjere za sprečavanje zlouporaba“, predviđa:

12

Članak 48. organskog Zakona 6/2001 o sveučilištima (Ley Orgánica 6/2001 de Universidades), od 21. prosinca 2001. (BOE br. 307, od 24. prosinca 2001., str. 49400.), kako je izmijenjen Organskim zakonom br. 7/2007 od 12. travnja 2007. (BOE br. 89, od 13. travnja 2007., u daljnjem tekstu: Zakon 6/2001), predviđa:

„1.   Sveučilišta mogu zaposliti nastavničko i istraživačko osoblje na temelju ugovornog sustava u skladu s postupcima zapošljavanja putem ugovora specifičnih za sveučilišni sektor koji su definirani u ovom zakonu ili na način predviđen u Zakonu o radnicima [(Estatuto de los Trabajadores)] radi zamjene radnika s pravom na povratak na određeno radno mjesto. Ona također mogu zaposliti istraživačko, tehničko ili drugo osoblje na temelju ugovora o radu za određene zadatke ili usluge u svrhu provedbe znanstvenoistraživačkih ili tehničkih projekata. Sveučilišta nadalje mogu imenovati profesore emerituse pod uvjetima predviđenima ovim zakonom.

2.   Pravila zapošljavanja putem ugovora specifičnih za sveučilišni sektor su ona koja se tiču statusa asistenta, izvanrednog profesora zaposlenog na određeno vrijeme, izvanrednog profesora zaposlenog na neodređeno vrijeme, pridruženog profesora i gostujućeg profesora.

Sustav pravila zapošljavanja putem gore navedenih ugovora je onaj utvrđen u ovom zakonu i njegovim provedbenim odredbama; dodatno će se primjenjivati izmijenjeni i dopunjeni tekst Zakona o radnicima [(Ley del Estatuto de los Trabajadores)], potvrđen Kraljevskim zakonodavnim dekretom 1/1995, od 24. ožujka 1995. [(BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.)], i njegove provedbene odredbe.

[...]“

13

Člankom 53. Zakona 6/2001, pod naslovom „Pridruženi profesori“, utvrđuje se:

„Zapošljavanje pridruženih profesora provodi se u skladu sa sljedećim odredbama:

14

Članak 20. Kraljevskog dekreta 898/1985 o sveučilišnim nastavnicima (Real Decreto 898/1985 sobre el régimen del profesorado universitario), od 30. travnja 1985. (BOE br. 146 od 19. lipnja 1985., str. 18927.), u svojoj verziji primjenjivoj na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku određuje:

„Članak 20. Izvanredni profesori

1.   Sveučilišta mogu privremeno zaposliti, u punom ili nepunom radnom vremenu, pod uvjetima predviđenima svojim statutima i poštujući proračunske planove, pridružene profesore iz redova priznatih stručnjaka koji svoju profesionalnu djelatnost redovito obavljaju izvan sveučilišta.

2.   Za potrebe prethodnog stavka, redovito obavljanje profesionalne djelatnosti znači obavljanje svake plaćene profesionalne djelatnosti izvan sveučilišnog okruženja na temelju akademskog zvanja koje zainteresirana strana posjeduje tijekom razdoblja od najmanje tri godine unutar razdoblja od pet godina koje prethodi njezinom zapošljavanju u svojstvu pridruženog profesora od strane nekog sveučilišta.

Unatoč odredbama prethodnog stavka i pod uvjetima predviđenima statutima, sveučilišta mogu prema potrebi zaposliti osobe priznate stručnosti.

[...]

9.   Statutima sveučilištâ određuje se najdulje trajanje ovih ugovora, njihova obnovljivost, uvjeti pod kojima se, prema potrebi, mogu uzastopno obnoviti i najveći broj obnavljanja.

[...]

10.   Poštovanje roka predviđenog ugovorom podrazumijeva njegov automatski prestanak bez potrebe prethodnog otkazivanja, osim ako su stranke prethodno ugovorile obnavljanje ugovora za razdoblje odobreno statutom ili za kraće razdoblje.

11.   Prestankom ugovora pridruženih profesora po isteku ugovorenog roka ne stječe se pravo ni na kakvu otpremninu osim ako statutom nije drukčije određeno.

[...]

15.   Ugovori pridruženih profesora prestaju ne samo pod uvjetima iz stavka 10. ovog članka, već također kada profesor navrši dob za umirovljenje ili zbog bilo kojeg drugog razloga, koji može biti predviđen statutom, koji ne predstavlja zlouporabu prava.“

15

Zakon 1/2003 o katalonskim sveučilištima od 19. veljače 2003. (Ley 1/2003 de Universidades de Cataluña) (BOE br. 60 od 11. ožujka 2003., str. 9404.) predviđa:

„Članak 43. Sastav

1.   Među sveučilišne visokoškolske nastavnike pripada sveučilišno nastavno osoblje i osoblje koje stalno ili privremeno zaposleno, ovisno o kategorijama predviđenima ovim zakonom.

2.   U izvršavanju svojih nadležnosti sveučilišta moraju jamčiti jednakost prava stalno zaposlenog osoblja i visokoškolskog nastavnog osoblja, ne dovodeći u pitanje odredbe temeljnog zakonodavstva države.

Članak 44. Zaposleni visokoškolski nastavnici

1.   Stalno zaposleni visokoškolski nastavnici su profesori (catedráticos), docenti (profesores agregados) i stalno zaposleni asistenti (profesores colaboradores permanentes).

2.   Kategoriju privremeno zaposlenog visokoškolskih nastavnika čine izvanredni profesori (profesores lectores), asistenti (profesores colaboradores), pridruženi profesori (profesores asociados), gostujući profesori (profesores visitantes) i profesori emeritusi (profesores eméritos).

[...]

Članak 50. Pridruženi profesori

Pridruženi profesori zapošljavaju se za rad u nepunom radnom vremenu, na određeno vrijeme i na temelju ugovora, iz redova priznatih stručnjaka koji dokažu da svoju profesionalnu djelatnost obavljaju izvan sveučilišnog okruženja radi izvršavanja nastavničkih zadaća u okviru sveučilišta. Oni su u punoj mjeri osposobljeni za poučavanje u okviru svoje struke.“

16

Statut Universitat Pompeu Fabra, potvrđen dekretom 209/2003 od 9. rujna 2003. (BOE br. 266 od 6. rujna 2003., str. 39397.), i izmijenjen sporazumom GOV/203/2010 od 9. studenoga 2010., određuje:

„Glava 6. Nastavničko osoblje

(…)

Poglavlje 2. Visokoškolski nastavnici

Članak 93. Pravni okvir

93.1.   Status visokoškolskih nastavnika [UPF‑a] uređen je Zakonom [6/2001] i njegovim provedbenim odredbama, svakom odredbom koju donese Generalitat Katalonije, općim zakonom o (državnim) službenicima, ovim statutima i njihovim provedbenim odredbama.

93.2.   Na visokoškolske nastavnike primjenjuju se odredbe Zakona [6/2001], Zakona [1/2003 od 19. veljače 2003.,] o katalonskim sveučilištima i njihove provedbene odredbe; osim toga, primjenjuje se Zakon o radnicima i njegove provedbene odredbe, ovaj statut i primjenjivi kolektivni ugovor.

[...]

Odjeljak 1. Zaposleni visokoškolski nastavnici

Članak 101. Kategorije ugovorâ i njihovo trajanje

[...]

101.3.   Pridruženi profesori zapošljavaju se u nepunom radnom na određeno vrijeme iz redova priznatih stručnjaka koji dokažu da svoju profesionalnu djelatnost obavljaju izvan sveučilišnog okruženja radi izvršavanja posebnih nastavnih zadaća. Ugovori se sklapaju za razdoblje određeno Zakonom [6/2001] i mogu se obnoviti za razdobljâ jednakog trajanja pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti za obavljanje profesionalne djelatnosti.“

17

Članak 16. stavak 3. kolektivnog ugovora, koji se primjenjuje na nastavničko osoblje i istraživače katalonskih javnih sveučilišta za razdoblje od 10. prosinca 2006. do 31. prosinca 2009. propisuje:

„Kad je riječ o uvjetu obavljanja profesionalne djelatnosti za sudjelovanje na natječaju za posao pridružennih profesora, smatra se da je taj uvjet ispunjen kada kandidati dokažu da su za tuđi ili vlastiti račun obavljali profesionalnu djelatnost tijekom najmanje dvije godine u posljednje četiri godine ili na bilo koji drugi način koji svako sveučilište može dogovoriti s odgovarajućim radničkim vijećem.“

18

Članak 15. stavci 3. i 5. Kraljevskog zakonodavnog dekreta 1/1995 o potvrđivanju izmijenjenog i dopunjenog teksta Zakona o radnicima u inačici koja slijedi iz Kraljevskog dekreta‑zakona 10/2010 o hitnim mjerama za reformu tržišta rada (Real Decreto‑ley 10/2010 de medidas urgentes para la reforma del mercado de trabajo), od 16. lipnja 2010. (BOE br. 147 od 17. lipnja 2010., str. 51699., u daljnjem tekstu: Zakon o radnicima), na snazi od 18. lipnja 2010., određuje:

„3.   Ugovori na određeno vrijeme sklopljeni s namjerom povrede zakona smatraju se sklopljenima na neodređeno vrijeme.

[...]

5.   Ne dovodeći u pitanje odredbe stavka 1. točke (a), stavka 2. i 3. ovog članka, radnici koji su bili zaposleni, s prekidom ili bez, na razdoblje dulje od [24] mjeseca tijekom razdoblja od [30] mjeseci, na istom ili sličnom radnom mjestu unutar istog poduzeća ili iste grupe poduzeća, sklopivši barem dva ugovora o radu na određeno vrijeme bilo izravno bilo posredovanjem agencija za privremeno zapošljavanje prema istim ili različitim postupcima ugovora na određeno vrijeme, stječu status radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme.

[...]“

19

Petnaesta dodatna odredba Zakona o radnicima, pod naslovom „Primjena vremenskih ograničenja na ugovore za određenu zadaću ili uslugu i na uzastopne ugovore u javnim tijelima“, kako je izmijenjena člankom 1. stavkom 6. Zakona 35/2010 od 17. rujna 2010. o hitnim mjerama za reformu tržišta rada (BOE br. 227, od 18. rujna 2010., str. 79326.), koja je stupila na snagu 19. rujna 2010., glasi:

„1.   Odredbe članka 15. stavka 1. točke (a) ovog zakona, o najduljem trajanju ugovora za određenu zadaću ili uslugu, i članka 15. stavka 5. ovog zakona o ograničenjima koja se primjenjuju na uzastopne ugovore, proizvode učinke u pogledu javnih službi i javnih tijela s kojima su povezani ili o kojima ovise, ne dovodeći u pitanje primjenu ustavnih načela jednakosti, zasluga i stručnosti u pristupu zapošljavanju u javnim službama, tako da to nije prepreka obvezi popunjavanja predmetnih radnih mjesta putem redovnih postupaka u skladu s odredbama utvrđenima u primjenjivim propisima.

S tim ciljem, radnik ostaje na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen sve dok se ono ne popuni u skladu s gore navedenim postupcima, čime se označava prestanak odnosa zapošljavanja osim ako spomenuti radnik ne dobije pristup javnom zapošljavanju nakon što je uspješno prošao odgovarajući postupak odabira.

[...]

3.   Za potrebe primjene ograničenja primjenjivog na uzastopne ugovore, predviđenog člankom 15. stavkom 5., uzimaju se u obzir samo ugovori sklopljeni u djelokrugu svake od javnih službi, uz iznimku, za te potrebe, javnih tijela, agencija i drugih subjekata javnog prava koji imaju vlastitu pravnu osobnost i povezani su s tim javnim službama ili o njima ovise. U svakom slučaju, odredbe navedenog članka 15. stavka 5. ne primjenjuju se u pogledu posebnih uvjeta ugovora o radu iz zakona [6/2001] ili bilo kojeg drugog pravnog pravila sa zakonskom snagom.“

20

Na temelju Kraljevskog dekreta‑zakona 3/2012 o hitnim mjerama za reformu tržišta rada (Real Decreto‑Ley 1/2012 de medidas urgentes para la reforma del mercado laboral), od 10. veljače 2012., primjena članka 15. stavka 5. Zakona o radnicima bila je odgođena do 31. prosinca 2012.

21

Antonio Márquez Samohano potpisao je s UPF‑om ugovor o radu za obavljanje zadaće pridruženog profesora u nepunom radnom vremenu za razdoblje od 30. rujna 2008. do 29. rujna 2009. Taj je ugovor bio triput obnovljen, prvi put do 21. rujna 2010., zatim do 21. rujna 2011. i, konačno, do 28. srpnja 2012. Tijekom radnog odnosa o kojem je riječ u glavnom postupku broj radnih sati zainteresirane stranke bio je izmijenjen tako da je dosegao šest sati tjedno u zadnje sklopljenom ugovoru o radu.

22

Dana 29. lipnja 2012. UPF je izvijestio tužitelja u glavnom postupku da će njegove zadaće prestati dana 28. srpnja 2012.

23

Spomenuti tužitelj je na potonji datum podnio zahtjev za obnavljanje njegovog ugovora o radu.

24

Dana 29. srpnja 2012. rektor UPF‑a izvijestio je A. Márqueza Samohana da je radni odnos prestao na taj dan zato što je njegov ugovor o radu na određeno vrijeme istekao u skladu s odredbama članka 53. Zakona 6/2001 kao i članka 20. Kraljevskog dekreta 898/1985 te da ni u zapošljavanju zainteresirane osobe ni u prestanku tog ugovora o radu nije bilo nepravilnosti.

25

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je prilikom sklapanja prvog ugovora o radu tužitelj u glavnom postupku potpisao izjavu sukladno kojoj namjerava uskladiti obavljanje djelatnosti pridruženog profesora s profesionalnom djelatnosti u privatnom sektoru. A. Márquez Samohano nije nakon toga potpisao druge izjave niti mu je u vezi s tim bio postavljen ikakav upit. On je također svoje nadređene izvijestio o tome da posao koji obavlja na sveučilištu čini njegovu glavnu djelatnost.

26

Dana 13. rujna 2012. tužitelj u glavnom postupku podnio je tužbu protiv UPF‑a kod Juzgado de lo Social no 3 de Barcelona, kojom je zahtijevao poništenje njegovog otpuštanja ili, podredno, utvrđenje da je otpuštanje bilo neosnovano. U bitnome, spomenuti tužitelj ističe da su njegov ugovor o radu i naknadna obnavljanja nezakoniti, te da su bili sklopljeni s namjerom povrede zakona zato što, s jedne strane, nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za njegovo zapošljavanje kao pridruženog profesora i, s druge strane, nisu postojale okolnosti predviđene nacionalnim pravom za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme.

27

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje Juzgado de lo Social no 3 de Barcelona navodi da, za razliku od općih propisa koji se primjenjuju na ugovore o radu na određeno vrijeme, propisi koji se primjenjuju na sveučilišta, osobito članak 53. Zakona 6/2011, ne utvrđuju, kad je riječ o zapošljavanju pridruženih profesora, nijednu jednakovrijednu zakonsku mjeru za sprečavanje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Tim propisima se ne utvrđuju ni objektivni razlozi koji bi opravdavali obnavljanje takvih ugovora niti se određuje najdulje ukupno trajanje kao ni broj obnavljanja spomenutih ugovora. Posebno se članak 15. stavak 5. Zakona o radnicima, prema kojemu radnici zaposleni na razdoblje dulje od 24 mjeseca unutar razdoblja od 30 mjeseci mogu, pod određenim uvjetima, dobiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ne može primijeniti u ovom predmetu. Stoga se čini da se nacionalni propisi protive članku 5. Okvirnog sporazuma.

28

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev navodi da kad je u privatnom sektoru ugovor o radu na određeno vrijeme nezakonit, bilo zbog zlouporabe uzastopnih ugovora ili zbog namjere povrede zakona, što bi značilo, na temelju članka 15. stavaka 3. i 5. Zakona o radnicima, da se smatra da je taj ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, poslodavac može raskinuti radni odnos samo na temelju otpuštanja popraćenog plaćanjem zakonom propisane otpremnine. S druge strane, u javnom sektoru, u sličnoj situaciji, uzimajući u obzir ustavna načela jednakosti, zasluga i stručnosti koja se primjenjuju pri zapošljavanju u javnim službama, tako uspostavljen radni odnos na neodređeno vrijeme može, na temelju članka 1. stavka 2. petnaeste dodatne odredbe Zakona o radnicima, prestati bez plaćanja ikakve otpremnine zato što je radno mjesto na kojem je radnik bio zaposlen popunjeno ili ukinuto. Slijedom toga radnici „zaposlenima na neodređeno vrijeme“ („por tiempo indefinido“) iz javnog sektora nisu izjednačeni s radnicima sa „stalnim radnim mjestom“ („fijos“) u tom sektoru koji, kao radnici zaposleni bez ikakvog vremenskog ograničenja, uživaju ista prava glede učinaka prestanka ugovorâ o radu kao i radnici na neodređeno vrijeme u privatnom sektoru. Prema prvima od tih radnika, označenima kao „radnici zaposleni na neodređeno vrijeme bez stalnog radnog mjesta“ se stoga, u stvarnosti, postupa na jednak način kao prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme.

29

Sud koji je uputio zahtjev smatra da taj pojam „radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme bez stalnog radnog mjesta“ ne odgovara definiciji „radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme“ iz članka 3. Okvirnog sporazuma jer radni odnos takvog radnika prestaje nastupanjem određenog događaja. Slijedom toga, postavlja se pitanje mora li se, kada poslodavac jednostrano raskine radni odnos, prema radniku obuhvaćenom tim pojmom postupati na jednak način kad je riječ o pravu na dobivanje otpremnine kao prema radniku u javnom sektoru sa stalnim radnim mjestom ili radniku u privatnom sektoru zaposlenom na neodređeno vrijeme.

30

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 3 de Barcelona odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 5. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku kojim se sveučilištima dopušta obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s pridruženim profesorima bez ikakvog ograničenja najduljeg trajanja i broja obnavljanja tih ugovora.

32

Španjolska vlada tvrdi da je ovo pitanje nedopušteno iz dva razloga.

33

Kao prvo, ovo pitanje nema nikakve veze s predmetom glavnog postupka. U svom zahtjevu podnesenom sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku tužitelj u glavnom postupku samo navodi da su njegovi ugovori o radu na određeno vrijeme bili sklopljeni s namjerom povrede zakona u smislu članka 15. stavka 3. Zakona o radnicima zato što nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za njegovo zapošljavanje kao pridruženog profesora i zato što nisu postojale okolnosti predviđene zakonom za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Međutim, namjera /povrede zakona nije predmet Okvirnog sporazuma.

34

Kao drugo, Okvirni sporazum ne primjenjuje se na ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene s pridruženim profesorima. U ovom slučaju nema usporedivog radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme u smislu članka 4. spomenutog Okvirnog sporazuma. Nadalje, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen s pridruženim profesorom ne može, po svojoj naravi, biti zloupotrijebljen u smislu članka 5. Okvirnog sporazuma. S obzirom na to da je djelatnost takvog profesora sekundarna vanjskoj djelatnosti priznatog stručnjaka, uporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ne može ni u kojem slučaju dovesti zainteresiranu osobu u nesiguran položaj.

35

Treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, za pitanja u vezi s tumačenjem prava Unije koja je postavio nacionalni sudac u zakonskom i činjeničnom okviru koji je sam nadležan utvrditi, a čiju točnost Sud ne provjerava, vrijedi pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o pitanju koje je uputio nacionalni sud samo kada na očit način proizlazi da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kada je problem hipotetske naravi ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi se na koristan način odgovorilo na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti, osobito, presude od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C-188/10 i C-189/10, Zb., str. I-5667., t. 27. i navedenu sudsku praksu, kao i od 11. travnja 2013., Della Rocca, C‑290/12, t. 29.).

36

Međutim, u ovom slučaju, dovoljno je utvrditi da, s jedne strane, ma kako bio sročen zahtjev koji je tužitelj u glavnom postupku podnio sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku jasno slijedi da je tužitelj u glavnom postupku sklopio više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na koje se primjenjuje upravo članak 5. Okvirnog sporazuma. Tumačenje tog članka stoga bi očito moglo biti korisno za rješenje spora u glavnom postupku. S druge strane, tvrdnja prema kojoj pridruženi profesor, kao što je navedeni tužitelj, nije obuhvaćen područjem primjene Okvirnog sporazuma odnosi se na suštinski odgovor na postavljeno pitanje a ne na njegovu dopuštenost.

37

U tim okolnostima, treba utvrditi da je prvo pitanje dopušteno.

38

Što se tiče suštine, najprije treba podsjetiti da je, kako slijedi iz samog teksta članka 2. točke 1. Okvirnog sporazuma, njegovo područje primjene široko zamišljeno jer se općenito odnosi na „radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici“. Osim toga, definicija pojma „radnici zaposleni na određeno vrijeme“ u smislu Okvirnog sporazuma, iz njegova članka 3. točke 1., obuhvaća sve radnike bez isticanja razlike po kojoj je njihov poslodavac u privatnom ili javnom sektoru (presude od 4. srpnja 2006, Adeneler i dr., C-212/04, Zb., str. I-6057., t. 56., kao i gore navedena Della Rocca, t. 34.).

39

Iz toga slijedi da je radnik kao što je pridruženi sveučilišni profesor, čiji je ugovor o radu, prema odredbama nacionalnog prava, nužno morao biti sklopljen na određeno vrijeme, obuhvaćen područjem primjene Okvirnog sporazuma.

40

U tom je pogledu bez značaja, suprotno onome što tvrdi španjolska vlada, da za takvog radnika ne postoji usporedivi radnik zaposlen na određeno vrijeme ili da takav radnik ne može biti predmetom zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Takva su razmatranja naime bitna jedino radi utvrđivanja možebitne povrede članaka 4. i 5. Okvirnog sporazuma o poštovanju načela nediskriminacije između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme kao i o mjerama za sprečavanje zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. S druge strane, ova razmatranja nisu bitna za utvrđivanje područja primjene Okvirnog sporazuma koje je definirano u članku 2. točki 1., koji treba tumačiti zajedno s člankom 3. točkom 1. ovog Okvirnog sporazuma.

41

Treba podsjetiti da je svrha članka 5. točke 1. Okvirnog sporazuma provedba jednog od ciljeva tog sporazuma, to jest ograničenje uzastopnog korištenja ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme koji se smatraju mogućim izvorom zlouporaba na štetu radnika, predvidjevši određen broj minimalnih zaštitnih odredaba čija je svrha izbjegavanje nesigurnog položaja zaposlenika (vidjeti gore navedene presude Adeneler i dr., t. 63.; od 23. travnja 2009., Angelidaki i dr., C-378/07 do C-380/07, Zb., str. I-3071., t. 73., kao i od 26. siječnja 2012., Kücük, C‑586/10, t. 25.).

42

Na taj način se ovom odredbom nalaže državama članicama da, radi sprečavanja zlouporaba koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme, donesu jednu ili više navedenih mjera s obvezujućim učinkom kada njihovo domaće pravo ne uključuje jednakovrijedne zakonske mjere. Mjere navedene u članku 5. točki 1. podtočkama od (a) do (c) , kojih ima tri, se odnose na objektivne razloge kojima se opravdava obnavljanje tih ugovora ili radnih odnosa, na ukupno najdulje trajanje tih uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme i na broj obnavljanja tih ugovora ili odnosa (vidjeti gore navedene presude Angelidaki i dr., t. 74., i Kücük, t. 26.).

43

U ovom slučaju, nesporno je da propisi primjenjivi na tužitelja u glavnom postupku, posebno statut UPF‑a, ne uključuju nikakvu jednakovrijednu zakonsku mjeru u smislu članka 5. točke 1. Okvirnog sporazuma i ne određuju nikakvo ograničenje kad je riječ kako o ukupnom najduljem trajanju tako i o broju obnavljanja ugovorâ o radu na određeno vrijeme koje su sveučilišta sklopila s pridruženim profesorima na temelju spomenutog članka 5. točke 1. podtočke (b) i (c).

44

U tim okolnostima, valja ispitati u kojoj mjeri obnavljanje takvih ugovora može biti opravdano objektivnim razlogom, u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Okvirnog sporazuma.

45

Prema sudskoj praksi, pojam „objektivni razlog“ treba shvatiti tako da se odnosi na precizne i konkretne okolnosti koje karakteriziraju neku djelatnost i koje, stoga, mogu u tom konkretnom kontekstu opravdati uporabu uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Te okolnosti mogu proizlaziti ponajprije iz osobite naravi zadaća za izvršenje kojih su takvi ugovori sklopljeni i iz značajki svojstvenih takvim zadaćama ili, ovisno o slučaju, iz provođenja nekog legitimnog cilja socijalne politike jedne države članice (gore navedene presude Angelidaki i dr., t. 96. i citirana sudska praksa, kao i Kücük, t. 27.).

46

S druge strane, nacionalna odredba kojom se zakonom ili drugim propisom na općenit i apstraktan način samo dopušta uporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme nije u skladu sa zahtjevima navedenima u prethodnoj točki ove presude (gore navedene presude Angelidaki i dr., t. 97. i navedena sudska praksa, kao i Kücük, t. 28.).

47

Takva odredba, koja je čisto formalne prirode, ne omogućuje utvrđivanje objektivnih i transparentnih kriterija radi provjere odgovara li obnavljanje takvih ugovora stvarnoj potrebi, je li primjereno za postizanje traženog cilja i potrebno u tu svrhu. Takva odredba sadrži dakle stvarnu opasnost od mogućih zlouporaba te vrste ugovora i stoga nije u skladu s ciljem i korisnim učinkom Okvirnog sporazuma (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Angelidaki i dr., t. 98. i t. 100. kao i navedenu sudsku praksu, i Kücük, t. 29.).

48

Iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, kako je naveden u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, slijedi međutim da su ugovori o radu na određeno vrijeme koje sveučilišta sklapaju s pridruženim profesorima, kao što je tužitelj u glavnom postupku, opravdani radi potrebe da se „priznatim stručnjacima“, koji obavljaju profesionalnu djelatnost izvan sveučilišnog okruženja povjeri obavljanje u nepunom radnom vremenu posebnih nastavničkih zadaća kako bi prenijeli svoja znanja i iskustvo sveučilištu, uspostavljajući tako partnerstvo između sveučilišne nastavnesredine i radne sredine. Prema tom propisu, takav pridruženi profesor morao je obavljati plaćenu profesionalnu djelatnost na temelju diplome koju je stekao tijekom minimalnog razdoblja od nekoliko godina unutar utvrđenog razdoblja koje prethodi njegovom zapošljavanju na sveučilištu. Predmetni ugovori o radu se, nadalje, sklapaju i obnavljaju pod uvjetom da su okolnosti za obavljanje profesionalne djelatnosti zadržane i moraju se raskinuti kada predmetni pridruženi profesor navrši dob za umirovljenje.

49

Stoga se čini da se, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku jer je isključivo on nadležan za tumačenje nacionalnog prava, tim propisom utvrđuju precizne i konkretne okolnosti u kojima se ugovori o radu na određeno vrijeme mogu sklapati i obnavljati radi zapošljavanja pridruženih profesora te da se njima odgovara na stvarnu potrebu.

50

Čini se da se takvim ugovorima postiže osobito željeni cilj, koji se sastoji u obogaćivanju sveučilišnog obrazovanja u specifičnim područjima koristeći se iskustvom priznatih stručnjaka, jer ti ugovori omogućuju da se vodi računa o razvoju kako stručnosti zainteresiranih osoba u predmetnim područjima tako i o potrebama sveučilišta.

51

U tom smislu treba podsjetiti da, iako su ugovori o radu na neodređeno vrijeme uobičajen oblik radnih odnosa, sam Okvirni sporazum priznaje, kako slijedi iz drugog i trećeg odlomka njegove preambule kao i točaka 8. i 10. njegovih općih razmatranja, da su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni za zapošljavanje u pojedinim sektorima, zanimanjima i djelatnostima (vidjeti, u tom smislu, gore navedene presude Adeneler i dr., t. 61.; od 15. travnja 2008., Impact, C-268/06, Zb., str. I-2483., t. 86. i od 15. ožujka 2012., Sibilio, C‑157/11, t. 38.).

52

Osim toga, uzimajući u obzir činjenicu da zainteresirana osoba, kako bi bila zaposlena u svojstvu pridruženog profesora, mora obavezno obavljati profesionalnu djelatnost izvan sveučilišta i da svoju nastavničku zadaću smije obavljati samo u nepunom radnom vremenu, takav ugovor o radu na određeno vrijeme ne može, kao takav, ugroziti cilj Okvirnog sporazuma, a taj je zaštita radnika od nestabilnosti u području zapošljavanja.

53

Stoga valja ustvrditi da je, kako su istaknule i sve zainteresirane strane koje su podnijele pisana očitovanja Sudu, nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, a koji dopušta sveučilištima obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s pridruženim profesorima, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku izvrši potrebne provjere, u skladu s člankom 5. točkom 1. Okvirnog sporazuma.

54

Treba međutim naglasiti da, iako se objektivni razlog predviđen nacionalnim propisom kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku može načelno prihvatiti, nadležna tijela moraju osigurati da stvarna primjena tog nacionalnog propisa, s obzirom na posebne značajke predmetne djelatnosti i uvjete njezinog obavljanja, bude u skladu sa zahtjevima Okvirnog sporazuma. Kod primjene predmetne odredbe nacionalnog prava ta tijela stoga moraju biti u mogućnosti utvrditi objektivne i transparentne kriterije kako bi se provjerilo odgovara li doista obnavljanje takvih ugovora stvarnoj potrebi i je li ono primjereno za postizanje traženog cilja te potrebno u tu svrhu (vidjeti gore navedenu presudu Kücük, t. 34.).

55

U tom smislu treba podsjetiti da obnavljanje ugovorâ o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme za zadovoljavanje potreba koje, u stvarnosti, nisu privremene već, upravo suprotno, stalne i trajne naravi, nije opravdano u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Okvirnog sporazuma (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Kücük, t. 36.).

56

Takva uporaba ugovorâ o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u izravnoj je suprotnosti s postavkom na kojoj se temelji Okvirni sporazum, naime da su ugovori o radu na neodređeno vrijeme uobičajen oblik radnih odnosa iako su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni za zapošljavanje u pojedinim sektorima, zanimanjima i djelatnostima (vidjeti gore navedene presude Adeneler i dr., t. 61., i Kücük, t. 37.).

57

Same okolnosti da se ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni s pridruženim profesorima obnavljaju radi zadovoljavanja neke učestale ili trajne potrebe sveučilišta u određenom području i da se takva potreba može zadovoljiti na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme nisu međutim takve da bi isključile postojanje objektivnog razloga, u smislu članka 5. točke 1. Okvirnog sporazuma, kada narav nastavničke djelatnosti o kojoj je riječ i značajke svojstvene toj djelatnosti mogu opravdati, u kontekstu o kojem je riječ, uporabu ugovora o radu na određeno vrijeme. Iako ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni s pridruženim profesorima zadovoljavaju trajnu potrebu sveučilišta, utoliko što pridruženi profesor, na temelju takvog ugovora o radu na određeno vrijeme, obavlja točno utvrđene zadaće koje su sastavni dio redovnih aktivnosti sveučilištâ, ipak ostaje činjenica da potreba za zapošljavanjem pridruženih profesora ostaje privremena utoliko što taj profesor nastavlja svoju profesionalnu djelatnost u punom radnom vremenu po isteku svojeg ugovora (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Kücük, t. 38. i 50.).

58

S druge strane, ugovori o radu na određeno vrijeme, kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku, ne mogu se obnavljati radi stalnog i trajnog obavljanja, makar u nepunom radnom vremenu, nastavničkih zadaća koje su inače sastavni dio obveznih aktivnosti redovnog nastavničkog osoblja.

59

Stoga je na svim tijelima predmetne države članice, uključujući i nacionalnim sudovima, da u okviru svojih nadležnosti osiguraju poštovanje članka 5. točke 1. podtočke (a) Okvirnog sporazuma provjeravajući da je obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ili uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme sklopljenih s pridruženim profesorima namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i da se propis, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, zapravo ne koristi za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba sveučilišta u području zapošljavanja nastavničkog osoblja (vidjeti, analogijom, gore navedene presude Angelidaki i dr., t. 106., i Kücük, t. 39.).

60

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 5. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da se on ne protivi nacionalnom propisu, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji sveučilištima dopušta da obnavljaju uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene s pridruženim profesorima bez ikakvih ograničenja u pogledu najduljeg mogućeg trajanja i broja obnavljanja tih ugovora kad su takvi ugovori, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, opravdani zbog objektivnog razloga u smislu točke 1. podtočke (a) ovoga članka. Taj sud je, međutim, dužan također stvarno provjeriti je li, u predmetu u glavnom postupku, obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja.

61

Svojim drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da se on protivi nacionalnom propisu kao što je onaj predviđen člankom 1. stavkom 2. petnaeste dodatne odredbe Zakona o radnicima, prema kojoj radnici u javnom sektoru koji su bili zaposleni na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme, a koji su premašili najdulje trajanje propisano člankom 15. stavkom 5. tog zakona, podliježu posebnom režimu radnika „zaposlenih na neodređeno vrijeme bez stalnog radnog mjesta“, na temelju kojeg, kada poslodavac popuni njihovo radno mjesto putem natječaja, njihov radni odnos automatski prestaje i usto nemaju pravo na otpremninu, dok čak i radnici zaposleni na neodređeno vrijeme u privatnom sektoru kao i radnici sa stalnim radnim mjestom u javnom sektoru imaju pravo na otpremninu.

62

Valja ustvrditi da su, kao što su istaknule sve zainteresirane strane koje su podnijele pisana očitovanja Sudu, ova pitanja bez značaja za rješenje spora u glavnom postupku jer su hipotetske naravi.

63

Naime, čak i pod pretpostavkom da se u predmetu u glavnom postupku može utvrditi zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, sud koji je uputio zahtjev sam je naveo u svojoj odluci, kako slijedi iz točaka 27. i 43. ove presude i kako stoji u tekstu prvog pitanja, da se pretvaranje ovih ugovora u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kako je predviđena člankom 15. stavkom 5. Zakona o radnicima, ne primjenjuje na pridruženog profesora, kao što je tužitelj u glavnom postupku.

64

Iz toga slijedi da su, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 35. ove presude, drugo i treće pitanje nedopušteni.

65

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti na način da se on ne protivi nacionalnom propisu, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji sveučilištima dopušta da obnavljaju uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene s pridruženim profesorima bez ikakvih ograničenja u pogledu najduljeg mogućeg trajanja i broja obnavljanja tih ugovora kad su takvi ugovori, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, opravdani zbog objektivnog razloga u smislu točke 1. podtočke (a) ovoga članka. Taj sud je, međutim, dužan također stvarno provjeriti je li, u predmetu u glavnom postupku, obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja.