—

za Technische Universität Darmstadt, N. Rauer i D. Ettig, Rechtsanwälte,

—

za Eugen Ulmer KG, U. Karpenstein i G. Schulze, Rechtsanwälte,

—

za njemačku vladu, T. Henze, J. Kemper i K. Petersen, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina i A. Collabolletta, avvocati dello Stato,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

—

za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, F. Bulst i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Technische Universität Darmstadt (u daljnjem tekstu: TU Darmstadt) i Eugen Ulmer KG (u daljnjem tekstu: Ulmer) zbog toga što je TU Darmstadt putem posebnih uređaja u prostorijama knjižnice stavio na raspolaganje javnosti knjigu koja se nalazi u zbirci te knjižnice i čija prava iskorištavanja ima Ulmer.

3

Uvodne izjave 31., 34., 36., 40., 44., 45. i 51. Direktive 2001/29 glase:

[...]

[...]

[...]

[...]

4

Članak 2. te direktive, naslovljen „Pravo reproduciranja“, određuje:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

5

Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti“, u stavku 1. propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.“

6

Članak 5. iste direktive, naslovljen „Iznimke i ograničenja“, u stavku 2. predviđa:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[...]“

7

Članak 5. stavak 3. Direktive 2001/29 određuje:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i 3. u sljedećim slučajevima:

[...]

[...]“

8

U skladu s člankom 5. stavkom 5. te direktive:

„Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.“

9

Članak 52.b Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (Gesetz über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte (Urheberrechtsgesetz), u daljnjem tekstu: UrhG) od 9. rujna 1965. (BGBl. I, str. 1273.), u verziji koja je bila na snazi kada su se dogodile činjenice u glavnom postupku, glasi:

„Reproduciranje djelâ na mjestima predviđenima za elektroničko čitanje u javnim knjižnicama, muzejima i arhivima

Dopušteno je stavljanje na raspolaganje objavljenih djela iz javnih knjižničnih fondova, muzeja ili arhiva koje ne teži izravno ili neizravno ekonomskom ili unosnom cilju i koje je predviđeno isključivo u prostorijama predmetne ustanove, na mjestima za elektroničko čitanje koja su posebno za to predviđena, s ciljem istraživanja i privatnog izučavanja, ako to nije protivno nekoj ugovornoj odredbi. Broj primjeraka djela dostupnih na mjestima za elektroničko čitanje ne smije načelno biti veći od onoga koji sadrži fond ustanove. Stavljanjem na raspolaganje nastaje pravo na plaćanje pravične naknade. To pravo može ostvariti samo organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.“

10

TU Darmstadt upravlja regionalnom i sveučilišnom knjižnicom, u kojoj je postavio mjesta za elektroničko čitanje na kojima se javnosti omogućuje konzultiranje djela iz knjižnog fonda te knjižnice.

11

Među tim djelima od siječnja ili veljače 2009. nalazi se i udžbenik W. Schulzea Einführung in die neuere Geschichte (u daljnjem tekstu: sporni udžbenik) koji je objavio Ulmer, znanstvena izdavačka kuća sa sjedištem u Stuttgartu (Njemačka).

12

TU Darmstadt nije prihvatio Ulmerovu ponudu od 29. siječnja 2009. da udžbenike u njegovu izdanju, među kojima je bio sporni udžbenik, kupi i koristi u obliku elektroničkih knjiga.

13

TU Darmstadt digitalizirao je taj udžbenik kako bi ga stavio na raspolaganje korisnicima na mjestima za elektroničko čitanje koja je postavio u knjižnici. Ta mjesta za čitanje nisu omogućavala istodobno konzultiranje većeg broja primjeraka djela od onih kojima je raspolagala ta knjižnica. Korisnici navedenih mjesta za čitanje mogli su djelo u cijelosti ili u dijelu tiskati na papir ili pohraniti na USB priključak te ga u tom obliku iznijeti iz navedene knjižnice.

14

Nakon što je Eugen Ulmer KG podnio tužbu pred Landgericht Frankfurt am Main (regionalni sud u Frankfurtu na Majni), taj je sud u presudi od 6. ožujka 2011. zaključio da su ovlaštenik pravâ i ustanova, kako bi se isključila primjena članka 52.b UrhG‑a, prethodno morali sklopiti sporazum o digitalnom korištenju predmetnog djela. Taj je sud usto odbio Ulmerov zahtjev da se TU‑u Darmstadt zabrani digitalizacija ili narudžba digitalizacije spornog udžbenika. On je, međutim, prihvatio zahtjev tog društva da se korisnicima knjižnice TU‑a Darmstadt na mjestima predviđenima za elektroničko čitanje koja je ona postavila u knjižnici zabrani mogućnost tiskanja na papir tog djela i/ili pohrane na USB priključak i/ili iznošenja njegove reprodukcije iz te knjižnice.

15

Odlučujući o izravnoj „reviziji“koju je podnio TU Darmstadt, Bundesgerichtshof (savezni sud) smatra da se, kao prvo, postavlja pitanje jesu li djela i drugi predmeti zaštite „podložni uvjetima kupnje ili uvjetima licenciranja“ u smislu članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 kada nositelj prava ustanovi predviđenoj tom odredbom nudi da po prikladnim uvjetima sklopi ugovore o licenciji za njihovo korištenje ili se treba prihvatiti drugo tumačenje te odredbe u skladu s kojim bi bili obuhvaćeni samo slučajevi u kojima su nositelj prava i predmetna ustanova o tome sklopili sporazum.

16

Navedeni sud smatra da su, suprotno njemačkoj jezičnoj verziji te odredbe, njezina engleska i francuska jezična verzija u skladu s prvim navedenim tumačenjem. To bi se tumačenje također moglo temeljiti na općoj strukturi i krajnjem cilju Direktive 2001/29. Kada bi, suprotno tomu, samo sklapanje sporazuma omogućavalo isključenje primjene navedene odredbe, predmetna ustanova mogla bi opravdano odbiti prikladnu ponudu nositelja prava, kako bi iskoristila predmetno ograničenje, što bi dovelo do toga da taj nositelj prava ne dobije odgovarajuću naknadu, a to je ipak jedan od ciljeva te direktive.

17

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li članak 5. stavak 3. točku (n) Direktive 2001/29 tumačiti tako da državama članicama omogućuje da ustanovama predviđenima tom odredbom daju pravo da digitaliziraju djela iz svojih zbirki kada priopćavanje ili stavljanje djela na raspolaganje putem posebnih uređaja zahtijeva takvo reproduciranje. Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi države članice trebale imati akcesornu nadležnost kako bi predvidjele takvu iznimku od prava reproduciranja predviđenog u članku 2. te direktive ili takvo ograničenje toga prava jer u suprotnom ne bi bio osiguran koristan učinak njezinog članka 5. stavka 3. točke (n). U svakom slučaju takva bi se nadležnost mogla izvesti iz članka 5. stavka 2. točke (c) navedene direktive.

18

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da se u glavnom postupku pojavljuje pitanje imaju li države članice, u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom (n) Direktive 2001/29, ovlast predvidjeti sustav ograničenja koji korisnicima ustanove predviđene tom odredbom omogućuje tiskanje na papir ili pohranu na USB priključak ili preuzimanje putem tog priključka, u cijelosti ili djelomično, djela koja su im na tim uređajima priopćena ili im ih je predmetna ustanova stavila na raspolaganje.

19

U tom pogledu taj sud prije svega smatra da bi ta tiskanja, pohrane ili preuzimanja, koji kada se odnose na reproduciranje djela u načelu nisu obuhvaćeni ograničenjem predviđenim u članku 5. stavku 3. točki (n) Direktive 2001/29, mogli biti dopušteni kao proširenje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje djela od predmetne ustanove, na temelju drugog ograničenja, osobito u smislu iznimke koja se naziva „privatno umnožavanje“ predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive.

20

Nadalje, cilj predviđen u članku 5. stavku 3. točki (n) Direktive 2001/29, koji se sastoji u omogućavanju da se, s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja, tekstovi koji su priopćeni ili stavljeni na raspolaganje na uređajima ustanove, poput knjižnice, učinkovito koriste, težio bi tumačenju te odredbe u skladu s kojim bi tiskanje djela na papir s uređaja trebalo biti dopušteno, dok pohrana na USB priključak ne bi trebala biti.

21

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi takvo tumačenje članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 također omogućavalo da se jamči da opseg ograničenja predviđenog tom odredbom udovoljava trima uvjetima iz članka 5. stavka 5. navedene direktive. Naime, pohrana djela na USB priključak zadirala bi u autorsko pravo autora toga djela više od njegova tiskanja na papir.

22

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li djelo podložno „uvjetima kupnje ili uvjetima licenciranja“ u smislu članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 kada je nositelj prava ustanovi predviđenoj tom odredbom poput javne knjižnice ponudio da po prikladnim uvjetima sklopi ugovor o licenciji ili korištenju tog djela.

24

Sve zainteresirane stranke koje su podnijele pisana očitovanja osim Ulmera predlažu da se na to pitanje odgovori niječno i u biti podržavaju tumačenje u skladu s kojim pojam „uvjeti kupnje ili uvjeti licenciranja“ iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 treba tumačiti tako da su nositelj prava i predmetna ustanova trebali sklopiti ugovor o licenciji ili korištenju predmetnog djela u kojem su određeni uvjeti pod kojima ga ta ustanova može koristiti.

25

Ulmer tvrdi da je sama činjenica da nositelj prava javnoj knjižnici nudi sklapanje ugovora o licenciji ili korištenju, pod uvjetom da je ta ponuda „prikladna“, dovoljna da se isključi primjena članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29.

26

U tom pogledu, prije svega, iz usporedbe jezičnih verzija članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29, osobito engleske, francuske, njemačke i španjolske jezične verzije, koje upotrebljavaju riječi „terms“, „conditions“, „Regelung“i „condiciones“, proizlazi da je zakonodavac Unije u izričaju te odredbe uporabio pojmove „uvjeti“ili „odredbe“, koji se odnose na stvarno ugovorene ugovorne odredbe, a ne na obične ponude za sklapanje ugovora.

27

Nadalje, valja podsjetiti da je svrha ograničenja iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 promicanje javnog interesa vezanog uz promicanje istraživanja i privatnog izučavanja širenjem znanja, što je, među ostalim, temeljna svrha ustanova poput javnih knjižnica.

28

Međutim, tumačenje koje predlaže Ulmer znači da bi nositelj prava mogao jednostranim i u biti diskrecijskim postupanjem predmetnoj ustanovi oduzeti pravo na korištenje tog ograničenja i tako spriječiti ostvarenje njezine temeljne svrhe te promicanje navedenog javnog interesa.

29

Osim toga, uvodna izjava 40. Direktive 2001/29 određuje da bi bilo potrebno promicati posebne ugovore ili posebne licencije koji bi, bez stvaranja neravnoteže, koristili takvim ustanovama i njihovoj svrsi.

30

Kako to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točkama 21. i 22. svojeg mišljenja, uvodne izjave 45. i 51. te direktive potvrđuju, uključujući njihovu njemačku jezičnu verziju, da se, uz ostalo, u kontekstu iznimaka i ograničenja navedenih u članku 5. stavku 3. Direktive 2001/29 upućuje na stvarne ugovorne odnose kao i na sklapanje i provedbu stvarnih ugovora, a ne na jednostavne ponude sklapanja ugovora ili licencija.

31

Osim toga, tumačenje koje je predložio Ulmer teško je spojivo s ciljem kojemu teži članak 5. stavak 3. točka (n) Direktive 2001/29, a koji se sastoji u tome da se osigura pravedna ravnoteža između prava i interesa nositelja prava, s jedne strane, i korisnika zaštićenih djela koji ih žele priopćiti javnosti u cilju istraživanja ili privatnog izučavanja pojedinih pripadnika javnosti, s druge strane.

32

Usto, kada bi sama činjenica da se predlaže sklapanje ugovora o licenciji ili korištenju bila dovoljna da se isključi primjena članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29, takvo bi tumačenje moglo biti takve naravi da oduzima velik dio sadržaja ograničenja predviđenog tom odredbom, čak i njezin koristan učinak, jer bi se, kada bi se prihvatilo takvo tumačenje, navedeno ograničenje primijenilo, kako je to tvrdio Ulmer, samo na djela, koja su sve rjeđa, čija elektronička verzija, osobito u obliku elektroničke knjige, još nije ponuđena na tržištu.

33

Naposljetku, suprotno onome što tvrdi Ulmer, tumačenje u skladu s kojim bi trebala biti riječ o ugovornim uvjetima koji su stvarno ugovoreni ne može se isključiti ni zato što bi to bilo protivno trostrukom uvjetu iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29.

34

U tom pogledu dovoljno je ustvrditi da ograničenje predviđeno člankom 5. stavkom 3. točkom (n) Direktive 2001/29 sadrži više ograničenja koja jamče, iako je primjena te odredbe isključena samo u slučaju sklapanja stvarnih ugovornih uvjeta, da se takvo ograničenje primjenjuje samo u posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djelâ i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.

35

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti na način da pojam „uvjeti kupnje ili uvjeti licenciranja“ iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 treba tumačiti tako da zahtijeva da nositelj pravâ i ustanova predviđena tom odredbom poput javne knjižnice moraju sklopiti ugovor o licenciji ili korištenju predmetnog djela kojim se određuju uvjeti pod kojima ga ta ustanova može koristiti.

36

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u biti pita treba li članak 5. stavak 3. točku (n) Direktive 2001/29 tumačiti na način da mu je protivno to da država članica javnim knjižnicama iz te odredbe dâ pravo da digitaliziraju djela koja se nalaze u njihovim zbirkama ako je ta radnja reproduciranja potrebna radi stavljanja tih djela na raspolaganje korisnicima putem posebnih uređaja u prostorijama tih ustanova.

37

Najprije valja istaknuti kako nije sporno da digitalizacija djela, s obzirom na to da je u biti riječ o pretvaranju djela iz analognog u digitalni oblik, predstavlja radnju njegova reproduciranja.

38

Stoga se postavlja pitanje omogućuje li članak 5. stavak 3. točka (n) Direktive 2001/29 državama članicama da to pravo reproduciranja daju javnim knjižnicama, iako u skladu s člankom 2. te direktive autori imaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja svojih djela.

39

U tom pogledu najprije valja ustvrditi da se, u skladu s prvom rečenicom stavka 3. članka 5. Direktive 2001/29, iznimke i ograničenja navedeni u tom stavku odnose na prava predviđena u člancima 2. i 3. te direktive i time na isključivo pravo reproduciranja, koje ima nositelj pravâ, kao i na pravo priopćavanja djelâ javnosti.

40

Međutim, članak 5. stavak 3. točka (n) navedene direktive ograničava korištenje djela, u smislu te odredbe, na njihovo „priopćavanje ili stavljanje na raspolaganje“ i stoga na radnje koje pripadaju u samo isključivo pravo priopćavanja djelâ javnosti predviđeno člankom 3. iste direktive.

41

Nadalje, valja podsjetiti da je za postojanje radnje priopćavanja, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, dovoljno, ponajprije, da se navedena djela stave na raspolaganje određenoj javnosti na način da im osobe od kojih se ona sastoji mogu pristupiti, a da pri tome ne mora biti odlučujuće jesu li one ovu mogućnost koristile ili ne (presuda Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 19.).

42

Iz navedenog slijedi da se, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, to da ustanova poput javne knjižnice iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29 omogućuje pristup djelu koje se nalazi u njezinoj zbirci određenoj „javnosti“, odnosno svim pojedincima koji se koriste posebnim uređajima postavljenima u njezinim prostorijama s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja, treba smatrati „stavljanjem na raspolaganje“ te stoga „radnjom priopćavanja“ u smislu članka 3. stavka 1. te direktive (u tom smislu vidjeti presudu Svensson i dr., EU:C:2014:76, t. 20.).

43

To pravo priopćavanja djelâ koje imaju ustanove poput javnih knjižnica iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29, u granicama uvjeta predviđenih tom odredbom, bilo bi izloženo riziku oduzimanja velikog dijela sadržaja, čak i korisnog učinka, kada te ustanove ne bi raspolagale akcesornim pravom digitalizacije predmetnih djela.

44

Takvo je pravo navedenim ustanovama priznato člankom 5. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2001/29, ako je riječ o „posebnim radnjama reproduciranja“.

45

Taj uvjet posebnosti treba tumačiti na način da predmetnim ustanovama u pravilu nije dopušteno digitaliziranje svih svojih zbirki.

46

Nasuprot tome, taj je uvjet u načelu poštovan kada je digitalizacija nekih djela iz zbirke potrebna zbog „korištenja priopćavanjem ili stavljanjem na raspolaganje, s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja, pojedinim pripadnicima javnosti putem posebnih uređaja“, kako to predviđa članak 5. stavak 3. točka (n) Direktive 2001/29.

47

Osim toga, opseg tog akcesornog prava digitalizacije treba precizirati tumačenjem članka 5. stavka 2. točke (c) Direktive 2001/29 u svjetlu njezina članka 5. stavka 5., u skladu s kojim se ta ograničenja primjenjuju samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava, pri čemu ta potonja odredba, međutim, nema za cilj proširiti doseg različitih iznimaka i ograničenja predviđenih člankom 5. stavkom 2. te direktive (u tom smislu vidjeti presude Infopaq International, C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 58. i ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 26.).

48

U predmetnom slučaju valja ustvrditi da se u okviru primjenjivog nacionalnog zakonodavstva pravilno uzimaju u obzir uvjeti propisani člankom 5. stavkom 5. navedene direktive, s obzirom na to da, kao prvo, iz članka 52.b UrhG‑a proizlazi da digitalizacija djelâ od javnih knjižnica ne smije prouzrokovati to da broj primjeraka svakog djela koji je korisnicima stavljen na raspolaganje putem posebnih uređaja prijeđe onaj broj koji su knjižnice stekle u analognom obliku. Kao drugo, ako, u skladu s tom odredbom nacionalnog prava za digitalizaciju djela, ne postoji obveza naknade, za njegovo kasnije stavljanje na raspolaganje u digitalnom obliku na posebnim uređajima treba platiti odgovarajuću naknadu.

49

S obzirom na sve navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 5. stavak 3. točku (n) Direktive 2001/29, u vezi s njezinim člankom 5. stavkom 2. točkom (c), treba tumačiti tako da mu nije protivno to da država članica dâ javnim knjižnicama iz te odredbe pravo da digitaliziraju djela koja se nalaze u njihovim zbirkama ako je ta radnja reproduciranja potrebna radi stavljanja tih djela na raspolaganje korisnicima putem posebnih uređaja u prostorijama tih ustanova.

50

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 3. točku (n) Direktive 2001/29 tumačiti na način da mu je protivno to da država članica dâ javnim knjižnicama iz te odredbe pravo da stave djela na raspolaganje korisnicima putem posebnih uređaja koji omogućuju njihovo tiskanje na papir ili pohranu na USB priključak.

51

Kao što to proizlazi iz točaka 40. i 42. ove presude, ograničenje predviđeno člankom 5. stavkom 3. točkom (n) Direktive 2001/29 u načelu obuhvaća samo neke radnje priopćavanja koje obično ulaze u isključivo pravo nositelja prava iz članka 3. te direktive, to jest one kojima predmetne ustanove stavljaju djelo na raspolaganje pojedinim pripadnicima javnosti s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja putem posebnih uređaja postavljenih u njihovim prostorijama.

52

Međutim, nije sporno da radnje poput tiskanja djela na papir ili njegove pohrane na USB priključak, iako su moguće zbog nekih funkcija kojima su opremljeni posebni uređaji na kojima se to djelo može konzultirati, nisu radnje „priopćavanja“u smislu članka 3. Direktive 2001/29, već radnje „reproduciranja“ u smislu članka 2. te direktive.

53

Naime, riječ je o stvaranju novog analognog ili digitalnog primjerka od digitalnog primjerka djela koje je ustanova korisnicima stavila na raspolaganje putem posebnih uređaja.

54

Te radnje reproduciranja, suprotno nekim postupcima digitalizacije djela, također ne mogu biti dopuštene na temelju akcesornog prava koje proizlazi iz zajedničke primjene odredaba članka 5. stavka 2. točke (c) i članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29, s obzirom na to da nisu potrebne radi omogućavanja stavljanja na raspolaganje toga djela korisnicima putem posebnih uređaja poštujući uvjete propisane tim odredbama. Usto, navedene radnje, s obzirom na to da ih ne provode ustanove iz članka 5. stavka 3. točke (n) Direktive 2001/29, već korisnici posebnih uređaja postavljenih u prostorijama tih ustanova, na temelju te odredbe ne mogu biti dopuštene.

55

Nasuprot tome, takve radnje reproduciranja na analogni ili digitalni medij mogu se, u slučaju potrebe, dopustiti na temelju nacionalnog zakonodavstva kojim se prenose iznimke ili ograničenja iz članka 5. stavka 2. točke (a) ili (b) Direktive 2001/29, ako su u svakom pojedinom slučaju ispunjeni uvjeti koje propisuju te odredbe, osobito onaj vezan za pravičnu naknadu koju mora dobiti nositelj prava.

56

Usto, takvim se radnjama reproduciranja moraju poštovati uvjeti predviđeni člankom 5. stavkom 5. Direktive 2001/29. Slijedom toga, opseg reproduciranih tekstova osobito ne smije bezrazložno dovesti u pitanje zakonite interese nositelja prava.

57

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 5. stavak 3. točku (n) Direktive 2001/29 treba tumačiti tako da ne obuhvaća radnje poput tiskanja djela na papir ili njihovu pohranu na USB priključak koje učine korisnici s posebnih uređaja postavljenih u javnim knjižnicama iz te odredbe. Nasuprot tome, takve radnje mogu se, u slučaju potrebe, dopustiti na temelju nacionalnog zakonodavstva kojim se prenose iznimke ili ograničenja iz članka 5. stavka 2. točke (a) ili (b) te direktive, ako su u svakom pojedinom slučaju ispunjeni uvjeti koje propisuju te odredbe, osobito onaj vezan za pravičnu naknadu koju mora dobiti nositelj prava.

58

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: