—

za Nationale‑Nederlanden Levensverzekering Mij NV, B. Jonk‑van Wijk i G. van der Wal, advocaten,

—

za H. W. Van Leeuwena, D. Beljon i P. Boeken, advocaten,

—

za nizozemsku vladu, B. Koopman i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

—

za češku vladu, M. Smolek, u svojstvu agenta,

—

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, F. Wilman i K.‑P. Wojcik, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 31. stavka 3. Direktive Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i izmjeni direktiva 79/267/EEZ i 90/619/EEZ (Treća direktiva o životnom osiguranju) (SL L 360, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Nationale‑Nederlanden Levensverzekering Mij NV (u daljnjem tekstu: NN) i H. W. Van Leeuwena u pogledu iznosa troškova i premija za pokrivanje rizika smrti, što je dio police životnog osiguranja koju je H. W. Van Leeuwen sklopio s NN‑om.

3

Treća direktiva o životnom osiguranju stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom 2002/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. o životnom osiguranju (SL L 345, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 102.), a koja je zatim i sama, s učinkom od 1. studenoga 2012., stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) (SL L 335, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 153.). Međutim, uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora o životnom osiguranju koji je predmet spora u glavnom postupku, odredbe Treće direktive o životnom osiguranju ostaju mjerodavne za rješavanje ovog spora.

4

Uvodne izjave 9. i 23. Treće direktive o životnom osiguranju glase kako slijedi:

[…]

5

Članak 31. te direktive propisuje:

„1.   Ugovaratelju osiguranja se prije zaključenja ugovora o osiguranju priopćavaju najmanje informacije navedene u Prilogu II. dijelu A.

2.   Ugovaratelja osiguranja treba tijekom čitavog ugovorenog razdoblja trajanja ugovora obavještavati o svim promjenama koje se tiču informacija navedenih u Prilogu II. dijelu B.

3.   Država članica obveze može zahtijevati da društva za osiguranje uz informacije navedene u Prilogu II. ugovaratelju osiguranja pruže i druge informacije, ali samo ako je to nužno za pravilno razumijevanje bitnih elemenata ugovora.

4.   Detaljne propise za provedbu ovog članka i Priloga II. utvrđuje država članica obveze.“ [neslužbeni prijevod]

6

Prilog II. toj direktivi, naslovljen „Informacije koje se priopćavaju ugovarateljima osiguranja“, navodi:

„Sljedeće informacije, koje se ugovaratelju osiguranja priopćavaju u pisanome obliku prije zaključenja ugovora (A) odnosno za vrijeme trajanja ugovora (B), moraju biti formulirane jasno i točno na službenom jeziku države članice obveze.

Ipak, ove informacije mogu na zahtjev ugovaratelja osiguranja biti i na drugom jeziku ako to dopušta pravo države članice odnosno ako ugovaratelj osiguranja ima mogućnost odabira mjerodavnog prava za ugovor.

A. Prije zaključenja ugovora

7

Prilog II. dio B toj direktivi nabraja informacije koje treba priopćiti ugovaratelju osiguranja za vrijeme trajanja ugovora. Ta je odredba predviđala da se ugovaratelju osiguranja uz opće i posebne uvjete osiguranja moraju dostavljati, s jedne strane, u slučaju promjene uvjeta osiguranja odnosno izmjena mjerodavnog prava za ugovor, sve informacije navedene u točkama (a)4 do (a)12 dijela A tog priloga i, s druge strane, godišnje informacije o stanju bonusa.

8

Članak 2. Uredbe iz 1998. o informiranju ugovaratelja osiguranja (Regeling informatieverstrekking aan verzekeringsnemers 1998., u daljnjem tekstu: RIAV 1998.) prenio je u unutarnje pravo članak 31. Treće direktive o životnom osiguranju. U svojoj verziji primjenjivoj na glavni postupak, ta odredba glasi kako slijedi:

„1.   Osiguravatelj koji nudi ugovor o životnom osiguranju ugovaratelju osiguranja s boravištem ili poslovnim nastanom u Nizozemskoj osigurava da on ispunjava opće i posebne uvjete te police.

2.   Ako on ne ispunjava opće ili posebne uvjete te police, osiguravatelj usto osigurava da se ugovaratelju osiguravanja u pisanom obliku priopće sljedeće informacije:

[…]

[…]“

9

Prema obrazloženju uz RIAV 1998., primjenu tog propisa uređuje Zakon iz 1993. o nadzoru osiguravajućih društava (Wet toezicht verzekeringsbedrijf 1993., u daljnjem tekstu: WTV 1993.) i važeće nacionalno građansko pravo, na temelju kojega postoje zahtjevi primjerenosti i pravičnosti (članak 2. knjige 6. Građanskog zakonika).

10

H. W. Van Leeuwen je 1999. s NN‑om sklopio osiguranje koje je dio investicije naziva „Fleksibilno osigurana investicija“. Riječ je bila o životnom osiguranju u okviru kojega kumulirana vrijednost na dan zatvaranja osiguranja nije zajamčena, nego ovisi o rezultatima investicija. Usto, za vrijeme trajanja ugovora o osiguranju, predviđena je isplata fiksnoga i zajamčenoga kapitala ako ugovaratelj umre prije isteka ugovora.

11

Iz navoda NN‑a u pisanim očitovanjima proizlazi da se u skladu s ugovorom o osiguranju premija, iznos koje se ugovara unaprijed i koju se naziva „bruto premija“, isplaćuje unaprijed i periodično. Ta se premija investira u investicijske fondove koje je odabrao ugovaratelj osiguranja. Od tako utvrđene vrijednosti periodično se odbijaju troškovi kao i premije za uključeno pokrivanje rizika smrti. Potonje premije stoga se ne uzimaju u obzir zasebno, nego čine sastavni dio bruto premije kao i navedeni troškovi.

12

Prije sklapanja životnog osiguranja, NN je H. W. Van Leeuwenu dostavio „prijedlog fleksibilno osigurane investicije“. U prijedlogu su bila navedena tri primjera investicija u kapital, na temelju različitih prinosa i troškova vođenja od 0,3%. Nadalje, u dijelu naslovljenom „Prinos proizvoda“ navedeno je da „razlika između prinosa fonda i prinosa proizvoda ovisi o osiguranim rizicima, troškovima i mogućim dodatnim pokrivenostima“.

13

Nakon sklapanja ugovora o osiguranju nastao je spor između NN‑a i H. W. Van Leeuwena u pogledu visine troškova i premija za pokrivanje rizika smrti koje odbija osiguravatelj.

14

Jedan dio spora u glavnom postupku odnosi se na pitanje je li NN priopćio dovoljno informacija o navedenim troškovima i o premijama za rizik prije sklapanja ugovora o osiguranju. Osobito je riječ o nepriopćavanju H. W. Van Leeuwenu sažetka ili cjelokupnog pregleda konkretnih i/ili apsolutnih troškova kao i njihova sastava.

15

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev treba smatrati da je, ograničivši se na slanje ugovaratelju osiguranja informacija o visini troškova i premija za rizik na prinos, NN zadovoljio zahtjeve iz članka 2. stavka 2. točke (q) i (r) RIAV‑a 1998., ali da je povrijedio „otvorena i/ili nepisana pravila“ nizozemskog prava koja u konkretnom slučaju uključuju obvezu dužne pažnje osiguravajućeg društva, dobru predugovornu vjeru te primjerenost i pravičnost.

16

Sud koji je uputio zahtjev navodi da informacije spomenute u točki 14. ove presude nisu obuhvaćene informacijama iz Priloga II. Trećoj direktivi o životnom osiguranju. NN ipak smatra da pravo Unije, osobito članak 31. stavak 3. te direktive, ne dopušta da se osiguravajućim društvima nametne obveza priopćavanja ugovaratelju osiguranja informacija na temelju tih „otvorenih i/ili nepisanih“ pravila.

17

U tim je okolnostima Rechtbank Rotterdam odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. stavak 3. Treće direktive o životnom osiguranju tumačiti tako da se protivi tomu da je osiguravajuće društvo, na temelju općih načela unutarnjeg prava, poput „otvorenih i/ili nepisanih pravila“ iz glavnog postupka, ugovaratelju osiguranja obvezno priopćiti određene dodatne informacije u odnosu na one nabrojene u Prilogu II. toj direktivi.

19

Iz uvodne izjave 23. Treće direktive o životnom osiguranju proizlazi da je njezin cilj, među ostalim, uskladiti minimalne propise kako bi potrošač dobio jasne i točne informacije o bitnim svojstvima proizvoda koji su mu ponuđeni. Kao što to proizlazi iz iste uvodne izjave, kako bi potrošač mogao na jedinstvenom tržištu osiguranja u potpunosti iskoristiti širi i raznovrsniji izbor osiguranja, treba mu pružiti sve potrebne informacije kako bi mogao odabrati osiguranje koje najbolje odgovara njegovim potrebama.

20

U tu svrhu članak 31. te direktive u stavku 1. propisuje da se ugovaratelju osiguranja prije zaključenja ugovora o osiguranju priopćavaju najmanje informacije navedene u Prilogu II. dijelu A i u stavku 2., da ugovaratelja osiguranja treba tijekom čitavog ugovorenog razdoblja trajanja ugovora obavještavati o svim promjenama koje se tiču informacija navedenih u Prilogu II. dijelu B toj direktivi. Članak 31. stavak 3. Treće direktive o životnom osiguranju, što je jedina odredba na koju se odnosi zahtjev za prethodnu odluku, propisuje da država članica obveze može zahtijevati da društva za osiguranje uz informacije navedene u Prilogu II. ugovaratelju osiguranja pruže i druge informacije, ali samo ako je to nužno za pravilno razumijevanje bitnih elemenata ugovora.

21

U tom je smislu Sud presudio da iz samog teksta članka 31. stavka 3. Treće direktive o životnom osiguranju, njezinog Priloga II. i njezine uvodne izjave 23. proizlazi da dodatne informacije koje države članice mogu u skladu s tim člankom zahtijevati moraju biti jasne, precizne i nužne za pravilno razumijevanje bitnih značajki osigurateljnih proizvoda koji se nude ugovaratelju (presuda Axa Royale Belge, C‑386/00, EU:C:2002:136, t. 24.).

22

Stoga se obveza priopćavanja dodatnih informacija može nametnuti samo ako je nužna za ostvarenje cilja informiranja ugovaratelja osiguranja i ako su zahtijevane informacije dovoljno precizne i jasne za ostvarenje tog cilja i prema tome osobito za jamčenje osiguravajućim društvima dovoljne razine pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu Parlament/Vijeće, C‑48/14, EU:C:2015:91, t. 45. i navedenu sudsku praksu). Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 60. svojeg mišljenja, ako je zahtijevana informacija neodređena i općenita, ne može se smatrati „nužnom informacijom“ u smislu članka 31. stavka 3. Treće direktive o životnom osiguranju.

23

Iako je zakonodavac Unije stoga želio ograničiti narav dodatnih informacija koje u interesu potrošača države članice mogu zahtijevati od osiguravajućih društava, i to kako bi omogućio tim potrošačima da u potpunosti iskoriste izbor osigurateljnih proizvoda koji se nude na jedinstvenom tržištu osiguranja, članak 31. stavak 3. te direktive, nasuprot tomu, nije propisao ni ograničio način na koji države članice mogu ostvarivati to pravo.

24

U tom smislu treba podsjetiti da države članice nisu obvezne nametnuti osiguravajućim društvima obvezu priopćavanja dodatnih informacija u odnosu na informacije koje se moraju priopćavati ugovarateljima osiguranja u skladu s člankom 31. stavkom 1. Treće direktive o životnom osiguranju, nabrojene u Prilogu II. dijelu A toj direktivi, nego da stavak 3. tog članka sadrži mogućnost koju države članice mogu ili ne moraju iskoristiti.

25

Nadalje, iz članka 31. stavka 4. Treće direktive o životnom osiguranju proizlazi da je na državi članici obveze da utvrdi detaljne propise za provedbu obveze priopćavanja dodatnih informacija predviđene nacionalnim propisom.

26

Budući da Treća direktiva o životnom osiguranju provodi minimalno usklađivanje u pogledu informacija koje treba priopćiti ugovarateljima osiguranja, njezin članak 31. stavak 3. ipak ograničava mogućnost iz točke 24. ove presude navodeći, s jedne strane, da te informacije moraju ugovaratelju omogućiti pravilno razumijevanje bitnih elemenata ugovora. S druge strane, ta odredba ograničava dodatne informacije koje osiguravajućim društvima može nametnuti država članica obveze na ono što je u tu svrhu nužno.

27

Stoga je na državi članici o kojoj je riječ da odredi, ovisno o značajkama svojeg pravnog poretka i posebnosti situacije koju želi urediti, pravni temelj obveze priopćavanja dodatnih informacija kako bi se istodobno zajamčilo da ugovaratelj osiguranja pravilno razumije bitne značajke osigurateljnih proizvoda koji mu se nude i dovoljna razina pravne sigurnosti.

28

Pravni temelj takve obveze priopćavanja dodatnih informacija i osobito pitanje proizlazi li ta obveza iz općih načela unutarnjeg prava, poput „otvorenih i/ili nepisanih pravila“, na koje upućuje sud koji je uputio zahtjev, načelno nisu relevantni za sukladnost te obveze s Direktivom, pod uvjetom da ta obveza zadovoljava zahtjeve iz članka 31. stavka 3. Treće direktive o životnom osiguranju spomenute u točkama 21. i 27. ove presude.

29

Iz toga slijedi da pravni temelj na temelju kojega država članica o kojoj je riječ želi upotrijebiti mogućnost predviđenu člankom 31. stavkom 3. Treće direktive o životnom osiguranju mora biti takav da, u skladu s načelom pravne sigurnosti, osiguravajućim društvima omogući da s dovoljno predvidljivosti znaju koje dodatne informacije moraju priopćiti i na koje ugovaratelj osiguranja može računati.

30

U tom smislu prilikom ocjene zahtjeva koje treba postaviti u pogledu predvidljivosti takve obveze priopćavanja dodatnih informacija nacionalni sud može uzeti u obzir činjenicu da je na osiguravajućem društvu da utvrdi narav i značajke osigurateljnih proizvoda koje nudi, tako da bi ono načelno moralo moći utvrditi značajke tih proizvoda koje bi bile takve da opravdavaju potrebu priopćavanja dodatnih informacija ugovaratelju osiguranja.

31

U konkretnom slučaju treba istaknuti da prema obrazloženju uz RIAV 1998. primjenu te uredbe uređuje, među ostalim, važeće nacionalno građansko pravo, „poput zahtjeva primjerenosti i pravičnosti“ iz članka 2. knjige 6. Građanskog zakonika.

32

Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije Sudu pružio detaljna objašnjenja o točnoj naravi obveze priopćavanja dodatnih informacija u nizozemskom pravu ni o ulozi i o točnom dosegu „otvorenih i/ili nepisanih pravila“ nizozemskog prava u nacionalnom pravu, nego je samo spomenuo obvezu dužne pažnje osiguravajućeg društva te dobru predugovornu vjeru i/ili zahtjeve primjerenosti i pravičnosti koje treba poštovati prilikom sklapanja ugovora o osiguranju.

33

U svakom slučaju, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni zadovoljavaju li „otvorena i/ili nepisana pravila“ o kojima je riječ u glavnom postupku zahtjeve iz članka 31. stavka 3. Treće direktive o životnom osiguranju.

34

Posljedično, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 31. stavak 3. Treće direktive o životnom osiguranju treba tumačiti na način da se ne protivi tomu da je osiguravajuće društvo na temelju općih načela unutarnjeg prava, poput „otvorenih i/ili nepisanih pravila“ iz glavnog postupka, ugovaratelju osiguranja obvezno priopćiti određene dodatne informacije uz one iz Priloga II. toj direktivi, pod uvjetom da su zahtijevane informacije jasne, precizne i nužne za to da ugovaratelj osiguranja pravilno razumije bitne elemente ugovora i da jamče dovoljnu pravnu sigurnost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

35

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li za odgovor na prvo pitanje relevantno koje učinke prema nizozemskom pravu ima nepriopćavanje drugih informacija u smislu članka 31. stavka 3. Treće direktive o životnom osiguranju.

36

Iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da učinci koje prema unutarnjem pravu ima nepriopćavanje tih informacija načelno nisu relevantni za sukladnost obveze priopćavanja s člankom 31. stavkom 3. Direktive.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: