1. 

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Irska) odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 6/2002).

2. 

Zahtjev je upućen u okviru spora između Karen Millen Fashions Ltd (u daljnjem tekstu: KMF), s jedne strane, i Dunnes Stores i Dunnes Stores (Limerick) Ltd (u daljnjem tekstu zajedno: Dunnes), s druge strane, s ciljem postizanja zabrane kojom bi se Dunnesu zabranilo korištenje dizajna za koji tužitelj tvrdi da je njegov nositelj.

3.

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: sporazum TRIPS) je dodatak 1C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključenom u Marrakechu 15. travnja 1994. i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.) ( 3 ).

4.

U razdjelu 4. pod nazivom „Industrijski dizajn“drugog dijela navedenog sporazuma, pod nazivom „Standardi u svezi dostupnosti, obujma i uporabe prava intelektualnog vlasništva“, članak 25. pod nazivom „Pretpostavke za zaštitu“ propisuje:

[…]“

5.

Uvodne izjave 9., 14., 16., 17., 19. i 25. Uredbe br. 6/2002 propisuju:

[…]

[…]

[…]

[…]

6.

U skladu s člankom 1. Uredbe br. 6/2002:

„1.   Dizajn koji zadovoljava uvijete sadržane u ovoj uredbi u daljnjem se tekstu naziva „dizajn Zajednice“.

2.   Dizajn se štiti:

[…]“

7.

Na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, dizajn se štiti dizajnom Zajednice utoliko što je nov i što ima individualni karakter.

8.

Članak 5. navedene uredbe određuje:

„1.   Dizajn se smatra novim ako ni jedan istovjetni dizajn nije bio učinjen dostupnim javnosti:

2.   Dizajni se smatraju istovjetnima ako se njihova obilježja razlikuju samo u beznačajnim pojedinostima.“

9.

Članak 6. iste uredbe određuje:

„1.   Smatra se da dizajn ima individualan karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takva korisnika ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti:

2.   Pri ocjeni individualnog karaktera dizajna, mora se uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.“

10.

Članak 11. Uredbe br. 6/2002 glasi:

„1.   Dizajn koji zadovoljava uvjete navedene u odjeljku 1. štiti se neregistriranim dizajnom Zajednice za vrijeme od tri godine od datuma na koji je dizajn prvi put bio učinjen dostupnim javnosti u Zajednici.

2.   U smislu stavka 1., smatra se da je dizajn unutar Zajednice učinjen dostupnim javnosti ako je objavljen, izložen, korišten u trgovini ili drukčije otkriven na takav način da su ovi događaji u redovitom poslovanju objektivno mogli biti poznati poslovnim krugovima specijaliziranim u odnosnom sektoru, a koji posluju unutar Zajednice. Međutim, ne smatra se da je dizajn učinjen dostupnim javnosti samo zbog toga što je otkriven trećoj osobi pod izričitim ili prešutnim uvjetima tajnosti.“

11.

U skladu s člankom 19. te uredbe:

„1.   Registrirani dizajn Zajednice svome nositelju daje isključivo pravo korištenja i sprečavanja bilo koje treće strane da se tim dizajnom koristi bez njegova odobrenja. Spomenuto korištenje posebno obuhvaća izrađivanje, nuđenje, stavljanje u promet, uvoz, izvoz ili korištenje proizvoda u kojem je dizajn sadržan ili na koji je primijenjen, ili skladištenje takvog proizvoda u navedene svrhe.

2.   Međutim, neregistrirani dizajn Zajednice svome nositelju daje pravo sprečavanja radnji navedenih u stavku 1. samo ako sporno korištenje proizlazi iz kopiranja zaštićenog dizajna.

Ne smatra se da sporno korištenje proizlazi iz kopiranja zaštićenog dizajna ako je ono rezultat samostalnog stvaralačkog rada dizajnera za kojeg se opravdano može pretpostaviti da nije upoznat sa dizajnom koji je nositelj učinio dostupnim javnosti.

[…]“

12.

Konačno, članak 85. navedene uredbe pod nazivom „Pretpostavka valjanosti – obrana u odnosu na meritum“ glasi:

„1.   U postupcima u vezi s tužbom zbog povrede ili tužbom zbog opasnosti od povrede registriranog dizajna Zajednice, sud za dizajn Zajednice smatra dizajn Zajednice valjanim. Valjanost se može osporavati protutužbom za proglašavanje ništavosti. Međutim, prigovor u odnosu na ništavost dizajna Zajednice, koji je podnesen drukčije nego protutužbom, dopušten je samo ako se tuženik pozove na to da se dizajn Zajednice može proglasiti ništavim na osnovi ranijeg prava nacionalnog dizajna, u smislu članka 25. stavka 1. točke (d), a koje njemu pripada.

2.   U postupcima u vezi s tužbom zbog povrede ili tužbom zbog opasnosti od povrede neregistriranog dizajna Zajednice, sud za dizajn Zajednice smatra dizajn Zajednice valjanim ako nositelj prava pruži dokaz da su ispunjeni uvjeti utvrđeni člankom 11. i navede od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna Zajednice. Međutim, tuženik može osporiti njegovu valjanost uz pomoć prigovora ili protutužbe za proglašavanje ništavosti.“

13.

KMF je englesko društvo čija su djelatnost proizvodnja i prodaja ženske odjeće.

14.

Dunnes je velika grupa koja se bavi maloprodajom u Irskoj i koja, među ostalim, prodaje odjeću za žene.

15.

KMF je 2005. dizajnirao i stavio u prodaju u Irskoj prugastu žensku košulju (u plavoj i sivo‑smeđoj boji) i crni pleteni top (u daljnjem tekstu: KMF‑ova odjeća).

16.

Dunnesovi zastupnici kupili su te primjerke KMF‑ove odjeće na jednom od irskih prodajnih mjesta KMF‑a. Nakon toga Dunnes je izvan Irske proizveo kopije tih modela i stavio ih u prodaju u svojim irskim trgovinama krajem 2006.

17.

Tvrdeći da je nositelj prava na neregistrirane dizajne Zajednice koji se odnose na predmetnu odjeću, KMF je 2. siječnja 2007. podnio tužbu High Courtu kojom je tražio da se Dunnesu zabrani korištenje navedenih dizajna kao i naknadu štete.

18.

High Court je prihvatio navedenu tužbu.

19.

Dunnes se žalio na odluku High Courta sudu koji je uputio zahtjev.

20.

Taj sud navodi da Dunnes ne osporava da je kopirao KMF‑ovu odjeću i priznaje da su neregistrirani dizajni Zajednice za koje KMF tvrdi da je nositelj prava novi.

21.

Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da Dunnes osporava da je KMF nositelj neregistriranih dizajna Zajednice za navedene modele KMF‑ove odjeće jer, s jedne strane, oni nemaju individualni karakter u smislu Uredbe br. 6/2002 i da, s druge strane, prema toj uredbi KMF mora dokazati da ta odjeća ima takav karakter.

22.

U tim je uvjetima Supreme Court odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu dva prethodna pitanja:

23.

Odlukom od 6. lipnja 2013., koju je Sud zaprimio 24. lipnja 2013., Supreme Court je odlučio prekinuti postupak i u skladu s člankom 267. UFEU‑a odlučio postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

KMF, Dunnes, vlada Ujedinjene Kraljevine i Europska komisija podnijeli su svoja pisana očitovanja.

25.

Nakon završetka pisanog dijela postupka, Sud je procijenio da raspolaže s dovoljno informacija za donošenje odluke bez održavanja rasprave (u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda).

26.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 6. Uredbe br. 6/2002 tumačiti u smislu da se, kako bi se smatralo da dizajn ima individualni karakter, ukupni dojam koji on ostavlja na upućenog korisnika mora razlikovati od dojma koji na takvog korisnika proizvodi raniji dizajn, uzet zasebno ili u kombinaciji obilježja iz više dizajna ranije učinjenih dostupnim javnosti.

27.

Kako je Dunnes sažeo u svom pisanom očitovanju, u situaciji u kojoj na primjer postoje tri ranija dizajna (X, Y i Z) potrebno je utvrditi ima li predmetni dizajn individualni karakter s obzirom na to da se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji ostavljaju raniji dizajni X, Y i Z uzeti zasebno ili nema individualni karakter jer određena obilježja dizajna X, Y i Z (poput pruge, pletene očice ili šivaćeg boda, kombinacije boja) uzeti zajedno stvaraju ukupni dojam koji se ne razlikuje od onog koji ostavlja predmetni dizajn.

28.

Samo Dunnes zastupa tu drugu hipotezu. KMF, vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija podržavaju prvu hipotezu.

29.

Kako bi podupro svoju tvrdnju, Dunnes je temelji s jedne strane na uvodnim izjavama 14. i 19. Uredbe br. 6/2002 i s druge strane na članku 25. sporazuma TRIPS.

30.

Točno je da, prema uvodnoj izjavi 14., „procjena o tome ima li određeni dizajn individualni karakter treba se temeljiti na tome razlikuje li se ukupni dojam ostavljen na upućenog korisnika koji promatra dizajn jasno od ukupnog dojma koji na njega ostavlja skupnost postojećih dizajna“ ( 4 ).

31.

Također nije nevažno prepoznati u ovoj formulaciji ocjenu individualnog karaktera blisku onoj iz članka 25. sporazuma TRIPS koji propisuje da stranke sporazuma „mogu odrediti da dizajni nisu novi ili originalni ako se bitno ne razlikuju od poznatih dizajna ili kombinacija poznatih obilježja dizajna“ ( 5 ).

32.

Međutim, ova dva elementa ne mogu biti odlučujuća u tumačenju članka 6. Uredbe br. 6/2002.

33.

Kao prvo, iako uvodna izjava 14. navedene uredbe govori o „skupnosti dizajna“, potrebno je ustvrditi da taj pojam nije korišten u člancima predmetne uredbe.

34.

U pogledu uvodne izjave 19. iste uredbe, ona samo pokazuje da „dizajn Zajednice ne bi trebalo štititi ako dizajn nije nov i ako također ne posjeduje individualni karakter u odnosu na druge dizajne“. Stoga ne vidim po čemu bi mogao sugerirati ideju usporedbe predmetnog dizajna sa svim ostalim obilježjima koja proizlaze iz više drugih dizajna.

35.

S druge strane, iako se poziva na više dizajna kada ističe da dizajn, kako bi bio valjan, mora „biti nov i imati individualan karakter u odnosu na druge dizajne“ ( 6 ), čini mi se da to povezivanje podrazumijeva usporedbu s individualiziranim dizajnima uzetim u cjelini, a ne s pojedinim specifičnim ili izdvojenim obilježjima dizajna određenim na taj način.

36.

Kao drugo, jedina obveza koju određuje članak 25. sporazuma TRIPS jest pružiti zaštitu samostalno stvorenim industrijskim dizajnima koji su novi ili originalni. Ta obveza proizlazi iz sprege glagola „pružiti“ u budućem vremenu.

37.

U nastavku tog članka spominje se „kombinacija poznatih obilježja dizajna“, pri čemu je riječ samo o navođenju mogućnosti ostavljene diskreciji stranaka sporazuma. ( 7 )

38.

Neovisno o ovim razmatranjima, čini mi se da tekst članka 6. Uredbe br. 6/2002 svakako nameće identifikaciju jednog ili više ranijih dizajna koji se mogu usporediti s predmetnim dizajnom.

39.

Bez obzira na jezičnu verziju, individualni karakter predmetnog dizajna treba se usporediti sa samo jednim drugim dizajnom (na primjer u njemačkoj verziji ( 8 )), s više različitih dizajna (na primjer u nizozemskoj verziji ( 9 )) ili sa svim postojećim dizajnima mogućih dizajna (u španjolskoj ( 10 ), engleskoj ( 11 ), francuskoj ( 12 ) ili talijanskoj ( 13 ) verziji).

40.

Ne čini mi se da ijedna od tih verzija dopušta izdvajanje točno određenih obilježja iz jednog ili više ranijih dizajna kako bi ga učinila teorijskim objektom usporedbe, koji kao takav ne postoji u stvarnosti.

41.

Kao što sam već istaknuo u vezi s uvodnom izjavom 19. Uredbe br. 6/2002, čak i ako određene jezične verzije članka 6. navedene uredbe (koje je Komisija ocijenila kao „neutralne“) sugeriraju ideju usporedbe s ukupnošću dizajna, držim da bi takvo povezivanje podrazumijevalo usporedbu s precizno utvrđenim predmetima.

42.

Rekao bih da u tekstu tog članka ne postoji ništa što bi dopustilo stvaranje a posteriori, i samo radi postizanja očekivanog rezultata, kombinacije ranije utvrđenih pojedinih specifičnih obilježja dizajna.

43.

Stoga dijelim mišljenje koje zastupaju KMF, vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija, prema kojem se smatra da dizajn ima individualni karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takva korisnika ostavlja jedan (ili više) ranijih dizajna uzetih pojedinačno, a ne kombinacija obilježja uzetih iz više dizajna ranije učinjenih dostupnim javnosti.

44.

Ovo tumačenje mi se također čini u skladu sa sudskom praksom Suda u vezi s utvrđivanjem individualnog karaktera dizajna.

45.

U najmanje dva slučaja Sud je presudio da „kada je to moguće, [upućeni korisnik] provodi izravnu usporedbu predmetnih dizajna“ ( 14 ).

46.

Sud se doduše pobrinuo naglasiti da se ne može isključiti „da je takva usporedba neprovediva ili neuobičajena u odnosnom sektoru, osobito zbog specifičnih okolnosti ili obilježja predmeta koje dizajni u pitanju predstavljaju“ ( 15 ).

47.

Također je dodao da se ne može smatrati da je zakonodavac Unije imao namjeru ograničiti ocjenu mogućih dizajna na njihovu izravnu usporedbu zbog nedostatka točnih uputa u Uredbi br. 6/2002 ( 16 ).

48.

Međutim, iz tih presuda proizlazi da iako se neizravna usporedba može temeljiti na sjećanju o utvrđenim dizajnima, ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na spoju različitih obilježja koja proizlaze iz više dizajna.

49.

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik Mengozzi objasnio u točki 49. svojeg mišljenja u predmetu PepsiCo/Gruppo Promer Mon Graphic, „uredba ne kaže ništa u vezi s […] [vrstom usporedbe koju upućeni korisnik može provesti između suprotstavljenih dizajna]. Prema tome, može se raditi o neizravnoj usporedbi na temelju sjećanja, kao što je to uobičajeno u području žigova […], ili o izravnoj usporedbi koja se provodi promatranjem proizvoda postavljenih jedan uz drugi.“ ( 17 ).

50.

Sud je usvojio isti pristup smatrajući da, s jedne strane, Opći sud Europske unije nije pogrešno primijenio pravo čak i ako „formulacija prema kojoj „[…] upućeni korisnik neće upamtiti sličnost kroz ukupni dojam predmetnih dizajna“ može upućivati, uzeta izvan konteksta, na to da je Opći sud temeljio svoje obrazloženje na neizravnoj metodi usporedbe koja se temelji na nesavršenom sjećanju“ ( 18 ) i da, s druge strane, „Opći sud nije pogrešno primijenio pravo temeljeći svoje obrazloženje […] na nesavršenom sjećanju ukupnog dojma koji su proizvele dvije siluete koje je upućeni korisnik zadržao u svom sjećanju“ ( 19 ).

51.

Posljedično, budući da se neizravni karakter usporedbe ne odnosi na spoj različitih obilježja više dizajna nego na fizičko nepostojanje obilježja za usporedbu, izravna će usporedba, a fortiori, podrazumijevati usporedbu dvaju dizajna u njihovoj cjelovitosti.

52.

Kao što je to Opći sud ispravno sažeo u svojoj presudi Shenzhen Taiden/OHIM – Bosch Security Systems (komunikacijska oprema) ( 20 ), „budući da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 govori o razlici između ukupnih dojmova koje ostavljaju predmetni dizajni, ispitivanje individualnog karaktera dizajna Zajednice ne može se ispitivati s obzirom na specifična obilježja izdvojena iz više različitih ranijih dizajna“. Naprotiv, „potrebno je provesti usporedbu između, s jedne strane, ukupnog dojma koji ostavlja osporavani dizajn i, s druge strane, ukupnog dojma koji ostavlja svaki pojedini od ranijih dizajna na koje se valjano pozvao podnositelj zahtjeva za proglašavanje ništavosti“ ( 21 ).

53.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da članak 6. Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da, kako bi se moglo smatrati da dizajn ima individualni karakter, ukupni dojam koji on proizvodi na upućenog korisnika mora biti različit od dojma koji na takvog korisnika proizvodi jedan ili više ranijih dizajna uzetih pojedinačno u njihovoj cjelovitosti, a ne spoj različitih obilježja ranijih dizajna.

54.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita treba li sud za dizajn Zajednice nužno smatrati valjanim neregistrirani dizajn Zajednice u smislu članka 85. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 ako se nositelj prava ograniči na ukazivanje od čega se sastoji individualni karakter dizajna ili je naprotiv nositelj obvezan dokazati da njegov dizajn ima individualni karakter u skladu s člankom 6. navedene Uredbe.

55.

KMF, vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija podržavaju prvu hipotezu, a Dunnes drugu.

56.

Kako bi se svrsishodno odgovorilo sudu koji je postavio pitanje, smatram prikladnim općenito ispitati opseg pretpostavke valjanosti uspostavljen člankom 85. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002.

57.

Članak 85. te uredbe ima naslov „Pretpostavka valjanosti – obrana u odnosu na meritum“. Njegov drugi stavak predviđa da „u postupcima u vezi s tužbom zbog povrede ili tužbom zbog opasnosti od povrede neregistriranog dizajna Zajednice, sud za dizajn Zajednice smatra dizajn Zajednice valjanim ako nositelj prava pruži dokaz da su ispunjeni uvjeti utvrđeni člankom 11. i navede od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna Zajednice.“ On dodaje da tuženik može osporiti njegovu valjanost uz pomoć prigovora ili protutužbe za proglašavanje ništavosti.

58.

Iz te odredbe proizlazi da, kako bi se dizajn smatrao valjanim, njegov nositelj treba, s jedne strane, pružiti dokaz da su ispunjeni uvjeti utvrđeni člankom 11. Uredbe br. 6/2002 i, s druge strane, navesti od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna.

59.

Prema članku 11. stavku 1. te uredbe, „dizajn koji zadovoljava uvjete navedene u odjeljku 1. štiti se neregistriranim dizajnom Zajednice za vrijeme od tri godine od datuma na koji je dizajn prvi put bio učinjen dostupnim javnosti u Zajednici.“

60.

Taj uvjet otkrivanja preciziran je drugim stavkom istog članka, prema kojem „smatra se da je dizajn unutar Zajednice učinjen dostupnim javnosti ako je objavljen, izložen, korišten u trgovini ili drukčije otkriven na takav način da su ovi događaji u redovitom poslovanju objektivno mogli biti poznati poslovnim krugovima specijaliziranim u odnosnom sektoru, a koji posluju unutar Zajednice. Međutim, ne smatra se da je dizajn učinjen dostupnim javnosti samo zbog toga što je otkriven trećoj osobi pod izričitim ili prešutnim uvjetima tajnosti.“

61.

Kako bi imao koristi od pretpostavke valjanosti uspostavljene člankom 85. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, nositelj predmetnog dizajna mora najprije dokazati prvo otkrivanje svog dizajna javnosti u Europskoj uniji koje se nije smjelo dogoditi prije više od tri godine (jer u suprotnom dizajn više ne bi bio zaštićen).

62.

Prema Dunnesu, budući da članak 11. Uredbe br. 6/2002 upućuje na uvjete iz odjeljka 1. te uredbe, nositelj predmetnog dizajna mora, među ostalim, u okviru svoje tužbe zbog povrede ili opasnosti od povrede dokazati novost i individualni karakter dizajna koji je navodno zaštićen s obzirom na to da su ti uvjeti propisani u članku 4. iste uredbe, koji je dio navedenog odjeljka 1.

63.

Takvo tumačenje čini mi se suprotnim tekstu članka 85. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 i cilju koji je zakonodavac želio postići.

64.

Kao prvo, ako bi nositelj neregistriranog dizajna trebao osim datuma otkrivanja svog dizajna dokazati i njegovu novost i individualni karakter, koja bi onda bila svrha drugog uvjeta predviđenog na kraju prve rečenice članka 85. stavka 2. Uredbe br. 6/2002, prema kojemu nositelj dizajna mora „nave[sti] od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna Zajednice“?

65.

Osim toga, kao što je to Komisija prikladno istaknula u svojim pisanim očitovanjima, ako bi Sud trebao slijediti tumačenje Dunnesa, nositelj neregistriranog dizajna Zajednice ne bi morao samo dokazati njegovu novost i individualni karakter, već i udovoljiti svim ostalim uvjetima iz odjeljka 1. Uredbe br. 6/2002 (vidljivost iz članka 4. stavka 2., karakter koji nije isključivo uvjetovan tehničkom funkcijom iz članka 8. ili usklađenost s javnim poretkom ili prihvaćenim moralnim načelima iz članka 9.).

66.

Takav teret dokaza zasigurno nije u skladu s ciljem koji je zakonodavac želio postići.

67.

Kao što je to izloženo u uvodnoj izjavi 16. Uredbe br. 6/2002, „Neki od tih sektora proizvode velik broj dizajna za proizvode koji često kratko vrijeme opstaju na tržištu i za koje zaštita bez tereta registracijskih formalnosti predstavlja prednost dok im je trajanje zaštite manje značajno. S druge strane, postoje industrijski sektori koji cijene prednosti registracije zbog veće pravne sigurnosti koju ona pruža i koji traže mogućnost dužeg trajanja zaštite koje odgovara predvidljivom tržišnom opstanku njihovih proizvoda.“Razlika između tih dviju situacija opravdava, u skladu s uvodnom izjavom 17., dva oblika zaštite predviđena tom Uredbom, „od kojih je jedan kratkoročni neregistrirani dizajn, a drugi dugoročni registrirani dizajn“.

68.

Stoga smatram protivnim ciljevima jednostavnosti i brzine, koji su u osnovi zaštite neregistriranih žigova Zajednice, nametanje nositelju neregistriranog dizajna koji želi podnijeti tužbu zbog povrede ili opasnosti od povrede tereta dokaza koji se ne nameće nositelju registriranog dizajna Zajednice i koji nadilazi potrebe identifikacije predmetnog dizajna.

69.

Razlika u postupanju propisana člankom 85. Uredbe br. 6/2002 između tih dviju kategorija nositelja prava objašnjava se potrebom određivanja predmeta zaštite i njihovog ishodišta.

70.

Iako je te informacije lako odrediti u slučaju registriranog dizajna – upravo zbog formalnosti registracije – to nije nužno slučaj s neregistriranim dizajnom. Ta značajka objašnjava zašto stavak 1. članka 85. Uredbe br. 6/2002, za razliku od stavka 2., ne propisuje nikakve uvjete pretpostavki valjanosti registriranog dizajna Zajednice.

71.

Kao drugo, nametanje nositelju neregistriranog dizajna Zajednice u okviru tužbe zbog povrede ili opasnosti do povrede tereta dokazivanja svih konstitutivnih obilježja neregistriranog dizajna Zajednice u suprotnosti je s odlukom zakonodavca da uredi to pitanje u samo jednom članku pod nazivom „Pretpostavka valjanosti – obrana u odnosu na meritum“ ( 22 ). Uvjetovanje takvog dokaza nespojivo je sa samim pojmom pretpostavke.

72.

Kao treće, ovo tumačenje nalazi velikim dijelom svoj smisao u mogućnosti danoj tuženiku u članku 85. stavku 2. Uredbe br. 6/2002 da osporava valjanost uz pomoć prigovora ili protutužbe za proglašavanje ništavosti.

73.

Naime, ako podnositelj prijave mora dokazati novost i individualni karakter neregistriranog dizajna za koji tvrdi da je njegov nositelj, on u biti mora dokazati njegovu valjanost. Stoga tuženik ne bi više nužno morao podnijeti protutužbu za proglašavanje ništavosti (ili osporavati uz pomoć prigovora) kako bi osporio valjanost neregistriranog dizajna. On bi se, po potrebi, mogao ograničiti na kritiziranje u okviru svoje obrane obilježja koja je podnositelj prijave iznio u prilog svome zahtjevu.

74.

Za kraj bih dodao da pravna teorija, iako ne razmatra to pitanje pobliže, dijeli tumačenje prema kojem je teret dokaza nositelja neregistriranog dizajna Zajednice u okviru tužbe zbog povrede ili opasnosti od povrede ograničen na otkrivanje njegovog dizajna. ( 23 ).

75.

Tekst drugog uvjeta iz članka 85. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 o korištenju pretpostavke valjanosti neregistriranog žiga Zajednice je po mom mišljenju nedvosmislen.

76.

Prvim uvjetom zakonodavac zahtijeva da „nositelj prava pruži dokaz da su ispunjeni uvjeti utvrđeni člankom 11.“. Drugim uvjetom samo zahtijeva da nositelj prava „navede od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna Zajednice“.

77.

Stupanj zahtjevnosti nužno je različit, jer inače ne bi bilo potrebno koristiti neki drugi glagol iza veznika „i“.

78.

Kao što je to Komisija prikladno istaknula u svojim pisanim očitovanjima, navodeći u čemu se sastoji individualni karakter njegovog dizajna, podnositelj prijave točno navodi predmet zaštite koju traži. Time određuje okvir za usporedbu s osporavanim dizajnom i omogućava tuženiku da ako to želi prikladno usmjeri svoju eventualnu protutužbu za proglašavanje ništavosti. Ta razlika u odnosu na nositelja registriranog dizajna Zajednice ponovno se objašnjava nepostojanjem formalnog uvjeta registracije.

79.

Pripremni radovi potvrđuju uostalom ideju prema kojoj razlika između zahtjeva za podnošenje dokaza o otkrivanju s jedne strane i pukog navođenja individualnog karaktera neregistriranog dizajna Zajednice s druge strane nije slučajna.

80.

Naime, dok članak 89. Komisijinog izmijenjenog prijedloga Uredbe Vijeća (EZ) o dizajnu Zajednice predviđa da „nositelj dizajna mora podnijeti dokaz za svoju tvrdnju da njegov dizajn ima individualni karakter“ ( 24 ) kako bi se pretpostavka valjanosti primijenila, dotle je Europski parlament predložio da nositelj mora „podrobno opisati individualni karakter svog dizajna“ ( 25 ).

81.

Dok je Komisija zadržala tu formulaciju u nekim jezičnim verzijama svog novog izmijenjenog prijedloga Uredbe Vijeća o dizajnu Zajednice ( 26 ), konačno usvojeni tekst sadrži tek „navođenje“ obilježja koja čine individualni karakter dizajna.

82.

Zbog toga mi se čini da se traženjem od nositelja neregistriranog dizajna Zajednice da podnese dokaz o individualnom karakteru svog dizajna postupa protivno izmijenjenoj volji zakonodavca, kako se ona može shvatiti iz pripremnih radova i razvoja teksta tijekom zakonodavnog postupka.

83.

Zbog toga smatram da sud za žigove Zajednice treba nužno smatrati valjanim neregistrirani dizajn Zajednice, u smislu članka 85. stavka 2. Uredbe br. 6/2002, ako nositelj dokaže datum kada je njegov dizajn prvi puta bio učinjen dostupnim javnosti i ako točno navede obilježja svog dizajna koja mu daju individualni karakter. ( 27 )

84.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na sljedeći način odgovori na prethodna pitanja Supreme Courta (Irska):