Mišljenje nezavisnog odvjetnika

Mišljenje nezavisnog odvjetnika

1. Svojom žalbom Kalliopi Nikolaou traži da se ukine presuda Općeg suda Europske unije od 20. veljače 2013., Nikolaou/Revizorski sud(2), kojom je odbijena njezina tužba za naknadu štete kojom je tražila popravljanje štete što ju je navodno pretrpjela uslijed nepravilnosti i kršenja prava Unije koja je Revizorski sud počinio protiv nje.

I – Pravni okvir

2. Člankom 2. Odluke 99/50 Revizorskog suda od 16. prosinca 1999. o uvjetima i modalitetima unutarnjih istraga u području borbe protiv prijevare, korupcije i svih ostalih nezakonitih aktivnosti štetnih za financijske interese Zajednica [neslužbeni prijevod], određeno je:

„Svaki dužnosnik ili službenik [Revizorskog] suda koji sazna za činjenice koje ukazuju na postojanje mogućeg slučaja prijevare ili korupcije ili bilo kakvih drugih aktivnosti štetnih za financijske interese Zajednica unutar institucije bez odgađanja obavještava o tome glavnog tajnika [Revizorskog] suda(3) .

Glavni tajnik bez odgađanja prosljeđuje Uredu [Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF)] kao i predsjedniku [Revizorskog] suda koji prosljeđuje članu odgovornom za sektor kojem pripada dužnosnik ili službenik sve elemente koji ukazuju na postojanje nepravilnosti prethodno navedenih u prvom stavku i započet će preliminarnu istragu, bez obzira na unutarnju istragu koju provodi [OLAF].

[...]

Prema članovima, dužnosnicima i službenicima ne smije se ni u kojem slučaju postupati nejednako ili diskriminatorno zbog priopćenja o kojima je riječ u prethodnim stavcima.“ [neslužbeni prijevod]

3. Člankom 4. stavkom 1. Odluke 99/50 predviđa se:

„U slučaju moguće umiješanosti određenog člana, dužnosnika ili službenika [Revizorskog] suda, osoba o kojoj je riječ mora o tome biti obaviještena brzo, pod uvjetom da to ne ugrožava istragu. U svakom slučaju, nakon istrage se ne mogu izvesti zaključci koji se tiču poimenično navedenog člana, dužnosnika ili službenika, ako osobi o kojoj je riječ nije bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama koje se na nju odnose.“ [neslužbeni prijevod]

II – Okolnosti spora

4. Žaliteljica je bila član Revizorskog suda od 1996. do 2001. Prema reportaži objavljenoj 19. veljače 2002. u dnevnom listu Europa Journal , B. Staes, zastupnik u Europskom parlamentu, imao je podatke o nezakonitim postupanjima žaliteljice za vrijeme njezina mandata kao člana Revizorskog suda.

5. Dopisom od 18. ožujka 2002. glavni tajnik proslijedio je glavnom direktoru OLAF‑a spis koji je sadržavao podatke o navedenome, o čemu su on sam i predsjednik Revizorskog suda imali saznanje. Pored toga, glavni tajnik zamolio je OLAF da ga obavijesti o tome treba li žaliteljicu, u skladu s člankom 4. Odluke Revizorskog suda 99/50, obavijestiti o postojanju istrage koja se odnosila na nju.

6. Dopisom od 8. travnja 2002. predsjednik Revizorskog suda obavijestio je žaliteljicu o postojanju unutarnje istrage koju je OLAF pokrenuo nakon članka objavljenog u Europa Journalu . Dopisom od 26. travnja 2002. glavni direktor OLAF‑a obavijestio je žaliteljicu da je, na temelju podataka koje je taj ured zaprimio od B. Staesa i spisa preliminarne istrage koji je pripremio glavni tajnik, otvorena unutarnja istraga u kojoj će ona biti pozvana sudjelovati.

7. Prema konačnom izvještaju OLAF–a od 28. listopada 2002., B. Staesu su informacije o žaliteljici dala dva službenika Revizorskog suda, od kojih je jedan bio član kabineta žaliteljice. Ispitane optužbe odnosile su se, kao prvo, na novčane iznose koje je žaliteljica na ime zajmova navodno primila od svojeg osoblja; kao drugo, na navodne lažne izjave u vezi sa zahtjevom za prenošenje danâ godišnjeg odmora šefa njezinog kabineta, na ime kojih mu je isplaćena naknada od oko 28.790,00 eura za neiskorištene dane godišnjeg odmora za 1999., 2000. i 2001.; kao treće, na korištenje službenog vozila od strane žaliteljice u svrhe koje nisu bile predviđene mjerodavnim propisima; kao četvrto, na radne naloge izdane vozaču žaliteljice u svrhe koje nisu bile predviđene mjerodavnim propisima; kao peto, na politiku toleriranja izostajanja s radnog mjesta u njezinom kabinetu; kao šesto, na aktivnosti komercijalnog karaktera te stupanja u kontakt s visoko pozicioniranim osobama kako bi se omogućilo članovima njezine obitelji da izvršavaju te aktivnosti; kao sedmo, na prijevaru počinjenu u okviru jednog natječaja te, kao osmo, na prijevare koje su se odnosile na troškove reprezentacije koje je primila žaliteljica.

8. OLAF je utvrdio da je, kad je riječ o zahtjevu za prenošenje dana godišnjeg odmora šefa kabineta žaliteljice, moguće da su bile počinjene povrede koje se mogu kvalificirati kao krivotvorenje, korištenje krivotvorenih dokumenata i prijevara. Prema konačnom izvještaju, moguće je da su od strane žaliteljice i članova njezina kabineta bila počinjena kaznena djela u vezi s novčanim iznosima koje je žaliteljica, sukladno navodima umiješanih osoba, primila na ime zajmova. Slijedom navedenog, OLAF je, na temelju članka 10. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF)(4), obavijestio luksemburška pravosudna tijela o tim okolnostima kako bi istražila činjenice koje mogu ukazati da su kaznena djela bila počinjena.

9. U pogledu preostalih optužbi, osim one za prijevaru počinjenu u okviru natječaja, OLAF je istaknuo moguće nepravilnosti i pitanja u vezi s postupanjem žaliteljice te je Revizorskom sudu predložio određivanje korektivnih mjera u odnosu na nju kao i mjera poboljšanja sustava nadzora u toj instituciji.

10. Na zatvorenoj sjednici Revizorskog suda 26. travnja 2004. žaliteljica je saslušana radi eventualne primjene članka 247. stavka 7. UEZ‑a. Dopisom od 13. svibnja 2004. predsjednik Revizorskog suda je u pogledu pokretanja postupka pred Sudom, u skladu s člankom 247. stavkom 7. EZ‑a, zbog navodne okolnosti da je žaliteljica tražila i dobila osobne zajmove od članova svog kabineta, naveo da na sjednici održanoj 4. svibnja 2004. nije bila ostvarena za to potrebna jednoglasnost, predviđena člankom 6. Poslovnika od 31. siječnja 2002. Predsjednik Revizorskog suda u vezi s tim dodao je da je velika većina članova te institucije smatrala da je postupanje žaliteljice bilo u potpunosti neprimjereno. Što se tiče dana godišnjeg odmora šefa kabineta žaliteljice, predsjednik Revizorskog suda naveo je da je ta institucija, s obzirom na to da je postupak pred luksemburškim pravosudnim tijelima bio u tijeku, donošenje svoje odluke odgodila do okončanja tog postupka.

11. Presudom od 2. listopada 2008. kazneno vijeće pri Općinskom sudu u Luxembourgu (Luksemburg) oslobodilo je žaliteljicu i njezinog šefa kabineta optužbi za krivotvorenje, korištenje krivotvorenim dokumentima, lažnu izjavu, i podredno, za neosnovano zadržavanje naknade, subvencije ili dodatka te podredno tome, za prijevaru (u daljnjem tekstu: presuda od 2. listopada 2008.). Općinski sud u Luxembourgu smatrao je, u bitnome, da se na temelju određenih objašnjenja šefa kabineta žaliteljice i nje same javlja sumnja u pogledu ukupnih dokaza koje su prikupili OLAF i luksemburška policija, a kojima se nastoji dokazati da se navedeni šef kabineta od 1999. do 2001. više dana nalazio na neprijavljenom godišnjem odmoru. Općinski sud u Luxembourgu utvrdio je da počinjenje djela koje se stavlja na teret žaliteljici nije utvrđeno izvan svake razumne sumnje te da, s obzirom na to da u slučaju postojanja i najmanje sumnje treba ići u korist optuženika, žaliteljicu treba osloboditi optužbi koje su joj stavljene na teret. Budući da nije podnesena žalba, presuda od 2. listopada 2008. postala je pravomoćna.

12. Dopisom od 14. travnja 2009. žaliteljica je od Revizorskog suda zatražila da u svim luksemburškim, njemačkim, grčkim, francuskim, španjolskim i belgijskim novinama objavi priopćenje o njezinom oslobođenju te da o istome obavijesti ostale institucije Europske unije. Podredno, u slučaju da Revizorski sud ne objavi navedena priopćenja, žaliteljica je zahtijevala naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000 eura, koju se obvezala upotrijebiti za objave navedenih priopćenja. Žaliteljica je od Revizorskog suda također tražila da joj, kao prvo, isplati iznos od 40.000 eura na ime naknade neimovinske štete prouzročene postupkom pred luksemburškim pravosudnim tijelima i iznos od 57.771,40 eura s naslova imovinske štete prouzročene tim postupkom, a kao drugo, da joj nadoknadi sve pretrpljene troškove, osobito one nastale u postupku pred istražnim sucem Općinskog suda u Luxembourgu te, kao treće, da joj nadoknadi troškove postupka pred Revizorskim sudom.

13. Dopisom od 7. srpnja 2009. predsjednik Revizorskog suda proslijedio je žaliteljici odluku o navedenim zahtjevima. Tom su odlukom s jedne strane odbijeni argumenti iz spomenutog dopisa od 14. travnja 2009., a s druge je strane žaliteljici priopćeno da je Revizorski sud nastojao utvrditi, na temelju informacija kojima je raspolagao, je li činjenično stanje bilo dovoljno ozbiljno za pokretanje postupka pred Sudom, u kojem je isti trebao odlučiti postoji li povreda obveza iz Ugovora o EZ‑u od strane tog bivšeg člana, kao i je li potrebno primijeniti sankcije. S tim u vezi Revizorski sud je naveo žaliteljici čimbenike zbog kojih je odlučio da neće pokretati postupak pred Sudom, među kojima je bila i oslobađajuća presuda od 2. listopada 2008. te nepostojanje štete za proračun Zajednice, s obzirom na to da je vraćen iznos koji je neopravdano isplaćen šefu kabineta žaliteljice, g. Koutsouvelisu(5) .

III – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

14. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. lipnja 2009. žaliteljica je pokrenula postupak za naknadu štete u kojem traži da se Revizorskom sudu naloži isplata iznosa od 85.000 eura, uvećanog za zatezne kamate počevši od 14. travnja 2009., na ime popravljanja neimovinske štete prouzročene postupanjima i propustima te institucije, pri čemu se taj iznos obvezala upotrijebiti za objavu svojeg oslobođenja.

15. U prilog toj tužbi žaliteljica je, kao prvo, navela šest tužbenih razloga koji se odnose na ozbiljnu povredu od strane Revizorskog suda pravila prava Unije kojima se dodjeljuju prava pojedincima. Zatim, istaknula je postojanje izravne uzročno‑posljedične veze između te povrede i neimovinske i imovinske štete koju je zbog nje pretrpjela.

16. Opći je sud odbio tu tužbu držeći da Revizorski sud nije počinio nikakvu povredu prava Unije na koju se pozivala žaliteljica.

17. Točnije, u pogledu onoga što je relevantno za ovaj žalbeni postupak, Opći je sud u točkama 27. do 32. pobijane presude utvrdio da postupanja Revizorskog suda u preliminarnoj istrazi nisu bila nezakonita. Naime, prosljeđujući OLAF‑u spis s prvim prikupljenim podacima prije nego što je saslušana žaliteljica, ta institucija nije povrijedila ni zahtjeve koji proizlaze iz zajedničkog tumačenja članaka 2. i 4. Odluke 99/50, ni prava na obranu žaliteljice ili načelo nepristranosti.

18. Opći je sud u točkama 44. do 47. pobijane presude također odgovorio na iznesene prigovore koji se odnose na, s jedne strane, činjenicu da je Revizorski sud propustio donijeti formalnu odluku o oslobođenju žaliteljice od svih optužbi nakon donošenja presude od 2. listopada 2008. i, s druge strane, da je predsjednik Revizorskog suda u dopis od 13. svibnja 2004. uvrstio negativnu i paušalnu opasku o stavu koji je zauzela većina članova institucije. Kritizirane točke glase kako slijedi:

„44 Valja napomenuti da prigovoreni propust Revizorskog suda nije nezakonit.

45 U tom pogledu, kao prvo, potrebno je istaknuti da je žaliteljica oslobođena na temelju sumnji proizašlih, prema presudi od 2. listopada 2008., iz određenih obrazloženja šefa njezinog kabineta iznesenih tijekom javne rasprave. Iako nije potrebno odlučiti o opravdanosti sumnji koje je istaknuo Općinski sud u Luxembourgu, potrebno je utvrditi da taj razlog oslobođenja ne znači da su optužbe protiv žaliteljice u potpunosti neosnovane, nego, kako je izložio taj sud, znači da one nisu utvrđene izvan ‚razumne sumnje’.

46 Kao drugo, kako je naveo Revizorski sud, u isključivoj je nadležnosti nacionalnih pravosudnih tijela da ispitaju optužbe s kaznenog aspekta, a u nadležnosti Suda da ih ispita s disciplinskog aspekta sukladno članku 247. stavku 7. UEZ‑a. Revizorski sud dakle nije ni nadležan donijeti odluku u tom pogledu.

47 Kao treće, ne može se zaključiti da je Revizorski sud ocijenio da su optužbe stavljene na teret žaliteljici u cijelosti neosnovane zato što nije pokrenut postupak pred Sudom na temelju potonje odredbe. Naime, sukladno članku 6. Poslovnika Revizorskog suda, donesenog 31. siječnja 2002., za pokretanje navedenog postupka potrebna je jednoglasna odluka. Prema tome, iako je točno da nepokretanje postupka znači da jednoglasnost nije postignuta, to ne odražava stajalište Revizorskog suda o točnosti činjenica. U tom kontekstu, nije bilo neprimjereno da predsjednik Revizorskog suda žaliteljici naznači da velika većina članova institucije smatra njezino postupanje neprihvatljivim, čime je otklonjena mogućnost da se nepokretanje postupka pred Sudom shvati kao navodno negiranje optužbi stavljenih joj na teret, što uostalom ne bi odgovaralo stvarnosti.“ [neslužbeni prijevod]

19. Konačno, Opći je sud odgovorio na prigovor prema kojem je Revizorski sud morao u skladu s dužnosti brižnog postupanja obavijestiti medije i institucije o oslobođenju žaliteljice. U tom je pogledu utvrdio, pozivajući se na razloge iznesene u točkama 45. i 46. probijane presude, da iz dužnosti brižnog postupanja ne proizlazi obveza objavljivanja priopćenja o oslobođenju žaliteljice.

IV – Žalbeni razlozi i glavni argumenti izneseni u prilog žalbi

20. U prilog svojoj žalbi žaliteljica je iznijela četiri žalbena razloga.

21. Prvim žalbenim razlogom žaliteljica tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo pretpostavke nedužnosti iz članka 48. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 6. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Naime, tim se načelom jamči da sud Unije ne može dovoditi u pitanje nedužnost optužene osobe koja je prethodno pravomoćnom kaznenom presudom nacionalnog suda oslobođena optužbi. Iz toga proizlazi da je Opći sud pogrešno utvrdio, u točkama 43. do 46. i 49. pobijane presude, da nije „nezakonit“ propust Revizorskog suda, s jedne strane, da donese odluku kojom utvrđuje konačan nedostatak u iskazu žaliteljice pred Sudom i, s druge strane, da vrati njezin ugled.

22. Žaliteljica posebno prigovara formulaciji točke 45. pobijane odluke, tvrdeći da ocjena Općeg suda iz navedene točke predstavlja očitu povredu načela pretpostavke nedužnosti osobe. Naime, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da činjenica da je oslobođenje žaliteljice utemeljeno na postojanju sumnje ne može imati nikakav učinak na obvezu Općeg suda da svoju presudu ne temelji na navedenom razlogu oslobođenja.

23. Revizorski sud tvrdi da je prvi žalbeni razlog utemeljen na pogrešnom tumačenju dosega članka 6. stavka 2. EKLJP‑a, kao i članka 48. stavka 1. Povelje. Naime, pretpostavka nedužnosti vrijedi za osobu koja je optužena pred sudom koji mora odlučiti o njezinoj krivnji ili nedužnosti u pogledu iznesenih optužaba. Međutim, u okviru postupka za izvanugovornu odgovornost koji je pokrenula žaliteljica ne ocjenjuje se njezina krivnja u pogledu luksemburškog kaznenog prava. Opći sud nije dakle mogao povrijediti pretpostavku nedužnosti.

24. Nadalje, taj žalbeni razlog temelji se na pogrešnoj pretpostavci da su Revizorski sud i Opći sud preispitivali osnovanost presude od 2. listopada 2008. Revizorski sud smatra, naprotiv, da je svaka institucija u izvršavanju svoje nadležnosti u okviru predmeta prihvatila tu presudu i donijela potrebne zaključke u okviru postupka odlučivanja. Posebice, Opći sud smatra presudu od 2. listopada 2008. činjeničnim elementom koji je morao uzeti u obzir priliko m ocjene zakonitosti postupanja ili propusta Revizorskog suda.

25. Revizorski sud zaključuje, iz točaka 120. do 122. presude od 11. srpnja 2006., Komisija/Cresson(6), da, iako priznaje da je Općinski sud u Luxembourgu zaključio da utvrđene činjenične okolnosti koje se stavljaju na teret žaliteljici ne isključuju svaku sumnju i da, s obzirom na navedeno, osobe o kojima je riječ moraju biti oslobođene optužbi za počinjenje kaznenih djela iz luksemburškog kaznenog prava koja im se stavljaju na teret, Opći sud nije bio spriječen drukčije ocijeniti iste okolnosti pri utvrđivanju moguće izvanugovorne odgovornosti Revizorskog suda u okviru prava Unije. Postupajući na navedeni način, Opći sud nije doveo u pitanje presudu od 2. listopada 2008. ni pretpostavku nedužnosti koja za žaliteljicu vrijedi pred tim sudom.

26. Drugim žalbenim razlogom žaliteljica navodi da je Opći sud u odnosu na Općinski sud u Luxembourgu povrijedio načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, narušavajući njegova razmatranja i ocjene.

27. Prema njezinim navodima, navedeno načelo određuje da su institucije Unije, što podrazumijeva i Opći sud, dužne poštovati pravomoćne odluke nacionalnih sudova kojima su osobe oslobođene optužbi za počinjenje kaznenih djela i da im ne smije oduzimati njihov koristan učinak.

28. Međutim, iako su činjenice u pitanju identične onima koje je ocjenjivao Općinski sud u Luxembourgu, Opći je sud povrijedio načelo lojalne suradnje upuštajući se u potpuno drukčiju ocjenu tih istih činjenica.

29. Nadalje, točkom 35. pobijane presude, Opći sud donosi zaključak suprotan zaključku Općinskog suda u Luxembourgu kada utvrđuje da „je obveza hijerarhijski nadređenih da provjere nazočnost osoblja pod svojim nadzorom i da utvrde da je svaki izostanak osoblja sukladan pravilima o odmorima temelj upravljanja svakim sustavom odmora“ te da „[n]a takvu obvezu ne utječe eventualno nepostojanje cjelovitog sustava na temelju kojeg je moguće, neovisno o hijerarhijski nadređenoj osobi, provjeriti da broj neiskorištenih dana odmora na kraju svake godine odgovara stvarnosti“.

30. Naposljetku, Opći sud ne poštuje presudu od 2. listopada 2008. s obzirom na to da smatra da „manjkav sustav evidentiranja i nadziranja odmorâ u Revizorskom sudu koji se primjenjivao u razdoblju o kojem je riječ ne može opravdati odustajanje od istrage ili postupka protiv [žaliteljice]“, kad je upravo manjkavost sustava odmorâ ono što je dovelo do odluke o oslobođenju žaliteljice.

31. U odgovoru na te tvrdnje Revizorski sud ističe da se drugi žalbeni razlog temelji na pogrešnom razumijevanju uloga institucija o kojima je riječ i dosega članka 4. stavka 3. UEU‑a. Naime, Opći sud nije ni preispitivao presudu od 2. listopada 2008. ni osporio tu presudu. Razlika u ocjenjivanju određenih okolnosti objašnjena je različitim kontekstom dvaju sporova, s jedne strane, kaznenog postupka na koji se primjenjuje nacionalno pravo i, s druge strane, postupka za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti na koji se primjenjuje pravo Unije.

32. Trećim žalbenim razlogom žaliteljica tvrdi da je u donošenju pobijane presude počinjena povreda u vidu nenadležnosti Općeg suda, s obzirom na to da je isti odlučivao o pitanjima koja prelaze njegove nadležnosti dodijeljene Ugovorima.

33. S jedne strane, iako potvrđuje u točki 46. pobijane presude da je u isključivoj nadležnosti nacionalnih pravosudnih tijela da ispitaju optužbe s kaznenog aspekta, Opći je sud prekoračio svoje nadležnosti dodijeljene Ugovorima, u točki 45. pobijane presude, upustivši se u meritornu ocjenu osnovanosti razloga oslobođenja temeljenog na postojanju sumnje.

34. S druge strane, Opći je sud također prekoračio granice svoje nadležnosti donijevši zaključke u točki 47. pobijane presude. Naime, s obzirom na to da je Sud jedina institucija koja može odlučivati o disciplinskoj odgovornosti koja proizlazi iz postupanja članova Revizorskog suda, Opći sud, jednako kao i Revizorski sud u svom dopisu od 13. svibnja 2004. nije bio nadležan iznijeti prema žaliteljici ni najmanji nagovještaj o njezinom neprihvatljivom ponašanju.

35. Revizorski sud tvrdi da treći žalbeni razlog treba odbiti kao djelomično nedopušten jer se njime jednostavno ponavljaju tvrdnje iznesene u prvostupanjskom postupku u pogledu dopisa od 13. svibnja 2004. i kao djelomično neosnovan.

36. Što se potonjeg tiče, ponovno tvrdi da Opći sud nije ni na koji način doveo u pitanje presudu od 2. listopada 2008. Ocjena istog postupanja može dovesti do različitih zaključaka ovisno o sudu pred kojim se vodi postupak.

37. Svojim četvrtim žalbenim razlogom žaliteljica tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio uvjete uspostavljanja izvanugovorne odgovornosti Unije. Naime, što se tiče upotrebe krivotvorenog dokumenta, Opći je sud dodao dodatnu pretpostavku koja nije propisana („loša vjera“) zaključivši u točki 32. pobijane presude da „eventualno prosljeđivanje predmetnog dokumenta od strane Revizorskog suda OLAF‑u ili luksemburškim vlastima ne znači da je ta institucija postupila u lošoj vjeri što se tiče istinitosti potpisa žaliteljice“ [neslužbeni prijevod].

38. Osim toga, Opći je sud pogrešno primijenio pravo i pri tumačenju članka 2. stavka 2. Odluke 99/50 u vezi s njezinim člankom 4. stavkom 1. u dijelu u kojem je zaključio da je dovoljno obavijestiti žaliteljicu o postojanju unutarnje istrage koju vodi OLAF i da joj nije bilo potrebno dostaviti informacije o preliminarnoj istrazi Revizorskog suda.

39. Prema mišljenju Revizorskog suda, tvrdnje iz četvrtog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenima jer se u jednom dijelu sastoje od zahtjeva Sudu da preispita činjenice u predmetu, a u drugom dijelu od jednostavno ponovljenih argumenata iznesenih u prvostupanjskom postupku, posebno što se tiče prigovora o neobavještavanju o preliminarnoj istrazi.

40. Kad je riječ o osnovanosti, u točki 32. pobijane presude Opći sud nije dodao nikakvu dodatnu pretpostavku u pogledu izvanugovorne odgovornosti Unije, navodeći da samo prosljeđivanje dokumenta OLAF‑u ili luksemburškim vlastima ne predstavlja lošu vjeru od strane Revizorskog suda u pogledu istinitosti potpisa žaliteljice. Također, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku pri tumačenju članka 2. stavka 2. Odluke 99/50 s obzirom na to da se navedenom odredbom ne postavlja obveza da se osobu koja je osumnjičena za počinjenje nepravilnosti obavijesti o pokretanju preliminarne istrage, nego se samo zahtijeva da glavni tajnik bez odgađanja OLAF‑u proslijedi podatke prikupljene u okviru takve istrage.

V – Moja ocjena

41. Prvo ću razmotriti zajedno prva tri žalbena razloga koja žaliteljica ističe u dijelu u kojem se argumenti u njihovu korist preklapaju i u kojem se tiču istih točaka pobijane presude. Zatim ću razmotriti četvrti žalbeni razlog.

A – Žalbeni razlozi kojima se navodi povreda načela pretpostavke nedužnosti i načela lojalne suradnje te nenadležnost Općeg suda

42. Prva se tri žalbena razloga u svojoj biti odnose na preispitivanje obrazloženja Općeg suda u točkama 44. do 49. pobijane presude.

43. Važno je imati u vidu smisao prigovora na koje je Opći sud namjeravao odgovoriti u ovom dijelu pobijane presude.

44. Kao prvo, žaliteljica prigovara Revizorskom sudu da nije donio formalnu odluku o njezinom oslobođenju od svih optužbi nakon presude od 2. listopada 2008., s obzirom na to da dokaz o postupanju koji opravdava vraćanje predmeta pred Sud sukladno članku 247. stavku 7. UEZ‑a nije bio podnesen. Prema njezinom mišljenju, tom je odlukom Revizorski sud trebao odbiti pokretanje postupka pred Sudom na temelju potonje odredbe.

45. Kao drugo, žaliteljica prigovara predsjedniku Revizorskog suda da je povrijedio načelo nepristranosti i dužnost brižnog postupanja uvrstivši u dopis od 13. svibnja 2004. negativnu i paušalnu primjedbu o stavu koji je iskazala velika većina članova institucije.

46. Kao treće, žaliteljica je navela da je Revizorski sud morao, u skladu s dužnosti o brižnom postupanju, obavijestiti medije i institucije o njezinom oslobođenju.

47. Na početku ističem da je, prema mojem mišljenju, Opći sud opravdano odbio tri navedena prigovora žaliteljice.

48. Međutim, kako žaliteljica ističe, argumentacija Općeg suda u točki 45. pobijane presude predstavlja problem u pogledu pretpostavke nedužnosti.

49. Prema članku 48. stavku 1. Povelje „svaki optuženik smatra se nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom“. Ova je odredba istovjetna odredbi članka 6. stavka 2. EKLJP‑a. Sukladno članku 52. stavku 3. Povelje, pravo na pretpostavku nedužnosti ima isto značenje i isti doseg kao i pravo zajamčeno EKLJP‑om.

50. Pretpostavka nedužnosti mora biti zajamčena prije i poslije kaznenog postupka. Naime, članak 6. stavak 2. EKLJP‑a odnosi se i na „sprječavanje da službenici ili javna tijela postupaju s osobama za koje je donesena oslobađajuća presuda ili protiv kojih je obustavljen postupak, kao da su zapravo krive za kazneno djelo koje im se stavlja na teret“(7) [neslužbeni prijevod]. Jamstvo prava pretpostavke nedužnosti nakon kaznenog postupka utemeljeno je na činjenici da „[b]ez zaštite kojom se u svim naknadnim postupcima omogućuje poštovanje oslobađajuće presude ili odluke kojom se obustavlja postupak, riskira se da jamstva na pravično suđenje sadržana u članku 6. [stavku 2. EKLJP‑a] postanu teorijska i neostvariva. Ono što se također dovodi u pitanje jednom kad je kazneni postupak dovršen jest ugled osobe i način na koji ga javnost doživljava“(8) [neslužbeni prijevod].

51. Europski sud za ljudska prava pojasnio je tako da „područje primjene članka 6. [stavka 2. EKLJP‑a] nije ograničeno na kaznene postupke u tijeku, već se može proširiti i na druge sudske odluke donesene nakon prestanka progona [...] ili nakon oslobođenja [...], ako su pitanja postavljena u tim predmetima posljedica i dopuna kaznenih postupaka u kojima je žalitelj sudjelovao u svojstvu ‚optuženog’“(9) [neslužbeni prijevod]. Europski sud za ljudska prava stoga nastoji utvrditi jesu li nacionalna tijela i sudovi „svojim načinom postupanja, razlozima odluke ili načinom izražavanja upotrijebljenim u obrazloženju“(10), u postupku nakon kaznene presude, „bacili sumnju na nedužnost žalitelja i time povrijedili načelo pretpostavke nedužnosti“(11) [neslužbeni prijevod].

52. Iz presude Europskog suda za ljudska prava Vassilios Stavropoulos protiv Grčke od 27. rujna 2007. slijedi: „izražavanje sumnji u nedužnost optuženog nije više prihvatljivo nakon što oslobođenje postane pravomoćno“(12) [neslužbeni prijevod]. Prema sudskoj praksi tog suda, „kada oslobođenje postane pravomoćno – bez obzira na to radi li se o oslobođenju zbog postojanja sumnje sukladno članku 6. [stavku 2. EKLJP‑a] – izražavanje sumnje o krivnji, uključujući i sumnje koje proizlaze iz razloga oslobođenja, nisu u skladu s pretpostavkom nedužnosti.“(13) [neslužbeni prijevod].

53. U istoj presudi Europski sud za ljudska prava istaknuo je da „na temelju načela in dubio pro reo , koje predstavlja specifičan izraz načela pretpostavke nedužnosti, ne smije postojati kvalitativna razlika između oslobađajuće odluke zbog nedostatka dokaza i odluke o oslobođenju nakon utvrđivanja nedužnosti osobe izvan svake sumnje. Naime, oslobađajuće presude ne razlikuju se prema razlozima koje kazneni sudac iznese. Upravo suprotno, u okviru članka 6. [stavka 2. EKLJP‑a] izreku oslobađajuće presude moraju poštovati sva ostala tijela koja izravno ili usputno odlučuju o kaznenoj odgovornosti osobe“(14) [neslužbeni prijevod].

54. S obzirom na ovu praksu, formulaciju točke 45. pobijane presude smatram upitnom.

55. Podsjećam da u toj točki Opći sud prije svega naglašava da je žaliteljica „oslobođena zbog sumnji koje su proizašle, prema presudi od 2. listopada 2008., iz određenih objašnjenja šefa njezinog kabineta iznesenih tijekom javne rasprave“ [neslužbeni prijevod]. Opći sud u nastavku navodi da, „[i]ako nije potrebno odlučiti o opravdanosti sumnji koje je istaknuo Općinski sud u Luxembourgu, potrebno je utvrditi da taj razlog oslobođenja ne znači da su optužbe protiv žaliteljice u potpunosti neosnovane, nego, kako je izložio taj sud, znači da one nisu utvrđene izvan svake ‚razumne sumnje’“ [neslužbeni prijevod].

56. U tom dijelu svoje argumentacije Opći sud oslanja se na razlog oslobođenja u kaznenom postupku, naglašavajući da se radi o oslobođenju zbog postojanja sumnji, kako bi opravdao propust Revizorskog suda u donošenju formalne odluke o oslobođenju žaliteljice od svih optužbi. Opći sud tako se služi razlogom oslobođenja kako bi negirao pogrešku Revizorskog suda i kako bi izveo zaključak o meritumu tužbe za naknadu štete. Ukratko, obrazloženje koje proizlazi iz točke 45. pobijane presude jest da, s obzirom na to da je žaliteljica oslobođena zbog postojanja sumnji, a taj razlog oslobođenja nije dovoljan kako bi se otklonile sve osnove optužbi koje joj se stavljaju na teret, Revizorski sud ispravno je odbio donijeti formalnu odluku o oslobođenju od svih optužbi nakon presude od 2. listopada 2008.

57. Obrazlažući na taj način, Opći sud ostavlja dojam da oslobođenje temeljem postojanja sumnje ima manju snagu od oslobođenja temeljenog na izravnom utvrđenju nedužnosti žaliteljice. Time se oslabljuje odluka koju je donio kazneni sudac te istovremeno pridonosi stvaranju sumnje u pogledu nedužnosti žaliteljice.

58. Opći je sud stoga pogrešno primijenio pravo, povrijedivši pretpostavku nedužnosti žaliteljice.

59. Prema mojem mišljenju, posljedica takve pogrešne primjene prava ne može biti ukidanje pobijane presude. Naime, valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, ako se obrazloženjem presude Općeg suda otkrije povreda prava Unije, ali je izreka utemeljena na drugim pravnim razlozima, žalbu treba odbiti(15) .

60. Ističemo kako je u tom pogledu Opći sud u točki 46. pobijane presude ispravno istaknuo da je „u isključivoj nadležnosti nacionalnih pravosudnih tijela da ispitaju optužbe s kaznenog aspekta, a u nadležnosti Suda da ih ispita s disciplinskog aspekta sukladno članku 247. stavku 7. UEZ‑a“. Iz toga je ispravno zaključio da „Revizorski sud nije bio nadležan odlučivati u tom pogledu“.

61. Naime, jasno je da Revizorski sud nije nadležan odlučivati o odluci o oslobođenju, ni s kaznenog aspekta ni s disciplinskog. Nadalje, Revizorski sud nema obvezu obavještavati o oslobođenju žaliteljice. Stoga je Opći sud ispravno odbio dva navedena zahtjeva žaliteljice na temelju argumentacije iz točke 46. pobijane presude.

62. Jedina je ovlast Revizorskog suda u kontekstu ovog predmeta bila odlučiti treba li pokrenuti postupak pred Sudom na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a, kako bi on odlučio o postojanju povrede obveze koju je član Revizorskog suda počinio u smislu potonje odredbe.

63. Naglašavamo kako bi u tom pogledu obrazloženje Općeg suda bilo uvjerljivije i potpunije da je stavio naglasak na autonomni karakter kaznenih i disciplinskih postupaka.

64. Naime, kako u prvostupanjskom postupku tako i u postupku povodom žalbe, obrazloženje žaliteljice većim se dijelom temelji na ideji da postoji određen automatizam između oslobođenja u kaznenom postupku i donošenja odluke Revizorskog suda kojom se odriče pokretanja postupka na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a.

65. Takvo obrazloženje žaliteljice u potpunosti je pogrešno, što se može zaključiti kako iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava tako i iz prakse našeg Suda.

66. Kao prvo, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da načelo pretpostavke nedužnosti u slučaju oslobođenja ili obustave u kaznenom postupku ne sprječava svako daljnje pokretanje disciplinskih postupaka ili postupaka za naknadu štete na temelju istih činjenica.

67. Europski sud za ljudska prava tako priznaje da disciplinska tijela mogu neovisno ocjenjivati izložene činjenične okolnosti predmeta kada se sastavni dijelovi kaznenih djela i disciplinskih propusta ne podudaraju(16) . U tom kontekstu, tvrdnja da se činjenice ne mogu kvalificirati kao kazneno djelo ne sprječava pokretanje disciplinskog postupka na temelju istih činjenica. Uzevši u obzir pravo na pretpostavku nedužnosti, jedino je ograničenje da se tijekom disciplinskog postupka ne dovodi u pitanje nedužnost dotične osobe s kaznenog aspekta.

68. Nadalje, u postupcima za naknadu štete Europski sud za ljudska prava u svojoj je presudi Ringvold protiv Norveške od 11. veljače 2003.(17) priznao da „pitanje naknade štete mora biti predmet zasebne pravne analize temeljene na kriterijima i zahtjevima u području dokazivanja koji se razlikuju u nekoliko važnih točaka od onih u području kaznene odgovornosti“(18) [neslužbeni prijevod]. Europski sud za ljudska prava tako smatra da „iako se oslobađajuća presuda u kaznenom postupku ne smije preispitivati u okviru postupka za naknadu štete, to ne smije biti zapreka utvrđivanja građanskopravne odgovornosti, na temelju manje strogih zahtjeva dokazivanja, za plaćanje naknade štete na temelju istih činjenica“(19) .

69. Kao drugo, prema sličnoj logici, Sud je u gore navedenoj presudi Komisija/Cresson naglasio autonomni karakter, s jedne strane, kaznenih postupaka i, s druge strane, postupaka temeljenih na članku 213. stavku 2. UEZ‑a, koji se odnose na sankcioniranje povreda obveza članova Europske komisije.

70. Naime, u toj je odluci Sud smatrao da „nije vezan pravnom kvalifikacijom činjeničnog stanja izvršenom u kaznenom postupku“(20) [neslužbeni prijevod] i da ima pravo „u okviru svojih diskrecijskih ovlasti utvrditi predstavljaju li činjenice navedene u okviru postupka na temelju članka 213. stavka 2. UEZ‑a povredu obveza članova Komisije“(21) [neslužbeni prijevod]. Sud je zaključio da nije vezan odlukom izvanraspravnog vijeća prvostupanjskog suda u Bruxellesu (Belgija) o nepostojanju dokaza za optužbe protiv E. Cresson(22) .

71. Takvo obrazloženje temeljeno na autonomnom karakteru kaznenih i disciplinskih postupaka može se primijeniti u postupku koji je, u vrijeme nastanka činjenica, bio predviđen člankom 247. stavkom 7. UEZ‑a i koji se sada nalazi u članku 286. stavku 6. UFEU‑a. Iz toga proizlazi da Sud nije vezan oslobađajućom kaznenom presudom dotičnoj osobi kad razmatra o tome je li taj član Revizorskog suda povrijedio obveze koje proizlaze iz njegovih dužnosti.

72. Na istom temelju koji proizlazi iz autonomnog karaktera kaznenih i disciplinskih postupaka Revizorski sud, kao tijelo koje pokreće postupak pred Sudom, ne može biti vezan takvom kaznenom presudom. Konkretno, radi jasnog odgovora na argumentaciju žaliteljice, oslobođenje u kaznenom postupku ni u kojem slučaju ne sprječava Revizorski sud da pokrene postupak pred Sudom na temelju članka 286. stavka 6. UFEU‑a. U takvom slučaju Revizorski sud zadržava svoju diskrecijsku ovlast što se tiče eventualnog pokretanja postupka pred Sudom.

73. Iz prethodno navedenog zaključujemo da se kazneni postupak pred nacionalnim sudom i postupak predviđen člankom 247. stavkom 7. UEZ‑a, poslije člankom 286. stavkom 6. UFEU‑a, razlikuju ne samo u pogledu svojeg cilja i svrhe, nego također i u pogledu stupnja i prirode potrebnih dokaza. Oba su postupka neovisna, iako se temelje na istim činjeničnim okolnostima, slijedom čega, pod uvjetom da se njima ne dovodi u pitanje ocjena kaznenog suca, oslobađajuća presuda s kaznenog aspekta ni u kojem slučaju ne sprječava Revizorski sud da pokrene postupak pred Sudom, niti Sud da odluči o postojanju povreda obveza člana Revizorskog suda.

74. U ovom predmetu iz spisa proizlazi da je Općinski sud u Luxembourgu u presudi od 2. listopada 2008. utvrdio da se činjenice utvrđene u postupku ne mogu kvalificirati kao kazneno djelo u smislu luksemburškog prava.

75. Takva ocjena Općinskog suda u Luxembourgu ne znači, međutim, da je Revizorski sud trebao zaključiti da je spriječen pokrenuti postupak pred Sudom u pogledu povreda koje se odnose na upravljanje odmorima. Naime, s jedne strane, stupanj preciznosti činjenica ili dokaza potrebnih u svrhu kvalifikacije kaznenog djela nije nužno jednak onome stupnju koji je potreban u svrhu utvrđivanja postojanja povrede obveze dužnosti članova Revizorskog suda. S druge strane, u svakom slučaju, jedino bi Sud, kad je pred njim pokrenut postupak na temelju članka 286. stavka 6. UFEU‑a, mogao procijeniti u kojoj mjeri treba priznati učinak pravomoćne presude nacionalnog kaznenog suda.

76. Iz toga slijedi da je odbijanje Revizorskog suda da donese formalnu odluku o oslobođenju i prizna automatsku vezu između oslobođenja u kaznenom postupku i pokretanja postupka pred Sudom na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a u svakom slučaju opravdano i ne može ga se preispitivati u okviru ove žalbe tvrdeći da bi to što je Opći sud odbio zahtjev žaliteljice u pogledu utvrđivanja nezakonitosti takvog odbijanja predstavljalo povredu pretpostavke nedužnosti ili povredu načela lojalne suradnje.

77. Činjenica da je Revizorski sud pokušao na temelju raspoloživih informacija utvrditi jesu li prigovori koji se stavljaju na teret žaliteljici dovoljno ozbiljni(23) za pokretanje postupka pred Sudom na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a u skladu je s autonomnim karakterom kaznenih i disciplinskih postupaka te izvršavanjem njegove diskrecijske ovlasti. Kao što je i vidljivo iz dopisa od 7. srpnja 2009., Revizorski sud nije uzeo u obzir samo oslobođenje žaliteljice s kaznenog aspekta kad je odlučio da neće pokrenuti postupak pred Sudom o dijelu koji se odnosi na upravljanje odmorima. U obzir je uzeo i druge okolnosti(24) .

78. Sada ću ispitati prigovore koje je žaliteljica iznijela u pogledu točke 47. pobijane presude.

79. U toj točki Opći sud odgovara na argumentaciju žaliteljice prema kojoj je predsjednik Revizorskog suda povrijedio načelo nepristranosti i dužnost brižnog postupanja uključivši u svoj dopis od 13. svibnja 2004. negativnu i paušalnu primjedbu u pogledu stajališta koji je iskazala većina članova institucije.

80. Prema mišljenju žaliteljice, Opći je sud prekoračio granice svoje nadležnosti i prihvatio pogrešno tumačenje područja nadležnosti Revizorskog suda kada je u navedenoj točki utvrdio da „nije bilo neprimjereno da predsjednik Revizorskog suda tužiteljici naznači da većina članova institucije njezino postupanje drži neprihvatljivim, čime je otklonjena mogućnost da se nepokretanje postupka pred Sudom shvati kao navodno negiranje optužbi stavljenih joj na teret, što ne bi odgovaralo stvarnosti“ [neslužbeni prijevod].

81. Bitno je naglasiti da se odlomak iz dopisa od 13. svibnja 2004. koji sadržava osporavanu primjedbu odnosi isključivo na tvrdnje koje se odnose na osobne zajmove koje je primila žaliteljica. Taj dio predmeta nije bio uključen u kazneni postupak koji je završio presudom od 2. listopada 2008. Oslobođenje žaliteljice s kaznenog aspekta nije se, dakle, uzelo u obzir u okviru ispitivanja točke 47. pobijane presude.

82. S obzirom na navedeno, naše je mišljenje, da je Opći sud ostao u okvirima svoje nadležnosti kad je utvrdio, s jedne strane, da nepokretanje postupka pred Sudom ne znači da su osporene činjenične okolnosti i, s druge strane, da je predsjednik Revizorskog suda smio iznijeti kritiziranu primjedbu o žaliteljici.

83. Naime, ocjena sadržana u točki 47. pobijane presude predstavlja odgovor Općeg suda na tvrdnje žaliteljice prema kojima je primjedbom predsjednika Revizorskog suda u dopisu od 13. svibnja 2004. povrijeđeno načelo nepristranosti i dužnost brižnog postupanja. Slijedom toga, odlučujući o tom aspektu u okviru postupka za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti koji je pokrenut pred njim, Opći sud nije prekoračio granice svoje nadležnosti.

84. Usto, to što Revizorski sud nije pokrenuo postupak pred Sudom znači da nisu svi članovi te institucije smatrali da je počinjena povreda dovoljno ozbiljna za pokretanje postupka pred Sudom na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a. Zaključak prema kojem nije postignuta jednoglasnost o tom pitanju ne znači da povrede nisu počinjene. U tom pogledu valja podsjetiti, po analogiji s postupkom koji se odnosi na članove Komisije, da je Sud u gore navedenoj presudi Komisija/Cresson pojasnio da za osudu na temelju članka 213. stavka 2. UEZ‑a mora postojati povreda određenog stupnja ozbiljnosti(25) . Predsjednik Revizorskog suda mogao je stoga, u okviru svoje nadležnosti i bez povrede načela nepristranosti i dužnosti brižnog postupanja, razjasniti žaliteljici rezultate glasovanja te joj naznačiti da je većina članova Revizorskog suda smatrala da je njezino postupanje, iako se nije jednoglasno smatralo dovoljno ozbiljnim za opravdano pokretanje postupka pred Sudom na temelju članka 247. stavka 7. UEZ‑a, u potpunosti neprimjereno. Također valja pojasniti da je dopis od 13. svibnja 2004. bio adresiran isključivo na žaliteljicu i da ništa u spisu ne upućuje da je bio proslijeđen i drugim osobama osim primateljice.

85. Stoga smatramo da Opći sud nije pogrešno primijenio pravo u obrazloženju koje je iznio u točki 47. pobijane presude. Samo ću naglasiti da se Opći sud trebao strogo držati kvalifikacije postupanja žaliteljice, kao što je sadržano u dopisu od 13. svibnja 2004., to jest „u potpunosti neprimjereno“(26), a ne opisati takvo ponašanje kao „neprihvatljivo“. Međutim, takva razlika u formulaciji, prema mojem mišljenju, nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je došlo do pogrešne primjene prava. Također naglašavamo da je žaliteljica, po tom pitanju, samo stavila primjedbu u svoju žalbu a da pritom nije zaključila da je došlo do pogrešne primjene prava(27) .

86. Naposljetku, smatram da su točke 35. i 38. pobijane presude izuzete iz prigovora u pogledu načela lojalne suradnje. Naime, Opći je sud ispravno i bez preispitivanja presude od 2. listopada 2008. u bitnome utvrdio da manjkav sustav evidentiranja i nadziranja odmorâ u Revizorskom sudu, s jedne strane, ne utječe na obvezu hijerarhijski nadređenih da provjere nazočnost osoblja pod svojim nadzorom i da utvrde da je svaki izostanak sukladan pravilima o odmorima, i, s druge strane, ne može opravdati odustajanje od bilo kakve istrage ili kaznenog progona žaliteljice.

87. Budući da ispitivanjem prvih triju žalbenih razloga koje je istaknula žaliteljica nismo odlučili predložiti Sudu da poništi pobijanu presudu, sada ću ispitati četvrti žalbeni razlog.

B – Četvrti žalbeni razlog o tumačenju i pogrešnoj primjeni prava Unije u pogledu uvjeta izvanugovorne odgovornosti Unije i Odluke 99/50

88. Prema mišljenju žaliteljice, Opći je sud pogrešno primijenio pravo pri tumačenju članka 2. stavka 2. Odluke 99/50 u vezi s člankom 4. stavkom 1. te iste odluke, jer je zaključio da je bilo dovoljno obavijestiti žaliteljicu o postojanju unutarnje istrage koju je vodio OLAF, i da je nije bilo potrebno obavijestiti o preliminarnoj istrazi koju je vodio Revizorski sud.

89. Suprotno onome što tvrdi žaliteljica, Opći je sud, prema mojem mišljenju, ispravno zaključio u točkama 29. do 30. pobijane presude da se člankom 4. Odluke 99/50 Revizorski sud ne obvezuje da otkrije žaliteljici sadržaj spisa o preliminarnoj istrazi sastavljen na temelju članka 2. iste odluke, niti da je sasluša prije prosljeđivanja spisa OLAF‑u.

90. Glavni tajnik obvezan je na temelju članka 2. stavka 2. Odluke 99/50 proslijediti bez odgađanja OLAF‑u sve činjenične okolnosti iz kojih se može zaključiti da postoje nepravilnosti te pokrenuti preliminarnu istragu, ne dovodeći u pitanje unutarnju istragu OLAF‑a.

91. Kako je Opći sud naglasio u točki 29. pobijane presude, cilj preliminarne istrage na koju se odnosi ta odredba jest, s jedne strane, omogućiti glavnom tajniku da ocijeni može li se na temelju podataka koji su mu priopćeni zaključiti da postoje nepravilnosti štetne za financijske interese Unije i, s druge strane, proslijediti OLAF‑u, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 1073/1999, spis na temelju kojeg potonji može ocijeniti treba li otvoriti unutarnju istragu na temelju članka 5. stavka 2. iste uredbe.

92. Preliminarna je istraga stoga faza tijekom koje se prikupljaju podaci o navodnom počinjenju nepravilnosti, koji se provjeravaju kako bi se ocijenilo je li potrebno pokrenuti unutarnju istragu. Drugim riječima, podaci o takvim tvrdnjama moraju se provjeriti kako bi se ocijenila njihova osnovanost prije nego što se proslijede nadležnim tijelima, u ovom slučaju OLAF‑u, radi provođenja unutarnje istrage.

93. Budući da cilj preliminarne istrage nije doći do zaključaka o dotičnoj osobi, Opći je sud ispravno utvrdio u točki 29. pobijane presude da se obveza koja proizlazi iz druge rečenice članka 4. stavka 1. Odluke 99/50 ne odnosi na postupanje glavnog tajnika u okviru članka 2. iste Odluke.

94. Tijekom te prethodne faze prikupljanja i ocjene podataka o potvrđivanju tvrdnji o postojanju nepravilnosti, rizik utjecaja na svjedoke osobito je visok. Stoga je neophodno osigurati da to ne ometa potragu za istinom, kao ni učinkovitost preliminarne istrage.

95. U tom pogledu valja napomenuti da je prvom rečenicom članka 4. stavka 1. Odluke 99/50, ako se može smatrati da se ta odredba odnosi na unutarnju istragu, kao i na preliminarnu istragu, predviđeno da pravilo, prema kojem se osobu osumnjičenu za počinjenje nepravilnosti mora brzo obavijestiti o njezinoj mogućoj osobnoj umiješanosti, sadržava važan uvjet, to jest da se osobu mora obavijestiti „dok god to ne ugrožava istragu“.

96. Nesporno je da je žaliteljica dopisima od 8. i 26. travnja 2002. obaviještena o pokretanju istrage od strane OLAF‑a o cilju istrage, o identitetu istražitelja i o činjenici da je pozvana na suradnju. Nadalje, žaliteljica je obaviještena dopisom od 26. travnja 2002. da je Revizorski sud proveo preliminarnu istragu i da je spis u vezi s tom istragom proslijeđen OLAF‑u. Navedene obavijesti odgovaraju zahtjevima iz prve rečenice članka 4. stavka 1. Odluke 99/50 s obzirom na to da usklađuju načelo brzog obavještavanja dotične osobe i potrebu osiguranja učinkovitosti istrage. Također naglašavamo da brzo obavještavanje nije sinonim za obavještavanje bez odgađanja ili pri pokretanju istrage.

97. Stoga argumentacija žaliteljice kojom preispituje obrazloženje koje je usvojio Opći sud u točkama 29. i 30. pobijane presude nije osnovana.

98. Isto je primjenjivo i na prigovor prema kojem je Opći sud pogrešno tumačio i primijenio uvjete uspostavljanja izvanugovorne odgovornosti Unije u točki 32. pobijane presude. U tom je pogledu dovoljno naznačiti da je ocjena Općeg suda, prema kojoj „eventualno prosljeđivanje predmetnog dokumenta od strane Revizorskog suda OLAF‑u ili luksemburškim vlastima ne znači da je ta institucija postupila u lošoj vjeri što se tiče istinitosti potpisa žaliteljice“, podredno formulirana. Naime, Opći je sud prije svega zaključio da nije utvrđeno da je sporni dokument, na kojem se osporava istinitost potpisa, proslijeđen OLAF‑u ili luksemburškim vlastima. Budući da potonja tvrdnja nije dovedena u pitanje, posljednji prigovor treba odbiti kao bespredmetan.

99. Iz navedenih razmatranja proizlazi da četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan. Slijedom navedenog, žalbu valja odbiti.

VI – Zaključak

100. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:

– odbije žalbu, i

– naloži Kalliopi Nikolaou snošenje troškova.

(1) .

(2)  – T‑241/09, u daljnjem tekstu: pobijana presuda

(3)  – U daljnjem tekstu: glavni tajnik

(4)  – SL L 136, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.)

(5)  – Točke 47. do 49. dopisa od 7. srpnja 2009.

(6)  – C‑432/04, Zb., str. I‑6387.

(7)  – Vidjeti presudu Europskog suda za ljudska prava Allen protiv Ujedinjene Kraljevine od 12. srpnja 2013. (t. 94.).

(8)  – Idem .

(9)  – Vidjeti presudu Europskog suda za ljudska prava Teodor protiv Rumunjske od 4. lipnja 2013. (t. 37. i navedena sudska praksa).

(10)  – Ibidem (t. 40.).

(11)  – Idem .

(12)  – Točka 38. i navedena sudska praksa

(13)  – Idem .

(14)  – Europski sud za ljudska prava, gore navedena presuda Vassilios Stavropoulos protiv Grčke (t. 39.). Vidjeti također presudu Europskog suda za ljudska prava Tendam protiv Španjolske od 13. srpnja 2010. (t. 39.).

(15)  – Vidjeti, osobito, presudu od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija (C‑221/10 P, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

(16)  – Vidjeti osobito presudu Europskog suda za ljudska prava Vanjak protiv Hrvatske od 14. siječnja 2010. (t. 69. do 72.).

(17)  – Zbornik presuda i odluka 2003-II.

(18)  – Točka 38.

(19)  – Idem .

(20)  – Točka 121.

(21)  – Idem .

(22)  – Točka 122.

(23)  – Gore navedena presuda Komisija/Cresson (t. 72.).

(24)  – Te su ostale okolnosti, koje se nalaze u točki 48. Dopisa, sljedeće: „činjenica da nema štete za proračun zajednice, s obzirom na to da je vraćen iznos nepropisno uplaćen gospodinu Koutsouvelisu“, „vrijeme koje je proteklo od navedenih događaja“, „slabost“ žaliteljice, kao i „stres koji [joj] je prouzročen trajanjem kaznenog postupka“.

(25)  – Točka 72.

(26)  – Vidjeti točku 8. pobijane presude.

(27)  – Vidjeti bilješku 1. tužbe.