I – Uvod

II – Pravni okvir

A – Stara direktiva o otpadu

B – Direktiva o opasnom otpadu

C – Nova direktiva o otpadu

D – Direktiva o odlagalištima

III – Događaji koji su prethodili ovim predmetima

A – Predmet Komisija/Italija (C‑196/13)

B – Predmet Komisija/Grčka (C‑378/13)

IV – Zahtjevi stranaka

V – Pravna ocjena

A – Prethodne napomene

1. Daljnje postojanje obveze izvršenja presude

2. Mjerodavni trenutak za ocjenu izvršenja presude

B – Postupak protiv Italije

1. Nadležnost

2. Izvršenje presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250)

a) Korištenje nezakonitih odlagališta

i) Broj odlagališta koja se i dalje koriste

ii) Uvođenje dodatnih propisa i dodatnog nadzora

b) Sanacija nezakonitih odlagališta

i) Općenito o obvezi sanacije

ii) Članak 2. stavak 1. Direktive o opasnom otpadu

iii) Predmetna odlagališta

c) Nova dozvola odlagalištima koja su nastavila raditi u skladu s Direktivom o odlagalištima

d) Međuzaključak

C – Postupak protiv Grčke

D – Financijske sankcije

1. Novčana kazna

a) Predmet C‑196/13, Komisija/Italija

i) Daljnje postojanje povreda

– Nesporni slučajevi

– Dva sporna slučaja

– Međuzaključak

ii) Oblik novčane kazne – fiksna ili degresivno određena?

iii) Osnovni iznos

b) Predmet C‑378/13, Komisija/Grčka

i) Osnovni iznos novčane kazne

ii) Priznavanje zatvaranja odlagališta

iii) Međuzaključak

2. Paušalni iznos

a) Predmet C‑196/13, Komisija/Italija

b) Predmet C‑378/13, Komisija/Grčka

VI – Troškovi

VII – Zaključak

1.

Prilikom primjene propisa Unije o otpadu dolazi do povremenih poteškoća. Takve poteškoće su temelj predmetnih postupaka. Naime, Komisija je zbog velikog broja nezakonitih odlagališta otpada pokrenula postupke zbog povrede obveza protiv Grčke i Italije koji su rezultirali presudama Komisija/Grčka (C‑502/03, EU:C:2005:592) i Komisija/Italija (C‑135/05, EU:C:2007:250). Sada se ponovno obraća Sudu jer, prema njezinu mišljenju, nijedna od tih presuda još nije u potpunosti izvršena. Budući da oba predmeta otvaraju djelomično ista pitanja, u ovom mišljenju ih razmatram zajedno.

2.

Predmeti se odnose na korištenje nezakonitih odlagališta kao i neprovođenje sanacije zatvorenih nezakonitih odlagališta. U talijanskom postupku pored toga neka odlagališta sadrže opasni otpad koji nije identificiran i popisan, a za neka odlagališta nisu ni obnovljene dozvole prema mjerilima iz Direktive o odlagalištima ( 2 ).

3.

Prvi problem je u mjerodavnom pravu: Mogu li i moraju li se navedene presude iz 2005. i 2007. i dalje izvršiti iako se pravno stanje u međuvremenu izmijenilo?

4.

Naime, utvrđene povrede se odnose na staru direktivu o otpadu ( 3 ), a u slučaju Italije i na Direktivu o opasnom otpadu ( 4 ) te Direktivu o odlagalištima. Međutim, stara direktiva o otpadu je u međuvremenu stavljena izvan snage i, bez meritornih izmjena, zamijenjena pročišćenom verzijom ( 5 ). Unija je poslije donijela novu direktivu o otpadu ( 6 ) koja je stavila izvan snage i zamijenila kodificiranu direktivu o otpadu te Direktivu o opasnom otpadu. Stoga treba razmotriti koliko su danas još potrebne mjere za prvobitne povrede.

5.

Pored toga, talijanski postupak postavlja pitanje o predmetu prve presude te, u skladu s tim, o opsegu obveze izvršenja. Naime, Sud je utvrdio ( 7 ) raširenu i opetovanu povredu, bez da je točno naznačio na koje se slučajeve presuda odnosi. Slijedom toga treba pojasniti može li se i kako ovakva presuda izvršiti prema članku 260. UFEU‑a.

6.

Ostala pitanja su vezana za eventualno određivanje novčane kazne i/ili paušalnog iznosa. Budući da oba postupka obuhvaćaju brojne pojedinačne slučajeve, treba pojasniti kako takve pojedinačne slučajeve treba razmatrati prilikom ocjenjivanja i koje posljedice u odnosu na pojedine slučajeve ima moguće izvršenje presude na visinu novčane kazne. Konkretno, radi se o pitanju treba li degresivno odrediti novčanu kaznu čiji se iznos, koji dospijeva u određenim razdobljima, razmjerno smanjuje čim je izvršenjem presuda ostvaren daljnji napredak.

7.

Članak 4. stare direktive o otpadu obvezuje na zaštitu zdravlja i okoliša prilikom postupanja s otpadom i na sprečavanje nezakonitog ostavljanja otpada:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se otpad oporabljuje ili zbrinjava ne ugrožavajući zdravlje ljudi i bez korištenja postupaka ili metoda kojima bi se mogao ugroziti okoliš […]

[…]

Države članice poduzimaju potrebne mjere radi zabrane nekontroliranog ostavljanja, divljeg odlaganja ili zbrinjavanja otpada.“ [neslužbeni prijevod]

8.

Članak 8. stare direktive o otpadu određuje državama članicama da poduzmu potrebne mjere kako bi osigurale da svaki imatelj otpada otpad oporabi ili zbrine sam, sukladno odredbama te direktive, ili da ga povjeri privatnom ili javnom skupljaču ili poduzeću koje obavlja djelatnost iz Priloga II.A ili II.B navedenoj direktivi.

9.

Članak 9. stavak 1. stare direktive o otpadu predviđa da, među ostalim u svrhu primjene članka 4. Direktive, sve ustanove ili poduzeća koji obavljaju djelatnost zbrinjavanja otpada moraju ishoditi dozvolu od tijela nadležnog za provedbu odredaba navedene direktive.

10.

Članak 2. Direktive o opasnom otpadu sadržava temeljne obveze kod zbrinjavanja tog otpada:

„1.   Države članice poduzimaju mjere potrebne radi propisivanja da na svakom mjestu za odlaganje (odlagalištu) opasnog otpada, otpad bude popisan i identificiran.

[…]“ [neslužbeni prijevod]

11.

Člankom 41. nove direktive o otpadu od 12. prosinca 2010. stavljene su izvan snage Direktiva o otpadu i Direktiva o opasnom otpadu. Ova odredba predviđa:

„Upućivanje na direktive stavljene izvan snage smatra se upućivanjem na ovu direktivu i treba se tumačiti u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga V.“ [neslužbeni prijevod]

12.

Članci 4., 8. i 9. stare direktive o otpadu su, bez bitnih izmjena, zamijenjeni člankom 13., člankom 36. stavkom 1., člankom 15. stavkom 1. kao i člankom 23. stavcima 1. i 2. nove direktive o otpadu.

13.

Funkcionalni ekvivalent članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu je članak 35. stavak 1. i 2. nove direktive o otpadu:

„1.   Ustanove ili poduzeća koja se spominju u članku 23. stavku 1., [sve ustanove ili poduzeća uključena u zbrinjavanje otpada], proizvođači opasnog otpada i ustanove odnosno poduzeća koja skupljaju ili prevoze opasan otpad na profesionalnoj osnovi ili djeluju kao trgovci i posrednici opasnog otpada kronološki vode evidenciju količine, vrste i podrijetla otpada te, prema potrebi, odredište, učestalost sakupljanja, način prijevoza i metode predviđene za obradu otpada, a na zahtjev te informacije stavljaju na raspolaganje nadležnim tijelima.

2.   Za opasan otpad evidencija se čuva najmanje tri godine, osim u slučaju ustanova, odnosno poduzeća koja prevoze opasan otpad koji takve evidencije moraju čuvati najmanje 12 mjeseci.

Pisani dokazi da su postupci gospodarenja obavljeni dostavljaju se na zahtjev nadležnih tijela ili prethodnog posjednika.“ [neslužbeni prijevod]

14.

Članak 14. točka (a) do (c) Direktive o odlagalištima uređuje prijenos ranije postojećih odlagališta u pravni okvir Direktive:

„Države članice poduzimaju mjere kako bi spriječile da odlagališta kojima je izdana dozvola ili koja već obavljaju djelatnost u vrijeme prijenosa ove direktive u nacionalno zakonodavstvo nastave djelovati osim ako [...]

15.

U skladu s člankom 18. stavkom 1. navedene direktive, države članice dužne su donijeti zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s tom direktivom najkasnije dvije godine nakon njezina stupanja na snagu (odnosno do 16. srpnja 2001.) i o tome odmah obavijestiti Komisiju.

16.

Ovo mišljenje tiče se dva postupka pokrenuta prema članku 260. stavku 2. UFEU‑a protiv Italije i Grčke u odnosu na izvršenje dvaju ranijih presuda zbog povrede propisa Unije o otpadu na temelju članka 258. UFEU‑a.

17.

Sud je u presudi Komisija/Italija (EU:C:2007:250) od 26. travnja 2007. utvrdio da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze iz članaka 4., 8. i 9. stare direktive o otpadu, iz članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu i iz članka 14. točki (a) do (c) Direktive o odlagalištima, time što nije usvojila sve mjere potrebne da:

18.

Nakon prvih kontakata, Komisija je 1. veljače 2008. zatražila od Italije da se izjasni o izvršenju presude. Nakon razmjene pismena, Komisija je 26. lipnja 2009. Italiji uputila obrazloženo mišljenje. Rok koji je u njemu određen za izvršenje presude produžen je do 30. rujna 2009. Uslijedila su daljnja priopćenja Italije koja nisu zadovoljila Komisiju. Stoga je 16. travnja 2013. podnijela tužbu u predmetu C‑196/13.

19.

Sud je 6. listopada 2005. u presudi Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) utvrdio da je Helenska Republika, ne poduzevši sve potrebne mjere kako bi osigurala poštovanje članaka 4., 8. i 9. Direktive o otpadu, povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

20.

Komisija i Grčka su intenzivno razmjenjivali mišljenja o izvršenju te presude. Komisija je 29. listopada 2010. ponovno pozvala Grčku na očitovanje, te je zadala zadnji rok od dva mjeseca za izvršenje presude. Budući da Komisiju nisu zadovoljile ni naknadno dobivene informacije, podnijela je 2. srpnja 2013. tužbu u predmetu C‑378/13.

21.

U predmetu C‑196/13 Komisija od Suda zahtijeva da:

22.

Talijanska Republika zahtijeva od Suda da utvrdi da je tužba nedopuštena, bezrazložna, a u svakom slučaju neosnovana, te da odredi naknadu troškova.

23.

U predmetu C‑378/13 Komisija od Suda zahtijeva da:

24.

Helenska Republika zahtijeva od Suda da:

25.

Stranke su razmijenile pisana očitovanja te su iznijele svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj 3. lipnja 2014.

26.

Prije nego što provjerim jesu li Italija (o tome pod B) i Grčka (o tome pod C) izvršile navedene presude, najprije ću prethodno dati nekoliko napomena koje su značajne za oba postupka (o tome pod A). Poslije toga ću se očitovati o novčanim sankcijama (o tome pod D).

27.

Najprije treba ispitati prema kojem kriteriju treba ocjenjivati u kojoj mjeri se sporne presude trebaju dalje izvršiti (o tome pod 1.), a potom pojasniti kako se određuje mjerodavni trenutak za ispunjenje obveze izvršenja presude (o tome pod 2.).

28.

Najprije treba pojasniti u kojoj mjeri se sporne presude trebaju dalje izvršiti. Iako i dalje vrijede mjerodavne odredbe Direktive o odlagalištima, ipak su u međuvremenu stara direktiva o otpadu i Direktiva o opasnom otpadu stavljene izvan snage i zamijenjene novom direktivom o otpadu.

29.

Obveza izvršenja presuda ne može imati veći razmjer od razmjera važenja pravnih obveza čije povrede je utvrdio Sud. U protivnom bi obveza izvršenja presude mogla čak pod određenim okolnostima prouzročiti daljnju povredu prava Unije. Primjer su dvije presude Komisija/Švedska ( 8 ) o zadržavanju podataka. Njihovo daljnje izvršenje bi moglo, zbog utvrđenja da je Direktiva 2006/24 ( 9 ) nevažeća ( 10 ), eventualno povrijediti članak 15. Direktive 2002/58 ( 11 ) kao i članke 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

30.

Međutim, u postupku prema članku 258. UFEU‑a Komisija može u prema ustaljenoj sudskoj praksi utvrditi povredu onih obveza koje proizlaze iz izvorne verzije pravnog akta Unije, koji je kasnije mijenjan i stavljen izvan snage, te su u novim odredbama ostale na snazi ( 12 ). Ovakvo rješenje je logično jer se u pravilu može pretpostaviti da zakonodavac Unije, bez obzira na nove verzije nekih direktiva, ne želi otežati provedbu nepromijenjenih obveza. Takve isključivo formalne izmjene prava Unije ne utječu na konkretne ciljeve dotičnih direktiva, koji su prema članku 288. stavku 3. UFEU‑a obvezujući za države članice. To posebno vrijedi kada zakonodavac Unije nove pravne akte dopunjuje odredbama prema kojima bi pozivanje na direktive koje su stavljene izvan snage trebalo vrijediti kao pozivanje na novu direktivu te čak prilaže korelacijske tablice. Upravo se to dogodilo kada je riječ o novoj direktivi o otpadu ( 13 ).

31.

U skladu s navedenim, Sud je već ranije utvrdio da stavljanje izvan snage stare direktive o otpadu kodificiranom direktivom o otpadu tijekom predsudskog postupka povodom tužbe prema članku 258. UFEU‑a, nema utjecaj na postupak zbog povrede obveze koji je u tijeku. Naime, kasnija direktiva koja je kodificirala Direktivu o otpadu zbog preglednosti i jasnoće ponovno preuzima mjerodavne odredbe ranije direktive ( 14 ).

32.

Sud je prema članku 260. stavku 2. UFEU‑a već jednu presudu implicitno temeljio na toj ideji. Naime, postupak u vezi s irskim septičkim jamama ( 15 ) također se odnosio na primjenu članaka 4. i 8. stare direktive o otpadu koja je već u vrijeme prve presude zamijenjena kodificiranom direktivom o otpadu. Također, nova direktiva o otpadu zamijenila je konsolidiranu direktivu o otpadu i prije podnošenja tužbe sukladno članku 260. UFEU‑a. Sud je ipak bez daljnje diskusije o mjerodavnom pravu odredio novčanu kaznu i paušalni iznos.

33.

Stoga se i u ovom postupku ranije obveze iz propisa o otpadu mogu i dalje izvršiti, sve dok su zadržane u važećim odredbama. To treba provjeriti u svakom pojedinom slučaju.

34.

Prilikom provjere je li neka presuda izvršena, kao mjerodavni trenutak za procjenu postojanja povrede obveze prema članku 260., stavku 1. UFEU‑a treba uzeti istek roka koji je određen ( 16 ) u pismu opomene poslanom u skladu s tom odredbom. Međutim, ako je postupak zbog povrede obveze pokrenut na temelju članka 228. stavka 2. UEZ‑a i ako je obrazloženo mišljenje dano prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, tj. prije 1. prosinca 2009., onda je mjerodavno vrijeme ocjenu postojanja povrede ugovora istek roka određenog u tom obrazloženom mišljenju ( 17 ).

35.

Italija zastupa mišljenje da je tužba nedopuštena jer Komisija nije dala dodatno obrazloženo mišljenje. Međutim, dodatno mišljenje bilo bi potrebno samo ako bi Komisija njime proširila postupak ( 18 ). No takvo proširenje nije vidljivo. S obzirom na to da se tužba podudara s podnesenim mišljenjem, nije bilo potrebe za dodatnim mišljenjem. Stoga ovaj navod Italije treba odbiti.

36.

Nadalje, Italija navodi da je dopisom glavnog direktora Glavne uprave za okoliš od 14. lipnja 2011. već zasnovano legitimno očekivanje za drugačiju podjelu predmeta postupka.

37.

Povreda načela legitimnih očekivanja pretpostavlja da je uprava dala konkretna uvjeravanja ( 19 ). Precizne, bezuvjetne i dosljedne informacije dobivene od strane nadležnog i pouzdanog izvora su uvjeravanja koja mogu probuditi takva očekivanja ( 20 ).

38.

Međutim, Italija nije iznijela koja konkretna uvjeravanja proizlaze iz tog dopisa. Stoga i ovaj prigovor treba odbiti.

39.

Komisija je Italiji uputila obrazloženo mišljenje zbog neodgovarajućeg izvršenja presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250). Rok koji je u njoj određen produžila je do 30. rujna 2009. Stoga treba najprije provjeriti je li Italija u tom trenutku poduzela potrebne mjere kako bi postupila po presudi.

40.

Sud je u navedenoj presudi utvrdio povredu članaka 4., 8. i 9. stare direktive o otpadu, članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu i članka 14. točaka (a) do (c) Direktive o odlagalištima.

41.

Istekom produženog roka iz obrazloženog mišljenja, odnosno 30. rujna 2009., stara direktiva o otpadu zamijenjena je pročišćenom direktivom o otpadu, ali rok za prijenos nove direktive o otpadu još nije bio istekao. Budući da pročišćena direktiva nije mijenjala sadržaj, Italija je 30. rujna 2009. i dalje morala izvršiti presudu.

42.

Izreka presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250) ima vrlo ograničeno značenje za identificiranje obveze izvršenja, jer se ograničava na navođenje teksta prekršenih propisa. Međutim, nju treba tumačiti u kontekstu obrazloženja odluke ( 21 ). U skladu s time mogu se identificirati tri vrste povreda, i to

43.

Komisija prigovara korištenju nezakonitih odlagališta i tvrdi da je Italija trebala uvesti dodatna pravila i nadzor radi sprečavanja takvih povreda u budućnosti.

44.

Sud je u točkama 39., 42. i 43. presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250) utvrdio povredu članaka 4. i 9. stare direktive o otpadu kao i članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu korištenjem odlagališta otpada koja nisu u skladu sa zahtjevima te odredbe. Prema navedenom je u cijeloj Italiji postojao značajan broj odlagališta čiji operateri nisu osigurali zbrinjavanje ili oporabu otpada na način koji ne ugrožava zdravlje ljudi te su korišteni postupci ili metode kojima bi se mogao ugroziti okoliš. Također je postojao značajan broj mjesta na kojima je otpad bio nekontrolirano zbrinjavan ( 22 ). Nadalje, brojna odlagališta radila su bez dozvole nadležnih tijela ( 23 ). Na kraju je Sud utvrdio da Italija ima najmanje 700 nezakonitih odlagališta s opasnim otpadom koji ne podliježu bilo kakvom nadzoru ( 24 ).

45.

Iako je Komisija najprije navela da su pri isteku roka koji je odredila postojala najmanje 422 nezakonita odlagališta, zbog informacija iznesenih u odgovoru na tužbu u replici je prigovor ograničila na 37 odlagališta čije zatvaranje prije zadanog roka nije bilo dokazano. Na kraju se nakon navoda iz odgovora na repliku protivila samo korištenju dvaju nezakonitih odlagališta.

46.

Radi se o „divljem“ odlagalištu Matera/Altamura Sgarrone na granici između Apulije i Basilicate, i o bivšem općinskom odlagalištu Reggio Calabria/Malderiti u Kalabriji.

47.

Italija je u odgovoru na tužbu ( 25 ) navedena odlagališta već navela u svojim popisima bez naznake trenutka zatvaranja te je tamo čak naznačila planirane mjere sanacije. Međutim, Italija je u odgovoru na repliku ( 26 ) navela da se na području navodnog odlagališta Matera/Altamura Sgarrone prema novijim ispitivanjima na licu mjesta ne nalazi bivše odlagalište. Italija je u odnosu na slučaj navodnog odlagališta Reggio Calabria/Malderiti priopćila da je tamo u prošlosti doista odlagan otpad, ali da je on već davno uklonjen.

48.

Ovaj navod je nevažan za provjeru jesu li istekom roka koji je odredila Komisija nezakonita odlagališta i dalje stvarno korištena. Kao prvo, ova nova saznanja ne isključuju mogućnost da su odlagališta tada još korištena. Kao drugo, Italija izričito odbija očitovati se o tome u kojoj mjeri se u to vrijeme izvršila ( 27 ) presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250). Slijedom navedenog, Italija je propustila osporiti korištenje tih odlagališta nakon isteka roka.

49.

Slijedom navedenog, u odnosu na odlagališta Matera/Altamura Sgarrone i Reggio Calabria/Malderiti osnovan je prigovor o daljnjem korištenju nezakonitih odlagališta kod isteka roka koji je zadala Komisija.

50.

Komisija prigovara s tim u vezi da Italija nije u dovoljnoj mjeri pojačala ni svoje propise za sprečavanje nezakonitog odlaganja otpada niti svoj sustav nadzora otpada iako su talijanske vlasti u međuvremenu najavile odgovarajuće mjere za izvršenje presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250).

51.

U odnosu na ovaj prigovor treba napomenuti da je presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) utvrdila raširenu i opetovanu povredu odredaba propisa o otpadu ( 28 ). Protiv takvih povreda trebalo bi primijeniti zakonske ili sustavne mjere. Te mjere mogle bi pridonijeti sprečavanju nastanka novih nezakonitih odlagališta u budućnosti.

52.

Međutim, Sud nije utvrdio da povreda čini nužnim donošenje takvih mjera. Ni Komisija nije iznijela informacije o tome.

53.

Okolnost da su talijanske vlasti možda neko vrijeme mislile kako su potrebni dodatni propisi i sustavne mjere nadzora, sama po sebi nije dovoljna kao dokaz da su takve mjere potrebne za izvršenje presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250). To posebno vrijedi, kao što Italija u ovom postupku navodi, iz razloga što cilj tih planova nije bio zadovoljiti obvezu izvršenja presude.

54.

Štoviše, kao što to navodi i Italija, ne može se isključiti činjenica da je već i dosljedna primjena postojećih pravila dovoljna za sprečavanje budućeg odlaganja otpada na brojnim nezakonitim odlagalištima. U prilog toj pretpostavci govori i okolnost da u ovom postupku nije spomenuto nastajanje novih nezakonitih odlagališta u međuvremenu.

55.

Naprotiv, izolirani pojedinačni slučajevi, primjerice uslijed kaznenih radnji, teško će se moći sa sigurnošću spriječiti i sa strogim pravilima te razrađenim sustavom nadzora. Oni su drugačije naravi od raširene i opetovane povrede utvrđene presudom Komisija/Italija (EU:C:2007:250).

56.

Stoga ovaj dio tužbe treba odbiti.

57.

Druga povreda na koju se Komisija poziva je neprovođenje sanacije zatvorenih nezakonitih odlagališta otpada koji sadrže dijelom i opasni otpad. Komisija navodi da su istekom roka koji je zadala, još 422 odlagališta trebala sanaciju.

58.

Ovaj prigovor otvara teška pitanja. Najprije treba utvrditi je li obveza sanacije zatvorenih nezakonitih odlagališta utemeljena presudom Komisija/Italija (EU:C:2007:250) (o tome pod (i)) i koje značenje se s tim u vezi pridaje Direktivi o opasnom otpadu (o tome pod (ii)). Na kraju treba pojasniti koja odlagališta su obuhvaćena obvezom izvršenja presude (o tome pod (iii)).

59.

Italija osporava da presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) uopće zahtijeva sanaciju zatvorenih nezakonitih odlagališta otpada.

60.

Treba se suglasiti da presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) ni u izreci niti u obrazloženju ne utvrđuje izričito da je neprovođenje sanacije nezakonitih odlagališta dio povreda koje su utvrđene. Međutim, presuda dokazuje da je Komisija u svojoj argumentaciji kritizirala neprovođenje sanacije nezakonitih odlagališta ( 29 ). Sud nije odbio tu argumentaciju, već je tužbu Komisije u cijelosti prihvatio.

61.

Nadalje, prema točki 41. presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250) u odnosu na prigovor o kršenju članka 8. Direktive o otpadu dokazano je da talijanska tijela nisu osigurala da imatelj otpada ili otpad oporabi ili zbrine sam, ili da ga povjeri skupljaču ili poduzeću koje obavlja djelatnosti zbrinjavanja ili oporabe otpada, te poduzima potrebne mjere sukladno odredbama te direktive. Ako se uzmu u obzir citirane isprave ( 30 ), vidljivo je da Sud ovo utvrđenje potkrepljuje time da još nisu bila sanirana određena odlagališta u regijama Umbriji i Apuliji.

62.

Sud je već ranije utvrdio da članak 8. stare direktive o otpadu sadržava takvu obvezu sanacije nezakonitih odlagališta. Operater nezakonitih odlagališta postaje preuzimanjem otpada njihov imatelj. Time navedena odredba obvezuje državu članicu da u odnosu na takve operatere donese potrebne mjere kako bi se takav otpad povjerio privatnom ili javnom skupljaču ili poduzeću koje obavlja djelatnosti zbrinjavanja otpada, kada imatelj otpada ne može sam osigurati oporabu ili zbrinjavanje otpada ( 31 ).

63.

Uzevši u obzir sve navedeno, barem je članak 8. stare direktive o otpadu prekršen među ostalim zbog toga što još nisu sanirana nezakonita odlagališta otpada.

64.

Komisija navodi da je kršenje članka 8. stare direktive o otpadu razmatrano samo u odnosu na dva odlagališta čije je zatvaranje sporno ( 32 ). Međutim, ako se njezina argumentacija promatra kao cjelina, isto tako postaje jasno da nije odustala od svoje tužbe u odnosu na kršenje članka 8. zbog neprovođenja sanacije nezakonitih odlagališta, jer i dalje izričito zahtijeva takvu sanaciju i za Italiju nesporni način. Stoga se priznanje izvršenja presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250) s obzirom na članak 8. i 9. odnosi samo na kršenje ovih odredaba neodgovarajućim sprečavanjem nezakonitih odlagališta odnosno njihova korištenja.

65.

Pored toga, obveza sanacije nezakonitih odlagališta se temelji, prema nekim presudama raspoloživim samo na francuskom jeziku i jeziku postupka, također na članku 4. stavku 1. stare direktive o otpadu čijoj povredi Komisija također prigovara. Sud je najprije tako odlučio za slučajeve u kojima je bilo utvrđeno da nezakonito odlagani otpad ugrožava okoliš ( 33 ), a što se upravo prema članku 4. stavku 1. trebalo spriječiti. Poslije se oslonio na mišljenje da već samo odlaganje otpada na (nezakonitom) odlagalištu ugrožava okoliš ( 34 ). Stoga se može zaključiti da zatvaranje nezakonitih odlagališta ili pokrivanje nezakonito odloženog otpada zemljom ili šutom ne može biti dovoljno za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz članka 4. stavka 1. ( 35 ). Naprotiv, kao što to Komisija opravdano navodi, treba barem ispitati ugrožava li zatvoreno nezakonito odlagalište okoliš ili zdravlje. Ako ugrožava, onda se ono mora sanirati.

66.

Stoga, može se zaključiti da se na povredi članka 4. stavka 1. i članka 8. stare direktive o otpadu, koja je utvrđena presudom Komisija/Italija (EU:C:2007:250), temelji obveza provjere je li potrebna sanacija nezakonitih odlagališta otpada te ih, po potrebi, sanirati.

67.

U prilog ovom zaključku govori i činjenica da je Italija već u predmetu C‑135/05, ali i u ovom postupku, stalno navodila podatke o sanaciji odlagališta otpada. Stoga ova država članica ne može tvrditi da nije znala kako taj postupak obuhvaća i sanaciju odlagališta.

68.

Povreda članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu, koja je utvrđena u presudi Komisija/Italija (EU:C:2007:250) dopunjuje obvezu sanacije sa specifičnim obvezama u odnosu na opasan otpad.

69.

Stoga treba najprije podsjetiti da temeljne obveze iz Direktive o otpadu, uključujući obvezu sanacije, nisu iznova uređene Direktivom o opasnom otpadu već one, u skladu sa člankom 1. stavkom 2. potonje direktive, vrijede i za opasni otpad. Slijedom navedenog moraju se sanirati i nezakonita odlagališta koja sadrže opasni otpad, u skladu sa Direktivom o otpadu.

70.

Međutim, na Direktivi o opasnom otpadu mogu se temeljiti daljnje obveze. Tako se opasan otpad treba, prema članku 2. stavku 1., identificirati i popisati.

71.

Ako je prilikom nezakonitog odlaganja izostala identifikacija i popisivanje opasnog otpada, tada se to mora učiniti naknadno u okviru sanacije. Identifikacija je zapravo čak i pretpostavka za samu sanaciju, radi prikupljanja vjerodostojnih podataka o tome kako treba provesti sanaciju i radi sprečavanja da prilikom sanacije nastanu nove opasnosti za okoliš i zdravlje ljudi.

72.

Nadalje, stranke se ne mogu složiti o tome koja su odlagališta predmet obveze sanacije. To se u osnovi odnosi na pitanje je li presudom dovoljno jasno označen opseg povrede, kako bi omogućila izvršenje prema članku 260. UFEU‑a. Naime, presuda ne sadržava ni u izreci niti u obrazloženju popis odlagališta koja se trebaju sanirati.

73.

Takav popis bi se eventualno mogao izvesti iz spisa u predmetu C‑135/05. Pri tome bi mjerodavna bila odlagališta koja je Komisija izravno ili neizravno naznačila. Za većinu regija bi pritom najvažniji dokument bilo izvješće talijanske Državne uprave za šume od 22. listopada 2002., na kojem je Komisija temeljila svoju tužbu. Ono je obuhvatilo nezakonita odlagališta u šumovitim i planinskim područjima u regijama koje u Italiji imaju redovni status, odnosno sve talijanske regije osim Valle d’Aoste, Furlanije‑Julijske krajine, Sardinije, Sicilije i Trentina‑Južnog Tirola.

74.

Međutim, izgleda da eventualni popis ne bi predvidio sva odlagališta čiju sanaciju Komisija traži u ovom postupku. Naime, Italija je na upit Suda dostavila popis 71 odlagališta koje je Komisija nabrojala, ali koji prema mišljenju Italije nisu bili predmet postupka C‑135/05.

75.

Komisija ne tvrdi da su ta odlagališta bila predmet postupka C‑135/05. Ona se izričito očituje samo u odnosu na dva odlagališta čije je postojanje sporno ( 36 ). Međutim, iz njezinih navoda jasno proizlazi da smatra kako se i ostalih 69 odlagališta moraju sanirati. 44 od tih odlagališta se nalaze u regijama koje je provjeravala Državna uprava za šume, a ostalih 25 u regijama za koje Državna uprava za šume nije nadležna, najviše na Siciliji i Sardiniji. Stoga je sporno da je Komisija posebno zadnje navedena odlagališta spomenula u postupku C‑135/05.

76.

Međutim, utvrđenja Suda u presudi Komisija/Italija (EU:C:2007:250) nisu usmjerena na to jesu li i kako određena odlagališta poimenično spomenuta u tom postupku. Naime, Italija je u predmetu C‑135/05 već bezuspješno prigovorila općenitim i neodređenim navodima Komisije o povredi obveza. Međutim, Sud je istaknuo da se Komisija može protiviti raširenoj upravnoj praksi koja uzrokuje stalno i opetovano kršenje prava Unije ( 37 ). Slijedom navedenog, u točki 45. te presude je izričito utvrdio da je Italija rašireno i opetovano kršila obveze iz propisa vezanih uz otpad. Također, različite povrede nije obrazložio detaljnom analizom navedenih slučajeva, već se zadovoljio time da je primjera radi uputio na situacije u određenim regijama ( 38 ).

77.

Slijedom navedenog, povrede prava Unije utvrđene presudom Komisija/Italija (EU:C:2007:250), posebno članka 4. i 8. Direktive o otpadu kao i članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu nadilazi pojedinačne slučajeve koje je naveo Sud ( 39 ). Utvrđenje se treba tumačiti na način da Italija dulje vrijeme nije na svojem čitavom državnom području poduzela mjere koje su potrebne za sanaciju nezakonitih odlagališta, odnosno za pravilno zbrinjavanje nezakonito odlaganog otpada u skladu s navedenim odredbama. Korijen ove povrede je činjenica da se Italija nije u dovoljnoj mjeri potrudila prekinuti korištenje nezakonitih odlagališta.

78.

Međutim, sporno je u kojoj mjeri takvo utvrđenje raširene i opetovane povrede, koja nije ograničena na pojedinačne slučajeve iznesene Sudu (kao primjer), obvezuje državu članicu prema članku 260. stavku 1. UFEU‑a na poduzimanje mjera koje se mogu izvršiti prema članku 260. stavku 2. UFEU‑a.

79.

Ako bi primjena članka 260. UFEU‑a zahtijevala jednaku mjeru određenosti kao neki ovršni naslov, tada bi sigurno bilo nemoguće izvršiti presudu Komisija/Italija (EU:C:2007:250) u odnosu na sanaciju odlagališta. U odnosu na osnove plaćanja u smislu članka 192. i 187. UEZ‑a (koji su postali članci 280. i 299. UFEU‑a), neovisno o mogućnosti preračunavanja, Sud je čak zabranio da se one izražavaju u europskim obračunskim jedinicama koje su tada još postojale, jer se mogu izvršiti samo u nacionalnoj valuti ( 40 ). Međutim, budući da ni presuda ni spis predmeta C‑135/05 jasno ne određuju koja konkretna odlagališta treba sanirati, isključena je mogućnost prisilnog izvršenja.

80.

Slični zahtjevi se ne mogu postaviti u odnosu na članak 260. UFEU‑a ( 41 ). To proizlazi već iz toga što su presude koje se trebaju izvršiti, donesene prema članku 258. UFEU‑a, samo deklaratorne naravi. Stoga, izuzev odluke o troškovima, njima se ne određuju konkretne mjere koje neka država članica treba poduzeti da bi zaustavila utvrđeno kršenje prava Unije. Štoviše, takve presude u pravilu ostavljaju državama članicama puno slobode za njihovu provedbu.

81.

Prije bi mjerilo stoga trebalo biti načelo poštenog suđenja što će ići u prilog svakoj stranci u postupku pred sudovima Unije neovisno o njihovim pravnim svojstvima ( 42 ). Ispunjenje zahtjeva povezanih s tim načelom ovisi o tome jesu li stranke upoznate s činjeničnim i pravnim okolnostima koje su odlučujuće za ishod postupka, te mogu li o njima raspravljati ( 43 ). Zato svaka sudska odluka mora biti obrazložena da bi tuženik razumio zašto je osuđen ( 44 ). Širina obveze obrazlaganja može se razlikovati ovisno o vrsti predmetne sudske odluke i ocjenjuje se u odnosu na postupak kao cjeline te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti i s ovom odlukom povezana jamstva u postupku ( 45 ).

82.

Zahtjevi u pogledu obrazloženja djelomično su vezani uz mogućnost podnošenja pravnog lijeka, što nije relevantno u postupku zbog povrede obveze ( 46 ). Međutim, presuda mora i u postupku zbog povrede obveze biti barem dovoljno jasna da dotična država članica može, radi njezina izvršenja, utvrditi koje povrede mora ukloniti. Također mora biti takva da se pred Komisijom može obraniti njezino izvršenje.

83.

Međutim, zahtjevi za preciziranjem utvrđenja ne mogu značiti da utvrđenje raširene i ustaljene prakse ne zahtijeva izvršenje. U protivnom bi se takvim utvrđenjima, čije su mogućnosti u ustaljenoj sudskoj praksi priznate od Suda ( 47 ), oduzeli praktični učinci. Ona bi bila još samo čisto deklaratorne naravi.

84.

Potreba za više takvih apstraktnih utvrđenja, bez konkretnog određivanja svih pogođenih pojedinačnih slučajeva, proizlazi među ostalim iz ponašanja dotične države članice. Naime, ona najprije tolerira rašireno i opetovano kršenje prava Unije te potom, u predsudskom postupku povodom prve tužbe zbog povrede obveze i kršeći svoju obvezu lojalne suradnje, ne informira Komisiju potpuno i detaljno o opsegu povrede. Tražiti od Komisije da, unatoč tomu što nema specifična vlastita istražna ovlaštenja, precizno odredi kršenje prava Unije kako bi kasnije ishodovala njegov prestanak, dopustilo bi državi članici da iz povrede prava Unije ostvari daljnju pogodnost.

85.

Konačno, Sud je već barem u jednom sličnom slučaju primijenio tada važeći članak 228. UEZ‑a (nakon izmjene sada članak 260. UFEU‑a). Osuda Francuske zbog nedovoljnog nadzora ribolovne djelatnosti odnosila se na opetovani strukturalni nedostatak prilikom primjene prava Unije ( 48 ) čije uklanjanje također nije bilo konkretno utvrđeno.

86.

Slijedom navedenog, mora biti dovoljno to što država članica može na temelju presude, po potrebi nakon tumačenja iste prema članku 43. Statuta, ispitati koje su mjere potrebne za izvršenje.

87.

Presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) ispunjava zahtjeve u odnosu na obvezu sanacije odlagališta. Kao što smo već vidjeli ( 49 ), Italija je mogla, kao država članica koja je sudjelovala u postupku, iz presude i spisa predmeta zaključiti da se presuda proteže na sanaciju zatvorenih nezakonitih odlagališta. Pritom se moralo raditi o odlagalištima čije korištenje Italija ranije, uslijed nepoštovanja članka 4., 8. i 9. stare direktive o otpadu te djelomično i članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu, nije zabranila raširenom i ustaljenom praksom. Naime, potreba sanacije ovih odlagališta je posljedica njihova korištenja ( 50 ).

88.

Italija je cijelo vrijeme bila svjesna opsega ove obveze. Stoga je ova država članica već u postupku u predmetu C‑135/05 te kasnije u predsudskom postupku ovog predmeta identificirala zatvorena odlagališta koja se još moraju sanirati.

89.

Posebno iz priopćenja Italije Komisiji proizlazi da istekom roka zadanog u obrazloženom mišljenju, odnosno na dan 30. rujna 2009., između 368 ( 51 ) i 422 ( 52 ) nezakonita odlagališta još nisu bila sanirana. Najmanje 15 ( 53 ), a možda i 23 ( 54 ), tih odlagališta su, prema navodima Italije u predsudskom postupku, sadržavala opasni otpad. Iz toga proizlazi da presuda u to vrijeme nije bila izvršena u odnosu na sanaciju odlagališta otpada. To je dovoljno da se opravda nova presuda prema članku 260. stavku 2. UFEU‑a.

90.

Pored toga, u presudi Komisija/Italija (EU:C:2007:250) je utvrđeno da je prekršen članak 14. točka (a) do (c) Direktive o odlagalištima. Ova odredba uređuje pod kojim uvjetima smiju nastaviti djelovati odlagališta koja su istekom roka za prijenos Direktive, dakle 16. srpnja 2001., imala dozvolu ili su radila.

91.

Prema članku 14. točki (a) Direktive o odlagalištima, operater odlagališta mora najkasnije do 16. srpnja 2002. pripremiti plan sanacije i predstaviti ga nadležnom tijelu radi dobivanja njegove suglasnosti. Točka (b) predviđa da tijela na temelju toga odlučuju o daljnjem djelovanju ili konačnom zatvaranju odlagališta. U skladu s točkom (c) tijelo mora u slučaju daljnjeg djelovanja odobriti potreban plan sanacije i odrediti prijelazni rok najkasnije do 16. srpnja 2009.

92.

Prema nespornim navodima Komisije, ovime su nakon isteka roka zadanog u obrazloženom mišljenju bila obuhvaćena najmanje 93 odlagališta. Taj broj uključuje 69 odlagališta u devet regija koje je Italija navela Komisiji u odgovoru na obrazloženo mišljenje i 24 preostalih odlagališta u regiji Apulija o čemu ju je Italija tek kasnije izvijestila. Slijedom navedenog, presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) nije ni u tom smislu izvršena istekom roka.

93.

Slijedom navedenog, Talijanska Republika povrijedila je svoje obveze iz članka 4., 8. i 9. Direktive o otpadu, članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu i članka 14. Direktive o odlagalištima kao i iz članka 260. stavka 1. UFEU‑a, time što 30. rujna 2009., istekom roka određenog u obrazloženom mišljenju Europske komisije, nije poduzela sve mjere koje su potrebne za izvršenje presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250).

94.

Predmet postupka protiv Grčke je uži od predmeta postupka protiv Italije. Sud je u presudi Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) utvrdio samo kršenje članka 4., 8. i 9. stare direktive o otpadu.

95.

Stranke se slažu da se povreda odnosi kako na korištenje nezakonitih odlagališta tako i na njihovu sanaciju.

96.

Relevantni datum proizlazi iz dodatnog poziva na očitovanje od 29. listopada 2010., u kojem je Komisija odredila rok do 29. prosinca 2010.

97.

Budući da je rok za prijenos nove direktive o otpadu istekao 12. prosinca 2010., za ocjenu postoji li i dalje obveza izvršenja presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) se gleda preuzima li nova direktiva članke 4.,8. i 9. stare direktive o otpadu.

98.

To se načelno čini člankom 13., 36. stavkom 1., člankom 15. stavkom 1. kao i člankom 23. nove direktive o otpadu, koji sadrže samo neznatne izmijene.

99.

Obveza sanacije također se načelno ne dovodi u pitanje člankom 2. stavkom 1. točkom (b) nove direktive o otpadu. Ova odredba je dopunila propise o otpadu na način da se Direktiva o otpadu ne primjenjuje na tla (in situ), uključujući neprokopana tla koja su kontaminirana. Međutim, nezakonito odlagan otpad nije ni tlo niti se nalazi in situ, to jest u njegovu izvornom položaju ( 55 ). U protivnom bi se nezakonitim odlaganjem otpada otvorila vrata nepoštovanju propisa o otpadu. Stoga se zbrinjavanje otpada može i dalje nuditi u skladu s propisima o otpadu.

100.

Slijedom navedenog, presuda Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) se trebala istekom roka koji je zadala Komisija i dalje izvršiti.

101.

Prema navodima stranaka nije jasan opseg izvršenja presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) na dan 29. prosinca 2010. Pri tome je Grčka šest mjeseci kasnije priopćila da su korištena još 82 nezakonita odlagališta te da još 596 zatvorenih nezakonitih odlagališta treba sanirati.

102.

Helenska Republika povrijedila je svoje obveze iz članaka 4., 8. i 9. Direktive o otpadu, kao i članka 260. stavka 1. UFEU‑a time što nije 29. prosinca 2010., kada je istekao rok koji je Europska komisija odredila u svojem dopunjenom pozivu na očitovanje, poduzela sve mjere koje su potrebne za izvršenje presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592).

103.

Zadatak je Suda da u svakom predmetu, na temelju okolnosti pojedinog slučaja koji razmatra kao i na temelju procijenjenog stupnja uvjerenosti ili razuvjerenosti koji joj se čini potrebnim, odredi primjerenu financijsku sankciju kako bi se osiguralo što brže izvršenje presude kojom je utvrđena povreda obveze te spriječilo ponavljanje sličnih povreda prava Unije ( 56 ).

104.

Pritom prijedlozi Komisije nisu obvezujući za Sud, već predstavljaju samo korisnu referentnu točku. Također, Sud ne obvezuju smjernice poput onih sadržanih u Komisijinim priopćenjima, ali one pridonose jamčenju transparentnosti, predvidljivosti i pravne sigurnosti postupanja Komisije ( 57 ).

105.

Određivanje novčane kazne je načelno prema članku 260. UFEU‑a opravdano samo u onoj mjeri kada i dalje traje povreda obveze zbog neizvršavanja ranije presude Suda ( 58 ).

106.

Stoga dosadašnja utvrđenja o nedovoljnoj provedbi presude istekom roka zadanog od Komisije još ne opravdavaju novčanu kaznu. Štoviše, treba dodatno provjeriti treba li s danom odluke Suda daljnje izvršavati presude.

107.

Daljnje trajanje povrede obveze pretpostavlja u ovom smislu i da su se prekršena pravila, unatoč izmjenama propisa o otpadu koje su u međuvremenu nastupile, u bitnome dalje provodila na dan odlučivanja Suda.

108.

Za postupak protiv Grčke ne mijenja se ništa jer se prilikom gore izvršenih ispitivanja izvršenja presude istekom roka koji je zadala Komisija već primjenjivala nova direktiva o otpadu ( 59 ).

109.

Nasuprot tomu, do sada se u postupku protiv Italije, koji je šire postavljen, morala uzeti u obzir samo pročišćena direktiva o otpadu ( 60 ). Pritom iz navoda o grčkom postupku proizlazi da nova direktiva o otpadu ne osporava obvezu sanacije koja se izvodi iz stare direktive o otpadu. Članak 35. nove direktive o otpadu zadržava obvezu iz članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu tako da zahtijeva da ustanove i poduzeća u smislu članka 23., tj. među ostalim operateri odlagališta otpada, vode kronološke zapise o količini, vrsti i podrijetlu opasnog otpada. I ova obveza se slijedom navedenog može i dalje izvršavati.

110.

Da bi se moglo odlučivati o određivanju novčane kazne Italiji, treba najprije provjeriti opseg u kojem povrede i dalje traju istekom roka zadanog od Komisije. Nakon toga treba odrediti oblik novčane kazne, odnosno hoće li se odrediti kao fiksni iznos ili će se odrediti degresivno u odnosu na provedbu, njezin osnovni iznos kao i pretpostavke za njezin prestanak.

111.

U najvećem dijelu je ostatak činjeničnog stanja u vezi s povredama bio u vrijeme rasprave zaista nesporan, ali dva slučaja o kojima Italija iznosi nova saznanja u odgovoru na repliku zahtijevaju daljnje očitovanje.

112.

Iako je Italija istekom roka zadanog u obrazloženom mišljenju postigla daljnji napredak, prema potvrđenim podacima još 196 odlagališta treba sanirati, tj. 218 odlagališta koja su navedena u tužbi umanjeno za 20 odlagališta za koja je Komisija priznala da su u međuvremenu sanirana ( 61 ), i dva odlagališta o kojima će u nastavku biti riječ. Prema neosporenim navodima Komisije, 13 od tih 196 odlagališta sadržavala su opasni otpad ( 62 ). Na raspravi je također postignuta suglasnost da u međuvremenu samo još dva odlagališta trebaju novu dozvolu u skladu s Direktivom o odlagalištima.

113.

Međutim, slučajevi „divljih“ odlagališta Matera/Altamura Sgarrone na granici između Apulije i Basilicate, te nekadašnje općinsko odlagalište Reggio Calabria/Malderiti u Kalabriji zahtijevaju daljnja pojašnjenja.

114.

Kao što je već rečeno ( 63 ), Italija je ova odlagališta već u odgovoru na tužbu ( 64 ) navela u svojim popisima, bez naznake datuma zatvaranja, te je tamo čak istaknula planirane mjere sanacije. Međutim, Italija je u odgovoru na repliku ( 65 ) navela da se u Materi/Altamuri Sgarrone prema novijim ispitivanjima na licu mjesta ne može locirati prijašnje odlagalište. U odnosu na slučaj navodnog odlagališta Reggio Calabria/Malderiti, Italija je priopćila da je tamo u prošlosti doista odlagan otpad, ali da je on već odavno uklonjen.

Daljnje korištenje nezakonitih odlagališta

115.

Iako Komisija optužuje Italiju da su na navedena dva mjesta i dalje korištena nezakonita odlagališta, Italija je već u odgovoru na tužbu navela da u to vrijeme više nisu korištena nezakonita odlagališta koja se spominju u ovom postupku.

116.

Stoga, Komisija mora dokazati korištenje tih odlagališta. Ona se oslanja na to da Italija nije navela datum zatvaranja.

117.

Međutim, nedostatak podatka o trenutku zatvaranja ne dokazuje da se na ova dva mjesta doista još koriste nezakonita odlagališta.

118.

Budući da Komisija ne iznosi daljnje dokaze o korištenju nezakonitih odlagališta na lokacijama Matera/Altamura Sgarrone i Reggio Calabria/Malderiti, ova točka tužbe se treba odbiti.

Potreba sanacije obaju odlagališta

119.

Spor se u ova dva slučaja odnosi i na obvezu sanacije odlagališta.

120.

Italija je u odgovoru na tužbu i u predsudskom postupku priznala da bivša nezakonita odlagališta Matera/Altamura Sgarrone i Reggio Calabria/Malderiti trebaju sanaciju. Nova talijanska argumentacija se s druge strane svodi na to da su ova dva slučaja greškom postala dio popisa bivših nezakonitih odlagališta koja trebaju sanaciju. Slijedom navedenog, radi se o promjeni obrane.

121.

Prema članku 127. stavku 1. Poslovnika, zabranjeno je iznošenje novih razloga tijekom postupka, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

122.

Na takva činjenična pitanja se oslanja Italija. Naime, spoznaja da su ova dva odlagališta stvarno greškom bila navedena na popisu odlagališta za sanaciju se temelji na kontrolama na licu mjesta koje su provedene poslije odgovora na tužbu ( 66 ).

123.

S novim spoznajama dolazi na kraju do izražaja propust Italije da u potpunosti pravovremeno pojasni činjenično stanje, što posebno zahtijeva obvezu lojalne suradnje s Komisijom. Međutim, članak 127. stavak 1. Poslovnika ne isključuje izmjenu razloga za obranu ako su nova činjenična pitanja već morala biti poznata.

124.

Ovakva velikodušnost prema novim razlozima obrane je barem u ovom postupku razumna. U slučaju kada bi Sud, neovisno o novim saznanjima, osudio Italiju zbog ova dva slučaja, izvršenje presude u tom pogledu bi praktično bilo vrlo otežano. Kako bi Italija mogla dokazati da su ta navodna odlagališta sanirana kada ona u stvarnosti (više) ne postoje?

125.

Stoga je ovaj novi razlog obrane dopušten.

126.

Odgovor na repliku se oslanja na nove dokaze, ili barem na dodatni dokazni prijedlog, odnosno na rezultate nove kontrole na licu mjesta. Prema članku 128. stavku 1. Poslovnika, u tom se stadiju još mogu iznositi novi dokazi ili stavljati dokazni prijedlozi ako je kašnjenje obrazloženo. I ova pretpostavka je ispunjena jer je razlog kašnjenja to da se za ove informacije saznalo tek novim kontrolama.

127.

Komisija je možda bila iznenađena ovim argumentom, međutim, mogla je od Suda zatražiti primjereni rok za vlastitu istragu.

128.

Novi talijanski razlog obrane stoga je u konačnici također opravdan.

129.

Talijanski argument se zbog prigovora koji je Komisija istaknula na ranije izlaganje ne čini na prvi pogled mnogo uvjerljiv, posebno s obzirom na planirane mjere sanacije. Naime, očekivalo bi se da se mjere sanacije planiraju samo kada stvarno postoje odlagališta koja treba sanirati.

130.

S druge strane, nije jasno zašto bi Italija u tom stadiju postupka svjesno dala Sudu i Komisiji pogrešne informacije za dva od skoro 200 pojedinačnih slučajeva, koje se vjerojatno može relativno lako odbaciti. S malo sredstava moglo bi se primjerice iskoristiti satelitske snimke spornog područja, a ni posjet mjesta ne bi zahtijevao prevelika sredstva. Komisija se međutim nije potrudila oko takvog dokaza kako bi osporila nove argumente Italije.

131.

Pored toga nije isključeno da se dogodi da država članica koja u odnosu na više stotina nezakonitih odlagališta mora obraditi povrede propisa Unije o otpadu, pogrešno registrira određeni broj slučajeva i da te greške relativno kasno otkrije. U skladu s tim je Komisija u predsudskom postupku prihvatila, posebno u odnosu na odgovor na obrazloženo mišljenje, priopćenja pogrešnih registracija takve vrste i njihovo brisanje s popisa.

132.

Stoga za pobijanje navoda Italije nije dovoljna napomena Komisije o proturječnostima u odnosu na ranija očitovanja.

133.

S obzirom na to da Komisija mora u postupku zbog povrede obveza dokazati postojanje navodne povrede obveze ( 67 ) te da do sada ne navodi daljnje argumente, ne može se zaključiti da se na lokacijama Matera/Altamura Sgarrone i Reggio Calabria/Malderiti nalaze nekadašnja nezakonita odlagališta koja trebaju sanaciju.

134.

Slijedom navedenog, tužba Komisije u predmetu C‑196/13 se i po ovoj točki treba odbiti.

135.

Međutim, bez obzira na ova dva pojedinačna slučaja, s obzirom na to da presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) u vrijeme održavanja rasprave u bitnim dijelovima još uvijek nije bila potpuno izvršena, nalaganje Talijanskoj Republici obveze plaćanja novčane kazne načelno predstavlja odgovarajuće financijsko sredstvo da se tu državu potakne na poduzimanje mjera potrebnih za prestanak utvrđenog kršenja obveze te da se osigura potpuno izvršenje presude ( 68 ).

136.

U odnosu na oblik novčane kazne, postavlja se pitanje treba li periodičnu novčanu kaznu odrediti u obliku nepromijenjenog iznosa koji će Talijanska Republika tako dugo plaćati dok u potpunosti ne izvrši presudu Komisija/Italija (EU:C:2007:250). Alternativa je da se degresivan iznos koji predloži Komisija umanjuje razmjerno s daljnjim izvršenjem presude.

137.

U korist nepromijenjenog iznosa govori činjenica da Sud u presudi koja se treba izvršiti nije utvrdio skup pojedinačnih povreda, već jednu raširenu i opetovanu povredu. Jednoj pojedinačnoj povredi bi odgovarala jedna pojedinačna novčana kazna.

138.

Tomu se protivi okolnost da se ova povreda proteže u različitim činjenicama, gdje svaka zahtijeva individualne mjere za izvršenje presude. Gruba podjela proizlazi već iz toga što, s jedne strane, kršenje članka 4. i 8. Direktive o otpadu i članka 2. stavka 1. Direktive o opasnom otpadu zahtijeva sanaciju zatvorenih nezakonitih odlagališta, a, s druge strane, kršenje članka 14. Direktive o odlagalištima zahtijeva novu dozvolu za daljnji rad odlagališta u skladu s navedenom direktivom. Svako pojedino pogođeno odlagalište zahtijeva individualne mjere u odnosu na obje okolnosti. Već samo strukturiranje obveze izvršenja presude govori u prilog tomu da se utvrdi degresivno određen iznos u ovisnosti od daljnjeg izvršenja ( 69 ).

139.

Pritom je važnije da samo zadnje naveden način postupanja može osigurati da novčana kazna odgovara i dalje nepotpunom izvršenju presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250). Naime, fiksni iznos koji odgovara stanju izvršenja presude prilikom njegova određivanja ne bi, poslije daljnjeg talijanskog napretka u izvršenju presude, više bio u skladu s posebnim okolnostima slučaja te bi stoga u odnosu na utvrđenu povredu bio neproporcionalan ( 70 ). Prema načelu proporcionalnosti koje je jedno od općih načela prava Unije, radnje tijela Unije, uključujući Suda, ne smiju prekoračiti granice onoga što je primjereno i potrebno za postizanje ciljeva spornih propisa, ali kada je ponuđeno nekoliko primjerenih mjera, treba birati onu koja je najmanje otegotna te time uvjetovani nedostaci moraju biti razmjerni postavljenim ciljevima ( 71 ).

140.

Iz tog razloga je Sud već u trima presudama o strukturiranim povredama slično degresivno odredio novčanu kaznu. Ovi slučajevi su se odnosili na kvalitetu velikog broja voda za kupanje ( 72 ), zahtjeve za povrat velikog broja potpora ( 73 ) i priključivanje stanovništva na postrojenja za pročišćavanje ( 74 ).

141.

Međutim, Sud je u novijim postupcima ove vrste, neovisno o slično strukturiranoj povredi koja se odnosila na postavljanje nekoliko postrojenja za pročišćavanje i o odgovarajućem zahtjevu Komisije ( 75 ), odredio fiksnu novčanu kaznu ( 76 ).

142.

Međutim, ovaj slučaj ne znači bitno odstupanje od prakse da se u odgovarajućim slučajevima odredi degresivna novčana kazna, jer Sud ne iznosi obrazloženje odstupanja od ranije sudske prakse. Ono je bilo moguće ne samo zbog zahtjeva Komisije nego i zato što je Sud samo mjesec dana ranije degresivno odredio novčanu kaznu ( 77 ). Najnovija presuda se stoga može temeljiti eventualno na neizrečenoj ocjeni posebnih okolnosti pojedinog slučaja.

143.

Nasuprot tomu, u ovom slučaju nisu vidljive okolnosti zbog kojih bi bilo potrebno izreći fiksnu novčanu kaznu koja se ne smanjuje postupnim izvršenjem presude u skladu s načelom proporcionalnosti.

144.

Eventualni nedostaci u suradnji Italije i Komisije posebno nisu povod za određivanje fiksne novčane kazne. Točno je da su informacije koje je proslijedila Italija bile djelomično nepotpune ili proturječne. Međutim, takve povrede obveze lojalne suradnje Sud uzima redovito u obzir prilikom određivanja paušalnog iznosa na način da uzme u obzir ponašanje dotične države članice ( 78 ).

145.

Nasuprot tomu, nedovoljna suradnja u fazi izvršenja novčane kazne automatski bi se odrazila na štetu države članice. Sanacija ili nova dozvola nekog odlagališta može se priznati tek onda nakon što država članica proslijedi sve informacije koje su potrebne za provjeru tih navoda ( 79 ). Ako proslijedi nepotpune i/ili zastarjele informacije, novčana kazna će posljedično trajati duže.

146.

Stoga bi se novčana kazna trebala degresivno odrediti.

147.

Kao što je to predložila Komisija, smanjenje bi trebalo uzimati u obzir različitu kvalitetu različitih dijelova povrede, tj. posebno rizike za okoliš. Stoga je rizik – koji je povezan s 183 zatvorena nezakonita odlagališta bez opasnog otpada koja trebaju sanaciju – na najnižoj razini. Odlagališta se trebaju promatrati s faktorom 1. S najvećim rizikom su povezana dva odlagališta koja trebaju novu dozvolu jer se radi o većim postrojenjima koja rade, iako je puno poštovanje Direktive o odlagalištima upitno. Ona se trebaju promatrati s faktorom 2. Najrizičnije je 13 zatvorenih nezakonitih odlagališta koja sadrže opasni otpad i koja trebaju sanaciju, jer je taj otpad izvor posebno velike opasnosti za okoliš. Za ova odlagališta bi se trebao primijeniti faktor 3. Ako se broj dotičnih odlagališta pomnoži s odgovarajućim faktorima i ti rezultati zbroje, dobiva se iznos od 226.

148.

Sud mora prilikom određivanja novčane kazne paziti da je ona u skladu s okolnostima i da je razmjerna utvrđenim povredama obveza kao i mogućnosti plaćanja dotične države članice. U okviru ocjene Suda za osiguranje prisilne prirode novčane kazne u odnosu na jedinstvenu i učinkovitu primjenu prava Unije kao glavne kriterije treba se načelno razmotriti trajanje povrede, stupanj njezine težine i mogućnost plaćanja dotične države članice. Sud mora prilikom primjene ovih kriterija posebno uzeti u obzir koje posljedice uzrokuje neizvršavanje obveza za javne i privatne interese i koliko je hitno da pojedina država članica izvrši svoje obveze ( 80 ).

149.

Komisija navodi da se iznos dnevne novčane kazne izračunava na način da se osnovni iznos novčane kazne koji je za sve države članice isti, odnosno 640 eura po danu, pomnoži s koeficijentom težine povrede koji je utvrđen na 8 (na skali od 1 do 20), s koeficijentom trajanja povrede, u predmetnom slučaju 3 (na skali od 1 do 3), i s faktorom „n“ koji označava mogućnost plaćanja Italije, odnosno 16,72. Primjenom ove metode dobiva se iznos od 256819,20 eura po danu.

150.

Ovaj prijedlog je dobro polazište, ali je potrebno detaljnije pojašnjenje.

151.

Kod izračuna novčane kazne trebali bi se najprije primijeniti ažurirani podaci koje je Komisija navela u svojem priopćenju od 21. studenoga 2013. ( 81 ) Naime, mogućnost plaćanja ove države članice, tj. zadnji razvoj inflacije i BDP‑a, mora se uzeti u obzir u skladu s onim što je prikazano u gospodarskim podacima podnesenim na ocjenu Sudu ( 82 ). U skladu s tim dobiva se osnovni iznos od 650 eura i faktor mogućnosti plaćanja „n“ od 16,57.

152.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđivanje trajanja povrede je u nadležnosti Suda, pri čemu se ravna prema vremenu u kojem on provjerava činjenično stanje, a ne prema vremenu kada ju je razmatrala Komisija ( 83 ).

153.

Budući da je Talijanska Republika, kao što je utvrđeno u točki 112. ovog mišljenja, doista priznala da nije prestalo kršenje njezine obveze da izvrši presudu Komisija /Italija (EU:C:2007:250), ova je povreda obveze trajala više od sedam godina. Sud je u odnosu na zahtjev za povratom potpora smatrao ovo razdoblje kao „jako značajno“ ( 84 ).

154.

Nadalje, presuda Komisija/Italija (EU:C:2007:250) je utvrdila raširenu i opetovanu povredu obveza vezanih uz otpad koji su dijelom vrijedili već kod isteka roka za provedbu prve direktive o otpadu, dakle 1977., a u slučaju Direktive o odlagalištima barem od 2002. godine. Stoga također treba uzeti u obzir da se ovdje radi o povredama koje iznimno dugo traju ( 85 ).

155.

S druge strane, treba priznati da posebno sanacija zatvorenih nezakonitih odlagališta može biti jako skupa te da je pritom načelno opravdano postaviti prioritete kako bi se prvenstveno rješavali posebno veliki rizici za okoliš.

156.

Točno je da je stoga primjereno da Komisija predlaže najveći koeficijent trajanja koji je ponuđen na njezinom sustavu, odnosno koeficijent 3. Međutim, nepotrebno je prekoračiti taj okvir i birati još veći koeficijent ( 86 ).

157.

Ocjenjivanje težine povrede predstavlja na kraju najveći izazov.

158.

Do sada iz sudske prakse proizlazi da je neizvršavanje presude posebno teška povreda ako može oštetiti okoliš čije je očuvanje, sukladno članku 191. UFEU‑a, jedan od ciljeva politike Unije ( 87 ). Sud je također već utvrdio da ustrajalo nepoštovanje propisa o otpadu dodatno povećava težinu povrede ( 88 ) iako je ta okolnost već ušla u odmjeravanje koeficijenta trajanja te je time dvaput razmatrana.

159.

Pored toga, ne radi se o izoliranim slučajevima već o raširenoj praksi. Da je Komisija sve slučajeve pojedinačno dovela pred Sud, moglo bi se razumjeti da se za svako odlagalište kojem treba sanacija ili nova dozvola za rad predloži koeficijent težine od najmanje 1, što bi rezultiralo iznosom od 198. Već je u prvim postupcima o novčanim kaznama za rad jednog nezakonitog odlagališta u kojem je odlagan i opasni otpad Italija predložila koeficijent težine 6 ( 89 ).

160.

Prilikom izvršenja presude o raširenoj praksi koja se odnosi na stotine pojedinačnih slučajeva, predložiti koeficijent težine 8 umjesto 198 ili veći, odgovara „popustu na količinu“ ( 90 ) čija opravdanost se može dovesti u pitanje. S druge strane, smisao novčane kazne nije nadoknada štete ili primjereno kažnjavanje ( 91 ). Upravo suprotno, novčanom kaznom se želi potaknuti izvršenje prve presude i spriječiti nove povrede. Slijedom navedenog može biti opravdano koeficijent težine ne povećavati linearno u skladu s brojem pogođenih slučajeva.

161.

U svakom slučaju Italiji treba priznati da se ovaj postupak, nasuprot tužbenom zahtjevu Komisije, ne odnosi više na rad nezakonitih odlagališta otpada već samo još na njihovu sanaciju kao i na novu dozvolu za daljnji rad odlagališta, u skladu s Direktivom o odlagalištima. Na oba područja je, u odnosu na presudu Komisija/Italija (EU:C:2007:250), istekom roka iz obrazloženog mišljenja i podnošenjem tužbe vidljiv značajan napredak. Iz toga se može zaključiti da nije nužno novčanom kaznom povećati pritisak na Italiju.

162.

Stoga smatram primjerenim značajno smanjiti koeficijent težine koji je predložila Komisija, naime s 8 na 5.

163.

Kada se osnovni iznos od 650 eura pomnoži s faktorom mogućnosti plaćanja „n“ od 16,57, koeficijentom težine od 5 i koeficijentom trajanja od 3, dolazimo do dnevne novčane kazne od 161557,50 eura.

164.

Kako bi se olakšalo postupno smanjenje novčane kazne uzimajući u obzir težinu svakog pojedinog dijela povrede, predlažem taj iznos zaokružiti na 158.200 eura. Ovaj iznos je djeljiv s odmjerenim zbrojem pojedinih povreda, naime 226 ( 92 ). Čim se jedno zatvoreno nezakonito odlagalište koje sadržava opasan otpad sanira, ovaj iznos se može smanjiti za 2100 eura, nakon završetka sanacije svakog drugog odlagališta za 700 eura, a nakon obnavljanja dozvole odlagalištu koje je nastavilo s radom u skladu s Direktivom o odlagalištima za 1400 eura. Nakon što se u cijelosti riješe sve pojedinačne povrede protiv presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250) koje su raspravljene u ovom predmetu, novčana kazna se sukladno tomu više ne bi trebala platiti.

165.

Ako Italija do objave presude riješi daljnje pojedinačne povrede, dokaze o tom rješavanju treba neposredno dostaviti Komisiji. Tada bi se novčana kazna neposredno smanjila u skladu s navedenim mjerilima.

166.

Stoga treba Italiji naložiti da Komisiji na račun „Vlastiti izvori Europske unije“ uplati, sve do potpunog izvršenja presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250), dnevnu novčanu kaznu od 158.200 eura. Ovaj osnovni iznos treba za po 2100 eura smanjiti ako Italija dokaže Komisiji sanaciju zatvorenih nezakonitih odlagališta koja sadrže opasan otpad, za po 700 eura ako dokaže sanaciju drugih odlagališta i za po 1400 eura ako dokaže izdavanje obnovljene dozvole za odlagališta koja su i dalje u radu u skladu s Direktivom o odlagalištima.

167.

Iako je Grčka do održavanja rasprave postigla daljnje napretke u odnosu na istek roka iz dopunjenog poziva na očitovanje, još uvijek se koristi 70 nezakonitih odlagališta, a daljnja 223 zatvorena nezakonita odlagališta trebaju sanaciju.

168.

Stoga, naložiti Helenskoj Republici da plati novčanu kaznu primjerno je financijsko sredstvo kako bi se ona potaknula na poduzimanje mjera koje su potrebne za prestanak utvrđenih povreda obveza i osiguravanje ( 93 ) potpunog izvršenja presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592).

169.

Kao i u slučaju Italije, potrebno je najprije utvrditi osnovni iznos i njega potom smanjivati (o tome pod (i)) u skladu s daljnjim izvršenjem presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592). Međutim, priznavanje potpunog izvršenja u odnosu na zatvaranje nezakonitih odlagališta otvara posebne probleme (o tome pod (ii)).

170.

Komisija navodi da se iznos dnevne novčane kazne treba izračunati tako da se osnovni, od Komisije predloženi, iznos novčane kazne koji je za sve države članice isti, odnosno 640 eura po danu, pomnoži s koeficijentom težine utvrđenim na 9 (na skali od 1 do 20), koeficijentom trajanja koji u predmetnom slučaju iznosi 3 (na skali od 1 do 3) i faktorom „n“ koji pokazuje mogućnost plaćanja Grčke, odnosno 4,12. Korištenjem ove metode dobiva se iznos od 71193,60 eura po danu.

171.

Na Grčku se prilikom izračuna novčane kazne također trebaju primijeniti aktualni podaci koje je Komisija iznijela u svojem priopćenju od 21. studenoga 2013. ( 94 ) ( 95 ) Prema njima se dobiva osnovni iznos od 650 eura te, zbog ustrajale gospodarske krize u Grčkoj, nešto niži faktor mogućnosti plaćanja „n“ od 3,87.

172.

U odnosu na koeficijent trajanja, Grčkoj je naloženo plaćanje dvije godine ranije nego Italiji. Međutim, za razliku od Italije, Grčkoj ide u prilog da obveze u vezi s propisima Unije o otpadu za nju nisu obvezujuće od 1977. već tek od dana njezina pristupanja, 1. siječnja 1981. Stoga je u slučaju Grčke primjereno preuzeti predloženi koeficijent trajanja od 3.

173.

Povreda koja je utvrđena presudom Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) pravno je manje opsežna od povrede za koju se tereti Italija. Sud nije utvrdio ni kršenje Direktive o opasnom otpadu niti kršenje Direktive o odlagalištima. Međutim, u Grčkoj se, za razliku od Italije, i dalje koriste nezakonita odlagališta, što vrlo vjerojatno uzrokuje nova dodatna onečišćenja okoliša i opasnosti za zdravlje. Pored toga još skoro 300 odlagališta u Grčkoj treba sanaciju, dakle oko 50% više nego u Italiji, iako je Grčka puno manja država članica. Stoga je koeficijent težine koji je predložen od Komisije trebalo smanjiti, ali samo na 7,5.

174.

Kada se osnovni iznos od 650 eura pomnoži s faktorom mogućnosti plaćanja „n“ od 3,87, s koeficijentom težine od 7,5 i s koeficijentom trajanja od 3, dobiva se dnevna novčana kazna od 56598,75 eura.

175.

Kod smanjenja novčane kazne trebalo bi se za svaku sanaciju i za svako zatvaranje primijeniti po jedan faktor od 1. Kod 223 zatvorena odlagališta koja trebaju sanaciju i 70 odlagališta koja se moraju zatvoriti i sanirati, zbroj tih faktora iznosi 363. Stoga je logično, radi jednostavnosti, dnevnu novčanu kaznu zaokružiti na 54.450 eura i kod dokaza zatvaranja ili sanacije nezakonitih odlagališta smanjiti je za po 150 eura.

176.

Međutim, kao što Komisija dobro napominje, kod zatvaranja nezakonitih odlagališta postoji opasnost da budu zamijenjeni novim nekontroliranim odlagalištima. O toj opasnosti treba na odgovarajući način voditi računa prilikom smanjivanja kazne.

177.

Komisija je u pisanom postupku predložila praktički teško ostvariv način postupanja koji visinu novčane kazne određuje na temelju broja nezakonitih odlagališta, tj. na temelju već poznatih nezakonitih odlagališta koja se i daje koriste uvećano za nova nezakonita odlagališta koja zamjenjuju zatvorena odlagališta. Postojala bi bojazan da će se nezakonita zamjenska odlagališta držati u tajnosti. Pored toga, posebno na grčkim otocima postoji rizik da se otpad nekontrolirano baca u more, bez da se to na vrijeme otkrije.

178.

Stoga je učinkovitiji prijedlog Komisije s rasprave, koji zatvaranje nezakonitih odlagališta prihvaća samo ako se istovremeno dokaže da postoji dovoljno kapaciteta za zakonitu oporabu i zbrinjavanje otpada, te da se isti koriste. Naime, bez takvih kapaciteta će se nastali otpad nužno nezakonito odlagati.

179.

Stoga se nalaže Helenskoj Republici da isplati Europskoj komisiji na račun „Vlastita sredstva Europske unije“, do izvršenja presude Komisija/Grčka (C‑502/03, EU:C:2005:592), dnevnu novčanu kaznu od 54.450 eura. Ovaj osnovni iznos treba smanjiti za po 150 eura kada Grčka dokaže Komisiji zatvaranje nezakonitog odlagališta kao i stavljanje na raspolaganje i korištenje dovoljnih kapaciteta za zakonitu oporabu ili zbrinjavanje otpada ili sanaciju zatvorenog nezakonitog odlagališta.

180.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, osim novčane kazne se može odrediti i paušalni iznos ( 96 ). To u svakom pojedinačnom slučaju mora ovisiti od svih relevantnih aspekata koji se odnose kako na značajke utvrđenih povreda obveza tako i na stav države članice koja je pogođena postupkom pokrenutim na temelju članka 260. UFEU‑a ( 97 ). Ova odredba dodjeljuje Sudu široku diskrecijsku ovlast kod odlučivanja o tome ima li razloga za određivanje jedne takve sankcije ( 98 ).

181.

Komisija predlaže da se za izračun paušalnog iznosa koristi metoda koja se sastoji u tome da se fiksni osnovni iznos od 210 eura po danu pomnoži s koeficijentom težine i faktorom „n“, koji po iznosu odgovara vrijednostima za izračun novčane kazne, kao i s brojem dana proteklih od prve presude.

182.

Ako se aktualiziraju ovi podaci u skladu s mojim prijedlogom za novčanu kaznu koja bi se odredila Italiji, na temelju osnovnog iznosa od 220 eura koji je povećan prema zadnjem priopćenju Komisije, faktora „n“ za mogućnost plaćanja od 16,57 i koeficijenta težine od 5, dobiva se osnovni iznos od 18.227 eura. S obzirom na to da će na dan iznošenja ovog mišljenja proći 2687 dana od objave presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250), dobiva se paušalni iznos od 48.975.949 eura. Ako bi presuda bila objavljena četiri mjeseca nakon iznošenja mišljenja, bilo bi zamislivo odrediti paušalni iznos od 51.163.189 eura.

183.

Postavlja se pitanje je li ovaj iznos primjeren.

184.

Pored razmatranja koje sam imala u vezi s novčanom kaznom, prema sudskoj praksi se za utvrđivanje paušalnog iznosa treba uzeti u obzir „stav“ dotične države članice ( 99 ).

185.

Ako se pod time treba shvatiti i svijest države članice da je odgovorna za povredu prava Unije, protiv Italije bi se mogla istaknuti njezina kritika protiv presude Komisija/Italija (EU:C:2007:250). Ova kritika se odnosi posebno na izvedene dokaze i na navodno nedovoljnu preciznost u utvrđenjima Suda.

186.

Ova argumentacija je uostalom logična posljedica talijanskog pravnog shvaćanja. Načelo učinkovite pravne zaštite, koji ide u prilog i državama članicama, zabranjuje povećavanje sankcije samo zbog toga što država članica brani svoje pravno mišljenje, čak i kada ga Sud ne dijeli. Drugačije je kada se država članica poziva na očito apsurdna stajališta i ima za cilj samo ometati postupak. Međutim, talijanska pravna shvaćanja se mogu zastupati, osobito jer presuda koja se treba provesti u nekim točkama treba tumačenje.

187.

Nasuprot tomu, u svakom slučaju se uzimaju u obzir propusti u suradnji s Komisijom i Sudom ( 100 ). Stoga je od velikog značenja da je Italija tek u odgovoru na obrazloženo mišljenje pokušala iznijeti sveobuhvatne informacije. U skladu s tim ne čudi da su te informacije bile dijelom pogrešne te da su stoga zahtijevale česte izmjene ili dopune čak i u postupku pred Sudom ( 101 ).

188.

Pored toga, Sud je s tim u vezi naglasio da ponavljanje povreda na određenom području od strane države članice može upućivati na to da za učinkovito sprječavanje budućeg ponavljanja određenih povreda prava Unije treba donijeti mjeru s odvraćajućim učinkom, poput nalaganja isplate paušalnog iznosa ( 102 ). Međutim, Sud je već osudio Italiju u više od 20 postupaka zbog povreda propisa o otpadu ( 103 ).

189.

Stoga smatram primjerenim u ovom postupku povisiti paušalni iznos za oko 9 milijuna eura na 60 milijuna eura.

190.

Grčkoj se osnovni iznos od 220 eura treba pomnožiti s faktorom mogućnosti plaćanja „n“ od 3,87 i koeficijentom težine od 7,5. Navedeno rezultira dnevnim iznosom od 6385,50 eura. Množeći s 3 258 dana proteklih od objave presude Komisija/Grčka (EU:C:2005:592) do dana iznošenja ovog mišljenja dobiva se paušalni iznos od 20.803.959 eura. U slučaju da se presuda objavi četiri mjeseca kasnije, ovaj iznos bi se povećao na 21.570.219 eura.

191.

Ne može se prigovoriti ponašanju Grčke u odnosu na njezinu suradnju s Komisijom. Međutim, treba uzeti u obzir da je i Grčka više puta osuđivana zbog problema vezanih uz otpad. Treba posebno istaknuti prvo određivanje novčane kazne povodom nezakonitog odlagališta Kouroupitos na Kreti ( 104 ).

192.

Stoga predlažem da se Grčkoj odredi paušalni iznos od 22 milijuna eura.

193.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova.

194.

Komisija je u predmetu C‑196/13 zatražila da se Talijanskoj Republici naloži plaćanje, koja uglavnom nije uspjela sa svojom argumentacijom. Ona, ako će i uspjeti u postupku, djelom nije u predsudskom postupku proslijedila sve korisne informacije. Stoga joj se mora naložiti plaćanje cijelog troška ovog postupka ( 105 ).

195.

Grčka mora snositi trošak postupka u predmetu C‑378/13, što proizlazi iz neuspjeha u postupku ove države članice.

196.

Stoga predlažem Sudu da u predmetu C‑196/13, Komisija/Italija, odluči kao slijedi:

197.

U predmetu C‑378/13, Komisija/Grčka, Sud bi trebao odlučiti kako slijedi: