1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je 4. ožujka 2013. tajništvu Suda podnio Administrativen sad Sofia‑grad (Bugarska), odnosi se na tumačenje članaka 48. i 49. UFEU‑a kao i Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. ( 2 ), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), i konkretno njezinih članaka 12., 46. i 94.

2.

Do zahtjeva za prethodnu odluku došlo je u okviru spora između S. Somove, bugarske državljanke, i Glaven direktor na Stolično upravlenie „Socialno osigurjavane“ (glavni direktor službe „Socijalno osiguranje“ u Sofiji, u daljnjem tekstu: SUSO).

3.

U okviru tog spora S. Somova zahtijeva poništenje odluke glavnog direktora SUSO‑a od 2. prosinca 2011. kojom se potvrđuju tri rješenja koja su izdale službe SUSO‑a, a kojima se utvrđuje da je od 5. srpnja 2007. priznavanje prava na starosnu mirovinu S. Somovoj u Bugarskoj u suprotnosti s člankom 94. stavkom 1. bugarskog Zakonika o socijalnom osiguranju (Kodeks za socialnoto osigurjavane, u daljnjem tekstu: KSO) i slijedom toga nalaže povrat iznosa isplaćenih S. Somovoj s pripadajućim kamatama.

4.

Članak 94. stavak 1. KSO‑a, u verziji na snazi s obzirom na samozaposlene osobe, u razdoblju od 27. prosinca 2005. do 31. prosinca 2011., uvjetovao je priznavanje prava na starosnu mirovinu prekidom uplata doprinosa.

5.

Međutim, prema spornoj odluci, na datum priznavanja prava na njezinu starosnu mirovinu S. Somova nije prekinula uplate doprinosa za socijalnu sigurnost u Austriji, gdje je radila i bila osigurana za razdoblja od listopada 1995. do prosinca 2000. i od siječnja 2001. do srpnja 2001. u okviru sustava samozaposlenih osoba u smislu austrijskog saveznog zakona o socijalnoj sigurnosti.

6.

Sud koji je uputio zahtjev posebno pita Sud krši li nacionalna odredba kao što je članak 94. stavak 1. KSO‑a slobodu osobe, koja ostvaruje pravo na starosnu mirovinu u jednoj državi članici, da obavlja samostalnu djelatnost u drugoj državi članici u skladu s člankom 49. UFEU‑a koji jamči slobodu poslovnog nastana.

7.

Članak 12. Uredbe br. 1408/71 propisuje:

„1.   Ova Uredba ne može omogućiti ostvarivanje prava na nekoliko davanja iste vrste kao ni očuvati to za jedno te isto razdoblje obveznog osiguranja. Međutim, ova se odredba ne primjenjuje na invalidska davanja, davanja za slučaj starosti, smrti (mirovine) ili profesionalne bolesti koje priznaju ustanove dviju ili više država članica, u skladu s člankom 41., člankom 43. stavcima 2. i 3., člancima 46., 50. i 51., ili člankom 60. stavkom 1. točkom (b).

2.   Ako nije drukčije određeno ovom Uredbom, odredbe zakonodavstva države članice o smanjenju, obustavi ili ukidanju davanja u slučajevima preklapanja s drugim davanjima iz sustava socijalne sigurnosti ili bilo kojim drugim oblikom prihoda, mogu se primijeniti čak i ako su takva davanja stečena na temelju zakonodavstva druge države članice ili je takav prihod stečen na državnom području druge države članice.”

[...]“

8.

U skladu s člankom 45. stavkom 1. te uredbe:

Ako zakonodavstvo države članice uvjetuje stjecanje, zadržavanje ili ponovnu uspostavu prava na davanje, prema sustavu koji nije poseban sustav u smislu stavka 2. ili 3., navršavanjem razdoblja osiguranja ili boravišta, nadležna ustanova te države članice prema potrebi uzima u obzir razdoblja osiguranja ili boravišta navršena prema zakonodavstvu druge države članice, bilo prema općem sustavu ili posebnom sustavu ili pak u svojstvu zaposlene osobe ili samozaposlene osobe. U tu svrhu uzimaju se u obzir ta razdoblja kao da su navršena prema njezinu zakonodavstvu.“

9.

Članak 46. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 predviđa:

„Ako su potrebni uvjeti zakonodavstva države članice za stjecanje prava na davanja ispunjeni tek nakon primjene članka 45. […], primjenjuju se sljedeća pravila:

10.

Članak 94. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 propisuje:

„Sva razdoblja osiguranja i, prema potrebi, sva razdoblja zaposlenja ili boravišta navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije 1. listopada 1972. ili prije datuma njegove primjene [primjene ove uredbe] na državnom području države članice ili u dijelu državnog područja te države, uzimaju se u obzir za određivanje prava stečenih u skladu sa zakonodavstvima [odredbama] ove Uredbe.“

11.

Članak 4. KSO‑a određuje:

5.

samozaposlene osobe koje primaju mjesečnu naknadu koja je, nakon oduzimanja propisanih odbitaka, viša ili jednaka minimalnoj plaći, ako te osobe za dotični mjesec nisu osigurane po drugoj osnovi.

6.

samozaposlene osobe koje su za dotični mjesec osigurane po drugoj osnovi, bez obzira na iznos naknade.

12.

Presudom br. 5 Konstitucionen sada (Ustavni sud) od 29. lipnja 2000. ( 4 ) obveza osiguranja i uplate doprinosa za samozaposlene umirovljenike proglašena je protivnom Ustavu. Navedeni samozaposleni umirovljenici mogu se, međutim, dobrovoljno osigurati za slučaj triju rizika koji su navedeni u članku 4. stavku 3. KSO‑a.

13.

U verziji primjenjivoj na samozaposlene osobe, u razdoblju od 27. prosinca 2005. do 31. prosinca 2011., članak 94. KSO‑a naslovljen „Dan priznavanja prava na isplatu mirovine“ predviđao je u stavku 1.:

„Pravo na isplatu mirovine priznaje se od dana stjecanja prava i, kada je riječ o starosnim mirovinama, od dana prestanka osiguranja ako je zahtjev, zajedno s traženim dokumentima, podnesen u roku od šest mjeseci od dana stjecanja prava ili, po potrebi, od dana prestanka osiguranja. Ako su dokumenti dostavljeni nakon proteka roka od šest mjeseci od dana stjecanja prava ili, po potrebi, od dana prestanka osiguranja, pravo na isplatu mirovina utvrđuje se od dana dostave dokumenata.“

14.

Obveza prestanka osiguranja, određena člankom 94. KSO‑a, stavljena je izvan snage za samozaposlene osobe s početkom od 1. siječnja 2012.

15.

Članak 9. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a propisuje:

„[…]

[…]

16.

Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu S. Somova podnijela je 18. siječnja 2007. navodeći da nakon 4. lipnja 1996. više nije imala svojstvo osiguranika. Navedeni zahtjev odbijen je rješenjem od 6. veljače 2007. uz obrazloženje da S. Somova, koja je uplaćivala doprinose u Bugarskoj tijekom razdoblja od 18. siječnja 1967. do 31. svibnja 1996. ( 5 ), ne odgovara pretpostavkama dobi i mirovinskog staža koje zahtijeva bugarski zakon.

17.

Dana 22. lipnja 2007. S. Somova podnijela je zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu na temelju članka 9. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a, u verziji koja je tada bila na snazi. Ta je odredba zahtijevala da za stjecanje prava na starosnu mirovinu doprinosi budu plaćeni za razdoblje koje je nedostajalo, to jest dvije godine, šest mjeseci i sedamnaest dana. Rješenjem od 5. srpnja 2007. i na zahtjev S. Somove određen je raspored obročnih uplata nedostajućih doprinosa.

18.

Istog dana kći S. Somove, u svojstvu njenog punomoćnika, potvrdila je pisanim putem da S. Somova nije radila nakon 4. lipnja 1996. i da nije bila osigurana na dan 5. srpnja 2007.

19.

Rješenjem od 11. srpnja 2007. S. Somovoj utvrđena je starosna mirovina u minimalnom iznosu na koju ostvaruje pravo počevši od 5. srpnja 2007. Taj iznos je više puta usklađivan.

20.

Nastavno na zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu koji je S. Somova podnijela 2011. nadležnom austrijskom tijelu socijalne sigurnosti, SUSO je 20. rujna 2011. zaprimio obrasce tog tijela E 001/AT i E 205/AT. Iz tih obrazaca proizlazi da je S. Somova kao samozaposlena osoba imala u razdoblju od listopada 1995. do prosinca 2000. i od siječnja 2001. do srpnja 2011. svojstvo austrijskog osiguranika u smislu austrijskog federalnog zakona o socijalnoj sigurnosti. U predmetnom razdoblju S. Somova obavljala je zanimanje poljoprivrednice.

21.

SUSO je iz navedenog zaključio da 5. srpnja 2007., na dan stjecanja prava na starosnu mirovinu, S. Somova nije prestala uplaćivati doprinose za socijalnu sigurnost. Trima rješenjima donesenima na temelju tog utvrđenja SUSO je ukinuo rješenje o priznavanju prava na starosnu mirovinu S. Somovoj i rješenja o povišenju njenog iznosa te naložio povrat isplata izvršenih na temelju tih rješenja s pripadajućim kamatama.

22.

S. Somova je osporavala ta rješenja u upravnom postupku. Njezina žalba odbijena je spornom odlukom glavnog direktora SUSO‑a od 2. prosinca 2011. To tijelo smatralo je da se izjava o prekidu osiguranja ne odnosi samo na socijalno osiguranje u Bugarskoj jer je S. Somova, temeljem članka 84.a Uredbe br. 1408/71, trebala obavijestiti bugarsko tijelo nadležno za poslove socijalne sigurnosti o svojstvu osiguranika na državnom području druge države članice. Nadalje, prema mišljenju glavnog direktora SUSO‑a trebalo je uzeti u obzir, temeljem članka 44. stavka 2. i članka 45. te uredbe, razdoblja osiguranja S. Somove u Austriji, a ne primijeniti članak 9. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a.

23.

Prema mišljenju S. Somove činjenica da je imala svojstvo osiguranika u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirovinu u Bugarskoj nije od značaja jer je imala pokriće na temelju socijalnog osiguranja u drugoj državi članici.

24.

U tim je okolnostima Administrativen sad Sofia‑grad, kojem je S. Somova podnijela tužbu, odlučio u svrhu rješavanja ovog spora prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Bugarska i irska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Bugarska vlada i Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 9. siječnja 2014.

26.

Irska smatra da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten.

27.

Ona tvrdi da prethodna pitanja, koja sud koji je uputio zahtjev mora riješiti u glavnom postupku, imaju isključivo unutarnji karakter i da njihovo rješavanje ne zahtijeva ni primjenu niti tumačenje prava Unije. Irska osobito smatra da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava dovoljno podataka u vezi s činjeničnim i pravnim okolnostima glavnog predmeta iz kojih bi jasno proizlazilo po čemu bi pravo Unije moglo imati utjecaja na rješavanje navedenog spora.

28.

Suprotno tomu, smatram da su prethodna pitanja dopuštena.

29.

Iako je točno da se glavni postupak u bitnome odnosi na pretpostavku prekida plaćanja doprinosa iz članka 94. stavka 1. KSO‑a kako bi se u Bugarskoj priznalo pravo na starosnu mirovinu, okolnosti spora između S. Somove i glavnog direktora SUSO‑a ne znače posve domaću situaciju u državi članici. Naime, na dan podnošenja zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu u Bugarskoj, S. Somova bila je samozaposlena u Austriji i ostvarivala pravo na slobodu poslovnog nastana iz članka 49 UFEU‑a ( 6 ).

30.

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da je kod S. Somove došlo do preklapanja razdoblja osiguranja u Bugarskoj i Austriji posebno ( 7 ) tijekom razdoblja od dvije godine, šest mjeseci i sedamnaest dana, koje je zahvaljujući uplati odgovarajućih doprinosa uzeto u obzir kao razdoblje osiguranja na temelju bugarskog prava u skladu s člankom 9. stavkom 3. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a. Takva je situacija uređena odredbama Uredbe br. 1408/71.

31.

U svojem pisanom očitovanju bugarska vlada je zaključila da članak 94. KSO‑a ne stvara prepreke za ostvarivanje slobode poslovnog nastana zajamčene člankom 49. UFEU‑a. Ističe da Uredba br. 1408/71 predviđa koordinaciju, a ne usklađivanje sustava socijalne sigurnosti, i da se pretpostavka prekida osiguranja kao pretpostavka za priznavanje prava na starosnu mirovinu primjenjuje na nediskriminatoran način na sve osobe koje podliježu bugarskom pravu.

32.

U bugarskom sustavu priznavanje prava na starosnu mirovinu pretpostavlja prekid profesionalne aktivnosti, kako zaposlene tako i samozaposlene osobe, jer je ta mirovina zamjena za prihod od profesionalne aktivnosti. U tom pogledu bugarska vlada ističe da, vodeći računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica na tom području, poslovni nastan u drugoj državi članici može, ovisno o slučaju, biti više ili manje povoljan ili nepovoljan za dotičnu osobu, ovisno o kombinaciji nacionalnih propisa koji se primjenjuju na temelju Uredbe br. 1408/71 ( 8 ).

33.

Na raspravi od 9. siječnja 2014., i nakon pisanih i usmenih pitanja koja je postavio Sud, bugarska je vlada potvrdila da je obveza prestanka osiguranja određena člankom 94. stavkom 1. KSO‑a, u verziji koja je bila na snazi u vrijeme priznavanja prava na starosnu mirovinu ( 9 ) S. Somovoj, značila obvezu prestanka obavljanja profesionalne aktivnosti. Ona navodi da je predmetna obveza bila isključivo formalna pretpostavka te da je samo jedan dan prekida bio dovoljan da se profesionalna aktivnost može nastaviti sljedeći dan, pri čemu bi se preklapao prihod od profesionalne aktivnosti i prihod od mirovine.

34.

Ona je dodala da ta pretpostavka nije imala cilj te da je bila nelogična.

35.

Kako što izjavljuje bugarska vlada, zbog toga što su bugarska tijela bila svjesna da ta pretpostavka može uzrokovati probleme u prekograničnim situacijima, ta su je tijela ukinula za samozaposlene osobe od 1. siječnja 2012., a razmatrala su i njezino ukidanje za zaposlene osobe.

36.

Komisija smatra da na temelju članka 94. stavka 1. KSO‑a, kada je određeni radnik dosegnuo dob za umirovljenje u skladu s bugarskim propisima, on ne može otići raditi u drugu državu članicu gdje je dob za umirovljenje viša a da ne izgubi pravo na mirovinu u Bugarskoj. Prema mišljenju Komisije, predmetno nacionalno pravilo, koje dovodi do gubitka bugarske mirovine nakon njegove odluke da radi u svojstvu samozaposlene osobe u drugoj državi članici, predstavlja prepreku za ostvarivanje njegove slobode kretanja.

37.

Na raspravi od 9. siječnja 2014. Komisija je istaknula da se prema njezinom mišljenju sudska praksa Suda o članku 94. UFEU‑a protivi nacionalnoj odredbi kao što je članak 94. stavak 1. KSO‑a jer bi mogla otežati li onemogućiti ostvarivanje slobode poslovnog nastana, iako se ta odredba primjenjuje neovisno o državljanstvu. Ona je dodala da time što se privremeno mora prekinuti profesionalna aktivnost koju samozaposlena osoba obavlja u drugoj državi članici, toj osobi prijeti opasnost da tu aktivnost ne bude u mogućnosti nastaviti.

38.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud protive li se članak 48. stavak 1. i članak 49. stavci 1. i 2. UFEU‑a primjeni nacionalne mjere države članice, kao što je članak 94. stavak 1. KSO‑a, koja pravo na starosnu mirovinu u toj državi članici vezuje uz pretpostavku prekida uplata doprinosa socijalne sigurnosti koji se odnose na aktivnost koja se obavlja u toj istoj državi članici ili drugoj državi članici.

39.

Sud koji je uputio zahtjev ukazuje na to da pretpostavka prekida uplata doprinosa, koja podrazumijeva obvezu prekida profesionalne aktivnosti, a koja može trajati samo jedan dan kao što je to potvrdila bugarska vlada na raspravi, može u praksi proizvesti ograničavajuće učinke za slobodu poslovnog nastana, osobito stoga što nije sigurno da zainteresirana osoba, koja radi u drugoj državi članici, može nastaviti obavljati poslovnu aktivnost nakon predmetnog prekida.

40.

Ističem da, prema navodu suda koji je uputio zahtjev, osiguranik zadržava pravo obavljanja aktivnosti nakon priznavanja prava na starosnu mirovinu i može kumulirati tu mirovinu s plaćenom profesionalnom aktivnošću. Ne postoji dakle nužna i izravna veza između isplate takve mirovine na temelju bugarskog prava i prestanka obavljanja plaćene profesionalne aktivnosti. Bugarska vlada potvrdila je te činjenice na raspravi.

41.

Nadalje, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da su na temelju članka 4. stavka 3. KSO‑a umirovljenici koji rade kao zaposlene osobe obvezno osigurani u okviru socijalne sigurnosti i stoga su obvezni plaćati socijalne doprinose iako je nakon gore navedene presude br. 5. Konstitucionen ta obveza proglašena protivnom bugarskom Ustavu u odnosu na umirovljenike koji obavljaju aktivnosti kao samozaposlene osobe. Slijedom toga, ovi potonji sada imaju pravo izbora nastaviti plaćati socijalne doprinose u Bugarskoj. Kada umirovljenik (kao zaposlena ili samozaposlena osoba) uplaćuje doprinose socijalnom osiguranju, njegova se mirovina razmjerno uvećava ( 10 ).

42.

Osim toga, nesporno je da je S. Somova obavljala aktivnost kao samozaposlena osoba u Austriji i iz tog razloga bila osigurana kod nadležnog austrijskog tijela socijalne sigurnosti tijekom razdoblja od listopada 1995. do prosinca 2000. i od siječnja 2001. do srpnja 2011. Također je nesporno da je na dan priznavanja prava na bugarsku mirovinu, to jest 5. srpnja 2007., S. Somova podlijegala austrijskom sustavu socijalne sigurnosti na temelju članka 13. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1408/71 te da nije prekinula uplate doprinosa u sustav socijalne sigurnosti te države.

43.

Ustaljena je sudska praksa da je, zbog nepostojanja usklađenosti na razini Unije, na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi, s jedne strane, uvjete postojanja prava ili obveze osiguranja u sustavu socijalne sigurnosti i, s druge strane, uvjete za postojanje prava na davanja. Međutim, iako je točno da članak 48. UFEU‑a dopušta postojanje razlika između sustava socijalne sigurnosti različitih država članica i, slijedom toga, razlika u pravima osoba koje u njima rade, države članice moraju, međutim, poštovati pravo Unije u izvršavanju tih ovlasti ( 11 ).

44.

Slijedom toga, činjenica da se nacionalni propis, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, odnosi na pretpostavke za priznavanje prava na starosnu mirovinu nema za posljedicu isključivanje primjene pravila Ugovora o FEU‑u, a osobito njegovih pravila koja se odnose na slobodno kretanje osoba ( 12 ).

45.

Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da ukupnost odredaba Ugovora o FEU‑u koje se odnose na slobodno kretanje osoba imaju za cilj olakšati građanima Unije obavljanje profesionalnih djelatnosti bilo koje prirode na teritoriju Unije te se protive mjerama koje bi mogle staviti u nepovoljniji položaj te državljane kada žele obavljati gospodarsku djelatnost na državnom području druge države članice, čak i kada se primjenjuju neovisno o državljanstvu radnika o kojima je riječ ( 13 ). Posljedično, odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu kretanja osoba protive se svakoj mjeri koja je, iako primijenjena bez diskriminacije na temelju državljanstva, u mogućnosti otežati ili učiniti manje privlačnim uživanje temeljnih sloboda koje Ugovor jamči državljanima Unije ( 14 ). Svaka prepreka, čak i na manje važnosti, tim slobodama je zabranjena ( 15 ), pod uvjetom da navodna prepreka nije previše neizvjesna i neizravna ( 16 ).

46.

Iz toga proizlazi da je bugarski zakonodavac bio ovlašten odrediti pretpostavke za priznavanje prava na starosnu mirovinu u toj državi članici pod uvjetom da te pretpostavke ne predstavljaju diskriminaciju na temelju državljanstva i da ne ograničavaju ili ne predstavljaju prepreku za slobodno kretanje.

47.

Pod uvjetom da to sud koji je uputio zahtjev provjeri, čini se da se sporna odredba primjenjuje bez činjenične i pravne razlike na bugarske državljane i državljane drugih država članica i stoga ne predstavlja diskriminaciju. Nasuprot tome, čini mi se da ona predstavlja prepreku slobodi kretanja i u ovom slučaju slobodi poslovnog nastana.

48.

Naime, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je u skladu s člankom 94. stavkom 1. KSO‑a vrlo kratak formalni prekid, čak i na jedan dan, plaćanja doprinosa dovoljan za priznavanje prava na mirovinu ( 17 ). Međutim, iako se takvo tumačenje prekida plaćanja doprinosa u Bugarskoj čini jednostavnim i bez posljedica za obavljanje ili nastavak obavljanja profesionalne aktivnosti, osobito za samozaposlene osobe koje mogu odabrati hoće li uplaćivati doprinose, u drugoj državi članici takvo postupanje može biti teško ili čak nemoguće. S obzirom na dugačke i tegobne administrativne korake koji mogu biti posljedica takvog prekida u drugoj državi članici, radnik koji je u položaju poput S. Somove mogao bi radi ishođenja prava na starosnu mirovinu u Bugarskoj biti u obvezi prestati sa svojom profesionalnom aktivnošću u dužem i nepredvidljivom razdoblju čime bi ugrozio nastavak svog posla.

49.

Kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, takav prekid u drugoj državi članici može izložiti umirovljenike profesionalnoj nesigurnosti. Nakon takvog prekida umirovljenik ne bi imao nikakvo jamstvo povratka na svoj posao ili nalaženja drugog posla. Osim toga, i nakon povratka umirovljenika na tržište rada takav obvezni prekid, koji je poremetio odvijanje i razvoj njegove karijere, može konkretno i izravno utjecati na prednosti koje bi mogao imati od svojih profesionalnih aktivnosti ( 18 ).

50.

Na temelju druge mogućnosti položaj također može biti slabiji jer bez prekida plaćanja doprinosa i profesionalne aktivnosti u drugoj državi članici neće biti preklapanja prihoda od profesionalne aktivnosti s bugarskom starosnom mirovinom.

51.

Podsjećam da je na raspravi bugarska vlada ukazala na to da je napuštanje te obveze za samozaposlene osobe bilo povezano sa saznanjem da je ona mogla uzrokovati probleme u prekograničnim situacijama.

52.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalne mjere koje predstavljaju prepreku slobodi kretanja mogu biti dopuštene samo ako imaju cilj od općeg interesa i ako su prikladne za njegovo ostvarenje te ne prelaze ono što je nužno za postizanje tog cilja ( 19 ).

53.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da pretpostavka prekida osiguranja određena člankom 94. stavkom 1. KSO‑a nema cilj od općeg interesa. Nadalje, podsjećam da je na raspravi od 9. siječnja 2014. bugarska vlada navela da je formalna svrha pretpostavke prekida obavljanja takve aktivnosti nepoznata, štoviše nepostojeća. Bugarska vlada je dodala i to da ta pretpostavka nema cilj i da nije logična, da je predmetna odredba stavljena izvan snage za samozaposlene osobe počevši od 1. siječnja 2012. i da je mogućnost njezinog ukidanja za zaposlene osobe trenutno predmet rasprave u Bugarskoj.

54.

Stoga je očito da navedena pretpostavka nije opravdana ciljem od općeg interesa čijem bi ostvarenju trebala poslužiti.

55.

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti na način da se članak 49. UFEU‑a protivi odredbi nacionalnog prava države članice, kao što je to članak 94. stavak 1. KSO‑a, koja pravo na starosnu mirovinu vezuje uz pretpostavku prekida uplata doprinosa socijalne sigurnosti.

56.

Prema mišljenju bugarske vlade sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u bitnome pita dopušta li članak 94. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 izuzimanje iz primjene pravila o zbrajanju razdoblja osiguranja ostvarenih u drugoj državi članici prije stupanja na snagu uredbe u državi članici u kojoj je podnesen zahtjev za mirovinu ako razdoblje koje je dovršeno samo prema pravu države gdje je mirovina zatražena nije dovoljno za stjecanje prava na mirovinu osim putem dokupa razdoblja osiguranja uplatom doprinosa.

57.

U svojem pisanom očitovanju bugarska vlada navodi da Uredba br. 1408/71 osiguranicima koji su obuhvaćeni njezinim područjem primjene daje mogućnosti izbora mjerodavnih propisa samo ako je to izričito propisano.

58.

Prema mišljenju bugarske vlade Uredba br. 1408/71 ima na temelju svog članka 94. stavka 2. retroaktivan učinak jer obvezuje države članice da uzmu u obzir razdoblja osiguranja, zaposlenja ili boravišta navršenih u skladu sa zakonodavstvom određene države članice prije 1. listopada 1972. ili prije datuma primjene te uredbe na području ili dijelu područja te države članice kada je to potrebno za određivanje prava osobe na određenu vrstu davanja. Ta vlada smatra da je ta odredba donesena kako bi se spriječio gubitak prava na mirovinu i svim osobama zajamčilo stjecanje i očuvanje tih prava, uključujući pri tome razdoblja osiguranja navršena prije datuma primjene te uredbe. To znači da se zbrajanje razdoblja osiguranja mora provesti u prvom redu u skladu s pravilima o zbrajanju razdoblja osiguranja utvrđenima u toj istoj uredbi te da bi se tek nakon toga osoba čije razdoblje doprinosa nije dostatno trebala poslužiti mogućnošću dokupa razdoblja osiguranja uplatom nedostajućih doprinosa predviđenom u nacionalnom pravu.

59.

Na raspravi 9. siječnja 2014. bugarska vlada je istaknula da, ako su odredbe Uredbe br. 1408/71 upućene državama članicama i njihovim upravnim tijelima, osiguranici moraju imati pravo izbora hoće li se pozvati na odredbe te uredbe. Naime, prema mišljenju te vlade, ako osiguranik odluči da se ne pozove na navedenu uredbu, nacionalno upravno tijelo ne može je primijeniti po službenoj dužnosti. Bugarska vlada smatra da očitovanja Irske i Komisije, prema kojima se osiguranici ne mogu protiviti primjeni odredaba Uredbe br. 1408/71, proturječe cilju te uredbe u vidu pribavljanja koristi osiguranicima, te samom smislu pojma subjektivnog prava.

60.

Irska smatra da je tekst članka 94. stavka 2. Uredbe br. 1408/71 jasan i bez ikakvih dvoznačnosti: tekst te odredbe po svojoj je naravi prinudan jer određuje da se sva razdoblja osiguranja navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije datuma primjene uredbe na državnom području te države članice „uzimaju [...] u obzir“ za određivanje prava stečenih u skladu s odredbama Uredbe br. 1408/71. Slijedom toga, prema mišljenju Irske, tekst te odredbe ne može se tumačiti tako da podnositelju zahtjeva daje pravo da odluči koja se relevantna razdoblja osiguranja ne uzimaju u obzir kod postupka zbrajanja. Prema njenom mišljenju, kad bi Uredba br. 1408/71 dala pojedincima pravo da izuzmu razdoblja osiguranja, to bi izazvalo poteškoće kojima bi se mogla ugroziti koordinacija nacionalnih sustava, a time i ciljevi unutarnjeg tržišta.

61.

Komisija smatra da se u skladu sa svojim člankom 94. stavkom 2. Uredba br. 1408/71 primjenjuje na ovaj slučaj. Ona smatra da primjena sustava kolizijskih pravnih pravila uspostavljenog tom uredbom ovisi samo o objektivnoj situaciji u kojoj se nalazi zainteresirani radnik. Osiguranici iz sustava socijalne sigurnosti koji su u području njezine primjene ne mogu se protiviti tim kolizijskim pravilima i nemaju pravo odstupiti od njih.

62.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud daje li članak 94. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 osiguranicima mogućnost da izuzmu razdoblja osiguranja ostvarenih u drugoj državi članici prije datuma primjene ove uredbe u Bugarskoj. Ovim se pitanjem u biti postavlja pitanje ima li članak 94. stavak 2. navedene uredbe prinudni karakter ( 20 ).

63.

Ustaljena je sudska praksa da kad Uredba br. 1408/71 daje osiguranicima iz sustava socijalne sigurnosti koji su u njenom području primjene pravo odabira u pogledu primjenjivog zakonodavstva, to čini izrijekom ( 21 ).

64.

U skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 1408/71 „[s]va razdoblja osiguranja […] navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije 1. listopada 1972. ili prije datuma njegove primjene [primjene ove uredbe] na državnom području države članice […], uzimaju se u obzir za određivanje prava stečenih u skladu sa zakonodavstvima [odredbama] ove Uredbe.“ ( 22 ) Poput Irske, smatram da je članak 94. stavak 2. te uredbe, s jedne strane, sročen nedvosmisleno i da je, s druge strane, prinudnog karaktera.

65.

Prinudna narav te odredbe jasno proizlazi iz riječi „est prise en considération“[„uzimaju se u obzir“] upotrijebljenih u francuskoj verziji teksta, ali i u njegovim drugim jezičnim verzijama ( 23 ). Ta odredba ne ostavlja nikakvog manevarskog prostora ni državama članicama niti nadležnim tijelima niti osiguranim osobama. Proizlazi da u glavnom postupku u svrhu određivanja prava S. Somove na mirovinu u Bugarskoj valja uzeti u obzir i razdoblja osiguranja navršena prema austrijskom zakonodavstvu prije datuma primjene Uredbe br. 1408/71 u Bugarskoj ( 24 ).

66.

Smatram da ta ocjena nije obezvrijeđena činjenicom da je u presudi, u ovom slučaju u gore navedenoj presudi Habelt, Sud zaključio da se u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 1408/71 zainteresirane osobe „mogu pozvati“ ( 25 ) na to da se u svrhu određivanja prava koja se stječu prema toj uredbi u obzir uzmu sva razdoblja osiguranja, zaposlenja ili boravišta navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije datuma primjene te uredbe. Naime upotreba tog izraza vjerojatno je posljedica konkretnih okolnosti iz predmetnih spisa vezanih uz tu presudu u kojima je zainteresiranim osobama odbijeno korištenje pogodnosti iz Uredbe br. 1408/71 u vezi s uvažavanjem razdoblja osiguranja ili boravišta navršenih u drugoj državi članici.

67.

Stoga smatram da se na temelju članka 94. stavka 2. Uredbe br. 1408/71, sva razdoblja osiguranja, zaposlenja ili boravišta navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije datuma primjene ove uredbe moraju obvezno uzeti u obzir za određivanje prava stečenih u skladu s odredbama ove uredbe, uključujući ona u vezi s pravom na starosnu mirovinu zaposlene ili samozaposlene osobe na koju se primjenjuje zakonodavstvo dviju ili više država članica.

68.

Proizlazi da se pravo S. Somove na starosnu mirovinu u Bugarskoj moralo utvrditi tako da se na temelju članka 45. Uredbe br. 1408/71 razdoblja osiguranja navršena u Bugarskoj i Austriji zbroje, a ne na temelju članka 9. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a.

69.

Nadalje, ističem da su prema mišljenju Administrativen sad Sofia‑grad „razdoblja navršena u Austriji dovoljna da se nadoknadi razdoblje osiguranja koje nedostaje na temelju nacionalnog prava a da nije potrebno priznati razdoblje na temelju članka 9. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a“. To znači da su pravila o zbrajanju i razmjernom određivanju utvrđena u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 1408/71 primjenjiva na izračun starosne mirovine S. Somove jer je preklapanje njezinih razdoblja osiguranja u Bugarskoj i u Austriji na temelju članka 45. te uredbe dovoljno da joj se zajamči pravo na starosnu mirovinu u Bugarskoj.

70.

Smatram da su članci 45. i 46. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 također prinudne naravi ( 26 ) i da se osiguranik ne može odreći njihove primjene tako da u svojem zahtjevu za starosnu mirovinu propusti navesti razdoblja osiguranja navršena u drugoj državi članici.

71.

Slijedom navedenog, smatram da su članci 45., 46. stavak 2. i članak 94. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 prinudne naravi i ne dopuštaju osiguraniku da se odrekne primjene pravila o zbrajanju i razmjernom određivanju razdoblja osiguranja navršenih u drugoj državi članici prije datuma provedbe navedene uredbe od strane države članice u kojoj je podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

72.

Bugarska vlada smatra da, u skladu s člankom 12. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71, isti ne može dodijeliti niti održavati pravo na korištenje više davanja iste vrste za isto razdoblje obveznog osiguranja. Ona smatra da se, unatoč iznimkama koje predviđa, članak 12. stavak 1. Uredbe br. 1408/71 protivi priznanju razdoblja plaćenih doprinosa putem dokupa razdoblja osiguranja uplatom doprinosa na temelju nacionalnog prava kada se tako priznato razdoblje plaćenih doprinosa preklapa s razdobljima osiguranja navršenima na temelju prava druge države članice.

73.

Komisija smatra da, s obzirom na njezin odgovor na drugo pitanje, nije potreban poseban odgovor na ovo pitanje.

74.

Treće pitanje koje je postavio Administrativen sad Sofia‑grad odnosi se na pitanje treba li članak 12. stavak 1. Uredbe br. 1408/71 tumačiti na način da se protivi priznavanju razdoblja osiguranja putem dokupa razdoblja osiguranja uplatom doprinosa na temelju članka 9. stavka 3. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a, kada se, kao u glavnom postupku, na taj način priznato razdoblje osiguranja preklapa s razdobljima osiguranja navršenima na temelju prava druge države članice?

75.

Vodeći računa o mojem odgovoru na drugo pitanje o prinudnom karakteru članka 46. stavka 2. i članka 94. stavka 2. Uredbe br. 1408/71, smatram da nije potrebno dati zaseban odgovor na treće pitanje. Naime, kao što je to potvrdio Administrativen sad Sofia‑grad, razdoblja osiguranja koja je S. Somova navršila u Austriji dovoljna su da se nadoknadi razdoblje osiguranja koje joj nedostaje kako bi stekla pravo na starosnu mirovinu na temelju bugarskog prava a da nije potrebno priznati još i razdoblje na temelju članka 9. stavka 3. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a. Slijedom navedenog, na temelju osobito pravila o zbrajanju predviđenog člankom 45. Uredbe br. 1408/71, pozivanje na članak 9. stavak 3. prijelaznih i završnih odredaba KSO‑a nije bilo ni potrebno niti dopušteno.

76.

Prema mišljenju bugarske vlade, članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 ovlašćuje državu članicu da prekine daljnje isplate mirovine i traži povrat svih isplata na temelju starosne mirovine koju je temeljem nacionalnog prava priznala jednom od svih državljana ako na dan podnošenja zahtjeva za davanja po osnovi starosne mirovine tužitelj nije ispunio svoju obvezu da navede razdoblja osiguranja navršena na državnom području druge države članice. Ona smatra da se u slučaju kasnijeg otkrivanja razdoblja uplaćenih doprinosa koje je navršeno u inozemstvu mirovina mora ponovno izračunati s obzirom na mirovinski staž koji je potvrdila i priznala druga država članica.

77.

Komisija smatra da je na prvi dio četvrtog pitanja odgovoreno s obzirom na njezine odgovore na prvo i drugo pitanje. Drugi dio tog potonjeg pitanja odnosio bi se na povrat tražbina te vodeći računa o već danim odgovorima ne bi bio relevantan.

78.

Četvrto pitanje koje postavio Administrativen sad Sofia‑grad odnosi se na pitanje dopušta li članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 povrat iznosa plaćenih S. Somovoj po osnovi starosne mirovine zbog zbrajanja tih davanja s drugim prihodima primljenima u Austriji. Naime, iz članka 12. stavka 2. Uredbe br. 1408/71 proizlazi da se odredbe zakonodavstva države članice o smanjenju davanja načelno ( 27 ) mogu primijeniti na osobe koje primaju davanje od te države članice kada se mogu koristiti drugim davanjima socijalne sigurnosti ili bilo kakvim drugim prihodima, osobito na temelju zakonodavstva druge države članice.

79.

Iz očitovanja koja je bugarska vlada iznijela na raspravi jasno proizlazi da bugarsko pravo dopušta preklapanje plaćene profesionalne aktivnosti i starosne mirovine. U tim okolnostima smatram da članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1408/71 nije primjenjiv na kumuliranje prihoda S. Somove od profesionalne aktivnosti u Austriji i njezine starosne mirovine u Bugarskoj.

80.

Osim toga, podredno smatram da se s obzirom na moje odgovore na drugo i treće pitanje starosna mirovina S. Somove morala izračunati na temelju pravila o zbrajanju i razmjernom određivanju utvrđenima u člancima 45. i 46. stavku 2. Uredbe br. 1408/71. Čini mi se, osim toga, da, prema navodima Administrativen sad Sofia‑grad i pod uvjetom da on to provjeri, mirovina dodijeljena na temelju Uredbe br. 1408/71 ne bi bila drukčija od one određene rješenjem SUSO‑a od 11. srpnja 2007. ( 28 ).

81.

S obzirom na prethodna razmatranja, pozivam Sud da na prvo, drugo i četvrto prethodno pitanje koja je postavio Administrativen sad Sofia‑grad odgovori na sljedeći način: