17.11.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 409/14


Presuda Suda (sedmo vijeće) od 11. rujna 2014. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Eparchiako Dikastirio Lefkosias – Cipar) – Sotiris Papasavvas protiv O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd i dr.

(Predmet C-291/13) (1)

((Zahtjev za prethodnu odluku - Direktiva 2000/31/EZ - Područje primjene - Spor zbog klevete))

2014/C 409/20

Jezik postupka: grčki

Sud koji je uputio zahtjev

Eparchiako Dikastirio Lefkosias

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Sotiris Papasavvas

Tuženik: O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd, Takis Kounnafi, Giorgios Sertis

Izreka

1.

Članak 2. točku (2) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) treba tumačiti tako da pojam „usluge informacijskog društva” u smislu te odredbe obuhvaća usluge pružanja informacija putem interneta za koje njihov davatelj ne prima naknadu od primatelja usluga, nego se naplaćuje od prihoda ostvarenih od oglašavanja na internetskoj stranici.

2.

Direktiva 2000/31 ne protivi se, u predmetima poput onoga u glavnom postupku, primjeni pravila građanske odgovornosti za klevetu.

3.

Ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 ne odnose se na slučaj novinskog izdavačkog društva koje ima interentsku stranicu na kojoj objavljuje elektroničku verziju novina, a to se društvo pored toga naplaćuje iz prihoda od komercijalnog oglašavanja na toj stranici, jer ono poznaje objavljene informacije i ima nadzor nad njima, bez obzira na to je li pristup navedenoj stranici naplatan ili besplatan.

4.

Ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 mogu se primjenjivati u okviru spora između pojedinaca o građanskoj odgovornosti za klevetu ako su ispunjeni uvjeti navedeni u tim člancima.

5.

Članci 12. do 14. Direktive 2000/31 ne omogućuju davatelju usluga informacijskog društva da se usprotivi podnošenju sudske tužbe zbog građanske odgovornosti protiv njega i, posljedično, određivanju privremenih mjera od strane nacionalnog suda. Davatelj usluga može se pozvati na ograničenja odgovornosti predviđena tim člancima u skladu s odredbama nacionalnog prava u koje su prenesena ili, ako nisu prenesena, u skladu s usklađenim tumačenjem nacionalnog prava. Međutim, u okviru spora poput onoga u glavnom postupku Direktiva 2000/31 ne može sama po sebi nametati obveze za pojedinca i stoga se nije moguće protiv njega na nju pozivati.


(1)  SL C 207, 20.7.2013.