29.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 93/16

Presuda Suda (sedmo vijeće) od 13. veljače 2014. (zahtjev za prethodnu odluku Administrativen sad Sofia-grad — Bugarska) — Maks Pen EOOD protiv Direktor na Direktsia „Obzhalvane i danachno-osiguritelna praktika” Sofia, prijašnji Direktor na Direktsia „Obzhalvane i upravlenie na izpalnenieto” Sofia

(Predmet C-18/13) (1)

(Oporezivanje - Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost - Direktiva 2006/112/EZ - Odbitak pretporeza - Pružene usluge - Nadzor - Dobavljač koji ne raspolaže potrebnim sredstvima - Pojam utaje poreza - Obveza utvrđivanja utaje poreza po službenoj dužnosti - Zahtjev stvarnog pružanja usluge - Obveza dovoljno detaljnog vođenja knjiga - Spor - Zabrana sucu da kazneno odredi utaju poreza i da tužitelja stavi u nepovoljniji položaj)

2014/C 93/25

Jezik postupka: bugarski

Sud koji je uputio zahtjev

Administrativen sad Sofia-grad

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Maks Pen EOOD

Tuženik: Direktor na Direktsia „Obzhalvane i danachno-osiguritelna praktika” Sofia, prijašnji Direktor na Direktsia „Obzhalvane i upravlenie na izpalnenieto” Sofia

Predmet

Zahtjev za prethodnu odluku — Administrativen sad Sofia-grad — Tumačenje članka 63., članka 178. stavka 1. točke (a), članka 226. stavka 1. pod 6. i članaka 242. i 273. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.) — Pojam „utaje poreza” — Navođenje na računu dobavljača koji ne raspolaže potrebnim osobljem, materijalom ni imovinom za pružanje usluge — Nedostatak računovodstvenih dokaza — Priređivanje lažnih dokumenata kako bi se opravdalo izvršenje usluge — Obveza nacionalnog suda da utvrdi postojanje utaje poreza po službenoj dužnosti — Uvjetovanje prava na odbitak stvarnim pružanjem usluge — Zahtjev za poštivanje međunarodnih računovodstvenih standarda da se udovolji zahtjevu dovoljno detaljnog vođenja knjiga kako bi se omogućila provjera prava na odbitak — Eventualna potreba da se na računima navedu informacije o stvarnom pružanju usluge — Nacionalno pravo prema kojem se usluga smatra izvršenom onda kad se ispune uvjeti potrebni za priznanje računa izdanog za navedenu uslugu sukladno mjerodavnim propisima

Izreka

1.

Direktivu Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost treba tumačiti na način da se protivi tomu da porezni obveznik odbije PDV naveden na računima koje je izdao dobavljač u slučaju kad se pokaže da uslugu, iako je bila pružena, nije stvarno izvršio taj dobavljač ili njegov podugovaratelj zato što nisu raspolagali potrebnim osobljem, materijalom ni imovinom, zato što troškovi njihove usluge nisu dokazani u njihovom računovodstvu i zato što se identitet osoba koje su potpisale određene dokumente kao dobavljači pokazao netočnim, ako se ispune dva uvjeta — da te činjenice predstavljaju prijevarno ponašanje i da se na temelju objektivnih dokaza koje su podnijela nadležna porezna tijela dokaže da je porezni obveznik znao ili da je trebao znati da je transakcija na koju se poziva radi ostvarivanja prava na odbitak bila povezana s tom utajom, što je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

2.

Nacionalni sudovi obvezu ili mogućnost da se po službenoj dužnosti pozivaju na pravna sredstva koja proizlaze iz pravno obvezujuće odredbe nacionalnog prava moraju izvršavati u odnosu na pravno obvezujuću odredbu prava Unije, kao što je ona koja od nacionalnih tijela i sudova zahtijeva da odbiju ostvarivanje prava na odbitak PDV-a ako se na temelju objektivnih dokaza utvrdi da se neki subjekt na to pravo poziva u svrhu prijevare ili zloporabe. Na tim je sudovima da prilikom ocjene činjenice poziva li se neki subjekt na pravo na odbitak u svrhu prijevare ili zloporabe nacionalno pravo u najvećoj mogućoj mjeri tumače u odnosu na tekst i cilj Direktive 2006/112 kako bi se postigao njome propisan rezultat, što od njih zahtijeva poduzimanje svega što spada u njihovu nadležnost uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući pritom metode tumačenja koje ono priznaje.

3.

Direktivu 2006/112, koja posebice svojim člankom 242. od svakog poreznog obveznika zahtijeva dovoljno detaljno vođenje knjiga kako bi se mogao primijeniti PDV i kako bi njegovu primjenu mogla provjeriti nadležna porezna tijela, treba tumačiti na način da se ne protivi tomu da država članica o kojoj je riječ, u okviru granica predviđenih člankom 273. te direktive, od svakog poreznog obveznika zahtijeva da u tom pogledu poštuje sva nacionalna računovodstvena pravila sukladna međunarodnim računovodstvenim standardima, pod uvjetom da mjere koje su u tu svrhu donesene ne nadilaze ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva pravilne naplate poreza i sprečavanja utaje poreza. U tom pogledu, Direktivi 2006/112 protivna je odredba nacionalnog prava prema kojoj se smatra da je usluga pružena onda kad se ispune uvjeti za priznanje računa izdanog za dotičnu uslugu.

(1)  SL C 79, 16.3.2013.