1

Svojom žalbom Telefónica SA i Telefónica de España SAU (u daljnjem tekstu zajedno: žalitelji) zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije u predmetu Telefónica i Telefónica de España/Komisija (T‑336/07, EU:T:2012:172, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu za poništenje odluke Komisije C (2007) 3196 final od 4. srpnja 2007., koja se odnosila na postupak provedbe članka 82. [EZ] (predmet COMP/38.784 – Wanadoo España protiv Telefónice) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), kao i njihov podredni zahtjev za poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja im je navedenom odlukom izrečena.

2

Vrijeme trajanja povrede obuhvaća razdoblje od rujna 2001. do prosinca 2006. Međutim, dana 1. svibnja 2004. ukinuta je Uredba Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., prva uredba o provedbi članaka [81. EUZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), te je zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).

3

U skladu s time, Uredba br. 17 se na predmetni slučaj primjenjivala sve do 1. svibnja 2004., kada je stupila na snagu Uredba br. 1/2003. Međutim, treba istaknuti da su relevantne odredbe Uredbe br. 1/2003 u biti identične odredbama Uredbe br. 17.

4

Članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17 određivao je:

„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne od najmanje tisuću obračunskih jedinica, a najviše milijun obračunskih jedinica, pri čemu se taj iznos može povećati do 10% ukupnog prihoda svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi propisa ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini, ako isti bilo namjerno ili nepažnjom:

[...]

Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.“

5

Članak 17. Uredbe br. 17 određivao je:

„Sud ima neograničenu nadležnost u smislu članka [229. EZ] u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale; Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“

6

Članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, koji je zamijenio članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17, određuje:

„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[...]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10% njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[...]“

7

Članak 31. Uredbe br. 1/2003, koji je zamijenio članak 17. Uredbe br. 17, određuje:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“

8

Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se izriču u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) u svojoj točki 1, A – koja se odnosi na ocjenu težine povrede – određuju:

„A. Težina

Kod ocjene težine povrede, mora se uzeti u obzir vrsta povrede, njezin stvaran učinak na tržište, kada ga je moguće izmjeriti, kao i veličina mjerodavnog tržišta u zemljopisnom smislu.

Povrede se stoga mogu podijeliti u tri kategorije: manje povrede, teške povrede i vrlo teške povrede.

9

Opći je sud okolnosti spora u točkama 3. do 29. pobijane presude rezimirao na sljedeći način:

[...]

[...]

[...]

10

Tužbom koja je zaprimljena u tajništvu Općeg suda 1. listopada 2007. tužitelji prvenstveno zahtijevaju poništenje sporne odluke a podredno poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koju im je izrekla Komisija.

11

U prilog svojim glavnim zahtjevima tužitelji su naveli šest tužbenih razloga, koji su se temeljili na povredi prava na obranu, pogreškama koje se tiču činjenica i prava prilikom određivanja predmetnih veleprodajnih tržišta, pogreškama koje se tiču činjenica i prava prilikom utvrđivanja postojanja vladajućeg položaja tužitelja na predmetnim tržištima, pogreškama koje se tiču prava u primjeni članka [102. UFEU‑a] u dijelu koji se odnosi na povrede koje su tužitelji počinili, pogreškama koje se tiču činjenica i/ili pogreškama u ocjeni činjenica i pogreškama koje se tiču prava u pogledu njihovog zabranjenog ponašanja i njegovog protutržišnog učinka, te – na posljednjem mjestu – na primjeni članka [102. UFEU‑a] ultra vires kao i na povredi načela supsidijarnosti, proporcionalnosti, pravne sigurnosti, lojalne suradnje i dobre uprave.

12

U prilog svojim podrednim zahtjevima tužitelji su naveli dva tužbena razloga. Prvi se tužbeni razlog temeljio na pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17 i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja. Drugi se tužbeni razlog, koji je istaknut podredno, temeljio na pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi načela proporcionalnosti, jednakosti, individualizacije kazni i obveze obrazlaganja, prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne.

13

Rješenjima od 31. srpnja 2008. i 28. veljače 2011. odobren je zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevima Komisije od strane Asociación de usuarios de servicios bancarios (u daljnjem tekstu: Ausbanc Consumo) i France Telecom, s jedne strane, i European Competitive Telecommunications Association (u daljnjem tekstu: ECTA), s druge strane.

14

Opći je sud odbio sve navedene tužbene zahtjeve kao i tužbu u cjelini.

15

Žalitelji od Suda zahtijevaju:

16

Komisija od Suda zahtijeva da:

17

Ausbanc Consumo od Suda zahtijeva da:

18

France Telecom od Suda zahtijeva da:

19

ECTA od Suda zahtijeva da:

20

U prilog svojoj žalbi žalitelji navode deset razloga za ukidanje pobijane presude.

21

Najprije je potrebno ispitati prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe kao i protiv zahtjeva za pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom koji su postavili žalitelji i Ausbanc Consumo.

22

Komisija ističe prigovor nedopuštenosti žalbe, pozivajući se na sljedeće argumente.

23

Kao prvo, Komisija naglašava da je žalba iznimno duga i da se ponavlja te da se često na istoj stranici navodi više žalbenih razloga, pa se stoga stječe dojam da ista sadrži više stotina žalbenih razloga, što bi bio „rekord“ u povijesti sudskih sporova Unije.

24

Kao drugo, žalba je gotovo isključivo usmjerena na ishođenje ponovnog utvrđivanja činjenica, i to pod krinkom navoda da je Opći sud primijenio „pogrešan pravni kriterij“.

25

Kao treće, žalbeni su razlozi prečesto navedeni kao obične tvrdnje koje nemaju nikakvo objašnjenje.

26

Kao četvrto, Komisija smatra da žalitelji, s jedne strane, prečesto kritiziraju spornu odluku a ne pobijanu presudu i da, s druge strane, njihove kritike – čak i kada se stvarno odnose na pobijanu presudu – gotovo nikada ne navode točne odlomke ili točke u kojima su sadržane navodne pogreške koje se tiču prava.

27

Kao peto, Komisija ističe da joj je bilo iznimno teško, čak i nemoguće, izvršavati svoja prava na obranu u odnosu na žalbu koja je napisana tako nejasno i nerazumljivo, pa stoga poziva Sud da cijelu žalbu proglasi nedopuštenom.

28

Podredno, Komisija procjenjuje da je žalba, čak i u onim rijetkim trenucima u kojima se odnosi na pravna pitanja, suprotna sudskoj praksi Suda. Stoga poziva Sud da istu obrazloženim rješenjem proglasi očito neosnovanom.

29

Valja podsjetiti da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i članka 112. stavka 1. točke (c) Poslovnika koji je bio na snazi na dan podnošenja ove žalbe, proizlazi da žalba mora točno navoditi osporavane elemente pobijane presude čije se ukidanje zahtijeva, kao i pravne argumente koji određeno podržavaju taj zahtjev, pod prijetnjom nedopuštenosti žalbe ili odnosnog žalbenog razloga (vidjeti osobito presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 426., te Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, EU:C:2010:603, t. 24.).

30

Stoga navedenim zahtjevima ne odgovara, te se mora proglasiti očito nedopuštenim, onaj žalbeni razlog koji nije dovoljno jasno i precizno argumentiran da bi omogućio Sudu izvršavanje kontrole zakonitosti, a osobito ako ključni elementi na kojima se žalbeni razlog temelji ne proizlaze na dovoljno smislen i razumljiv način iz teksta žalbe, koji je u tom pogledu formuliran nejasno i dvoznačno (u tom smislu vidjeti presudu Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 105. i 106., kao i Arkema/Komisija, C‑520/09 P, EU:C:2011:619, t. 61. i tamo navedena sudska praksa). Sud je također presudio da kao očito nedopuštenu treba odbaciti i žalbu koja nema smislenu strukturu, i koja se ograničava na tvrdnje opće prirode, te ne sadrži točne naznake o točkama pobijanog rješenja koje bi sadržavale navodne povrede koje se tiču prava (vidjeti rješenje Weber/Komisija, C‑107/07 P, EU:C:2007:741, t. 26. do 28.).

31

Što se podnesene žalbe tiče, valja utvrditi, kako naglašava i Komisija, da ista sadrži velik broj žalbenih razloga i argumenata koje treba smatrati nedopuštenima. Međutim, ne može se smatrati da je cijela žalba nedopuštena. Naime, određeni broj žalbenih razloga navedenih u žalbi dovoljno precizno naznačuje osporavane elemente pobijane presude i dovoljno jasno iznosi pravne argumente. Stoga je potrebno, bez obzira na nedostatke koji su izneseni u nastavku teksta, odbiti prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe.

32

Žalitelji i Ausbanc Consumo zahtijevali su da im se odobri – sukladno članku 15. UFEU‑a – pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom 23. svibnja 2011.

33

U tom pogledu članak 169. stavak 1. Poslovnika Suda određuje da je žalbeni zahtjev usmjeren na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda u obliku kako je formulirana u izreci odluke.

34

Međutim, zahtjevi žalitelja i Ausbanc Consumo za odobravanje pristupa nisu usmjereni na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke. Nadalje, ove stranke ne daju objašnjenje zašto žele dobiti pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom 23. svibnja 2011. ni u kojoj bi mjeri eventualni pristup tim dokumentima mogao koristiti za potrebe njihovih zahtjeva, koji su usmjereni na ukidanje pobijane presude odnosno odbijanje žalbe.

35

Stoga zahtjeve žalitelja i Ausbanc Consumo za pristup dokumentima treba odbiti kao nedopuštene.

36

Petim dijelom petog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obavljanja nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), u dijelu koji se odnosi na ocjenu zlouporabe vladajućeg položaja i utjecaja na tržišno natjecanje.

37

Nadalje, žalitelji više puta, a osobito u okviru svojeg drugog i trećeg žalbenog razloga, ponavljaju argument da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obavljanja nadzora pune jurisdikcije prilikom utvrđivanja povrede.

38

U mjeri u kojoj su navedeni argumenti istovjetni ili se u velikom dijelu podudaraju, treba ih ispitati zajedno i to prije ostalih žalbenih razloga.

39

Uvodno treba podsjetiti na bitne karakteristike pravnih sredstava koja predviđa pravo Unije kako bi osiguralo djelotvornu sudsku zaštitu poduzetnicima kojima je Komisija svojom odlukom izrekla novčanu kaznu zbog povrede pravila tržišnog natjecanja.

40

Načelo djelotvorne sudske zaštite jest opće načelo prava Unije koje je danas izraženo i u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koji u pravu Unije odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a (vidjeti presude Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 51.; Otis i dr., C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 47., te Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 36.).

41

Treba podsjetiti da, iako temeljna prava iz EKLJP‑a kao opća načela predstavljaju dio pravnog poretka Unije, a što potvrđuje i članak 6. stavak 3. UEU‑a, te iako članak 52. stavak 3. Povelje određuje da se u njoj sadržanim pravima koja odgovaraju pravima sadržanim u EKLJP‑u mora dati isto značenje i opseg primjene kao i potonjima, navedena Konvencija nije pravni akt koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije, a iz razloga što joj Unija nikada nije pristupila (vidjeti presude Schindler Holding i dr./Komisija, EU:C:2013:522, t. 32.).

42

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, pravo Unije predviđa sustav sudskog nadzora odluka Komisije prilikom primjene članka 102. UFEU‑a, koji pruža sva jamstva iz članka 47. Povelje (u tom smislu vidjeti presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 67., i Otis i dr., EU:C:2012:684, t. 56. i 63.). Taj se sistem sudskog nadzora sastoji od nadzora zakonitosti akata institucija, koji je utvrđen u članku 263. UFEU‑a, a koji može sukladno odredbi članka 261. UFEU‑a, biti nadopunjen ovlašću neograničene nadležnosti u vezi s kaznama predviđenima u uredbama.

43

Što se tiče kontrole zakonitosti odluka Komisije u području tržišnog natjecanja, članak 263. UFEU‑a u svojem prvom i drugom stavku određuje da Sud Europske unije ispituje zakonitost akata Komisije koji proizvode pravne učinke prema trećima, te je u tu svrhu nadležan u postupcima zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njihovu primjenu ili zbog zloporabe ovlasti. Sukladno članku 256. UFEU‑a, Opći je sud nadležan za provođenje postupka i odlučivanje u prvom stupnju o zakonitosti odluka Komisije u području prava tržišnog natjecanja, u skladu s člankom 263. UFEU‑a.

44

Ta je kontrola zakonitosti nadopunjena neograničenom nadležnošću u pogledu novčanih kazni i periodičnih penala koje izriče Komisija zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Članak 17. Uredbe br. 17 koji je zamijenjen člankom 31. Uredbe br. 1/2003 određuje da Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale, što znači da Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.

45

Iz iznesenoga proizlazi da se domašaj kontrole zakonitosti proteže na sve dijelove odluka Komisije o primjeni članka 102. UFEU‑a, dok je domašaj neograničene nadležnosti iz članka 31. Uredbe br. 1/2003 ograničen na dijelove navedenih odluka u kojima se utvrđuje novčana kazna ili periodični penali.

46

U mjeri u kojoj se peti dio petog žalbenog razloga odnosi na elemente sporne odluke u kojima se utvrđuje povreda, argument tužitelja – koji se temelji na povredi obveze provođenja nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 47. Povelje – treba razumjeti kao da se odnosi na izvršavanje, u ovom slučaju od strane Općeg suda, kontrole zakonitosti predviđene člankom 263. UFEU‑a.

47

Žalitelji u osnovi tvrde da je Opći sud povrijedio svoju obvezu provođenja nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 47. Povelje prilikom ocjene povrede i njezinih učinaka na tržišno natjecanje. Žalitelji osobito prigovaraju Općem sudu da je ‐ nakon što je utvrdio nepostojanje očite pogreške Komisije u točkama 211., 220., 223., 244., 251. i 263. pobijane presude ‐ odbio njihove argumente. U tom pogledu žalitelji iznose tri prigovora.

48

Svojim prvim prigovorom žalitelji ističu da je Opći sud na elementima koji nisu omogućavali složene gospodarske ocjene obavio kontrolu koja je bila ograničena na postojanje očite pogreške u ocjeni.

49

Svojim drugim prigovorom žalitelji tvrde da se Opći sud pogrešno ograničio na kontrolu očite pogreške u ocjeni kako bi izbjegao utvrđivati podupiru li dokazi koje je podnijela Komisija zaključke koje je ista izvela iz svoje ocjene složene gospodarske situacije u skladu s presudom Komisija/Tetra Laval (C‑12/03 P, EU:C:2005:87, t. 39.).

50

Svojim trećim prigovorom žalitelji tvrde da je Opći sud obvezan, pa čak i u slučaju složenih gospodarskih pitanja, obaviti nadzor pune jurisdikcije u smislu članka 6. EKLJP‑a, kako je protumačen presudom Europskog suda za ljudska prava, A. Menarini Diagnostics S.r.l. protiv Italije (br. 43509/08 od 27. rujna 2001.), u kojem kriterij očite pogreške u ocjeni nema nikakvu važnost.

51

Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, poštivanje članka 6. EKLJP‑a ne sprječava da u postupku upravne prirode „kaznu“ najprije izrekne upravno tijelo. Međutim pretpostavlja se da odluka upravnog tijela, s obzirom na to da sama ne ispunjava uvjete iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, mora biti podvrgnuta kasnijoj kontroli sudskog tijela koje posjeduje neograničenu nadležnost (presude Suda za ljudska prava, Segame SA protiv Francuske, br. 4837/06, § 55., EKLJP 2012, i gore navedena A. Menarini Diagnostics protiv Italije, § 59.).

52

Iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava također proizlazi da u ovlasti sudskog tijela neograničene nadležnosti spada i ovlast preinačiti donesenu presudu u svim točkama, kako onima o činjenicama tako i onima o pravu. Takvo tijelo osobito mora imati ovlast odlučivati o svim pravnim i činjeničnim pitanjima relevantnim za predmet o kojem odlučuje (vidjeti osobito gore navedenu presudu ESLJP‑a, A. Menarini Diagnostics protiv Italije, § 59., kao i presudu Schindler Holding i dr./Komisija, EU:C:2013:522, t. 35.).

53

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nadzor nad zakonitošću uspostavljen člankom 263. UFEU‑a podrazumijeva ovlast suda Unije da ispituje argumente koje tužitelji navode protiv sporne odluke, i to kako u činjeničnom tako i u pravnom dijelu, kao i posjedovanje ovlasti ocjene dokaza, poništenja sporne odluke i izmjene iznosa novčanih kazni (u tom smislu vidjeti presudu Schindler Holding i dr./Komisija, EU:C:2013:522, t. 38. i navedena sudska praksa).

54

Stoga je Sud već bio u prilici naglasiti da, iako u područjima u kojima je nužno provoditi složene gospodarske ocjene Komisija uživa diskrecijski prostor u gospodarskom dijelu, to ne znači da se sudac Unije dužan uzdržati od nadzora nad tumačenjem ekonomskih podataka od strane Komisije. Naime, sudac Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (presude Komisija/Tetra Laval, EU:C:2005:87, t. 39.; Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 54.; te Otis i dr., EU:C:2012:684, t. 59.).

55

Osim toga, nepostojanje obveze kontrole cjelokupne sporne odluke po službenoj dužnosti ne narušava načelo djelotvorne sudske zaštite. U kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da Opći sud po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa, iako jest dužan odgovoriti na istaknute tužbene razloge i izvršiti kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata (presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 66., kao i Kone i dr./Komisija, EU:C:2013:696, t. 32.).

56

Stoga je sudac Unije dužan izvršiti kontrolu zakonitosti na osnovi dokaznih elemenata koje je tužitelj podnio u dokaz istaknutim tužbenim razlozima, te se ne može pozvati na diskrecijsku ovlast Komisije u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljne kontrole prava i činjenica (vidjeti u tom smislu presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 62., kao i Schindler Holding i dr./Komisija, EU:C:2013:522, t. 37.).

57

Imajući navedene karakteristike u vidu, nadzor nad zakonitošću uspostavljen člankom 263. UFEU‑a udovoljava zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, koje u pravu Unije odgovara članku 47. Povelje (u tom smislu vidjeti presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 67.; Otis i dr., EU:C:2012:684, t. 56.; kao i Schindler Holding i dr./Komisija, EU:C:2013:522, t. 38.).

58

U ovom su se slučaju žalitelji ograničili na isticanje opće tvrdnje o postojanju pogreške koja se tiče prava u pogledu ispitivanja dokaza koje je podnijela Komisija od strane Općeg suda, a da nisu pobliže naveli prirodu te eventualne pogreške koju je počinio Opći sud, osobito u odnosu na uvjete navedene u točki 54. ove presude. Tako oni ne navode da je Opći sud propustio provjeriti materijalnu točnost podnesenih dokaza, njihovu pouzdanost ili dosljednost, niti da elementi koje je kontrolirao ne predstavljaju skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene gospodarske situacije. Osim toga, žalitelji ne objašnjavaju na koji je način Opći sud u svojim zaključcima navedenim u točkama 211., 220., 223., 244., 251. i 263. pobijane presude, kao i u rasuđivanju koje se na njih odnosi, počinio pogrešku koja se tiče prava.

59

U svakom slučaju treba istaknuti da se prilikom obavljanja nadzora nad zakonitošću uspostavljenog člankom 263. UFEU‑a, Opći sud nije ograničio na provjeru postojanja očitih pogrešaka u ocjeni, već je stvarno pristupio detaljnoj provjeri činjenica i prava sadržanih u pobijanoj odluci u svjetlu žalbenih razloga koje su istaknuli žalitelji, te je time udovoljio zahtjevima nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 47. Povelje (u tom smislu vidjeti presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 82., kao i KME i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 109.).

60

Stoga treba kao neutemeljen odbiti argument da bi Opći sud prekršio svoju obvezu izvršavanja nadzora pune jurisdikcije u pogledu utvrđivanja postojanja povrede, kao i peti dio petog žalbenog razloga.

61

U svojem prvom žalbenom razlogu žalitelji tvrde da im je Opći sud povrijedio prava na obranu. Ovaj se žalbeni razlog sastoji od četiri dijela.

62

Deveti se žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli temelji na predugom trajanju postupka pred Općim sudom. Budući da se u njemu gotovo doslovno ponavlja dio argumentacije iz prvog dijela prvog žalbenog razloga, treba ih ispitati zajedno.

63

Prvim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga, kao i svojim devetim žalbenim razlogom, žalitelji navode da je postupak pred Općim sudom predugo trajao, čime je prekršeno njihovo temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u razumnom roku, koje je zajamčeno člankom 47. Povelje i člankom 6. EKLJP‑a.

64

Iako žalitelji zahtijevaju ukidanje pobijane presude te, podredno, ukidanje navedene presude u dijelu u kojem se potvrđuje novčana kazna koja im je izrečena, ili njezino smanjenje, treba istaknuti da nepoštovanje razumnog roka ne može dovesti do ukidanja pobijane presude, s obzirom na nepostojanje bilo kakve indicije da bi predugo trajanje postupka pred Općim sudom imalo utjecaja na ishod postupka. Naime, ako nepoštovanje razumnog roka nije imalo utjecaja na ishod postupka, ukidanje pobijane presude ne bi ispravilo povredu načela djelotvorne sudske zaštite od strane Općeg suda (presude Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P, EU:C:2013:768, t. 81. i 82.; Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 82. i 83.; kao i Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 81. i 82.).

65

U konkretnom slučaju tužitelji nisu dostavili Sudu nijedan dokaz koji bi dokazivao da je nepoštovanje razumnog roka od strane Općeg suda moglo imati utjecaja na ishod postupka koji se pred njim vodio. Argumentacija žalitelja, prema kojoj ih je trajanje postupka spriječilo u podnošenju žalbe prije objave presude TeliaSonera Sverige (C‑52/09, EU:C:2011:83), osobito ne omogućuje donošenje zaključka da je ishod postupka koji se vodio pred Općim sudom mogao biti drugačiji.

66

U mjeri u kojoj žalitelji podredno zahtijevaju od Suda smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena, treba podsjetiti da povreda od strane suda Unije obveze, koja proizlazi iz članka 47. drugog stavka Povelje, da u predmetima koji su mu podneseni presudi u razumnom roku treba biti sankcionirana u postupku za naknadu štete pokrenutom pred Općim sudom jer upravo takva tužba predstavlja djelotvorni pravni lijek. Stoga se zahtjev za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, već se mora podnijeti samome Općem sudu (presude Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 86. do 90.; Kendrion/Komisija, EU:C:2013:771, t. 91. do 95.; kao i Groupe Gascogne/Komisija, EU:C:2013:770, t. 80. do 84.).

67

Opći je sud, nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, dužan odlučiti o zahtjevu za naknadu štete koji mu je podnesen, i to u vijeću drugačijeg sastava od vijeća koje je sudilo u predmetu čije je trajanje predmetom kritika (presuda Groupe Gascogne/Komisija, EU:C:2013:770, t. 90.).

68

U konkretnom slučaju žalba ne sadrži informacije o prvostupanjskom postupku koje su nužne da bi se Sud mogao očitovati o nepoštovanju razumnog roka od strane Općeg suda.

69

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prvi dio prvog žalbenog razloga kao i deveti žalbeni razlog treba odbiti.

70

U drugom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji smatraju da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, s jedne strane, u točkama 62. i 63. pobijane presude ocijenio da će priloge tužbi i replici uzeti u obzir samo u mjeri u kojoj se njima dokazuju ili dopunjuju tužbeni razlozi ili argumenti koji su izrijekom navedeni u tekstu tužbe i replike, te time što je s druge strane, u točkama 231., 250. i 262. presude - primjenom prethodno navedenog načela - određene argumente iz priloga koji se odnose na izračunavanje završne vrijednosti, prosječno trajanje poslovnog odnosa s klijentima i na dvostruko obračunavanje povećeg broja troškova, proglasio nedopuštenima.

71

Treba istaknuti da je u navedenim točkama Opći sud primijenio postupovno pravilo iz članka 21. Statuta Suda i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda, i koje je navedeno u točki 58. pobijane presude, a prema kojemu iz teksta tužbe moraju biti očiti osnovni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji, pa makar i u sažetom obliku, ali izneseni na smislen i razumljiv način, kako ističe i nezavisni odvjetnik u točki 26. svojeg mišljenja.

72

Što se argumenta prema kojem Opći sud ne bi mogao od žalitelja zahtijevati da u tužbu uvrste sve ekonomske računice koje služe kao osnova za njihove argumente tiče, mora se ustvrditi da žalitelji ne identificiraju s potrebnom preciznošću pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud, pa taj argument stoga valja odbiti kao nedopušten, a sukladno sudskoj praksi navedenoj u točkama 29. i 30. ove presude.

73

Shodno navedenome, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

74

Trećim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud u točki 182. pobijane presude iskrivio činjenice i povrijedio prava na obranu, time što je zaključio da se žalitelji u okviru ocjene učinaka svojeg ponašanja nisu pozvali na nepostojanje nužnosti veleprodajnih proizvoda.

75

Treba ustvrditi da je ovaj argument bespredmetan – kako naglašava i nezavisni odvjetnik u točki 27. svojeg mišljenja – s obzirom na to da navođenje nepostojanja nužnosti veleprodajnih proizvoda od strane žalitelja predstavlja dio šire argumentacije kojom se Opći sud poziva da primijeni kriterije koje je utvrdio Sud u presudi Bronner (C‑7/97, EU:C:1998:569), u kontekstu zlonamjernog odbijanja isporuke. Međutim, kako proizlazi iz točaka 180. i 181. pobijane presude, zlouporaba koja se stavlja na teret žaliteljima, a koja se sastoji od pretjeranog snižavanja marži, predstavlja samostalni oblik zlouporabe, koji je različit od odbijanja isporuke, tako da kriteriji koji su utvrđeni u presudi Bronner (EU:C:1998:569) u ovom slučaju nisu primjenjivi (presuda TeliaSonera Sverige, C‑52/09, EU:C:2011:83, t. 55. do 58.).

76

U skladu s navedenim, treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

77

Četvrtim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio prava na obranu kao i presumpciju nevinosti, zaključivši – u pogledu određenih argumenata iz sporne odluke a koje Komisija nije navela u obavijesti o prigovorima – da je na žaliteljima da dokažu da bi rezultat do kojeg je u svojoj odluci došla Komisija bio drugačiji da su navedeni argumenti odbačeni.

78

Mora se ustvrditi da argumenti žalitelja ne sadrže pobliže naznake u pogledu točaka pobijane presude koji bi eventualno sadržavale pogreške koje se tiču prava.

79

Shodno navedenome i u svjetlu ustaljene sudske prakse navedene u točkama 29. i 30. ove presude, četvrti dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao nedopušten.

80

Imajući sve navedeno u vidu, prvi žalbeni razlog treba odbiti djelomično kao neosnovan, djelomično kao bespredmetan i djelomično kao nedopušten, dok deveti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

81

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava pri definiranju predmetnih veleprodajnih tržišta. Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc Consumo ističu nedopuštenost tog žalbenog razloga.

82

Kao prvo, mora se ustvrditi da uvodni argumenti tog žalbenog razloga ne identificiraju s nužnom preciznošću pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud, već se sastoje od općenitih i ničim dokazanih tvrdnji koje se u bitnom odnose na povedu presumpcije nevinosti i pravila kojima se uređuje teret dokazivanja, na način da ih treba odbiti kao nedopuštene, a u svjetlu sudske prakse navedene u točkama 29. i 30. ove presude.

83

Kao drugo, žalitelji ističu da je Opći sud u točki 117. pobijane presude počinio pogrešku koja se odnosi na niz činjeničnih ocjena u vezi sa značajnim investicijama povezanim s izdvajanjem pristupa lokalnoj petlji.

84

Međutim, treba podsjetiti da je, sukladno članku 256. UFEU‑a i članku 58. prvom stavku Statuta Suda, žalba protiv odluka Općeg suda ograničena na pravna pitanja. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Opći je sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza za koje smatra da dokazuju te činjenice. Ta ocjena dakle ne predstavlja – osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata – pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (presude Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 32. i navedena sudska praksa, kao i E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 64.).

85

U skladu s tom sudskom praksom, argumentaciju žalitelja o investicijama nužnim za korištenje izdvajanja pristupa lokalnoj petlji treba odbiti kao nedopuštenu.

86

Kao treće, žalitelji osporavaju činjenične ocjene iz točke 115. i povezanih točaka pobijane presude, na temelju kojih je Opći sud u točki 134. presude zaključio da je Komisija s punim pravom s tržišta o kojem je riječ u ovom predmetu isključila izdvajanje pristupa lokalnoj petlji. Žalitelji osobito pogrešnom smatraju ocjenu prema kojoj operater mora raspolagati kritičnom masom kako bi realizirao velike investicije nužne za korištenje izdvajanja pristupa lokalnoj petlji.

87

Kao četvrto, žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku u ocjeni time što se u točki 123. pobijane presude složio s rasuđivanjem Komisije prema kojem se zamjenjivost koja je nužna za svrhu određivanja predmetnog tržišta mora realizirati u kratkom roku. Prema mišljenju žalitelja, Opći je sud zanemario činjenicu da se test SSNIP („small but significant and non transitory increase in price“, test malog ali značajnog i neprelaznog povećanja cijena) mora primijeniti u konkretnom vremenskom okviru.

88

Kao peto, žalitelji kritiziraju pobijanu presudu zbog toga što je Opći sud isključio postojanje asimetrične zamjenjivosti između veleprodajnih proizvoda.

89

Budući da su navedeni argumenti usmjereni na osporavanje činjeničnih ocjena Općeg suda, treba ih – s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 83. ove presude – odbiti kao nedopuštene.

90

Imajući sve prethodno navedeno u vidu, a kako navodi nezavisni odvjetnik u točki 12. svojeg mišljenja, prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc Consumo treba uvažiti, te drugi žalbeni razlog odbiti u cijelosti kao nedopušten.

91

U svojem trećem žalbenom razlogu žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava pri utvrđivanju - u točki 146. i povezanim točkama pobijane presude - navodnog vladajućeg položaja Telefónice i njezinih društava kćeri na predmetnim tržištima. Žalitelji osobito prigovaraju Općem sudu da je postojanje njihovog vladajućeg položaja utemeljio na osnovi njihovih visokih udjela na predmetnim tržištima, naime 100% na regionalnom veleprodajnom tržištu i 84% na nacionalnom veleprodajnom tržištu, ne vodeći pritom računa o pritisku konkurenata kojem su bili izloženi.

92

U tom pogledu dovoljno je ustvrditi da je Opći sud u točkama 156., 157. i 160. do 167. pobijane presude ispitao navode žalitelja usmjerene na dokazivanje konkurentskih pritisaka na predmetnim tržištima te je utvrdio da nijedan od njih nije bio u stanju dovesti u pitanje vladajući položaj koji su žalitelji zauzimali na tim tržištima.

93

U mjeri u kojoj žalitelji svojim navodima žele dovesti u pitanje činjenične ocjene Općeg suda, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 83. ove presude, iste treba odbiti kao nedopuštene.

94

Stoga treći žalbeni razlog treba odbiti kao nedopušten.

95

U svojem četvrtom žalbenom razlogu žalitelji navode da je Opći sud pogrešno utvrdio da su povrijedili članak 102. UFEU‑a, iako nisu postojali svi elementi potrebni da bi se utvrdilo postojanje zlonamjernog odbijanja isporuke, kako ih je definirao Sud u presudi Bronner (EU:C:1998:569), a osobito nužnost inputa. Na taj je način Opći sud povrijedio pravo na vlasništvo žalitelja, kao i načela proporcionalnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti.

96

Kako proizlazi iz točke 74. ove presude, Opći je sud u točkama 180. i 181. pobijane presude istaknuo da se kriteriji koje je Sud utvrdio u svojoj presudi Bronner (EU:C:1998:569) odnose na zlonamjerno odbijanje isporuke. Međutim, zlouporaba koja se stavlja na teret žaliteljima, a koja se sastoji od pretjeranog snižavanja marži, predstavlja samostalni oblik zlouporabe različit od odbijanja isporuke (presuda TeliaSonera Sverige, EU:C:2011:83, t. 56.), na koji se ne mogu primijeniti kriteriji iz presude Bronner (EU:C:1998:569), a osobito osobina nužnosti inputa.

97

Žalitelji također ističu da je odlukom Općeg suda da se ne primijene kriteriji utvrđeni u presudi Bronner (EU:C:1998:569) povrijeđeno njihovo pravo na vlasništvo, kao i načela proporcionalnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti.

98

Neovisno o (ne)utemeljenosti takvih navoda, mora se ustvrditi – kako naglašava i Komisija – da žalitelji iste nisu naveli u postupku pred Općim sudom.

99

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, žalbeni razlog koji se po prvi puta iznosi u žalbi pred Sudom, treba odbiti kao nedopušten. U žalbenom postupku je nadležnost Suda ograničena na ispitivanje ocjene Općeg suda u pogledu tužbenih razloga o kojima se pred njim raspravljalo. Međutim, dopustiti stranci da u žalbi kao žalbeni razlog istakne neki razlog o kojemu se nije raspravljalo pred Općim sudom, značilo bi joj dopustiti da Sudu – čija je nadležnost u pitanjima žalbi ograničena – uputi predmet šireg obuhvata od onog o kojem je odlučivao Opći sud (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, EU:C:2005:408, t. 165. i navedena sudska praksa).

100

Shodno navedenome, a kako navodi i nezavisni odvjetnik u točki 16. svojeg mišljenja, te tvrdnje treba odbiti kao nedopuštene.

101

Imajući sve navedeno u vidu, četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

102

U svojem petom žalbenom razlogu žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom ocjenjivanja zlouporabe i njezinih učinaka na tržišno natjecanje. Ovaj se žalbeni razlog sastoji od šest dijelova.

103

Peti je dio petog žalbenog razloga već razmotren, te u točki 60. ove presude odbijen kao neosnovan.

104

U prilog prvom dijelu petog žalbenog razloga, koji se temelji na povredama koje se tiču prava prilikom primjene testa pretjeranog snižavanja marži, žalitelji se ograničavaju na rezimiranje dvaju testova pretjeranog snižavanja marži koje je primijenila Komisija, kritika koje su na njih iznijeli u svojoj tužbi i odgovora Općeg suda.

105

Budući da žalitelji u tom pogledu ne navode nijednu pogrešku koja se tiče prava koju bi počinio Opći sud, kao ni točke pobijane presude koje bi sadržavale navedenu pogrešku, u skladu s ustaljenom sudskom praksom navedenom u točkama 29. i 30. ove presude, prvi dio petog žalbenog razloga treba odbiti kao nedopušten.

106

Drugim dijelom petog žalbenog razloga, koji se temelji na pogreškama u odabiru veleprodajnih inputa, žalitelji ističu da je Opći sud u točkama 200. do 211. pobijane presude pogrešno ispitao postojanje pretjeranog snižavanja marži za svaki veleprodajni proizvod odvojeno, ne vodeći pritom računa o činjenici da se alternativni operateri koriste optimalnom kombinacijom veleprodajnih proizvoda, zahvaljujući čemu mogu smanjiti svoje troškove, uključujući i izdvojeni pristup lokalnoj petlji.

107

Kako naglašava Komisija, žalitelji svojim argumentima žele dovesti u pitanje ocjene činjenica koje je iznio Opći sud, u dijelu koji se odnosi na definiranje predmetnih tržišta i nekorištenje takve optimalne kombinacije od strane alternativnih operatera, osobito iz točaka 202. i 210. pobijane presude. Žalitelji također ističu i iskrivljavanje činjenica, a da pri tome ne identificiraju elemente spisa koje je Opći sud iskrivio. Shodno navedenome, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 83. ove presude te kako utvrđuje i nezavisni odvjetnik u točki 18. svojeg mišljenja, ovaj argument treba odbiti kao nedopušten.

108

Nadalje, suprotno onome što ističu žalitelji, Opći sud nije u točki 210. pobijane presude pogrešno prebacio teret dokazivanja, nego se zadovoljio isticanjem činjenice da elementi na kojima je Komisija utemeljila svoju odluku, i koje žalitelji nisu osporili, pokazuju da se alternativni operateri nisu tijekom razdoblja nezakonitog djelovanja koristili optimalnom kombinacijom.

109

Imajući sve navedeno u vidu, drugi dio petog žalbenog razloga treba odbiti djelomično kao nedopušten, a djelomično kao neosnovan.

110

Trećim dijelom svojeg petog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud u točkama 212. do 232. pobijane odluke, prilikom ispitivanja metode FTA koju je Komisija primijenila u spornoj odluci, počinio više pogrešaka koje se tiču prava.

111

Četvrtim dijelom svojeg petog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud u točkama 233. do 264. pobijane odluke, prilikom ispitivanja metode „razdoblje po razdoblje“ koju je Komisija primijenila u spornoj odluci, počinio više pogrešaka koje se tiču prava.

112

U tom pogledu iz točke 213. pobijane presude proizlazi da je – u okviru izračunavanja pretjeranog snižavanja marži – Komisija izračunala rentabilnost poslovanja žalitelja primjenom dviju metoda, tj. metode „razdoblje po razdoblje“ i metode FTA, koju su predložili žalitelji, kako bi se „osiguralo da metoda koju su predložili žalitelji ne dovede u pitanje zaključak o postojanju pretjeranog snižavanja marži koji proizlazi iz analize ‚razdoblje po razdoblje’“.

113

Treba utvrditi da žalitelji ‐ pod krinkom općih, ničim dokazanih tvrdnji o povredi presumpcije nevinosti i obveze osiguranja djelotvorne sudske zaštite ‐ u stvarnosti žele osigurati preispitivanje dviju metoda koje je upotrijebila Komisija u svrhu izračunavanja njihove rentabilnosti.

114

Međutim, iz sudske prakse navedene u točki 83. ove presude proizlazi da je jedino Opći sud nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza koje uzima u prilog tim činjenicama.

115

Shodno navedenome, a kako predlaže i nezavisni odvjetnik u točki 18. svojeg mišljenja, treći i četvrti dio petog žalbenog razloga treba odbiti kao nedopuštene.

116

Šestim dijelom svojeg petog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava prilikom ispitivanja učinaka njihovog ponašanja na maloprodajnom tržištu.

117

Žalitelji u okviru svojeg prvog prigovora navode da je Opći sud prilikom ispitivanja učinaka ponašanja na maloprodajnom tržištu pogrešno propustio uzeti u razmatranje činjenicu nepostojanja nužnosti inputa, čime je također prekršio i načela koja je Sud utvrdio u svojoj presudi TeliaSonera Sverige (EU:C:2011:83).

118

Ovaj prigovor treba odbiti kao neosnovan jer proizlazi iz pogrešnog shvaćanja točke 69. presude TeliaSonera Sverige (EU:C:2011:83), u kojoj se Sud zadovoljio naznakom da – u okviru ocjenjivanja učinaka smanjenja marži – nepostojanje nužnosti veleprodajnog proizvoda može biti značajno, tako da Opći sud nije bio dužan o tome voditi računa.

119

Na taj je način Opći sud iskoristio svoju marginu prosudbe činjenica u točkama 275. i 276. pobijane presude, te utvrdio da je Komisija u spornoj odluci utvrdila vjerojatnost postojanja učinaka ponašanja žalitelja na predmetnim tržištima, bez obzira na nužnost inputa.

120

Svojim drugim prigovorom žalitelji tvrde da je Opći sud trebao ispitati je li marža između veleprodajnih i maloprodajnih cijena bila pozitivna ili negativna.

121

Kako ističe Komisija, taj prigovor - u onoj mjeri u kojoj ga žalitelji nisu iznijeli pred Općim sudom - treba odbiti kao nedopušten, a s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 98. ove presude.

122

Osim toga, u navedenom se prigovoru ne navode točke pobijane presude koje bi eventualno bile zahvaćene povredama koje se tiču prava, pa on stoga i iz tog razloga mora biti odbijen kao nedopušten, a s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 29. i 30. ove presude.

123

Svojim trećim prigovorom žalitelji ističu da je Opći sud u točki 283. pobijane presude pogrešno odbio kao bespredmetne njihove tvrdnje o nepostojanju dokaza o konkretnim učincima pretjeranog snižavanja marži na tržištu.

124

Navedeni treći prigovor treba odbiti kao neosnovan zato što, s jedne strane, za potrebe utvrđivanja nedopuštenog karaktera neke prakse kakva je i praksa pretjeranog snižavanja marži dostaje postojanje njezinog protutržišnog učinka, a da taj učinak ne mora nužno biti konkretan, već je dovoljno pokazivanje potencijalnog protutržišnog učinka koji omogućava istiskivanje konkurenata koji su barem jednako toliko učinkoviti kao i poduzetnik koji se nalazi u vladajućem položaju (vidjeti presudu TeliaSonera Sverige, EU:C:2011:83, t. 64.), i zato što je, s druge strane, u točki 282. pobijane presude Opći sud ustvrdio, u okviru ocjene činjenica, da je Komisija dokazala postojanje takvih potencijalnih učinaka.

125

Imajući sve navedeno u vidu, šesti dio petog žalbenog razloga treba odbiti, pa dakle peti žalbeni razlog također treba odbiti, djelomično kao nedopušten, a djelomično kao neosnovan.

126

U svojem šestom žalbenom razlogu tužitelji navode da je Opći sud prekršio zabranu Komisiji da djeluje ultra vires, kao i načela supsidijarnosti, proporcionalnosti, pravne sigurnosti, lojalne suradnje i dobre uprave.

127

Prvi se dio ovog žalbenog razloga temelji na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom ispitivanja povrede zabrane Komisiji da djeluje ultra vires, u točkama 289. do 294. pobijane presude.

128

Kao prvo, žalitelji navode da je Opći sud osnažio pogrešno tumačenje sudske prakse iz presude Bronner (EU:C:1998:569) time što je smatrao da je Komisija nadležna ex post uređivati cjenovne uvjete za korištenje infrastruktura koje nisu nužne. Međutim, ova argumentacija nije osnovana, s obzirom na to da bi se sukladno njoj članak 102. UFEU‑a mogao u ovom kontekstu primijeniti jedino ako bi se stekli svi uvjeti iz presude Bronner (EU:C:1998:569). U tom pogledu treba podsjetiti da članak 102. UFEU‑a ima općenito polje primjene i ne bi se mogao ograničiti ‐ kako je Opći sud ispravno istaknuo u točki 293. pobijane presude ‐ postojanjem regulatornog okvira koji bi ex ante usvojio zakonodavac Unije s ciljem reguliranja telekomunikacijskih tržišta.

129

Kao drugo, žalitelji iznose različite ničim dokazane tvrdnje o iskrivljavanju činjenica od strane Općeg suda, o upotrebi koncepata „zakonskog karaktera“ od strane Komisije, ili pak o nepostojanju ovlasti Komisije da ex post određuje cijene korištenja infrastruktura koje nisu nužne. Budući da se ni u jednoj od tih tvrdnji pogreška koja se tiče prava koju je eventualno počinio Opći sud ne identificira s potrebnom dozom preciznosti, treba ih odbiti kao nedopuštene, a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 29. i 30. ove presude.

130

Drugim dijelom svojeg šestog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava u točkama 296. do 308. pobijane presude prilikom ispitivanja povrede načela supsidijarnosti, proporcionalnosti i pravne sigurnosti od strane Komisije.

131

Mora se utvrditi da prvi prigovor žalitelja koji se odnosi na povredu načela proporcionalnosti treba odbiti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 29. i 30. ove presude, a s obzirom da žalitelji ne navode točke pobijane presude koje bi eventualno sadržavale povredu koja se tiče prava.

132

Drugi prigovor odnosi se na navodnu povredu načela pravne sigurnosti od strane Općeg suda u točki 306. pobijane presude zato što je isti prihvatio da ponašanje u skladu s važećim propisima može predstavljati povredu članka 102. UFEU‑a.

133

Ovaj prigovor treba odbiti kao neosnovan, s obzirom na to da – kako ispravno ističu Komisija, ECTA i France Telecom – činjenica da je ponašanje nekog poduzetnika u skladu s važećim propisima ne znači da je ono nužno u skladu i s člankom 102. UFEU‑a.

134

Svojim trećim prigovorom, koji se temelji na povredi načela supsidijarnosti, žalitelji smatraju da je Opći sud u točkama 299. do 304. pobijane presude u značajnoj mjeri iskrivio njihove tvrdnje i zanemario istovjetnost ciljeva prava tržišnog natjecanja s ciljevima važećih propisa. Imajući u vidu navedenu istovjetnost ciljeva, Opći je sud trebao ispitati sukladnost intervencije Komisije prema pravu tržišnog natjecanja s ciljevima španjolske komisije za telekomunikacije (Comisión del Mercado de las Telecomunicaciones, u daljnjem tekstu: CMT) prema spomenutim propisima.

135

Ovaj treći prigovor treba odbiti dijelom kao nedopušten, u dijelu u kojem se odnosi na iskrivljavanje žaliteljevih argumenata, i to iz razloga što žalitelji ne identificiraju argumente koje je Opći sud navodno iskrivio, a dijelom kao neosnovan, u mjeri u kojoj se odnosi na povredu načela supsidijarnosti, i to iz razloga što provedba članka 102. UFEU‑a od strane Komisije nije podložna prethodnom ispitivanju radnji koje su poduzela nacionalna tijela.

136

Trećim dijelom svojeg šestog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, zato što je u točkama 309. do 315. pobijane presude presudio da Komisija nije povrijedila načela lojalne suradnje i dobre uprave.

137

Žalitelji također ističu da je Opći sud u točkama 313. i 314. pobijane presude iskrivio njihove tvrdnje u dijelu u kojem su prigovarali Komisiji da nije djelovala u pogledu svih nužnih činjenica i u suradnji s CMT‑om, a ne da se nije konzultirala s CMT‑om povodom izjave o prigovorima.

138

Opisani treći dio treba odbiti kao nedopušten, s obzirom na to da – a kako je naglasio i nezavisni odvjetnik u točki 41. svojeg mišljenja – žalitelji ne navode elemente koji su navodno iskrivljeni ili pogreške u analizi koje je navodno počinio Opći sud.

139

Imajući sve navedeno u vidu, šesti žalbeni razlog treba odbiti dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

140

U svojem sedmom žalbenom razlogu žalitelji ističu da je Opći sud počinio povrede koje se tiču prava prilikom primjene članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17 i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Ovaj se žalbeni razlog sastoji od dva dijela.

141

Prvim dijelom svojeg sedmog žalbenog razloga žalitelji u osnovi navode da je Opći sud povrijedio načela pravne sigurnosti i zakonitosti kazni, zajamčena člankom 7. EKLJP‑a i člankom 49. Povelje, time što je presudio da im je Komisija s punim pravom izrekla novčanu kaznu zbog spornog pretjeranog snižavanja marži. Žalitelji u tom pogledu navode četiri prigovora.

142

U okviru prvog prigovora, naslovljenog „postojanje jasnih i predvidljivih presedana“, žalitelji se ograničavaju na rezimiranje doslovnog sadržaja točaka 357. do 368. pobijane presude, a da pri tome ne navode točno neku pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud. Shodno tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 29. i 30. ove presude, ovaj prvi prigovor treba odbiti kao nedopušten.

143

U okviru drugog prigovora žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio načela zakonitosti kazni i pravne sigurnosti time što je u točki 357. pobijane presude presudio da Komisija, u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti, odlučuje o svrsishodnosti izricanja novčanih kazni u svakom predmetu zasebno.

144

U dijelu u kojem se odnosi na povredu članaka 6. i 7. EKLJP‑a, ovaj drugi prigovor treba odbiti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 99. ove presude, jer žalitelji ovaj argument nisu naveli u postupku pred Općim sudom.

145

U dijelu u kojem se žalitelji pozivaju na načela zakonitosti kazni i pravne sigurnosti, navedeni prigovor također treba odbiti kao nedopušten, jer žalitelji u prilog svojim argumentima ne navode objašnjenje po čemu bi ta načela dokinula marginu diskrecije Komisije prilikom odlučivanja o izricanju novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja.

146

Trećim prigovorom žalitelji navode da je Opći sud u točkama 360. i 361. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da odluke Komisije 88/518/EEZ od 18. srpnja 1988. o primjeni članka [102. UFEU‑a] (IV/30.178 – Napier Brown – British Sugar) (SL L 284, str. 41.) i Deutsche Telekom predstavljaju presedane kojima se pojašnjavaju uvjeti primjene članka 102. UFEU‑a na prakse pretjeranog snižavanja marži. Žalitelji u osnovi ističu da navedene odluke ne predstavljaju jasne i predvidljive presedane te da nisu mogli razumno pretpostaviti tumačenje članka 102. UFEU‑a koji je u spornoj odluci usvojila Komisija.

147

Treba podsjetiti da načela zakonitosti kazni i pravne sigurnosti ne treba tumačiti u smislu da zabranjuju naknadno objašnjenje pravila o kaznenoj odgovornosti, iako mogu spriječiti retroaktivnu primjenu novog tumačenja norme kojom se utvrđuje kažnjivo ponašanje (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, EU:C:2005:408, t. 217.).

148

Takav je osobito slučaj ako je riječ o tumačenju sudske prakse čiji se ishod nije mogao razumno predvidjeti u trenutku kad je povreda počinjena, osobito u kontekstu tumačenja predmetne odredbe od strane sudske prakse iz tog razdoblja (vidjeti presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, EU:C:2005:408, t. 218. i navedena sudska praksa).

149

U ovom slučaju mora se utvrditi da se tumačenje koje je usvojila Komisija u spornoj odluci, a prema kojem je praksa pretjeranog snižavanja marži suprotna članku 102. UFEU‑a, moglo razumno predvidjeti u trenutku kad je povreda počinjena. To proizlazi iz odluka 88/518 (Napier Brown) i Deutsche Telekom, kao i iz predvidljivih negativnih učinaka prakse pretjeranog snižavanja marži na konkurenciju, kako ispravno naglašava Opći sud u točkama 358. do 362. pobijane presude.

150

Osim toga, u mjeri u kojoj se ovaj treći prigovor temelji na presudi Bronner (EU:C:1998:569), treba podsjetiti da zlouporaba koja se stavlja na teret žaliteljima, a koja se sastoji od pretjeranog snižavanja marži, predstavlja samostalni oblik zlouporabe koji se razlikuje od odbijanja isporuke, i na koji se ne mogu primijeniti kriteriji iz presude Bronner, (EU:C:1998:569), kako je već navedeno u točki 75. ove presude.

151

Shodno navedenome, treći prigovor treba odbiti kao neosnovan.

152

Svojim četvrtim prigovorom žalitelji navode da je Opći sud pogrešno zaključio da je metodologija kojom se Komisija koristila u svrhu utvrđivanja postojanja pretjeranog snižavanja marži razumno zasnovana na jasnim i predvidljivim presedanima. Žalitelji osobito kritiziraju rasuđivanje izneseno u točkama 363. do 369. pobijane presude, u kojem Opći sud zaključuje da se metodologija kojom se Komisija koristila radi utvrđivanja postojanja pretjeranog snižavanja marži mogla razumno predvidjeti.

153

Mora se ustvrditi da žalitelji u osnovi pokušavaju dovesti u pitanje ocjenu činjenica koje se odnose na predvidljivost metodologije kojom se koristila Komisija za utvrđivanje postojanja pretjeranog snižavanja marži, tako da ovaj četvrti prigovor treba odbiti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 83. ove presude.

154

Imajući sve navedeno u vidu, prvi dio sedmog žalbenog razloga treba odbiti dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

155

Drugim dijelom svojeg sedmog žalbenog zahtjeva žalitelji navode da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava kvalificiravši njihovo ponašanje kao povredu počinjenu namjerno ili teškom nepažnjom u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

156

Kada je riječ o pitanju jesu li povrede počinjene namjerno ili teškom nepažnjom, pa – u skladu s time – mogu biti sankcionirane novčanom kaznom na temelju članka 15. stavka 2. podstavka 1. Uredbe br. 17 ili članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, iz sudske prakse Suda proizlazi da je tom uvjetu udovoljeno kada predmetni poduzetnik može biti svjestan protutržišnog karaktera svojeg ponašanja bez obzira na to ima li pri tome svijest o povredi pravila o tržišnom natjecanju sadržanih u ugovoru ili ne (vidjeti presudu Deutsche Telekom/Komisija, EU:C:2010:603, t. 124. i navedena sudska praksa).

157

U prilog drugom dijelu sedmog žalbenog razloga žalitelji navode dva prigovora.

158

Prvim prigovorom žalitelji ističu da nisu bili u stanju predvidjeti protutržišni karakter svojeg ponašanja, i to zbog nemogućnosti predviđanja, s jedne strane, definicije predmetnog tržišta koju je usvojila Komisija i, s druge strane, protutržišne naravi svoje politike cijena.

159

U tom pogledu treba utvrditi da žalitelji u osnovi pokušavaju dovesti u pitanje ocjenu činjenica koje se odnose na predvidljivost definicije predmetnog tržišta, tako da ovaj prvi prigovor treba odbiti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 84. ove presude.

160

Što se protutržišne naravi njihove politike cijena tiče, žalitelji navode da nisu mogli predvidjeti postupanje Komisije na osnovi članka 102. UFEU‑a, a s obzirom na kontrolu i intervencije nacionalnog regulatornog tijela u vezi s njihovim aktivnostima.

161

Mora se utvrditi da djelovanje Komisije na temelju članka 102. UFEU‑a nije podređeno – kako je utvrđeno i u točki 135. ove presude – ispitivanju intervencija koje su poduzela nacionalna regulatorna tijela, te je ono u načelu neovisno od tih intervencija. U tim okolnostima žalitelji se ne bi mogli valjano pozivati na nemogućnost predviđanja djelovanja Komisije zbog intervencija koje su poduzela nacionalna regulatorna tijela, te stoga navedeni prvi prigovor treba odbiti kao neutemeljen.

162

Žalitelji također kritiziraju i točku 341. pobijane presude, u kojoj je Opći sud ustvrdio da nadzor nacionalnog regulatornog tijela počiva na procjenama ex ante a ne na stvarnim povijesnim troškovima žalitelja, tako da navedeni nadzor nije mogao onemogućiti žalitelje da uvide protutržišni karakter njihove politike cijena.

163

Budući da žalitelji ne iznose na koji je način ovo činjenično utvrđenje Općeg suda dovelo do iskrivljavanja činjenica, njihove argumente treba odbiti kao nedopuštene, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 84. ove presude.

164

Svojim drugim prigovorom žalitelji kritiziraju odbijanje njihovog argumenta od strane Općeg suda, kojim su tvrdili da su postupci CMT‑a mogli dovesti do nastanka legitimnih očekivanja u pogledu sukladnosti njihovih cjenovnih praksi s člankom 102. UFEU‑a.

165

Kako naglašava France Telecom, s obzirom na to da su tvrdnje žalitelja navedene u okviru drugog prigovora usmjerene na osporavanje činjeničnih ocjena Općeg suda iz točaka 349. do 351. pobijane presude, iste treba odbiti kao nedopuštene, a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 84. ove presude.

166

Stoga drugi dio sedmog žalbenog razloga treba odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

167

Imajući sve navedeno u vidu, sedmi žalbeni razlog treba odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

168

Svojim osmim žalbenim razlogom, koji se sastoji od tri dijela, žalitelji navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom izračunavanja iznosa novčane kazne.

169

Prvim dijelom svojeg osmog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kvalificirajući njihovo ponašanje kao „vrlo tešku povredu“, te u tom pogledu navode četiri prigovora.

170

Svojim prvim prigovorom žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava pri kvalifikaciji prirode povrede u kontekstu Smjernica iz 1998.

171

U okviru tog prvog prigovora, žalitelji konkretno navode samo točku 386. pobijane presude, u kojoj je Opći sud ‐ uz obrazloženje da praksa Komisije ne može služiti kao pravni okvir za određivanje novčanih kazni u području tržišnog natjecanja ‐ odbio argument prema kojem se kvalifikacija povrede kao „teške“, koju je Komisija usvojila u svojoj odluci Deutsche Telekom, trebala primijeniti na ponašanje žalitelja u najmanju ruku za vrijeme do objavljivanja navedene odluke u Službenom listu Europske unije14. listopada 2003.

172

U tom smislu žalitelji ističu da je Opći sud u točki 386. počinio povredu koja se tiče prava iz razloga što se zlouporaba može kvalificirati kao „ozbiljna“‐ pa stoga i povreda kao „vrlo teška“ ‐ jedino u kontekstu ranijih odluka, što proizlazi i iz Smjernica iz 1998. i iz sporne odluke.

173

Ovaj argument treba odbiti kao neosnovan, zato što točku 386. pobijane presude, kako ispravno naglašava Komisija, treba promatrati zajedno s točkom 383. iste presude, u kojoj se upućuje na točke 353. do 368. presude, u kojima Opći sud utvrđuje postojanje presedana prema kojima se zlouporaba može kvalificirati kao ozbiljna.

174

Shodno navedenome, prvi prigovor treba u dijelu u kojem se odnosi na točku 386. pobijane presude odbiti kao neosnovan, a u preostalom dijelu kao nedopušten, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točkama 29. i 30. ove presude, i to u mjeri u kojoj žalitelji ne naznačuju točke pobijane presude koje bi eventualno sadržavale pogrešku koja se tiče prava.

175

Svojim drugim prigovorom žalitelji osporavaju ocjene činjenica od strane Općeg suda o konkretnim učincima isključenja s maloprodajnog tržišta i šteti koju su pretrpjeli potrošači.

176

Kako navode France Telecom i Komisija, s obzirom na to da je drugi prigovor usmjeren na osporavanje ocjene činjenica od strane Općeg suda, treba ga odbiti kao nedopušten, a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 84. ove presude.

177

Svojim trećim prigovorom žalitelji navode da je Opći sud u točki 413. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da se njihovo ponašanje može kvalificirati kao „vrlo teško“, iako je predmetno tržište zemljopisno bilo ograničeno na Španjolsku. U tom pogledu žalitelji navode povredu načela zabrane diskriminacije, imajući u vidu da je kvalifikacija koja je prihvaćena u odlukama Komisije od 16. srpnja 2003. o provedbi članka [102. UFEU‑a] (COMP/38.233 – Wanadoo Interactive, u daljnjem tekstu: odluka Wanadoo) i Deutsche Telekom bila ona „teške“ povrede, i to kod tržišta koja su bila zemljopisno šira od predmetnog, naime njemačkog i francuskog tržišta.

178

Kako ispravno naglašava Komisija, Opći sud je ne počinivši pogrešku koja se tiče prava u točki 413. pobijane presude zaključio da kvalificiranje povrede kao „vrlo teške“nije isključeno zato što je predmetno tržište zemljopisno ograničeno na Španjolsku. Sama po sebi činjenica da je Komisija u odlukama Deutsche Telekom i Wanadoo okvalificirala povrede kao „teške“, iako su predmetna tržišta bila zemljopisno šira od onog o kojem je riječ u ovom predmetu, nema utjecaja na ocjenu jer kvalifikacija povrede kao „teške“ili „vrlo teške“ ne ovisi samo o širini predmetnog zemljopisnog tržišta, već i – kako je ispravno utvrdio Opći sud u točki 413. pobijane presude ‐ o drugim okolnostima povrede.

179

Shodno navedenome, treći prigovor treba odbiti kao neosnovan.

180

Svojim četvrtim prigovorom žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da Komisija nije bila obvezna izmijeniti kvalifikaciju povrede prije i poslije objavljivanja odluke Deutsche Telekom, ili da je barem bila obvezna objasniti na koji je način pri utvrđivanju početnog iznosa novčane kazne vodila računa o promjenjivosti težine povrede tijekom razmatranog razdoblja.

181

Opći je sud u točki 416. pobijane presude ne počinivši pogrešku koja se tiče prava naveo da Komisija prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja udovoljava svojoj obvezi obrazlaganja kada u svojoj odluci navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede, a da pri tome nije obvezna navesti brojčane elemente relevantne za način izračuna novčane kazne (vidjeti presude Weig/Komisija, C‑280/98 P, EU:C:2000:627, t. 43. do 46.; Sarrió/Komisija, C‑291/98 P, EU:C:2000:631, t. 73. do 76., te Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./ Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 463. do 464.).

182

Osim toga, Opći je sud ne počinivši pogrešku koja se tiče prava u točki 420. pobijane presude odbio prigovor žalitelja koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja od strane Komisije zato što nije uzela u razmatranje promjenjivost težine povrede i nije pravila razliku između dva razdoblja povrede. Naime, Komisija je udovoljila svojoj obvezi obrazlaganja time što je u točkama 739. do 750. pobijane presude navela razloge zbog kojih je povredu koju su počinili žalitelji kvalificirala kao „vrlo tešku“ za cijelo razdoblje trajanja povrede, iako njihovo ponašanje nije bilo jednakog stupnja težine tijekom cijelog razdoblja, objasnivši pri tome razlike između predmeta Deutsche Telekom ‐ u kojem je povreda kvalificirana kao teška ‐ i ovog predmeta.

183

Dakako, bilo bi poželjno da Komisija spornu odluku obrazloži u još većoj mjeri nego je izloženo, navodeći osobito brojčane elemente koji su poslužili kako bi se uvažila promjenjivost težine povrede prilikom utvrđivanja početnog iznosa novčane kazne. Međutim, ova mogućnost nije takve naravi da bi mogla u pogledu sporne odluke izmijeniti opseg zahtjeva koji proizlaze iz obveze obrazlaganja (vidjeti u tom smislu presude Weig/Komisija, EU:C:2000:627, t. 47.; Sarrió/Komisija, EU:C:2000:631, t. 77., te Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, EU:C:2003:531, t. 149.).

184

Imajući sve navedeno u vidu, prvi dio osmog žalbenog razloga treba odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

185

Drugi dio osmog žalbenog razloga, koji se sastoji od četiri prigovora, temelji se na povredi načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni, kao i obveze ispitivanja obrazloženja sporne odluke.

186

Svojim trećim prigovorom, koji treba prvi ispitati, žalitelji navode da je Opći sud povrijedio načelo individualizacije kazni time što nije provjerio je li pri izračunu iznosa novčane kazne uzeta u obzir individualna situacija žalitelja.

187

Mora se ustvrditi da treći prigovor ne naznačuje s potrebnom preciznošću eventualnu pogrešku Općeg suda koja se tiče prava, niti točke pobijane presude koje bi sadržavale takvu pogrešku, tako da ga treba odbiti kao nedopušten, a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 29. i 30. ove presude.

188

Svojim prvim prigovorom žalitelji navode da je Opći sud povrijedio načelo zabrane diskriminacije time što je zanemario činjenicu da su okolnosti iz odluka Deutsche Telekom i Wanadoo slične okolnostima iz sporne odluke, a da su dovele do novčane kazne deset puta manjeg iznosa.

189

Međutim, kako navodi Opći sud u točki 425. pobijane presude, Sud je već više puta presuđivao da ranija praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, te da odluke u drugim predmetima za potrebe utvrđivanja postojanja diskriminacije imaju samo indikativni karakter (presuda Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 104. i tamo navedena sudska praksa).

190

Stoga činjenica da je u prošlosti za određene kategorije povreda izricala novčane kazne određene visine ne može spriječiti Komisiju da nove kazne utvrdi i u većem iznosu ako ocijeni da je povećanje sankcije nužno radi provedbe politike Unije u području tržišnog natjecanja, koja je isključivo definirana Uredbom br. 1/2003 (presuda Tomra Systems i dr./Komisija, EU:C:2012:221, t. 105. i tamo navedena sudska praksa).

191

Stoga je Opći sud u točki 427. pobijane presude ispravno odbio argumentaciju koja se temelji na usporedbi između novčane kazne izrečene žaliteljima i novčanih kazni koje je Komisija izricala u drugim odlukama u području tržišnog natjecanja i zaključio da se u ovom slučaju ne može utvrditi postojanje bilo kakve povrede načela jednakog postupanja.

192

Svojim drugim prigovorom žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio načelo proporcionalnosti time što nije ustvrdio da je početni iznos novčane kazne ‐ koji je utvrđen u visini od 90 milijuna eura ‐ neproporcionalan. U tom pogledu žalitelji ističu, s jedne strane, da je taj početni iznos drugi najviši iznos određen zbog zlouporabe vladajućeg položaja i, s druge strane, da je ukupni iznos novčane kazne 12,5 puta odnosno 11,25 puta veći od iznosa izrečenog Deutsche Telekomu i Wanadoou za slične zlouporabe.

193

Osim toga, svojim četvrtim prigovorom žalitelji navode da je Opći sud povrijedio svoju obvezu ispitivanja obrazloženja sporne odluke time što je smatrao da Komisija nije bila dužna osobito pažljivo obrazložiti odluku da u ovom postupku izrekne novčanu kaznu znatno većeg iznosa od onih iz odluka Wanadoo i Deutsche Telekom, a imajući u vidu sličnosti između ta tri predmeta.

194

Što se ispitivanja obrazloženja sporne odluke tiče, treba utvrditi da je Komisija, iako doduše jest u točkama 739. do 750. sporne odluke analizirala razlike između predmeta Deutsche Telekom i ovog predmeta, ipak dala samo malen broj objašnjenja u pogledu razloga koji u ovom slučaju opravdavaju izricanje novčane kazne znatno većeg iznosa od onog utvrđenog u odlukama Wanadoo i Deutsche Telekom. Komisija je osobito mogla precizirati metodologiju koja je korištena za utvrđivanje početnog iznosa, po uzoru na Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.), koje nisu važile u vrijeme kad su se relevantne činjenice dogodile.

195

Međutim, Opći sud u točki 434. pobijane presude ispravno navodi da je Komisija ispunila svoju obvezu obrazlaganja jer je u spornoj odluci navela elemente kojima je izmjerila težinu i trajanje povrede. U tim uvjetima Opći je sud također s pravom smatrao da Komisija nije dužna navesti brojčane elemente koji se odnose na način izračuna novčane kazne, a sukladno sudskoj praksi navedenoj u točkama 181. i 183. ove presude.

196

Što se proporcionalnosti novčane kazne izrečene žaliteljima tiče, Opći je sud u točki 429. pobijane presude ispravno smatrao da „načelo proporcionalnosti znači da Komisija iznos novčane kazne mora utvrditi proporcionalno elementima koji su uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja težine povrede“.

197

U četvrtom prigovoru žalitelji također navode da je Opći sud povrijedio članak 6. EKLJP‑a time što nije obavio nadzor pune jurisdikcije u pogledu proporcionalnosti početnog iznosa novčane kazne, a na koji je bio obvezan.

198

Kako je pobliže navedeno u točki 44. ove presude, kontrola zakonitosti predviđena člankom 263. UFEU‑a nadopunjena je neograničenom nadležnošću sukladno članku 261. UFEU‑a u pogledu novčanih kazni i periodičnih penala koje izriče Komisija zbog povreda pravila tržišnog natjecanja. Članak 17. Uredbe br. 17, koji je zamijenjen člankom 31. Uredbe br. 1/2003, određuje da Sud ima neograničenu nadležnost prilikom nadzora odluka Komisije kojima ona izriče novčane kazne ili periodične penale, što znači da njihov iznos može ukinuti, smanjiti ili povećati.

199

Članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003, koji je zamijenio članak 15. stavak 2. podstavak 2. Uredbe br. 17, određuje da se iznos novčane kazne mora odrediti s obzirom na težinu i trajanje povrede.

200

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a sud Unije dužan, kako bi u pogledu novčane kazne udovoljio zahtjevima nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 47. Povelje, ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede.

201

U tom pogledu treba istaknuti da je Opći sud u točki 431. pobijane presude naveo da je metodologija utvrđena u točki 1A Smjernica iz 1998. utemeljena na načelu paušalnog iznosa, sukladno kojem se početni iznos novčane kazne – određen prema težini povrede – izračunava s obzirom na narav povrede, njezin konkretan učinak na tržište, ako je isti moguće izmjeriti, kao i na zemljopisnu veličinu predmetnog tržišta.

202

Primjenjujući navedene kriterije i upućujući na točke 371. do 421. pobijane presude, Opći je sud u točki 432. pobijane presude zaključio da početni iznos novčane kazne u visini od 90 milijuna eura nije neproporcionalan, imajući u vidu, s jedne strane, da ponašanje žalitelja predstavlja tešku zlouporabu za koju postoje presedani i koja ugrožava cilj stvaranja unutarnjeg tržišta telekomunikacijske infrastrukture i usluga i, s druge strane, da je ta zlouporaba imala značajan utjecaj na španjolsko maloprodajno tržište.

203

Iako je istina da je Opći sud zaboravio spomenuti da Komisija u spornoj odluci nije objasnila metodologiju kojom se koristila za izračunavanje početnog iznosa novčane kazne, po uzoru na odredbe Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003, a koje nisu važile u vrijeme kad su se relevantne činjenice dogodile, takav propust ipak nije dovoljan da bi se smatralo da je Opći sud počinio pogrešku u nadzoru proporcionalnosti iznosa kazne, koji je pak izvršio na osnovi kriterija nabrojenih u točki 432. pobijane presude.

204

Iz iznesenoga proizlazi da je Opći sud prilikom ispitivanja argumenata žalitelja kojima se dokazivala neproporcionalnost početnog iznosa stvarno izvršio ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a, na način sukladan zahtjevima nadzora pune jurisdikcije sukladno članku 47. Povelje, ispitavši sve prigovore koje su žalitelji istaknuli radi dokazivanja da iznos novčane kazne nije sukladan težini i trajanju povrede, i to kako one pravne tako i one činjenične naravi. Tijekom ispitivanja tih prigovora Opći je sud međutim zaključio da nijedan od argumenata koje su žalitelji naveli ne opravdava smanjenje početnog iznosa kazne.

205

U mjeri u kojoj navedenim četvrtim prigovorom žalitelji u kontekstu relevantnih činjeničnih okolnosti kritiziraju ocjenu proporcionalnosti početnog iznosa novčane kazne od strane Općeg suda, iznesenu u točki 432. pobijane odluke, treba podsjetiti da Sud ‐ kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe – nema pravo zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je odlučivao na temelju svoje neograničene nadležnosti vlastitom ocjenom, pozivajući se pri tome na razloge pravičnosti, kada su u pitanju novčane kazne izrečene poduzetnicima zbog povrede prava Unije. Stoga Sud, samo kada smatra da je iznos sankcije ne samo neprimjeren, već čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan, može iz razloga neprimjerenosti iznosa novčane kazne utvrditi postojanje pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud (u tom smislu vidjeti presude E.ON Energie/Komisija, EU:C:2012:738, t. 125. i 126.; Quinn Barlo i dr./ Komisija, C‑70/12 P, EU:C:2013:351, t. 57., i Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, C‑586/12 P, EU:C:2013:863, t. 33. i navedena sudska praksa).

206

U ovom se slučaju mora ustvrditi da žalitelji nisu dokazali zašto bi početni iznos od 90 milijuna eura koji je u spornoj odluci utvrdila Komisija bio pretjeran do te mjere da bi bio neproporcionalan u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude.

207

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da drugi dio osmog žalbenog razloga treba odbiti dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

208

Trećim dijelom svojeg osmog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud počinio povrede koje se tiču prava prilikom ispitivanja uvećanja početnog iznosa kazne u svrhu odvraćanja, kvalifikacije žaliteljevog ponašanja „dugotrajnom povredom“ i smanjenja iznosa novčane kazne zbog postojanja olakšavajućih okolnosti.

209

U prilog prvom prigovoru koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava prilikom uvećanja početnog iznosa kazne u svrhu odvraćanja, žalitelji navode sljedeće argumente.

210

S jedne strane žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio načelo zabrane diskriminacije i načelo proporcionalnosti time što se suglasio s povećanjem početnog iznosa kazne u svrhu odvraćanja, iako je njihova gospodarska snaga bila usporediva sa snagom poduzetnika u odlukama Wanadoo i Deutsche Telekom, u kojima Komisija nije odredila takvo uvećanje.

211

Budući da praksa Komisije pri donošenju odluka ne može služiti kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja, Opći je sud ispravno u točki 441. pobijane presude odbio navedeni argument koji se temelji na takvoj praksi, a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 189. i 190. ove presude.

212

S druge pak strane žalitelji navode da je Opći sud dao za pravo rasuđivanju Komisije na način da je jednostavno općenito uputio na uvodne izjave sporne odluke, a da nije ispitao primjerenost korištenja multiplikativnog faktora od 25%, unatoč postojanju obveze obavljanja nadzora pune jurisdikcije.

213

U tom je pogledu važno podsjetiti da izvršavanje neograničene nadležnosti predviđene člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003 ne znači da se nadzor vrši po službenoj dužnosti te se mora istaknuti da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran. Osim kada je riječ o apsolutnim zaprekama vođenju postupka, koje sudac mora ispitati po službenoj dužnosti, a kakva je npr. nepostojanje obrazloženja sporne odluke, na tužitelju je obveza isticanja tužbenih razloga protiv sporne odluke i podnošenja dokaza u prilog svojim navodima (presude Chalkor/Komisija, EU:C:2011:815, t. 64., te KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 131.).

214

Međutim, mora se utvrditi da je Opći sud u točkama 438. do 441. pobijane presude ispitao način na koji je Komisija obrazložila povećanje početnog iznosa novčane kazne i utvrdio da se to povećanje, u skladu s propisima, temelji na podacima navedenim u spornoj odluci a koji se odnose na ekonomsku snagu žalitelja. Na taj je način Opći sud izvršio ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a na način koji je sukladan zahtjevima nadzora pune jurisdikcije, te je ispitao sve prigovore, kako činjenične tako i pravne naravi, koje su tužitelji naveli u tom kontekstu.

215

Iz svega navedenoga proizlazi da prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

216

Drugi se prigovor žalitelja temelji na pogreškama koje se tiču prava prilikom kvalifikacije žaliteljevog ponašanja kao „dugotrajne povrede“.

217

Što se početka povrede tiče, žalitelji ističu da je Opći sud pogrešno propustio razlikovati razdoblje koje prethodi donošenju odluke Deutsche Telekom od onoga koje mu je slijedilo kao i ocijeniti težinu povrede u svakom od tih razdoblja, čime je povrijedio načelo zabrane diskriminacije kao i svoju obvezu obavljanja nadzora pune jurisdikcije.

218

Mora se ustvrditi da ovaj argument treba odbiti kao bespredmetan, u mjeri u kojoj žalitelji navode da je Opći sud trebao razlikovati dva razdoblja povrede s obzirom na njezin navodno promjenjivi intenzitet ne objašnjavajući po čemu bi trajanje povrede bilo smanjeno.

219

Žalitelji također ističu da je Opći sud iskrivio njihove tvrdnje, ali pri tome ne navode točno elemente koji su bili iskrivljeni ili pogreške u analizi koje je Opći sud navodno počinio. Shodno navedenome, u svjetlu sudske prakse navedene u točki 84. ove presude, ovaj argument treba odbiti kao nedopušten.

220

Što se tiče datuma prestanka trajanja povrede, Opći je sud prema navodima žalitelja utvrdio da je Komisija dokazala postojanje povrede samo do kraja prve polovine 2006. Posljedično, žalitelji navode da je Opći sud prebacio teret dokazivanja time što je ocijenio da oni nisu podnijeli dokaz o nepostojanju pretjeranog snižavanja marži tijekom druge polovice 2006., iako je dužnost utvrđivanja postojanja povrede bila na Komisiji.

221

Iz točke 451. pobijane presude proizlazi da je Opći sud, na osnovi elemenata iz spisa koje žalitelji nisu osporavali, utvrdio da su i veleprodajne i maloprodajne cijene Telefónice de España SAU ostale nepromijenjene između mjeseca rujna 2001. i dana prestanka povrede 21. prosinca 2006., a da pri tome žalitelji nisu isticali bilo kakvu promjenu troškova koje je Komisija uzela u obzir. Na taj način Opći sud nije prebacio teret dokazivanja, već je ispravno pristupio ocjeni dokaznih elemenata koji su mu bili podneseni, kako ističe i nezavisni odvjetnik u točki 171. svojeg mišljenja.

222

U skladu s navedenim, drugi prigovor treba odbiti dijelom kao nedopušten, dijelom kao bespredmetan, a dijelom kao neosnovan.

223

Treći se prigovor temelji na pogreškama koje se tiču prava prilikom ispitivanja smanjenja iznosa novčane kazne zbog postojanja olakšavajućih okolnosti.

224

Kao prvo, žalitelji navode da je Opći sud primijenio „pogrešan pravni kriterij“ kada je ocijenio ‐ u svrhu ocjene primjerenosti smanjenja kazne za 10% koje im je odobrila Komisija zbog legitimnih očekivanja ‐ da je njihova nepažnja bila izuzetno teška.

225

Mora se ustvrditi da je Opći sud u točki 459. pobijane presude pristupio ocjenama činjenica koje se odnose na stupanj nepažnje žalitelja. U skladu s time, taj argument treba odbiti kao nedopušten, a sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 84. ove presude.

226

Kao drugo, žalitelji kritiziraju točku 461. pobijane presude u kojoj se Opći sud – tijekom ispitivanja navodno novog karaktera predmeta – poziva na svoje rasuđivanje o postojanju jasnih i predvidljivih presedana. U tom pogledu Opći je sud navodno primijenio očito pogrešan kriterij, odnosno kriterij pravne sigurnosti, te je zanemario činjenicu da jednu od olakšavajućih okolnosti određenih Smjernicama iz 1998. predstavlja i postojanje razumne dvojbe poduzetnika u (ne)dopuštenost njegovog ponašanja. Međutim, prema mišljenju žalitelja, navedena razumna dvojba postojala je najmanje do listopada 2003., kada je objavljena odluka Deutsche Telekom, koja se nastavila sve do objave presude TeliaSonera Sverige (EU:C:2011:83).

227

U tom pogledu treba ustvrditi da postojanje razumne dvojbe kod žalitelja predstavlja činjenično pitanje koje spada isključivo u diskrecijsku ovlast Općeg suda, tako da – sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 84. ove presude – četvrti prigovor treba odbiti kao nedopušten.

228

Iz navedenoga slijedi da treći dio osmog žalbenog razloga treba odbiti dijelom kao nedopušten, dijelom kao bespredmetan, a dijelom kao neosnovan.

229

Imajući sve navedeno u vidu, osmi žalbeni razlog treba odbiti dijelom kao nedopušten, dijelom kao bespredmetan, a dijelom kao neosnovan.

230

Svojim desetim žalbenim razlogom žalitelji navode da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obavljanja nadzora pune jurisdikcije u smislu članka 6. EKLJP‑a u pogledu utvrđivanja iznosa novčane kazne time što nije primijenio svoju ovlast neograničene nadležnosti utvrđenu u članku 261. UFEU‑a i članku 31. Uredbe br. 1/2003.

231

Mora se ustvrditi da žalitelji u okviru desetog žalbenog razloga ne navode s potrebnom preciznošću pobijane elemente presude, već se ograničavaju na opće i ničim dokazane tvrdnje da je Opći sud trebao pristupiti ispitivanju svih dokaznih elemenata i svih relevantnih činjeničnih okolnosti kako bi ocijenio primjerenost iznosa novčane kazne. Međutim, treba naglasiti da je argumentacija navedena u prilog ovom žalbenom razlogu, a koja se odnosi na povredu obveze obavljanja nadzora pune jurisdikcije, u onoj mjeri u kojoj su žalitelji s potrebnom preciznošću naveli osporavane elemente pobijane presude, već ispitana u okviru ostalih žalbenih razloga.

232

Stoga deseti žalbeni razlog treba odbiti kao nedopušten, a sukladno sudskoj praksi navedenoj u točkama 29. i 30. ove presude.

233

Iz svih prethodno iznesenih razmatranja proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti.

234

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

235

Na temelju članka 140. stavka 3. Poslovnika, Sud može odlučiti da intervenijent snosi vlastite troškove.

236

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku, treba im, sukladno zahtjevu Komisije, naložiti snošenje troškova postupka.

237

France Telecom, Ausbanc Consumo i ECTA, intervenijenti, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: