—

za Sandler AG, H.-M. Wolffgang, Steuerberater, kao i N. Harksen i R. Hannemann‑Kacik, Rechtsanwältinnen,

—

za Hauptzollamt Regensburg, M. Brandl i C. Stephan, u svojstvu agenata,

—

za Helensku Republiku, F. Dedousi, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, L. Keppenne i B.‑R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 16. i 32. Protokola br. 1 iz Priloga V. Sporazumu o partnerstvu između Skupine afričkih, karipskih i pacifičkih zemalja s jedne strane i Europske zajednice i njezinih država članica s druge strane, potpisanog u Cotonouu 23. lipnja 2000. (SL L 317, str. 3.) i odobrenog u ime Zajednice Odlukom Vijeća 2003/159/EZ od 19. prosinca 2002. (SL 2003, L 65, str. 27.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 1., str. 3., u daljnjem tekstu: Sporazum iz Cotonoua), članaka 220. i 236. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.) kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006. (SL L 363, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 187., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik) kao i članka 889. stavka 1. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 (SL L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je zadnje izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 214/2007 od 28. veljače 2007. (SL L 62, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 15., str. 236., u daljnjem tekstu: Uredba br. 2454/93).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Sandler AG (u daljnjem tekstu: Sandler) nai Hauptzollamt Regensburg (glavni carinski ured u Regensburgu (Njemačka), u daljnjem tekstu: HZA) povodom dviju odluka o utvrđivanju uvoznih carina koje je izdao HZA uslijed naknadnog nadzora zbog neusklađenosti pečata na potvrdama o prometu robe EUR.1 (u daljnjem tekstu: potvrda EUR.1) koje su izdala nadležna nigerijska tijela, s pečatima koje su navedena tijela dostavila Europskoj komisiji.

3

Europska unija je Sporazumom iz Cotonoua jednostrano odobrila povlašteno tarifno postupanje za proizvode koji potječu iz Skupine afričkih, karipskih i pacifičkih država (AKP) (u daljnjem tekstu: države AKP‑a). U tu svrhu je ishodila odstupanje, do 31. prosinca 2007. od klauzule najpovlaštenije nacije iz članka 1. stavka 1. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) iz Priloga 1 A Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključenog 15. travnja 1994. u Marrakechu i odobrenog Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.) (SL L 336, str. 1.). Taj režim od 1. siječnja 2008. više nije na snazi.

4

Članak 36. stavak 3. Sporazuma iz Cotonoua predviđao je da jednostrane trgovinske povlastice koje se primjenjuju prema Četvrtoj konvenciji između država AKP‑a i Zajednice, tijekom pripremnog razdoblja vrijede za sve države AKP‑a, pod uvjetima definiranima u Dodatku V. tom Sporazumu. Zato je bilo dopušteno neke proizvode, uključujući i tekstil iz država AKP, uvoziti u Uniju bez carine ili davanja s istovrsnim učinkom. Članak 37. stavak 1. navedenog sporazuma precizirao je da pripremno razdoblje završava najkasnije 31. prosinca 2007.

5

Dodatak V. istom sporazumu određivao je uvjete primjene trgovinskog režima koji se primjenjivao tijekom pripremnog razdoblja. Na temelju odredaba Protokola br. 1 navedenog dodatka, koje se odnose na definiciju pojma „proizvodi s podrijetlom” i metoda upravne suradnje (u daljnjem tekstu: Protokol br. 1.) proizvodi s podrijetlom iz država AKP‑a, sukladno članku 14. stavku 1. točki (a) Protokola br. 1., pri njihovu uvozu u Uniju mogli bi imati korist od primjene Priloga V. Sporazumu iz Cotonoua ako se priloži potvrda EUR. 1. koju na temelju članka 15. stavka 1. Protokola br. 1. izdaju carinska tijela države izvoznice.

6

Potvrde EUR. 1 imale su pečat carinskih tijela države izvoznice čiji su ogledni otisci, na temelju članka 31. stavka 1. Protokola br. 1. trebali biti dostavljeni Komisiji koja ih šalje državama članicama. Ista odredba predviđala je da se potvrde EUR. 1 prihvaćaju u svrhu primjene povlaštenoga tretmana od datuma kada Komisija primi nužne informacije. Članak 31. stavak 2. Protokola br. 1. precizirao je da si Unija i države AKP‑a međusobno pomažu putem svojih odnosnih carinskih vlasti u provjeri vjerodostojnosti potvrda o prometu robe EUR.1.

7

Članak 23. Protokola br. 1. predviđao je da se dokazi o podrijetlu podnose carinskim tijelima zemlje uvoznice u skladu s postupkom koji je na snazi u toj zemlji.

8

Članak 16. Protokola br. 1. naslovljen „Naknadno izdane potvrde o prometu EUR.1” glasio je:

„1.   [...] [potvrda EUR.1] može se iznimno izdati nakon izvoza proizvoda na koje se odnosi ako:

2.   Radi provedbe stavka 1. izvoznik u svom zahtjevu mora naznačiti mjesto i datum izvoza proizvoda na koje se potvrda o prometu robe EUR.1 odnosi te navesti razloge za svoj zahtjev.

3.   Carinske vlasti mogu naknadno izdati [potvrdu EUR.1] tek nakon što provjere odgovaraju li podaci navedeni u izvoznikovu zahtjevu podacima iz odgovarajuće evidencije.

4.   Naknadno izdane potvrde o prometu robe EUR.1 moraju sadržavati jednu od ovih naznaka:

‘NACHTRÄGLICH AUSGESTELLT’, ‘DÉLIVRÉ A POSTERIORI’, ‘RILASCIATO A POSTERIORI’, ‘AFGEGEVEN A POSTERIORI’, ‘ISSUED RETROSPECTIVELY’, ‘UDSTEDT EFTERFØLGENDE’, ‘ΕΚΔΟΘΕΝ ΕΚ ΤΩΝ ΥΣΤΕΡΩΝ’, ‘EXPEDIDO A POSTERIORI’, ‘EMITIDO A POSTERIORI’, ‘ANNETTU JÄLKIKÄTEEN’, ‘UTFÄRDAT I EFTERHAND’.

5.   Napomena iz stavka 4. unosit će se u polje „Napomene” na [potvrdi o EUR.1.].”

9

Članak 18. Protokola br. 1. naslovljen „Izdavanje potvrde o prometu robe EUR.1 na temelju prethodno izdanog ili popunjenog dokaza o podrijetlu” predviđao je:

„Kada se proizvodi s podrijetlom stavljaju pod nadzor određene carinske službe u državi AKP‑a ili u [Uniji], izvorni dokaz o podrijetlu može se zamijeniti jednom ili više potvrda o prometu robe EUR.1 radi slanja svih ili nekih od predmetnih proizvoda na druga mjesta unutar država AKP‑a ili [Unije]. Takve zamjenske potvrde EUR.1 izdaje carinska služba pod čiji su nadzor stavljeni ti proizvodi.”

10

Članak 32. Protokola br. 1. naslovljen „Provjera dokaza o podrijetlu” određivao je:

„1.   Naknadne provjere dokaza o podrijetlu obavljaju se nasumičnim odabirom ili kad god carinska tijela zemlje uvoznice imaju osnovane razloge za sumnju u vjerodostojnost tih isprava, u to da su predmetni proizvodi s podrijetlom ili u zadovoljavanje ostalih zahtjeva ovog protokola.

2.   Za potrebe provedbe odredaba stavka 1. carinska tijela zemlje uvoznice carinskim tijelima zemlje izvoznice vraćaju potvrdu o prometu robe EUR.1 i račun, ako je podnesen, izjavu na računu ili kopiju tih isprava uz navođenje, kad je god to prikladno, razloga za upit. Uz zahtjev za provjeru šalju i sve dobivene isprave ili informacije koje upućuju na to da su navodi u dokazu o podrijetlu netočni.

3.   Provjeru obavljaju carinska tijela države izvoznice. Radi toga ta tijela imaju pravo zatražiti sve potrebne dokaze i obaviti svaki potreban uvid u poslovne knjige izvoznika ili kakvu drugu provjeru koju smatraju primjerenom.

4.   Ako carinska tijela zemlje uvoznice odluče obustaviti odobravanje povlaštenog tretmana predmetnim proizvodima dok čekaju ishod provjere, uvozniku se nudi puštanje robe u promet uz primjenu mjera predostrožnosti koje se prosude prijeko potrebnima.

5.   Carinska tijela koja traže provjeru u najkraćem se mogućem roku izvještavaju o nalazima provjere. Nalazi moraju jasno pokazati jesu li isprave vjerodostojne i može li se smatrati da su predmetni proizvodi podrijetlom iz država AKP‑a [...], te da zadovoljavaju ostale zahtjeve ovog protokola.

6.   Ako se u slučaju osnovane sumnje ne dobije nikakav odgovor u roku od deset mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za provjeru ili ako u odgovoru nisu sadržane dostatne informacije za utvrđivanje vjerodostojnosti dotične isprave ili stvarnog podrijetla proizvoda, carinska tijela koja su podnijela zahtjev, osim u iznimnim okolnostima, odbijaju primjenu povlaštenoga tretmana.

7.   U slučaju da postupak provjere ili bilo koje druge raspoložive informacije ukazuju na kršenje odredbi ovog protokola, država AKP‑a na vlastitu inicijativu ili na zahtjev [Unije] obavlja odgovarajuće istrage ili dogovara obavljanje tih istraga propisnom brzinom kako bi se prepoznala i spriječila takva kršenja te u tu svrhu predmetna država AKP‑a može pozvati [Uniju] da sudjeluje u tim istragama.”

11

Komisija je, da bi državama članicama uvoznicama pomogla pri primjeni odredaba koje se odnose na povlašteni trgovinski režim predviđen Sporazumom iz Cotonoua, objavila dokument naslovljen „Napomene o Protokolu br. 1 Priloga V. Sporazuma o suradnji država AKP i EZ u vezi s definicijom pojma proizvodi s podrijetlom i metode upravne suradnje” (SL 2002, C 228, str. 2., u daljnjem tekstu: Napomene).

12

U točkama 10., 15. i 17. Napomene sadrže dodatna objašnjenja u vezi s člancima 16. i 32. Protokola br. 1 kao i primjere mogućih slučajeva s naznakom o mjerama koje treba poduzeti.

13

Točka 10. Napomena naslovljena „Članak 16. – tehnički razlozi” određuje:

„[Potvrda EUR. 1] može biti odbijena iz ‚tehničkih razloga’ ako nije izdana u skladu s predviđenim odredbama. Radi se o slučajevima kada se naknadno izdane potvrde mogu podnijeti kasnije. Ta kategorija uključuje na primjer sljedeće situacije:

[...]

[...]

[...]

Predložena mjera

Nakon stavljanja naznake DOKUMENT ODBIJEN, s navodima jednog ili više razloga za odbijanje, potvrda se vraća uvozniku kako bi mu se omogućilo naknadno izdavanje nove potvrde. Carinska uprava međutim može eventualno zadržati presliku odbijene potvrde za slučaj naknadnog nadzora ili ako ima razloga da sumnja da se radi o prijevari.”

14

Točka 15. Napomena naslovljena „Članak 32. – Odbijanje povlaštenog režima bez provjere” predviđa:

„Radi se o slučajevima u kojima se smatra da je dokaz o podrijetlu neprimjenjiv. Ta kategorija među ostalim uključuje sljedeće situacije:

[...]

Predložena mjera

Dokaz o podrijetlu mora se označiti s naznakom ‚NEPRIMJENJIVO’ te ga zadržavaju carinska tijela kojima je dostavljen kako bi se izbjegao novi pokušaj korištenja. U slučaju potrebe, carinska tijela države uvoznice bez odgađanja obavještavaju carinska tijela države izvoznice o tom odbijanju.”

15

Točka 17. Napomena naslovljena „Članak 32. – Osnovana sumnja” glasi kako slijedi:

„Ta situacija odnosi se na sljedeće primjere:

[...]

[...]

Predložena mjera

Dokument se šalje za naknadni nadzor tijelima koja su ga izdala, pri čemu se navode razlozi za traženje nadzora. U očekivanju rezultata nadzora, poduzimaju se zaštitne mjere koje carinska tijela smatraju nužnima kako bi se jamčilo plaćanje primjenjivih carina.”

16

Carinski zakonik stavljen je izvan snage Uredbom (EZ) br. 450/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o Carinskom zakoniku Zajednice (Modernizirani carinski zakonik) (SL L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.) čije su određene odredbe postale primjenjive od 24. lipnja 2008. a druge odredbe počele su se primjenjivati od 24. lipnja 2013. Ipak, uzimajući u obzir okolnosti iz glavnog postupka, na njega će se primjenjivati pravila iz Carinskog zakonika.

17

Članak 77. Carinskog zakonika odnosio se na slučajeve kada je carinska deklaracija podnesena elektroničkom razmjenom podataka te je predviđao da su u tome slučaju carinska tijela mogla deklaranta osloboditi obveze da s deklaracijom podnese priložene isprave. U takvom slučaju, ti dokumenti su međutim morali biti na raspolaganju carinskim tijelima.

18

Članak 78. Carinskog zakonika omogućavao je carinskim tijelima da izmijene carinsku deklaraciju kao i da vrše naknadnu provjeru trgovačkih isprava i podataka koji se odnose na uvozne radnje nakon puštanja robe. Ako se revizijom deklaracije ili naknadnom provjerom utvrdilo da su odredbe, koje uređuju određeni carinski postupak, bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, carinska su tijela, poduzimala potrebne mjere da bi se slučaj, sukladno novim raspoloživim podacima, uredio.

19

Članak 236. stavak 1. Carinskog zakonika precizirao je, među ostalim, postupak koji se odnosio na povrat ili otpust navodno nepostojećeg carinskog duga, kako slijedi:

„1.   Uvozne ili izvozne carine vraćaju se do iznosa za koji se dokaže da u trenutku plaćanja iznos tih carina nije bio zakonski utemeljen ili da je iznos uknjižen protivno članku 220. stavku 2.

[...]

Povrat ili otpust ne odobrava se kad su činjenice koje su dovele do plaćanja ili knjiženja iznosa koji nije zakonski utemeljen rezultat prijevarnog postupanja određene osobe.”

20

Na temelju članka 247. Carinskog zakonika Komisija je donijela potrebne mjere za provedbu navedenog zakonika.

21

Što se tiče postupka povrata ili otpusta carina, članak 889. stavak 1. Uredbe br. 2454/93 sadržavao je određena pravila u vezi s naknadnim odobravanjem povlaštenog tarifnog režima te je glasio:

„1.   Ukoliko se zahtjev za povrat ili otpust temelji na tome da je u trenutku prihvaćanja carinske deklaracije za puštanje robe u slobodni promet postojalo pravo za primjenu smanjene ili nulte stope uvozne carine za robu u okviru carinske kvote, carinskog plafona ili po ostalim povlaštenim tarifnim postupanjima, povrat ili otpust odobrava se samo pod uvjetom da, u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat ili otpust uz koji su priložene potrebne isprave:

Moguće je odobriti povrat ili otpust čak i ako nisu ispunjeni uvjeti iz prethodnog stavka ako za robu nije bila primijenjena smanjena ili nulta stopa carine radi propusta na strani carinskih tijela, a deklaracija za puštanje robe u slobodni promet sadržavala je sve podatke i bile su joj priložene sve isprave potrebne za primjenu smanjene ili nulte stope.”

22

Između 19. svibnja 2005. i 11. srpnja 2007. Sandler je u slobodan promet u Uniji pustio više pošiljaka sintetičkih vlakana s elektroničkim carinskim deklaracijama primjenjujući sustav ATLAS. Hauptzollamt Hamburg‑Hafen‑Waltershof (glavni carinski ured luke Hamburg (Njemačka)) pustio je u slobodan promet tu robu temeljeći se na prijavljenom podrijetlu, to jest Nigeriji, čime je bila omogućena primjena povlaštene carinske stopa „nula”. Carinska tijela nisu tražila podnošenje potvrda EUR. 1 koje su bile navedene u carinskoj deklaraciji niti su izvršila njihov nadzor.

23

Tijekom 2008. HZA je kod naknadnog nadzora potvrda EUR. 1, u skladu s člankom 78. Carinskog zakonika utvrdio da je na 34 potvrde EUR. 1 okrugao pečat s tekstom „NIGERIA CUSTOMS SERVICE” i „TIN CAN ISLAND PORT.LAGOS” uz rub pečata te riječima „ASST.COMPTROLLER o/c Export Seat Releasing Officer” u središnjem dijelu pečata nakon datuma. Prema mišljenju HZA, taj pečat ne odgovara modelu koji su nigerijska tijela dostavila Komisiji u skladu s člankom 31. stavkom 1. Protokola br. 1, koji je bio zakrivljeni pečat s tekstom „NIGERIA CUSTOMS SERVICE” i „EXPORT SEAT” uz rub pečata, a u središnjem dijelu pečata imao je „TINCAN PORT” nakon datuma:

24

Prema podacima koje je HZA pružio sudu koji je uputio zahtjev, modeli pečata koje su dostavila nigerijska tijela bila su na snazi od 1. srpnja 2003. do isteka povlaštenog režima predviđenog u Dodatku V. Sporazumu iz Cotonoua, odnosno 31. prosinca 2007., a nigerijske vlasti između ta dva datuma nisu priopćile nikakvu izmjenu tih modela.

25

Zato je HZA obavijestio društvo Sandler dopisom od 30. travnja 2008. da se potvrde EUR.1 ne mogu prihvatiti i da se na njih treba staviti oznaka „dokument odbijen”. Štoviše, HZA je precizirao da se treba naplatiti uvozna carinska davanja, ali da je međutim moguć povrat plaćenih davanja ako se priloži nova potvrda EUR. 1. S dva rješenja o utvrđivanju uvoznih carina s datumima 14. svibnja 2008. i 3. lipnja 2008. HZA je naložio plaćanje carine u iznosu od 65612,71 eura primjenom carinske stope od 4 % koja se primjenjuje na robu s podrijetlom iz trećih država.

26

Sandler je 10. rujna 2008. podnio potvrde EUR. 1 s pečatom sukladnim modelu koji je dostavljen Komisiji i zatražio povrat carine plaćene povodom dva rješenja o utvrđivanju carine. Te potvrde EUR. 1 sadržavale su u polju br. 7. naslovljenom „Napomene”, navod „being issued in replacement of EUR.1 …” („izdani umjesto EUR.1 …”), zajedno s datumom i brojem potvrda EUR. 1 koje je odbio HZA.

27

HZA je odlukom od 22. rujna odbio povrat zato što je, na temelju članka 889. stavka 1. Uredbe br. 2454/93 naknadno odobravanje povlaštenog režima moguće samo ako je zatražena povlaštena carina još bila na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat. No, povlašteni režim predviđen Sporazumom iz Cotonoua istekao je 31. prosinca 2007. i nikakva povlaštena carina više nije bila predviđena za robu uvezenu iz Nigerije od 1. siječnja 2008.

28

Osim toga, Sandler je zahtijevao povrat carine na osnovi pravičnosti, na temelju članka 239. Carinskog zakonika. Taj je zahtjev HZA također odbio odlukom od 23. veljače 2009.

29

Sandler je iznio prigovore protiv obiju odluka HZA‑a, i oba su ta prigovora odbijena. Sandler je potom pred sudom koji je uputio zahtjev podnio tužbu protiv obiju odluka o odbijanju. Navedeni sud spojio je te tužbe.

30

Sandler pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da se nepravilnost u potvrdi EUR. 1 koju su izdala carinska tijela treće države u okviru sustava upravne suradnje mora smatrati pogreškom koju gospodarski subjekt ne može otkriti. Naime, potonji nema nikakvu nadzornu funkciju, tim više što nije predviđeno da carinska tijela države uvoznice mogu vršiti uvid u potreban model pečata. Osim toga, Sandler navodi da su prvotne potvrde EUR. 1 s materijalnog stajališta bile ispravno sastavljene te da je korišten samo jedan pogrešan pečat. Smatra da se nije niti radilo o nevaljanim potvrdama EUR.1. Stavljanjem pogrešnog pečata nigerijska tijela počinila su samo postupovnu pogrešku koju su ispravila naknadnim izdavanjem ispravljenih potvrda EUR. 1.

31

Sandler u potporu svog stajališta navodi da se u ovom slučaju umjesto pozivanja na postupak iz članka 16. Protokola br. 1, morao izvršiti naknadni nadzor potvrda EUR. 1 na temelju članka 32. navedenog protokola, s obzirom na to da se potvrde o podrijetlu EUR.1 koje su izdala nadležna tijela države potpisnice Sporazuma iz Cotonoua nisu mogle jednostrano poništiti, bez sudjelovanja tijela te države. U slučaju odbijanja potvrde EUR.1 na temelju članka 16. Protokola br. 1 povlašteno podrijetlo robe je neosporivo i jedino bi zbog razloga unutarnje uprave bilo problematično redovno izdavanje potvrde EUR.1. Budući da HZA nije podnio zahtjev za naknadni nadzor na temelju članka 32. Protokola br. 1, treba smatrati da nije bilo nikakve dvojbe o vjerodostojnosti potvrde o povlaštenom režimu.

32

HZA u biti tvrdi da je u ovom slučaju bio primjenjiv članak 13. Protokola br. 1 jer su originalne potvrde EUR.1 imale pečat koji je bio vidljivo različit od modela koje su dostavile nigerijske vlasti. Tehničke pogreške iz članka 16. Protokola br. 1 odnosile su se na teže pogreške nego li one iz članka 32. navedenog Protokola. HZA također navodi da se u ovom slučaju korišteni pečat potpuno razlikovao od dostavljenih modela te da nisu uopće bili slični potonjima, tako da se ne radi o „razlici” u smislu točke 17. Napomena u odnosu na dostavljeni model koji bi opravdao dvojbu u pogledu vjerodostojnosti potvrde EUR.1. Razlika između pečata koji su predmet glavnog postupka i modela koje su dostavila nigerijska tijela bila bi toliko velika da bi primjena povlaštene carine bila isključena.

33

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je za odlučivanje o sporu koji se vodi pred njim nužno utvrditi suprotstavlja li se HZA utemeljeno zahtjevu za povrat društva Sandler tvrdnjom da se, na temelju članka 889. Uredbe br. 2454/93, povrat može dodijeliti samo ako je povlaštena tarifa koja je bila na snazi u trenutku kada je roba stavljena u slobodan promet još uvijek primjenjiva u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat. Ako se članak 889. Uredbe br. 2454/93 ne protivi povratu u takvim okolnostima, postavlja se pitanje mogu li tijela države članice, bez izdavanja formalnog zahtjeva za naknadni nadzor na temelju članka 32. Protokola br. 1, izvršiti nadzor i/ili odbiti potvrdu EUR.1 koju je izdala država AKP‑a kada su carinska tijela te države koristila drukčiji pečat od onog koji su dostavila Komisiji i tako na vlastitu inicijativu odbiti uvozniku odobrenje povlaštene carine.

34

U tim okolnostima Finanzgericht München odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 889. stavak 1. prvi podstavak drugu alineja Uredbe br. 2454/93 tumačiti na način da se on protivi zahtjevu za povrat iznosa carine ako je povlašteni tarifni režim zatražen i odobren prilikom stavljanja robe u slobodan promet, i da su tek naknadno, u okviru naknadne provjere do koje je došlo nakon isteka povlaštenog tarifnog režima i ponovnog uspostavljanja uobičajenih carina, tijela države uvoznice pristupila povratu razlike u odnosu na carinu koja je primjenjiva na robu koja potječe iz trećih država.

36

U tom pogledu treba zaključiti, kao što uostalom navodi sud koji je uputio zahtjev u svom zahtjevu za prethodnu odluku, da se izuzeće od primjene članka 236. Carinskog zakonika predviđeno u članku 889. stavku 1. prvom podstavku, drugoj alineji Uredbe br. 2454/93, odnosi, prema tekstu te potonje odredbe, samo na slučajeve u kojima je roba stavljena u slobodan promet, primjenom carine koju bi uobičajeno trebalo platiti, ali se poslije pokazalo da se moglo pozvati na sniženje carine, odnosno izuzeće od carine na temelju, na primjer, povlaštenog režima.

37

Posljedično, u situaciji poput ove u glavnom postupku, kada je povlašteni tarifni režim zatražen i odobren tijekom stavljanja robe u slobodan promet, a da su vlasti države uvoznice tek naknadno, u okviru naknadne provjere do koje je došlo nakon isteka povlaštenog tarifnog režima i ponovnog uspostavljanja uobičajenih carina, pristupile povratu razlike u odnosu na carinu primjenjivu na robu koja potječe iz trećih država, članak 889. stavak 1. prvi podstavak druga alineja Uredbe br. 2454/93 ne može biti prepreka zahtjevu za povrat navedene razlike.

38

Posljedično slijedi da se na prvo postavljeno pitanje treba odgovoriti da članak 889. stavak 1. prvi podstavak druga alineja Uredbe br. 2454/93 treba tumačiti na način da se on ne protivi zahtjevu za povrat iznosa carine kada je povlašteni tarifni režim zatražen i odobren tijekom stavljanja robe u slobodan promet, i da su tijela države uvoznice tek naknadno, u okviru naknadne provjere do koje je došlo nakon isteka povlaštenog tarifnog režima i ponovnog uspostavljanja uobičajenih carina, pristupile povratu razlike u odnosu na carinu koja se primjenjuje na robu koja potječe iz trećih država.

39

Svojim drugim pitanjem kao i prvim dijelom trećeg pitanja, koje valja zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita trebaju li se članak 16. stavak 1. točka (b) i članak 32. Protokola br. 1 tumačiti na način da, ako se tijekom naknadnog nadzora pokaže da pečat stavljen na potvrdu EUR.1 ne odgovara modelu koji su dostavile vlasti države izvoznice, carinska tijela države uvoznice mogu odbiti tu potvrdu i vratiti je uvozniku kako bi mu omogućila da mu se naknadno izda potvrda na temelju članka 16. stavka 1. točke (b) Protokola br. 1, umjesto da pokrenu postupak predviđen člankom 32. tog protokola.

40

U tom pogledu treba navesti da je na temelju članka 14. stavka 1. točke (a) Protokola br. 1 podnošenje potvrde EUR.1 koju su izdala carinska tijela države izvoznice bilo postupovni preduvjet za dopuštanje za proizvode s podrijetlom iz država AKP‑a da koriste režim uveden Dodatkom V. Sporazuma iz Cotonua.

41

Članak 31. stavak 1. Priloga br. 1 predviđao je osim toga da potvrde EUR.1 moraju sadržavati pečat carinskih tijela države izvoznice čiji su modeli otisaka dostavljeni Komisiji, koja ih je dostavila državama članicama. Na temelju drugog podstavka te odredbe potvrde EUR. 1 bile su prihvaćene za primjenu povlaštenog postupanja od dana kada je Komisija primila nužne informacije.

42

Nesporno je da pečati stavljeni na potvrde EUR.1 o kojima je riječ u glavnom postupku očito nisu bili sukladni modelu koji su nigerijske vlasti dostavile Komisiji jer su ti modeli pečata bili na snazi od 1. srpnja 2003. do isteka povlaštenog režima predviđenog u Dodatku V. Sporazumu iz Cotonoua, to jest 31. prosinca 2007. a da u međuvremenu nigerijske vlasti nisu priopćile nikakvu izmjenu.

43

Iz toga proizlazi da, na temelju članka 31. stavka 1. drugog podstavka Protokola br. 1, vlasti države članice uvoznice nisu ni u kojem slučaju mogle prihvatiti potvrde EUR.1 poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.

44

Što se tiče mjere koju bi u takvoj situaciji trebala poduzeti tijela države članice uvoznice, Protokol br. 1 ne sadrži nikakvu odredbu u kojoj izričito ograničava odnosna područja primjene, s jedne strane postupka iz članka 16. tog protokola i s druge strane postupka iz njegova članka 32. Čini se da taj protokol stoga dopušta određenu marginu prosudbe vlastima države članice uvoznice.

45

Izbor između dva postupka treba se izvršiti uzimajući u obzir, osim pravila Protokola br. 1. i Napomena, sve okolnosti spora, uključujući i činjenično stanje.

46

Napomene koje, iako nemaju obvezujući karakter za tijela države članice, korisno su oruđe za osiguranje ujednačene primjene odredaba Protokola br. 1, također u tom pogledu ne sadrže nikakve upute.

47

Naime, točke 10. i 17. tih napomena mogu usmjeriti djelovanje tijela koje je suočeno s razlikama između korištenih pečata i onih čiji je model dostavljen. Točka 10. navedenih napomena preporučuje, u slučaju korištenja „novog, još nedostavljenog pečata” povrat potvrde uvozniku kako bi mu omogućilo naknadno izdavanje potvrde na temelju članka 16. stavka 1. točke (b) Protokola br. 1. S druge strane, točka 17. istih napomena savjetuje da se u slučaju kada korišten pečat „sadrži razlike u odnosu na onaj koji je dostavljen” potvrda pošalje na naknadni nadzor tijelima države izvoznice u skladu s člankom 32. Protokola br. 1.

48

Međutim, treba podsjetiti da točka 10. Napomena navodi mogućnost paralelne primjene odredaba članka 16. stavka 1. i članka 32. Protokola br. 1 te posljedično potvrđuje da se, suprotno onome što je tvrdila Komisija u svojim pisanim očitovanjima, područja primjene tih odredaba međusobno ne isključuju. Navedena točka 10. naime predviđa da tijelo države članice uvoznice koje je vratilo potvrdu koja je uvozniku odbijena kako bi mu omogućilo da traži naknadno izdavanje nove potvrde u skladu s člankom 16. stavkom 1. Protokola br. 1, zadrži presliku odbijene potvrde „u svrhu naknadnog nadzora” sukladno članku 32. Protokola br. 1.

49

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se sustav upravne suradnje, uveden s Protokolom koji, u dodatku sporazumu između Unije i trećih država određuje pravila o podrijetlu proizvoda, temelji na međusobnom povjerenju vlasti država članica uvoznica i onih država izvoznica te da suradnja utvrđena protokolom o podrijetlu proizvoda može funkcionirati samo ako država uvoznica priznaje zakonite procjene države izvoznice u vezi s time (vidjeti presudu od 15. prosinca 2011., Afasia Knits Deutschland, C‑409/10, Zb., str. I‑13331, t. 28. i 29. kao i navedenu sudsku praksu).

50

Međutim, zahtjev za međusobnim povjerenjem nije doveden u pitanje činjenicom da Protokol br. 1 dopušta, ovisno o okolnostima, da tijela države uvoznice izaberu između postupaka predviđenih člankom 16. i člankom 32. tog protokola. Naime, suprotno onome što predlažu Sandler i Komisija, i jedan i drugi postupak zahtijevaju sudjelovanje tijela države izvoznice, pri čemu je jedina razlika u pitanju obraćaju li se tim tijelima tijela države članice uvoznice, sukladno članku 32. Protokola br. 1., ili uvoznik, sukladno članku 16. stavku 1. Protokola br. 1. U obama slučajevima, tek nakon uplitanja tijela države izvoznice proizvodi s podrijetlom iz država AKP‑a o kojima je riječ mogu koristiti režim uspostavljen u Dodatku V. Sporazumu iz Cotonoua. Tako sukladno članku 16. Protokola br. 1, tijela države izvoznice mogu, nakon provjere podataka iz zahtjeva izvoznika, izdati naknadnu potvrdu EUR.1. Također, nadzore predviđene u članku 32. navedenog protokola izvršila su tijela države izvoznice kako bi potvrdila vjerodostojnost potvrda EUR.1 i podrijetlo proizvoda.

51

Osim toga, treba odbiti argument Komisije prema kojem tijela države članice uvoznice mogu odbiti potvrdu EUR.1 samo kada sumnjaju da postoje novi pečati i smatraju da će im ih treće države dostaviti, a ako ne smatraju da će im biti dostavljeni novi pečati, nemaju drugog izbora nego započeti postupak naknadnog nadzora predviđen u članku 32. Protokola br. 1. U praksi bi naime bilo nemoguće da tijela države članice uvoznice djelotvorno razlikuju ta dva slučaja.

52

Što se tiče pitanja mogu li, ako postoji razlika među pečatima, poput one u glavnom postupku, koja je prepoznata ne neposredno pri uvozu već tek pri naknadnom nadzoru, tijela države članice uvoznice još odbiti potvrdu EUR.1 i naložiti uvozniku da poštuje postupak iz članka 16. stavka 1. točke (b) Protokola br. 1, treba pojasniti da pojam „uvoz” u smislu te odredbe, kako je navela Komisija, treba široko shvatiti te stoga u načelu pokriva cijelo razdoblje do isteka svih obveza uvoznika.

53

U skladu s člankom 23. Protokola br. 1 dokazi o podrijetlu trebali bi naime biti podneseni carinskim tijelima u skladu s pravilima postupka koji su na snazi u državi uvoznici, što znači, u slučaju poput ovog iz glavnog postupka, osobito u skladu s Carinskim zakonikom.

54

Članak 77. stavak 2. Carinskog zakonika u tom je pogledu precizirao da kada su carinske formalnosti podnesene elektroničkom razmjenom podataka, kao što je to slučaj u glavnom postupku, carinska su tijela mogla prihvatiti da potvrde EUR.1 ne budu podnesene s carinskom deklaracijom, ali da budu na raspolaganju navedenim tijelima kako bi ona mogla naknadno izvršiti nadzor. Članak 16. Carinskog zakonika predviđao je osim toga da osobe o kojima je riječ, moraju sačuvati, tijekom roka određenog odredbama na snazi i tijekom najmanje tri kalendarske godine, sve dokumente i informacije bez obzira na medij, i članak 221. stavak 3. Carinskog zakonika u vezi s člankom 201. stavkom 2. istog zakonika omogućavao je komunikaciju iznosa carine do tri godine računajući od prijema carinske deklaracije.

55

S obzirom na ta razmatranja, izričaji „pri uvozu nije prihvaćena iz tehničkih razloga” iz članka 16. stavka 1. točke (b) Protokola br. 1 moraju se čitati u vezi s člankom 23. tog protokola i člankom 77. stavkom 2. Carinskog zakonika, na način da se ti izričaji odnose na trenutak kada država uvoznica prvi put stvarno vrši nadzor, u skladu s pravilima postupka, nad potvrdama EUR.1. Stoga se navedeni izričaji mogu također primijeniti tijekom naknadnog nadzora.

56

Posljedično, na drugo pitanje, kao i na prvi dio trećeg pitanja, treba odgovoriti da članak 16. stavak 1. točku (b) i članak 32. Protokola br. 1 treba tumačiti na način da, ukoliko se tijekom nadzora a posteriori pokaže da je na potvrdi EUR.1 bio korišten pečat koji ne odgovara modelu koji su dostavila tijela države izvoznice, carinska tijela države uvoznice mogu odbiti tu potvrdu i vratiti je uvozniku kako bi mu se omogućilo ishođenje potvrde a posteriori na temelju članka 16. stavka 1. točke (b) Protokola umjesto pokretanja postupka predviđenog člankom 32. Protokola.

57

Drugim dijelom trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 16. stavke 4. i 5. Protokola br. 1 tumačiti na način da se mora smatrati da je potvrda EUR.1, koja u svom polju 7. naslovljenom „Napomene” ne sadrži pojam naveden u stavku 4. te odredbe nego naznaku koju konačno treba tumačiti tako da znači da je potvrda EUR.1 bila izdana sukladno članku 16. stavku 1. tog protokola, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, naknadno izdana potvrda EUR.1 koja može robi o kojoj je riječ omogućiti da bude prihvaćena u režim ustanovljen Dodatkom V. Sporazumu iz Cotonoua.

58

U tom pogledu treba navesti da, sukladno članku 14. i članku 15. stavku 7. Protokola br. 1, potvrda EUR. 1 mora u načelu biti izdana čim je izvršen stvarni izvoz robe kako bi se mogla podnijeti carinskim tijelima države uvoznice.

59

Članak 16. stavak 1. Protokola br. 1 predstavlja iznimku od tog pravila time što omogućava, iznimno i izričito odstupajući od članka 15. stavka 7. tog protokola, izdavanje potvrda EUR.1 nakon izvoza, osobito kada je dokazano da je potvrda EUR.1 izdana, ali pri uvozu nije prihvaćena zbog tehničkih razloga.

60

Članak 16. stavci 4. i 5. Protokola br. 1 zahtijeva u tom kontekstu da potvrde EUR.1 koje su naknadno izdane moraju u polju „Napomene” imati jedan od posebnih navoda čiji se precizni tekst nalazi u navedenom stavku 4., to jest navod „naknadno izdano”.

61

S druge strane, u glavnom je postupku nesporno da potvrde EUR.1 koje je podnijelo društvo Sandler nakon što je HZA odbio primiti potvrde EUR.1 koje je prvotno podnio, iako su imale pečat sukladan modelu dostavljenom Komisiji, u polju „Napomene” nisu imale poseban navod iz članka 16. stavka 4. Protokola br. 1 već navod „izdano umjesto” zajedno s datumom i brojem odbijenih potvrda EUR.1.

62

Istina je da bi taj zadnji navod mogao ostaviti dojam da su potvrde koje je Sandler naknadno podnio izdane na temelju članka 18. Protokola br. 1 u pogledu zamjenskih potvrda.

63

Međutim, prema sudu koji je uputio zahtjev, tijelo nadležno za izdavanje tim je navodom u biti iznijelo, dovoljno precizno, da bi potvrde EUR.1 izdane naknadno trebale nadomjestiti prvotno izdane potvrde o povlaštenom režimu. Osim toga, iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da su se Sandler ili tijela države izvoznice namjeravali pozvati na članak 18. Protokola br. 1 ili da su uvjeti za primjenu te odredbe bili ispunjeni.

64

U tim okolnostima, potvrde EUR.1 poput onih iz glavnog postupka mogu u načelu biti izjednačene s naknadno izdanim potvrdama EUR.1 i stoga tijela države uvoznice nisu mogla odbiti prihvatiti ih kao takve.

65

Tako tijela države uvoznice moraju, nakon ocjene svih relevantnih okolnosti, ili prihvatiti nove potvrde EUR.1 kao ispravak tehničke pogreške počinjene pri prvom izdavanju potvrda ili, ako imaju utemeljene sumnje o vjerodostojnosti dokumenata o kojima je riječ ili podrijetlu proizvoda o kojima je riječ, pokrenuti postupak nadzora predviđenog u članku 32. Protokola br. 1.

66

Stoga na drugi dio trećeg pitanja treba odgovoriti da članak 16. stavke 4. i 5. i članak 32. spomenutog Protokola br. 1 treba tumačiti na način da oni ne dopuštaju da tijela države uvoznice odbiju prihvatiti kao naknadno izdanu potvrdu EUR.1 u smislu članka 16. stavka 1. Protokola, potvrdu o prometu robe EUR.1 koja, iako je u svim drugim elementima usklađena sa zahtjevima odredaba tog protokola, u polju „Napomene” ne sadrži pojam naveden u stavku 4. te odredbe nego naznaku koju konačno treba tumačiti tako da znači da je potvrda EUR.1 bila izdana sukladno članku 16. stavku 1. Protokola. U slučaju sumnje u pogledu autentičnosti tog dokumenta ili porijekla dotičnih proizvoda, ta tijela moraju pokrenuti postupak nadzora predviđen člankom 32. navedenog Protokola.

67

S obzirom na odgovor na drugo pitanje, ne treba odgovoriti na četvrto pitanje.

68

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, ne treba odgovoriti na peto pitanje.

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje: