1. 

Svojom žalbom Ured za usklađivanje na unutarnjemu tržištu (žigovi, dizajni i modeli) (OHIM) zahtijeva poništavanje presude Općeg suda Europske unije od 13. rujna 2012., National Lottery Commission/OHIM – Mediatek Italia i De Gregorio (prikaz ruke) ( 2 ), kojom je Opći sud prihvatio tužbu koju je podnio National Lottery Commission ( 3 ), a koja se odnosi na poništenje odluke prvog žalbenog vijeća OHIM‑a od 9. lipnja 2010. ( 4 ) vezano uz postupak za proglašenje žiga ništavim između Mediatek Italia Srl i G. de Gregorija ( 5 ), s jedne strane, i NLC‑a, s druge strane.

2. 

Ovaj predmet prilika je za Sud da jasno odredi položaj nacionalnog prava u pravnom poretku Europske unije i da utvrdi smjernice nadzora koji sudac Unije mora provoditi nad sadržajem i tumačenjem tog prava u okviru sporova oko žiga Zajednice.

3. 

Prvi žalbeni razlog osobito pokreće pitanje može li Opći sud, kojemu je podnesena tužba protiv odluke žalbenog vijeća OHIM‑a, po službenoj dužnosti istražiti sadržaj nacionalnog pozitivnog prava na koje se poziva strana koja zahtijeva poništenje žiga Zajednice zbog postojanja ranijeg prava zaštićenog tim nacionalnim pravom.

4. 

U vezi s tim pitanjem, u ovom mišljenju smatrat ću da provedba cjelokupnog nadzora zakonitosti koja je dužnost Općeg suda pretpostavlja da isti može spor riješiti sukladno nacionalnom pozitivnom pravu i da u tu svrhu može po službenoj dužnosti istražiti sadržaj, uvjete primjene i opseg propisa nacionalnog prava na koje se pozivaju stranke u potporu svojim zahtjevima.

5. 

Međutim, istaknut ću da, kad sudac Unije po službenoj dužnosti pristupi toj provjeri, mora poštovati načelo kontradiktornosti.

6. 

Ako Opći sud nije poštovao to načelo, predložit ću Sudu da prihvati žalbu i poništi pobijanu presudu.

7. 

Ako procijenim da o sporu ne treba odlučivati, pozvat ću Sud da vrati predmet Općem sudu.

8.

Uredba Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice ( 6 ) stavljena je izvan snage i kodificirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice ( 7 ), koja je stupila na snagu 13. travnja 2009.

9.

Sukladno odredbama članka 53. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 207/2009:

„Žig Zajednice također se proglašava ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede, kad uporaba tog žiga može biti zabranjena na temelju nekog drugog ranijeg prava prema zakonodavstvu Zajednice ili prema nacionalnom zakonodavstvu koje uređuje njegovu zaštitu i to posebno:

[...]

10.

Člankom 76. stavkom 1. te uredbe određeno je:

„U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.“

11.

Uredbom Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe br. 40/94 ( 8 ), izmijenjenom Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 od 29. lipnja 2005. ( 9 ), osobito su utvrđena pravila o postupku koji se odvija pred OHIM‑om za opoziv ili proglašenje ništavosti žiga Zajednice.

12.

Pravilom 37. točkom (b) podtočkom iii. Provedbene uredbe određeno je:

„Zahtjev Uredu za opoziv ili proglašenje ništavosti žiga Zajednice, podnesen [OHIM‑u] […], sadrži sljedeće podatke:

[...]

13.

NLC je 2. listopada 2007. od OHIM‑a ishodio registraciju sljedećeg figurativnog žiga Zajednice ( 10 ):

14.

Temeljem članka 52. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 40/94, zamijenjenog člankom 53. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 207/2009 ( 11 ), Mediatek Italia 20. studenoga 2007. podnio je zahtjev za proglašenje ništavosti spornog žiga zbog postojanja ranijeg autorskog prava koje je posjedovao G. De Gregorio nad sljedećim figurativnim znakom ( 12 ):

15.

Odlukom od 16. srpnja 2009. Odjel za poništaje OHIM‑a prihvatio je taj zahtjev zbog toga što je Mediatek Italia u bitnome dokazao postojanje autorskog prava zaštićenog talijanskim zakonodavstvom gotovo identičnog spornom žigu kao i ranije postojanje tog prava u odnosu na navedeni žig.

16.

NLC je podnio žalbu na tu odluku.

17.

Prvo žalbeno vijeće OHIM‑a spornom odlukom odbilo je tu žalbu.

18.

Prvo, žalbeno vijeće smatralo je da je Mediatek Italia podnio dokaz o autorskom djelu kao i o svojstvu ovlaštenika autorskog prava tako što je podnio presliku ugovora sklopljenog u obliku privatne isprave od 16. rujna 1986. ( 13 ) kojim treća osoba, koja se predstavlja kao autor žiga mano portafortuna, potvrđuje da je jednom od podnositelja zahtjeva za poništenjem žiga ustupila svoja prava umnožavanja i upotrebe tog djela, zajedno s drugim dizajnima priloženima tom ugovoru.

19.

Drugo, ocijenilo je da nepravilnosti koje je istaknuo NLC, odnosno napomena o najduljem roku trajanja zaštite autorskog prava od 70 godina, a ovdje taj rok teče tek od 1996., datum poštanskog štambilja koji pada na nedjelju, kad su poštanski uredi zatvoreni, i kvalitativna i dizajnerska razlika između crteža mano portafortuna i drugih dizajna iz priloga nisu takve naravi da bi potaknule sumnje u autentičnost ugovora iz 1986.

20.

Treće, utvrdilo je da je, ako je ugovor sklopljen u obliku privatne isprave dovoljan dokaz izjava volja osoba koje su ga potpisale do provođenja postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave, u skladu s člankom 2702. talijanskog Građanskog zakonika, nadležno slobodno ocijeniti njegov sadržaj.

21.

NLC je zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. rujna 2010. podnio žalbu za poništenje sporne odluke.

22.

U prilog svojoj žalbi NLC se pozvao na tri tužbena razloga, na kršenje članka 53. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 207/2009, na nezakonitost odbijanja žalbenog vijeća da pokrene usmeni postupak ili da provede istražne radnje i na pogrešnu ocjenu svoje nadležnosti za ispitivanje autentičnosti ugovora iz 1986.

23.

Opći sud pobijanom odlukom prihvatio je žalbu i naložio OHIM‑u snošenje troškova.

24.

Opći sud, koji je ispitao prvi i treći tužbeni razlog zajedno, prvo se u točkama 17. do 21. pobijane presude pozvao na postupak koji se provodi povodom zahtjeva za poništenje žiga Zajednice temeljem postojanja ranijeg autorskog prava zaštićenog u okviru nacionalnog prava.

25.

U točkama 18. i 19. pobijane presude naveo je točke 50. do 52. presude Suda od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM ( 14 ), prije nego što se pod točkom 20. pobijane presude pozvao na svoju sudsku praksu utemeljenu na pojmu „općepoznate činjenice“ prema kojoj se OHIM „mora po službenoj dužnosti, sredstvima kojima može ostvariti tu svrhu, informirati o nacionalnom pravu predmetne države članice u slučaju kad su te informacije potrebne za ocjenjivanje predmetnog razloga ništavosti i osobito istinitosti iznesenih činjenica ili dokazne snage iznesenih dokumenata“.

26.

U svjetlu tih načela, Opći sud u točkama 23. i 24. pobijane presude ocijenio je da, premda je „žalbeno vijeće ispravno temeljilo odluku na pravilima talijanskog prava kojima se utvrđuje dokazna snaga ugovora iz 1986.“, na njemu je i da „provjeri [...] je li ispravno protumačilo relevantno talijansko pravo, zaključujući da, temeljem članaka 2702. i 2703. talijanskog Građanskog zakonika, ugovor iz 1986. u potpunosti dokazuje izjave volja potpisnika sve do pokretanja postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave“.

27.

Nakon što je podsjetio na sadržaj članaka 2702. do 2704. talijanskog Građanskog zakonika, Opći sud na sljedeći je način izrazio svoje stajalište:

[...]

28.

Istaknuvši u točki 33. pobijane presude da, „iako se u pobijanoj odluci ne poziva na članak 2704. talijanskog Građanskog zakonika, spomenuto je postojanje poštanskog štambilja od 21. rujna 1986.“, Opći sud u točki 34. te presude priznao je da „je postojanje tog poštanskog štambilja element kojim se može tvrditi da ugovor iz 1986. ima siguran datum od 21. rujna 1986.“, prije nego što je u točki 35. navedene presude ipak dodao da bi „temeljem sudske prakse [Corte suprema di cassazione] [NLC‑u] bilo dopušteno izvesti dokaz da je ugovor iz 1986. u stvarnosti bio sastavljen nekog drugog dana, različitoga od onog navedenog na poštanskom štambilju, bez nužne potrebe za pokretanjem postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave“.

29.

Opći sud stoga je u točki 36. pobijane presude zaključio:

„Tako je žalbeno vijeće, zaključujući […] da je ugovor iz 1986. privatna isprava i dakle vjerodostojan dokaz o izjavama volja potpisnika do utvrđivanja neistinitosti privatne isprave u skladu s člankom 2702. Građanskog zakonika, dok pokretanje postupka poništenja nije bilo potrebno u predmetnim okolnostima, pogrešno protumačilo nacionalno pravo važeće na temelju članka 53. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 i, prema tome, pogrešno procijenilo opseg svojih ovlasti.“

30.

Zatim, nakon što je u točki 39. pobijane presude istaknuo da je na ocjene o nepravilnostima koje se odnose na ugovor iz 1986. moglo utjecati pogrešno tumačenje talijanskog prava jer se moglo „smatrati da bi žalbeno vijeće pridavalo više važnosti tim elementima pod pretpostavkom da je smatralo da bi [NLC‑u] bilo dopušteno pobijati datum koji se nalazi na poštanskom štambilju i da prema tome ugovor iz 1986. nije nužno dokaz o izjavama volja koje sadrži“, Opći sud u točki 40. pobijane presude iznio je da je pogrešno tumačenje nacionalnog prava kojim je uređena zaštita ranijeg prava, a na koje se pozivao Mediatek Italia, moglo utjecati na sadržaj sporne odluke.

31.

Opći je sud dakle, u točki 41. pobijane presude zaključio da treba poništiti spornu odluku, bez potrebe za ispitivanjem drugog tužbenog razloga.

32.

OHIM zahtijeva da se pobijana presuda ukine i da se NLC‑u naloži snošenje nastalih troškova, a NLC zahtijeva odbijanje žalbe.

33.

U potporu svojoj žalbi OHIM iznosi tri žalbena razloga, prvi proizlazi iz povrede članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, kako ga tumači Sud u vezi s člankom 53. stavkom 2. iste uredbe, kao i pravila 37. Provedbene uredbe; drugi proizlazi iz povrede prava OHIM‑a da bude saslušan, a treći iz očite nepovezanosti i iskrivljavanja činjenica.

34.

Prvim žalbenim razlogom, koji sadrži dva dijela, OHIM tvrdi da Opći sud nije mogao temeljiti svoju odluku ni na članku 2704. talijanskoga Građanskog zakonika (prvi dio) ni na presudi od 14. lipnja 2007. (drugi dio) zato što stranke nisu iznijele ta dva elementa, koji, prema tome, nisu bili dijelom predmeta spora pred žalbenim vijećem.

35.

Ocjenjujući da iz shvaćanja Općeg suda ne proizlazi jasno smatra li on važeće nacionalno pravo pravnim pitanjem ili općepoznatom činjenicom, OHIM alternativno ističe:

36.

NLC odgovara da se pravilo 37. Provedbene uredbe kao i gore navedena presuda Edwin/OHIM odnose isključivo na teret dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva i ne odnosi se na tuženika ni na OHIM.

37.

Osim toga, tvrdi da je na OHIM‑u da ispravno primijeni nacionalno pravo i da se po službenoj dužnosti informira o njemu kad je to potrebno za ocjenu uvjeta primjene razloga ništavosti.

38.

NLC dodaje da žalbeno vijeće nije samo ocijenilo činjenično stanje, već je i donijelo pravno utemeljenu odluku. Tumačenje članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 koje ograničava ispitivanje žalbenog vijeća samo na razloge koje je iznio podnositelj zahtjeva bilo bi protivno temeljnim načelima prava koja OHIM mora uzeti u obzir, kao što upućuju uvodna izjava 13. i članak 83. navedene uredbe.

39.

I na kraju, NLC ističe da je pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće bila rezultat pogrešnog tumačenja članaka 2702. i 2703. talijanskoga Građanskog zakonika na koje je usmjerio pozornost i da je pitanje dokazne snage ugovora iz 1986. bilo izneseno i pred žalbenim vijećem i pred Općim sudom. Sukladno tome, pretpostavivši da je Opći sud pogrešno pokrenuo raspravu o članku 2704. talijanskog Građanskog zakonika i s time povezanom sudskom praksom, ta pogreška ne bi imala utjecaja na rezultate analize koju je proveo tako da bi žalbu trebalo odbiti ( 16 ).

40.

Prvi žalbeni razlog, kojim OHIM prigovara Općem sudu da je izmijenio predmet spora jer se temeljio na odredbama i sudskoj praksi na koje se stranke nisu pozvale, proizlazi isključivo iz povrede članka 76. stavka 1. Uredbe 207/2009 i pravila 37. Provedbene uredbe.

41.

Iako nov, s obzirom na to da je prvi put iznesen pred Sudom, ovaj razlog čini mi se osnovanim jer, s obzirom na to da je iznesen s razlozima pobijane presude, nije hipotetički mogao biti iznesen prije.

42.

Naprotiv, dopušteno je upitati se o njegovoj djelotvornosti.

43.

Dvije odredbe na kojima se temelji prigovor isključivo su povezane s odvijanjem postupka pred OHIM‑om. Prvom se utvrđuje uloga OHIM‑a kad je riječ o ispitivanju činjenica koje treba provesti, dok druga nabraja podatke koje mora sadržavati zahtjev za opoziv ili proglašenje ništavosti žiga Zajednice podnesen OHIM‑u.

44.

Ni jedna ni druga od tih odredbi ne odnosi se, dakle, na sudski postupak i ne primjenjuju se na Opći sud.

45.

OHIM, naprotiv, ne iznosi nikakvu povredu članka 21. Statuta Suda Europske unije ili članka 44. stavka 1., članka 48. stavka 2. ili članka 135. stavka 4. Poslovnika Općeg suda.

46.

S obzirom na to da odredbe čije se kršenje iznosi nisu izravno primjenjive na postupak pred Općim sudom kojim se odlučuje o žalbama protiv odluka žalbenih vijeća i same nemaju za posljedicu obvezu tog suda da vodi računa isključivo o elementima nacionalnog prava koje je OHIM‑u iznio podnositelj zahtjeva za poništenje, žalbeni razlog kojim se Općem sudu prigovara da je povrijedio te odredbe može se smatrati bez učinka.

47.

Međutim, načela koja proizlaze iz navedenih odredbi moraju logikom biti primjenjiva na postupak koji se vodi pred Općim sudom, u mjeri u kojoj su predmet spora pred žalbenim vijećem i pred Općim sudom istovjetni ( 17 ).

48.

Zato je potrebno podrobnije ispitati utemeljenost žalbenog razloga.

49.

Rješenje doneseno u pobijanoj presudi, kad je riječ od položaju nacionalnog prava i ulozi OHIM‑a, u skladu je sa sudskom praksom Općeg suda.

50.

Opći sud u pravilu nacionalnom pravu daje svojstvo činjeničnog pitanja koje moraju dokazati stranka koja se protivi ili stranka koja zahtijeva poništenje. Međutim, on ublažava to načelo, namećući OHIM‑u obvezu da se po službenoj dužnosti informira o nacionalnom pravu kada ono predstavlja općepoznatu činjenicu. Tako više presuda iznosi da se OHIM po službenoj dužnosti putem sredstava koja mu se čine odgovarajućima u tu svrhu mora informirati o nacionalnom pravu odnosne države članice u slučaju kada su te informacije nužne za ocjenu uvjeta primjene razloga odbijanja registracije ili ništavosti i osobito točnosti predočenih činjenica ili dokaznoj snazi dostavljenih podataka ( 18 ). Prema Općem sudu, ograničenje činjenične osnove koju ispituje OHIM ne isključuje razmatranje, osim činjenica na koje su se stranke izričito pozvale u postupku prigovora ili u postupku poništenja, i općepoznatih činjenica, odnosno činjenica koje mogu biti poznate svim osobama ili koje se mogu saznati putem općenito dostupnih sredstava ( 19 ).

51.

I ova iznimka ima ograničenje jer je Opći sud jasno ograničio obvezu informiranja po službenoj dužnosti o nacionalnom pravu „pod pretpostavkom da OHIM već raspolaže indikacijama koje se odnose na to pravo, bilo u obliku tvrdnji o njegovu sadržaju, bilo u obliku elemenata iznesenih u raspravi i na čiju se dokaznu snagu poziva“ ( 20 ).

52.

Prema Općem sudu, „za institucije Unije određivanje i tumačenje propisa nacionalnog prava, u mjeri u kojoj su nužni za njihov rad, odnose se na utvrđivanje činjenica, a ne na primjenu prava koja se odnosi samo na primjenu prava Unije“ ( 21 ).

53.

Opći je sud osim toga istaknuo da je na stranci koja se poziva na ranije pravo „da pred OHIM‑om utvrdi ne samo da to pravo proizlazi iz nacionalnog zakonodavstva već i opseg tog zakonodavstva“ ( 22 ).

54.

Međutim, praksa Općeg suda nije savršeno jednoznačna jer se čini da se u nekim presudama ne gleda na nacionalno pravo u svjetlu ocjenjivanja ili tumačenja činjenica, već tumačenja pravnog pravila.

55.

Tako za određivanje sadržaja nacionalnog prava Opći sud ispituje, kao za bilo koje pravno pravilo, ne samo sadržaj važećeg zakona već i tumačenje sudske prakse i stajalište doktrine ( 23 ). U presudi od 14. rujna 2011., Olive Line International/OHIM – Knopf (O‑live) ( 24 ) Opći sud „u odnosu na sličnost koja postoji između dviju normi“ ( 25 ) koje čine članak španjolskog Zakona o žigovima i članak Uredbe br. 40/94 smatrao je da prvi treba tumačiti „s obzirom na sudsku praksu Zajednice“ ( 26 ).

56.

Unatoč karakterističnim primjerima teškoća koje postoje u shvaćanju nacionalnog prava samo kao činjeničnog pitanja, ipak ćemo zadržati mišljenje da Opći sud u načelu smatra da je obveza OHIM‑a informirati se po službenoj dužnosti o nacionalnom pravu i kad ono predstavlja općepoznatu činjenicu i smatra se, među ostalim, obveznim „provjeriti […] je li žalbeno vijeće ispravno protumačilo relevantno [nacionalno] pravo“ ( 27 ).

57.

Preostaje odrediti jesu li obje te obveze opravdane i postoji li između njih potrebna i logična povezanost, u smislu da obveza ispravnog tumačenja relevantnog nacionalnog prava znači i obvezu po službenoj dužnosti informirati se o tom pravu.

58.

Kako bi se moglo odgovoriti na ta pitanja, treba se vratiti na odgovarajuće tekstualne podatke kao i na opseg prethodno navedene presude Edwin/OHIM.

59.

U potporu svojem prvom žalbenom razlogu OHIM iz odgovarajućih tekstova zaključuje da nacionalno pravo ima status obične činjenice, što ima za posljedicu to da se teret dokazivanja stavlja na stranku koja se na njega poziva i zabranu za Opći sud da na vlastitu inicijativu uzima u obzir odredbe nacionalnog prava na koje se stranke nisu pozvale.

60.

Ova premisa počiva na čitanju tekstova koje je prijeporno.

61.

Osim što se iz pravila 37. Provedbene uredbe ne može zaključiti da nacionalno pravo ima status obične činjenice koju stranke moraju dokazati, članak 53. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 nacionalnom pravu nesumnjivo pruža određenu dozu „prava“ u pravnom poretku Unije.

62.

Dopušteno je sumnjati da se iz pravila 37. točke (b) podtočke iii. Provedbene uredbe može zaključiti da nacionalno pravo ima položaj činjenice o kojoj se OHIM ne mora informirati po službenoj dužnosti.

63.

Doslovno tumačenje te odredbe ne dovodi do tog rješenja.

64.

Pravilo 37. točka (b) podtočka iii. Provedbene uredbe, kojim se na teret nositelja ranijeg prava, koji traži poništenje kasnijeg žiga Zajednice, stavlja obveza iznošenja i dokazivanja elemenata na kojima temelji svoje ranije pravo primjenom odgovarajućih normi nacionalnog zakonodavstva, ne određuje u cijelosti pravni režim koji se primjenjuje na nacionalno pravo, s obzirom na to da namjerava prema tom pravu procesno postupati samo s obzirom na činjenična pitanja određivanja uloge podnositelja zahtjeva u postupku poništenja. Njegova obveza pružanja dokaznih elemenata ne bi bila lišena svoje biti kad bi sucu Unije bila priznata sloboda da se informira i izvan tih dokaza kako bi bio u stanju primijeniti rješenje za koje mu se čini da odgovara nacionalnom pravu. Ta bi obveza i dalje u svakom slučaju bila sankcionirana nedopuštenim zahtjevom, u skladu s pravilom 39. stavkom 3. Provedbene uredbe.

65.

Uostalom, općenito treba primijetiti da, ako nepobitno postoji veza između tereta dokazivanja nacionalnog prava i ovlasti suca Unije da po službenoj dužnosti istražuje njegov sadržaj, činjenica da se na teret stranke koja se na njega poziva stavlja obveza dokazivanja nacionalnog prava ne isključuje nužno sve ovlasti suca da provjeri sadržaj, smisao ili opseg tog prava.

66.

Sustavno tumačenje pravila 37. točke (b) podtočke iii. Provedbene uredbe pokazuje, uostalom, da zakonodavac Unije nije namjeravao dati čisto akuzatorsko obilježje postupku za poništenje, u protivnom, to bi od suca napravilo običnog arbitra i strankama prepustilo da vode igru. Naprotiv, i istražiteljske ovlasti koje se priznaju OHIM‑u i Općem sudu upućuju na koncepciju uravnoteženijih uloga raznih intervenijenata u svim postupcima, uključujući postupke inter partes. Tako članak 78. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i pravilo 57. stavak 1. Provedbene uredbe daju popis, koji nije konačan, istražnih mjera o kojima OHIM može odlučiti ( 28 ). Tako priznata ovlast nadležnim instancijama OHIM‑a da nalažu istražne mjere pokazuje da izvođenjem dokaza u sporu oko žiga Zajednice ne vlada načelo neutralnosti ili pasivnosti. Kao što je to priznao Opći sud, OHIM može posebno pozvati stranke da mu predoče podatke o sadržaju nacionalnog prava ( 29 ).

67.

U konačnici, čini mi se da tvrdnja prema kojoj pravilo 37. Provedbene uredbe izražava načelo da je nacionalno pravo obično činjenično pitanje zahtijeva proširenje svojeg početnog značenja odredbe kojom se na podnositelja zahtjeva ograničava obveza da iznese ili dokaže nacionalno pravo na čiju se zaštitu poziva, ne isključujući ovlast inicijative OHIM‑a.

68.

Velik je broj odredbi prava Unije koje upućuju na nacionalno pravo pridajući mu različite funkcije. Ovim različitim situacijama povezivanja dodaje se velik broj pravnih sredstava kojima se sudove Unije može pozvati da uzmu u obzir nacionalno pravo.

69.

Nastojanja da se pobroje razne funkcije nacionalnog prava u pravnom poretku Unije ( 30 ) pokazuju kako je teško razvrstati u jasno utvrđenu pravnu kategoriju upućivanja koja se ispituju Uredbom br. 207/2009 u slučaju prigovora registraciji žiga Zajednice ili zahtjeva za poništenjem. Za jedne, riječ je o običnom „uzimanju u obzir nacionalnog prava“ ( 31 ), dok bi za druge, koji situaciju suca Unije koji odlučuje u sporu o žigu Zajednice izjednačuju sa situacijom u kojoj odlučuje temeljem arbitražne klauzule, ta upućivanja ovlastila Opći sud da „izravno primjenjuje i tumači propise internog prava države članice ( 32 ).

70.

U svakom slučaju, sigurno je da članak 53. stavak 2. Uredbe br. 207/2009, iako nacionalnom pravu ne daje karakter prava Unije, obvezuje institucije Unije da, u slučaju zahtjeva za poništenje žiga Zajednice temeljenog na ranijem pravu zaštićenom propisom nacionalnog prava, odrede i tumače taj pravni propis.

71.

U situaciji kao što je ova dužnost je OHIM‑a da u okviru postupka poništenja ispita jesu li ispunjeni uvjeti primjene razloga ništavosti na koji se poziva. Ako je taj razlog povezan s postojanjem ranijeg prava zaštićenog nacionalnim pravom, institucije Unije prema mojem mišljenju ne mogu se ograničiti na provjeru vrijednosti i opsega iznesenih dokaznih elemenata. Također može postati nužno tumačiti i primijeniti to pravo, kao što to jasno pokazuje ovaj slučaj. Suočeni s osporavanjem dokazne vrijednosti ugovora iz 1986., čiju je presliku predočio Mediatek Italia, OHIM i žalbeno vijeće Općeg suda morali su tumačiti pravila dokazivanja na koja se pozivao i primijeniti ih. Provjeravanje je li ranije pravo na koje se poziva utvrđeno i dokazano temeljem važećeg nacionalnog zakonodavstva predstavlja prethodno pitanje koje se mora riješiti prije nego što se može primijeniti pravno pravilo Unije kojim se poništava žig Zajednice. Prema tome, čak i ako izreka iura novit cura ne obuhvaća nacionalno pravo, koje sudac Unije ne treba poznavati, i ako se sadržaj tog prava postupovno smatra činjenicom koju stranke moraju iznijeti i dokazati, to ne znači da, sa stajališta osobe koja ga je zadužena primijeniti, navedeno pravo u razmatranju koje dovodi do rješavanja spora ne zauzima isto mjesto kao i svako pravno pravilo, bez obzira na svoje podrijetlo.

72.

Iz tih razloga smatram da članak 53. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 dovodi nacionalno pravo na određeni stupanj izvora prava u pravnom poretku Unije koji zabranjuje da ga se smatra samo činjeničnim pitanjem.

73.

Ovo mišljenje potkrijepljeno je poukama koje se mogu izvući iz gore navedene presude Edwin/OHIM.

74.

Prethodno navedena presuda Edwin/OHIM donosi važne elemente odgovora o raspodjeli uloga između podnositelja zahtjeva, nadležnih institucija OHIM‑a, Općeg suda i Suda.

75.

Prvo, Sud iz pravila 37. Provedbene uredbe izvodi obvezu za stranku koja podnosi zahtjev za poništenje žiga Zajednice zbog ranijeg prava zaštićenog propisom nacionalnog prava da podnese OHIM‑u elemente kojima se utvrđuje sadržaj tog propisa.

76.

Drugo, Sud nadležnim instancijama OHIM‑a nalaže obvezu da „ocijene ovlast i opseg podataka koje je dostavio podnositelj u svrhu utvrđivanja sadržaja navedenog propisa“ ( 33 ).

77.

Treće, Sud smatra da je Opći sud nadležan „za provedbu cjelokupnog nadzora zakonitosti ocjene koju je OHIM proveo nad podacima koje je podnositelj dostavio u svrhu utvrđivanja sadržaja nacionalnog zakonodavstva na čiju se zaštitu poziva“ ( 34 ).

78.

Četvrto, Sud određuje opseg svojeg nadzora dijeleći ga na tri faze, koje se odnose na izričaj, sadržaj i opseg pozitivnog prava. „Izričaj predmetnih nacionalnih odredbi ili nacionalne sudske prakse koja se na njih odnosi ili pravnih doktrina koje se na njih odnose“ ( 35 ) podliježe kontroli od iskrivljavanja, dok se nad sadržajem tih podataka i opsegom svakog od njih u odnosu na druge provodi kontrola očite pogreške.

79.

Moje tumačenje te presude osjetno se razlikuje od OHIM‑ova. Suprotno njegovoj tvrdnji prema kojoj iz navedene presude proizlazi da je nacionalno pravo činjenično pitanje, ja ne smatram da je Sud jezičac vage više nagnuo prema činjenicama nego prema pravu.

80.

Najprije treba utvrditi da se Sud suzdržao od zauzimanja strane u ocjenjivanju „podataka“ koje mora iznijeti podnositelj zahtjeva kako bi utvrdio sadržaj nacionalnog prava. Ne samo da ih nije ocijenio „činjeničnim pitanjima“ već je, nalažući Općem sudu da „ocijeni ovlast i opseg podataka koje je dostavio podnositelj“, upotrijebio i novi izraz, različit od izraza koji se uobičajeno upotrebljava za određivanje kontrole nad činjeničnim pitanjima, kako bi jasno utvrdio opseg kontrole koju nadležne institucije OHIM‑a moraju provesti nad iznesenim podacima.

81.

Zatim, Sud je utemeljio „cjelokupnu kontrolu zakonitosti“ koju Opći sud mora provesti prema odredbama članka 63. stavka 2. Uredbe br. 40/94, zamijenjenog člankom 65. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, pokrećući postupak po žalbi protiv odluka žalbenih vijeća OHIM‑a „zbog nenadležnosti, bitnih povreda pravila postupka, kršenja Ugovora, povrede ove Uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti“ ( 36 ). Sud je izričito uputio na mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott, koja je smatrala da je izraz „bilo koje pravno pravilo koje se odnosi na primjenu [Uredbe br. 207/2009]“ dovoljno široko da obuhvati ne samo pravo Unije već i nacionalno pravo koje se primjenjuje u okviru primjene te uredbe ( 37 ).

82.

Dakle, Sud bi mogao opravdati tu kontrolu temeljeći se na ovlasti Općeg suda da sankcionira pogreške počinjene prilikom ocjenjivanja činjenica. Sud je, naime, ponovno odlučio da Opći sud u provođenju nadzora zakonitosti odluka žalbenih vijeća OHIM‑a može istražiti jesu li ta žalbena vijeća dala točnu pravnu kvalifikaciju činjenica spora ili je „ocjena činjeničnih pitanja koja su iznesena navedenim vijećima zahvaćena pogreškama“ ( 38 ).

83.

Da je Sud smatrao nacionalno pravo običnom činjenicom, tada bi u tom smislu opravdao nadzor Općeg suda njegovom ovlasti da sankcionira pogreške počinjene u ocjenjivanju činjenica.

84.

I na kraju, može se istaknuti da je Sud svoju kontrolu u okviru žalbe proširio i na iskrivljavanje činjenica podnesenih Općem sudu, priznajući postojanje kontrole očite pogreške u ocjenjivanju ( 39 ). Iako nije lako odrediti kamo može dovesti sudsko ispitivanje zakonitosti u okviru tog nadzora, dopušteno je misliti da će se kontrola iskrivljavanja činjenica i kontrola očite pogreške u ocjeni razlikovati ne samo intenzitetom već i predmetom, s obzirom na to da se prva odnosi na sam sadržaj nacionalnog prava, a druga se može provoditi nad njegovim tumačenjem i ocjenjivanjem.

85.

Konačno, iz slova i duha mjerodavnog zakonodavstva kao i iz toga kako ga je Sud tumačio proizlaze dvije glavne pouke, jedna o položaju nacionalnog prava i druga o ovlasti suca Unije.

86.

Kao prvo, nacionalno pravo, čak i ako ga mora iznijeti i dokazati podnositelj zahtjeva za poništenje, ne može se smatrati običnom činjenicom. Upućivanje na nacionalno pravo regulirano Uredbom br. 207/2009 daje tom pravu status prava koje na neki način ulazi u pravni poredak Unije, s obzirom na to da je izloženo potpunom nadzoru zakonitosti Općeg suda.

87.

Kao drugo, ovlast nadležnih instancija OHIM‑a i suca Unije, s obzirom na primjenu nacionalnog prava, ne vodi se načelom neutralnosti, koje bi ih ograničilo na strogo pasivnu ulogu, zabranjujući im svaku ovlast provjere sadržaja iznesenog prava.

88.

Upravo u pogledu tih dviju pouka treba ocijeniti mora li Opći sud po službenoj dužnosti provjeravati mjerodavno nacionalno pravo.

89.

Mislim da provođenje potpunog nadzora zakonitosti, koje je na Općem sudu, pretpostavlja da on može spor riješiti sukladno nacionalnom pozitivnom pravu i da u tu svrhu može po službenoj dužnosti istražiti sadržaj, uvjete primjene i opseg propisa nacionalnog prava na koje se pozivaju strane u iznošenju svojih zahtjeva.

90.

Tri argumenta idu u prilog tom rješenju.

91.

Prvi proizlazi iz korisnog učinka Uredbe br. 207/2009. Čini mi se da bi cilj zaštite žiga Zajednice, kojem ta uredba teži, bio doveden u pitanje kad bi se ništavost žiga mogla proglasiti temeljem ranijeg prava zaštićenog nacionalnim zakonodavstvom a da nadležne instancije OHIM‑a ni Opći sud ne mogu istraživati rješenja prema nacionalnom pozitivnom pravu koje im je podneseno. Nesporno je da bi pogrešna ocjena takvog prava mogla dovesti do pogrešnog priznavanja ranijeg prava i prihvaćanja zahtjeva za poništenje.

92.

Drugi argument povezan je s načelom učinkovite sudske zaštite. Čini mi se da ovlast da se po službenoj dužnosti provjerava jesu li ispunjeni uvjeti primjene nacionalnog pravnog pravila na koje se poziva proizlazi iz zahtjeva da svaka odluka nadležnih institucija OHIM‑a čija je posljedica lišavanje vlasnika žiga Zajednice njegova prava može biti podvrgnuta sudskom nadzoru čija je svrha učinkovita zaštita tog prava. Prema tome, sudski nadzor bio bi lišen svoje biti kad bi se sudac Unije morao zadovoljiti ispravama koje podnosi podnositelj zahtjeva, uz opasnost pogrešne primjene ili tumačenja mjerodavnih propisa.

93.

Treći argument proizlazi iz uloge koju imaju nadležne instancije OHIM‑a u sporu o žigu Zajednice. Daleko od toga da imaju isključivo administrativnu ulogu, te instancije imaju kvazisudsku funkciju, jednaku funkciji nacionalnih sudova kad odlučuju o protuzahtjevu u tužbi zbog krivotvorenja. Uostalom, članak 100. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 njihovoj odluci daje svojstvo presuđene stvari. Prema tome, ne čini se logičnim da se opseg nadzora koji se provodi nad primjenom i tumačenjem nacionalnog prava znatno razlikuje ovisno o tome je li zahtjev za poništenje podnesen primarnim putem OHIM‑u ili protuzahtjevom podnesenim nacionalnom sucu.

94.

Treba istaknuti da svrha ovlasti informiranja po službenoj dužnosti o relevantnom nacionalnom pravu ni u kojem slučaju nije nadoknaditi eventualni podnositeljev propust u izvođenju dokaza o sadržaju nacionalnog prava, koje je njegova dužnost. Naprotiv, ona sucu Unije omogućuje da provjeri relevantnost iznesenog nacionalnog prava na koje se poziva kao dokaz. Zabrana provođenja ozbiljne provjere pretvorila bi nadležne institucije OHIM‑a u obične urede za registraciju nacionalnog prava koje dostavlja podnositelj.

95.

Prema tome, smatram da je Sud, informirajući se po službenoj dužnosti o sadržaju relevantnog talijanskog prava, s razlogom provjerio je li se žalbeno vijeće pridržavalo ispravnog tumačenja tog prava.

96.

Također smatram da se obrazloženje te dužnosti provjeravanja ne nalazi u poimanju općepoznate činjenice.

97.

S jedne strane, nacionalnom pravu ne može se dati svojstvo činjeničnog pitanja.

98.

S druge strane i prije svega, primjena pojma općepoznate činjenice na nacionalno pravo dovodi do znatne pravne nesigurnosti i izvor je arbitrarnosti. U vezi s tim izrazito sumnjam da su složena načela kojima je uređeno dokazivanje privatnih akata u talijanskom pravu dostupna svima i da se stvarno mogu okvalificirati „općepoznatim činjenicama“.

99.

Kao što sam prethodno naveo, dužnost provjere po službenoj dužnosti temeljim na potrebi da se zaštiti učinkovitost Uredbe br. 207/2009 i na zahtjevima učinkovite sudske zaštite.

100.

Još treba istaknuti da ta dužnost mora ostati ograničena. Kao što je to odlučio Opći sud ( 40 ), ona se primjenjuje samo kad OHIM već raspolaže naznakama koje se odnose na nacionalno pravo. Osim toga, ne omogućuje izmjenu predmeta spora uvođenjem novih činjeničnih pitanja, već samo provjeru sadržaja, uvjeta primjene i opsega pravila nacionalnog prava na koja se poziva.

101.

Ovo pojašnjenje po naravi barem djelomično odgovara praktičnoj primjedbi koju je iznio OHIM, a koja je povezana s praktičnom nemogućnošću poznavanja mjerodavnog prava. Nije riječ o tome da nadležne institucije OHIM‑a zamjenjuju stranke u izvođenju dokaza. Njihova ovlast informiranja ograničenija je jer joj je svrha samo provjera istinitosti podataka koje iznosi podnositelj u vezi sa sadržajem nacionalnog prava i opsegom zaštite koju pruža.

102.

Osim toga, priznajući teškoće s kojima OHIM može biti suočen u istraživanju sadržaja nacionalnog prava, čini mi se da proširenje sredstava informiranja stavlja to tijelo Unije, koje, podsjetimo se, raspolaže istražnim sredstvima, u situaciju da provjerava dosljednost onoga što bi mogao iznijeti podnositelj u vezi sa zaštitom koju daje nacionalno pravo.

103.

S obzirom na sve elemente, mislim da prvi žalbeni razlog koji je iznio OHIM mora biti odbijen.

104.

Prema OHIM‑u, temeljem općeg načela prava Unije, adresati odluka javnih tijela koje znatno utječu na njihove interese trebaju imati priliku izreći svoje mišljenje ( 41 ).

105.

OHIM tvrdi da u ovom slučaju nije imao mogućnost izreći svoje stajalište o presudi od 14. lipnja 2007., na koju se stranke tijekom upravnog postupka nisu pozivale i koja, prema tome, nije bila predmet spora pred žalbenim vijećem, a da je imao tu mogućnost, shvaćanje i zaključak Općeg suda bili bi drukčiji.

106.

OHIM je zaključio da je Opći sud povrijedio njegovo pravo na saslušanje.

107.

NLC je odgovorio da je pitanje primjene prava za koje je relevantna sudska praksa Corte suprema di cassazione bilo izneseno prije usmene rasprave – primjenjujući članak 64. Statuta, Opći sud dopisom od 7. veljače 2012. pozvao je OHIM da odgovori na pitanja koja se odnose na doseg članka 2704. talijanskoga Građanskog zakonika. Izlaže da je OHIM stoga imao priliku očitovati se o tom pitanju kako pisanim putem tako i na usmenoj raspravi te se ne može tvrditi, barem bez prethodne obavijesti koja se odnosi na svaku relevantnu ili potencijalno relevantnu sudsku praksu, da presuda koja na tu praksu upućuje povrjeđuje prava obrane.

108.

NLC dodaje da, pretpostavljajući da je Opći sud pogrešno primijenio pravo time što OHIM‑u nije pružio mogućnost očitovanja na sudsku praksu, takva pogreška u svakom slučaju nema nikakav utjecaj na odluku.

109.

Ako se, kao što sam naveo, Opći sud mora u određenim granicama po službenoj dužnosti informirati o sadržaju nacionalnog prava, čini mi se bitnim ponovno ovom prilikom istaknuti važnost koju je Sud uvijek davao načelu kontradiktornosti, koje predstavlja temeljni zahtjev svakog pravičnog suđenja.

110.

Pravo na pravično suđenje temeljno je načelo prava Unije, utvrđeno člankom 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 42 ), koja pruža „jednaku zaštitu“ ( 43 ).

111.

Kako bi zadovoljili zahtjeve tog prava, sudovi Unije moraju paziti na to da ga poštuju u postupcima koji se pred njima vode i da sami poštuju načelo kontradiktornosti ( 44 ) koje se primjenjuje u svim postupcima u kojima institucije donose odluke koje mogu znatno utjecati na interese pojedinaca ( 45 ).

112.

Načelo kontradiktornosti ne daje svakoj stranci u postupku samo pravo upoznati se s podnescima i očitovanjima koje je sucu podnijela protivna stranka te o njima raspravljati. Ono također znači pravo stranaka na to da se upoznaju s dokazima koje Sud uzima u obzir po službenoj dužnosti i na kojima namjerava temeljiti svoje odluke te da o njima raspravljaju ( 46 ).

113.

Sudska praksa jasno je priznala postojanje tog prava, ne samo kad Sud svoju odluku temelji na činjenicama i ispravama s kojima se stranke nisu mogle upoznati ( 47 ) već i kad odluku temelji na pravnom razlogu uzetom u obzir po službenoj dužnosti ( 48 ).

114.

Područje primjene prava zapravo treba obuhvaćati sve elemente koji su odlučujući za stvar u postupku ( 49 ) i predstavljaju temelj akta kojim se donosi odluka, bez obzira na to jesu li činjenični ili pravni, i samo konačno stajalište koje administracija namjerava zauzeti ili sam čin donošenja presude ne ulaze u njegov doseg.

115.

Stoga je potrebno ispitati jesu li u ovom predmetu stranke imale mogućnost ili nisu očitovati se tijekom postupka o elementima na koje se po službenoj dužnosti pozvao Opći sud.

116.

U vezi s tim, kao što to proizlazi iz dopisa i priloženih pitanja koje je 7. veljače 2012. uputio Opći sud, stranke su bile pozvane očitovati se o odredbama članka 2704. talijanskoga Građanskog zakonika, ali, s druge strane, nisu bile u mogućnosti očitovati se o presudi od 14. lipnja 2007.

117.

Iz čitanja točaka 32., 35., 36., 39. i 40. pobijane presude jasno proizlazi da je sadržaj presude od 14. lipnja 2007. imao odlučujuću ulogu u shvaćanju Općeg suda i da bi drukčije riješio da ga nije uzeo u obzir. Razlog za to jest to što je Opći sud utvrdio da žalbeno vijeće nije uzelo u obzir tu sudsku praksu, prema kojoj se dokaz o nevjerodostojnosti datuma na poštanskom štambilju mogao izvesti bez nužnog provođenja postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave, tako da Opći sud smatra da je žalbeno vijeće trebalo pridati više važnosti nepravilnostima koje je naveo NLC i da je prema tome potrebno ukinuti osporavanu odluku.

118.

Iz prethodno navedenoga proizlazi da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti koje se odnosi na zahtjev pravičnog suđenja.

119.

Stoga smatram da drugi žalbeni razlog valja prihvatiti.

120.

U tim okolnostima, smatram da nije potrebno ispitivati treći žalbeni razlog, koji se odnosi na očite nepovezanosti i iskrivljavanja činjenica.

121.

Člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda predviđeno je da, kad je žalba utemeljena, Sud ukida odluku Općeg suda. U ovom slučaju Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

122.

U ovom slučaju smatram da stanje postupka ne omogućuje donošenje konačne odluke, s obzirom na to da strankama treba omogućiti da se kontradiktorno očituju o navodima iz nacionalnog prava koje po službenoj dužnosti iznosi Opći sud.

123.

Ova me razmatranja navode na to da predložim da se predmet vrati Općem sudu na odlučivanje o meritumu.

124.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da donese sljedeću oduku: