1. 

Radijski i televizijski prijamnici u sobama zdravstvene ustanove u Češkoj Republici omogućuju pristup radiodifuziranim djelima. Prema Direktivi 2001/29 ( 2 ), nositelji autorskog prava u pogledu takvih djela imaju isključivo pravo odobriti njihovo „priopćavanje javnosti“te za to mogu tražiti naknadu. Društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava s isključivim pravom sklapanja ugovora o licenciji i naplaćivanja naknada u ime autora glazbenih djela u Češkoj Republici od odnosne zdravstvene ustanove traži naknadu za takvo priopćavanje. Ustanova ističe da predmetna usluga ne predstavlja „priopćavanje javnosti“ kao i da teritorijalni monopol češkog društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava krši pravo te ustanove, koje proizlazi iz odredbi prava EU‑a o slobodi pružanja usluga, da sklopi ugovor o licenciji s društvom za kolektivno ostvarivanje autorskih prava iz druge države članice – problem koji je, kako navodi, naglašen činjenicom da češko društvo zlouporabljuje svoj vladajući položaj naplaćivanjem previsokih naknada.

2. 

Krajský soud v Plzni (regionalni sud u Plzeňu) želi doznati: predstavlja li predmetna usluga „priopćavanje javnosti“ u smislu Direktive 2001/29; jesu li relevantne odredbe te direktive dovoljno precizne i bezuvjetne da bi bile temelj za rješavanje spora između pojedinaca; te zabranjuje li pravo EU‑a državama članicama da na svojem teritoriju dodijele isključiva prava jednom društvu za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

3.

Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 propisuje: „[d]ržave članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu“.

4.

Članak 5. Direktive 2001/29 propisuje, osobito:

„[…]

2.   Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[…]

3.   Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava predviđenih [člankom 3.] u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]

5.   Iznimke i ograničenja predviđeni [stavkom 3.] primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.“

5.

Članak 56. et seq. UFEU‑a zabranjuju ( 3 ) ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene. Usluge su definirane u članku 57. UFEU‑a kao „usluge“koje se „uobičajeno obavljaju uz naknadu, u mjeri u kojoj nisu uređene odredbama koje se odnose na slobodu kretanja robe, kapitala i osoba“ te koje osobito uključuju djelatnosti „industrijske naravi“, „komercijalne naravi“, „obrtničke djelatnosti“i „djelatnosti slobodnih zanimanja“.

6.

Navedene odredbe provodi i razrađuje, među ostalim, Direktiva 2006/123 ( 4 ), čiji članak 1. navodi:

„1.   Ovom Direktivom određuju se opće odredbe kojima se pružateljima usluga olakšava ostvarivanje slobode poslovnog nastana te slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.

2.   Ova se Direktiva ne odnosi na liberalizaciju usluga od općeg gospodarskog interesa, rezerviranih za javna ili privatna tijela, niti na privatizaciju javnih tijela koja pružaju usluge.

3.   Ova se Direktiva ne bavi ukidanjem monopola u području pružanja usluga niti potporama koje dodjeljuju države članice, a koje su obuhvaćene propisima Zajednice o tržišnom natjecanju.

Ova Direktiva ne utječe na slobodu država članica da u skladu s pravom Zajednice same definiraju usluge koje smatraju uslugama od općeg gospodarskog interesa, načine na koje se one organiziraju i financiraju, sukladno propisima o državnoj potpori, te specifične obveze kojima podliježu.

[…]“

7.

U članku 2., među ostalim, navodi se:

„[...]

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće djelatnosti:

[…]“

8.

U članku 4. stavku 1. „usluga“je definirana kao „svaka samostalna gospodarska djelatnost koja se obično obavlja za naknadu, kako je spomenuto u članku [57. UFEU‑a]“.

9.

U članku 16. Direktive 2006/123 navodi se, osobito:

„1.   Države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan.

[…]

Države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje sljedeća načela:

[…]

2.   Države članice ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga, ako pružatelj ima poslovni nastan u drugoj državi članici, namećući neki od sljedećih zahtjeva:

[…]“

10.

Prema članku 17., međutim, članak 16. ne primjenjuje se, među ostalim, na:

[…]

11.

U članku 102. UFEU‑a navodi se, osobito:

„Svaka zloporaba vladajućeg položaja od strane jednog poduzetnika ili više njih na unutarnjem tržištu ili njegovom znatnom dijelu zabranjena je kao nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj bi mogla utjecati na trgovinu među državama članicama.

Takva se zloporaba može sastojati osobito od:

[…]“

12.

U članku 106. UFEU‑a navodi se, osobito:

„1.   U slučaju javnih poduzeća i poduzeća kojima države članice dodjeljuju posebna ili isključiva prava, države članice ne smiju donositi ni ostaviti na snazi mjere koje su u suprotnosti s pravilima sadržanima u Ugovorima, osobito s pravilima [koja zabranjuju diskriminaciju na temelju nacionalnosti i koja se odnose na tržišno natjecanje].

2.   Poduzeća kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa ili koja su po svojoj naravi monopoli koji ostvaruju prihod, podliježu pravilima sadržanima u Ugovorima, a osobito pravilima o tržišnom natjecanju, i to u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure ili de facto, obavljanje posebnih zadaća koje su im povjerene. Na razvoj trgovine ne smije se utjecati u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije.

[…]“

13.

Prema članku 23. Zakona br. 121/2000 o autorskom pravu (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu), „radijska ili televizijska radiodifuzija djela“ definirana je kao stavljanje na raspolaganje djela radiodifuziranog putem radija ili televizije uz pomoć uređaja koji je tehnički u mogućnosti primiti radijsku ili televizijsku emisiju. Međutim, takvom radiodifuzijom ne smatra se stavljanje na raspolaganje djela pacijentima tijekom pružanja zdravstvenih usluga u zdravstvenim ustanovama ( 5 ).

14.

Prema članku 97. stavku 1. Zakona o autorskom pravu, društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ovlašteno je kolektivno ostvarivati ta prava. U članku 98. stavku 6. točki (c) istog zakona stoji da se takvo ovlaštenje određenom subjektu može dodijeliti ako, među ostalim, nijedan drugi subjekt već ne raspolaže ovlaštenjem za izvršavanje istog prava s obzirom na isti predmet zaštite te, ako je riječ o djelu, u pogledu takve vrste djela. Sud koji je uputio zahtjev ističe da ta odredba omogućuje zakonski monopol u Češkoj Republici.

15.

Ochranný svaz autorský pro práva k dílům hudebním, o.s. (Društvo za zaštitu autorskih prava u pogledu glazbenih djela, u daljnjem tekstu: OSA) jest ovlašteno društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u Češkoj Republici. Također djeluje u ime drugih takvih društava osnovanih kako u Češkoj Republici tako i u nekim drugim državama članicama.

16.

Léčebné lázně Mariánské Lázně a. s. (Lječilište Mariánské Lázně, u daljnjem tekstu: lječilište) pruža, među ostalim, zdravstvene usluge unutarnjim i vanjskim pacijentima (preventivne, liječničke i rehabilitacijske) primjenom prirodnih ljekovitih izvora, zajedno sa smještajem i ugostiteljskim uslugama.

17.

Tijekom predmetnog razdoblja (od 1. svibnja 2008. do 31. prosinca 2009.) u sobama lječilišta postavljeni su televizijski i radijski prijamnici putem kojih su bila dostupna djela kojima upravlja OSA. Međutim, lječilište nije s OSA‑om sklopilo ugovor o licenciji. OSA potražuje naknadu u iznosu od 546.995 čeških kruna (približno 21.000 eura) i pripadajuće kamate.

18.

Lječilište tvrdi da se na njega primjenjuje iznimka iz članka 23. Zakona o autorskom pravu. Ta je odredba, kako navodi, u skladu s Direktivom 2001/29, ali, i da nije, ta se direktiva ne može primjenjivati u sporovima između pojedinaca. Nadalje, ističe da OSA zlouporabljuje svoj monopol tako što naplaćuje veće naknade od onih u susjednim državama članicama. Lječilište, čiji su korisnici iz inozemstva te čiji radijski i televizijski uređaji primaju strane sadržaje, time se nalazi u nepovoljnom konkurentskom položaju u odnosu na slične ustanove u susjednim državama članicama.

19.

Krajský soud v Plzni traži donošenje prethodne odluke u pogledu sljedećih pitanja:

20.

Pisana stajališta podnijele su stranke iz glavnog postupka, austrijska, češka, njemačka, mađarska i poljska vlada te Europska komisija – svi su se osim njemačke vlade i usmeno očitovali na raspravi 26. lipnja 2013. To je očitovanje, na zahtjev Suda, ograničeno na treće pitanje, u mjeri u kojoj se odnosi na tumačenje članka 56. UFEU‑a.

21.

Osnovno je pitanje treba li situaciju kojom se bavi članak 23. Zakona o autorskom pravu (stavljanje na raspolaganje djela radiodifuziranog putem radija ili televizije pacijentima kojima se pružaju zdravstvene usluge u zdravstvenoj ustanovi) analizirati na isti način kao situaciju u predmetu SGAE ( 6 ) (u kojem je Sud utvrdio da hotelska distribucija signala putem televizijskih prijamnika u sobe svojih klijenata predstavlja „priopćavanje javnosti“) ili kao u predmetu SCF ( 7 ) (u kojem je Sud utvrdio da se besplatna radiodifuzija fonograma u privatnoj zubarskoj ordinaciji namijenjenih pacijentima koji o tome nisu imali mogućnost izbora ne smatra „priopćavanjem javnosti“).

22.

Naravno, na nadležnom je nacionalnom sudu da odredi radi li se u situaciji iz glavnog postupka – koja se tiče radiodifuzije djela u sobama lječilišta – o stavljanju na raspolaganje djela pacijentima kojima se pružaju zdravstvene usluge u zdravstvenoj ustanovi prema članku 23. Zakona o autorskom pravu.

23.

Ukratko, OSA, češka vlada i Komisija navode da priopćavanje djela putem televizijskog ili radijskog prijamnika u sobi lječilišta predstavlja priopćavanje javnosti. Smatraju da su okolnosti predmetnog slučaja slične onima iz predmeta SGAE, a različite od onih u predmetu SCF. Lječilište ima suprotno stajalište.

24.

Slažem se s OSA‑om, češkom vladom i Komisijom.

25.

Istina je da je u predmetu SCF Sud tumačio izraz „priopćavanje javnosti“ iz članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 ( 8 ), a ne iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Međutim, pritom se uvelike oslanjao na svoje presude u predmetu SGAE i predmetu Football Association Premier League i dr. ( 9 ), koji se tiču članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Iako je razlikovao te dvije odredbe, to je učinio samo kako bi naglasio još veće značenje komercijalne naravi aktivnosti u kontekstu Direktive 92/100 ( 10 ).

26.

U navedenoj sudskoj praksi Sud je postavio određene kriterije, djelomično temeljem tumačenja međunarodnih sporazuma koji obvezuju Uniju i/ili njezine države članice ( 11 ), za određivanje kada se radi o „priopćavanju javnosti“ prema značenju u navedenim direktivama. Ti se kriteriji mogu sažeti na sljedeći način.

27.

Prvo, navedeni izraz treba široko tumačiti, na način da se osigura visoka razina zaštite nositelja prava ( 12 ). Drugo, konkretan način priopćavanja nije ključan; bitna je činjenica da je javnost u mogućnosti pristupiti odnosnom djelu ( 13 ). Treće, pojam „javnosti“odnosi se na neodređen, ali prilično velik broj potencijalnih gledatelja ili slušatelja i, u tom smislu, treba uzeti u obzir kumulativan učinak broja potencijalnih adresata, promatranih kolektivno i uzastopno ( 14 ). Četvrto, ta javnost mora biti „nova“ javnost, u smislu da se razlikuje od one za koju je prvotna radiodifuzija odobrena (kao, primjerice, kada je radiodifuzija u privatne svrhe učinjena dostupnom široj publici) ( 15 ). Konačno, ako priopćavanje uključuje stjecanje profita (primjerice, ako privlači klijente), tada je to relevantna naznaka da predmetno priopćavanje ulazi u područje primjene prava na primjerenu naknadu prema članku 8. Direktive 1992/100 ili 2006/115, ali također i područje primjene prava na priopćavanje javnosti prema članku 3. Direktive 2001/29 ( 16 ).

28.

Temeljem tih kriterija, postavljanje televizijskih i radijskih prijamnika u sobama lječilišta s pristupom odgovarajućem signalu kojim se omogućuje slušanje ili gledanje radiodifuzija mora biti obuhvaćeno pojmom „priopćavanja javnosti“ iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 osim ako, u iznimnim okolnostima, nije ispunjen jedan kriterij ili više njih. Osobito, lječilište će vjerojatno pružiti smještaj, i istodobno i uzastopno, neodređenom, ali velikom broju ljudi koji imaju pristup radiodifuzijama u svojim sobama i koji predstavljaju novu javnost u smislu da se prvotno odobrenje odnosilo na radiodifuziju pojedincima koji su je slušali ili gledali privatno ili u krugu svoje obitelji. Nadalje, teško je tvrditi da postavljanje radijskih i televizijskih prijamnika u sobama nema za svrhu stjecanje profita lječilištu, s obzirom na to da će njihova prisutnost, u odnosu na njihovu odsutnost, vjerojatno više privući klijente. Lječilište sâmo navodi da se nalazi u nepovoljnijem tržišnom položaju zbog plaćanja naknada viših od onih koje plaćaju ustanove u susjednim državama; takav bi položaj bio još i više naglašen da ne pruža pristup radiodifuzijama dok konkurentska lječilišta to čine.

29.

U predmetu SCF Sud je zaključio da relevantni kriteriji nisu bili ispunjeni u slučaju kada je pozadinska glazba radiodifuzirana u prisutnosti pacijenata u privatnoj zubarskoj ordinaciji. Osobito: pacijenti zubara predstavljaju „određen krug potencijalnih adresata“, a ne neodređenu skupinu „osoba općenito“; ni u jednom trenutku nema ih mnogo; radiodifuzija pozadinske glazbe vjerojatno nema nikakav utjecaj na zubarov prihod; te su pacijenti izloženi toj glazbi bez mogućnosti izbora u vezi s time ( 17 ).

30.

Nijedan od tih zaključaka ne može se primijeniti na situaciju iz glavnog postupka. Lječilišta obično imaju širu i neodređeniju klijentelu u usporedbi sa zubarskom ordinacijom (odvjetnik lječilišta opisao ga je kao možda i najveću ustanovu takve vrste u Europi); mogućnost pristupa radijskim i televizijskim radiodifuzijama u sobama može utjecati na pacijentov izbor ustanove te je u tom slučaju mogućnost izbora vjerojatno važna.

31.

Nadalje, televizijski i radijski prijamnici nalaze se u sobama pacijenata. Koriste se u okviru korištenja smještajnim pogodnostima lječilišta, a ne zdravstvenog liječenja. Takva je situacija očito usporediva sa situacijom gostiju hotela u predmetu SGAE.

32.

Podredno, treba razmotriti jesu li okolnosti iz glavnog postupka obuhvaćene iznimkama koje dopušta članak 5. stavak 2. točka (e) Direktive. Ja smatram da nisu.

33.

Članak 5. stavak 2. točka (e) nije relevantan s obzirom na to da se odnosi na moguće iznimke od prava na reprodukciju iz članka 2. Direktive, a ne prava na davanje ovlaštenja za priopćavanje javnosti iz članka 3. Samo je potonje predmet glavnog postupka. U svakom slučaju, članak 5. stavak 2. točka (e) odnosi se na „nekomercijalne socijalne institucije, kao što su bolnice ili zatvori“. Lječilište koje ima za cilj stjecanje profita nije obuhvaćeno tom definicijom.

34.

Članak 5. stavak 3. točka (b) ograničen je ne samo na korištenje nekomercijalne naravi nego i na korištenje „za potrebe osoba s invalidnošću, koje je u neposrednoj vezi s invalidnošću […], a u opsegu potrebnom za određenu invalidnost“. Ništa iz zahtjeva za prethodnu odluku ni iz stajališta podnesenih Sudu ne upućuje na postojanje veze između mogućnosti pristupa televizijskim i radijskim prijamnicima u sobama lječilišta i nekog određenog oblika invaliditeta od kojeg pacijenti možda pate.

35.

Budući da nijedna od navedenih iznimki nije primjenjiva, članak 5. stavak 5., na koji se nacionalni sud također poziva i koji samo ograničava područje primjene tih iznimki, nije relevantan.

36.

Stoga bih na prvo pitanje odgovorila da je iznimka nacionalnog prava kojom se oduzima pravo na naknadu autorima za priopćavanje njihovih djela putem televizijskih i radijskih prijamnika pacijentima u sobama lječilišta koje je trgovačko poduzeće u suprotnosti s Direktivom 2001/29.

37.

Jesu li relevantne odredbe Direktive 2001/29 dovoljno bezuvjetne i precizne da bi se društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava mogla na njih pozivati pred nacionalnim sudovima ako država članica nije ispravno prenijela direktivu?

38.

Ukratko, OSA potvrdno odgovara na to pitanje. Pozivajući se na predmet Kücükdeveci ( 18 ), smatra da nacionalni sud koji postupa u takvom sporu treba zanemariti sve odredbe članka 23. Zakona o autorskom pravu koje su u suprotnosti s Direktivom.

39.

Lječilište ističe da je, prema kriterijima iz predmeta Foster i dr. ( 19 ) , OSA emanacija države: podložna je državnoj vlasti ili kontroli te ima posebne ovlasti šireg opsega od onih koje proizlaze iz redovnih pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca. Stoga je treba izjednačiti s državom te se ne može pozivati na učinke Direktive.

40.

Češka vlada smatra da ne postoji pitanje izravnog učinka: uvjeti za primjenu iznimke iz članka 23. Zakona o autorskom pravu – radiodifuzija u zdravstvenoj ustanovi i tijekom pružanja zdravstvene usluge – nisu ispunjeni. Čak i ako je lječilište zdravstvena ustanova prema nacionalnom pravu, pacijentima se u njihovim sobama ne pružaju zdravstvene usluge.

41.

Njemačka i mađarska vlada podsjećaju da sâma direktiva ne može obvezivati pojedinca te se u sporu protiv pojedinca na nju ne može pozivati ni javno tijelo ni drugi pojedinac.

42.

Komisija navodi da u situaciji poput ove nacionalni sud mora tumačiti nacionalno pravo u skladu s pravom EU‑a. Na tu obvezu ne utječe činjenica da se pravni učinci direktive moraju uzeti u obzir u pogledu pojedinca ili odnosa između pojedinaca.

43.

U biti se slažem s navodima OSA‑e i Komisije.

44.

Prvo, kada nacionalni sudovi primjenjuju domaće pravo, moraju ga tumačiti što je više moguće u skladu s odredbama i svrhom relevantne direktive kako bi se ostvario rezultat kojem direktiva teži. Ta je obveza sastavni dio sustava Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Ona tim sudovima omogućava da osiguraju punu učinkovitost prava EU‑a kada rješavaju u sporovima u svojoj nadležnosti.

45.

Samo ako takav pristup nije moguć – primjerice, ako bi rezultirao tumačenjem contra legem – potrebno je razmotriti ima li relevantna odredba direktive izravan učinak te, ako ima, može li se na tu odredbu pozivati u sporu protiv stranke pred nacionalnim sudom.

46.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da učini sve u okviru svoje nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno domaće pravo i primjenjujući metode tumačenja koje ono priznaje, kako bi osigurao punu učinkovitost Direktive 2001/29 te ostvario rezultat koji je u skladu s ciljevima koje ona slijedi ( 20 ).

47.

Drugo, smatram da argument lječilišta da je OSA emanacija države nije relevantan. Izravan učinak direktive u sporu protiv državnog subjekta mogao bi se primijeniti samo ako bi se lječilište htjelo pozvati na odredbu Direktive 2001/29 koja nije prenesena u nacionalno pravo ( 21 ). Međutim, iz odgovora na prvo pitanje koji predlažem proizlazi da to nije slučaj. Naime, čini se da se lječilište poziva na tumačenje nacionalnog prava koje ne bi bilo u skladu s direktivom. Takvo tumačenje nije dopušteno u svjetlu gore navedene sudske prakse ( 22 ). U svakom slučaju, teško je potkrijepiti tvrdnju da je OSA emanacija države, s obzirom na to da društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ne djeluju kao državna vlast, nego ostvaruju privatna prava pojedinaca.

48.

Stoga je odgovor na drugo pitanje sljedeći: ako država članica nije ispravno prenijela Direktivu 2001/29 u nacionalno pravo, nacionalni sud koji rješava u sporu protiv pojedinca o naknadama za autorsko pravo mora tumačiti nacionalno pravo što je više moguće u skladu s odredbama i svrhom te direktive kako bi se ostvarili rezultati kojima ona teži.

49.

Nacionalni sud postavlja pitanje zabranjuju li određena pravila EU‑a o slobodi pružanja usluga i/ili o zlouporabi vladajućeg položaja državi članici da za kolektivno ostvarivanje autorskih prava na svojem teritoriju ovlasti samo jedno takvo društvo, stvarajući tako teritorijalni monopol koji korisnike usluga lišava slobode izbora društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava iz druge države članice.

50.

Komisija smatra da ovo pitanje ima malu važnost za spor iz glavnog postupka, koji se tiče definicije pojma „priopćavanja javnosti“. Češka i austrijska vlada još ističu da nema nikakvih naznaka da je lječilište pokušalo sklopiti ugovor s društvom za kolektivno ostvarivanje autorskih prava iz druge države članice te, kakav god odgovor bio, ne može utjecati na potraživanje naknada za autorsko pravo. Te vlade pitanje smatraju nedopuštenim. OSA je na raspravi zauzela jednako stajalište.

51.

Ne slažem se s time da Sud ne treba odgovoriti na ovo pitanje. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, isključivo sud pred kojim je pokrenut spor i koji je odgovoran za naknadnu sudsku odluku ima pravo odrediti, s obzirom na okolnosti predmeta, potrebu za prethodnom odlukom i važnost pitanja koja postavlja. Stoga, kada se ta pitanja odnose na tumačenje prava EU‑a, Sud je u načelu obvezan donijeti odluku. Samo iznimno može odbiti donijeti odluku o upućenom pitanju, ako traženo tumačenje nema veze s činjenicama ili svrhom glavnog postupka, ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud nema činjenična ili pravna saznanja potrebna da bi dao koristan odgovor ( 23 ).

52.

U ovom predmetu to nije slučaj. U zahtjevu za prethodnu odluku navedeno je da lječilište ističe da OSA zlouporabljuje svoj zakonski monopol tako što potražuje naknade više od onih koje naplaćuju društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava iz susjednih država članica. Sud koji je uputio zahtjev za razmatranje tog argumenta mora proučiti pravila EU‑a o slobodi pružanja usluga i tržišnom natjecanju te u tom pogledu ima pravo tražiti smjernice od Suda Europske unije.

53.

Prvo ću razmotriti problem zlouporabe vladajućeg položaja, a potom pitanje pružanja usluga.

54.

Sud koji je uputio zahtjev u biti postavlja pitanje zabranjuje li članak 102. UFEU‑a državama članicama da društvu za kolektivno ostvarivanje autorskih prava dodijele teritorijalni monopol koji korisnicima usluga tog društva ograničava mogućnost izbora.

55.

Kako je to istaknuto u nekoliko očitovanja podnesenih Sudu, zakonski monopol u državi članici može predstavljati vladajući položaj u smislu članka 102. UFEU‑a. Međutim, činjenica stvaranja vladajućeg položaja dodjeljivanjem posebnih ili isključivih prava u smislu članka 106. stavka 1. UFEU‑a nije sama po sebi nespojiva s člankom 102. UFEU‑a. Država članica povređuje zabrane propisane tim dvjema odredbama samo kada poduzetnik o kojem je riječ samim izvršavanjem isključivih prava koja su mu dodijeljena zlouporabljuje svoj vladajući položaj ili kada ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je naveden da počni takvu zlouporabu ( 24 ).

56.

Zlouporaba koju lječilište u glavnom postupku ističe jest ta da OSA naplaćuje previsoke naknade zbog nepostojanja konkurencije. Nacionalni sud treba utvrditi jesu li te naknade uistinu previsoke. Ako jesu (zahtjev za prethodnu odluku ne sadrži nikakav stav o tom pitanju), on iz svojeg zaključka mora odgovarajuće postupati u kontekstu glavnog postupka. Međutim, eventualni zaključak o zlouporabi vladajućeg položaja odnosit će se prije svega na postupke OSA‑e, a ne na valjanost nacionalnog zakonodavstva u skladu s kojim je monopol dodijeljen. To bi se zakonodavstvo preispitivalo samo ako bi se pokazalo da navodi OSA‑u da počini takvu zlouporabu. Slažem se s Komisijom i s nekoliko država članica da se iz spisa predmeta ne može zaključiti da su uvjeti pod kojima je monopol dodijeljen takvi da navode društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava na naplaćivanje previsokih naknada. Međutim, na nacionalnom je sudu donošenje konačne odluke o tom pitanju, u opsegu u kojem se ono pojavljuje u glavnom postupku.

57.

OSA i neke države članice navode da se na aktivnosti društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ne primjenjuju pravila EU‑a o slobodi pružanja usluga: bilo zato što uopće ne predstavljaju „usluge“, nego kolektivno ostvarivanje prava njihovih nositelja, bilo zato što su to negospodarske usluge od općeg interesa, isključene iz područja primjene Direktive 2006/123 njezinim člankom 2. stavkom 2. točkom (a).

58.

Ne slažem se s time. Sustavno se smatralo da su aktivnosti društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava obuhvaćene pravilima Ugovora o slobodi pružanja usluga ( 25 ). Točno je da takva društva prije svega pružaju usluge svojim članovima (nositeljima prava u čije ime naplaćuju naknade). Međutim, teško je tvrditi da su takva društva, unatoč zasebnoj pravnoj osobnosti, samo produžetak svojih članova koji djeluje u njihovo ime. Ta društva svakako pružaju usluge nositeljima prava kojima bi inače bilo problematično naplaćivati naknade, osobito za priopćavanje javnosti glazbenih djela.

59.

Činjenica da se te usluge ne mogu jasno svrstati u neku od kategorija s (neiscrpnog) popisa iz članka 57. UFEU‑a ili da društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u načelu posluju na neprofitnoj osnovi prema mojem mišljenju ne mijenja situaciju. Takvim su društvima potrebna određena financijska sredstva, barem za pokriće troškova osoblja i upravljanja. Stoga također odbacujem tvrdnju da aktivnosti tih društava predstavljaju negospodarske usluge od općeg interesa.

60.

Nadalje, ta društva ne pružaju usluge samo nositeljima prava, nego i korisnicima kao što je to lječilište ( 26 ). Pošten i pažljiv korisnik koji ima namjeru platiti autorima za priopćavanje javnosti njihovih djela to bi teško mogao učiniti bez postojanja sustava licencija za određene repertoare koje dodjeljuju društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

61.

Očitovanja podnesena Sudu gotovo su jednoglasna ( 27 ) u stavu da članak 16. Direktive 2006/123 nije primjenjiv na situaciju iz glavnog postupka, iako se razlikuju u pogledu za to navedenih razloga: aktivnosti društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ne predstavljaju „usluge“ u kontekstu članka 4. stavka 1. Direktive; to su negospodarske usluge od općeg interesa, isključene temeljem članka 2. stavka 2. točke (a); to su usluge od općeg gospodarskog interesa, isključene iz primjene članka 16. temeljem članka 17. stavka 1.; i/ili su isključene iz primjene članka 16. temeljem članka 17. stavka 11., koji isključuje autorska i srodna prava.

62.

Već sam se osvrnula na pitanje predstavljaju li uopće aktivnosti društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava usluge ili negospodarske usluge od općeg interesa.

63.

Međutim, mislim da bi se predmetne aktivnosti mogle smatrati uslugama od općeg gospodarskog interesa (članak 17. stavak 1. Direktive 2006/123), koje same države članice trebaju odrediti (članak 1. stavak 3. iste direktive) te koje su stoga posebno isključene iz primjene članka 16. kao i područja primjene Direktive temeljem članka 1. stavka 2.

64.

U svakom slučaju, smatram da trebaju biti isključene iz primjene članka 16. Direktive 2006/123 (odredba u pogledu koje sud koji je uputio zahtjev traži smjernice) jer ulaze u područje autorskih i srodnih prava, navedenih u članku 17. stavku 11. te direktive. Iako se potonja odredba, ako bismo je doslovno tumačili, odnosi samo na prava, očito je da se treba odnositi i na usluge koje se tiču tih prava, s obzirom na to da samo usluge mogu biti isključene iz primjene članka 16. Nadalje, u članku 1. stavku 3. pobliže se navodi da se Direktiva ne bavi pitanjem ukidanja monopola koji pružaju usluge.

65.

Činjenica da usluge koje pružaju društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava nisu obuhvaćene (člankom 16.) Direktive 2006/123 ne znači da su one isključene iz primjene općenitijih odredaba članka 56. et seq. UFEU‑a. S obzirom na to, nedvojbeno je da teritorijalni monopoli kojima se ograničava prostor na kojem takva društva mogu djelovati ograničavaju njihovu slobodu pružanja usluga, što je načelno zabranjeno tim odredbama. Oni također ograničavaju slobodu nositelja prava i korisnika da biraju između pružatelja usluga.

66.

Rasprava pred Sudom usredotočila se na pitanje mogu li takva ograničenja biti opravdana – zato što imaju legitiman cilj u skladu s Ugovorima, zato što ih opravdavaju važni razlozi u općem interesu, zato što su prikladni za ostvarenje tog cilja i nisu mu kao sredstvo neproporcionalni ( 28 ).

67.

Odgovor na to pitanje mora se temeljiti na činjeničnim zaključcima koji načelno nisu u nadležnosti Suda u kontekstu postupka o prethodnom pitanju. Međutim, argumenti koji su izneseni tijekom pisanog i usmenog dijela postupka omogućuju Sudu da pruži nacionalnom sudu određene smjernice radi donošenja odluke.

68.

Što se tiče cilja tih ograničenja, ne može se poreći da je zaštita interesa nositelja autorskih prava (i korisnika) osiguravanjem pravične i učinkovite naplate i upravljanja naknadama legitiman cilj, u skladu s Ugovorima. Doista, izrazita korisnost društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava kao takvih nije sporna.

69.

Treba, međutim, razmotriti jesu li opći interesi koji se ističu u prilog uspostavi i/ili održavanju teritorijalnih monopola takvih društava „važni“, odnosno jesu li takvi monopoli ne samo prikladni nego i nužni za postizanje cilja pravičnog i učinkovitog prikupljanja i upravljanja naknadama te jesu li kao sredstvo proporcionalni tom cilju.

70.

Smatram da je ovdje važno uzeti u obzir način na koji djeluju društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, osobito u pogledu glazbenih djela, što je opisano u očitovanjima podnesenima Sudu.

71.

Ta su društva udruge nositelja prava koje prikupljaju naknade koje se duguju njihovim članovima u vezi s, osobito, priopćavanjem javnosti djela tih članova. To čine dodjeljivanjem licencija korisnicima koji žele sudjelovati u takvom priopćavanju, u pogledu definiranih repertoara koji se sastoje od određenih glazbenih djela ili djela određenih nositelja prava. Prikupljaju naknade od nositelja licencija te nadziru korisnike i potencijalne korisnike kako bi provjerili priopćavaju li se djela javnosti te, ako je to slučaj, ima li korisnik licenciju za to.

72.

U Europskoj uniji društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava obično (iako ne uvijek) djeluju (ili temeljem zakonskog ili temeljem de facto monopola) unutar teritorija jedne države članice te mogu biti obvezna kao članove prihvatiti sve nositelje prava s prebivalištem ili poslovnim nastanom u toj državi. U takvim slučajevima nadziru i dodjeljuju licencije korisnicima u istoj državi članici. Kada korisnik želi doći do licencije za repertoar kojim upravlja društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, to je moguće putem uzajamnih sporazuma između takvih društava temeljem kojih odnosna društva međusobno djeluju u ime drugoga unutar svojeg teritorija.

73.

OSA i sve države članice koje sudjeluju u postupku istaknuli su argumente u prilog opravdanosti monopola, dok su lječilište i osobito Komisija istaknuli protivne argumente.

74.

Ukratko ću sažeti glavne argumente u prilog opravdanosti monopola; naglašeno je da se sustavima zakonskih teritorijalnih monopola sa sporazumima o uzajamnom zastupanju omogućuje korisnicima „usluga sve u jednom“unutar bilo koje države članice te se pritom uklanja nesigurnost o tome gdje se licencije mogu dobiti i koja su prava uključena u različitim licencijama; izbjegava se fragmentacija repertoara, pri čemu društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava „odabiru“ samo najunosnije nositelje prava i zanemaruju manje ili lokalne kulturne interese; nositeljima prava daje se bolja pregovaračka moć u odnosu na korisnike unutar određenog teritorija i tako sprečava „utrka u snižavanju“ visine naknada za licencije; omogućuje se državama članicama da određuju potrebne uvjete u pogledu upravljanja tim društvima te da ih podvrgnu službenom nadzoru i kontroli; smanjuju se troškovi izbjegavanjem udvostručavanja sredstava potrebnih za upravljanje, ali i nadzor mogućih prijestupnika unutar određenog teritorija.

75.

Protuargumenti izneseni Sudu su, ukratko, sljedeći: nema potrebe za „uslugom sve u jednom“na nacionalnoj razini jer se može uspostaviti „platforma“ na razini cijelog EU‑a koja bi svim potencijalnim korisnicima omogućavala pristup svim potrebnim informacijama; u državama članicama (poput Švedske i Ujedinjene Kraljevine) u kojima nema teritorijalnog monopola nije zabilježena fragmentacija repertoara niti korisnici imaju teškoća u određivanju i pribavljanju licencija koje žele; mogućnost slobodnog izbora pružatelja usluga za nositelje prava i korisnike rezultirat će stvarnim tržišnim natjecanjem, što dovodi do pravičnijih visina naknada i njihova učinkovitijeg prikupljanja u korist svih zainteresiranih strana; nema potrebe za zakonskim monopolom kako bi države članice mogle učinkovito urediti društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava; troškovi prikupljanja naknada (za koje je utvrđeno da iznose između 15% i 20% visine naknada) zapravo se povećavaju u slučaju uzajamnog zastupanja, dok društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava s poslovnim nastanom u jednoj državi članici ne bi imalo problema pri nadzoru uporabe u drugim državama članicama, bilo korištenjem vlastitih sredstava ili sredstava partnerskog društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava s poslovnim nastanom u odnosnoj državi članici; također, mogućnost dodjele licencija za više područja išla bi u prilog ne samo korisnicima (poput lječilišta, koje navodi da je dio grupacije koja posluje u nekoliko država članica) nego i nositeljima prava.

76.

U više pogleda, kvalitetna analiza tih argumenata uključivala bi donošenje odluke o suprotstavljenim činjeničnim tvrdnjama, što je izvan nadležnosti Suda u kontekstu ovog postupka (to je možda zapravo stvar zakonodavstva). U tom bih smislu istaknula da je Opći sud nedavno prihvatio tužbu protiv odluke Komisije zaključivši, među ostalim, da je nekoliko društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava nezakonito među sobom podijelilo područja djelovanja, ograničavajući dodijeljene licencije na domaće područje svakog društva ( 29 ). Opći sud u presudi je osobito istaknuo da Komisija nije potkrijepila svoje tvrdnje, slične onima koje iznosi u ovom postupku ( 30 ). Protiv te presude nije podnesena žalba te je Komisija u predmetnom postupku priznala da u postupku pred Općim sudom nije potkrijepila svoje tvrdnje. Međutim, iz odluke Općeg suda ne bih izvlačila nikakve čvrste zaključke jer se radilo o različitom postupku i različitim okolnostima ( 31 ), osim što bih naglasila da bi bilo poželjno provesti detaljnu analizu radi donošenja odluke o opravdanosti zakonskih monopola društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, a što Sud ne može u predmetnom postupku.

77.

Da se osvrnem na argumente iznesene u sadašnjem postupku, čini mi se, prvo, da nijedan protuargument ne dovodi ozbiljno u pitanje prikladnost zakonskih monopola poput predmetnog u pogledu osiguravanja pravičnog i učinkovitog prikupljanja i upravljanja naknadama za autorsko pravo. Točno je da Komisija tvrdi da oni dovode do udvostručavanja troškova; ali odvjetnik OSA‑a na raspravi je izjavio da se troškovi dijele u kontekstu sporazuma o uzajamnom zastupanju.

78.

Stvarno je pitanje jesu li takvi monopoli nužni i kao sredstvo proporcionalni zadanom cilju.

79.

U pogledu toga, „mnogo bi se moglo reći s obje strane“ ( 32 ) – i iz očitovanja podnesenih Sudu u predmetnom postupku ne čini mi se da je ijedna strana odlučno dokazala svoje tvrdnje.

80.

Primjerice, shvaćam argument da je postojanje „usluge sve u jednom“ na nekom teritoriju poželjno, kako za nositelje prava tako i za korisnike; s druge strane, zamislivo je da bi se takav sustav mogao osnovati na razini cijelog EU‑a kada bi se ukinula sva ograničenja slobode pružanja usluga na ovom području. Međutim, nikako nije dokazano da bi se takvo što zasigurno moglo ostvariti bez posebne regulacije. Također, iako Komisija nije pronašla dokaze o fragmentaciji repertoara ili o zanemarivanju manje zastupljenih glazbenih interesa u nekoliko država članica u kojima nema zakonskih monopola, to nužno ne znači da u praksi takve posljedice nisu u većini država članica spriječene postojanjem zakonskih ili de facto monopola. Osim toga, iako potreba za regulacijom aktivnosti društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ne zahtijeva nametanje nacionalnih monopola, željeni cilj teško bi se mogao ostvariti tako da se takva društva jednostavno podvrgnu različitim nacionalnim regulatornim mjerama, sukladno državama članicama u kojima djeluju.

81.

Ukratko, smatram da, iako su izloženi kvalitetni argumenti u prilog ukidanju zakonskih teritorijalnih monopola kako bi se osiguralo poštovanje zabrane ograničavanja slobode pružanja usluga iz Ugovora, nije dokazano da se i ta sloboda kao i pravično i učinkovito prikupljanje i upravljanje naknadama za autorsko pravo za priopćavanje glazbenih djela javnosti putem fiksnih radijskih i televizijskih prijamnika može postići bez zakonodavnog okvira na razini cijelog EU‑a. Moj stav podupire Komisijin prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima i izdavanju dozvola važećih u više zemalja za internetsko korištenje glazbenim djelima na unutarnjem tržištu. U tom prijedlogu stoji da „EU mora poduzeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti (članak 5. stavak 3. UEU‑a), s obzirom na to da se zakonodavni okvir kako na nacionalnoj tako i na razini EU‑a pokazao nedostatnim za rješavanje problema“ [neslužbeni prijevod] ( 33 ).

82.

Zbog navedenog, u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti putem fiksnih radijskih i televizijskih prijamnika i s obzirom na mogući propis na razini cijelog EU‑a, mislim da se legitimno može smatrati da nacionalni zakonski monopoli društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava slijede legitiman cilj u skladu s Ugovorima, da ih opravdavaju važni razlozi u općem interesu, da su prikladni i da ne idu dalje od onoga što je nužno za ostvarenje tog cilja. Moj stav ne mijenja činjenica da u malom broju država članica takvi monopoli ne postoje. U tim slučajevima iznimka ne pobija pravilo. Međutim, u konačnici će biti na nacionalnom sudu da temeljem činjenica sam donese zaključke o tome.

83.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da bi Sud na pitanja koja mu je uputio Krajský soud v Plzni trebao odgovoriti na sljedeći način: