Mišljenje nezavisnog odvjetnika
Sadržaj
I – Okolnosti spora
II – Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda
III – Postupak pred Sudom
IV – Žalba
A – Zahtjev za pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom
B – Prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe
C – O žalbi
1. Žalbeni razlozi koji su u cijelosti nedopušteni: drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog
a) Drugi žalbeni razlog
b) Treći žalbeni razlog
c) Četvrti žalbeni razlog
d) Peti žalbeni razlog
2. Žalbeni razlozi koje treba odbiti jer su djelomično nedopušteni, a djelomično neosnovani: prvi, šesti, sedmi i deveti žalbeni razlog
a) Prvi i deveti žalbeni razlozi
b) Šesti žalbeni razlog
c) Sedmi žalbeni razlog
i) Prvi dio sedmog žalbenog razloga
ii) Drugi dio sedmog žalbenog razloga
– Prvi prigovor
– Drugi prigovor
3. Osmi žalbeni razlog (izračun iznosa novčane kazne) i deseti žalbeni razlog (povreda obveze izvršavanja nadzora pune jurisdikcije u pogledu kazni)
i) Prvi dio osmog žalbenog razloga (drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor)
ii) Prvi i četvrti argument prvog prigovora, treći i četvrti prigovor prvog dijela kao i ostatak osmog i desetog žalbenog razloga
– Argumenti stranaka
– Analiza
α) Prvi dio: prava i obveze Komisije
β) Drugi dio: neograničena nadležnost Općeg suda
αα) Teorija o neograničenoj nadležnosti
ββ) Primjena teorije o neograničenoj nadležnosti na predmetni spis
V – Zaključak
1. Predmet ovog postupka jest žalba koju su uložila društva Telefónica SA (u daljnjem tekstu: Telefónica) i Telefónica de España SAU (u daljnjem tekstu: Telefónica de España) protiv presude Općeg suda(2) kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2007) 3196 final (3) kao i njihov podredni zahtjev za poništenje ili smanjenje novčane kazne.
I – Okolnosti spora
2. Opći je sud okolnosti spora u točkama 3. do 29. pobijane presude rezimirao na sljedeći način:
„3 Dana 11. srpnja 2003. Wanadoo España SL (koji je postao France Telecom España SA) (u daljnjem tekstu: France Telecom) podnio je pritužbu Komisiji [...], navodeći da razlika između veleprodajnih cijena za veleprodajne usluge pristupa mreži širokopojasnog interneta u Španjolskoj koje su ispostave društva Telefónica zaračunavale svojim takmacima i maloprodajnih cijena koje su iste zaračunavale krajnjim korisnicima nije bila dovoljna da bi navedeni konkurenti društvu Telefónica mogli biti stvarna konkurencija [...].
[...]
6 Dana 4. srpnja 2007. Komisija je donijela pobijanu odluku, koja je predmet ove tužbe.
7 Kao prvo, u pobijanoj odluci Komisija je identificirala tri tržišta predmetnih proizvoda, a to su maloprodajno tržište mreže širokopojasnog interneta i dva veleprodajna tržišta mreže širokopojasnog interneta [...].
[...]
15 Relevantna veleprodajna i maloprodajna tržišta prema pobijanoj odluci imaju nacionalni karakter (područje Španjolske) [...].
16 Kao drugo, Komisija je utvrdila da Telefónica zauzima vladajući položaj na dva predmetna veleprodajna tržišta [...]. Tako je tijekom promatranog razdoblja Telefónica držala monopol na isporuku regionalnog veleprodajnog proizvoda kao i više od 84 % tržišta nacionalnog veleprodajnog proizvoda [...]. Prema pobijanoj odluci [...], Telefónica se i na maloprodajnom tržištu također nalazila u vladajućem položaju.
17 Kao treće, Komisija je ispitala činjenicu je li Telefónica zloupotrijebila svoj vladajući položaj na predmetnim tržištima [...]. U tom je pogledu Komisija smatrala da je Telefónica povrijedila članak 82. UEZ-a propisujući svojim konkurentima nepravične cijene u obliku pretjeranog snižavanja marži između cijena pristupa mreži širokopojasnog interneta u maloprodaji na španjolskom ‚potrošačkom tržištu’ i veleprodajnih cijena pristupa mreži širokopojasnog interneta na regionalnoj i nacionalnoj razini, tijekom razdoblja od rujna 2001. do prosinca 2006. [...].
[...]
25 U svrhu izračunavanja iznosa novčane kazne Komisija je u [spornoj] odluci primijenila metodologiju navedenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17[(4) ] i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.).
26 Za početak, Komisija je procijenila težinu i utjecaj povrede kao i veličinu predmetnog zemljopisnog tržišta. Prije svega, kad je riječ o težini povrede, zaključila je da se radi o ozbiljnoj zlouporabi koju je počinio poduzetnik koji praktično drži monopolistički položaj i koju treba kvalificirati kao ‚vrlo tešku’ u smislu Smjernica iz 1998. [...]. U uvodnim izjavama 744. do 750. [sporne] odluke Komisija pravi razliku između ovog predmeta i odluke [...] [Deutsche Telekom(5) ] u kojoj zlouporaba Deutsche Telekoma, koja se također odnosila na pretjerano snižavanje marži (engl. margin squeeze ili fr. ciseau tarifaire (6) ), nije kvalificirana kao ‚vrlo teška’ u smislu Smjernica iz 1998. Nadalje, što se tiče utjecaja utvrđene povrede, Komisija je vodila računa o tome da su predmetna tržišta imala znatnu ekonomsku vrijednost, da su imala ključnu ulogu u uspostavljanju informacijskog društva i da je utjecaj zlouporabe društva Telefónica na maloprodajno tržište bio značajan [...]. Naposljetku, kada je riječ o veličini predmetnog zemljopisnog tržišta, Komisija je osobito istaknula da je španjolsko tržište širokopojasnog interneta peto najveće nacionalno tržište širokopojasnog interneta u Europskoj uniji te da je postojanje [pretjeranog snižavanja marži] sprječavalo operatore iz drugih država članica da uđu na navedeno tržište koje je bilo u brzom rastu, iako jest točno da je to snižavanje marži bilo ograničeno na područje samo jedne države članice [...].
27 Prema [spornoj] odluci, početnim iznosom novčane kazne u visini od 90.000.000,00 eura vodi se računa o tome da se težina zlouporabe pojasnila tijekom razmatranog razdoblja, a osobito nakon donošenja odluke Deutsche Telekom [...]. Na navedeni je iznos primijenjen multiplikativni faktor od 1,25 kako bi se uzela u obzir značajna gospodarska snaga društva Telefónica i postiglo to da novčana kazna ima odvraćajući učinak, tako da je početni iznos novčane kazne povećan na 112.500.000,00 eura [...].
28 Kao drugo, s obzirom na to da je povreda trajala od rujna 2001. do prosinca 2006., odnosno pet godina i četiri mjeseca, Komisija je početni iznos novčane kazne uvećala za 50 %. Osnovni je iznos novčane kazne na taj način povećan na 168.750.000,00 eura [...].
29 Kao treće, Komisija je na temelju raspoloživih dokaza zaključila da se u konkretnom slučaju u obzir mogu uzeti i određene olakšavajuće okolnosti, s obzirom na to da je povreda u najmanju ruku bila počinjena nehajno. Stoga je društvu Telefónica odobreno smanjenje iznosa novčane kazne od 10 %, čime je iznos kazne utvrđen na 151.875.000,00 eura [...].“
II – Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda
3. U okviru tužbe pred Općim sudom kojom su tražili poništenje sporne odluke Telefónica i Telefónica de España navele su, u prilog svojim glavnim zahtjevima, šest tužbenih razloga koji su se temeljili na povredi prava na obranu, pogreškama koje se tiču činjenica i prava prilikom utvrđivanja mjerodavnih veleprodajnih tržišta, pogreškama koje se tiču činjenica i prava pri utvrđivanju postojanja vladajućeg položaja tužitelja na predmetnim tržištima, pogreškama koje se tiču prava u primjeni članka 102. UFEU-a u dijelu koji se odnosi na zlouporabu koju su tužitelji počinili, pogreškama koje se tiču činjenica ili pogreškama u ocjeni činjenica i pogreškama koje se tiču prava u pogledu zlouporabe tužitelja i protutržišnog učinka te zlouporabe i, na posljednjem mjestu, na primjeni članka 102. UFEU-a ultra vires kao i na povredi načela supsidijarnosti, proporcionalnosti, pravne sigurnosti, lojalne suradnje te dobre uprave.
4. Podredno, tužitelji su naveli dva tužbena razloga koji se odnose na poništenje novčane kazne ili smanjenje njezina iznosa, a temelje se na: (i.) pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17, članka 23. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003(7) i načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, te (ii.) pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi načela proporcionalnosti, jednakog postupanja, individualizacije kazni i obveze obrazlaganja pri utvrđivanju iznosa novčane kazne. Opći je sud odbio sve navedene tužbene zahtjeve kao i tužbu u cjelini.
III – Postupak pred Sudom
5. Osim žalitelja i Komisije tri su intervenijenta iz prvostupanjskog postupka, odnosno Asociación de usuarios de servicios bancarios (Ausbanc Consumo, u daljnjem tekstu: Ausbanc), France Telecom (podnositelj pritužbe u sporu koji je doveo do ovog postupka) i European Competitive Telecommunications Association (u daljnjem tekstu: ECTA), sudjelovali u pisanom dijelu postupka pred Sudom. Na raspravi održanoj 16. svibnja 2013., i koja se odnosila samo na sedmi, osmi i deseti žalbeni razlog (koji se temelje na navodnim pogreškama koje se tiču prava pri izračunu iznosa novčane kazne i obveze Općeg suda da vrši nadzor pune jurisdikcije), sve te stranke iznijele su svoja očitovanja.
IV – Žalba
A – Zahtjev za pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom
6. Žalitelji i Ausbanc zahtijevali su od Suda da im se, sukladno članku 15. UFEU-a, odobri pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom 23. svibnja 2011. Smatram da ti zahtjevi trebaju biti odbijeni jer transkript ili snimka rasprave održane pred Općim sudom ne čine dio spisa koji je Sudu dostavljen na temelju članka 5. stavka 1. uputa tajniku Općeg suda.
B – Prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe
7. Valjda utvrditi da: (i.) žalba, koja je sastavljena na nejasan i loše strukturiran način, iznimno je dugačka – francuski prijevod žalbe ima čak 133 stranice pisane jednostrukim proredom te 492 točke(8) – i argumenti se ponavljaju te se u njoj nalazi više stotina žalbenih razloga, dijelova žalbenih razloga, prigovora, argumenata i elemenata argumenata (što je, prema Komisiji, rekord u parničnoj povijesti Unije); (ii.) žalbom se gotovo isključivo traži ponovno ispitivanje činjenica pod krinkom navoda da je Opći sud primijenio „pogrešan pravni kriterij“; (iii.) žalbeni su razlozi često navedeni kao obične tvrdnje koje uopće nisu obrazložene, i (iv.) žalitelji, s jedne strane, često kritiziraju spornu odluku, a ne pobijanu presudu i, s druge strane, kad se njihove kritike doista odnose na pobijanu presudu, u njima gotovo nikada ne navode točne odlomke ili točke te presude iz kojih se vide navodne pogreške koje se tiču prava.
8. Na temelju tih utvrđenja i poteškoće, pa čak i nemogućnosti, Komisije da izvršava svoja prava na obranu, Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti protiv cijele žalbe. Iako bih mogao osjećati naklonost prema tom prigovoru nedopuštenosti jer mi se mnogi dijelovi žalbe doista čine očito nedopuštenima, ipak se sama žalba ne može proglasiti u cijelosti nedopuštenom s obzirom na to da neki žalbeni razlozi ili argumenti žalbe (čak i ako se to može usporediti s traženjem igle u plastu sijena) ispunjavaju uvjete dopuštenosti. Zbog svega toga se i postavljaju pitanja o načelima, katkad neizrečena, posebno u pogledu obveze Općeg suda da izvrši stvaran nadzor pune jurisdikcije.
9. Stoga smatram da se prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija protiv cijele žalbe treba odbiti.
C – O žalbi
1. Žalbeni razlozi koji su u cijelosti nedopušteni: drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog
10. Ti razlozi, temeljeni na navodnim pogreškama koje se tiču prava pri utvrđivanju mjerodavnih tržišta, odnosno pri ocjeni postojanja vladajućeg položaja i zlouporabe tog položaja kao i učinaka te zlouporabe na tržišno natjecanje, čine mi se nedopuštenima jer se njima načelno osporavaju ocjene činjenica sadržane u presudi Općeg suda. Nadalje, u tim se žalbenim razlozima rijetko navode točke ili dijelovi pobijane presude na koje se odnose, iako se takva oznaka zahtijeva u ustaljenoj sudskoj praksi Suda potvrđenoj i kodificiranoj člankom 169. stavkom 2. i člankom 178. stavkom 3. Poslovnika suda.
a) Drugi žalbeni razlog
11. Žalitelji navode (točka 37. žalbe) da je Opći sud pogrešno odbio razmotriti, najprije, da su izdvojeni pristup lokalnoj petlji, nacionalni veleprodajni proizvod i regionalni veleprodajni proizvod dio istog veleprodajnog tržišta te, podredno, da su nacionalni i regionalni veleprodajni proizvodi dio istog veleprodajnog tržišta.
12. Smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc u odnosu na cijeli drugi žalbeni razlog treba prihvatiti. Kao prvo, prigovori navedeni u prilog tom žalbenom razlogu nejasni su i formulirani na gotovo nerazumljiv način. Kao drugo, taj se žalbeni razlog u stvarnosti odnosi na osporavanje ocjena činjenica od strane Općeg suda. Kao treće, žalitelji iznose nekoliko novih elemenata o kojima se nije raspravljalo u prvostupanjskom postupku, odnosno da Komisija nije primijenila „test SSNIP“(9), da utvrđivanje tržišta nije u skladu s Obavijesti o utvrđivanju tržišta(10), da je za utvrđivanje tržišta potrebna empirijska analiza koja se temelji na ispitivanju tržišta i/ili ekonometrijskoj studiji te, konačno, da se test SSNIP trebao primijeniti u određenom vremenskom okviru.
b) Treći žalbeni razlog
13. Žalitelji kritiziraju (točka 93. žalbe) obrazloženje Općeg suda o njihovom vladajućem položaju na nacionalnim i regionalnim veleprodajnim tržištima.
14. I u ovom slučaju smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli ECTA, France Telecom i Ausbanc treba prihvatiti jer se treći žalbeni razlog temelji na novim navodima i odnosi se na osporavanje ocjene činjenica od strane Općeg suda zbog kojih je zaključio o postojanju vladajućeg položaja. Žalitelji, kritizirajući točke 149., 150., 162. i 163. pobijane presude – tvrdeći da je Opći sud isključivo na temelju visokih udjela žalitelja na mjerodavnom tržištu utvrdio postojanje vladajućeg položaja, a pogrešno je propustio uzeti u obzir pritisak konkurenata kojem su žalitelji bili podvrgnuti na tržištu neograničenog tržišnog natjecanja – osporavaju činjenice koje je ocijenio Opći sud u točki 157. pobijane presude, a koje su ga dovele do toga da presudi da predmetno veleprodajno tržište nije bilo tržište neograničenog tržišnog natjecanja(11) . Stoga se ti argumenti trebaju proglasiti nedopuštenima.
c) Četvrti žalbeni razlog
15. Žalitelji u bitnome navode (točka 120. žalbe) da je Opći sud pogrešno utvrdio da su povrijedili članak 102. UFEU-a, iako nisu postojali elementi potrebni da bi se utvrdilo postojanje zlonamjernog odbijanja isporuke (engl. refusal to deal ), te je time Opći sud povrijedio pravo vlasništva žalitelja kao i načela proporcionalnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti.
16. Ponovno smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc u odnosu na četvrti žalbeni razlog u cijelosti treba prihvatiti u mjeri u kojoj argumenti na kojima se temelji: (i.) nisu bili raspravljeni u prvostupanjskom postupku (na primjer, argument o navodnoj povredi prava vlasništva, za koji se čini da je okosnica tog žalbenog razloga ili argumenti u pogledu načela proporcionalnosti i pravne sigurnosti); (ii.) odnose se na osporavanje ocjene činjenica od strane Općeg suda te se njima u stvarnosti traži od Suda da ponovno ocijeni činjenice; (iii.) nisu jasno navedeni (poput neobrazloženog osporavanja sudske prakse TeliaSonera Sverige(12) ) ili se u njima ne navode dovoljno jasno točke pobijane presude na koje se odnose.
d) Peti žalbeni razlog
17. Ovim žalbenim razlogom (točka 149. žalbe), nakon što su saželi dva testa pretjeranog snižavanja marži koja je primijenila Komisija, žalitelji se u bitnome ograničavaju na ponavljanje kritika iznesenih u tom pogledu u njihovom zahtjevu u okviru prvostupanjskog postupka pred Općim sudom kao i na osporavanje odgovora koje je Opći sud dao u točkama 199. do 265. pobijane presude.
18. U biti, i vrlo često bez jasnih naznaka točaka pobijane presude na koje se to odnosi, žalitelji traže novu ocjenu činjenica i dokaza o kojima je odlučivao Opći sud, s time da je taj zahtjev očito nedopušten u stadiju žalbe, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza, što žalitelji nisu dokazali.
19. U nastavku navodim neke primjere:
– žalitelji tvrde da su se alternativni operatori koristili optimalnom kombinacijom veleprodajnih proizvoda. Time dovode u pitanje činjenično utvrđenje Općeg suda navedeno u točkama 130., 195. i 280. pobijane presude da korištenje kombinacijom veleprodajnih proizvoda nije dokazano;
– žalitelji (točka 162. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 207. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice utvrđujući da je stvarno korištenje lokalnom petljom započelo tek krajem 2004. Prema žaliteljima, kao prvo, Opći je sud trebao napraviti razliku između dva analizirana razdoblja prije i poslije tog datuma i, kao drugo, konkurenti su se stvarno koristili lokalnom petljom prije 2004. U ovom argumentu nije utvrđen nijedan konkretan element spisa koji je Opći sud navodno iskrivio. U svakom slučaju, iz spisa proizlazi da tužitelji nisu u prvostupanjskom postupku naveli da je novo razdoblje trebalo započeti od 2004.;
– žalitelji (točka 167. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 217. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno pretpostavio da je produljenje referentnog razdoblja dovelo do neprihvatljivog iskrivljavanja, zanemarujući pri tome korektivne mehanizme koje su predložili žalitelji te time kršeći presumpciju nevinosti. U tom je pogledu dovoljno napomenuti da se Opći sud ograničio na rezimiranje argumenta žalitelja a da nije donio vlastitu ocjenu. U svakom slučaju, argument koji se odnosi na presumpciju nevinosti žalitelji su prvi put istaknuli u okviru žalbe.
– žalitelji (točka 178. i sljedeće točke žalbe) navode i da je Opći sud, u točkama 233. do 264. pobijane presude, pri ispitivanju metode „razdoblje po razdoblje“ koju je Komisija primijenila u spornoj odluci počinio više pogrešaka koje se tiču prava. Ti mi se argumenti čine nedopuštenima jer žalitelji nisu pred Općim sudom osporavali načelo utjecanja metodi „razdoblje po razdoblje“ nego samo njezinu provedbu od strane Komisije.
– žalitelji navode (točka 181. žalbe) i da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava u točkama 234. do 244. pobijane presude u okviru ispitivanja troškova trgovinskog osoblja. Tvrde da je Opći sud pogriješio u primjeni testa „jednako učinkovitog konkurenta“ ne uzimajući u obzir mogućnost da konkurent koji je jednako učinkovit može podugovoriti svoje tržišne usluge. Ovaj je argument nedopušten jer proširuje žalbu izvan rasprave u prvostupanjskom postupku putem novih navoda te se njime traži od Suda da ponovno ocijeni činjenice;
– žalitelji (točka 183. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 244. presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno zanemario procjene troškova uključene u analize žalitelja, da nije obavio nadzor pune jurisdikcije, da je prihvatio standarde dugoročnih prosječnih inkrementalnih troškova (LRAIC) i da se koristio potpuno raspodijeljenim tekućim knjigovodstvenim troškovima za ocjenu marginalnih tržišnih troškova. I ti argumenti trebaju se odbiti jer se njima traži od Suda da ponovno ocijeni činjenice sadržane u točkama 237. do 244. pobijane presude;
– argumenti žalitelja u pogledu ispitivanja prosječnog trajanja poslovnog odnosa s klijentima koji su sadržani u točkama 245. do 251. pobijane presude nedopušteni su u mjeri u kojoj se temelje na novim navodima;
– kritizirajući (točka 188. žalbe), čini se, točke 256. i 257. pobijane presude u kojima je Opći sud navodno pogrešno odbio ponderirani prosječni trošak kapitala (WACC) koji su žalitelji predlagali, kao i točke 259. do 264. pobijane presude u kojima je Opći sud navodno počinio pogrešku koja se tiče prava pri ispitivanju navodnog dvostrukog knjiženja većeg broja troškovnih stavki, žalitelji osporavaju ocjenu dokaza od strane Općeg suda (koji je temeljio svoje stajalište na sveobuhvatnom ispitivanju elemenata spisa i rasprave između stranaka);
– žalitelji smatraju (točka 218. žalbe) i da je Opći sud trebao utvrditi da je marža između veleprodajnih cijena inputa i maloprodajnih cijena u ovom predmetu bila pozitivna, na temelju čega je trebao zahtijevati demonstraciju konkretnih učinaka ili osobito visok standard dokazivanja vjerojatnih učinaka ponašanja žalitelja. Budući da se taj argument prvi put pojavljuje tek u žalbi, on je nedopušten.
20. Žalitelji zatim iznose tri argumenta (točke 220., 227. i 231. žalbe) koji se, čini se, odnose na točke 274. do 276. pobijane presude o tome da je Opći sud pogrešno presudio da su vjerojatni učinci ponašanja žalitelja utvrđeni iako je: (a) Komisija trebala ispitati je li isplativost alternativnih operatora jednako učinkovitih kao i žalitelji stvarno smanjena zbog praksi određivanja cijena potonjih; (b) Komisija trebala analizirati odnos veleprodajnih i maloprodajnih cijena na tržištu kako bi odredila je li pretjeranim snižavanjem marži doista ograničena sposobnost alternativnih operatora da odrede maloprodajne cijene, i (c) Komisija trebala analizirati odnos veleprodajnih cijena, novčanih tokova operatora i njihove razine ulaganja kako bi odredila je li se pretjeranim snižavanjem marži stvarno ograničio ulagački kapacitet alternativnih operatora. Ta tri argumenta čine mi se nedopuštenima jer nisu bili istaknuti u prvostupanjskom postupku, a njihov je cilj otvaranje rasprave u okviru žalbe o „konkretnim učincima“ ponašanja žalitelja. Zahtjevom u prvostupanjskom postupku postavljeno je samo pitanje „vjerojatnih učinaka“ u njegovim točkama 191. do 199., kojima se kritizira sporna odluka u mjeri u kojoj se njome pretpostavlja da će takvi učinci nastati kao neizbježna posljedica rezultata testa pretjeranog snižavanja marži. Nadalje, navedenim se argumentima osporava i ocjena činjenica od strane Općeg suda u točkama 275. i 276. pobijane presude.
21. Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog treba proglasiti nedopuštenima.
2. Žalbeni razlozi koje treba odbiti jer su djelomično nedopušteni, a djelomično neosnovani: prvi, šesti, sedmi i deveti žalbeni razlog
a) Prvi i deveti žalbeni razlozi
22. Ta se dva žalbena razloga podudaraju u tolikoj mjeri da u iznošenju devetog žalbenog razloga žalitelji doslovno ponavljaju dio argumentacije iznesene u prvom žalbenom razlogu. Stoga ta dva žalbena razloga valja ispitati zajedno. Kao prvo, argumenti žalitelja (točka 12. žalbe) odnose se na nerazmjerno dugo trajanje postupka pred Općim sudom, koji je trajao od 1. listopada 2007. do 29. ožujka 2012., čime je povrijeđeno njihovo temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u razumnom roku, koje je zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Žalitelji ponajprije navode (točka 14. žalbe) da nerazmjerno dugo trajanje postupka opravdava ukidanje pobijane presude s obzirom na utjecaj trajanja na ishod postupka u mjeri u kojoj su bili spriječeni uložiti žalbu ili prilagoditi svoju pisanu argumentaciju prije negoli je Sud presudio u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige. Neovisno o tome što ne dijelim mišljenje žalitelja o toj uzročno-posljedičnoj vezi, potrebno je napomenuti da su se oni u svakom slučaju izričito izjasnili o tumačenju gore navedene presude TeliaSonera Sverige tijekom rasprave pred Općim sudom koja se održala nekoliko mjeseci nakon objave navedene presude.
23. Nadalje, žalitelji podredno navode (točka 15. žalbe) da im se u svakom slučaju mora smanjiti iznos novčane kazne u skladu sa sudskom praksom Baustahlgewebe/Komisija(13) .
24. Poput Komisije, društava ECTA, Telecom i Ausbanc, smatram da trajanje postupka pred Općim sudom od gotovo četiri godine i šest mjeseci nije nerazumno u ovom predmetu(14) s obzirom na, među ostalim, sljedeće okolnosti: (i.) tehnička složenost spisa (prema mišljenju Suda(15), „trajanje postupka koje se na prvi pogled čini predugo može se opravdati složenošću predmeta“); (ii.) podnesene su dvije tužbe protiv sporne odluke, jedna od strane žalitelja i druga od strane Kraljevine Španjolske, koje je Opći sud istovremeno ispitivao, a što je dovelo do produljenja postupka; (iii.) žalitelji su već u prvostupanjskom postupku podnijeli vrlo neuobičajen zahtjev pretjerane duljine, koji nadaleko premašuje najveći broj stranica preporučen u praktičnim uputama za stranke pred Općim sudom. Taj se zahtjev morao ispravljati, što je produljilo pisani dio postupka, ali je unatoč tome ispravljena verzija zahtjeva, koja je imala gotovo 140 stranica uz opsežne i brojne priloge, i dalje bila pretjerano duga, nadaleko premašujući duljinu navedenu u praktičnim uputama. Nadalje, žalitelji su podnijeli repliku od 112 stranica s 25 priloga u kojima su također iznijeli nove tvrdnje; (iv.) nekoliko je intervenijenata sudjelovalo u postupku, pa se pisani dio postupka produljio do početka 2009. i (v.) žalitelji su konačno podnijeli brojne zahtjeve za povjerljivo postupanje u pogledu intervenijenata, koji su velikom većinom odbijeni, ali su također pridonijeli produljenju postupka jer je Opći sud morao sastaviti pročišćene verzije raznih dokumenata.
25. Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 19. žalbe) točke 62. i 63. pobijane presude u kojima je Opći sud odlučio da će priloge tužbi i replici uzeti u obzir samo u mjeri u kojoj se njima podupiru ili dopunjuju tužbeni razlozi ili argumenti koji su izrijekom navedeni u samom njihovom tekstu, kao i točke 231., 250. i 262. pobijane presude u kojima je Opći sud, primjenom p rethodno navedenog načela, određene argumente iz priloga koji se odnose na izračunavanje završne vrijednosti, prosječno trajanje poslovnog odnosa s klijentima i na dvostruko knjiženje povećeg broja troškovnih stavki, proglasio nedopuštenima.
26. Ti mi se argumenti čine u cijelosti očito nedopuštenima jer se u njima ne navodi kako su moguće nepravilnosti u postupku naštetile njihovim interesima ili njihovim pravima na obranu. Nadalje, s jedne strane, argument da je Opći sud trebao odbiti prigovor nedopuštenosti jer ga je Komisija istaknula tek u svojem odgovoru na repliku, a ne u svojem odgovoru na tužbu, nije osnovan s obzirom na to da je formalna ispravnost akata u postupku pitanje javnog poretka koje pravosudno tijelo može preispitati po službenoj dužnosti, bez obzira na stajalište tuženika, koji ga može, iz istog razloga, postaviti u bilo kojem trenutku postupka. S druge strane, argument kojim žalitelji kritiziraju točku 62. pobijane presude, tvrdeći da Opći sud ne može zahtijevati da tužba sadržava sve ekonomske računice koje služe kao osnova za njihove argumente, jednako je neosnovan. Naime, u skladu sa sudskom praksom, Opći sud u točki 58. pobijane presude zahtijeva jedino da „osnovni činjenični i pravni elementi“ proizlaze, „makar i u sažetom obliku, ali na smislen i razumljiv način, iz samog teksta tužbe“.
27. Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 24. žalbe) točku 182. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice i povrijedio prava na obranu time što je zaključio da se žalitelji u okviru ocjene učinaka svojeg ponašanja nisu pozvali na nepostojanje nužnosti veleprodajnih proizvoda. Najprije, žalitelji tvrde da su se pozvali na nepostojanje nužnosti u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku (točke 106. i 108.), u svojoj replici (točka 216.) i na raspravi, kao i u tužbenom razlogu koji se odnosi na primjenu članka 102. UFEU-a općenito te u okviru ocjene učinaka. Prema mišljenju žalitelja, argumentacija koja se odnosi na nepostojanje nužnosti veleprodajnih proizvoda samo dodatno objašnjava tužbeni razlog za ukidanje već izražen u tužbi. Poput Komisije i društva France Telecom, smatram taj argument bespredmetnim. Naime, dovoljno je utvrditi da se obrazloženje Općeg suda, osobito u točkama 268. do 272., 274. do 281. i 389. do 410. pobijane presude, ne temelji na tome postoji li ili ne nužnost navedenih inputa .
28. Podredno, žalitelji dodaju (točka 28. žalbe) da im se člankom 48. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, u svakom slučaju, daje pravo da iznesu novi tužbeni razlog koji se temelji na pravnom ili činjeničnom pitanju otkrivenom tijekom postupka, što je utvrđeno u gore navedenoj presudi TeliaSonera Sverige s obzirom na to da je Sud u njoj pojasnio kriterije primjenjive na ocjenu učinaka pretjeranog snižavanja marži. Na temelju ustaljene sudske prakse, koja se mutatis mutandis primjenjuje na prethodnu odluku, presudom kojom se odbija tužba ne opravdava se iznošenje novih tužbenih razloga(16) .
29. Kao četvrto, žalitelji (točka 33. žalbe) smatraju da je Opći sud povrijedio njihova prava na obranu i presumpciju nevinosti. Najprije, smatraju da je Opći sud povrijedio presumpciju nevinosti odlučivši da elemente na koje se oslonila Komisija u spornoj odluci, ali koji se ne nalaze u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, treba odbaciti samo ako žalitelji dokažu da bi time bio izmijenjen ishod sporne odluke. Prema mišljenju žalitelja, mjerilo dokazivanja koje usvaja Opći sud nije u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP).
30. Prema mojem mišljenju, taj argument treba proglasiti nedopuštenim s obzirom na to da se, s jedne strane, u njemu ne navode dovoljno precizno točke pobijane presude koje bi sadržavale pogreške koje se tiču prava i čije se ukidanje traži i, s druge strane, točke 86. do 109. pobijane presude, u kojima se detaljno analizira to pitanje, sadrže ocjenu činjenica protiv koje se ne može uložiti žalba. Dodajem i kako se čini da je točka 78. pobijane presude samo obiter dictum obrazloženja temeljenog na drugim odlučujućim razmatranjima iznesenima u točki 79. i sljedećima koja žalitelji nisu osporavali. Konačno, taj argument nije osnovan s obzirom na to da, s jedne strane, kriterij koji primjenjuje Opći sud u pobijanoj presudi proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda(17) i potpuno je u skladu sa sudskom praksom ESLJP-a. Naime, neprosljeđivanje dokumenta predstavlja povredu prava na obranu samo kada Komisija na tom dokumentu temelji svoj prigovor i ako se prigovor može dokazati samo tim dokumentom(18) . Kada više dokaza ide u prilog nekom zaključku ili prigovoru, izostanak jednog od njih nije dovoljan kako bi se taj zaključak ili prigovor odbacio ako ga potvrđuju drugi dokazi. Nadalje, Komisija nije uspostavljanje odgovornosti žalitelja temeljila ni na jednom novom elementu, kao što se vidi iz točaka 103. i 107. pobijane presude.
31. Podredno, žalitelji smatraju (točka 36. žalbe) da su dokazali kako je rezultat sporne odluke mogao biti drukčiji da su novi dokazi bili odbačeni. Tvrde da je zanemarivanjem tih argumenata Opći sud iskrivio činjenice, počinio očitu pogrešku u ocjeni kao i pogrešku koja se tiče prava u pogledu kriterija ocjene dokaza te, osim toga, povrijedio obvezu obrazlaganja. Taj mi se prigovor čini u isto vrijeme nedopuštenim, s obzirom na to da se temelji na kratkim i općenitim tvrdnjama, i neosnovanima s obzirom na to da je Opći sud doista ispitao u točkama 88. do 109. pobijane presude navodno nov karakter određenih dokaza i učinak navodnog nedostatka pristupa tim dokazima. Nadalje, kao i France Telecom, smatram da su dokazi koje navode žalitelji uključeni u odluku samo u svrhu pobijanja argumenata koje su žalitelji iznijeli u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te da je Opći sud smatrao da Komisija nije temeljila svoj prigovor koji se odnosi na postojanje povrede na predmetnim dokumentima (vidjeti točku 103. pobijane presude).
32. S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi i deveti žalbeni razlog dijelom su nedopušteni, a dijelom neosnovani te stoga trebaju biti odbijeni.
b) Šesti žalbeni razlog
33. Prvim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji navode (točka 242. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava, u točkama 287. do 295. pobijane presude, pri ispitivanju navodne povrede Komisije zabrane djelovanja ultra vires . Kao prvo, žalitelji navode da je Opći sud, smatrajući da je Komisija nadležna ex post uređivati cjenovne uvjete za korištenje infrastrukturama koje nisu nužne, podržao pogrešno tumačenje sudske prakse iz presude Bronner(19) . Kao što su ispravno istaknula društva France Telecom i ECTA, ta je argumentacija očito neosnovana jer se njome tvrdi da se članak 102. UFEU-a ne može primijeniti ako uvjeti utvrđeni u gore navedenoj presudi Bronner nisu ispunjeni.
34. Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 249. žalbe), čini se, točku 289. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode s obzirom na to da nisu tvrdili da se pravo tržišnog natjecanja ne primjenjuje na „instrumentalna tržišta“, nego da se ne primjenjuje na obvezu pristupa koju je nametnuo nacionalni regulator. Stoga valja utvrditi u tom pogledu da žalitelji ne utvrđuju elemente iz svojih podnesaka koji su iskrivljeni ni pogreške u analizi koje su dovele Opći sud do tog iskrivljavanja. Nadalje, žalitelji doista jesu u prvostupanjskom postupku tvrdili da se pravo tržišnog natjecanja ne može primijeniti na „instrumentalna tržišta“ (točka 241. njihove replike). U svakom slučaju, taj je prigovor bespredmetan jer žalitelji ne osporavaju da je odgovor Općeg suda ispravan što se tiče prava.
35. Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 251. žalbe), čini se, točku 290. pobijane presude tvrdeći da Opći sud nije doveo u pitanje upotrebu koncepta „ljestvice ulaganja“, koji je zbog svoje „regulatorne“ naravi, doveo Komisiju do toga da zanemari mogućnost upotrebe kombinacije proizvoda. Taj mi se prigovor čini očito nedopuštenim zbog toga što njime nije obuhvaćena nijedna pogreška koja se tiče prava te se njime ne dovodi u pitanje nijedna opaska Općeg suda iz točke 290. pobijane presude.
36. Kao četvrto, žalitelji kritiziraju (točka 253. žalbe), čini se, točku 293. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode u mjeri u kojoj nisu osporavali primjenu članka 102. UFEU-a na tržište telekomunikacija, ali su kritizirali njegovu primjenu od strane Komisije u regulatorne svrhe. Taj je argument nedopušten s obzirom na to da žalitelji ne utvrđuju elemente iz svojih podnesaka koji su iskrivljeni ni pogreške u analizi koje su dovele Opći sud do tog iskrivljavanja. U svakom slučaju, prema mojem mišljenju, Opći sud nije iskrivio navode žalitelja koji su zapravo tvrdili da nije bilo zlouporabe vladajućeg položaja s obzirom na to da se ciljevi prava telekomunikacija razlikuju od prava tržišnog natjecanja.
37. Kao peto, žalitelji kritiziraju (točka 254. žalbe), čini se, točku 294. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice time što je utvrdio da su samo mjere donesene 2006. prijavljene Komisiji, dok je, s jedne strane, Kraljevina Španjolska uvela novi zakonski okvir 2003. Okvirnim zakonom o telekomunikacijama br. 32/2003 od 3. studenoga 2003. a, s druge strane, Komisija je provela nadzor putem izvješća o provedbi koja objavljuje od 1997. Međutim, kao što su ispravno istaknuli Komisija, ECTA i France Telecom, Opći sud nije iskrivio nijednu činjenicu s obzirom na to da nijedna mjera nije bila prijavljena Komisiji prije 2006., što žalitelji ne osporavaju. Činjenica da su španjolska tijela prije 2006. postupila u skladu s pravom Unije načelno nije važna jer žalitelji svojim argumentom žele reći da se Komisija trebala koristiti svojim ovlastima na temelju novog zakonskog okvira (točka 291. pobijane presude), ali je Opći sud naveo da se njima nije moglo koristiti prije prijave mjera tijekom 2006. (točka 294. pobijane presude).
38. Drugim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji navode (točka 255. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava pri ispitivanju u točkama 296. do 308. pobijane presude. Kao prvo, kritiziraju (točka 259. žalbe), čini se, točku 306. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo proporcionalnosti jer nije ispitao je li sporna odluka primjerena i nužna s obzirom na opravdane ciljeve koje nastoji postići i nacionalno regulatorno tijelo [Comisión del Mercado de las Telecomunicaciones (španjolska komisija za telekomunikacije), u daljnjem tekstu: CMT]. Također tvrde da su im povrijeđena prava na obranu jer ih je Opći sud obvezao da dokažu da je postupanje Komisije bilo u suprotnosti s načelom proporcionalnosti iako je bilo na Komisiji da dokaže kako je njezino postupanje bilo u skladu s navedenim načelom. Smatram, kao i Komisija i društvo ECTA, da je taj argument nedopušten jer nije iznesen pred Općim sudom.
39. Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 261. žalbe), čini se, točku 306. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo pravne sigurnosti prihvativši da ponašanje u skladu sa zakonskim okvirom može predstavljati povredu članka 102. UFEU-a. I taj je argument nedopušten jer su se žalitelji pred Općim sudom pozvali samo na povredu načela pravne sigurnosti koja je proizašla iz činjenice da Komisija nije ispitala ponašanje CMT-a.
40. Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 264. žalbe) točke 299. do 304. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud očito iskrivio njihove navode u pogledu načela supsidijarnosti te je zanemario da su ciljevi prava tržišnog natjecanja jednaki ciljevima zakonskog okvira telekomunikacija. Taj mi se argument čini nedopuštenim jer žalitelji nisu naveli koje je njihove navode Opći sud iskrivio.
41. Trećim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji kritiziraju (točka 267. žalbe) ispitivanje od strane Općeg suda navodne povrede načela lojalne suradnje i dobre uprave od strane Komisije. Točnije, upućuju na točke 313. i 314. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode s obzirom na to da oni nisu prigovorili Komisiji da se nije savjetovala s CMT-om u pogledu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, nego da nije djelovala na temelju svih činjenica potrebnih za formiranje mišljenja te da nije na odgovarajući način surađivala s CMT-om u pogledu temelja njegovog postupanja kao i njegovog učinka na ostvarivanje regulatornih ciljeva. Stoga je Opći sud pogrešno propustio ocijeniti je li Komisija, u izvršavanju svoje dužnosti suradnje i dobre uprave, analizirala razlog te razgovarala s CMT-om o svrsi njegovog postupanja i njegove metode izračuna pretjeranog snižavanja marži (odnosno testa koji je CMT primijenio). Taj mi se argument čini očito nedopušten jer žalitelji ne utvrđuju elemente koji su iskrivljeni ni pogreške pri analizi koje su počinjene. Nadalje, argument je očito u potpunosti neosnovan jer je Opći sud utvrdio, a žalitelji to nisu osporili, s jedne strane, da je CMT doista bio uključen u upravni postupak i, s druge strane, da relevantnim odredbama Uredbe br. 1/2003 nije predviđena obveza Komisije savjetovanja s nacionalnim regulatornim tijelima.
42. Iz prethodno navedenog čini mi se da je šesti žalbeni razlog ili nedopušten ili neosnovan te stoga treba biti odbijen.
c) Sedmi žalbeni razlog
i) Prvi dio sedmog žalbenog razloga
43. Žalitelji tvrde (točka 274. žalbe) da je u okviru ispitivanja kvalifikacije povrede kao „ozbiljne zlouporabe“ u točkama 353. do 369. pobijane presude Opći sud povrijedio načela pravne sigurnosti i zakonitosti kazni zajamčena člankom 7. EKLJP-a i člankom 49. Povelje. Ističu da u skladu s presudom Dansk Rørindustri i dr./Komisija(20) ta načela mogu biti protivna retroaktivnoj primjeni novog sudskog tumačenja norme kojom se utvrđuje povreda, čiji rezultat nije bio razumno predvidljiv u trenutku kad je počinjena povreda, osobito s obzirom na prihvaćeno tumačenje te norme u tom trenutku u sudskoj praksi.
44. Svojim prvim prigovorom (točka 281. žalbe), naslovljenim „Postojanje jasnih i predvidljivih presedana“, žalitelji se ograničavaju na rezimiranje točaka 357. do 368. pobijane presude. Svojim drugim prigovorom (točka 284. žalbe) žalitelji kritiziraju točku 357. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud priznao Komisiji marginu prosudbe prilikom izricanja novčane kazne, čime je povrijedio svoju obvezu nadzora pune jurisdikcije utvrđenu člankom 6. EKLJP-a i člankom 229. UEZ-a (koji je postao članak 261. UFEU-a) kao i načela zakonitosti i pravne sigurnosti utvrđena člankom 7. EKLJP-a. Svojim trećim prigovorom (točka 286. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 356. do 362. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno zaključio da se primjena članka 102. UFEU-a na njihovo ponašanje temelji na jasnim i predvidljivim presedanima. Svojim četvrtim prigovorom (točka 302. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 363. do 369. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno zaključio da je metodologija koju je upotrijebila Komisija za utvrđivanje postojanja pretjeranog snižavanja marži bila opravdano temeljena na jasnim i predvidljivim presedanima.
45. Taj mi se prvi dio u cijelosti čini nedopuštenim s obzirom na to da žalitelji nisu u prvostupanjskom postupku postavili pitanje postoje li ili ne jasni presedani, kako bi osporili načelo izricanja novčane kazne, nego samo u odnosu na iznos novčane kazne i postojanje „ozbiljne zlouporabe“.
ii) Drugi dio sedmog žalbenog razloga
46. Žalitelji tvrde (točka 310. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava, u točkama 319. do 352. pobijane presude, pri ispitivanju kvalifikacije njihova ponašanja kao „povrede počinjene namjerno ili teškom nepažnjom“ u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.
– Prvi prigovor
47. Prvi argument: žalitelji, čini se, kritiziraju točke 322. do 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da su oni mogli predvidjeti definiciju tržišta koju je prihvatila Komisija u spornoj odluci. Dovoljno je napomenuti, kao što smatra i Komisija, da je Opći sud primijenio uobičajene kriterije za definiranje tržišta temeljene na zamjenjivosti, koji se ne mogu smatrati „nepredvidljivima“. Nadalje, navodna je nepredvidljivost u razlikovanju regionalnog od nacionalnog veleprodajnog tržišta bespredmetna s obzirom na to da su oba ta tržišta bila pod utjecajem vladajućeg položaja žalitelja i pretjeranog snižavanja marži koje su provodili.
48. Točnije, žalitelji kritiziraju (točka 317. žalbe), čini se, točku 323. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud, protivno sudskoj praksi ESLJP-a u pogledu predvidljivosti, presudio da su žalitelji trebali zatražiti stručni savjet a da nije provjerio jesu li to doista i učinili te da je pretpostavio da bi se navedeni savjeti podudarali s pristupom Komisije. Valja stoga utvrditi da se u sudskoj praksi nikad nije davala važnost činjenici je li poduzetnik zatražio savjet ili nije, što bi podrazumijevalo da poduzetnici ostaju nekažnjeni ako ne zatraže pravne savjete.
49. Nadalje, žalitelji kritiziraju (točka 319. žalbe), čini se, točku 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud zanemario pravni kriterij predvidljivosti definicije tržišta, a stoga i kriterij predvidljivosti posljedica njihovog ponašanja, ne uzimajući u obzir kontekst i određene okolnosti koje su iznijeli žalitelji, kao što je činjenica da se raspoloživim presedanima utvrđivalo jedinstveno tržište, činjenica da su se određeni operatori koristili kombinacijom inputa , činjenica da nacionalno i/ili regionalno veleprodajno tržište nije postojalo u drugim državama članicama, činjenica da se Direktivom 2002/21/EZ(21) utvrđuje jedinstveno tržište koje obuhvaća nacionalnu i regionalnu infrastrukturu ili činjenica da je sam CMT potvrdio to stajalište u svojoj odluci od 6. travnja 2006. Ti mi se navodi čine nedopuštenima jer, iako se u žalbi navode razne gore navedene okolnosti, one nisu bile navedene u prvostupanjskom postupku u svrhu pobijanja predvidljivosti posljedica ponašanja žalitelja (ni u točkama 297. do 301. žalbe, ni u točkama 271. do 275. replike u prvostupanjskom postupku).
50. Konačno, žalitelji kritiziraju (točka 323. žalbe), čini se, točku 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da su žalitelji morali znati za svoj vladajući položaj na mjerodavnim tržištima. Ta tvrdnja polazi od pogrešne premise prema kojoj su žalitelji razumno trebali predvidjeti definiciju tržišta koju je prihvatila Komisija. Nadalje, žalitelji ističu da je Opći sud upotrijebio pogrešan pravni kriterij provodeći meritornu analizu umjesto da je primijenio kriterij predvidljivosti. Te su tvrdnje nedopuštene zbog toga što žalitelji u prvostupanjskom postupku nisu izrazili nikakvu sumnju u pogledu činjenice da su njihovi udjeli na tržištu mogli razumno upućivati na vladajući položaj, ni u točkama 297. do 301. žalbe ni u točkama 272. do 275. replike.
51. Drugi argument: žalitelji, čini se, kritiziraju točke 338. do 341. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da su oni mogli predvidjeti da je njihova politika cijena mogla predstavljati protutržišno ponašanje.
52. Ponajprije, žalitelji kritiziraju (točka 330. žalbe), čini se, točke 339. i 340. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud primijenio pogrešan pravni kriterij provođenjem meritorne analize kako bi se utvrdilo je li Komisija mogla legitimno intervenirati ex post , umjesto provođenja analize predvidljivosti, kako bi se utvrdilo je li takva intervencija bila razumno predvidljiva, s obzirom na to da su žalitelji imali obvezu omogućiti pristup i podvrgnuti se detaljnom nadzoru CMT-a. Prema mojem mišljenju, potpuno je očito i stoga „predvidljivo“ da postojanje propisa ili određenog nadzora od strane nacionalnih sektorskih tijela ne pruža zaštitu od primjene ugovora (kao što je istaknuto u točki 340. pobijane presude). Nadalje, gore navedenom presudom Deutsche Telekom/Komisija (točke 119., 124. i 127.) utvrđuje se da bi sektorski propisi mogli biti relevantni za ocjenu je li poduzetnik bio svjestan nezakonitosti svojeg ponašanja, ali ne u svrhu utvrđivanja je li to ponašanje bilo namjerno ili nemarno, s obzirom na to da je takav uvjet ispunjen kad poduzetnik ne može zanemariti protutržišnu narav svojeg ponašanja, bez obzira na to je li ili nije bio svjestan toga da krši pravila tržišnog natjecanja iz Ugovora.
53. Nadalje, žalitelji kritiziraju, čini se, prvi dio točke 341. pobijane presude koji se odnosi na regionalni veleprodajni proizvod tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice navodeći da žalitelji nisu osporili da CMT nije ispitao postojanje pretjeranog snižavanja marži na temelju stvarnih povijesnih troškova žalitelja, nego na temelju procjena ex ante . Žalitelji stoga tvrde da su u tužbi u prvostupanjskom postupku (točka 320.) istaknuli da CMT nije htio upotrijebiti njihove stvarne knjigovodstvene troškove, nego je radije angažirao konzultantsko društvo ARCOME za izradu modela na temelju troškova „razumno učinkovitog“ hipotetskog konkurenta, umjesto na temelju „jednako učinkovitog“ konkurenta. Opći je sud stoga pogrešno zanemario činjenicu da su žalitelji mogli opravdano pretpostaviti da je analiza CMT-a trebala biti točnija od analize temeljene na njihovim troškovima. Nadalje, Opći je sud očito iskrivio činjenice time što nije uzeo u obzir da je nad predmetnom cijenom proveden ex post nadzor. Valja napomenuti da žalitelji ne osporavaju činjenično utvrđenje prema kojem CMT nije analizirao moguće pretjerano snižavanje marži na temelju stvarnih povijesnih podataka. Nadalje, navodi prema kojima je CMT upotrijebio kriterij „razumno učinkovitog“ konkurenta, osim toga što nisu ničim dokazani, očito su nedopušteni s obzirom na to da ih žalitelji nisu uopće naveli u prvostupanjskom postupku, iako se u uvodnoj izjavi 733. sporne odluke navodi da je CMT upotrijebio metodu „jednako učinkovitog“ operatora. Nadalje, ti su navodi u svakom slučaju irelevantni i bespredmetni s obzirom na to da je, kao što je navedeno u točki 302. pobijane presude, CMT u više navrata izjavio da ne raspolaže određenim informacijama potrebnim za ispitivanje pretjeranog snižavanja marži, tako da žalitelji nisu mogli očekivati da će ih nadzor CMT-a, temeljen na procjenama ex ante , zaštititi od ex post primjene prava tržišnog natjecanja koje se temelji na stvarnim povijesnim podacima. Konačno, Opći sud nije propustio uzeti u obzir navodni ex post nadzor, nego je jednostavno smatrao da taj nadzor ne mijenja njegov zaključak (točke 303., 340., 347. i 348. pobijane presude).
54. Konačno, žalitelji kritiziraju (točka 334. žalbe), čini se, drugi dio točke 341. pobijane presude koji se odnosi na nacionalni veleprodajni proizvod tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice zanemarujući, s jedne strane, da su žalitelji tvrdili da su njihove nacionalne infrastrukture bile dio većeg tržišta kojim je obuhvaćena lokalna petlja i, u najmanju ruku, regionalni pristup, koji je podlijegao ex ante propisima o pristupu CMT-a, i, s druge strane da podliježu ex post nadzoru CMT-a. S tim u vezi dovoljno je napomenuti da je postojanje ili nepostojanje nadzora CMT-a činjenično pitanje te da su u tom pogledu zaključci Općeg suda jasni. U svakom slučaju, argumenti žalitelja bespredmetni su s obzirom na to da jednostavna činjenica da postoji mogući ex post nadzor ne isključuje primjenu prava tržišnog natjecanja.
– Drugi prigovor
55. Ovim prigovorom (točka 338. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 343. do 352. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da, na temelju toga što Komisija nije intervenirala kao i na temelju postupaka CMT-a, žalitelji nisu mogli opravdano očekivati da su njihove prakse određivanja cijena u skladu s člankom 102. UFEU-a. Ti mi se argumenti čine nedopušteni jer su sastavljeni samo kao kritike isključive ovlasti ocjene činjenica od strane Općeg suda.
56. S obzirom na prethodno navedeno, čini mi se da sedmi žalbeni razlog u cijelosti treba biti odbijen jer je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.
3. Osmi žalbeni razlog (izračun iznosa novčane kazne) i deseti žalbeni razlog (povreda obveze izvršavanja nadzora pune jurisdikcije u pogledu kazni)
57. Najprije ću analizirati drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor prvog dijela osmog žalbenog razloga radi predlaganja njihova odbijanja. Zatim ću analizirati prvi i četvrti argument prvog prigovora i ostale prigovore osmog žalbenog razloga kao i deseti žalbeni razlog koji se, na ovaj ili onaj način, svi odnose na pitanje je li Opći sud ispravno izvršio svoju neograničenu nadležnost u pogledu određivanja iznosa novčane kazne.
i) Prvi dio osmog žalbenog razloga (drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor)
58. Svojim drugim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 371. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 384. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da se oni nalaze u situaciji virtualnog monopola, zanemarujući time neke ključne karakteristike tržišta, kao što je mogućnost replikacije veleprodajnih proizvoda, činjenicu da je riječ o tržištu neograničenog tržišnog natjecanja, stroge propise koje su morali poštovati te neizravan pritisak konkurenata. Budući da je jedini cilj tog argumenta da dovede u pitanje ocjenu činjenica Općeg suda, on je nedopušten.
59. Nadalje, svojim trećim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 374. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 385. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da je metoda izračuna pretjeranog snižavanja marži proizašla iz prethodne prakse u odlukama Komisije iako je navedena metoda uključivala brojne nove elemente kao što su, među ostalima, prisutnost inputa koji nije nužan ili tržišta u razvoju.
60. Žalitelji ponavljaju ideju da kazna nije bila predvidljiva jer je u njihovom slučaju bila riječ o inputu (konkretno „mreža lokalnog pristupa društva Telefónica“) koji nije bio ključan(22) te opetovano upućuju na presudu Bronner(23) i na činjenicu da su se presedani odnosili isključivo na „ključne inpute “, te na presudu Industrie des poudres sphériques/Komisija(24) (kako bi naveli da nema jasnog odgovora na pitanje je li cijena bila pretjerano visoka ili neumjerena). Što se tiče presude Bronner, smatram da se u ovom slučaju ne postavlja pitanje je li žalitelj imao ili nije obvezu isporuke proizvoda, s obzirom na to da je ta obveza već postojala. Nadalje, očito je pogrešno tvrditi da se svi presedani odnose na ključne inpute . Primjerice, Telefónica nije navela odluku National Carbonising o zlouporabi koja je uključivala ono što danas zovemo „prekomjerno snižavanje marži“(25) . U predmetu Napier Brown(26) Komisija je zaključila da je postojala zlouporaba vladajućeg položaja u obliku pretjeranog snižavanja marži iako su bile dostupne alternative primarnim proizvodima. Drugim riječima, Komisija nije zahtijevala da u tom predmetu input bude nužan(27) . U Obavijesti Komisije o primjeni pravila tržišnog natjecanja na sporazume o pristupu u sektoru telekomunikacija(28), u kojoj se bavilo ovim pitanjem već 1998., ne zahtijeva se postojanje ključnog inputa ili pretjerano visoke ili neumjerene cijene. U biti pred Općim sudom se pitalo jesu li postojali presedani u kojima se zahtijevalo da input bude ključan, a ne obrnuto.
61. Nadalje, argument koji žalitelji navode u prvostupanjskom postupku (točka 341. žalbe), prema kojem u njihovom slučaju nije bilo očito da input „nije ključan“, također je bespredmetan jer Komisija nije ni zaključila da je input bio „ključan“, s obzirom na to da to obilježje nije uvjet rasuđivanja koji ona primjenjuje u svrhu utvrđivanja postojanja zlouporabe. Što se tiče gore navedene presude Industrie des poudres sphériques/Komisija, dovoljno je napomenuti da žalitelji samo inzistiraju na činjenici da je njihovo tumačenje presude ispravno a da ne ulaze stvarno u raspravu o zajedničkom tumačenju presude od strane Komisije i Općeg suda.
62. Što se tiče argumenta žalitelja o drugim novim elementima koje je upotrijebila Komisija, a koje je Opći sud navodno zanemario, dovoljno je utvrditi njegovu nedopuštenost jer je u prvostupanjskom postupku bio iznesen samo u svrhu smanjenja novčane kazne, a ne zato da se ospori činjenica da ju je Komisija mogla izreći. Nadalje, što se posebno tiče argumenta o tržištima u razvoju, odluke Wanadoo Interactive(29) i Deutsche Telekom odnosile su se i na tržišta u snažnom porastu, tako da je bilo jasno kako ta okolnost sama po sebi nije dovoljna za isključenje postojanja zlouporabe.
63. Konačno, svojim drugim prigovorom žalitelji kritiziraju, čini se, točke 377. do 407. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava u svojoj ocjeni stvarnih učinaka predmetne zlouporabe, točnije (što je u svakom slučaju očito): (i.) točke 394. do 398. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava u svojoj ocjeni razvoja njihovog udjela na maloprodajnom tržištu (točka 380. žalbe); (ii.) točku 399. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice jer je i sama Komisija priznala u spornoj odluci da su dva operatora ostvarila tržišni udio veći od 1 % (Wanadoo España i Ya.com) (točka 385. žalbe); (iii.) točku 401. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da je viša stopa rasta žalitelja na veleprodajnom tržištu predstavljala konkretan pokazatelj isključenja njihovih konkurenata (točka 390. žalbe); (iv.) točku 407. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da je Komisija s punim pravom mogla smatrati da su veće maloprodajne cijene u Španjolskoj bile vjerodostojan pokazatelj konkretnog utjecaja njihova ponašanja na španjolskom tržištu iako Komisija nije utvrdila uzročno-posljedičnu vezu između predmetne zlouporabe i većih maloprodajnih cijena (točka 393. žalbe), i (v.) točku 409. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da je Komisija mogla s punim pravom smatrati da je niska stopa raširenosti širokopojasnog interneta u Španjolskoj bila vjerodostojni pokazatelj konkretnog utjecaja njihova ponašanja na španjolskom tržištu zanemarujući druge čimbenike koje su naveli žalitelji, a koji objašnjavaju tu nisku stopu (točka 399. žalbe).
64. Smatram da prigovor nedopuštenosti koji su Komisija i France Telecom istaknuli u odnosu na taj drugi prigovor u cijelosti, treba prihvatiti. Naime, taj se prigovor temelji na navodima koji nisu izneseni u prvostupanjskom postupku te se njime traži od Općeg suda da ponovno ispita činjenice. U svakom slučaju, Opći sud primjenjuje ispravan kriterij, odnosno postojanje „konkretnih, vjerodostojnih i dostatnih pokazatelja kojima se omogućava ocjena stvarnog utjecaja koji je povreda mogla imati u pogledu tržišnog natjecanja“ (točka 390. pobijane presude), dok se žalitelji ograničavaju na osporavanje dostatnosti pokazatelja a da pritom ne navode nikakva iskrivljenja.
ii) Prvi i četvrti argument prvog prigovora, treći i četvrti prigovor prvog dijela kao i ostatak osmog i desetog žalbenog razloga
65. Iznijet ću argumente stranaka prije negoli napravim sintezu kako bih izdvojio ključno pitanje upućeno Sudu u ovoj žalbi.
– Argumenti stranaka
66. Prvim argumentom prvog prigovora (točka 362. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 382. do 387. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava pri kvalifikaciji naravi povrede s obzirom na Smjernice iz 1998. o metodi za utvrđivanje novčanih kazni. Osobito je smatrao da je utvrđenje da nije bilo povrede načela pravne sigurnosti nužno značilo „ozbiljnu zlouporabu“. Prema mišljenju žalitelja, svojim rasuđivanjem u pogledu načela pravne sigurnosti htjeli su pokazati da nisu mogli predvidjeti da je njihovo ponašanje bilo nezakonito, dok su rasuđivanjem u pogledu ozbiljne zlouporabe htjeli utvrditi da nije bila riječ o očitoj ili clear-cut zlouporabi u skladu sa Smjernicama iz 1998. Žalitelji dodaju da su mogli opravdano sumnjati da je njihovo ponašanje bilo zlouporaba.
67. Komisija u bitnome tvrdi da se Opći sud bavio pitanjem je li došlo do ozbiljne zlouporabe tako što je, u točkama 353. do 369. pobijane presude, vrlo detaljno odgovorio na svaki od argumenata istaknutih u prvostupanjskom postupku te je zaključio da su presedani bili dovoljno jasni.
68. Četvrtim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 375. žalbe) kritiziraju, među ostalim, točku 386. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud pogrešno odbio kvalificirati povredu kao „tešku“ umjesto „vrlo tešku“ za razdoblje prije objave odluke Deutsche Telekom.
69. Komisija tvrdi da bi pobijanu presudu trebalo promatrati u cijelosti te da je Opći sud zaključio da je povreda bila „vrlo teška“ neovisno o odluci Deutsche Telekom.
70. U trećem prigovoru žalitelji (točka 409. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 412. i 413. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo nediskriminacije time što je presudio da praksa u odlukama Komisije ne može određivati pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja, makar postoje vrlo slični presedani, kao što su za njihov spis odluke Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom.
71. Prema mišljenju Komisije, tim se prigovorom ne otkriva nikakva pogreška koja se tiče prava s obzirom na to da se nijednim pravnim pravilom ne sprječava da se povreda, čiji je doseg ograničen na jednu državu članicu, kvalificira kao „vrlo teška“. Također upućuje i na točku 413. pobijane presude u kojoj je Opći sud ukazao na značajne razlike s prethodnim predmetima, a koje žalitelji uopće nisu osporavali.
72. Svojim četvrtim prigovorom žalitelji (točka 414. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 415. do 420. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud propustio uzeti u obzir promjenjivi intenzitet težine povrede tijekom razdoblja trajanja povrede.
73. Komisija u bitnome navodi da je, u uvodnim izjavama 750. i 760. sporne odluke, priznala da je povreda bila „manje teška“ tijekom određenih razdoblja, što pokazuje da se promjenjiv intenzitet težine uzeo u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne. Komisija također ističe da je dijeljenje u dva zasebna razdoblja nevažno, s obzirom na to da Opći sud smatra da je povreda vrlo teška tijekom oba razdoblja.
74. U drugom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga žalitelji navode da je počinjena povreda načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni. Svojim prvim prigovorom žalitelji (točka 424. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 424. do 427. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud odlučio, kršeći načelo nediskriminacije, da praksa u odlukama Komisije ne može određivati pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja.
75. Komisija podsjeća da je u prvostupanjskom postupku dokazala razlike između ovog predmeta i predmeta koje su naveli žalitelji te je dodala da je ona ovlaštena povećati razinu novčanih kazni, osobito kad prijašnja razina nije imala odvraćajući učinak. Stoga činjenica da je osnovni iznos bio mnogo veći od onog izrečenog u odlukama Wanadoo Interactive ili Deutsche Telekom nije relevantna za ocjenu zakonitosti osnovnog iznosa u ovom slučaju.
76. Svojim drugim prigovorom žalitelji (točka 428. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 428. do 432. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud, bez izvršavanja nadzora pune jurisdikcije kako bi provjerio proporcionalnost kazne i dakle kršeći načelo proporcionalnosti, jednostavno uvažio diskrecijski prostor Komisije u određivanju iznosa novčanih kazni.
77. Komisija u bitnome napominje da Opći sud ne upućuje samo na diskrecijski prostor Komisije nego u točki 432. pobijane presude stvarno provjerava je li novčana kazna neproporcionalna.
78. Svojim trećim prigovorom žalitelji (točka 432 žalbe) kritiziraju, čini se, točku 433. pobijane presude tvrdeći da Opći sud nije izvršio nadzor pune jurisdikcije kako bi utvrdio je li načelo odvraćajućeg učinka novčane kazne neopravdano prevladalo nad načelom individualizacije kazni.
79. Komisija priznaje da nije uočila navodnu pogrešku koja se tiče prava na koju se pozivaju žalitelji. S jedne strane, ističe da se nijednim pravnim načelom ne utvrđuje da „individualni učinak“ treba imati prednost pred „općim odvraćajućim učinkom“ i, s druge strane, da se spornom odlukom vrlo detaljno pojašnjava razlog zbog kojeg je novčana kazna bila prilagođena konkretnim okolnostima.
80. Naposljetku, svojim četvrtim prigovorom žalitelji (točka 435. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 434. i 435. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja utvrdivši da Komisija nije bila dužna osobito pažljivo obrazložiti svoju odluku o izricanju znatno više novčane kazne od onih u odlukama Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom.
81. Komisija u bitnome tvrdi da se, u mjeri u kojoj žalitelji prigovaraju Općem sudu što je provjerio da se podaci „nalaze“ u spornoj odluci, četvrtim prigovorom ne otkriva nikakva pogreška koja se tiče prava, s obzirom na to da se u okviru obrazloženja treba utvrditi je li Komisija iznijela zadovoljavajuće razloge, a ne je li predočila dovoljno dokaza u prilog svojim razlozima.
82. Trećim dijelom svojeg osmog žalbenog razloga (točke 439. i 440. žalbe) žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 437. do 443. pobijane presude, pri ispitivanju povećanja osnovnog iznosa novčane kazne u svrhu odvraćanja.
83. Komisija i France Telecom najprije primjećuju da se točkama 437. do 443. pobijane presude precizno opovrgavaju argumenti koje su izložili žalitelji. Nadalje, Komisija ističe da su sudovi Unije potvrdili zakonitost prakse povećanja novčane kazne izrečene velikim poduzetnicima kao u presudama Showa Denko/Komisija i Lafarge/Komisija(30) . Naposljetku, Komisija dodaje da je povećanje od 25 % puno manje od onog koje Komisija obično primjenjuje.
84. U četvrtom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga, koji je u žalbi formalno obuhvaćen trećim dijelom, žalitelji (u točki 445. žalbe) u bitnome navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 444. do 452. pobijane presude, pri ispitivanju kvalifikacije njihova ponašanja kao „dugotrajne povrede“.
85. Što se tiče prestanka povrede, Komisija naglašava da nijedan element iz spisa koji su predočili žalitelji ne pokazuje promjene cijena između lipnja i prosinca 2006.
86. U petom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga, koji je u žalbi formalno obuhvaćen trećim dijelom, žalitelji (u točki 453. žalbe) u bitnome navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 453. do 461. pobijane presude, pri ispitivanju smanjenja novčane kazne zbog olakotnih okolnosti.
87. Što se tiče nepažnje, Komisija tvrdi da Opći sud pažljivo ocjenjuje taj aspekt u točki 458. pobijane presude, koja se treba promatrati uzimajući u obzir pobijanu presudu u cjelini. Što se tiče novog karaktera, Komisija smatra da je Opći sud u točki 461. pobijane presude imao pravo uputiti na točke 356. do 368. navedene presude s obzirom na to da je u njima već ocijenio težinu povrede te da i olakotna okolnost pridonosi ocjeni te težine.
88. Svojim desetim žalbenim razlogom žalitelji (točka 474. žalbe) tvrde da je Opći sud povrijedio članak 229. UEZ-a (koji je postao članak 261. UFEU-a) kršeći svoju obvezu izvršavanja nadzora pune jurisdikcije nad kaznama.
89. Komisija tvrdi da su svi navodi sadržani u desetom žalbenom razlogu detaljno opovrgnuti u njezinim odgovorima na druge žalbene razloge.
– Analiza
90. Kao što se može vidjeti proučavanjem argumenata stranaka, prvi (u svojem prvom i četvrtom argumentu), treći i četvrti prigovor prvog dijela osmog žalbenog razloga, prvi, drugi, treći i četvrti prigovor drugog dijela osmog žalbenog razloga kao i njegovi treći, četvrti i peti dio te naposljetku deseti žalbeni razlog znatno se podudaraju. Naime, svi argumenti žalitelja o izračunu novčane kazne u biti se odnose na izvršavanje neograničene nadležnosti od strane Općeg suda te na poštovanje načela proporcionalnosti, nediskriminacije i individualizacije kazni. Stoga ću sada analizirati pitanje je li u pobijanoj presudi Opći sud doista izvršio svoju neograničenu nadležnost kako je bio i dužan ili se samo pogrešno zadovoljio pouzdavanjem u diskrecijski prostor Komisije.
α) Prvi dio: prava i obveze Komisije
91. Iako se, unutar jedne odluke Komisije, sudskom praksom zahtijeva, u svrhu poštovanja načela nediskriminacije i proporcionalnosti, da se jednaka metoda izračuna upotrebljava u pogledu svih članova kartela(31), točno je da je Sud više puta presudio da „ranija praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, te da odluke u drugim predmetima za potrebe utvrđivanja postojanja diskriminacije imaju samo indikativni karakter“(32) .
92. Stoga „činjenica da je u prošlosti za određene kategorije povreda izricala novčane kazne određene visine ne može spriječiti Komisiju da nove kazne utvrdi i u većem iznosu ako ocijeni da je povećanje sankcije nužno radi provedbe politike Unije u području tržišnog natjecanja, koja je isključivo definirana Uredbom (EZ) br. 1/2003“(33) . Opći je sud dodao(34) da „Komisija doista ne može biti obvezna utvrđivati novčane kazne savršeno dosljedno u odnosu na kazne utvrđene u drugim predmetima“.
93. Naime, Sud je naglasio da „provedba navedene politike zahtijeva da Komisija može prilagođavati razinu novčanih kazni s obzirom na zahtjeve politike iz tog područja“(35), osobito kad se prethodno primijenjene razine nisu pokazale odvraćajućima.
94. Prema mišljenju Suda, valja dodati da „težinu povreda treba utvrditi s obzirom na mnoge elemente, kao što su posebne okolnosti predmeta, njegov kontekst i odvraćajući učinak novčanih kazni a da se ne utvrđuje obvezujući ili taksativan popis kriterija koji se obvezno moraju uzeti u obzir“(36) .
95. Valja citirati sudsku praksu Općeg suda koji je bio pozvan da donese odluku o tim pitanjima. Opći je sud ispravno primijetio, u presudi Archer Daniels Midland/Komisija, da, „[kada] je riječ o usporedbama […] s drugim odlukama Komisije donesenim u području novčanih kazni, proizlazi da te odluke mogu biti relevantne u pogledu poštovanja načela jednakog postupanja samo ako je dokazano da se činjenice predmeta u tim drugim odlukama, poput predmetnih tržišta, proizvoda, zemalja, poduzetnika i razdoblja, mogu usporediti s činjenicama u ovom predmetu “(37) (moje isticanje).
96. U presudi Tréfilunion/Komisija (nazvana zabranjeni sporazum „Zavarene mreže“)(38), Opći je sud ispravno naveo da, „ iako je poželjno da poduzetnici, kako bi mogli odrediti svoj položaj na temelju svih činjenica, mogu detaljno utvrditi, u skladu s bilo kojim sustavom koji Komisija može smatrati primjerenim, način izračuna novčane kazne koja im je izrečena a da nisu obvezni radi toga pokrenuti sudski postupak protiv odluke Komisije, što bi bilo protivno načelu dobre uprave, u predmetnom slučaju i s obzirom na navedenu sudsku praksu, elemente sadržane u odluci te nedostatak suradnje od strane žalitelja […] prigovor koji se odnosi na nedostatak obrazloženja ne može se prihvatiti“ (moje isticanje).
97. Nadalje, kao što je Opći sud ispravno utvrdio u svojoj sudskoj praksi, „svaki put kad Komisija odluči izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, obvezna je poštovati opća pravna načela, u koja se ubrajaju načela jednakosti postupanja i proporcionalnosti, na način na koji ih tumače sudovi Unije“(39) .
98. Rezimirajući prethodna razmatranja, smatram da je obveza obrazlaganja Komisije, čija se važnost dodatno potvrđuje nedavnom sudskom praksom iz presude Chalkor/Komisija i KME Germany i dr./Komisija (nazvane zabranjeni sporazum „Tržište bakrenih industrijskih/vodovodnih cijevi“) kao i sudskom praksom ESLJP-a(40), iznimno važna u ocjeni poštovanja načela nediskriminacije i proporcionalnosti, u usporedbi sporne odluke s prethodnim odlukama Komisije ako se njima izriče novčana kazna.
99. Najprije, u gore navedenoj presudi Sarrió/Komisija(41), u točki 73. Sud je ispravno presudio da, „u pogledu sudske prakse navedene u točkama 341. i 342. pobijane presude[(42) ], bitan postupovni zahtjev kao što je obveza obrazlaganja ispunjen je ako Komisija u svojoj odluci navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. U nedostatku takvih elemenata, odluka je manjkava zbog nedostatka obrazlaganja“.
100. Nadalje, u točki 76. te presude Sud je dodao da, „[i]stina, Komisija se ne može, isključivom i mehaničkom upotrebom aritmetičkih formula, odreći svoje diskrecijske ovlasti. Međutim, ostavljeno joj je na volju da u svojoj odluci navede obrazloženje koje premašuje zahtjeve iz točke 73. ove presude, među ostalim, ukazujući na brojke koje su utjecale , osobito u pogledu željenog odvraćajućeg učinka, na izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti u određivanju novčanih kazni izrečenih protiv nekoliko poduzetnika koji su promjenjivim intenzitetom sudjelovali u povredi“ (moje isticanje).
101. Naposljetku, Sud je utvrdio u točki 77. te presude da, „[n]aime, može biti poželjno da se Komisija koristi tom mogućnosti kako bi se poduzetnicima omogućilo da budu detaljno upoznati s načinom izračuna novčane kazne koja im je izrečena. Općenitije, to može poboljšati transparentnost upravnog djelovanja i olakšati izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda, koje mu mora omogućiti da ocijeni ne samo zakonitost [sporne] odluke nego i prikladnost izrečene novčane kazne . Međutim, ta mogućnost […] nije takva da može mijenjati doseg zahtjeva koji proizlaze iz obveze obrazlaganja“ (moje isticanje).
102. Iako je iz te sudske prakse jasno da priopćenje Komisije o načinu izračuna novčane kazne predstavlja samo „poželjnu“ mogućnost koja ne proizlazi stricto sensu iz obveze obrazlaganja, kojom se zahtijeva samo naznaka elemenata ocjene koji su Komisiji omogućili da utvrdi težinu i trajanje povrede(43), valja se upitati znači li to da Komisija može istovremeno prešutjeti metodu izračuna novčane kazne i da ne treba detaljno objasniti drastično povećanje izrečene novčane kazne u odnosu na vrlo slične presedane, i to uzimajući u obzir gore navedene presude Chalkor i KME kao i Menarini, s obzirom na to da je u njima pojašnjen domašaj obveze izvršavanja neograničene nadležnosti Općeg suda.
103. Naime, podsjećam da je Sud, najprije pojasnio u točki 60. gore navedene presude Chalkor/Komisija da se „Smjernice − za koje je Sud utvrdio da sadrže pravila postupanja koja su odraz prakse od koje uprava ne može odstupiti u nekom konkretnom slučaju bez navođenja razloga koji bi bili u skladu s načelom jednakog postupanja[(44) ] − ograničavaju na opis metode ispitivanja povrede koju primjenjuje Komisija kao i kriterija koje se obvezuje uzeti u obzir pri određivanju iznosa novčane kazne“ .
104. U tom kontekstu, u skladu s točkom 61. gore navedene presude Chalkor/Komisija (kao i u skladu s točkom 128. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija), „ obveza obrazlaganja akata Unije ima osobitu važnost te Komisija ima obvezu obrazložiti svoju odluku i, osobito, objasniti odmjeravanje i ocjenu elemenata koje je uzela u obzir. […] Sudac mora po službenoj dužnosti provjeriti postoji li obrazloženje“ (moje isticanje).
105. Također podsjećam da se sudskom praksom Suda(45) pojašnjava „da, iako se odluka Komisije koja je u skladu s njezinom ustaljenom praksom u odlučivanju može sažeto obrazložiti, posebno upućivanjem na tu praksu, ako ona osjetno premašuje prijašnje odluke, Komisija treba na jasan način objasniti svoje rasuđivanje“ (moje isticanje). Bez tog objašnjenja, nadzor pune jurisdikcije puno je teži.
106. Naposljetku, napominjem da se obrazloženje Komisije čini znatno transparentnijim i detaljnijim kad Komisija „predlaže“ novčanu kaznu ili periodični penal [u postupku zbog dvostruke povrede (članak 260. stavak 2. UFEU-a)] nego kad sama „odlučuje“ o novčanoj kazni (u postupku koji se odnosi na pravo tržišnog natjecanja)(46) .
β) Drugi dio: neograničena nadležnost Općeg suda
αα) Teorija o neograničenoj nadležnosti
107. Od potpisivanja Rimskog ugovora 25. ožujka 1957.(47) Sudu Europske unije povjerena je posebna nadležnost u području izricanja kazni: neograničena nadležnost. Njome mu se omogućava, osobito u području prava tržišnog natjecanja, ne samo da ukine ili potvrdi novčanu kaznu i njezin iznos nego da je i poveća ili smanji.
108. Kao što navodi Sud u točki 130. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija „[k]ontrola zakonitosti nadopunjena je neograničenom nadležnošću koja je sucu Unije bila priznata člankom 17. Uredbe br. 17, a sada člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU-a. Tom se nadležnošću ovlašćuje suca, povrh puke kontrole zakonitosti kazne, da ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i da, sukladno tome, ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodičnog penala[(48) ]“ (moje isticanje).
109. Iako se tekstovi Ugovora ili uredaba kojima se ta nadležnost povjerava Sudu Europske unije nisu mijenjali(49), opća načela prava Unije, stupanje na snagu Povelje (koja sukladno članku 6. stavku 1. podstavku 1. UEU-a ima jednaku pravnu snagu kao i Ugovori) te sudska praksa ESLJP-a kao i Suda potvrdili su da ,osobito u odnosu na novčane kazne koje izriče Komisija u području tržišnog natjecanja, neograničena nadležnost od Suda(50) zahtijeva da provede vlastitu ocjenu u tom pogledu.
110. Iz gore navedene presude ESLJP-a Menarini proizlazi da, među ostalim, nadzor „pune jurisdikcije“ podrazumijeva ovlast preinačenja donesene odluke u svim točkama, kako onima o činjenicama tako i onima o pravu, kao i nadležnost za rješavanje svih činjeničnih i pravnih pitanja relevantnih za spor pred Općim sudom.
111. U svojem izdvojenom mišljenju u istom predmetu sudac Pinto de Albuquerque ispravno navodi da, „ [n]ačelno, izricanje javnih kazni prelazi granice tradicionalnih funkcija uprave i mora biti u nadležnosti suca. Kad bi provjeru činjeničnih okolnosti za izricanje javne kazne mogla obavljati samo upravna tijela, bez strogog naknadnog nadzora od strane sudova, navedena bi načela [diobe vlasti i zakonitosti kazni] bila potpuno iskrivljena“ (moje isticanje).
112. Isto tako, u gore navedenim presudama Chalkor i KME jasno se utvrdilo da nadzor pune jurisdikcije Općeg suda podrazumijeva kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata kao i ovlast ocjene dokaza, ukidanja sporne odluke i mijenjanja iznosa novčanih kazni(51) .
113. Kao što je istaknula nezavisna odvjetnica J. Kokott(52), pitanje je li Opći sud ispravno izvršio svoj nadzor pune jurisdikcije je „pravi pravni problem […]. Riječ je o dosegu pravnih zahtjeva u pogledu ispitivanja Općeg suda tvrdnji o diskriminaciji i, posebno, o dosegu nadzora koji izvršava Opći sud u tom pogledu u odnosu na Komisiju. To pitanje, o kojem se i dalje raspravlja, trenutačno je predmet sve veće pozornosti, osobito u pogledu [Povelje]. […] Člankom 47. te Povelje […] zajamčeno je temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, koje se priznaje i kao opće načelo prava Unije[(53) ], […] To temeljno pravo, među ostalim, uključuje pravo da upravne odluke nadzire neovisan sud u okviru pravičnog postupka“ (moje isticanje).
114. Nadalje, sukladno članku 49. stavku 3. Povelje koji se odnosi na načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni, sudac Unije treba jamčiti djelotvornost načela prema kojem „[s]trogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu“.
115. Osim toga, ESLJP je također utvrdio da kontrola upravne kazne podrazumijeva da sudac provjerava i detaljno analizira primjerenost kazne u odnosu na počinjenu povredu, uzimajući u obzir relevantne čimbenike, uključujući proporcionalnost same kazne i, ako je potrebno, da izmijeni kaznu (vidjeti gore navedenu presudu Menarini, t. 64. do 66.).
116. Isto tako, u pravu Unije načelom proporcionalnosti, koje je jedno od općih načela prava Unije (a sadržano je i u Povelji), zahtijeva se da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva kojima predmetno zakonodavstvo teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići(54) .
117. U okviru postupaka provedbe pravila tržišnog natjecanja, primjena načela proporcionalnosti podrazumijeva da novčana kazna izrečena društvu nije nerazmjerna u odnosu na ciljeve Komisije te da je njezin iznos proporcionalan povredi, posebno uzimajući u obzir njezinu težinu. U tu svrhu Opći sud treba ispitati sve relevantne elemente, kao što su ponašanje poduzetnika i njegova uloga u uspostavljanju protutržišne prakse, njegova veličina, vrijednost predmetne robe ili dobit koju je mogao ostvariti počinjenom povredom kao i cilj željenog odvraćanja te rizici koje predstavljaju takve povrede za ciljeve Unije.
118. Drugim riječima, Opći sud treba u potpunosti izvršavati svoju neograničenu nadležnost u okviru ocjene proporcionalnosti iznosa novčane kazne(55) .
119. Nadalje, načelom nediskriminacije „zahtijeva se da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano“(56) .
120. To podrazumijeva dvije stvari. Najprije da obrazloženje Komisije omogućava da Opći sud provede svoju ocjenu proporcionalnog i nediskriminatornog karaktera novčane kazne. Kao što je naveo Sud, „obrazloženje koje se zahtijeva člankom 253. UEZ-a [sada članak 296. UFEU-a] treba odgovarati naravi akta o kojemu je riječ i treba na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti“ (57) (moje isticanje), a u ovom slučaju to je nadzor pune jurisdikcije.
121. To pak znači da ocjena Općeg suda mora biti dovoljno neovisna o onoj koju je donijela Komisija, u mjeri u kojoj se Opći sud ne može samo osloniti na iznos koji je odredila Komisija – na relativno apstraktan način, što se čini da je slučaj u ovom predmetu u pogledu osnovnog iznosa – niti se treba osjećati vezanim izračunima Komisije ili razmatranjima koje je ona uzela u obzir pri određivanju te novčane kazne(58) .
122. Kao što je Opći sud ispravno istaknuo u predmetu Volkswagen/Komisija(59) (u kojem je Sud odbio žalbu), „[n]aime, Opći sud treba, u okviru svoje nadležnosti u tom području, sam ocijeniti okolnosti predmeta kako bi odredio iznos novčane kazne “ (moje isticanje). U navedenoj presudi Opći je sud, s obzirom na sve okolnosti i razmatranja te odlučujući na temelju svoje neograničene nadležnosti, ocijenio opravdanim smanjiti iznos novčane kazne sa 102.000.000,00 ECU na 90.000.000,00 eura.
123. Kao što je ispravno istaknuo nezavisni odvjetnik P. Mengozzi(60), „uvjeti u kojima suci [Unije] mogu izvršavati neograničenu nadležnost ne mogu se definirati Smjernicama Komisije koje predstavljaju akt unutarnje organizacije te institucije“ i koje su samo „soft law“(61), dok se, kao što je napisao nezavisni odvjetnik Y. Bot(62), u stvarnosti, Opći sud „prečesto ograničava na ispitivanje je li Komisija ispravno primijenila metodologiju koju je [sama] utvrdila u svojim Smjernicama [iako] određivanje iznosa novčane kazne obično ne uključuje složene gospodarske ocjene koje može obavljati samo Komisija i koje su podvrgnute ograničenom sudskom nadzoru“.
124. Jedan se argument često ističe protiv pristupa koji se zagovara u ovom mišljenju, odnosno da se Opći sud ne treba ili ne može „miješati“ u određivanje novčane kazne, a samim time ni u politiku tržišnog natjecanja, što je isključiva odgovornost Komisije. Ne dijelim to mišljenje jer Opći sud odlučuje samo u pojedinačnom predmetu. Komisija stoga zadržava sve svoje nadležnosti u određivanju i primjenjivanju svoje opće politike u drugim predmetima.
125. Zaključujem, s obzirom na prethodno navedeno, a posebno na temelju točke 62. gore navedene presude Chalkor/Komisija i točke 129. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija, da se, prema mojem mišljenju, Opći sud prilikom svojeg nadzora ne može osloniti na diskrecijski prostor kojim raspolaže Komisija ili na običnu očitu pogrešku u ocjeni koju je možda počinila u pogledu izbora elemenata koje je uzela u obzir u primjeni kriterija navedenih u Smjernicama iz 1998. ili procjeni tih elemenata, kako bi odustao od detaljne kontrole prava i činjenica ili kako ne bi zahtijevao da Komisija objasni promjenu svoje politike određivanja novčanih kazni u određenom predmetu.
126. U svakom slučaju, u skladu sa sudskom praksom Suda, iako Opći sud može u konačnici, ako je potrebno, upućivati „na ,diskrecijski prostor’, znatnu marginu prosudbe’ ili ,široku marginu prosudbe’ Komisije [što prema mojem mišljenju više ne bi trebao činiti], takva upućivanja [ne mogu] spriječi[ti] Opći sud da izvrši puni i potpuni nadzor prava i činjenica koji je obvezan izvršiti“ (63) (moje isticanje).
127. U točki 78. svoje gore navedene presude Chalkor/Komisija Sud je utvrdio da se „Opći sud nije ograničio na taj nadzor usklađenosti sa Smjernicama, već je u točki 145. pobijane presude sam kontrolirao primjerenost kazne“.
128. Sud je također podsjetio u presudi SCA Holding/Komisija(64) da je „Opći sud nadležan ocijeniti , u okviru neograničene nadležnosti koja mu je priznata člankom 172. Ugovora o EZ-u [sada članak 261. UFEU-a] i člankom 17. Uredbe br. 17 [članak 31. Uredbe br. 1/2003], primjerenost iznosa novčanih kazni. Ta posljednja ocjena može opravdati iznošenje i razmatr anje dodatnih informacija koje nisu navedene u odluci onako kako se zahtijeva na temelju obveze obrazlaganja predviđene člankom 190. Ugovora [sad članak 296. UFEU-a]“ (moje isticanje).
129. Opći sud treba stoga sam procijeniti je li novčana kazna prikladna i proporcionalna i obvezan je sam utvrditi da je Komisija doista uzela u obzir sve elemente relevantne za izračun novčane kazne, uz uvjet da se u tom pogledu također treba moći osvrnuti na činjenice i okolnosti koje su žalitelji istaknuli pred njim(65) .
130. Opći je sud već zaključivao u tom smjeru u određenim predmetima.
131. U presudi Romana Tabacchi(66) (koja nije bila predmet žalbe pred Sudom) Opći je sud ispravno utvrdio da „[n]eograničenom nadležnosti koja je, na temelju članka 229. UEZ-a [sad članak 261. UFEU-a], dodijeljena Općem sudu člankom 31. Uredbe br. 1/2003, povrh obične kontrole zakonitosti kazne, kojom mu se samo omogućava da odbije tužbu za poništenje ili da poništi pobijani akt, Opći sud ovlašćuje se da zamijeni ocjenu Komisije svojom ocjenom te, sukladno tome, da izmijeni pobijani akt, čak i ako nije poništen, uzevši u obzir sve činjenične okolnosti, posebno mijenjajući izrečenu novčanu kaznu prilikom ocjenjivanja njezinog iznosa. […] po svojoj naravi, određivanje novčane kazne od strane Općeg suda nije aritmetički precizna vježba. Nadalje, Opći sud nije vezan izračunima Komisije ni njezinim Smjernicama kada odlučuje na temelju svoje neograničene nadležnosti […] nego treba donijeti vlastitu ocjenu, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta“ (moje isticanje).
132. U točkama 283. do 285. navedene presude Opći je sud zaključio da, „[u]zevši u obzir te okolnosti, Opći sud smatra da novčana kazna u iznosu od 2,05 milijuna eura, kakvu je izrekla Komisija 20. listopada 2005., kao takva može dovesti do likvidacije žalitelja te, posljedično, do njegova nestanka s tržišta, što bi, dodatno, moglo imati velike posljedice koje žalitelj navodi u okviru svojeg petog žalbenog razloga […]. S obzirom na prethodna razmatranja i posebno uzimajući u obzir kumulativan učinak prethodno utvrđenih nezakonitosti kao i slabu financijsku snagu žalitelja, Opći sud smatra da pravična ocjena svih okolnosti slučaja zahtijeva da se konačan iznos novčane kazne izrečene žaliteljima odredi u visini od 1 milijun eura. Naime, novčana kazna tog iznosa omogućuje učinkovito suzbijanje nezakonitog ponašanja žalitelja, na način koji nije zanemariv i dovoljno je odvraćajući. Svaka kazna veća od tog iznosa bila bi neproporcionalna u odnosu na povredu koja se stavlja na teret žalitelju, ocijenjenu u svojoj ukupnosti […]. U ovom predmetu, novčana kazna u iznosu od 1 milijun eura predstavlja pravednu kaznu za ponašanje koje se stavlja na teret žalitelju“ (moje isticanje)(67) .
133. U gore navedenoj presudi Groupe Danone/Komisija (nazvanoj zabranjeni sporazum „Belgijsko tržište piva“) Sud je odbio žalbeni razlog koji se temeljio na navodnoj povredi Općeg suda pravila ne ultra petita zbog toga što je Opći sud promijenio način primjene koeficijenta za olakotne okolnosti a da u tom pogledu nije podnesen bio zahtjev jednostavno zato što je, s obzirom na to da je pitanje iznosa novčane kazne bilo upućeno Općem sudu na ocjenu, on bio ovlašten, u okviru primjene članka 229. UEZ-a (sad članak 261. UFEU-a) i Uredbe br. 17, koju je zamijenila Uredba br. 1/2003, ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija(68) .
134. Kao što je ispravno istaknuo nezavisni odvjetnik P. Mengozzi(69), ta se ocjena može lako razumjeti ako se na funkciju neograničene nadležnosti gleda kao na dodatno jamstvo − uspostavljeno u korist poduzetnika − nadzora najvećeg intenziteta nad iznosom novčane kazne koja im je izrečena, a koju provodi neovisni i nepristrani sud. Takvu je kvalifikaciju neograničene nadležnosti Općeg suda kao „dodatnog jamstva“ već potvrdio Sud u okviru definiranja dosega prava na obranu poduzetnika pred Komisijom u pogledu izricanja novčanih kazni(70) .
135. Također se slažem s nezavisnim odvjetnikom P. Mengozzijem kada kaže u svojem zaključku u gore navedenom predmetu Komisija/Tomkins da takva kvalifikacija može značiti samo to da, kroz osporavanje iznosa novčane kazne pred Općim sudom, poduzetnici mogu, potpuno svjesni točnog iznosa koji je odredila Komisija, istaknuti sve prigovore, kako u pogledu zakonitosti tako i u pogledu primjerenosti izračuna iznosa kazne od strane Komisije i na taj način mogu, svim sredstvima obrane, izvan ograničenja svojstvenih kontroli zakonitosti, utjecati na uvjerenje suca o primjerenosti iznosa novčane kazne(71) . No, kao što ispravno dodaje, kako bi ta funkcija dodatnog jamstva bila djelotvorna, Opći sud treba biti ovlašten(72) uzeti u obzir sve činjenične okolnosti, uključujući, primjerice, okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke koja se pred njim osporava(73), a što mu ograničenja svojstvena kontroli zakonitosti u načelu ne omogućavaju (74) .
136. Također spominjem presudu Općeg suda u predmetu Siemens Österreich i dr./Komisija (nazvanu zabranjeni sporazum „Plinom izolirani sklopni uređaji“)(75), u kojoj je Opći sud, na temelju načela individualizacije kazni i sankcija, presudio „[da, u] tom pogledu, suprotno onome što tvrdi Komisija […], ona ne može slobodno odrediti iznose koji se trebaju solidarno platiti. Naime, iz načela individualizacije kazni i sankcija proizlazi […] da svako društvo mora biti u mogućnosti iz odluke kojom mu je izrečena novčana kazna koju treba platiti solidarno s jednim ili više drugih društava zaključiti koji udio treba snositi u odnosu prema svojim solidarnim sudužnicima, nakon što se plati Komisiji. U tu svrhu Komisija treba, među ostalim, odrediti razdoblja tijekom kojih su predmetna društva bila (su)odgovorna za nezakonita ponašanja poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu te, ako je potrebno, stupanj odgovornosti navedenih društava za ta ponašanja […]. Stoga je u ovom slučaju Komisija trebala uzeti u obzir svoja utvrđenja iz uvodne izjave 468. odluke [o kojoj je riječ u navedenom predmetu] u pogledu razdoblja zajedničke odgovornosti različitih društava koja su bila dio poduzetnika VA Tech u svrhu određivanja iznosa koje ta društva trebaju solidarno platiti. Ti iznosi trebaju odražavati, koliko je to moguće, težinu različitih dijelova odgovornosti koju dijele navedena društva, kao što je utvrđeno u navedenoj uvodnoj izjavi“.
137. Opći je sud zatim nastavio detaljno analizirati odluku Komisije te je u isto vrijeme kritizirao izbor društava koja će snositi novčanu kaznu i određivanje iznosa koji je svako od njih dužno platiti.
138. U točki 166. svoje presude, bez upućivanja na bilo kakav diskrecijski prostor Komisije, zaključio je „da, smatrajući društva Reyrolle, SEHV i Magrini solidarno odgovornima za plaćanje novčane kazne u iznosu koji očito premašuje njihovu zajedničku odgovornost, a ne smatrajući solidarno odgovornima Siemens Österreich i KEG za plaćanje jednog dijela novčane kazne izrečene društvima SEHV i Magrini te ne smatrajući da Reyrolle treba snositi samo jedan dio novčane kazne koja mu je izrečena, Komisija je povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija“.
139. Još se jedan primjer može pronaći u presudi Tribunal Brasserie nationale i dr./Komisija(76), u kojoj je Komisija utvrdila „[da] je obveza […] Općeg suda provjeriti je li iznos izrečene novčane kazne proporcionalan u odnosu na težinu i trajanje povrede te uravnotežiti težinu povrede i okolnosti koje je istaknuo žalitelj“.
140. U svojoj presudi Parker Pen/Komisija(77), koja je donesena prije negoli su postojale Smjernice, nakon analize predmetne novčane kazne, Opći je sud zaključio „da novčana kazna od 700.000,00 ECU izrečena žalitelju [nije bila] primjerena, posebno s obzirom na niske ukupne prihode na koje se odnosila povreda, te da je [bilo] opravdano, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, smanjiti za 400.000,00 ECU iznos novčane kazne izrečene društvu Parker“.
141. U gore navedenom predmetu Ventouris/Komisija (nazvanom zabranjeni sporazum „Grčki trajekti“), koji nije bio predmet žalbe, Opći je sud zaključio, ovaj put nakon donošenja Smjernica, da se predmetna novčana kazna treba smanjiti iz razloga pravičnosti i proporcionalnosti. Budući da je jednom odlukom Komisija sankcionirala dvije različite povrede, tim se dvama razlozima pravičnosti i proporcionalnosti nalaže da se jednog poduzetnika koji je sudjelovao samo u jednoj povredi osudi na blažu kaznu od onih koji su sudjelovali u dvije povrede. Prema mišljenju Općeg suda, računajući novčane kazne na temelju jedinstvenog osnovnog iznosa za sve poduzetnike, prilagođenog u skladu s njihovom veličinom, ali bez razlikovanja u pogledu njihova sudjelovanja u jednoj ili dvije sankcionirane povrede, Komisija je poduzetniku koji je proglašen odgovornim za sudjelovanje u samo jednoj povredi, izrekla novčanu kaznu neproporcionalnu u odnosu na težinu počinjene povrede(78) .
142. Suprotno tome, (i to nakon gore navedenih presuda Chalkor i KME kao i Menarini!), Opći je sud u predmetu Dow Chemical/Komisija (nazvanom zabranjeni sporazum „Kloropren guma“)(79) zaključio da „u ovom slučaju nije potrebno da, u ovom stadiju, Opći sud u nedostatku bilo kakvog utvrđenja nezakonitosti [sporne] odluke, kao što je bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda BASF i UCB/Komisija[(80) ], ponovno izračuna iznos novčane kazne izrečene žalitelju, nego treba obaviti kontrolu zakonitosti primjene Smjernica iz 2006. od strane Komisije na njegovu situaciju “ (moje isticanje), što je i pristup iz pobijane presude.
143. Ističem da je stvarna kontrola novčanih kazni od strane Općeg suda u okviru njegove neograničene nadležnosti sve potrebnija jer iznos novčanih kazni koje izriče Komisija ne prestaje rasti. Bez namjere za davanje potpunog pregleda navodim samo neke primjere: u predmetu Microsoft (koji je Komisija navela na raspravi) društvu Microsoft izrečena je novčana kazna od 497 milijuna eura 2004., kojoj su dodani periodični penali od 280,5 milijuna eura 2006., periodični penali od 899 milijuna eura 2008. kao i novčana kazna od 561 milijun eura 2013.(81) . S druge strane, društvu Intel izrečena je novčana kazna od 1,06 milijardi eura(82) . Novčana kazna društvu Saint-Gobain 2008. iznosila je 896 milijuna eura (zajedno s ukupno 1,38 milijardi eura za zabranjeni sporazum „Automobilsko staklo“)(83), a novčana kazna društvu Siemens 2007. iznosila je više od 396 milijuna eura (zajedno s ukupno 750 milijuna eura za zabranjeni sporazum „Plinom izolirani sklopni uređaji“)(84) . U zabranjenom sporazumu proizvođača dizala novčane kazne ukupno su iznosile gotovo jednu milijardu eura(85) . Konačno, 2012. Komisija je izrekla novčanu kaznu od 1,47 milijardi eura dvama kartelima između proizvođača katodnih cijevi za televizore i računalne monitore(86) .
144. Što se tiče važnosti kontrole izračuna novčanih kazni od strane Suda, a koja se zagovara i u ovom mišljenju, mogao bih podsjetiti na ono što je rekao nezavisni odvjetnik A. Tizzano u gore navedenom predmetu Dansk Rørindustri i dr./Komisija(87) u kojem je napomenuo da je njegovo ispitivanje u tom predmetu „pokazalo da metoda izračuna koju je primijenila Komisija predstavlja određeni rizik u pogledu pravičnosti sustava […]. Ne čini nam se kao da je potpuno u skladu sa zahtjevima individualizacije i stupnjevanja „kazne“ […] da je, kao u ovom slučaju, dio računskih operacija formalnog i apstraktnog karaktera te stoga konkretno ne utječe na konačan iznos novčane kazne . Ne može se zanemariti ni činjenica da, iz istog razloga, postoji rizik da se neće postići cilj veće transparentnosti koji se nastoji ostvariti Smjernicama […]. Osim toga, postoji rizik da to pooštravanje [politike Komisije u području novčanih kazni koja je stroža te je dovela do povećanja razina novčanih kazni] − s obzirom na to da se temelji na metodologiji izračuna koja se temelji na paušalnim iznosima – najviše osjete mali i srednji poduzetnici […]. Tako se počinju ocrtavati obrisi nove i problematičnije situacije nego što je bila ona tijekom koje metodologija koju je primjenjivala Komisija načelno nije dovodila do premašivanja granice od 10 % ukupnog prihoda tijekom izračuna, pa je tako iznos novčane kazne lakše i izravnije mogao odražavati sve činjenične okolnosti […]. Valja se, dakle, upitati ne upućuju li navedene posljedice novog smjera politike određivanja novčanih kazni da bi bilo poželjno napraviti zaokret kojem bi se omogućilo jamčenje rezultata u skladu sa zahtjevima pravičnosti i razumnosti kazne u svim slučajevima “ (moje isticanje).
145. Te oštre kritike nezavisnog odvjetnika A. Tizzana u navedenom predmetu jasno pokazuju da nije samo poželjno ili dopustivo, već uistinu nužno da Opći sud potpuno i neovisno izvršava(88) svoju kontrolu nad novčanim kaznama Komisije(89) .
ββ) Primjena teorije o neograničenoj nadležnosti na predmetni spis
146. Kako bi se procijenila kontrola novčane kazne koju provodi Opći sud i žalbeni razlozi žalitelja koji se odnose na povredu načela proporcionalnosti, nediskriminacije, individualizacije kazni kao i na obvezu obrazlaganja Komisije u pogledu iznosa novčane kazne valja se vratiti na spornu odluku.
147. U uvodnoj izjavi 756. sporne odluke Komisija je navela da se zlouporaba mogla kvalificirati kao vrlo teška povreda čak i da nije nužno bila ujednačene težine tijekom cijelog razdoblja povrede. U uvodnoj izjavi 757. Komisija je samo navela da osnovni iznos novčane kazne koja se trebala izreći žaliteljima, kako bi odražavao težinu povrede, treba – „u svjetlu posebnih okolnosti predmeta“ – utvrditi u iznosu od 90 milijuna eura.
148. Pred Općim sudom žalitelji su tvrdili da je Komisija povrijedila načela individualizacije kazni, proporcionalnosti i jednakosti postupanja kao i svoju obvezu obrazlaganja određujući osnovni iznos novčane kazne na 90 milijuna eura. Kao prvo, taj osnovni iznos novčane kazne izrečene društvu Telefónica na temelju težine povrede bio je drugi najveći osnovni iznos ikada izrečen u području zlouporabe vladajućeg položaja. S druge strane, taj je iznos bio devet odnosno deset puta veći od osnovnog iznosa novčane kazne izrečene 2003. društvima Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive za zlouporabu vladajućeg položaja u istom sektoru, iako: (i.) te su dvije odluke, kao i ona kojom se osuđuje društvo Telefónica bile donesene na temelju Smjernica iz 1998. te su u njima primijenjena ista pravila izračuna; (ii.) predmetna ponašanja u ta tri predmeta odvijala su se djelomice istovremeno i bila su slične naravi, i (iii.) ta se tri predmeta odnose na tržišta pristupa internetu u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, koja pokazuju velike sličnosti u pogledu veličine, gospodarskog značaja i faze rasta. Očita neproporcionalnost između osnovnog iznosa za društvo Telefónica i onih za društva Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom još je izraženija činjenicom da je u slučaju društva Telefónica osnovni iznos bio povećan za 25 % radi postizanja odvraćajućeg učinka, a to povećanje nije primijenjeno na Wanadoo Interactive ni na Deutsche Telekom unatoč veličini tih poduzetnika. Uzimajući u obzir odvraćajući učinak, iznos novčane kazne izrečene društvu Telefónica s obzirom na težinu povrede (112,5 milijuna eura) jest u konačnici 12,5 puta odnosno 11,25 puta viši od novčane kazne izrečene društvu Wanadoo Interactive odnosno društvu Deutsche Telekom za sličnu ili čak i težu zlouporabu vladajućeg položaja.
149. Nadalje, prema mišljenju žalitelja, pretjeranost osnovnog iznosa od 90 milijuna eura za novčanu kaznu izrečenu društvu Telefónica još je očitija ako je usporedimo s novčanom kaznom određenom u predmetu Deutsche Post AG 2001.(90) . U tom predmetu Komisija je odredila osnovni iznos od samo 12 milijuna eura iako je, utvrdila, među ostalim: (i.) da povreda treba biti kvalificirana kao „teška“; (ii.) da je rabate za vjernost koje su odobrili poduzetnici na vladajućem položaju „već više puta osudio Sud“ i (iii.) da je „politika određivanja rabata i cijena [društva Deutsche Post AG] imala velike negativne posljedice na tržišno natjecanje“, te je [društvu Deutsche Post AG] omogućila zadržavanje udjela na njemačkom tržištu za slanje paketa u okviru kataloške prodaje većeg od 85 %.
150. Koje je stajalište Općeg suda o navedenome?
151. Kao prvo, što se tiče načela nediskriminacije, u točkama 424. do 427. pobijane presude (samo četiri točke) Opći sud odbija argumente žalitelja jednostavno smatrajući da ranija praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja i može imati samo indikativni karakter.
152. Kao drugo, što se tiče načela proporcionalnosti, u točkama 428. do 432. pobijane presude (ukupno pet točaka) Opći je sud odbio argumente žalitelja samo navodeći u biti da Komisija raspolaže diskrecijskim prostorom pri određivanju iznosa novčane kazne kako bi usmjerila ponašanje poduzetnika u smislu poštovanja pravila tržišnog natjecanja. U stvari, Opći sud u tom pitanju preuzima objašnjenja Komisije o kvalifikaciji povrede kao „vrlo teške“ te, u samo jednoj točki (432.)„provodi analizu“ i zaključuje da početni iznos od 90 milijuna eura nije neproporcionalan.
153. Kao treće, što se tiče načela individualizacije kazni, (samo) u točki 433. pobijane presude Opći sud upućuje na sudsku praksu, prema kojoj prilikom ocjene težine povrede u svrhu određivanja iznosa novčane kazne Komisija treba voditi računa o odvraćajućem karakteru svojeg postupanja, posebno kada je riječ o povredama koje su posebno štetne za ostvarivanje ciljeva Unije. Odvraćanje mora biti u isto vrijeme posebno i općenito. Kažnjavajući pojedinačne povrede, novčane su kazne također sastavni dio opće politike poštovanja pravila tržišnog natjecanja od strane poduzetnika. Opći sud zaključuje da iz sporne odluke proizlazi da se, u ovom slučaju, novčana kazna izračunala vodeći računa o posebnoj situaciji društva Telefónica. Stoga žalitelji ne mogu tvrditi da je opći odvraćajući učinak novčane kazne bio „prvi i krajnji cilj novčane kazne“.
154. Konačno, što se tiče navodne povrede obveze obrazlaganja i djelotvorne sudske zaštite, u točkama 434. i 435. pobijane presude (samo dvije točke) Opći sud odbija argumente žalitelja i samo potvrđuje da Komisija nije povrijedila minimalne zahtjeve u tom području jer je navela elemente ocjene koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. Štoviše, Opći sud još jednom dodaje da, kako praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, Komisija nije obvezna navesti razloge zbog kojih je osnovni iznos novčanih kazni izrečenih žaliteljima znatno veći od iznosa novčanih kazni izrečenih društvima Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom.
155. Nakon što sam pročitao ovih 12 točaka (od njih 465!)(91), koje ne sadrže gotovo nikakvu pravu analizu od strane Općeg suda, smatram da on očito nije, u smislu načela nediskriminacije, proporcionalnosti, individualizacije kazni i u smislu obveze obrazlaganja Komisije iznosa novčane kazne, izvršio nadzor pune jurisdikcije koji treba izvršiti.
156. Što se tiče navodne povrede načela nediskriminacije, Opći sud samo upućuje na indikativan karakter iznosa novčanih kazni koje je izrekla Komisija u svojim prethodnim odlukama, ali ne ističe da, u ovom slučaju, određene prethodne odluke Komisije sadržavaju posebno vrijedne uvide. Osobito zato što Komisija nije navela (što je prema mišljenju Suda bilo poželjno, a prema mojem mišljenju nužno) metodu izračuna osnovnog iznosa od 90 milijuna eura, niti je u dovoljnoj mjeri obrazložila razliku između tog iznosa i onog izrečenog u drugim vrlo sličnim odlukama poput odluka Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive.
157. Opći je sud čak zaboravio vlastitu sudsku praksu, s obzirom na to da je u točki 316. gore navedene presude Archer Daniels Midland/Komisija (što je potvrđeno i u presudi E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, t. 262., nakon pobijane presude), naveo da, „[k]ada je riječ o usporedbama […] s drugim odlukama Komisije donesenima u području novčanih kazni, proizlazi da te odluke mogu biti relevantne u pogledu poštovanja načela jednakog postupanja samo ako je dokazano da se činjenice iz predmeta u tim drugim odlukama, poput predmetnih tržišta, proizvoda, zemalja, poduzetnika i razdoblja, mogu usporediti s činjenicama u ovom predmetu “ (moje isticanje). Naime, očito je da je, ako načelno ranija praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, ovaj argument ograničen načelom nediskriminacije na temelju kojeg se u usporedivim situacijama ne smije postupati na različit način(92) .
158. Načelo „jednakog kažnjavanja za isto postupanje“ također je navedeno u Smjernicama iz 1998.(93) i primjenjuje se osobito kad su okolnosti koje su dovele do izricanja novčane kazne, kao što su mjerodavna tržišta, vrsta povrede, proizvodi, poduzetnici ili razdoblje povrede, doista slične, što je čini se ovdje slučaj, osim ako se, na temelju dodatnih podataka koje dostavi Komisija na zahtjev Općeg suda, dokaže suprotno.
159. U ovom je slučaju Opći sud trebao barem zahtijevati od Komisije da vrlo jasno objasni zašto je izrekla početni iznos od 90 milijuna eura (te kako je došla do tog iznosa), iako je: (i.) riječ o drugoj najvećoj novčanoj kazni nakon one izrečene društvu Microsoft [odluka C(2004) 900] te je početni iznos u ovom slučaju premašio za više od 40 % treći po redu najveći početni iznos (onaj izrečen društvu AstraZeneca(94) ), iako je u ta posljednja dva predmeta predmetno zemljopisno tržište premašivalo državno područje jedne države članice; (ii.) sporni iznos bio 4,5 puta veći od najmanjeg iznosa predviđenog Smjernicama iz 1998. za izračun novčanih kazni u slučaju „vrlo teških“ povreda, i (iii.) navedeni iznos deset odnosno devet puta veći od „osnovnog iznosa“ izrečenog društvima Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive za slične prakse, tržišta, proizvode i poduzetnike.
160. U pogledu stupnja težine povrede („teška“ ili „vrlo teška“) žalitelji su pred Općim sudom tvrdili da se: (i.) zlouporaba vladajućeg položaja na zemljopisnom tržištu ograničenom na državno područje jedne države članice do sad kvalificirala kao teška i da su (ii.) elementi koje je istaknula Komisija kako bi opravdala upućivanje na zemljopisno stajalište (veličina španjolskog tržišta i poteškoće stranih operatora pri ulasku na tržište) također postojali u odlukama Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive, u kojima se, međutim, povreda nije kvalificirala kao „vrlo teška“, suprotno ocjeni Komisije u njihovom spisu, i to čak i za razdoblje prije objave odluke Deutsche Telekom. Ovdje se Opći sud ponovno ograničava na utvrđivanje da praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja. Međutim, ako Komisija na temelju veličine tržišta kvalificira povredu kao „vrlo tešku“, ne bi li Opći sud trebao uzeti u obzir činjenicu da, za tržišta većeg raspona (Francuska i Njemačka), Komisija nije smatrala taj kriterij dovoljnim za kvalifikaciju povrede kao „vrlo teške“?
161. Nadalje, ako je kriterij s pomoću kojeg se povreda može odrediti kao „vrlo teška“ u smislu Smjernica iz 1998. onaj je li predmetna zlouporaba ozbiljna („clear-cut“), nije moguće donijeti zaključak u tom smislu a da se barem ne uputi na praksu u odlukama Komisije. U stvarnosti, same Smjernice iz 1998. upućuju na praksu u odlukama Komisije u svrhu pojašnjenja pojma „vrlo teške“ povrede(95) . Štoviše, sporna odluka opravdava kvalifikaciju zlouporabe ozbiljnom na temelju prakse u odlukama Komisije(96) . Opći je sud tako pomiješao sudsku praksu koja se odnosi na navodni indikativan karakter iznosa novčanih kazni izrečenih u prethodnim odlukama i tumačenje Smjernica iz 1998. u svrhu utvrđivanja manje teškog, teškog ili vrlo teškog karaktera povrede. U njima se naime upotrebljava kriterij „ozbiljne zlouporabe“ u svrhu kažnjavanja ponašanja koja su nedvojbeno nezakonita, koji se, u pogledu zlouporabe, može utvrditi samo upućivanjem na presedane.
162. Nadalje, slažem se s četvrtim prigovorom prvog dijela osmog žalbenog razloga žalitelja (točka 414. žalbe) u kojem kritiziraju točke 415. do 420. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud propustio uzeti u obzir promjenjivi intenzitet težine povrede tijekom razdoblja trajanja povrede. U tom se pogledu mogu kritizirati tvrdnje Općeg suda navedene u točkama 418. i 419. pobijane presude, prema kojima je Komisija ispravno smatrala da se povreda trebala kvalificirati kao „vrlo teška“ za cijelo predmetno razdoblje i da je Komisija u određivanju početnog iznosa novčane kazne, usprkos kvalificiranju povrede kao „vrlo teške“ za cijelo navedeno razdoblje, doista uzela u obzir promjenjiv intenzitet povrede. Stoga je Opći sud povrijedio svoju obvezu izvršavanja nadzora pune jurisdikcije time što nije provjerio je li se osnovnim iznosom novčane kazne doista uzela u obzir promjenjivost težine povrede, osobito kad je riječ o razdoblju prije objave odluke Deutsche Telekom.
163. U pogledu navodne povrede načela proporcionalnosti i individualizacije kazni, Opći je sud osobito štur i poziva se isključivo na vrlo općenita razmatranja: na diskrecijski prostor Komisije (točka 430. pobijane presude), logiku paušalnog iznosa Smjernica iz 1998. (točka 431.), na obvezu Komisije da odredi novčanu kaznu razmjerno elementima koji su se uzeli u obzir radi ocjene težine povrede te da te elemente primijeni na smislen i objektivno opravdan način, a da nikad nije provjerio je li primjena tih elemenata doista bila smislena i objektivno opravdana u predmetnom slučaju. U točki 432. pobijane presude zaključuje da, „[s] obzirom na činjenicu da se, s jedne strane, zlouporaba društva Telefónica treba smatrati ozbiljnom zlouporabom za koju postoje presedani i koja ugrožava cilj stvaranja unutarnjeg tržišta za telekomunikacijske mreže i usluge i, s druge strane, da je ta zlouporaba imala značajan utjecaj na španjolsko maloprodajno tržište (uvodne izjave 738. do 757. [sporne] odluke), početni iznos novčane kazne od 90 milijuna eura ne može se smatrati neproporcionalnim.“
164. Iako se sudskom praksom Općeg suda(97) nalaže da se novčana kazna izračuna vodeći računa o individualnoj situaciji predmetnog društva, što znači da valja utvrditi je li, u ovom predmetu , načelo odvraćajućeg učinka novčane kazne neopravdano prevladalo nad načelom individualizacije kazni, Opći sud u točki 433. pobijane presude samo posve jednostavno konstatira da se novčana kazna „izračunala u ovom slučaju vodeći računa o individualnoj situaciji društva Telefónica“.
165. Opći sud dolazi do tih zaključaka a da nije pridao važnost većem broju elemenata koji su trebali privući njegovu pažnju i to posebno: (i.) da su odluke Deutsche Telekom, Wanadoo Interactive i Telefónica donesene na temelju Smjernica iz 1998., to jest primjenom jednakih pravila za izračun; (ii.) da su se ponašanja ispitana u tim trima predmetima odvijala djelomično istodobno i da su (vrlo) slična(98) : praksa neumjerenih cijena u slučaju Wanadoo Interactive i praksa pretjeranog snižavanja marži u slučaju Deutsche Telekom i Telefónica; (iii.) da se ta tri predmeta odnose na tržišta pristupa internetu u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj koja su vrlo slična u pogledu veličine i gospodarskog značaja; (iv.) da su poduzetnici kažnjeni u tim trima predmetima tradicionalni telekomunikacijski operatori (ili jedno od njihovih društava kćeri u slučaju Wanadoo Interactive) vrlo sličnog ukupnog prihoda(99), i (v.) da bi se određenim elementima barem u teoriji mogao zagovarati manji osnovni iznos u usporedbi s onim izrečenim u predmetu Deutsche Telekom u kojem: (a) veleprodajne su cijene bile veće od maloprodajnih pa je društvo Deutsche Telekom moglo biti svjesno pretjeranog snižavanja marži a da nije moralo voditi računa o troškovima; (b) njemački je regulator utvrdio postojanje negativnih marži; (c) bila je riječ o proizvodima koji čine osnovnu infrastrukturu, i (d) prema mišljenju žalitelja, španjolski su propisi bili stroži od njemačkih tijekom spornog razdoblja(100) (iako Komisija osporava tu zadnju točku).
166. Komisija je tvrdila pred Sudom da se „zaključak Općeg suda u točki 432. temelji na detaljnom ispitivanju ,elemenata iz spisa’ i navodima stranaka“ te da je Opći sud doista provjerio je li novčana kazna bila neproporcionalna. Kao odgovor na pitanje Suda postavljeno na raspravi o tim „elementima iz spisa“, zastupnik Komisije jednostavno je rekao da misli „da bi se tim elementima iz spisa [trebali] smatrati dokumenti, dokazi, sudska ispitivanja koja su predložile [stranke]“, objašnjavajući u biti da se osnovni iznos od 90 milijuna eura nalazi u sredini (rekao je „neka vrsta srednjeg puta“) između početne točke određene u Smjernicama iz 1998., odnosno 20 milijuna eura i osnovnog iznosa od 185 milijuna eura u gore navedenom predmetu Microsoft. Teško je naći u tom argumentu uvjerljivo objašnjenje golemog povećanja osnovnog iznosa u odnosu na slične spise, osobito zato što je riječ o drugom najvećem osnovnom iznosu nakon onog primijenjenog u predmetu Microsoft. Nadalje, čak i ako se o tim pitanjima raspravljalo na raspravi pred Općim sudom (kao što tvrdi Komisija), to se ipak ne vidi iz pobijane presude.
167. Što se tiče povećanja osnovnog iznosa novčane kazne u svrhu odvraćanja (točke 437. do 443. pobijane presude), (zbog čega se Opći sud trebao zapitati o tome je li veliko povećanje osnovnog iznosa opravdano istim ciljevima odvraćanja), Opći je sud, u točki 439., samo potvrdio razmatranje Komisije općim upućivanjem na uvodne izjave sporne odluke a da nije ispitao primjerenost multiplikativnog faktora od 1,25, i to ponovno bez izvršavanja stvarnog nadzora pune jurisdikcije. Opći sud nije u tom dijelu analizirao ni usporedbu s odlukama Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive, u kojima novčana kazna nije bila povećana na ime postizanja odvraćajućeg učinka, time ne primjenjujući sudsku praksu prema kojoj obveza obrazlaganja treba biti jasnija, s obzirom na to da „odluka osjetno premašuje prethodne odluke“ (vidjeti bilješku 45. ovog mišljenja).
168. Štoviše, u točki 441. pobijane presude Opći sud nije ispravno analizirao eventualnu povredu načela nediskriminacije s obzirom na to da su ukupni prihodi žalitelja bili stvarno usporedivi s ukupnim prihodima društava Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom(101), za koje Komisija nije smatrala potrebnim izreći uvećanu novčanu kaznu radi postizanja odvraćajućeg učinka. Opći se sud ovdje opet skriva iza sudske prakse prema kojoj praksa u odlukama ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni.
169. Čini mi se da je Opći sud počinio jednaku pogrešku u ispitivanju, u točkama 444. do 452. pobijane presude, kvalifikacije ponašanja žalitelja kao „dugotrajne povrede“. Naime, u točkama 448.do 450. pobijane presude Opći sud nije razlikovao dva razdoblja povrede (što je, prema mojem mišljenju, bilo nužno), jedno prije, a drugo poslije donošenja odluke Deutsche Telekom, niti je ocijenio težinu povrede u svakom razdoblju. Opći sud upućuje na točke 356. do 369. kao i na točku 419. pobijane presude i samo navodi da „početni iznos novčane kazne […] već [odražava] različite intenzitete povrede“. Međutim, kao što sam već napomenuo, nije posve jasno odražava li uistinu (i kako) početni iznos te različite intenzitete. U svakom slučaju, Opći sud to ne analizira. Međutim, Opći sud ne osporava činjenicu da je u odluci Deutsche Telekom Komisija procijenila da razlika u težini povrede tijekom ispitanog razdoblja implicira (i.) prekvalificiranje povrede koja je prvotno proglašena „vrlo teškom“ u „tešku“ te opravdava (ii.) smanjenje novčane kazne povećane na temelju njezina trajanja. Komisija je naime smatrala da je ograničeni manevarski prostor kojim je Deutsche Telekom raspolagao u prilagodbi svojih cijena nakon 2002. opravdavao kvalificiranje povrede kao „manje teške“ od tog datuma i da stoga nije bilo potrebe povećati novčanu kaznu nakon toga datuma(102) .
170. Konačno u točki 461. pobijane presude Opći se sud pri ispitivanju navodno novog karaktera predmeta poziva na svoje rasuđivanje o postojanju jasnih i predvidljivih presedana. U tom pogledu Opći je sud primijenio očito pogrešan kriterij, odnosno kriterij pravne sigurnosti te je zanemario činjenicu da je jedna od olakšavajućih okolnosti određenih Smjernicama iz 1998. i postojanje opravdane sumnje od strane poduzetnika da njegovo postupanje doista predstavlja povredu. Smatram međutim da je takva opravdana sumnja mogla postojati barem do listopada 2003., datuma objave odluke Deutsche Telekom s obzirom na to da je moguće da žalitelji nisu mogli uočiti granice opravdanog povjerenja koje je vodeći operator mogao imati u postupanje CMT-a. Sam Opći sud priznaje u točki 361. pobijane presude da „kao što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 735. pobijane odluke, odluka Deutsche Telekom također predstavlja presedan kojim se pojašnjavaju uvjeti primjene članka 82. UEZ-a u pogledu gospodarske djelatnosti koja podliježe posebnim sektorskim ex ante propisima“.
171. Jedini argument žalitelja u ovome dijelu žalbe koji mi se ne čini osnovanim odnosi se na datum okončanja povrede. Žalitelji (točka 449. žalbe) kritiziraju točku 451. pobijane presude, tvrdeći kako se čini da je Opći sud prihvatio da je Komisija dokazala postojanje povrede samo do kraja prve polovice 2006. Stoga je Opći sud prebacio teret dokazivanja, presudivši da žalitelji nisu dokazali da nije bilo pretjeranog snižavanja marži tijekom druge polovice 2006. iako je bila obveza Komisije da utvrdi postojanje povrede. Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu, s obzirom na to da nijedan element iz spisa koji su predočili žalitelji ne pokazuje promjene cijene od lipnja do prosinca 2006. Dakle, nije bilo prebacivanja tereta dokazivanja, nego je odluka bila temeljena na podacima koji su se nalazili u spisu. Naime, Komisija je u svojoj odluci dokazala da se nacionalni i regionalni veleprodajni proizvodi nisu mijenjali do 21. prosinca 2006. te da su maloprodajne cijene ostale nepromijenjene od rujna 2001., a da žalitelji nisu tvrdili da je došlo do bilo kakve promjene troškova koje je Komisija uzela u obzir (točka 451. pobijane presude).
172. Iz prethodno navedenog proizlazi da osmi žalbeni razlog kao i deseti žalbeni razlog, čini mi se, treba u velikom dijelu prihvatiti, u mjeri u kojoj Opći sud nije izvršio svoju neograničenu nadležnost te je time počinio pogreške koje se tiču prava pri ispitivanju navodne povrede načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni kao i obvezu obrazlaganja.
173. Ne tvrdim da je uistinu i došlo do povrede tih načela, nego da Opći sud nije ispravno provjerio na temelju svoje neograničene nadležnosti je li odluka Komisije o novčanoj kazni bila u skladu s tim načelima.
174. U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda, on može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. U ovom slučaju, stanje postupka ne dopušta da se o sporu konačno odluči.
V – Zaključak
175. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1. Presuda Općeg suda Europske unije od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España /Komisija (T-336/07), ukida se s obzirom na to da Opći sud nije izvršio svoju neograničenu nadležnost u okviru ispitivanja novčane kazne koju je izrekla Europska komisija društvima Telefónica SA i Telefónica de España SAU.
2. Predmet se vraća Općem sudu Europske unije.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
(1) .
(2) – Presuda od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (T‑336/07, u daljnjem tekstu: pobijana presuda).
(3) – Odluka od 4. srpnja 2007. o postupku provedbe članka [102. UFEU-a] (predmet COMP/38.784 – Wanadoo España/Telefónica, u daljnjem tekstu: sporna odluka).
(4) – Uredba Vijeća od 6. veljače 1962. Prva uredba o provedbi članaka [101. UFEU-a] i [102. UFEU-a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.).
(5) – Odluka Komisije 2003/707/EZ od 21. svibnja 2003. o postupku provedbe članka [102. UFEU-a] (Predmeti COMP/C 1/37.451, 37.578, 37.579 – Deutsche Telekom AG) (SL L 263, str. 9., u daljnjem tekstu: odluka Deutsche Telekom). U tom pogledu vidjeti presudu od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija (C‑280/08 P, Zb., str. I‑9555.) kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu.
(6) – U ovom mišljenju upotrebljavam isključivo pojam „pretjerano snižavanje marži“.
(7) – Uredba Vijeća od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU-a] i [102. UFEU-a] (SL L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) primjenjiva od 1. svibnja 2004.
(8) – Zahtjev upućen Sudu (koji bi trebao sadržavati samo pravne argumente) bio je dulji od ispravljenog zahtjeva pred Općim sudom! Osim toga, u njemu se nalaze točke koje su gotovo nerazumljive, poput točke 298. u kojoj se nalazi rečenica od 121 riječi.
(9) – „SSNIP“ je kratica od small but significant and non-transitory increase in price (test malenog, ali značajnog i neprelaznog povećanja cijena).
(10) – Obavijest Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja [Unije] (SL 1997, C 372, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 18.).
(11) – Odnosno, tržište na kojem bi kupci i konkurenti društva Telefónica mogli reproducirati svoju mrežu, te bi stoga bili u mogućnosti vršiti učinkovit konkurentski pritisak bez obzira na svoj udio na tržištu.
(12) – Presuda od 17. veljače 2011. (C‑52/09, Zb., str. I‑527.).
(13) – Presuda od 17. prosinca 1998. (C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 141.).
(14) – Valja napomenuti da će veliko vijeće Suda ponovno raspravljati o načelnim pitanjima vezanima uz trajanje postupka pred Općim sudom u predmetu Kendrion/Komisija (C‑50/12, u tijeku pred Sudom, u sklopu kojeg je nezavisna odvjetnica E. Sharpston iznijela svoje mišljenje 30. svibnja 2013.), odnosno, među ostalim, o dosegu gore navedene presude Baustahlgewebe/Komisija (u kojoj je Sud smanjio novčanu kaznu s obzirom na prekomjerno trajanje postupka pred Općim sudom) u pogledu presude od 16. srpnja 2009., Der GrünePunkt – Duales System Deutschland/Komisija (C‑385/07 P, Zb., str. I‑6155.) (kojom nije izrečena nikakva novčana kazna i u kojoj je Sud naveo žaliteljici da može podnijeti tužbu za naknadu štete pred Općim sudom).
(15) – Presuda od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija (C‑403/04 P i C‑405/04 P, Zb., str. I‑729., t. 116. i 117. kao i navedena sudska praksa).
(16) – Presuda Suda kojom se potvrđuje valjanost akta institucija Unije ne smatra se elementom kojim se dopušta iznošenje novih tužbenih razloga, s obzirom na to da se njome samo potvrđuje poznati pravni položaj tužitelja u trenutku podnošenja tužbe (vidjeti presudu od 1. travnja 1982., Dürbeck/Komisija, 11/81, Zb., str. 1251., t. 17.).
(17) – Vidjeti presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 71. do 73. i navedena sudska praksa) i od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija (C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, Zb., str. I‑7191., t. 104.).
(18) – Komisija je objasnila u svojem odgovoru pred Općim sudom (točka 15. odgovora na tužbu) da su navodi društva Telefónica očito bespredmetni jer su sve točke za koje je društvo Telefónica tvrdilo da se nije imalo prilike izjasniti u vezi s njima bile dodatni elementi obrazloženja.
(19) – Presuda od 26. studenoga 1998. (C‑7/97, Zb., str. I‑7791.).
(20) – Presuda od 28. lipnja 2005. (C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425.).
(21) – Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.).
(22) – Točke 276., 289., 293., 295., 330., 336., 366., 371., 374. i 482. žalbe.
(23) – Točke 276., 288., 289., 295. i 298. žalbe.
(24) – Vidjeti točke 295. i 482. žalbe i presudu Općeg suda od 30. studenoga 2000. (T‑5/97, Zb., str. II‑3755.).
(25) – Odluka kojom je Komisija donijela zaštitne mjere i pojasnila uvjete koji se moraju ispuniti kako bi se takvo ponašanje moglo smatrati zlouporabom [Odluka Komisije 76/185/EZUČ od 29. listopada 1975. o donošenju zaštitnih mjera koje se odnose na National Coal Board, National Smokeless Fuels Ltd i National Carbonizing Company Ltd (SL 1976, L 35, str. 6.)].
(26) – Vidjeti Odluku Komisije 88/518/EEZ od 18. srpnja 1988. o postupku provedbe članka [102. UFEU-a] (IV/30.178 – Napier Brown – British Sugar) (SL L 284, str. 41., uvodna izjava 66.).
(27) – Prema gore navedenoj presudi TeliaSonera Sverige (t. 69.) može se primijetiti da je nužnost proizvoda relevantna u okviru ocjene učinaka pretjeranog snižavanja marži. Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu.
(28) – SL 1998, C 265, str. 2. (t. 117. do 119.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 55.).
(29) – Odluka Komisije od 16. srpnja 2003. o postupku provedbe članka [102. UFEU-a] (predmet COMP/38.233 – Wanadoo Interactive, u daljnjem tekstu: odluka Wanadoo Interactive). U tom pogledu vidjeti presudu od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija (C‑280/07 P, Zb., str. I‑2369.) kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu. Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik J. Mazák naveo u svojem mišljenju (t. 57.) u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige, „iako dinamična tržišta ili tržišta koja su u snažnom porastu nisu izuzeta od primjene članka 102. UFEU-a, Komisija i dalje [treba], ako je to opravdano, intervenirati na takvim tržištima s osobitim oprezom mijenjajući, ako je potrebno, [svoj] uobičajeni pristup, kao što je uspješno učinila u predmetu Wanadoo [Interactive]“.
(30) – Redom, presude od 29. lipnja 2006. (C‑289/04 P, Zb., str. I‑5859.) i od 17. lipnja 2010. (C‑413/08 P, Zb., str. I‑5361.).
(31) – Vidjeti osobito presudu od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, nazvanu zabranjeni sporazum „Karton“ (C‑291/98 P, Zb., str. I‑9991., t. 91. do 101.).
(32) – Presuda od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija (C‑549/10 P, t. 104.). Vidjeti također presude od 21. rujna 2006., JCB Service/Komisija (C‑167/04 P, Zb., str. I‑8935., t. 205.) i od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija (C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., t. 233.).
(33) – Vidjeti gore navedene presude Tomra Systems i dr./Komisija (t. 105.) i, u istom smislu, Dansk Rørindustri i dr./Komisija (t. 227.).
(34) – Vidjeti presudu Općeg suda od 9. rujna 2010., Tomra Systems i dr./Komisija (T‑155/06, Zb., str. II‑4361., t. 314.).
(35) – Vidjeti gore navedenu presudu Suda Tomra Systems i dr./Komisija (t. 106.) i, u istom smislu, presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, nazvanu „Pioneer“ (100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 109.).
(36) – Vidjeti gore navedenu presudu Suda Tomra Systems i dr./Komisija (t. 107.) kao i, u istom smislu, presudu od 17. srpnja 1997., Ferriere Nord/Komisija (C‑219/95 P, Zb., str. I‑4411., t. 33.).
(37) – Presuda Općeg suda od 27. rujna 2006. (T‑59/02, Zb., str. II‑3627., t. 316. i navedena sudska praksa). Ta je sudska praksa potvrđena presudom Općeg suda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, t. 262.). Napominjem da je navedenu presudu Archer Daniels Midland/Komisija Sud ukinuo iz razloga koji se uopće ne odnose na ovu točku (presuda od 9. srpnja 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑511/06 P, Zb., str. I‑5843.).
(38) – Presuda Općeg suda od 6. travnja 1995. (T‑148/89, Zb., str. II‑1063., t. 142.).
(39) – Vidjeti među ostalim presude Općeg suda Archer Daniels Midland/Komisija, gore navedenu, (t. 315.); od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija (T‑138/07, Zb., str. II‑4819., t. 105.) kao i od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija (T‑352/09, t. 44.).
(40) – Presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, još neobjavljena u Zborniku); KME Germany i dr./Komisija (C‑272/09 P, još neobjavljena u Zborniku, u daljnjem tekstu: presuda KME i dr./Komisija) i Chalkor/Komisija (C‑386/10 P, još neobjavljena u Zborniku) (u daljnjem tekstu sve tri zajedno: presude Chalkor i KME) kao i presuda ESLJP-a, A. Menarini Diagnostics/Italija od 27. rujna 2011. (tužba br. 43509/08).
(41) – Dodajem da je ova sudska praksa potvrđena presudama od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija (C‑199/99 P, Zb., str. I‑11177., t. 149. i 150.) kao i od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., str. I‑8375., t. 463. i 464.).
(42) – Naime, rješenje od 25. ožujka 1996., SPO i dr./Komisija (C‑137/95 P, Zb., str. I‑1611., t. 54.), i presuda Općeg suda od 11. prosinca 1996., Van Megen Sports/Komisija (T‑49/95, Zb., str. II‑1799., t. 51.).
(43) – Valja napomenuti, u tom pogledu, da Smjernice iz 2006. predstavljaju izvjestan napredak u mjeri u kojoj je, među ostalim, u njima navedeno da se osnovni iznos određuje s obzirom na vrijednost prihoda od prodaje. Vidjeti obavijest Komisije naslovljenu „Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003“ (SL 2006, C 210, str. 2., t. 12. do 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.).
(44) – Presuda od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija (C‑397/03 P, Zb., str. I‑4429., t. 91.).
(45) – Vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 155.), u kojoj se osobito upućuje na presude od 26. studenoga 1975., Groupement des fabricants de papiers peints de Belgique i dr./Komisija (73/74, Zb., str. 1491., t. 31.) kao i od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, Zb., str. I‑9363., t. 44.). Također vidjeti presude od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija (C‑350/88, Zb., str. I‑395., t. 15.) te od 8. studenoga 2001., Silos (C‑228/99, Zb., str. I‑8401., t. 28.) kao i, u tom smislu, presudu od 20. studenoga 1997., Moskof (C‑244/95, Zb., str. I‑6441., t. 54.).
(46) – Ako Komisija nema problema s priopćenjem metode izračuna kazne u postupcima zbog dvostruke povrede, zadržavajući međutim diskrecijski prostor u određivanju koeficijenta primjenjivog na svaki kriterij, teško se može obraniti to što odbija biti transparentna pri izračunu novčane kazne u području zabranjenih sporazuma (što bi omogućilo Općem sudu da u potpunosti izvrši svoju neograničenu nadležnost). Vidjeti također De Bronett, G.-K., Ein Vergleich zwischen Kartellgeldbußen gegen Unternehmen und «Pauschalbeträgen» gegen Mitgliedstaaten wegen Verstoß gegen EU-Recht , ZWeR 2013., str. 38.-53. Nadalje, samo postojanje Smjernica Komisije pokazuje da njezin diskrecijski prostor nipošto nije neograničen. U tom pogledu najbolji mi se čini pristup Sjedinjenih Američkih Država, u mjeri u kojoj „sentencing guidelines“ (smjernice za izricanje kazni) omogućuju da se prilično precizno predvidi razina novčane kazne (i trajanje kazne zatvora) (vidjeti Sentencing Reform Act 1984 i US Sentencing Commission Guidelines Manual na www.ussc.gov kao i Whish, R., i Bailey, D., Competition Law, Oxford , 7. izdanje, 2012., str. 276.).
(47) – U skladu s njegovim člankom 172. „[U]redbama koje donosi Vijeće na temelju odredaba ovog Ugovora, Sudu se može dati neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama“. U skladu s člankom 17. Uredbe br. 17, „Sud ima neograničenu nadležnost u smislu članka 172. Ugovora u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale; Sud može takve odluke ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“
(48) – Također vidjeti točku 63. gore navedene presude Chalkor/Komisija i, u tom smislu, gore navedenu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (t. 692.).
(49) – U skladu s člankom 261. UFEU-a „[U]redbama koje na temelju odredaba Ugovora zajednički donose Europski parlament i Vijeće te onima koje donosi Vijeće, Sudu Europske unije se može dati neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama“. Na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003, „Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“
(50) – Danas od Općeg suda u okviru postupaka pokrenutih protiv odluka Komisije kojima se izriče novčana kazna.
(51) – Vidjeti gore navedenu presudu Chalkor/Komisija (t. 65.).
(52) – Vidjeti mišljenje u predmetu Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr. (presuda od 19. srpnja 2012., C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 95. i sljedeće).
(53) – Vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., DEB (C279/09, Zb., str. I-13849., t. 30. i 31.); presudu od 28. srpnja 2011., Samba Diouf (C69/10, Zb., str. I-7151., t. 49.) i gore navedenu presudu KME i dr./Komisija (t. 92.). Također vidjeti rješenje od 1. ožujka 2011., Chartry (C457/09, Zb., str. I-819., t. 25.).
(54) – Vidjeti osobito presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr. (C 331/88, Zb., str. I-4023., t. 13.); od 5. listopada 1994., Crispoltoni i dr. (C 133/93, C 300/93 i C 362/93, Zb., str. I-4863., t. 41.), i od 12. srpnja 2001., Jippes i dr. (C 189/01, Zb., str. I-5689., t. 81.)
(55) – O ovome se slažem s točkama 103. do 131. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu E.ON Energie/Komisija (presuda od 22. studenoga 2012., C 89/11 P, u kojem, među ostalim, upućuje na sudsku praksu ESLJP-a u presudi Schmautzer protiv Austrije od 23. listopada 1995., serija A br. 328-A; Valico S.R.L. protiv Italije od 10. siječnja 2001., Zbornik presuda i odluka 2006-III i gore navedenu presudu Menarini). Točno je da, iako je u svojem mišljenju predložio da se ukine presuda Općeg suda s obzirom na to da Opći sud nije izvršio svoju neograničenu nadležnost u okviru ispitivanja proporcionalnosti novčane kazne izrečene društvu E.ON Energie te da se predmet vrati pred Opći sud kako bi on mogao odlučiti o proporcionalnosti navedene novčane kazne, Sud je odbio žalbu. Međutim, čitajući navedenu presudu Suda može se utvrditi da Sud nema suprotno mišljenje od nezavisnog odvjetnika Y. Bota u pogledu načela, ali dokazuje da je, u tom slučaju, Opći sud izvršio svoju neograničenu nadležnost i da je mogao utvrditi, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da je novčana kazna bila proporcionalna. Budući da je Komisija mogla izreći društvu E.ON Energie novčanu kaznu od 10 % njegovog ukupnog godišnjeg prihoda u slučaju utvrđenja postojanja protutržišnih praksi, Opći je sud ocijenio da se novčana kazna od 38 milijuna eura izrečena za oštećenje pečata, što je 0,14 % ukupnog godišnjeg prihoda društva E.ON Energie, ne može smatrati pretjeranom s obzirom na potrebu da se osigura odvraćajući učinak te kazne.
(56) – Presuda od 11. rujna 2007., Lindorfer/Vijeće (C‑227/04 P, Zb., str. I‑6767., t. 63.).
(57) – Gore navedena presuda Elf Aquitaine/Komisija (t. 147.).
(58) – Vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. rujna 2003., Volkswagen/Komisija (C‑338/00 P, Zb., str. I‑9189.).
(59) – Presuda Općeg suda od 6. srpnja 2000. (T‑62/98, Zb., str. II‑2707., t. 347. i navedena sudska praksa). Presuda Suda citira se u prethodnoj bilješci.
(60) – Vidjeti Mengozzi, P., „La compétence de pleine juridiction du juge communautaire“, Liber Amicorum en l’honneur de Bo Vesterdorf, Bruylant, Bruxelles, 2007., str. 219. do 236.
(61) – U tom kontekstu, također vidjeti Nehl, H. P., „Kontrolle kartellrechtlicher Sanktionsentscheidungen der Kommission durch die Unionsgerichte“, u Immenga, U. i Körber, T. (ured.), Die Kommission zwischen Gestaltungsmacht und Rechtsbindung , Nomos, 2012., str. 139. i 140. („[d]ie mit dieser Neuorientierung einhergehende Rückbesinnung des Gerichtshofs auf das “hard law” anstelle des “soft law” zum Zweck der gerichtlichen Kontrolle der Ausübung des Ermessens der Kommission bei der Geldbußenbemessung ist sehr zu begrüßen“).
(62) – Vidjeti njegov članak „La protection des droits et des garanties fondamentales en droit de la concurrence“ u De Rome à Lisbonne: mélanges en l’honneur de Paolo Mengozzi, Bruylant, 2013., str. 175. do 192 .
(63) – Vidjeti gore navedenu presudu KME Germany i dr./Komisija (t. 136.). A u pogledu kontrole zakonitosti i složenih gospodarskih ocjena, u točki 94. gore navedene presude KME i dr./Komisija, pojašnjava se da „[u] pogledu kontrole zakonitosti, Sud je presudio da, iako u područjima u kojima je nužno provoditi složene gospodarske ocjene Komisija uživa diskrecijsku ovlast u gospodarskom dijelu, to ne znači da je sudac Unije dužan uzdržati se od nadzora nad tumačenjem ekonomskih podataka od strane Komisije. Naime, sudac Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaza, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir pri ocjeni složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni “ (moje isticanje). Isto je tako Sud EFTA-e, u svojoj presudi Posten Norge (presuda od 18. travnja 2012., E‑15/10, t. 100. i 101.) presudio da „it must be recalled that Article 6(1) ECHR requires that subsequent control of a criminal sanction imposed by an administrative body must be undertaken by a judicial body that has full jurisdiction. Thus, the Court must be able to quash in all respects, on questions of fact and of law, the challenged decision (see, for comparison, European Court of Human Rights Janosevic v. Sweden, no 34619/97, § 81, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII, and [gore navedena presuda Menarini], § 59). Sweden, no 34619/97, § 81, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII, and [gore naveden presuda Menarini], § 59). Therefore, when imposing fines for infringement of the competition rules, [EFTA Surveillance Authority (ESA)] cannot be regarded to have any margin of discretion in the assessment of complex economic matters which goes beyond the leeway that necessarily flows from the limitations inherent in the system of legality review […] Furthermore […] in a case which is covered by the guarantees of the criminal head of Article 6 ECHR, the question whether the evidence is capable of substantiating the conclusions drawn from it by the competition authority must be answered having regard to the presumption of innocence. Thus, although the Court may not replace ESA’s assessment by its own and, accordingly, it does not affect the legality of ESA’s assessment if the Court merely disagrees with the weighing of individual factors in a complex assessment of economic evidence, the Court must nonetheless be convinced that the conclusions drawn by ESA are supported by the facts “ (moje isticanje).
(64) – Presuda od 16. studenoga 2000. (C‑297/98 P, Zb., str. I‑10101., t. 55.).
(65) – Takvo tumačenje gore navedenih presuda Chalkor i KME kao i Menarini podupire i Wesseling, R., i van der Woude, M., „The lawfulness and acceptability of enforcement of European cartel law“, World Competition, sv. 35., broj 4 (2012.), str. 573. do 598.
(66) – Presuda Općeg suda od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija (T‑11/06, Zb., str. II‑6681., t. 265. i 266.). Vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, (t. 692.); presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., t. 61.), kao i od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija (C‑534/07 P, Zb., str. I‑7415., t. 86.).
(67) – Također vidjeti presude od 11. prosinca 2003., Ventouris/Komisija (T‑59/99, Zb., str. II‑5257.), i od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija (T‑236/01, T‑239/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., str. II‑1181.).
(68) – Vidjeti gore navedenu presudu Groupe Danone/Komisija, (t. 56. i 61. do 63.).
(69) – Vidjeti njegovo mišljenje u predmetu u sklopu kojeg je donesena presuda od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C286/11 P, t. 40.). Također vidjeti Mengozzi, P., „La compétence de pleine juridiction du juge communautaire“, nav. djelo, str. 227.
(70) – Vidjeti gore navedenu presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija (t. 445.). Također vidjeti, među ostalim, presude Općeg suda od 6. listopada 1994., Tetra Pak/Komisija (T‑83/91, Zb., str. II‑755., t. 235.) i od 20. ožujka 2002., LR AF 1998/Komisija (T‑23/99, Zb., str. II‑1705., t. 200.).
(71) – Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ispravno podsjeća (u bilješci 20. svojeg mišljenja) da je Sud više puta potvrdio da se kontrola Općeg suda nad novčanim kaznama koje je izrekla Komisija odnosi na provjeru primjerenosti iznosa s obzirom na okolnosti spora o kojem odlučuje. Vidjeti, u tom pogledu, osobito presude od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija (C‑279/98 P, Zb., str. I‑9693., t. 42. i 48.) kao i Mo och Domsjö/Komisija (C‑283/98 P, Zb., str. I‑9855., t. 42. i 48.).
(72) – Sukladno sudskoj praksi Suda navedenoj u bilješci 66. ovog mišljenja.
(73) – Vidjeti u tom pogledu presudu od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, Zb., str. 223., t. 51. i 52.) i gore navedenu presudu Baustahlgewebe/Komisija (t. 141.) kao i gore navedenu presudu Općeg suda Tokai Carbon i dr./Komisija (t. 274.) i presudu od 18. srpnja 2005., Scandinavian Airlines System/Komisija (T‑241/01, Zb., str. II‑2917., t. 227.).
(74) – Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi dodaje da to objašnjava zašto je, primjerice, u svojoj presudi od 28. ožujka 1984., Officine Bertoli/Komisija (8/83, Zb., str. 1649., t. 29.), Sud odlučio da su, iako tužbeni razlog koji su istaknuli tužitelji u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne ne može biti prihvaćen, određene posebne okolnosti u tom predmetu opravdavale smanjenje iz razloga pravičnosti.
(75) – Presuda od 3. ožujka 2011. (T‑122/07 do T‑124/07, Zb., str. II‑793., vidjeti osobito t. 153. i 154.). Ta je presuda predmet žalbe koja je trenutačno u tijeku pred Sudom (spojeni predmeti C‑231/11 P do C‑233/11 P (Komisija/Siemens Österreich i dr.). Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija izneseno je 19. rujna 2013.
(76) – Presuda od 27. srpnja 2005. (T‑49/02 do T‑51/02, Zb., str. II‑3033., t. 170.).
(77) – Presuda Općeg suda od 14. srpnja 1994. (T‑77/92, Zb., str. II‑549., t. 94. i 95.).
(78) – Također vidjeti presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., Putters International/Komisija (T‑211/08, Zb., str. II‑3729.); od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija (T‑43/92, Zb., str. II‑441.); gore navedenu presudu Tokai Carbon i dr./Komisija i od 16. lipnja 2011., Bavaria/Komisija (T‑235/07, Zb., str. II‑3229.), predmete u kojima je Opći sud zamijenio ocjenu Komisije svojom ocjenom ili je analizirao primjerenost novčane kazne.
(79) – Presuda od 2. veljače 2012., T‑77/08 (t. 148.). Trenutačno je ta presuda predmet žalbe u tijeku pred Sudom (vidjeti predmet C‑179/12 P).
(80) – Presuda od 12. prosinca 2007. (T‑101/05 i T‑111/05, Zb., str. II‑4949.).
(81) – Redom, odluke Komisije C(2004) 900 od 24. ožujka 2004. o postupku primjene članka [102 UFEU-a] (predmet COMP/C 3/37.792 – Microsoft), C(2005) 4420 final od 12. srpnja 2006., C(2008) 764 final od 27. veljače 2008. kojom se određuje konačan iznos periodičnog penala izrečenog društvu Microsoft Corp. gore navedenom odlukom „Microsoft“ i C(2013) 1210 final od 6. ožujka 2013.
(82) – Odluka Komisije C(2009) 3726 final od 13. svibnja 2009. u predmetu COMP/C-3/37.990 – Intel.
(83) – Odluka Komisije C(2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. u predmetu COMP/39.125 – Automobilsko staklo.
(84) – Odluka Komisije C(2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. u predmetu COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji.
(85) – Odluka Komisije C(2007) 512 final od 21. veljače 2007. u predmetu COMP/E-1/38.823 – Dizala i pokretne stepenice.
(86) – Odluka Komisije C(2012) 8839 final od 5. prosinca 2012. u predmetu COMP/39.437 – Cijevi za televizore i računalne monitore.
(87) – Vidjeti t. 129. do 133. njegova mišljenja u tom predmetu.
(88) – Naime, „dodavanjem Sudu Općeg suda i uvođenjem dvostupanjskog sudovanja, s jedne strane, nastojalo se poboljšati sudsku zaštitu pojedinaca, osobito u postupcima koji zahtijevaju pomno ispitivanje složenih činjenica, i, s druge strane, to je imalo za cilj održati kvalitetu i djelotvornost sudskog nadzora u pravnom poretku [Unije]“ (gore navedena presuda Baustahlgewebe/Komisija, t. 41.).
(89) – Kao primjer potpunog izvršavanja neograničene nadležnosti može se uputiti na United Kingdom Competition Appeal Tribunal (CAT) jer on provodi vlastitu ocjenu iznosa novčane kazne na temelju sveobuhvatnog pristupa , uzimajući u obzir predmet u cijelosti (vidjeti osobito presude br. 1114/1/1/09 Kier Group plc v OFT [2011.]CAT 3 i br. 1099/1/2/08 National Grid plc v Gas and Electricity Markets Authority [2009.]CAT 14).
(90) – Odluka Komisije 2001/354/EZ od 20. ožujka 2001. o postupku primjene članka [102. UFEU-a] (predmet COMP/35.141 – Deutsche Post AG) (SL L 125, str. 27.).
(91) – Točno je da „kratkoća je duša mudrosti“ (engl. brevity is the soul of wit ) (Shakespeare, Hamlet, 1602.), ali neograničena nadležnost zahtijeva više od mudrosti!
(92) – U pogledu određivanja iznosa novčane kazne, vidjeti osobito presudu Nintendo/Komisija (T‑13/03, Zb., str. II‑975., t. 170.).
(93) – Vidjeti Smjernice iz 1998., Odjeljak 1., A, zadnju točku.
(94) – Odluka Komisije C (2005) 1757 final od 15. lipnja 2005. o postupku primjene članka [102. UFEU-a] i članka 54. Sporazuma o EGP-u (predmet COMP/A.37.507/F3 – AstraZeneca).
(95) – Vidjeti Smjernice iz 1998., Odjeljak 1., A.
(96) – „Kao što je utvrđeno u gore navedenom odjeljku A.1., zlouporaba društva Telefónica nije nova, ali jest ozbiljna povreda za koju postoje presedani. Osobito, nakon predmeta Deutsche Telekom (objavljenog u listopadu 2003.) uvjeti primjene članka 82. na gospodarsku djelatnost koja podliježe posebnim ex ante sektorskim propisima u velikoj su mjeri razjašnjeni i poznati društvu Telefónica“ (uvodna izjava 740. sporne odluke).
(97) – Presuda od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija (T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, Zb., str. II‑947., t. 528.).
(98) – Kao što je nezavisni odvjetnik J. Mazák napomenuo u svojem mišljenju (bilješka 41.) u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige «[j]edan dio pravne doktrine predlaže da se predmet Deutsche Telekom/Komisija (gore naveden […]) radije trebalo analizirati kao da je riječ o predmetu koji se odnosi na neumjerene cijene, dok je predmet France Télécom/Komisija ([gore naveden Wanadoo Interactive]) trebao biti predmet u vezi [pretjeranog snižavanja marži] (tijekom usmenog dijela postupka Komisija nije imala suprotno mišljenje o tom pitanju; međutim, naznačila je da je odlučila postupati s predmetom France Télécom kao s predmetom koji se odnosi na neumjerene cijene s obzirom na to da niža jedinica (Wanadoo [Interactive]) nije bila u stopostotnom vlasništvu društva France Télécom)“.
(99) – Prema mišljenju žalitelja, 2006., posljednje godine navodne povrede, ukupan prihod grupe Telefónica iznosio je 52.901 milijun eura, ukupan prihod grupe France Telecom iznosio je 46.630 milijuna eura u 2002., a ukupan prihod društva Deutsche Telekom je iznosio 55.838 milijuna eura u 2003.
(100) – Društvo Telefónica inzistiralo je u točki 284. svoje replike da su španjolski propisi bili puno stroži od njemačkih propisa tijekom spornog razdoblja, uzimajući u obzir, među ostalim, činjenicu da je (i.) cilj sustava retail minus koji je primijenio CMT bio spriječiti fenomen pretjeranog snižavanja marži za razliku od sustava najvećih cijena koji se upotrebljavao u Njemačkoj tijekom razdoblja povrede, kojim je bilo omogućeno primjenjivanje kompenzacija između različitih proizvoda koji pripadaju istoj „košarici“, i činjenicu da je (ii.) do studenoga 2003. CMT određivalo maloprodajne cijene (dok je njemačko tijelo određivalo najveće, a ne fiksne maloprodajne cijene) te je, nadalje, morao odobriti, ex ante , sve prijedloge maloprodajne cijene društva Telefónica koje su se primjenjivale na nove usluge i promocije kao i da je, kako bi to učinio, provjeravao postojanje dovoljne marže između veleprodajnih i maloprodajnih cijena.
(101) – Opći sud samo upućuje na gospodarsku snagu društva Telefónica. No, kao što je navedeno u bilješci 99. ovog mišljenja, ukupni su prihodi bili vrlo slični. Što se tiče tržišne kapitalizacije, Deutsche Telekom i Telefónica bili su također u usporedivoj situaciji, prema izvorima koje je navela Komisija u spornoj odluci (vidjeti stranicu 22. godišnjeg izvještaja društva Telefónica, navedenog u bilješci 791. sporne odluke. Tržišna kapitalizacija društava Telefónica i Deutsche Telekom iznosila je 74.113 odnosno 70.034 milijuna dolara u 2005., te 104.722 odnosno 80.371 milijuna dolara u 2006.).
(102) – Odluka Deutsche Telekom (t. 206., 207. i 211.).
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 26. rujna 2013. ( 1 )
Predmet C‑295/12 P
Telefónica SA,
Telefónica de España SAU
protiv
Europske komisije,
„Tržišno natjecanje — Zlouporaba vladajućeg položaja — Pretjerano snižavanje marži — Veleprodajna cijena koju zahtijeva Telefónica SA na španjolskom tržištu širokopojasnog interneta — Novčana kazna — Obveza obrazlaganja Komisije — Metoda izračuna — Načelo nediskriminacije — Načelo proporcionalnosti — Neograničena nadležnost Općeg suda“
Sadržaj
|
I – Okolnosti spora |
|
|
II – Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda |
|
|
III – Postupak pred Sudom |
|
|
IV – Žalba |
|
|
A – Zahtjev za pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom |
|
|
B – Prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe |
|
|
C – O žalbi |
|
|
1. Žalbeni razlozi koji su u cijelosti nedopušteni: drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog |
|
|
a) Drugi žalbeni razlog |
|
|
b) Treći žalbeni razlog |
|
|
c) Četvrti žalbeni razlog |
|
|
d) Peti žalbeni razlog |
|
|
2. Žalbeni razlozi koje treba odbiti jer su djelomično nedopušteni, a djelomično neosnovani: prvi, šesti, sedmi i deveti žalbeni razlog |
|
|
a) Prvi i deveti žalbeni razlozi |
|
|
b) Šesti žalbeni razlog |
|
|
c) Sedmi žalbeni razlog |
|
|
i) Prvi dio sedmog žalbenog razloga |
|
|
ii) Drugi dio sedmog žalbenog razloga |
|
|
– Prvi prigovor |
|
|
– Drugi prigovor |
|
|
3. Osmi žalbeni razlog (izračun iznosa novčane kazne) i deseti žalbeni razlog (povreda obveze izvršavanja nadzora pune jurisdikcije u pogledu kazni) |
|
|
i) Prvi dio osmog žalbenog razloga (drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor) |
|
|
ii) Prvi i četvrti argument prvog prigovora, treći i četvrti prigovor prvog dijela kao i ostatak osmog i desetog žalbenog razloga |
|
|
– Argumenti stranaka |
|
|
– Analiza |
|
|
α) Prvi dio: prava i obveze Komisije |
|
|
β) Drugi dio: neograničena nadležnost Općeg suda |
|
|
αα) Teorija o neograničenoj nadležnosti |
|
|
ββ) Primjena teorije o neograničenoj nadležnosti na predmetni spis |
|
|
V – Zaključak |
|
1. |
Predmet ovog postupka jest žalba koju su uložila društva Telefónica SA (u daljnjem tekstu: Telefónica) i Telefónica de España SAU (u daljnjem tekstu: Telefónica de España) protiv presude Općeg suda ( 2 ) kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2007) 3196 final ( 3 ) kao i njihov podredni zahtjev za poništenje ili smanjenje novčane kazne. |
I – Okolnosti spora
|
2. |
Opći je sud okolnosti spora u točkama 3. do 29. pobijane presude rezimirao na sljedeći način:
[...]
[...]
[...]
|
II – Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda
|
3. |
U okviru tužbe pred Općim sudom kojom su tražili poništenje sporne odluke Telefónica i Telefónica de España navele su, u prilog svojim glavnim zahtjevima, šest tužbenih razloga koji su se temeljili na povredi prava na obranu, pogreškama koje se tiču činjenica i prava prilikom utvrđivanja mjerodavnih veleprodajnih tržišta, pogreškama koje se tiču činjenica i prava pri utvrđivanju postojanja vladajućeg položaja tužitelja na predmetnim tržištima, pogreškama koje se tiču prava u primjeni članka 102. UFEU‑a u dijelu koji se odnosi na zlouporabu koju su tužitelji počinili, pogreškama koje se tiču činjenica ili pogreškama u ocjeni činjenica i pogreškama koje se tiču prava u pogledu zlouporabe tužitelja i protutržišnog učinka te zlouporabe i, na posljednjem mjestu, na primjeni članka 102. UFEU‑a ultra vires kao i na povredi načela supsidijarnosti, proporcionalnosti, pravne sigurnosti, lojalne suradnje te dobre uprave. |
|
4. |
Podredno, tužitelji su naveli dva tužbena razloga koji se odnose na poništenje novčane kazne ili smanjenje njezina iznosa, a temelje se na: (i.) pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17, članka 23. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 7 ) i načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, te (ii.) pogreškama koje se tiču činjenica i prava kao i na povredi načela proporcionalnosti, jednakog postupanja, individualizacije kazni i obveze obrazlaganja pri utvrđivanju iznosa novčane kazne. Opći je sud odbio sve navedene tužbene zahtjeve kao i tužbu u cjelini. |
III – Postupak pred Sudom
|
5. |
Osim žalitelja i Komisije tri su intervenijenta iz prvostupanjskog postupka, odnosno Asociación de usuarios de servicios bancarios (Ausbanc Consumo, u daljnjem tekstu: Ausbanc), France Telecom (podnositelj pritužbe u sporu koji je doveo do ovog postupka) i European Competitive Telecommunications Association (u daljnjem tekstu: ECTA), sudjelovali u pisanom dijelu postupka pred Sudom. Na raspravi održanoj 16. svibnja 2013., i koja se odnosila samo na sedmi, osmi i deseti žalbeni razlog (koji se temelje na navodnim pogreškama koje se tiču prava pri izračunu iznosa novčane kazne i obveze Općeg suda da vrši nadzor pune jurisdikcije), sve te stranke iznijele su svoja očitovanja. |
IV – Žalba
A – Zahtjev za pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom
|
6. |
Žalitelji i Ausbanc zahtijevali su od Suda da im se, sukladno članku 15. UFEU‑a, odobri pristup transkriptu ili snimci rasprave održane pred Općim sudom 23. svibnja 2011. Smatram da ti zahtjevi trebaju biti odbijeni jer transkript ili snimka rasprave održane pred Općim sudom ne čine dio spisa koji je Sudu dostavljen na temelju članka 5. stavka 1. uputa tajniku Općeg suda. |
B – Prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv cijele žalbe
|
7. |
Valjda utvrditi da: (i.) žalba, koja je sastavljena na nejasan i loše strukturiran način, iznimno je dugačka – francuski prijevod žalbe ima čak 133 stranice pisane jednostrukim proredom te 492 točke ( 8 ) – i argumenti se ponavljaju te se u njoj nalazi više stotina žalbenih razloga, dijelova žalbenih razloga, prigovora, argumenata i elemenata argumenata (što je, prema Komisiji, rekord u parničnoj povijesti Unije); (ii.) žalbom se gotovo isključivo traži ponovno ispitivanje činjenica pod krinkom navoda da je Opći sud primijenio „pogrešan pravni kriterij“; (iii.) žalbeni su razlozi često navedeni kao obične tvrdnje koje uopće nisu obrazložene, i (iv.) žalitelji, s jedne strane, često kritiziraju spornu odluku, a ne pobijanu presudu i, s druge strane, kad se njihove kritike doista odnose na pobijanu presudu, u njima gotovo nikada ne navode točne odlomke ili točke te presude iz kojih se vide navodne pogreške koje se tiču prava. |
|
8. |
Na temelju tih utvrđenja i poteškoće, pa čak i nemogućnosti, Komisije da izvršava svoja prava na obranu, Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti protiv cijele žalbe. Iako bih mogao osjećati naklonost prema tom prigovoru nedopuštenosti jer mi se mnogi dijelovi žalbe doista čine očito nedopuštenima, ipak se sama žalba ne može proglasiti u cijelosti nedopuštenom s obzirom na to da neki žalbeni razlozi ili argumenti žalbe (čak i ako se to može usporediti s traženjem igle u plastu sijena) ispunjavaju uvjete dopuštenosti. Zbog svega toga se i postavljaju pitanja o načelima, katkad neizrečena, posebno u pogledu obveze Općeg suda da izvrši stvaran nadzor pune jurisdikcije. |
|
9. |
Stoga smatram da se prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija protiv cijele žalbe treba odbiti. |
C – O žalbi
1. Žalbeni razlozi koji su u cijelosti nedopušteni: drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog
|
10. |
Ti razlozi, temeljeni na navodnim pogreškama koje se tiču prava pri utvrđivanju mjerodavnih tržišta, odnosno pri ocjeni postojanja vladajućeg položaja i zlouporabe tog položaja kao i učinaka te zlouporabe na tržišno natjecanje, čine mi se nedopuštenima jer se njima načelno osporavaju ocjene činjenica sadržane u presudi Općeg suda. Nadalje, u tim se žalbenim razlozima rijetko navode točke ili dijelovi pobijane presude na koje se odnose, iako se takva oznaka zahtijeva u ustaljenoj sudskoj praksi Suda potvrđenoj i kodificiranoj člankom 169. stavkom 2. i člankom 178. stavkom 3. Poslovnika suda. |
a) Drugi žalbeni razlog
|
11. |
Žalitelji navode (točka 37. žalbe) da je Opći sud pogrešno odbio razmotriti, najprije, da su izdvojeni pristup lokalnoj petlji, nacionalni veleprodajni proizvod i regionalni veleprodajni proizvod dio istog veleprodajnog tržišta te, podredno, da su nacionalni i regionalni veleprodajni proizvodi dio istog veleprodajnog tržišta. |
|
12. |
Smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc u odnosu na cijeli drugi žalbeni razlog treba prihvatiti. Kao prvo, prigovori navedeni u prilog tom žalbenom razlogu nejasni su i formulirani na gotovo nerazumljiv način. Kao drugo, taj se žalbeni razlog u stvarnosti odnosi na osporavanje ocjena činjenica od strane Općeg suda. Kao treće, žalitelji iznose nekoliko novih elemenata o kojima se nije raspravljalo u prvostupanjskom postupku, odnosno da Komisija nije primijenila „test SSNIP“ ( 9 ), da utvrđivanje tržišta nije u skladu s Obavijesti o utvrđivanju tržišta ( 10 ), da je za utvrđivanje tržišta potrebna empirijska analiza koja se temelji na ispitivanju tržišta i/ili ekonometrijskoj studiji te, konačno, da se test SSNIP trebao primijeniti u određenom vremenskom okviru. |
b) Treći žalbeni razlog
|
13. |
Žalitelji kritiziraju (točka 93. žalbe) obrazloženje Općeg suda o njihovom vladajućem položaju na nacionalnim i regionalnim veleprodajnim tržištima. |
|
14. |
I u ovom slučaju smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli ECTA, France Telecom i Ausbanc treba prihvatiti jer se treći žalbeni razlog temelji na novim navodima i odnosi se na osporavanje ocjene činjenica od strane Općeg suda zbog kojih je zaključio o postojanju vladajućeg položaja. Žalitelji, kritizirajući točke 149., 150., 162. i 163. pobijane presude – tvrdeći da je Opći sud isključivo na temelju visokih udjela žalitelja na mjerodavnom tržištu utvrdio postojanje vladajućeg položaja, a pogrešno je propustio uzeti u obzir pritisak konkurenata kojem su žalitelji bili podvrgnuti na tržištu neograničenog tržišnog natjecanja – osporavaju činjenice koje je ocijenio Opći sud u točki 157. pobijane presude, a koje su ga dovele do toga da presudi da predmetno veleprodajno tržište nije bilo tržište neograničenog tržišnog natjecanja ( 11 ). Stoga se ti argumenti trebaju proglasiti nedopuštenima. |
c) Četvrti žalbeni razlog
|
15. |
Žalitelji u bitnome navode (točka 120. žalbe) da je Opći sud pogrešno utvrdio da su povrijedili članak 102. UFEU‑a, iako nisu postojali elementi potrebni da bi se utvrdilo postojanje zlonamjernog odbijanja isporuke (engl. refusal to deal), te je time Opći sud povrijedio pravo vlasništva žalitelja kao i načela proporcionalnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti. |
|
16. |
Ponovno smatram da prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Komisija, ECTA, France Telecom i Ausbanc u odnosu na četvrti žalbeni razlog u cijelosti treba prihvatiti u mjeri u kojoj argumenti na kojima se temelji: (i.) nisu bili raspravljeni u prvostupanjskom postupku (na primjer, argument o navodnoj povredi prava vlasništva, za koji se čini da je okosnica tog žalbenog razloga ili argumenti u pogledu načela proporcionalnosti i pravne sigurnosti); (ii.) odnose se na osporavanje ocjene činjenica od strane Općeg suda te se njima u stvarnosti traži od Suda da ponovno ocijeni činjenice; (iii.) nisu jasno navedeni (poput neobrazloženog osporavanja sudske prakse TeliaSonera Sverige ( 12 )) ili se u njima ne navode dovoljno jasno točke pobijane presude na koje se odnose. |
d) Peti žalbeni razlog
|
17. |
Ovim žalbenim razlogom (točka 149. žalbe), nakon što su saželi dva testa pretjeranog snižavanja marži koja je primijenila Komisija, žalitelji se u bitnome ograničavaju na ponavljanje kritika iznesenih u tom pogledu u njihovom zahtjevu u okviru prvostupanjskog postupka pred Općim sudom kao i na osporavanje odgovora koje je Opći sud dao u točkama 199. do 265. pobijane presude. |
|
18. |
U biti, i vrlo često bez jasnih naznaka točaka pobijane presude na koje se to odnosi, žalitelji traže novu ocjenu činjenica i dokaza o kojima je odlučivao Opći sud, s time da je taj zahtjev očito nedopušten u stadiju žalbe, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza, što žalitelji nisu dokazali. |
|
19. |
U nastavku navodim neke primjere:
|
|
20. |
Žalitelji zatim iznose tri argumenta (točke 220., 227. i 231. žalbe) koji se, čini se, odnose na točke 274. do 276. pobijane presude o tome da je Opći sud pogrešno presudio da su vjerojatni učinci ponašanja žalitelja utvrđeni iako je: (a) Komisija trebala ispitati je li isplativost alternativnih operatora jednako učinkovitih kao i žalitelji stvarno smanjena zbog praksi određivanja cijena potonjih; (b) Komisija trebala analizirati odnos veleprodajnih i maloprodajnih cijena na tržištu kako bi odredila je li pretjeranim snižavanjem marži doista ograničena sposobnost alternativnih operatora da odrede maloprodajne cijene, i (c) Komisija trebala analizirati odnos veleprodajnih cijena, novčanih tokova operatora i njihove razine ulaganja kako bi odredila je li se pretjeranim snižavanjem marži stvarno ograničio ulagački kapacitet alternativnih operatora. Ta tri argumenta čine mi se nedopuštenima jer nisu bili istaknuti u prvostupanjskom postupku, a njihov je cilj otvaranje rasprave u okviru žalbe o „konkretnim učincima“ponašanja žalitelja. Zahtjevom u prvostupanjskom postupku postavljeno je samo pitanje „vjerojatnih učinaka“ u njegovim točkama 191. do 199., kojima se kritizira sporna odluka u mjeri u kojoj se njome pretpostavlja da će takvi učinci nastati kao neizbježna posljedica rezultata testa pretjeranog snižavanja marži. Nadalje, navedenim se argumentima osporava i ocjena činjenica od strane Općeg suda u točkama 275. i 276. pobijane presude. |
|
21. |
Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog treba proglasiti nedopuštenima. |
2. Žalbeni razlozi koje treba odbiti jer su djelomično nedopušteni, a djelomično neosnovani: prvi, šesti, sedmi i deveti žalbeni razlog
a) Prvi i deveti žalbeni razlozi
|
22. |
Ta se dva žalbena razloga podudaraju u tolikoj mjeri da u iznošenju devetog žalbenog razloga žalitelji doslovno ponavljaju dio argumentacije iznesene u prvom žalbenom razlogu. Stoga ta dva žalbena razloga valja ispitati zajedno. Kao prvo, argumenti žalitelja (točka 12. žalbe) odnose se na nerazmjerno dugo trajanje postupka pred Općim sudom, koji je trajao od 1. listopada 2007. do 29. ožujka 2012., čime je povrijeđeno njihovo temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u razumnom roku, koje je zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Žalitelji ponajprije navode (točka 14. žalbe) da nerazmjerno dugo trajanje postupka opravdava ukidanje pobijane presude s obzirom na utjecaj trajanja na ishod postupka u mjeri u kojoj su bili spriječeni uložiti žalbu ili prilagoditi svoju pisanu argumentaciju prije negoli je Sud presudio u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige. Neovisno o tome što ne dijelim mišljenje žalitelja o toj uzročno‑posljedičnoj vezi, potrebno je napomenuti da su se oni u svakom slučaju izričito izjasnili o tumačenju gore navedene presude TeliaSonera Sverige tijekom rasprave pred Općim sudom koja se održala nekoliko mjeseci nakon objave navedene presude. |
|
23. |
Nadalje, žalitelji podredno navode (točka 15. žalbe) da im se u svakom slučaju mora smanjiti iznos novčane kazne u skladu sa sudskom praksom Baustahlgewebe/Komisija ( 13 ). |
|
24. |
Poput Komisije, društava ECTA, Telecom i Ausbanc, smatram da trajanje postupka pred Općim sudom od gotovo četiri godine i šest mjeseci nije nerazumno u ovom predmetu ( 14 ) s obzirom na, među ostalim, sljedeće okolnosti: (i.) tehnička složenost spisa (prema mišljenju Suda ( 15 ), „trajanje postupka koje se na prvi pogled čini predugo može se opravdati složenošću predmeta“); (ii.) podnesene su dvije tužbe protiv sporne odluke, jedna od strane žalitelja i druga od strane Kraljevine Španjolske, koje je Opći sud istovremeno ispitivao, a što je dovelo do produljenja postupka; (iii.) žalitelji su već u prvostupanjskom postupku podnijeli vrlo neuobičajen zahtjev pretjerane duljine, koji nadaleko premašuje najveći broj stranica preporučen u praktičnim uputama za stranke pred Općim sudom. Taj se zahtjev morao ispravljati, što je produljilo pisani dio postupka, ali je unatoč tome ispravljena verzija zahtjeva, koja je imala gotovo 140 stranica uz opsežne i brojne priloge, i dalje bila pretjerano duga, nadaleko premašujući duljinu navedenu u praktičnim uputama. Nadalje, žalitelji su podnijeli repliku od 112 stranica s 25 priloga u kojima su također iznijeli nove tvrdnje; (iv.) nekoliko je intervenijenata sudjelovalo u postupku, pa se pisani dio postupka produljio do početka 2009. i (v.) žalitelji su konačno podnijeli brojne zahtjeve za povjerljivo postupanje u pogledu intervenijenata, koji su velikom većinom odbijeni, ali su također pridonijeli produljenju postupka jer je Opći sud morao sastaviti pročišćene verzije raznih dokumenata. |
|
25. |
Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 19. žalbe) točke 62. i 63. pobijane presude u kojima je Opći sud odlučio da će priloge tužbi i replici uzeti u obzir samo u mjeri u kojoj se njima podupiru ili dopunjuju tužbeni razlozi ili argumenti koji su izrijekom navedeni u samom njihovom tekstu, kao i točke 231., 250. i 262. pobijane presude u kojima je Opći sud, primjenom prethodno navedenog načela, određene argumente iz priloga koji se odnose na izračunavanje završne vrijednosti, prosječno trajanje poslovnog odnosa s klijentima i na dvostruko knjiženje povećeg broja troškovnih stavki, proglasio nedopuštenima. |
|
26. |
Ti mi se argumenti čine u cijelosti očito nedopuštenima jer se u njima ne navodi kako su moguće nepravilnosti u postupku naštetile njihovim interesima ili njihovim pravima na obranu. Nadalje, s jedne strane, argument da je Opći sud trebao odbiti prigovor nedopuštenosti jer ga je Komisija istaknula tek u svojem odgovoru na repliku, a ne u svojem odgovoru na tužbu, nije osnovan s obzirom na to da je formalna ispravnost akata u postupku pitanje javnog poretka koje pravosudno tijelo može preispitati po službenoj dužnosti, bez obzira na stajalište tuženika, koji ga može, iz istog razloga, postaviti u bilo kojem trenutku postupka. S druge strane, argument kojim žalitelji kritiziraju točku 62. pobijane presude, tvrdeći da Opći sud ne može zahtijevati da tužba sadržava sve ekonomske računice koje služe kao osnova za njihove argumente, jednako je neosnovan. Naime, u skladu sa sudskom praksom, Opći sud u točki 58. pobijane presude zahtijeva jedino da „osnovni činjenični i pravni elementi“ proizlaze, „makar i u sažetom obliku, ali na smislen i razumljiv način, iz samog teksta tužbe“. |
|
27. |
Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 24. žalbe) točku 182. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice i povrijedio prava na obranu time što je zaključio da se žalitelji u okviru ocjene učinaka svojeg ponašanja nisu pozvali na nepostojanje nužnosti veleprodajnih proizvoda. Najprije, žalitelji tvrde da su se pozvali na nepostojanje nužnosti u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku (točke 106. i 108.), u svojoj replici (točka 216.) i na raspravi, kao i u tužbenom razlogu koji se odnosi na primjenu članka 102. UFEU‑a općenito te u okviru ocjene učinaka. Prema mišljenju žalitelja, argumentacija koja se odnosi na nepostojanje nužnosti veleprodajnih proizvoda samo dodatno objašnjava tužbeni razlog za ukidanje već izražen u tužbi. Poput Komisije i društva France Telecom, smatram taj argument bespredmetnim. Naime, dovoljno je utvrditi da se obrazloženje Općeg suda, osobito u točkama 268. do 272., 274. do 281. i 389. do 410. pobijane presude, ne temelji na tome postoji li ili ne nužnost navedenih inputa. |
|
28. |
Podredno, žalitelji dodaju (točka 28. žalbe) da im se člankom 48. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, u svakom slučaju, daje pravo da iznesu novi tužbeni razlog koji se temelji na pravnom ili činjeničnom pitanju otkrivenom tijekom postupka, što je utvrđeno u gore navedenoj presudi TeliaSonera Sverige s obzirom na to da je Sud u njoj pojasnio kriterije primjenjive na ocjenu učinaka pretjeranog snižavanja marži. Na temelju ustaljene sudske prakse, koja se mutatis mutandis primjenjuje na prethodnu odluku, presudom kojom se odbija tužba ne opravdava se iznošenje novih tužbenih razloga ( 16 ). |
|
29. |
Kao četvrto, žalitelji (točka 33. žalbe) smatraju da je Opći sud povrijedio njihova prava na obranu i presumpciju nevinosti. Najprije, smatraju da je Opći sud povrijedio presumpciju nevinosti odlučivši da elemente na koje se oslonila Komisija u spornoj odluci, ali koji se ne nalaze u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, treba odbaciti samo ako žalitelji dokažu da bi time bio izmijenjen ishod sporne odluke. Prema mišljenju žalitelja, mjerilo dokazivanja koje usvaja Opći sud nije u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). |
|
30. |
Prema mojem mišljenju, taj argument treba proglasiti nedopuštenim s obzirom na to da se, s jedne strane, u njemu ne navode dovoljno precizno točke pobijane presude koje bi sadržavale pogreške koje se tiču prava i čije se ukidanje traži i, s druge strane, točke 86. do 109. pobijane presude, u kojima se detaljno analizira to pitanje, sadrže ocjenu činjenica protiv koje se ne može uložiti žalba. Dodajem i kako se čini da je točka 78. pobijane presude samo obiter dictum obrazloženja temeljenog na drugim odlučujućim razmatranjima iznesenima u točki 79. i sljedećima koja žalitelji nisu osporavali. Konačno, taj argument nije osnovan s obzirom na to da, s jedne strane, kriterij koji primjenjuje Opći sud u pobijanoj presudi proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda ( 17 ) i potpuno je u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a. Naime, neprosljeđivanje dokumenta predstavlja povredu prava na obranu samo kada Komisija na tom dokumentu temelji svoj prigovor i ako se prigovor može dokazati samo tim dokumentom ( 18 ). Kada više dokaza ide u prilog nekom zaključku ili prigovoru, izostanak jednog od njih nije dovoljan kako bi se taj zaključak ili prigovor odbacio ako ga potvrđuju drugi dokazi. Nadalje, Komisija nije uspostavljanje odgovornosti žalitelja temeljila ni na jednom novom elementu, kao što se vidi iz točaka 103. i 107. pobijane presude. |
|
31. |
Podredno, žalitelji smatraju (točka 36. žalbe) da su dokazali kako je rezultat sporne odluke mogao biti drukčiji da su novi dokazi bili odbačeni. Tvrde da je zanemarivanjem tih argumenata Opći sud iskrivio činjenice, počinio očitu pogrešku u ocjeni kao i pogrešku koja se tiče prava u pogledu kriterija ocjene dokaza te, osim toga, povrijedio obvezu obrazlaganja. Taj mi se prigovor čini u isto vrijeme nedopuštenim, s obzirom na to da se temelji na kratkim i općenitim tvrdnjama, i neosnovanima s obzirom na to da je Opći sud doista ispitao u točkama 88. do 109. pobijane presude navodno nov karakter određenih dokaza i učinak navodnog nedostatka pristupa tim dokazima. Nadalje, kao i France Telecom, smatram da su dokazi koje navode žalitelji uključeni u odluku samo u svrhu pobijanja argumenata koje su žalitelji iznijeli u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te da je Opći sud smatrao da Komisija nije temeljila svoj prigovor koji se odnosi na postojanje povrede na predmetnim dokumentima (vidjeti točku 103. pobijane presude). |
|
32. |
S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi i deveti žalbeni razlog dijelom su nedopušteni, a dijelom neosnovani te stoga trebaju biti odbijeni. |
b) Šesti žalbeni razlog
|
33. |
Prvim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji navode (točka 242. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava, u točkama 287. do 295. pobijane presude, pri ispitivanju navodne povrede Komisije zabrane djelovanja ultra vires. Kao prvo, žalitelji navode da je Opći sud, smatrajući da je Komisija nadležna ex post uređivati cjenovne uvjete za korištenje infrastrukturama koje nisu nužne, podržao pogrešno tumačenje sudske prakse iz presude Bronner ( 19 ). Kao što su ispravno istaknula društva France Telecom i ECTA, ta je argumentacija očito neosnovana jer se njome tvrdi da se članak 102. UFEU‑a ne može primijeniti ako uvjeti utvrđeni u gore navedenoj presudi Bronner nisu ispunjeni. |
|
34. |
Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 249. žalbe), čini se, točku 289. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode s obzirom na to da nisu tvrdili da se pravo tržišnog natjecanja ne primjenjuje na „instrumentalna tržišta“, nego da se ne primjenjuje na obvezu pristupa koju je nametnuo nacionalni regulator. Stoga valja utvrditi u tom pogledu da žalitelji ne utvrđuju elemente iz svojih podnesaka koji su iskrivljeni ni pogreške u analizi koje su dovele Opći sud do tog iskrivljavanja. Nadalje, žalitelji doista jesu u prvostupanjskom postupku tvrdili da se pravo tržišnog natjecanja ne može primijeniti na „instrumentalna tržišta“ (točka 241. njihove replike). U svakom slučaju, taj je prigovor bespredmetan jer žalitelji ne osporavaju da je odgovor Općeg suda ispravan što se tiče prava. |
|
35. |
Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 251. žalbe), čini se, točku 290. pobijane presude tvrdeći da Opći sud nije doveo u pitanje upotrebu koncepta „ljestvice ulaganja“, koji je zbog svoje „regulatorne“ naravi, doveo Komisiju do toga da zanemari mogućnost upotrebe kombinacije proizvoda. Taj mi se prigovor čini očito nedopuštenim zbog toga što njime nije obuhvaćena nijedna pogreška koja se tiče prava te se njime ne dovodi u pitanje nijedna opaska Općeg suda iz točke 290. pobijane presude. |
|
36. |
Kao četvrto, žalitelji kritiziraju (točka 253. žalbe), čini se, točku 293. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode u mjeri u kojoj nisu osporavali primjenu članka 102. UFEU‑a na tržište telekomunikacija, ali su kritizirali njegovu primjenu od strane Komisije u regulatorne svrhe. Taj je argument nedopušten s obzirom na to da žalitelji ne utvrđuju elemente iz svojih podnesaka koji su iskrivljeni ni pogreške u analizi koje su dovele Opći sud do tog iskrivljavanja. U svakom slučaju, prema mojem mišljenju, Opći sud nije iskrivio navode žalitelja koji su zapravo tvrdili da nije bilo zlouporabe vladajućeg položaja s obzirom na to da se ciljevi prava telekomunikacija razlikuju od prava tržišnog natjecanja. |
|
37. |
Kao peto, žalitelji kritiziraju (točka 254. žalbe), čini se, točku 294. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice time što je utvrdio da su samo mjere donesene 2006. prijavljene Komisiji, dok je, s jedne strane, Kraljevina Španjolska uvela novi zakonski okvir 2003. Okvirnim zakonom o telekomunikacijama br. 32/2003 od 3. studenoga 2003. a, s druge strane, Komisija je provela nadzor putem izvješća o provedbi koja objavljuje od 1997. Međutim, kao što su ispravno istaknuli Komisija, ECTA i France Telecom, Opći sud nije iskrivio nijednu činjenicu s obzirom na to da nijedna mjera nije bila prijavljena Komisiji prije 2006., što žalitelji ne osporavaju. Činjenica da su španjolska tijela prije 2006. postupila u skladu s pravom Unije načelno nije važna jer žalitelji svojim argumentom žele reći da se Komisija trebala koristiti svojim ovlastima na temelju novog zakonskog okvira (točka 291. pobijane presude), ali je Opći sud naveo da se njima nije moglo koristiti prije prijave mjera tijekom 2006. (točka 294. pobijane presude). |
|
38. |
Drugim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji navode (točka 255. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava pri ispitivanju u točkama 296. do 308. pobijane presude. Kao prvo, kritiziraju (točka 259. žalbe), čini se, točku 306. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo proporcionalnosti jer nije ispitao je li sporna odluka primjerena i nužna s obzirom na opravdane ciljeve koje nastoji postići i nacionalno regulatorno tijelo [Comisión del Mercado de las Telecomunicaciones (španjolska komisija za telekomunikacije), u daljnjem tekstu: CMT]. Također tvrde da su im povrijeđena prava na obranu jer ih je Opći sud obvezao da dokažu da je postupanje Komisije bilo u suprotnosti s načelom proporcionalnosti iako je bilo na Komisiji da dokaže kako je njezino postupanje bilo u skladu s navedenim načelom. Smatram, kao i Komisija i društvo ECTA, da je taj argument nedopušten jer nije iznesen pred Općim sudom. |
|
39. |
Kao drugo, žalitelji kritiziraju (točka 261. žalbe), čini se, točku 306. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo pravne sigurnosti prihvativši da ponašanje u skladu sa zakonskim okvirom može predstavljati povredu članka 102. UFEU‑a. I taj je argument nedopušten jer su se žalitelji pred Općim sudom pozvali samo na povredu načela pravne sigurnosti koja je proizašla iz činjenice da Komisija nije ispitala ponašanje CMT‑a. |
|
40. |
Kao treće, žalitelji kritiziraju (točka 264. žalbe) točke 299. do 304. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud očito iskrivio njihove navode u pogledu načela supsidijarnosti te je zanemario da su ciljevi prava tržišnog natjecanja jednaki ciljevima zakonskog okvira telekomunikacija. Taj mi se argument čini nedopuštenim jer žalitelji nisu naveli koje je njihove navode Opći sud iskrivio. |
|
41. |
Trećim dijelom ovog žalbenog razloga žalitelji kritiziraju (točka 267. žalbe) ispitivanje od strane Općeg suda navodne povrede načela lojalne suradnje i dobre uprave od strane Komisije. Točnije, upućuju na točke 313. i 314. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud iskrivio njihove navode s obzirom na to da oni nisu prigovorili Komisiji da se nije savjetovala s CMT‑om u pogledu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, nego da nije djelovala na temelju svih činjenica potrebnih za formiranje mišljenja te da nije na odgovarajući način surađivala s CMT‑om u pogledu temelja njegovog postupanja kao i njegovog učinka na ostvarivanje regulatornih ciljeva. Stoga je Opći sud pogrešno propustio ocijeniti je li Komisija, u izvršavanju svoje dužnosti suradnje i dobre uprave, analizirala razlog te razgovarala s CMT‑om o svrsi njegovog postupanja i njegove metode izračuna pretjeranog snižavanja marži (odnosno testa koji je CMT primijenio). Taj mi se argument čini očito nedopušten jer žalitelji ne utvrđuju elemente koji su iskrivljeni ni pogreške pri analizi koje su počinjene. Nadalje, argument je očito u potpunosti neosnovan jer je Opći sud utvrdio, a žalitelji to nisu osporili, s jedne strane, da je CMT doista bio uključen u upravni postupak i, s druge strane, da relevantnim odredbama Uredbe br. 1/2003 nije predviđena obveza Komisije savjetovanja s nacionalnim regulatornim tijelima. |
|
42. |
Iz prethodno navedenog čini mi se da je šesti žalbeni razlog ili nedopušten ili neosnovan te stoga treba biti odbijen. |
c) Sedmi žalbeni razlog
i) Prvi dio sedmog žalbenog razloga
|
43. |
Žalitelji tvrde (točka 274. žalbe) da je u okviru ispitivanja kvalifikacije povrede kao „ozbiljne zlouporabe“ u točkama 353. do 369. pobijane presude Opći sud povrijedio načela pravne sigurnosti i zakonitosti kazni zajamčena člankom 7. EKLJP‑a i člankom 49. Povelje. Ističu da u skladu s presudom Dansk Rørindustri i dr./Komisija ( 20 ) ta načela mogu biti protivna retroaktivnoj primjeni novog sudskog tumačenja norme kojom se utvrđuje povreda, čiji rezultat nije bio razumno predvidljiv u trenutku kad je počinjena povreda, osobito s obzirom na prihvaćeno tumačenje te norme u tom trenutku u sudskoj praksi. |
|
44. |
Svojim prvim prigovorom (točka 281. žalbe), naslovljenim „Postojanje jasnih i predvidljivih presedana“, žalitelji se ograničavaju na rezimiranje točaka 357. do 368. pobijane presude. Svojim drugim prigovorom (točka 284. žalbe) žalitelji kritiziraju točku 357. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud priznao Komisiji marginu prosudbe prilikom izricanja novčane kazne, čime je povrijedio svoju obvezu nadzora pune jurisdikcije utvrđenu člankom 6. EKLJP‑a i člankom 229. UEZ‑a (koji je postao članak 261. UFEU‑a) kao i načela zakonitosti i pravne sigurnosti utvrđena člankom 7. EKLJP‑a. Svojim trećim prigovorom (točka 286. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 356. do 362. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno zaključio da se primjena članka 102. UFEU‑a na njihovo ponašanje temelji na jasnim i predvidljivim presedanima. Svojim četvrtim prigovorom (točka 302. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 363. do 369. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno zaključio da je metodologija koju je upotrijebila Komisija za utvrđivanje postojanja pretjeranog snižavanja marži bila opravdano temeljena na jasnim i predvidljivim presedanima. |
|
45. |
Taj mi se prvi dio u cijelosti čini nedopuštenim s obzirom na to da žalitelji nisu u prvostupanjskom postupku postavili pitanje postoje li ili ne jasni presedani, kako bi osporili načelo izricanja novčane kazne, nego samo u odnosu na iznos novčane kazne i postojanje „ozbiljne zlouporabe“. |
ii) Drugi dio sedmog žalbenog razloga
|
46. |
Žalitelji tvrde (točka 310. žalbe) da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava, u točkama 319. do 352. pobijane presude, pri ispitivanju kvalifikacije njihova ponašanja kao „povrede počinjene namjerno ili teškom nepažnjom“ u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. |
– Prvi prigovor
|
47. |
Prvi argument: žalitelji, čini se, kritiziraju točke 322. do 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da su oni mogli predvidjeti definiciju tržišta koju je prihvatila Komisija u spornoj odluci. Dovoljno je napomenuti, kao što smatra i Komisija, da je Opći sud primijenio uobičajene kriterije za definiranje tržišta temeljene na zamjenjivosti, koji se ne mogu smatrati „nepredvidljivima“. Nadalje, navodna je nepredvidljivost u razlikovanju regionalnog od nacionalnog veleprodajnog tržišta bespredmetna s obzirom na to da su oba ta tržišta bila pod utjecajem vladajućeg položaja žalitelja i pretjeranog snižavanja marži koje su provodili. |
|
48. |
Točnije, žalitelji kritiziraju (točka 317. žalbe), čini se, točku 323. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud, protivno sudskoj praksi ESLJP‑a u pogledu predvidljivosti, presudio da su žalitelji trebali zatražiti stručni savjet a da nije provjerio jesu li to doista i učinili te da je pretpostavio da bi se navedeni savjeti podudarali s pristupom Komisije. Valja stoga utvrditi da se u sudskoj praksi nikad nije davala važnost činjenici je li poduzetnik zatražio savjet ili nije, što bi podrazumijevalo da poduzetnici ostaju nekažnjeni ako ne zatraže pravne savjete. |
|
49. |
Nadalje, žalitelji kritiziraju (točka 319. žalbe), čini se, točku 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud zanemario pravni kriterij predvidljivosti definicije tržišta, a stoga i kriterij predvidljivosti posljedica njihovog ponašanja, ne uzimajući u obzir kontekst i određene okolnosti koje su iznijeli žalitelji, kao što je činjenica da se raspoloživim presedanima utvrđivalo jedinstveno tržište, činjenica da su se određeni operatori koristili kombinacijom inputa, činjenica da nacionalno i/ili regionalno veleprodajno tržište nije postojalo u drugim državama članicama, činjenica da se Direktivom 2002/21/EZ ( 21 ) utvrđuje jedinstveno tržište koje obuhvaća nacionalnu i regionalnu infrastrukturu ili činjenica da je sam CMT potvrdio to stajalište u svojoj odluci od 6. travnja 2006. Ti mi se navodi čine nedopuštenima jer, iako se u žalbi navode razne gore navedene okolnosti, one nisu bile navedene u prvostupanjskom postupku u svrhu pobijanja predvidljivosti posljedica ponašanja žalitelja (ni u točkama 297. do 301. žalbe, ni u točkama 271. do 275. replike u prvostupanjskom postupku). |
|
50. |
Konačno, žalitelji kritiziraju (točka 323. žalbe), čini se, točku 326. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da su žalitelji morali znati za svoj vladajući položaj na mjerodavnim tržištima. Ta tvrdnja polazi od pogrešne premise prema kojoj su žalitelji razumno trebali predvidjeti definiciju tržišta koju je prihvatila Komisija. Nadalje, žalitelji ističu da je Opći sud upotrijebio pogrešan pravni kriterij provodeći meritornu analizu umjesto da je primijenio kriterij predvidljivosti. Te su tvrdnje nedopuštene zbog toga što žalitelji u prvostupanjskom postupku nisu izrazili nikakvu sumnju u pogledu činjenice da su njihovi udjeli na tržištu mogli razumno upućivati na vladajući položaj, ni u točkama 297. do 301. žalbe ni u točkama 272. do 275. replike. |
|
51. |
Drugi argument: žalitelji, čini se, kritiziraju točke 338. do 341. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da su oni mogli predvidjeti da je njihova politika cijena mogla predstavljati protutržišno ponašanje. |
|
52. |
Ponajprije, žalitelji kritiziraju (točka 330. žalbe), čini se, točke 339. i 340. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud primijenio pogrešan pravni kriterij provođenjem meritorne analize kako bi se utvrdilo je li Komisija mogla legitimno intervenirati ex post, umjesto provođenja analize predvidljivosti, kako bi se utvrdilo je li takva intervencija bila razumno predvidljiva, s obzirom na to da su žalitelji imali obvezu omogućiti pristup i podvrgnuti se detaljnom nadzoru CMT‑a. Prema mojem mišljenju, potpuno je očito i stoga „predvidljivo“ da postojanje propisa ili određenog nadzora od strane nacionalnih sektorskih tijela ne pruža zaštitu od primjene ugovora (kao što je istaknuto u točki 340. pobijane presude). Nadalje, gore navedenom presudom Deutsche Telekom/Komisija (točke 119., 124. i 127.) utvrđuje se da bi sektorski propisi mogli biti relevantni za ocjenu je li poduzetnik bio svjestan nezakonitosti svojeg ponašanja, ali ne u svrhu utvrđivanja je li to ponašanje bilo namjerno ili nemarno, s obzirom na to da je takav uvjet ispunjen kad poduzetnik ne može zanemariti protutržišnu narav svojeg ponašanja, bez obzira na to je li ili nije bio svjestan toga da krši pravila tržišnog natjecanja iz Ugovora. |
|
53. |
Nadalje, žalitelji kritiziraju, čini se, prvi dio točke 341. pobijane presude koji se odnosi na regionalni veleprodajni proizvod tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice navodeći da žalitelji nisu osporili da CMT nije ispitao postojanje pretjeranog snižavanja marži na temelju stvarnih povijesnih troškova žalitelja, nego na temelju procjena ex ante. Žalitelji stoga tvrde da su u tužbi u prvostupanjskom postupku (točka 320.) istaknuli da CMT nije htio upotrijebiti njihove stvarne knjigovodstvene troškove, nego je radije angažirao konzultantsko društvo ARCOME za izradu modela na temelju troškova „razumno učinkovitog“ hipotetskog konkurenta, umjesto na temelju „jednako učinkovitog“ konkurenta. Opći je sud stoga pogrešno zanemario činjenicu da su žalitelji mogli opravdano pretpostaviti da je analiza CMT‑a trebala biti točnija od analize temeljene na njihovim troškovima. Nadalje, Opći je sud očito iskrivio činjenice time što nije uzeo u obzir da je nad predmetnom cijenom proveden ex post nadzor. Valja napomenuti da žalitelji ne osporavaju činjenično utvrđenje prema kojem CMT nije analizirao moguće pretjerano snižavanje marži na temelju stvarnih povijesnih podataka. Nadalje, navodi prema kojima je CMT upotrijebio kriterij „razumno učinkovitog“ konkurenta, osim toga što nisu ničim dokazani, očito su nedopušteni s obzirom na to da ih žalitelji nisu uopće naveli u prvostupanjskom postupku, iako se u uvodnoj izjavi 733. sporne odluke navodi da je CMT upotrijebio metodu „jednako učinkovitog“ operatora. Nadalje, ti su navodi u svakom slučaju irelevantni i bespredmetni s obzirom na to da je, kao što je navedeno u točki 302. pobijane presude, CMT u više navrata izjavio da ne raspolaže određenim informacijama potrebnim za ispitivanje pretjeranog snižavanja marži, tako da žalitelji nisu mogli očekivati da će ih nadzor CMT‑a, temeljen na procjenama ex ante, zaštititi od ex post primjene prava tržišnog natjecanja koje se temelji na stvarnim povijesnim podacima. Konačno, Opći sud nije propustio uzeti u obzir navodni ex post nadzor, nego je jednostavno smatrao da taj nadzor ne mijenja njegov zaključak (točke 303., 340., 347. i 348. pobijane presude). |
|
54. |
Konačno, žalitelji kritiziraju (točka 334. žalbe), čini se, drugi dio točke 341. pobijane presude koji se odnosi na nacionalni veleprodajni proizvod tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice zanemarujući, s jedne strane, da su žalitelji tvrdili da su njihove nacionalne infrastrukture bile dio većeg tržišta kojim je obuhvaćena lokalna petlja i, u najmanju ruku, regionalni pristup, koji je podlijegao ex ante propisima o pristupu CMT‑a, i, s druge strane da podliježu ex post nadzoru CMT‑a. S tim u vezi dovoljno je napomenuti da je postojanje ili nepostojanje nadzora CMT‑a činjenično pitanje te da su u tom pogledu zaključci Općeg suda jasni. U svakom slučaju, argumenti žalitelja bespredmetni su s obzirom na to da jednostavna činjenica da postoji mogući ex post nadzor ne isključuje primjenu prava tržišnog natjecanja. |
– Drugi prigovor
|
55. |
Ovim prigovorom (točka 338. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 343. do 352. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da, na temelju toga što Komisija nije intervenirala kao i na temelju postupaka CMT‑a, žalitelji nisu mogli opravdano očekivati da su njihove prakse određivanja cijena u skladu s člankom 102. UFEU‑a. Ti mi se argumenti čine nedopušteni jer su sastavljeni samo kao kritike isključive ovlasti ocjene činjenica od strane Općeg suda. |
|
56. |
S obzirom na prethodno navedeno, čini mi se da sedmi žalbeni razlog u cijelosti treba biti odbijen jer je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan. |
3. Osmi žalbeni razlog (izračun iznosa novčane kazne) i deseti žalbeni razlog (povreda obveze izvršavanja nadzora pune jurisdikcije u pogledu kazni)
|
57. |
Najprije ću analizirati drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor prvog dijela osmog žalbenog razloga radi predlaganja njihova odbijanja. Zatim ću analizirati prvi i četvrti argument prvog prigovora i ostale prigovore osmog žalbenog razloga kao i deseti žalbeni razlog koji se, na ovaj ili onaj način, svi odnose na pitanje je li Opći sud ispravno izvršio svoju neograničenu nadležnost u pogledu određivanja iznosa novčane kazne. |
i) Prvi dio osmog žalbenog razloga (drugi i treći argument prvog prigovora i drugi prigovor)
|
58. |
Svojim drugim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 371. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 384. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da se oni nalaze u situaciji virtualnog monopola, zanemarujući time neke ključne karakteristike tržišta, kao što je mogućnost replikacije veleprodajnih proizvoda, činjenicu da je riječ o tržištu neograničenog tržišnog natjecanja, stroge propise koje su morali poštovati te neizravan pritisak konkurenata. Budući da je jedini cilj tog argumenta da dovede u pitanje ocjenu činjenica Općeg suda, on je nedopušten. |
|
59. |
Nadalje, svojim trećim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 374. žalbe) kritiziraju, čini se, točku 385. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da je metoda izračuna pretjeranog snižavanja marži proizašla iz prethodne prakse u odlukama Komisije iako je navedena metoda uključivala brojne nove elemente kao što su, među ostalima, prisutnost inputa koji nije nužan ili tržišta u razvoju. |
|
60. |
Žalitelji ponavljaju ideju da kazna nije bila predvidljiva jer je u njihovom slučaju bila riječ o inputu (konkretno „mreža lokalnog pristupa društva Telefónica“) koji nije bio ključan ( 22 ) te opetovano upućuju na presudu Bronner ( 23 ) i na činjenicu da su se presedani odnosili isključivo na „ključne inpute“, te na presudu Industrie des poudres sphériques/Komisija ( 24 ) (kako bi naveli da nema jasnog odgovora na pitanje je li cijena bila pretjerano visoka ili neumjerena). Što se tiče presude Bronner, smatram da se u ovom slučaju ne postavlja pitanje je li žalitelj imao ili nije obvezu isporuke proizvoda, s obzirom na to da je ta obveza već postojala. Nadalje, očito je pogrešno tvrditi da se svi presedani odnose na ključne inpute. Primjerice, Telefónica nije navela odluku National Carbonising o zlouporabi koja je uključivala ono što danas zovemo „prekomjerno snižavanje marži“ ( 25 ). U predmetu Napier Brown ( 26 ) Komisija je zaključila da je postojala zlouporaba vladajućeg položaja u obliku pretjeranog snižavanja marži iako su bile dostupne alternative primarnim proizvodima. Drugim riječima, Komisija nije zahtijevala da u tom predmetu input bude nužan ( 27 ). U Obavijesti Komisije o primjeni pravila tržišnog natjecanja na sporazume o pristupu u sektoru telekomunikacija ( 28 ), u kojoj se bavilo ovim pitanjem već 1998., ne zahtijeva se postojanje ključnog inputa ili pretjerano visoke ili neumjerene cijene. U biti pred Općim sudom se pitalo jesu li postojali presedani u kojima se zahtijevalo da input bude ključan, a ne obrnuto. |
|
61. |
Nadalje, argument koji žalitelji navode u prvostupanjskom postupku (točka 341. žalbe), prema kojem u njihovom slučaju nije bilo očito da input„nije ključan“, također je bespredmetan jer Komisija nije ni zaključila da je input bio „ključan“, s obzirom na to da to obilježje nije uvjet rasuđivanja koji ona primjenjuje u svrhu utvrđivanja postojanja zlouporabe. Što se tiče gore navedene presude Industrie des poudres sphériques/Komisija, dovoljno je napomenuti da žalitelji samo inzistiraju na činjenici da je njihovo tumačenje presude ispravno a da ne ulaze stvarno u raspravu o zajedničkom tumačenju presude od strane Komisije i Općeg suda. |
|
62. |
Što se tiče argumenta žalitelja o drugim novim elementima koje je upotrijebila Komisija, a koje je Opći sud navodno zanemario, dovoljno je utvrditi njegovu nedopuštenost jer je u prvostupanjskom postupku bio iznesen samo u svrhu smanjenja novčane kazne, a ne zato da se ospori činjenica da ju je Komisija mogla izreći. Nadalje, što se posebno tiče argumenta o tržištima u razvoju, odluke Wanadoo Interactive ( 29 ) i Deutsche Telekom odnosile su se i na tržišta u snažnom porastu, tako da je bilo jasno kako ta okolnost sama po sebi nije dovoljna za isključenje postojanja zlouporabe. |
|
63. |
Konačno, svojim drugim prigovorom žalitelji kritiziraju, čini se, točke 377. do 407. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava u svojoj ocjeni stvarnih učinaka predmetne zlouporabe, točnije (što je u svakom slučaju očito): (i.) točke 394. do 398. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava u svojoj ocjeni razvoja njihovog udjela na maloprodajnom tržištu (točka 380. žalbe); (ii.) točku 399. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud iskrivio činjenice jer je i sama Komisija priznala u spornoj odluci da su dva operatora ostvarila tržišni udio veći od 1% (Wanadoo España i Ya.com) (točka 385. žalbe); (iii.) točku 401. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno presudio da je viša stopa rasta žalitelja na veleprodajnom tržištu predstavljala konkretan pokazatelj isključenja njihovih konkurenata (točka 390. žalbe); (iv.) točku 407. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da je Komisija s punim pravom mogla smatrati da su veće maloprodajne cijene u Španjolskoj bile vjerodostojan pokazatelj konkretnog utjecaja njihova ponašanja na španjolskom tržištu iako Komisija nije utvrdila uzročno‑posljedičnu vezu između predmetne zlouporabe i većih maloprodajnih cijena (točka 393. žalbe), i (v.) točku 409. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud pogrešno utvrdio da je Komisija mogla s punim pravom smatrati da je niska stopa raširenosti širokopojasnog interneta u Španjolskoj bila vjerodostojni pokazatelj konkretnog utjecaja njihova ponašanja na španjolskom tržištu zanemarujući druge čimbenike koje su naveli žalitelji, a koji objašnjavaju tu nisku stopu (točka 399. žalbe). |
|
64. |
Smatram da prigovor nedopuštenosti koji su Komisija i France Telecom istaknuli u odnosu na taj drugi prigovor u cijelosti, treba prihvatiti. Naime, taj se prigovor temelji na navodima koji nisu izneseni u prvostupanjskom postupku te se njime traži od Općeg suda da ponovno ispita činjenice. U svakom slučaju, Opći sud primjenjuje ispravan kriterij, odnosno postojanje „konkretnih, vjerodostojnih i dostatnih pokazatelja kojima se omogućava ocjena stvarnog utjecaja koji je povreda mogla imati u pogledu tržišnog natjecanja“ (točka 390. pobijane presude), dok se žalitelji ograničavaju na osporavanje dostatnosti pokazatelja a da pritom ne navode nikakva iskrivljenja. |
ii) Prvi i četvrti argument prvog prigovora, treći i četvrti prigovor prvog dijela kao i ostatak osmog i desetog žalbenog razloga
|
65. |
Iznijet ću argumente stranaka prije negoli napravim sintezu kako bih izdvojio ključno pitanje upućeno Sudu u ovoj žalbi. |
– Argumenti stranaka
|
66. |
Prvim argumentom prvog prigovora (točka 362. žalbe) žalitelji kritiziraju, čini se, točke 382. do 387. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava pri kvalifikaciji naravi povrede s obzirom na Smjernice iz 1998. o metodi za utvrđivanje novčanih kazni. Osobito je smatrao da je utvrđenje da nije bilo povrede načela pravne sigurnosti nužno značilo „ozbiljnu zlouporabu“. Prema mišljenju žalitelja, svojim rasuđivanjem u pogledu načela pravne sigurnosti htjeli su pokazati da nisu mogli predvidjeti da je njihovo ponašanje bilo nezakonito, dok su rasuđivanjem u pogledu ozbiljne zlouporabe htjeli utvrditi da nije bila riječ o očitoj ili clear‑cut zlouporabi u skladu sa Smjernicama iz 1998. Žalitelji dodaju da su mogli opravdano sumnjati da je njihovo ponašanje bilo zlouporaba. |
|
67. |
Komisija u bitnome tvrdi da se Opći sud bavio pitanjem je li došlo do ozbiljne zlouporabe tako što je, u točkama 353. do 369. pobijane presude, vrlo detaljno odgovorio na svaki od argumenata istaknutih u prvostupanjskom postupku te je zaključio da su presedani bili dovoljno jasni. |
|
68. |
Četvrtim argumentom prvog prigovora žalitelji (točka 375. žalbe) kritiziraju, među ostalim, točku 386. pobijane presude, tvrdeći da je Opći sud pogrešno odbio kvalificirati povredu kao „tešku“ umjesto „vrlo tešku“ za razdoblje prije objave odluke Deutsche Telekom. |
|
69. |
Komisija tvrdi da bi pobijanu presudu trebalo promatrati u cijelosti te da je Opći sud zaključio da je povreda bila „vrlo teška“ neovisno o odluci Deutsche Telekom. |
|
70. |
U trećem prigovoru žalitelji (točka 409. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 412. i 413. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio načelo nediskriminacije time što je presudio da praksa u odlukama Komisije ne može određivati pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja, makar postoje vrlo slični presedani, kao što su za njihov spis odluke Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom. |
|
71. |
Prema mišljenju Komisije, tim se prigovorom ne otkriva nikakva pogreška koja se tiče prava s obzirom na to da se nijednim pravnim pravilom ne sprječava da se povreda, čiji je doseg ograničen na jednu državu članicu, kvalificira kao „vrlo teška“. Također upućuje i na točku 413. pobijane presude u kojoj je Opći sud ukazao na značajne razlike s prethodnim predmetima, a koje žalitelji uopće nisu osporavali. |
|
72. |
Svojim četvrtim prigovorom žalitelji (točka 414. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 415. do 420. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud propustio uzeti u obzir promjenjivi intenzitet težine povrede tijekom razdoblja trajanja povrede. |
|
73. |
Komisija u bitnome navodi da je, u uvodnim izjavama 750. i 760. sporne odluke, priznala da je povreda bila „manje teška“ tijekom određenih razdoblja, što pokazuje da se promjenjiv intenzitet težine uzeo u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne. Komisija također ističe da je dijeljenje u dva zasebna razdoblja nevažno, s obzirom na to da Opći sud smatra da je povreda vrlo teška tijekom oba razdoblja. |
|
74. |
U drugom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga žalitelji navode da je počinjena povreda načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni. Svojim prvim prigovorom žalitelji (točka 424. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 424. do 427. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud odlučio, kršeći načelo nediskriminacije, da praksa u odlukama Komisije ne može određivati pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja. |
|
75. |
Komisija podsjeća da je u prvostupanjskom postupku dokazala razlike između ovog predmeta i predmeta koje su naveli žalitelji te je dodala da je ona ovlaštena povećati razinu novčanih kazni, osobito kad prijašnja razina nije imala odvraćajući učinak. Stoga činjenica da je osnovni iznos bio mnogo veći od onog izrečenog u odlukama Wanadoo Interactive ili Deutsche Telekom nije relevantna za ocjenu zakonitosti osnovnog iznosa u ovom slučaju. |
|
76. |
Svojim drugim prigovorom žalitelji (točka 428. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 428. do 432. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud, bez izvršavanja nadzora pune jurisdikcije kako bi provjerio proporcionalnost kazne i dakle kršeći načelo proporcionalnosti, jednostavno uvažio diskrecijski prostor Komisije u određivanju iznosa novčanih kazni. |
|
77. |
Komisija u bitnome napominje da Opći sud ne upućuje samo na diskrecijski prostor Komisije nego u točki 432. pobijane presude stvarno provjerava je li novčana kazna neproporcionalna. |
|
78. |
Svojim trećim prigovorom žalitelji (točka 432 žalbe) kritiziraju, čini se, točku 433. pobijane presude tvrdeći da Opći sud nije izvršio nadzor pune jurisdikcije kako bi utvrdio je li načelo odvraćajućeg učinka novčane kazne neopravdano prevladalo nad načelom individualizacije kazni. |
|
79. |
Komisija priznaje da nije uočila navodnu pogrešku koja se tiče prava na koju se pozivaju žalitelji. S jedne strane, ističe da se nijednim pravnim načelom ne utvrđuje da „individualni učinak“ treba imati prednost pred „općim odvraćajućim učinkom“ i, s druge strane, da se spornom odlukom vrlo detaljno pojašnjava razlog zbog kojeg je novčana kazna bila prilagođena konkretnim okolnostima. |
|
80. |
Naposljetku, svojim četvrtim prigovorom žalitelji (točka 435. žalbe) kritiziraju, čini se, točke 434. i 435. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja utvrdivši da Komisija nije bila dužna osobito pažljivo obrazložiti svoju odluku o izricanju znatno više novčane kazne od onih u odlukama Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom. |
|
81. |
Komisija u bitnome tvrdi da se, u mjeri u kojoj žalitelji prigovaraju Općem sudu što je provjerio da se podaci „nalaze“ u spornoj odluci, četvrtim prigovorom ne otkriva nikakva pogreška koja se tiče prava, s obzirom na to da se u okviru obrazloženja treba utvrditi je li Komisija iznijela zadovoljavajuće razloge, a ne je li predočila dovoljno dokaza u prilog svojim razlozima. |
|
82. |
Trećim dijelom svojeg osmog žalbenog razloga (točke 439. i 440. žalbe) žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 437. do 443. pobijane presude, pri ispitivanju povećanja osnovnog iznosa novčane kazne u svrhu odvraćanja. |
|
83. |
Komisija i France Telecom najprije primjećuju da se točkama 437. do 443. pobijane presude precizno opovrgavaju argumenti koje su izložili žalitelji. Nadalje, Komisija ističe da su sudovi Unije potvrdili zakonitost prakse povećanja novčane kazne izrečene velikim poduzetnicima kao u presudama Showa Denko/Komisija i Lafarge/Komisija ( 30 ). Naposljetku, Komisija dodaje da je povećanje od 25% puno manje od onog koje Komisija obično primjenjuje. |
|
84. |
U četvrtom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga, koji je u žalbi formalno obuhvaćen trećim dijelom, žalitelji (u točki 445. žalbe) u bitnome navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 444. do 452. pobijane presude, pri ispitivanju kvalifikacije njihova ponašanja kao „dugotrajne povrede“. |
|
85. |
Što se tiče prestanka povrede, Komisija naglašava da nijedan element iz spisa koji su predočili žalitelji ne pokazuje promjene cijena između lipnja i prosinca 2006. |
|
86. |
U petom dijelu svojeg osmog žalbenog razloga, koji je u žalbi formalno obuhvaćen trećim dijelom, žalitelji (u točki 453. žalbe) u bitnome navode da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava, u točkama 453. do 461. pobijane presude, pri ispitivanju smanjenja novčane kazne zbog olakotnih okolnosti. |
|
87. |
Što se tiče nepažnje, Komisija tvrdi da Opći sud pažljivo ocjenjuje taj aspekt u točki 458. pobijane presude, koja se treba promatrati uzimajući u obzir pobijanu presudu u cjelini. Što se tiče novog karaktera, Komisija smatra da je Opći sud u točki 461. pobijane presude imao pravo uputiti na točke 356. do 368. navedene presude s obzirom na to da je u njima već ocijenio težinu povrede te da i olakotna okolnost pridonosi ocjeni te težine. |
|
88. |
Svojim desetim žalbenim razlogom žalitelji (točka 474. žalbe) tvrde da je Opći sud povrijedio članak 229. UEZ‑a (koji je postao članak 261. UFEU‑a) kršeći svoju obvezu izvršavanja nadzora pune jurisdikcije nad kaznama. |
|
89. |
Komisija tvrdi da su svi navodi sadržani u desetom žalbenom razlogu detaljno opovrgnuti u njezinim odgovorima na druge žalbene razloge. |
– Analiza
|
90. |
Kao što se može vidjeti proučavanjem argumenata stranaka, prvi (u svojem prvom i četvrtom argumentu), treći i četvrti prigovor prvog dijela osmog žalbenog razloga, prvi, drugi, treći i četvrti prigovor drugog dijela osmog žalbenog razloga kao i njegovi treći, četvrti i peti dio te naposljetku deseti žalbeni razlog znatno se podudaraju. Naime, svi argumenti žalitelja o izračunu novčane kazne u biti se odnose na izvršavanje neograničene nadležnosti od strane Općeg suda te na poštovanje načela proporcionalnosti, nediskriminacije i individualizacije kazni. Stoga ću sada analizirati pitanje je li u pobijanoj presudi Opći sud doista izvršio svoju neograničenu nadležnost kako je bio i dužan ili se samo pogrešno zadovoljio pouzdavanjem u diskrecijski prostor Komisije. |
α) Prvi dio: prava i obveze Komisije
|
91. |
Iako se, unutar jedne odluke Komisije, sudskom praksom zahtijeva, u svrhu poštovanja načela nediskriminacije i proporcionalnosti, da se jednaka metoda izračuna upotrebljava u pogledu svih članova kartela ( 31 ), točno je da je Sud više puta presudio da „ranija praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, te da odluke u drugim predmetima za potrebe utvrđivanja postojanja diskriminacije imaju samo indikativni karakter“ ( 32 ). |
|
92. |
Stoga „činjenica da je u prošlosti za određene kategorije povreda izricala novčane kazne određene visine ne može spriječiti Komisiju da nove kazne utvrdi i u većem iznosu ako ocijeni da je povećanje sankcije nužno radi provedbe politike Unije u području tržišnog natjecanja, koja je isključivo definirana Uredbom (EZ) br. 1/2003“ ( 33 ). Opći je sud dodao ( 34 ) da „Komisija doista ne može biti obvezna utvrđivati novčane kazne savršeno dosljedno u odnosu na kazne utvrđene u drugim predmetima“. |
|
93. |
Naime, Sud je naglasio da „provedba navedene politike zahtijeva da Komisija može prilagođavati razinu novčanih kazni s obzirom na zahtjeve politike iz tog područja“ ( 35 ), osobito kad se prethodno primijenjene razine nisu pokazale odvraćajućima. |
|
94. |
Prema mišljenju Suda, valja dodati da „težinu povreda treba utvrditi s obzirom na mnoge elemente, kao što su posebne okolnosti predmeta, njegov kontekst i odvraćajući učinak novčanih kazni a da se ne utvrđuje obvezujući ili taksativan popis kriterija koji se obvezno moraju uzeti u obzir“ ( 36 ). |
|
95. |
Valja citirati sudsku praksu Općeg suda koji je bio pozvan da donese odluku o tim pitanjima. Opći je sud ispravno primijetio, u presudi Archer Daniels Midland/Komisija, da, „[kada] je riječ o usporedbama […] s drugim odlukama Komisije donesenim u području novčanih kazni, proizlazi da te odluke mogu biti relevantne u pogledu poštovanja načela jednakog postupanja samo ako je dokazano da se činjenice predmeta u tim drugim odlukama, poput predmetnih tržišta, proizvoda, zemalja, poduzetnika i razdoblja, mogu usporediti s činjenicama u ovom predmetu“ ( 37 ) (moje isticanje). |
|
96. |
U presudi Tréfilunion/Komisija (nazvana zabranjeni sporazum „Zavarene mreže“) ( 38 ), Opći je sud ispravno naveo da, „iako je poželjno da poduzetnici, kako bi mogli odrediti svoj položaj na temelju svih činjenica, mogu detaljno utvrditi, u skladu s bilo kojim sustavom koji Komisija može smatrati primjerenim, način izračuna novčane kazne koja im je izrečena a da nisu obvezni radi toga pokrenuti sudski postupak protiv odluke Komisije, što bi bilo protivno načelu dobre uprave, u predmetnom slučaju i s obzirom na navedenu sudsku praksu, elemente sadržane u odluci te nedostatak suradnje od strane žalitelja […] prigovor koji se odnosi na nedostatak obrazloženja ne može se prihvatiti“ (moje isticanje). |
|
97. |
Nadalje, kao što je Opći sud ispravno utvrdio u svojoj sudskoj praksi, „svaki put kad Komisija odluči izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, obvezna je poštovati opća pravna načela, u koja se ubrajaju načela jednakosti postupanja i proporcionalnosti, na način na koji ih tumače sudovi Unije“ ( 39 ). |
|
98. |
Rezimirajući prethodna razmatranja, smatram da je obveza obrazlaganja Komisije, čija se važnost dodatno potvrđuje nedavnom sudskom praksom iz presude Chalkor/Komisija i KME Germany i dr./Komisija (nazvane zabranjeni sporazum „Tržište bakrenih industrijskih/vodovodnih cijevi“) kao i sudskom praksom ESLJP‑a ( 40 ), iznimno važna u ocjeni poštovanja načela nediskriminacije i proporcionalnosti, u usporedbi sporne odluke s prethodnim odlukama Komisije ako se njima izriče novčana kazna. |
|
99. |
Najprije, u gore navedenoj presudi Sarrió/Komisija ( 41 ), u točki 73. Sud je ispravno presudio da, „u pogledu sudske prakse navedene u točkama 341. i 342. pobijane presude[ ( 42 )], bitan postupovni zahtjev kao što je obveza obrazlaganja ispunjen je ako Komisija u svojoj odluci navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. U nedostatku takvih elemenata, odluka je manjkava zbog nedostatka obrazlaganja“. |
|
100. |
Nadalje, u točki 76. te presude Sud je dodao da, „[i]stina, Komisija se ne može, isključivom i mehaničkom upotrebom aritmetičkih formula, odreći svoje diskrecijske ovlasti. Međutim, ostavljeno joj je na volju da u svojoj odluci navede obrazloženje koje premašuje zahtjeve iz točke 73. ove presude, među ostalim, ukazujući na brojke koje su utjecale, osobito u pogledu željenog odvraćajućeg učinka, na izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti u određivanju novčanih kazni izrečenih protiv nekoliko poduzetnika koji su promjenjivim intenzitetom sudjelovali u povredi“ (moje isticanje). |
|
101. |
Naposljetku, Sud je utvrdio u točki 77. te presude da, „[n]aime, može biti poželjno da se Komisija koristi tom mogućnosti kako bi se poduzetnicima omogućilo da budu detaljno upoznati s načinom izračuna novčane kazne koja im je izrečena. Općenitije, to može poboljšati transparentnost upravnog djelovanja i olakšati izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda, koje mu mora omogućiti da ocijeni ne samo zakonitost [sporne] odluke nego i prikladnost izrečene novčane kazne. Međutim, ta mogućnost […] nije takva da može mijenjati doseg zahtjeva koji proizlaze iz obveze obrazlaganja“ (moje isticanje). |
|
102. |
Iako je iz te sudske prakse jasno da priopćenje Komisije o načinu izračuna novčane kazne predstavlja samo „poželjnu“ mogućnost koja ne proizlazi stricto sensu iz obveze obrazlaganja, kojom se zahtijeva samo naznaka elemenata ocjene koji su Komisiji omogućili da utvrdi težinu i trajanje povrede ( 43 ), valja se upitati znači li to da Komisija može istovremeno prešutjeti metodu izračuna novčane kazne i da ne treba detaljno objasniti drastično povećanje izrečene novčane kazne u odnosu na vrlo slične presedane, i to uzimajući u obzir gore navedene presude Chalkor i KME kao i Menarini, s obzirom na to da je u njima pojašnjen domašaj obveze izvršavanja neograničene nadležnosti Općeg suda. |
|
103. |
Naime, podsjećam da je Sud, najprije pojasnio u točki 60. gore navedene presude Chalkor/Komisija da se „Smjernice ‐ za koje je Sud utvrdio da sadrže pravila postupanja koja su odraz prakse od koje uprava ne može odstupiti u nekom konkretnom slučaju bez navođenja razloga koji bi bili u skladu s načelom jednakog postupanja[ ( 44 )] ‐ ograničavaju na opis metode ispitivanja povrede koju primjenjuje Komisija kao i kriterija koje se obvezuje uzeti u obzir pri određivanju iznosa novčane kazne“. |
|
104. |
U tom kontekstu, u skladu s točkom 61. gore navedene presude Chalkor/Komisija (kao i u skladu s točkom 128. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija), „obveza obrazlaganja akata Unije ima osobitu važnost te Komisija ima obvezu obrazložiti svoju odluku i, osobito, objasniti odmjeravanje i ocjenu elemenata koje je uzela u obzir. […] Sudac mora po službenoj dužnosti provjeriti postoji li obrazloženje“ (moje isticanje). |
|
105. |
Također podsjećam da se sudskom praksom Suda ( 45 ) pojašnjava „da, iako se odluka Komisije koja je u skladu s njezinom ustaljenom praksom u odlučivanju može sažeto obrazložiti, posebno upućivanjem na tu praksu, ako ona osjetno premašuje prijašnje odluke, Komisija treba na jasan način objasniti svoje rasuđivanje“ (moje isticanje). Bez tog objašnjenja, nadzor pune jurisdikcije puno je teži. |
|
106. |
Naposljetku, napominjem da se obrazloženje Komisije čini znatno transparentnijim i detaljnijim kad Komisija „predlaže“novčanu kaznu ili periodični penal [u postupku zbog dvostruke povrede (članak 260. stavak 2. UFEU‑a)] nego kad sama „odlučuje“ o novčanoj kazni (u postupku koji se odnosi na pravo tržišnog natjecanja) ( 46 ). |
β) Drugi dio: neograničena nadležnost Općeg suda
αα) Teorija o neograničenoj nadležnosti
|
107. |
Od potpisivanja Rimskog ugovora 25. ožujka 1957. ( 47 ) Sudu Europske unije povjerena je posebna nadležnost u području izricanja kazni: neograničena nadležnost. Njome mu se omogućava, osobito u području prava tržišnog natjecanja, ne samo da ukine ili potvrdi novčanu kaznu i njezin iznos nego da je i poveća ili smanji. |
|
108. |
Kao što navodi Sud u točki 130. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija „[k]ontrola zakonitosti nadopunjena je neograničenom nadležnošću koja je sucu Unije bila priznata člankom 17. Uredbe br. 17, a sada člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Tom se nadležnošću ovlašćuje suca, povrh puke kontrole zakonitosti kazne, da ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i da, sukladno tome, ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodičnog penala[ ( 48 )]“ (moje isticanje). |
|
109. |
Iako se tekstovi Ugovora ili uredaba kojima se ta nadležnost povjerava Sudu Europske unije nisu mijenjali ( 49 ), opća načela prava Unije, stupanje na snagu Povelje (koja sukladno članku 6. stavku 1. podstavku 1. UEU‑a ima jednaku pravnu snagu kao i Ugovori) te sudska praksa ESLJP‑a kao i Suda potvrdili su da ,osobito u odnosu na novčane kazne koje izriče Komisija u području tržišnog natjecanja, neograničena nadležnost od Suda ( 50 ) zahtijeva da provede vlastitu ocjenu u tom pogledu. |
|
110. |
Iz gore navedene presude ESLJP‑a Menarini proizlazi da, među ostalim, nadzor „pune jurisdikcije“ podrazumijeva ovlast preinačenja donesene odluke u svim točkama, kako onima o činjenicama tako i onima o pravu, kao i nadležnost za rješavanje svih činjeničnih i pravnih pitanja relevantnih za spor pred Općim sudom. |
|
111. |
U svojem izdvojenom mišljenju u istom predmetu sudac Pinto de Albuquerque ispravno navodi da, „[n]ačelno, izricanje javnih kazni prelazi granice tradicionalnih funkcija uprave i mora biti u nadležnosti suca. Kad bi provjeru činjeničnih okolnosti za izricanje javne kazne mogla obavljati samo upravna tijela, bez strogog naknadnog nadzora od strane sudova, navedena bi načela [diobe vlasti i zakonitosti kazni] bila potpuno iskrivljena“ (moje isticanje). |
|
112. |
Isto tako, u gore navedenim presudama Chalkor i KME jasno se utvrdilo da nadzor pune jurisdikcije Općeg suda podrazumijeva kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata kao i ovlast ocjene dokaza, ukidanja sporne odluke i mijenjanja iznosa novčanih kazni ( 51 ). |
|
113. |
Kao što je istaknula nezavisna odvjetnica J. Kokott ( 52 ), pitanje je li Opći sud ispravno izvršio svoj nadzor pune jurisdikcije je „pravi pravni problem […]. Riječ je o dosegu pravnih zahtjeva u pogledu ispitivanja Općeg suda tvrdnji o diskriminaciji i, posebno, o dosegu nadzora koji izvršava Opći sud u tom pogledu u odnosu na Komisiju. To pitanje, o kojem se i dalje raspravlja, trenutačno je predmet sve veće pozornosti, osobito u pogledu [Povelje]. […] Člankom 47. te Povelje […] zajamčeno je temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, koje se priznaje i kao opće načelo prava Unije[ ( 53 )], […] To temeljno pravo, među ostalim, uključuje pravo da upravne odluke nadzire neovisan sud u okviru pravičnog postupka“ (moje isticanje). |
|
114. |
Nadalje, sukladno članku 49. stavku 3. Povelje koji se odnosi na načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni, sudac Unije treba jamčiti djelotvornost načela prema kojem „[s]trogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu“. |
|
115. |
Osim toga, ESLJP je također utvrdio da kontrola upravne kazne podrazumijeva da sudac provjerava i detaljno analizira primjerenost kazne u odnosu na počinjenu povredu, uzimajući u obzir relevantne čimbenike, uključujući proporcionalnost same kazne i, ako je potrebno, da izmijeni kaznu (vidjeti gore navedenu presudu Menarini, t. 64. do 66.). |
|
116. |
Isto tako, u pravu Unije načelom proporcionalnosti, koje je jedno od općih načela prava Unije (a sadržano je i u Povelji), zahtijeva se da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva kojima predmetno zakonodavstvo teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići ( 54 ). |
|
117. |
U okviru postupaka provedbe pravila tržišnog natjecanja, primjena načela proporcionalnosti podrazumijeva da novčana kazna izrečena društvu nije nerazmjerna u odnosu na ciljeve Komisije te da je njezin iznos proporcionalan povredi, posebno uzimajući u obzir njezinu težinu. U tu svrhu Opći sud treba ispitati sve relevantne elemente, kao što su ponašanje poduzetnika i njegova uloga u uspostavljanju protutržišne prakse, njegova veličina, vrijednost predmetne robe ili dobit koju je mogao ostvariti počinjenom povredom kao i cilj željenog odvraćanja te rizici koje predstavljaju takve povrede za ciljeve Unije. |
|
118. |
Drugim riječima, Opći sud treba u potpunosti izvršavati svoju neograničenu nadležnost u okviru ocjene proporcionalnosti iznosa novčane kazne ( 55 ). |
|
119. |
Nadalje, načelom nediskriminacije „zahtijeva se da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano“ ( 56 ). |
|
120. |
To podrazumijeva dvije stvari. Najprije da obrazloženje Komisije omogućava da Opći sud provede svoju ocjenu proporcionalnog i nediskriminatornog karaktera novčane kazne. Kao što je naveo Sud, „obrazloženje koje se zahtijeva člankom 253. UEZ‑a [sada članak 296. UFEU‑a] treba odgovarati naravi akta o kojemu je riječ i treba na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti“ ( 57 ) (moje isticanje), a u ovom slučaju to je nadzor pune jurisdikcije. |
|
121. |
To pak znači da ocjena Općeg suda mora biti dovoljno neovisna o onoj koju je donijela Komisija, u mjeri u kojoj se Opći sud ne može samo osloniti na iznos koji je odredila Komisija – na relativno apstraktan način, što se čini da je slučaj u ovom predmetu u pogledu osnovnog iznosa – niti se treba osjećati vezanim izračunima Komisije ili razmatranjima koje je ona uzela u obzir pri određivanju te novčane kazne ( 58 ). |
|
122. |
Kao što je Opći sud ispravno istaknuo u predmetu Volkswagen/Komisija ( 59 ) (u kojem je Sud odbio žalbu), „[n]aime, Opći sud treba, u okviru svoje nadležnosti u tom području, sam ocijeniti okolnosti predmeta kako bi odredio iznos novčane kazne“ (moje isticanje). U navedenoj presudi Opći je sud, s obzirom na sve okolnosti i razmatranja te odlučujući na temelju svoje neograničene nadležnosti, ocijenio opravdanim smanjiti iznos novčane kazne sa 102000000,00 ECU na 90000000,00 eura. |
|
123. |
Kao što je ispravno istaknuo nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ( 60 ), „uvjeti u kojima suci [Unije] mogu izvršavati neograničenu nadležnost ne mogu se definirati Smjernicama Komisije koje predstavljaju akt unutarnje organizacije te institucije“i koje su samo „soft law“ ( 61 ), dok se, kao što je napisao nezavisni odvjetnik Y. Bot ( 62 ), u stvarnosti, Opći sud „prečesto ograničava na ispitivanje je li Komisija ispravno primijenila metodologiju koju je [sama] utvrdila u svojim Smjernicama [iako] određivanje iznosa novčane kazne obično ne uključuje složene gospodarske ocjene koje može obavljati samo Komisija i koje su podvrgnute ograničenom sudskom nadzoru“. |
|
124. |
Jedan se argument često ističe protiv pristupa koji se zagovara u ovom mišljenju, odnosno da se Opći sud ne treba ili ne može „miješati“ u određivanje novčane kazne, a samim time ni u politiku tržišnog natjecanja, što je isključiva odgovornost Komisije. Ne dijelim to mišljenje jer Opći sud odlučuje samo u pojedinačnom predmetu. Komisija stoga zadržava sve svoje nadležnosti u određivanju i primjenjivanju svoje opće politike u drugim predmetima. |
|
125. |
Zaključujem, s obzirom na prethodno navedeno, a posebno na temelju točke 62. gore navedene presude Chalkor/Komisija i točke 129. gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija, da se, prema mojem mišljenju, Opći sud prilikom svojeg nadzora ne može osloniti na diskrecijski prostor kojim raspolaže Komisija ili na običnu očitu pogrešku u ocjeni koju je možda počinila u pogledu izbora elemenata koje je uzela u obzir u primjeni kriterija navedenih u Smjernicama iz 1998. ili procjeni tih elemenata, kako bi odustao od detaljne kontrole prava i činjenica ili kako ne bi zahtijevao da Komisija objasni promjenu svoje politike određivanja novčanih kazni u određenom predmetu. |
|
126. |
U svakom slučaju, u skladu sa sudskom praksom Suda, iako Opći sud može u konačnici, ako je potrebno, upućivati „na ‚diskrecijski prostor’, znatnu marginu prosudbe’ ili ‚široku marginu prosudbe’ Komisije [što prema mojem mišljenju više ne bi trebao činiti], takva upućivanja [ne mogu] spriječi[ti] Opći sud da izvrši puni i potpuni nadzor prava i činjenica koji je obvezan izvršiti“ ( 63 ) (moje isticanje). |
|
127. |
U točki 78. svoje gore navedene presude Chalkor/Komisija Sud je utvrdio da se „Opći sud nije ograničio na taj nadzor usklađenosti sa Smjernicama, već je u točki 145. pobijane presude sam kontrolirao primjerenost kazne“. |
|
128. |
Sud je također podsjetio u presudi SCA Holding/Komisija ( 64 ) da je „Opći sud nadležan ocijeniti, u okviru neograničene nadležnosti koja mu je priznata člankom 172. Ugovora o EZ‑u [sada članak 261. UFEU‑a] i člankom 17. Uredbe br. 17 [članak 31. Uredbe br. 1/2003], primjerenost iznosa novčanih kazni. Ta posljednja ocjena može opravdati iznošenje i razmatranje dodatnih informacija koje nisu navedene u odluci onako kako se zahtijeva na temelju obveze obrazlaganja predviđene člankom 190. Ugovora [sad članak 296. UFEU‑a]“ (moje isticanje). |
|
129. |
Opći sud treba stoga sam procijeniti je li novčana kazna prikladna i proporcionalna i obvezan je sam utvrditi da je Komisija doista uzela u obzir sve elemente relevantne za izračun novčane kazne, uz uvjet da se u tom pogledu također treba moći osvrnuti na činjenice i okolnosti koje su žalitelji istaknuli pred njim ( 65 ). |
|
130. |
Opći je sud već zaključivao u tom smjeru u određenim predmetima. |
|
131. |
U presudi Romana Tabacchi ( 66 ) (koja nije bila predmet žalbe pred Sudom) Opći je sud ispravno utvrdio da „[n]eograničenom nadležnosti koja je, na temelju članka 229. UEZ‑a [sad članak 261. UFEU‑a], dodijeljena Općem sudu člankom 31. Uredbe br. 1/2003, povrh obične kontrole zakonitosti kazne, kojom mu se samo omogućava da odbije tužbu za poništenje ili da poništi pobijani akt, Opći sud ovlašćuje se da zamijeni ocjenu Komisije svojom ocjenom te, sukladno tome, da izmijeni pobijani akt, čak i ako nije poništen, uzevši u obzir sve činjenične okolnosti, posebno mijenjajući izrečenu novčanu kaznu prilikom ocjenjivanja njezinog iznosa. […] po svojoj naravi, određivanje novčane kazne od strane Općeg suda nije aritmetički precizna vježba. Nadalje, Opći sud nije vezan izračunima Komisije ni njezinim Smjernicama kada odlučuje na temelju svoje neograničene nadležnosti […] nego treba donijeti vlastitu ocjenu, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta“ (moje isticanje). |
|
132. |
U točkama 283. do 285. navedene presude Opći je sud zaključio da, „[u]zevši u obzir te okolnosti, Opći sud smatra da novčana kazna u iznosu od 2,05 milijuna eura, kakvu je izrekla Komisija 20. listopada 2005., kao takva može dovesti do likvidacije žalitelja te, posljedično, do njegova nestanka s tržišta, što bi, dodatno, moglo imati velike posljedice koje žalitelj navodi u okviru svojeg petog žalbenog razloga […]. S obzirom na prethodna razmatranja i posebno uzimajući u obzir kumulativan učinak prethodno utvrđenih nezakonitosti kao i slabu financijsku snagu žalitelja, Opći sud smatra da pravična ocjena svih okolnosti slučaja zahtijeva da se konačan iznos novčane kazne izrečene žaliteljima odredi u visini od 1 milijun eura. Naime, novčana kazna tog iznosa omogućuje učinkovito suzbijanje nezakonitog ponašanja žalitelja, na način koji nije zanemariv i dovoljno je odvraćajući. Svaka kazna veća od tog iznosa bila bi neproporcionalna u odnosu na povredu koja se stavlja na teret žalitelju, ocijenjenu u svojoj ukupnosti […]. U ovom predmetu, novčana kazna u iznosu od 1 milijun eura predstavlja pravednu kaznu za ponašanje koje se stavlja na teret žalitelju“ (moje isticanje) ( 67 ). |
|
133. |
U gore navedenoj presudi Groupe Danone/Komisija (nazvanoj zabranjeni sporazum „Belgijsko tržište piva“) Sud je odbio žalbeni razlog koji se temeljio na navodnoj povredi Općeg suda pravila ne ultra petita zbog toga što je Opći sud promijenio način primjene koeficijenta za olakotne okolnosti a da u tom pogledu nije podnesen bio zahtjev jednostavno zato što je, s obzirom na to da je pitanje iznosa novčane kazne bilo upućeno Općem sudu na ocjenu, on bio ovlašten, u okviru primjene članka 229. UEZ‑a (sad članak 261. UFEU‑a) i Uredbe br. 17, koju je zamijenila Uredba br. 1/2003, ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija ( 68 ). |
|
134. |
Kao što je ispravno istaknuo nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ( 69 ), ta se ocjena može lako razumjeti ako se na funkciju neograničene nadležnosti gleda kao na dodatno jamstvo ‐ uspostavljeno u korist poduzetnika ‐ nadzora najvećeg intenziteta nad iznosom novčane kazne koja im je izrečena, a koju provodi neovisni i nepristrani sud. Takvu je kvalifikaciju neograničene nadležnosti Općeg suda kao „dodatnog jamstva“ već potvrdio Sud u okviru definiranja dosega prava na obranu poduzetnika pred Komisijom u pogledu izricanja novčanih kazni ( 70 ). |
|
135. |
Također se slažem s nezavisnim odvjetnikom P. Mengozzijem kada kaže u svojem zaključku u gore navedenom predmetu Komisija/Tomkins da takva kvalifikacija može značiti samo to da, kroz osporavanje iznosa novčane kazne pred Općim sudom, poduzetnici mogu, potpuno svjesni točnog iznosa koji je odredila Komisija, istaknuti sve prigovore, kako u pogledu zakonitosti tako i u pogledu primjerenosti izračuna iznosa kazne od strane Komisije i na taj način mogu, svim sredstvima obrane, izvan ograničenja svojstvenih kontroli zakonitosti, utjecati na uvjerenje suca o primjerenosti iznosa novčane kazne ( 71 ). No, kao što ispravno dodaje, kako bi ta funkcija dodatnog jamstva bila djelotvorna, Opći sud treba biti ovlašten ( 72 ) uzeti u obzir sve činjenične okolnosti, uključujući, primjerice, okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke koja se pred njim osporava ( 73 ), a što mu ograničenja svojstvena kontroli zakonitosti u načelu ne omogućavaju ( 74 ). |
|
136. |
Također spominjem presudu Općeg suda u predmetu Siemens Österreich i dr./Komisija (nazvanu zabranjeni sporazum „Plinom izolirani sklopni uređaji“) ( 75 ), u kojoj je Opći sud, na temelju načela individualizacije kazni i sankcija, presudio „[da, u] tom pogledu, suprotno onome što tvrdi Komisija […], ona ne može slobodno odrediti iznose koji se trebaju solidarno platiti. Naime, iz načela individualizacije kazni i sankcija proizlazi […] da svako društvo mora biti u mogućnosti iz odluke kojom mu je izrečena novčana kazna koju treba platiti solidarno s jednim ili više drugih društava zaključiti koji udio treba snositi u odnosu prema svojim solidarnim sudužnicima, nakon što se plati Komisiji. U tu svrhu Komisija treba, među ostalim, odrediti razdoblja tijekom kojih su predmetna društva bila (su)odgovorna za nezakonita ponašanja poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu te, ako je potrebno, stupanj odgovornosti navedenih društava za ta ponašanja […]. Stoga je u ovom slučaju Komisija trebala uzeti u obzir svoja utvrđenja iz uvodne izjave 468. odluke [o kojoj je riječ u navedenom predmetu] u pogledu razdoblja zajedničke odgovornosti različitih društava koja su bila dio poduzetnika VA Tech u svrhu određivanja iznosa koje ta društva trebaju solidarno platiti. Ti iznosi trebaju odražavati, koliko je to moguće, težinu različitih dijelova odgovornosti koju dijele navedena društva, kao što je utvrđeno u navedenoj uvodnoj izjavi“. |
|
137. |
Opći je sud zatim nastavio detaljno analizirati odluku Komisije te je u isto vrijeme kritizirao izbor društava koja će snositi novčanu kaznu i određivanje iznosa koji je svako od njih dužno platiti. |
|
138. |
U točki 166. svoje presude, bez upućivanja na bilo kakav diskrecijski prostor Komisije, zaključio je „da, smatrajući društva Reyrolle, SEHV i Magrini solidarno odgovornima za plaćanje novčane kazne u iznosu koji očito premašuje njihovu zajedničku odgovornost, a ne smatrajući solidarno odgovornima Siemens Österreich i KEG za plaćanje jednog dijela novčane kazne izrečene društvima SEHV i Magrini te ne smatrajući da Reyrolle treba snositi samo jedan dio novčane kazne koja mu je izrečena, Komisija je povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija“. |
|
139. |
Još se jedan primjer može pronaći u presudi Tribunal Brasserie nationale i dr./Komisija ( 76 ), u kojoj je Komisija utvrdila „[da] je obveza […] Općeg suda provjeriti je li iznos izrečene novčane kazne proporcionalan u odnosu na težinu i trajanje povrede te uravnotežiti težinu povrede i okolnosti koje je istaknuo žalitelj“. |
|
140. |
U svojoj presudi Parker Pen/Komisija ( 77 ), koja je donesena prije negoli su postojale Smjernice, nakon analize predmetne novčane kazne, Opći je sud zaključio „da novčana kazna od 700000,00 ECU izrečena žalitelju [nije bila] primjerena, posebno s obzirom na niske ukupne prihode na koje se odnosila povreda, te da je [bilo] opravdano, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, smanjiti za 400000,00 ECU iznos novčane kazne izrečene društvu Parker“. |
|
141. |
U gore navedenom predmetu Ventouris/Komisija (nazvanom zabranjeni sporazum „Grčki trajekti“), koji nije bio predmet žalbe, Opći je sud zaključio, ovaj put nakon donošenja Smjernica, da se predmetna novčana kazna treba smanjiti iz razloga pravičnosti i proporcionalnosti. Budući da je jednom odlukom Komisija sankcionirala dvije različite povrede, tim se dvama razlozima pravičnosti i proporcionalnosti nalaže da se jednog poduzetnika koji je sudjelovao samo u jednoj povredi osudi na blažu kaznu od onih koji su sudjelovali u dvije povrede. Prema mišljenju Općeg suda, računajući novčane kazne na temelju jedinstvenog osnovnog iznosa za sve poduzetnike, prilagođenog u skladu s njihovom veličinom, ali bez razlikovanja u pogledu njihova sudjelovanja u jednoj ili dvije sankcionirane povrede, Komisija je poduzetniku koji je proglašen odgovornim za sudjelovanje u samo jednoj povredi, izrekla novčanu kaznu neproporcionalnu u odnosu na težinu počinjene povrede ( 78 ). |
|
142. |
Suprotno tome, (i to nakon gore navedenih presuda Chalkor i KME kao i Menarini!), Opći je sud u predmetu Dow Chemical/Komisija (nazvanom zabranjeni sporazum „Kloropren guma“) ( 79 ) zaključio da „u ovom slučaju nije potrebno da, u ovom stadiju, Opći sud u nedostatku bilo kakvog utvrđenja nezakonitosti [sporne] odluke, kao što je bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda BASF i UCB/Komisija[ ( 80 )], ponovno izračuna iznos novčane kazne izrečene žalitelju, nego treba obaviti kontrolu zakonitosti primjene Smjernica iz 2006. od strane Komisije na njegovu situaciju“ (moje isticanje), što je i pristup iz pobijane presude. |
|
143. |
Ističem da je stvarna kontrola novčanih kazni od strane Općeg suda u okviru njegove neograničene nadležnosti sve potrebnija jer iznos novčanih kazni koje izriče Komisija ne prestaje rasti. Bez namjere za davanje potpunog pregleda navodim samo neke primjere: u predmetu Microsoft (koji je Komisija navela na raspravi) društvu Microsoft izrečena je novčana kazna od 497 milijuna eura 2004., kojoj su dodani periodični penali od 280,5 milijuna eura 2006., periodični penali od 899 milijuna eura 2008. kao i novčana kazna od 561 milijun eura 2013. ( 81 ). S druge strane, društvu Intel izrečena je novčana kazna od 1,06 milijardi eura ( 82 ). Novčana kazna društvu Saint‑Gobain 2008. iznosila je 896 milijuna eura (zajedno s ukupno 1,38 milijardi eura za zabranjeni sporazum „Automobilsko staklo“) ( 83 ), a novčana kazna društvu Siemens 2007. iznosila je više od 396 milijuna eura (zajedno s ukupno 750 milijuna eura za zabranjeni sporazum „Plinom izolirani sklopni uređaji“) ( 84 ). U zabranjenom sporazumu proizvođača dizala novčane kazne ukupno su iznosile gotovo jednu milijardu eura ( 85 ). Konačno, 2012. Komisija je izrekla novčanu kaznu od 1,47 milijardi eura dvama kartelima između proizvođača katodnih cijevi za televizore i računalne monitore ( 86 ). |
|
144. |
Što se tiče važnosti kontrole izračuna novčanih kazni od strane Suda, a koja se zagovara i u ovom mišljenju, mogao bih podsjetiti na ono što je rekao nezavisni odvjetnik A. Tizzano u gore navedenom predmetu Dansk Rørindustri i dr./Komisija ( 87 ) u kojem je napomenuo da je njegovo ispitivanje u tom predmetu „pokazalo da metoda izračuna koju je primijenila Komisija predstavlja određeni rizik u pogledu pravičnosti sustava […]. Ne čini nam se kao da je potpuno u skladu sa zahtjevima individualizacije i stupnjevanja „kazne“ […] da je, kao u ovom slučaju, dio računskih operacija formalnog i apstraktnog karaktera te stoga konkretno ne utječe na konačan iznos novčane kazne. Ne može se zanemariti ni činjenica da, iz istog razloga, postoji rizik da se neće postići cilj veće transparentnosti koji se nastoji ostvariti Smjernicama […]. Osim toga, postoji rizik da to pooštravanje [politike Komisije u području novčanih kazni koja je stroža te je dovela do povećanja razina novčanih kazni] ‐ s obzirom na to da se temelji na metodologiji izračuna koja se temelji na paušalnim iznosima – najviše osjete mali i srednji poduzetnici […]. Tako se počinju ocrtavati obrisi nove i problematičnije situacije nego što je bila ona tijekom koje metodologija koju je primjenjivala Komisija načelno nije dovodila do premašivanja granice od 10% ukupnog prihoda tijekom izračuna, pa je tako iznos novčane kazne lakše i izravnije mogao odražavati sve činjenične okolnosti […]. Valja se, dakle, upitati ne upućuju li navedene posljedice novog smjera politike određivanja novčanih kazni da bi bilo poželjno napraviti zaokret kojem bi se omogućilo jamčenje rezultata u skladu sa zahtjevima pravičnosti i razumnosti kazne u svim slučajevima“ (moje isticanje). |
|
145. |
Te oštre kritike nezavisnog odvjetnika A. Tizzana u navedenom predmetu jasno pokazuju da nije samo poželjno ili dopustivo, već uistinu nužno da Opći sud potpuno i neovisno izvršava ( 88 ) svoju kontrolu nad novčanim kaznama Komisije ( 89 ). |
ββ) Primjena teorije o neograničenoj nadležnosti na predmetni spis
|
146. |
Kako bi se procijenila kontrola novčane kazne koju provodi Opći sud i žalbeni razlozi žalitelja koji se odnose na povredu načela proporcionalnosti, nediskriminacije, individualizacije kazni kao i na obvezu obrazlaganja Komisije u pogledu iznosa novčane kazne valja se vratiti na spornu odluku. |
|
147. |
U uvodnoj izjavi 756. sporne odluke Komisija je navela da se zlouporaba mogla kvalificirati kao vrlo teška povreda čak i da nije nužno bila ujednačene težine tijekom cijelog razdoblja povrede. U uvodnoj izjavi 757. Komisija je samo navela da osnovni iznos novčane kazne koja se trebala izreći žaliteljima, kako bi odražavao težinu povrede, treba – „u svjetlu posebnih okolnosti predmeta“ – utvrditi u iznosu od 90 milijuna eura. |
|
148. |
Pred Općim sudom žalitelji su tvrdili da je Komisija povrijedila načela individualizacije kazni, proporcionalnosti i jednakosti postupanja kao i svoju obvezu obrazlaganja određujući osnovni iznos novčane kazne na 90 milijuna eura. Kao prvo, taj osnovni iznos novčane kazne izrečene društvu Telefónica na temelju težine povrede bio je drugi najveći osnovni iznos ikada izrečen u području zlouporabe vladajućeg položaja. S druge strane, taj je iznos bio devet odnosno deset puta veći od osnovnog iznosa novčane kazne izrečene 2003. društvima Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive za zlouporabu vladajućeg položaja u istom sektoru, iako: (i.) te su dvije odluke, kao i ona kojom se osuđuje društvo Telefónica bile donesene na temelju Smjernica iz 1998. te su u njima primijenjena ista pravila izračuna; (ii.) predmetna ponašanja u ta tri predmeta odvijala su se djelomice istovremeno i bila su slične naravi, i (iii.) ta se tri predmeta odnose na tržišta pristupa internetu u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, koja pokazuju velike sličnosti u pogledu veličine, gospodarskog značaja i faze rasta. Očita neproporcionalnost između osnovnog iznosa za društvo Telefónica i onih za društva Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom još je izraženija činjenicom da je u slučaju društva Telefónica osnovni iznos bio povećan za 25% radi postizanja odvraćajućeg učinka, a to povećanje nije primijenjeno na Wanadoo Interactive ni na Deutsche Telekom unatoč veličini tih poduzetnika. Uzimajući u obzir odvraćajući učinak, iznos novčane kazne izrečene društvu Telefónica s obzirom na težinu povrede (112,5 milijuna eura) jest u konačnici 12,5 puta odnosno 11,25 puta viši od novčane kazne izrečene društvu Wanadoo Interactive odnosno društvu Deutsche Telekom za sličnu ili čak i težu zlouporabu vladajućeg položaja. |
|
149. |
Nadalje, prema mišljenju žalitelja, pretjeranost osnovnog iznosa od 90 milijuna eura za novčanu kaznu izrečenu društvu Telefónica još je očitija ako je usporedimo s novčanom kaznom određenom u predmetu Deutsche Post AG 2001. ( 90 ). U tom predmetu Komisija je odredila osnovni iznos od samo 12 milijuna eura iako je, utvrdila, među ostalim: (i.) da povreda treba biti kvalificirana kao „teška“; (ii.) da je rabate za vjernost koje su odobrili poduzetnici na vladajućem položaju „već više puta osudio Sud“ i (iii.) da je „politika određivanja rabata i cijena [društva Deutsche Post AG] imala velike negativne posljedice na tržišno natjecanje“, te je [društvu Deutsche Post AG] omogućila zadržavanje udjela na njemačkom tržištu za slanje paketa u okviru kataloške prodaje većeg od 85%. |
|
150. |
Koje je stajalište Općeg suda o navedenome? |
|
151. |
Kao prvo, što se tiče načela nediskriminacije, u točkama 424. do 427. pobijane presude (samo četiri točke) Opći sud odbija argumente žalitelja jednostavno smatrajući da ranija praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja i može imati samo indikativni karakter. |
|
152. |
Kao drugo, što se tiče načela proporcionalnosti, u točkama 428. do 432. pobijane presude (ukupno pet točaka) Opći je sud odbio argumente žalitelja samo navodeći u biti da Komisija raspolaže diskrecijskim prostorom pri određivanju iznosa novčane kazne kako bi usmjerila ponašanje poduzetnika u smislu poštovanja pravila tržišnog natjecanja. U stvari, Opći sud u tom pitanju preuzima objašnjenja Komisije o kvalifikaciji povrede kao „vrlo teške“ te, u samo jednoj točki (432.)„provodi analizu“ i zaključuje da početni iznos od 90 milijuna eura nije neproporcionalan. |
|
153. |
Kao treće, što se tiče načela individualizacije kazni, (samo) u točki 433. pobijane presude Opći sud upućuje na sudsku praksu, prema kojoj prilikom ocjene težine povrede u svrhu određivanja iznosa novčane kazne Komisija treba voditi računa o odvraćajućem karakteru svojeg postupanja, posebno kada je riječ o povredama koje su posebno štetne za ostvarivanje ciljeva Unije. Odvraćanje mora biti u isto vrijeme posebno i općenito. Kažnjavajući pojedinačne povrede, novčane su kazne također sastavni dio opće politike poštovanja pravila tržišnog natjecanja od strane poduzetnika. Opći sud zaključuje da iz sporne odluke proizlazi da se, u ovom slučaju, novčana kazna izračunala vodeći računa o posebnoj situaciji društva Telefónica. Stoga žalitelji ne mogu tvrditi da je opći odvraćajući učinak novčane kazne bio „prvi i krajnji cilj novčane kazne“. |
|
154. |
Konačno, što se tiče navodne povrede obveze obrazlaganja i djelotvorne sudske zaštite, u točkama 434. i 435. pobijane presude (samo dvije točke) Opći sud odbija argumente žalitelja i samo potvrđuje da Komisija nije povrijedila minimalne zahtjeve u tom području jer je navela elemente ocjene koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. Štoviše, Opći sud još jednom dodaje da, kako praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, Komisija nije obvezna navesti razloge zbog kojih je osnovni iznos novčanih kazni izrečenih žaliteljima znatno veći od iznosa novčanih kazni izrečenih društvima Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom. |
|
155. |
Nakon što sam pročitao ovih 12 točaka (od njih 465!) ( 91 ), koje ne sadrže gotovo nikakvu pravu analizu od strane Općeg suda, smatram da on očito nije, u smislu načela nediskriminacije, proporcionalnosti, individualizacije kazni i u smislu obveze obrazlaganja Komisije iznosa novčane kazne, izvršio nadzor pune jurisdikcije koji treba izvršiti. |
|
156. |
Što se tiče navodne povrede načela nediskriminacije, Opći sud samo upućuje na indikativan karakter iznosa novčanih kazni koje je izrekla Komisija u svojim prethodnim odlukama, ali ne ističe da, u ovom slučaju, određene prethodne odluke Komisije sadržavaju posebno vrijedne uvide. Osobito zato što Komisija nije navela (što je prema mišljenju Suda bilo poželjno, a prema mojem mišljenju nužno) metodu izračuna osnovnog iznosa od 90 milijuna eura, niti je u dovoljnoj mjeri obrazložila razliku između tog iznosa i onog izrečenog u drugim vrlo sličnim odlukama poput odluka Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive. |
|
157. |
Opći je sud čak zaboravio vlastitu sudsku praksu, s obzirom na to da je u točki 316. gore navedene presude Archer Daniels Midland/Komisija (što je potvrđeno i u presudi E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, t. 262., nakon pobijane presude), naveo da, „[k]ada je riječ o usporedbama […] s drugim odlukama Komisije donesenima u području novčanih kazni, proizlazi da te odluke mogu biti relevantne u pogledu poštovanja načela jednakog postupanja samo ako je dokazano da se činjenice iz predmeta u tim drugim odlukama, poput predmetnih tržišta, proizvoda, zemalja, poduzetnika i razdoblja, mogu usporediti s činjenicama u ovom predmetu“ (moje isticanje). Naime, očito je da je, ako načelno ranija praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, ovaj argument ograničen načelom nediskriminacije na temelju kojeg se u usporedivim situacijama ne smije postupati na različit način ( 92 ). |
|
158. |
Načelo „jednakog kažnjavanja za isto postupanje“ također je navedeno u Smjernicama iz 1998. ( 93 ) i primjenjuje se osobito kad su okolnosti koje su dovele do izricanja novčane kazne, kao što su mjerodavna tržišta, vrsta povrede, proizvodi, poduzetnici ili razdoblje povrede, doista slične, što je čini se ovdje slučaj, osim ako se, na temelju dodatnih podataka koje dostavi Komisija na zahtjev Općeg suda, dokaže suprotno. |
|
159. |
U ovom je slučaju Opći sud trebao barem zahtijevati od Komisije da vrlo jasno objasni zašto je izrekla početni iznos od 90 milijuna eura (te kako je došla do tog iznosa), iako je: (i.) riječ o drugoj najvećoj novčanoj kazni nakon one izrečene društvu Microsoft [odluka C(2004) 900] te je početni iznos u ovom slučaju premašio za više od 40% treći po redu najveći početni iznos (onaj izrečen društvu AstraZeneca ( 94 )), iako je u ta posljednja dva predmeta predmetno zemljopisno tržište premašivalo državno područje jedne države članice; (ii.) sporni iznos bio 4,5 puta veći od najmanjeg iznosa predviđenog Smjernicama iz 1998. za izračun novčanih kazni u slučaju „vrlo teških“ povreda, i (iii.) navedeni iznos deset odnosno devet puta veći od „osnovnog iznosa“ izrečenog društvima Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive za slične prakse, tržišta, proizvode i poduzetnike. |
|
160. |
U pogledu stupnja težine povrede („teška“ ili „vrlo teška“) žalitelji su pred Općim sudom tvrdili da se: (i.) zlouporaba vladajućeg položaja na zemljopisnom tržištu ograničenom na državno područje jedne države članice do sad kvalificirala kao teška i da su (ii.) elementi koje je istaknula Komisija kako bi opravdala upućivanje na zemljopisno stajalište (veličina španjolskog tržišta i poteškoće stranih operatora pri ulasku na tržište) također postojali u odlukama Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive, u kojima se, međutim, povreda nije kvalificirala kao „vrlo teška“, suprotno ocjeni Komisije u njihovom spisu, i to čak i za razdoblje prije objave odluke Deutsche Telekom. Ovdje se Opći sud ponovno ograničava na utvrđivanje da praksa u odlukama Komisije ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja. Međutim, ako Komisija na temelju veličine tržišta kvalificira povredu kao „vrlo tešku“, ne bi li Opći sud trebao uzeti u obzir činjenicu da, za tržišta većeg raspona (Francuska i Njemačka), Komisija nije smatrala taj kriterij dovoljnim za kvalifikaciju povrede kao „vrlo teške“? |
|
161. |
Nadalje, ako je kriterij s pomoću kojeg se povreda može odrediti kao „vrlo teška“ u smislu Smjernica iz 1998. onaj je li predmetna zlouporaba ozbiljna („clear‑cut“), nije moguće donijeti zaključak u tom smislu a da se barem ne uputi na praksu u odlukama Komisije. U stvarnosti, same Smjernice iz 1998. upućuju na praksu u odlukama Komisije u svrhu pojašnjenja pojma „vrlo teške“ povrede ( 95 ). Štoviše, sporna odluka opravdava kvalifikaciju zlouporabe ozbiljnom na temelju prakse u odlukama Komisije ( 96 ). Opći je sud tako pomiješao sudsku praksu koja se odnosi na navodni indikativan karakter iznosa novčanih kazni izrečenih u prethodnim odlukama i tumačenje Smjernica iz 1998. u svrhu utvrđivanja manje teškog, teškog ili vrlo teškog karaktera povrede. U njima se naime upotrebljava kriterij „ozbiljne zlouporabe“ u svrhu kažnjavanja ponašanja koja su nedvojbeno nezakonita, koji se, u pogledu zlouporabe, može utvrditi samo upućivanjem na presedane. |
|
162. |
Nadalje, slažem se s četvrtim prigovorom prvog dijela osmog žalbenog razloga žalitelja (točka 414. žalbe) u kojem kritiziraju točke 415. do 420. pobijane presude tvrdeći da je Opći sud propustio uzeti u obzir promjenjivi intenzitet težine povrede tijekom razdoblja trajanja povrede. U tom se pogledu mogu kritizirati tvrdnje Općeg suda navedene u točkama 418. i 419. pobijane presude, prema kojima je Komisija ispravno smatrala da se povreda trebala kvalificirati kao „vrlo teška“ za cijelo predmetno razdoblje i da je Komisija u određivanju početnog iznosa novčane kazne, usprkos kvalificiranju povrede kao „vrlo teške“ za cijelo navedeno razdoblje, doista uzela u obzir promjenjiv intenzitet povrede. Stoga je Opći sud povrijedio svoju obvezu izvršavanja nadzora pune jurisdikcije time što nije provjerio je li se osnovnim iznosom novčane kazne doista uzela u obzir promjenjivost težine povrede, osobito kad je riječ o razdoblju prije objave odluke Deutsche Telekom. |
|
163. |
U pogledu navodne povrede načela proporcionalnosti i individualizacije kazni, Opći je sud osobito štur i poziva se isključivo na vrlo općenita razmatranja: na diskrecijski prostor Komisije (točka 430. pobijane presude), logiku paušalnog iznosa Smjernica iz 1998. (točka 431.), na obvezu Komisije da odredi novčanu kaznu razmjerno elementima koji su se uzeli u obzir radi ocjene težine povrede te da te elemente primijeni na smislen i objektivno opravdan način, a da nikad nije provjerio je li primjena tih elemenata doista bila smislena i objektivno opravdana u predmetnom slučaju. U točki 432. pobijane presude zaključuje da, „[s] obzirom na činjenicu da se, s jedne strane, zlouporaba društva Telefónica treba smatrati ozbiljnom zlouporabom za koju postoje presedani i koja ugrožava cilj stvaranja unutarnjeg tržišta za telekomunikacijske mreže i usluge i, s druge strane, da je ta zlouporaba imala značajan utjecaj na španjolsko maloprodajno tržište (uvodne izjave 738. do 757. [sporne] odluke), početni iznos novčane kazne od 90 milijuna eura ne može se smatrati neproporcionalnim.“ |
|
164. |
Iako se sudskom praksom Općeg suda ( 97 ) nalaže da se novčana kazna izračuna vodeći računa o individualnoj situaciji predmetnog društva, što znači da valja utvrditi je li, u ovom predmetu, načelo odvraćajućeg učinka novčane kazne neopravdano prevladalo nad načelom individualizacije kazni, Opći sud u točki 433. pobijane presude samo posve jednostavno konstatira da se novčana kazna „izračunala u ovom slučaju vodeći računa o individualnoj situaciji društva Telefónica“. |
|
165. |
Opći sud dolazi do tih zaključaka a da nije pridao važnost većem broju elemenata koji su trebali privući njegovu pažnju i to posebno: (i.) da su odluke Deutsche Telekom, Wanadoo Interactive i Telefónica donesene na temelju Smjernica iz 1998., to jest primjenom jednakih pravila za izračun; (ii.) da su se ponašanja ispitana u tim trima predmetima odvijala djelomično istodobno i da su (vrlo) slična ( 98 ): praksa neumjerenih cijena u slučaju Wanadoo Interactive i praksa pretjeranog snižavanja marži u slučaju Deutsche Telekom i Telefónica; (iii.) da se ta tri predmeta odnose na tržišta pristupa internetu u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj koja su vrlo slična u pogledu veličine i gospodarskog značaja; (iv.) da su poduzetnici kažnjeni u tim trima predmetima tradicionalni telekomunikacijski operatori (ili jedno od njihovih društava kćeri u slučaju Wanadoo Interactive) vrlo sličnog ukupnog prihoda ( 99 ), i (v.) da bi se određenim elementima barem u teoriji mogao zagovarati manji osnovni iznos u usporedbi s onim izrečenim u predmetu Deutsche Telekom u kojem: (a) veleprodajne su cijene bile veće od maloprodajnih pa je društvo Deutsche Telekom moglo biti svjesno pretjeranog snižavanja marži a da nije moralo voditi računa o troškovima; (b) njemački je regulator utvrdio postojanje negativnih marži; (c) bila je riječ o proizvodima koji čine osnovnu infrastrukturu, i (d) prema mišljenju žalitelja, španjolski su propisi bili stroži od njemačkih tijekom spornog razdoblja ( 100 ) (iako Komisija osporava tu zadnju točku). |
|
166. |
Komisija je tvrdila pred Sudom da se „zaključak Općeg suda u točki 432. temelji na detaljnom ispitivanju ‚elemenata iz spisa’ i navodima stranaka“ te da je Opći sud doista provjerio je li novčana kazna bila neproporcionalna. Kao odgovor na pitanje Suda postavljeno na raspravi o tim „elementima iz spisa“, zastupnik Komisije jednostavno je rekao da misli „da bi se tim elementima iz spisa [trebali] smatrati dokumenti, dokazi, sudska ispitivanja koja su predložile [stranke]“, objašnjavajući u biti da se osnovni iznos od 90 milijuna eura nalazi u sredini (rekao je „neka vrsta srednjeg puta“) između početne točke određene u Smjernicama iz 1998., odnosno 20 milijuna eura i osnovnog iznosa od 185 milijuna eura u gore navedenom predmetu Microsoft. Teško je naći u tom argumentu uvjerljivo objašnjenje golemog povećanja osnovnog iznosa u odnosu na slične spise, osobito zato što je riječ o drugom najvećem osnovnom iznosu nakon onog primijenjenog u predmetu Microsoft. Nadalje, čak i ako se o tim pitanjima raspravljalo na raspravi pred Općim sudom (kao što tvrdi Komisija), to se ipak ne vidi iz pobijane presude. |
|
167. |
Što se tiče povećanja osnovnog iznosa novčane kazne u svrhu odvraćanja (točke 437. do 443. pobijane presude), (zbog čega se Opći sud trebao zapitati o tome je li veliko povećanje osnovnog iznosa opravdano istim ciljevima odvraćanja), Opći je sud, u točki 439., samo potvrdio razmatranje Komisije općim upućivanjem na uvodne izjave sporne odluke a da nije ispitao primjerenost multiplikativnog faktora od 1,25, i to ponovno bez izvršavanja stvarnog nadzora pune jurisdikcije. Opći sud nije u tom dijelu analizirao ni usporedbu s odlukama Deutsche Telekom i Wanadoo Interactive, u kojima novčana kazna nije bila povećana na ime postizanja odvraćajućeg učinka, time ne primjenjujući sudsku praksu prema kojoj obveza obrazlaganja treba biti jasnija, s obzirom na to da „odluka osjetno premašuje prethodne odluke“ (vidjeti bilješku 45. ovog mišljenja). |
|
168. |
Štoviše, u točki 441. pobijane presude Opći sud nije ispravno analizirao eventualnu povredu načela nediskriminacije s obzirom na to da su ukupni prihodi žalitelja bili stvarno usporedivi s ukupnim prihodima društava Wanadoo Interactive i Deutsche Telekom ( 101 ), za koje Komisija nije smatrala potrebnim izreći uvećanu novčanu kaznu radi postizanja odvraćajućeg učinka. Opći se sud ovdje opet skriva iza sudske prakse prema kojoj praksa u odlukama ne može predstavljati pravni okvir u pogledu novčanih kazni. |
|
169. |
Čini mi se da je Opći sud počinio jednaku pogrešku u ispitivanju, u točkama 444. do 452. pobijane presude, kvalifikacije ponašanja žalitelja kao „dugotrajne povrede“. Naime, u točkama 448.do 450. pobijane presude Opći sud nije razlikovao dva razdoblja povrede (što je, prema mojem mišljenju, bilo nužno), jedno prije, a drugo poslije donošenja odluke Deutsche Telekom, niti je ocijenio težinu povrede u svakom razdoblju. Opći sud upućuje na točke 356. do 369. kao i na točku 419. pobijane presude i samo navodi da „početni iznos novčane kazne […] već [odražava] različite intenzitete povrede“. Međutim, kao što sam već napomenuo, nije posve jasno odražava li uistinu (i kako) početni iznos te različite intenzitete. U svakom slučaju, Opći sud to ne analizira. Međutim, Opći sud ne osporava činjenicu da je u odluci Deutsche Telekom Komisija procijenila da razlika u težini povrede tijekom ispitanog razdoblja implicira (i.) prekvalificiranje povrede koja je prvotno proglašena „vrlo teškom“ u „tešku“ te opravdava (ii.) smanjenje novčane kazne povećane na temelju njezina trajanja. Komisija je naime smatrala da je ograničeni manevarski prostor kojim je Deutsche Telekom raspolagao u prilagodbi svojih cijena nakon 2002. opravdavao kvalificiranje povrede kao „manje teške“ od tog datuma i da stoga nije bilo potrebe povećati novčanu kaznu nakon toga datuma ( 102 ). |
|
170. |
Konačno u točki 461. pobijane presude Opći se sud pri ispitivanju navodno novog karaktera predmeta poziva na svoje rasuđivanje o postojanju jasnih i predvidljivih presedana. U tom pogledu Opći je sud primijenio očito pogrešan kriterij, odnosno kriterij pravne sigurnosti te je zanemario činjenicu da je jedna od olakšavajućih okolnosti određenih Smjernicama iz 1998. i postojanje opravdane sumnje od strane poduzetnika da njegovo postupanje doista predstavlja povredu. Smatram međutim da je takva opravdana sumnja mogla postojati barem do listopada 2003., datuma objave odluke Deutsche Telekom s obzirom na to da je moguće da žalitelji nisu mogli uočiti granice opravdanog povjerenja koje je vodeći operator mogao imati u postupanje CMT‑a. Sam Opći sud priznaje u točki 361. pobijane presude da „kao što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 735. pobijane odluke, odluka Deutsche Telekom također predstavlja presedan kojim se pojašnjavaju uvjeti primjene članka 82. UEZ‑a u pogledu gospodarske djelatnosti koja podliježe posebnim sektorskim ex ante propisima“. |
|
171. |
Jedini argument žalitelja u ovome dijelu žalbe koji mi se ne čini osnovanim odnosi se na datum okončanja povrede. Žalitelji (točka 449. žalbe) kritiziraju točku 451. pobijane presude, tvrdeći kako se čini da je Opći sud prihvatio da je Komisija dokazala postojanje povrede samo do kraja prve polovice 2006. Stoga je Opći sud prebacio teret dokazivanja, presudivši da žalitelji nisu dokazali da nije bilo pretjeranog snižavanja marži tijekom druge polovice 2006. iako je bila obveza Komisije da utvrdi postojanje povrede. Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu, s obzirom na to da nijedan element iz spisa koji su predočili žalitelji ne pokazuje promjene cijene od lipnja do prosinca 2006. Dakle, nije bilo prebacivanja tereta dokazivanja, nego je odluka bila temeljena na podacima koji su se nalazili u spisu. Naime, Komisija je u svojoj odluci dokazala da se nacionalni i regionalni veleprodajni proizvodi nisu mijenjali do 21. prosinca 2006. te da su maloprodajne cijene ostale nepromijenjene od rujna 2001., a da žalitelji nisu tvrdili da je došlo do bilo kakve promjene troškova koje je Komisija uzela u obzir (točka 451. pobijane presude). |
|
172. |
Iz prethodno navedenog proizlazi da osmi žalbeni razlog kao i deseti žalbeni razlog, čini mi se, treba u velikom dijelu prihvatiti, u mjeri u kojoj Opći sud nije izvršio svoju neograničenu nadležnost te je time počinio pogreške koje se tiču prava pri ispitivanju navodne povrede načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni kao i obvezu obrazlaganja. |
|
173. |
Ne tvrdim da je uistinu i došlo do povrede tih načela, nego da Opći sud nije ispravno provjerio na temelju svoje neograničene nadležnosti je li odluka Komisije o novčanoj kazni bila u skladu s tim načelima. |
|
174. |
U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda, on može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. U ovom slučaju, stanje postupka ne dopušta da se o sporu konačno odluči. |
V – Zaključak
|
175. |
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
|
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Presuda od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (T‑336/07, u daljnjem tekstu: pobijana presuda).
( 3 ) Odluka od 4. srpnja 2007. o postupku provedbe članka [102. UFEU‑a] (predmet COMP/38.784 – Wanadoo España/Telefónica, u daljnjem tekstu: sporna odluka).
( 4 ) Uredba Vijeća od 6. veljače 1962. Prva uredba o provedbi članaka [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.).
( 5 ) Odluka Komisije 2003/707/EZ od 21. svibnja 2003. o postupku provedbe članka [102. UFEU‑a] (Predmeti COMP/C 1/37.451, 37.578, 37.579 – Deutsche Telekom AG) (SL L 263, str. 9., u daljnjem tekstu: odluka Deutsche Telekom). U tom pogledu vidjeti presudu od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija (C-280/08 P, Zb., str. I-9555.) kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu.
( 6 ) U ovom mišljenju upotrebljavam isključivo pojam „pretjerano snižavanje marži“.
( 7 ) Uredba Vijeća od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) primjenjiva od 1. svibnja 2004.
( 8 ) Zahtjev upućen Sudu (koji bi trebao sadržavati samo pravne argumente) bio je dulji od ispravljenog zahtjeva pred Općim sudom! Osim toga, u njemu se nalaze točke koje su gotovo nerazumljive, poput točke 298. u kojoj se nalazi rečenica od 121 riječi.
( 9 ) „SSNIP“ je kratica od small but significant and non‑transitory increase in price (test malenog, ali značajnog i neprelaznog povećanja cijena).
( 10 ) Obavijest Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja [Unije] (SL 1997, C 372, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 18.).
( 11 ) Odnosno, tržište na kojem bi kupci i konkurenti društva Telefónica mogli reproducirati svoju mrežu, te bi stoga bili u mogućnosti vršiti učinkovit konkurentski pritisak bez obzira na svoj udio na tržištu.
( 12 ) Presuda od 17. veljače 2011. (C-52/09, Zb., str. I-527.).
( 13 ) Presuda od 17. prosinca 1998. (C-185/95 P, Zb., str. I-8417., t. 141.).
( 14 ) Valja napomenuti da će veliko vijeće Suda ponovno raspravljati o načelnim pitanjima vezanima uz trajanje postupka pred Općim sudom u predmetu Kendrion/Komisija (C‑50/12, u tijeku pred Sudom, u sklopu kojeg je nezavisna odvjetnica E. Sharpston iznijela svoje mišljenje 30. svibnja 2013.), odnosno, među ostalim, o dosegu gore navedene presude Baustahlgewebe/Komisija (u kojoj je Sud smanjio novčanu kaznu s obzirom na prekomjerno trajanje postupka pred Općim sudom) u pogledu presude od 16. srpnja 2009., Der GrünePunkt – Duales System Deutschland/Komisija (C-385/07 P, Zb., str. I-6155.) (kojom nije izrečena nikakva novčana kazna i u kojoj je Sud naveo žaliteljici da može podnijeti tužbu za naknadu štete pred Općim sudom).
( 15 ) Presuda od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija (C-403/04 P i C-405/04 P, Zb., str. I-729., t. 116. i 117. kao i navedena sudska praksa).
( 16 ) Presuda Suda kojom se potvrđuje valjanost akta institucija Unije ne smatra se elementom kojim se dopušta iznošenje novih tužbenih razloga, s obzirom na to da se njome samo potvrđuje poznati pravni položaj tužitelja u trenutku podnošenja tužbe (vidjeti presudu od 1. travnja 1982., Dürbeck/Komisija, 11/81, Zb., str. 1251., t. 17.).
( 17 ) Vidjeti presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C-204/00 P, C-205/00 P, C-211/00 P, C-213/00 P, C-217/00 P i C-219/00 P, Zb., str. I-123., t. 71. do 73. i navedena sudska praksa) i od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija (C-322/07 P, C-327/07 P i C-338/07 P, Zb., str. I-7191., t. 104.).
( 18 ) Komisija je objasnila u svojem odgovoru pred Općim sudom (točka 15. odgovora na tužbu) da su navodi društva Telefónica očito bespredmetni jer su sve točke za koje je društvo Telefónica tvrdilo da se nije imalo prilike izjasniti u vezi s njima bile dodatni elementi obrazloženja.
( 19 ) Presuda od 26. studenoga 1998. (C-7/97, Zb., str. I-7791.).
( 20 ) Presuda od 28. lipnja 2005. (C-189/02 P, C-202/02 P, C-205/02 P do C-208/02 P i C-213/02 P, Zb., str. I-5425.).
( 21 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.).
( 22 ) Točke 276., 289., 293., 295., 330., 336., 366., 371., 374. i 482. žalbe.
( 23 ) Točke 276., 288., 289., 295. i 298. žalbe.
( 24 ) Vidjeti točke 295. i 482. žalbe i presudu Općeg suda od 30. studenoga 2000. (T-5/97, Zb., str. II-3755.).
( 25 ) Odluka kojom je Komisija donijela zaštitne mjere i pojasnila uvjete koji se moraju ispuniti kako bi se takvo ponašanje moglo smatrati zlouporabom [Odluka Komisije 76/185/EZUČ od 29. listopada 1975. o donošenju zaštitnih mjera koje se odnose na National Coal Board, National Smokeless Fuels Ltd i National Carbonizing Company Ltd (SL 1976, L 35, str. 6.)].
( 26 ) Vidjeti Odluku Komisije 88/518/EEZ od 18. srpnja 1988. o postupku provedbe članka [102. UFEU‑a] (IV/30.178 – Napier Brown – British Sugar) (SL L 284, str. 41., uvodna izjava 66.).
( 27 ) Prema gore navedenoj presudi TeliaSonera Sverige (t. 69.) može se primijetiti da je nužnost proizvoda relevantna u okviru ocjene učinaka pretjeranog snižavanja marži. Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu.
( 28 ) SL 1998, C 265, str. 2. (t. 117. do 119.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 55.).
( 29 ) Odluka Komisije od 16. srpnja 2003. o postupku provedbe članka [102. UFEU‑a] (predmet COMP/38.233 – Wanadoo Interactive, u daljnjem tekstu: odluka Wanadoo Interactive). U tom pogledu vidjeti presudu od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija (C-280/07 P, Zb., str. I-2369.) kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu. Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik J. Mazák naveo u svojem mišljenju (t. 57.) u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige, „iako dinamična tržišta ili tržišta koja su u snažnom porastu nisu izuzeta od primjene članka 102. UFEU‑a, Komisija i dalje [treba], ako je to opravdano, intervenirati na takvim tržištima s osobitim oprezom mijenjajući, ako je potrebno, [svoj] uobičajeni pristup, kao što je uspješno učinila u predmetu Wanadoo [Interactive]“.
( 30 ) Redom, presude od 29. lipnja 2006. (C-289/04 P, Zb., str. I-5859.) i od 17. lipnja 2010. (C-413/08 P, Zb., str. I-5361.).
( 31 ) Vidjeti osobito presudu od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, nazvanu zabranjeni sporazum „Karton“ (C-291/98 P, Zb., str. I-9991., t. 91. do 101.).
( 32 ) Presuda od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija (C‑549/10 P, t. 104.). Vidjeti također presude od 21. rujna 2006., JCB Service/Komisija (C-167/04 P, Zb., str. I-8935., t. 205.) i od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija (C-125/07 P, C-133/07 P, C-135/07 P i C-137/07 P, Zb., str. I-8681., t. 233.).
( 33 ) Vidjeti gore navedene presude Tomra Systems i dr./Komisija (t. 105.) i, u istom smislu, Dansk Rørindustri i dr./Komisija (t. 227.).
( 34 ) Vidjeti presudu Općeg suda od 9. rujna 2010., Tomra Systems i dr./Komisija (T-155/06, Zb., str. II-4361., t. 314.).
( 35 ) Vidjeti gore navedenu presudu Suda Tomra Systems i dr./Komisija (t. 106.) i, u istom smislu, presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, nazvanu „Pioneer“ (100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 109.).
( 36 ) Vidjeti gore navedenu presudu Suda Tomra Systems i dr./Komisija (t. 107.) kao i, u istom smislu, presudu od 17. srpnja 1997., Ferriere Nord/Komisija (C-219/95 P, Zb., str. I-4411., t. 33.).
( 37 ) Presuda Općeg suda od 27. rujna 2006. (T-59/02, Zb., str. II-3627., t. 316. i navedena sudska praksa). Ta je sudska praksa potvrđena presudom Općeg suda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, t. 262.). Napominjem da je navedenu presudu Archer Daniels Midland/Komisija Sud ukinuo iz razloga koji se uopće ne odnose na ovu točku (presuda od 9. srpnja 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C-511/06 P, Zb., str. I-5843.).
( 38 ) Presuda Općeg suda od 6. travnja 1995. (T-148/89, Zb., str. II-1063., t. 142.).
( 39 ) Vidjeti među ostalim presude Općeg suda Archer Daniels Midland/Komisija, gore navedenu, (t. 315.); od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija (T-138/07, Zb., str. II-4819., t. 105.) kao i od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija (T‑352/09, t. 44.).
( 40 ) Presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, još neobjavljena u Zborniku); KME Germany i dr./Komisija (C‑272/09 P, još neobjavljena u Zborniku, u daljnjem tekstu: presuda KME i dr./Komisija) i Chalkor/Komisija (C‑386/10 P, još neobjavljena u Zborniku) (u daljnjem tekstu sve tri zajedno: presude Chalkor i KME) kao i presuda ESLJP‑a, A. Menarini Diagnostics/Italija od 27. rujna 2011. (tužba br. 43509/08).
( 41 ) Dodajem da je ova sudska praksa potvrđena presudama od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija (C-199/99 P, Zb., str. I-11177., t. 149. i 150.) kao i od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C-238/99 P, C-244/99 P, C-245/99 P, C-247/99 P, C-250/99 P do C-252/99 P i C-254/99 P, Zb., str. I-8375., t. 463. i 464.).
( 42 ) Naime, rješenje od 25. ožujka 1996., SPO i dr./Komisija (C-137/95 P, Zb., str. I-1611., t. 54.), i presuda Općeg suda od 11. prosinca 1996., Van Megen Sports/Komisija (T-49/95, Zb., str. II-1799., t. 51.).
( 43 ) Valja napomenuti, u tom pogledu, da Smjernice iz 2006. predstavljaju izvjestan napredak u mjeri u kojoj je, među ostalim, u njima navedeno da se osnovni iznos određuje s obzirom na vrijednost prihoda od prodaje. Vidjeti obavijest Komisije naslovljenu „Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003“ (SL 2006, C 210, str. 2., t. 12. do 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.).
( 44 ) Presuda od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija (C-397/03 P, Zb., str. I-4429., t. 91.).
( 45 ) Vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C-521/09 P, Zb., str. I-8947., t. 155.), u kojoj se osobito upućuje na presude od 26. studenoga 1975., Groupement des fabricants de papiers peints de Belgique i dr./Komisija (73/74, Zb., str. 1491., t. 31.) kao i od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C-295/07 P, Zb., str. I-9363., t. 44.). Također vidjeti presude od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija (C-350/88, Zb., str. I-395., t. 15.) te od 8. studenoga 2001., Silos (C-228/99, Zb., str. I-8401., t. 28.) kao i, u tom smislu, presudu od 20. studenoga 1997., Moskof (C-244/95, Zb., str. I-6441., t. 54.).
( 46 ) Ako Komisija nema problema s priopćenjem metode izračuna kazne u postupcima zbog dvostruke povrede, zadržavajući međutim diskrecijski prostor u određivanju koeficijenta primjenjivog na svaki kriterij, teško se može obraniti to što odbija biti transparentna pri izračunu novčane kazne u području zabranjenih sporazuma (što bi omogućilo Općem sudu da u potpunosti izvrši svoju neograničenu nadležnost). Vidjeti također De Bronett, G.-K., Ein Vergleich zwischen Kartellgeldbußen gegen Unternehmen und «Pauschalbeträgen»gegen Mitgliedstaaten wegen Verstoß gegen EU‑Recht, ZWeR 2013., str. 38.‑53. Nadalje, samo postojanje Smjernica Komisije pokazuje da njezin diskrecijski prostor nipošto nije neograničen. U tom pogledu najbolji mi se čini pristup Sjedinjenih Američkih Država, u mjeri u kojoj „sentencing guidelines“ (smjernice za izricanje kazni) omogućuju da se prilično precizno predvidi razina novčane kazne (i trajanje kazne zatvora) (vidjeti Sentencing Reform Act 1984 i US Sentencing Commission Guidelines Manual na www.ussc.gov kao i Whish, R., i Bailey, D., Competition Law, Oxford, 7. izdanje, 2012., str. 276.).
( 47 ) U skladu s njegovim člankom 172. „[U]redbama koje donosi Vijeće na temelju odredaba ovog Ugovora, Sudu se može dati neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama“. U skladu s člankom 17. Uredbe br. 17, „Sud ima neograničenu nadležnost u smislu članka 172. Ugovora u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale; Sud može takve odluke ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“
( 48 ) Također vidjeti točku 63. gore navedene presude Chalkor/Komisija i, u tom smislu, gore navedenu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (t. 692.).
( 49 ) U skladu s člankom 261. UFEU‑a „[U]redbama koje na temelju odredaba Ugovora zajednički donose Europski parlament i Vijeće te onima koje donosi Vijeće, Sudu Europske unije se može dati neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama“. Na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003, „Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“
( 50 ) Danas od Općeg suda u okviru postupaka pokrenutih protiv odluka Komisije kojima se izriče novčana kazna.
( 51 ) Vidjeti gore navedenu presudu Chalkor/Komisija (t. 65.).
( 52 ) Vidjeti mišljenje u predmetu Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr. (presuda od 19. srpnja 2012., C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 95. i sljedeće).
( 53 ) Vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., DEB (C279/09, Zb., str. I‑13849., t. 30. i 31.); presudu od 28. srpnja 2011., Samba Diouf (C69/10, Zb., str. I‑7151., t. 49.) i gore navedenu presudu KME i dr./Komisija (t. 92.). Također vidjeti rješenje od 1. ožujka 2011., Chartry (C457/09, Zb., str. I‑819., t. 25.).
( 54 ) Vidjeti osobito presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr. (C 331/88, Zb., str. I-4023., t. 13.); od 5. listopada 1994., Crispoltoni i dr. (C 133/93, C 300/93 i C 362/93, Zb., str. I-4863., t. 41.), i od 12. srpnja 2001., Jippes i dr. (C 189/01, Zb., str. I-5689., t. 81.)
( 55 ) O ovome se slažem s točkama 103. do 131. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu E.ON Energie/Komisija (presuda od 22. studenoga 2012., C 89/11 P, u kojem, među ostalim, upućuje na sudsku praksu ESLJP‑a u presudi Schmautzer protiv Austrije od 23. listopada 1995., serija A br. 328-A; Valico S. R. L. protiv Italije od 10. siječnja 2001., Zbornik presuda i odluka 2006-III i gore navedenu presudu Menarini). Točno je da, iako je u svojem mišljenju predložio da se ukine presuda Općeg suda s obzirom na to da Opći sud nije izvršio svoju neograničenu nadležnost u okviru ispitivanja proporcionalnosti novčane kazne izrečene društvu E.ON Energie te da se predmet vrati pred Opći sud kako bi on mogao odlučiti o proporcionalnosti navedene novčane kazne, Sud je odbio žalbu. Međutim, čitajući navedenu presudu Suda može se utvrditi da Sud nema suprotno mišljenje od nezavisnog odvjetnika Y. Bota u pogledu načela, ali dokazuje da je, u tom slučaju, Opći sud izvršio svoju neograničenu nadležnost i da je mogao utvrditi, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da je novčana kazna bila proporcionalna. Budući da je Komisija mogla izreći društvu E.ON Energie novčanu kaznu od 10% njegovog ukupnog godišnjeg prihoda u slučaju utvrđenja postojanja protutržišnih praksi, Opći je sud ocijenio da se novčana kazna od 38 milijuna eura izrečena za oštećenje pečata, što je 0,14% ukupnog godišnjeg prihoda društva E.ON Energie, ne može smatrati pretjeranom s obzirom na potrebu da se osigura odvraćajući učinak te kazne.
( 56 ) Presuda od 11. rujna 2007., Lindorfer/Vijeće (C-227/04 P, Zb., str. I-6767., t. 63.).
( 57 ) Gore navedena presuda Elf Aquitaine/Komisija (t. 147.).
( 58 ) Vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. rujna 2003., Volkswagen/Komisija (C-338/00 P, Zb., str. I-9189.).
( 59 ) Presuda Općeg suda od 6. srpnja 2000. (T-62/98, Zb., str. II-2707., t. 347. i navedena sudska praksa). Presuda Suda citira se u prethodnoj bilješci.
( 60 ) Vidjeti Mengozzi, P., „La compétence de pleine juridiction du juge communautaire“, Liber Amicorum en l’honneur de Bo Vesterdorf, Bruylant, Bruxelles, 2007., str. 219. do 236.
( 61 ) U tom kontekstu, također vidjeti Nehl, H. P., „Kontrolle kartellrechtlicher Sanktionsentscheidungen der Kommission durch die Unionsgerichte“, u Immenga, U. i Körber, T. (ured.), Die Kommission zwischen Gestaltungsmacht und Rechtsbindung, Nomos, 2012., str. 139. i 140. („[d]ie mit dieser Neuorientierung einhergehende Rückbesinnung des Gerichtshofs auf das “hard law” anstelle des “soft law” zum Zweck der gerichtlichen Kontrolle der Ausübung des Ermessens der Kommission bei der Geldbußenbemessung ist sehr zu begrüßen“).
( 62 ) Vidjeti njegov članak „La protection des droits et des garanties fondamentales en droit de la concurrence“ u De Rome à Lisbonne: mélanges en l’honneur de Paolo Mengozzi, Bruylant, 2013., str. 175. do 192.
( 63 ) Vidjeti gore navedenu presudu KME Germany i dr./Komisija (t. 136.). A u pogledu kontrole zakonitosti i složenih gospodarskih ocjena, u točki 94. gore navedene presude KME i dr./Komisija, pojašnjava se da „[u] pogledu kontrole zakonitosti, Sud je presudio da, iako u područjima u kojima je nužno provoditi složene gospodarske ocjene Komisija uživa diskrecijsku ovlast u gospodarskom dijelu, to ne znači da je sudac Unije dužan uzdržati se od nadzora nad tumačenjem ekonomskih podataka od strane Komisije. Naime, sudac Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaza, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir pri ocjeni složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni“(moje isticanje). Isto je tako Sud EFTA‑e, u svojoj presudi Posten Norge (presuda od 18. travnja 2012., E‑15/10, t. 100. i 101.) presudio da „it must be recalled that Article 6(1) ECHR requires that subsequent control of a criminal sanction imposed by an administrative body must be undertaken by a judicial body that has full jurisdiction. Thus, the Court must be able to quash in all respects, on questions of fact and of law, the challenged decision (see, for comparison, European Court of Human Rights Janosevic v. Sweden, no 34619/97, § 81, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII, and [gore navedena presuda Menarini], § 59). Sweden, no 34619/97, § 81, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII, and [gore naveden presuda Menarini], § 59). Therefore, when imposing fines for infringement of the competition rules, [EFTA Surveillance Authority (ESA)] cannot be regarded to have any margin of discretion in the assessment of complex economic matters which goes beyond the leeway that necessarily flows from the limitations inherent in the system of legality review […] Furthermore […] in a case which is covered by the guarantees of the criminal head of Article 6 ECHR, the question whether the evidence is capable of substantiating the conclusions drawn from it by the competition authority must be answered having regard to the presumption of innocence. Thus, although the Court may not replace ESA’s assessment by its own and, accordingly, it does not affect the legality of ESA’s assessment if the Court merely disagrees with the weighing of individual factors in a complex assessment of economic evidence, the Court must nonetheless be convinced that the conclusions drawn by ESA are supported by the facts“ (moje isticanje).
( 64 ) Presuda od 16. studenoga 2000. (C-297/98 P, Zb., str. I-10101., t. 55.).
( 65 ) Takvo tumačenje gore navedenih presuda Chalkor i KME kao i Menarini podupire i Wesseling, R., i van der Woude, M., „The lawfulness and acceptability of enforcement of European cartel law“, World Competition, sv. 35., broj 4 (2012.), str. 573. do 598.
( 66 ) Presuda Općeg suda od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija (T-11/06, Zb., str. II-6681., t. 265. i 266.). Vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, (t. 692.); presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C-3/06 P, Zb., str. I-1331., t. 61.), kao i od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija (C-534/07 P, Zb., str. I-7415., t. 86.).
( 67 ) Također vidjeti presude od 11. prosinca 2003., Ventouris/Komisija (T-59/99, Zb., str. II-5257.), i od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija (T-236/01, T-239/01, T-244/01 do T-246/01, T-251/01 i T-252/01, Zb., str. II-1181.).
( 68 ) Vidjeti gore navedenu presudu Groupe Danone/Komisija, (t. 56. i 61. do 63.).
( 69 ) Vidjeti njegovo mišljenje u predmetu u sklopu kojeg je donesena presuda od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C286/11 P, t. 40.). Također vidjeti Mengozzi, P., „La compétence de pleine juridiction du juge communautaire“, nav. djelo, str. 227.
( 70 ) Vidjeti gore navedenu presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija (t. 445.). Također vidjeti, među ostalim, presude Općeg suda od 6. listopada 1994., Tetra Pak/Komisija (T-83/91, Zb., str. II-755., t. 235.) i od 20. ožujka 2002., LR AF 1998/Komisija (T-23/99, Zb., str. II-1705., t. 200.).
( 71 ) Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ispravno podsjeća (u bilješci 20. svojeg mišljenja) da je Sud više puta potvrdio da se kontrola Općeg suda nad novčanim kaznama koje je izrekla Komisija odnosi na provjeru primjerenosti iznosa s obzirom na okolnosti spora o kojem odlučuje. Vidjeti, u tom pogledu, osobito presude od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija (C-279/98 P, Zb., str. I-9693., t. 42. i 48.) kao i Mo och Domsjö/Komisija (C-283/98 P, Zb., str. I-9855., t. 42. i 48.).
( 72 ) Sukladno sudskoj praksi Suda navedenoj u bilješci 66. ovog mišljenja.
( 73 ) Vidjeti u tom pogledu presudu od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, Zb., str. 223., t. 51. i 52.) i gore navedenu presudu Baustahlgewebe/Komisija (t. 141.) kao i gore navedenu presudu Općeg suda Tokai Carbon i dr./Komisija (t. 274.) i presudu od 18. srpnja 2005., Scandinavian Airlines System/Komisija (T-241/01, Zb., str. II-2917., t. 227.).
( 74 ) Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi dodaje da to objašnjava zašto je, primjerice, u svojoj presudi od 28. ožujka 1984., Officine Bertoli/Komisija (8/83, Zb., str. 1649., t. 29.), Sud odlučio da su, iako tužbeni razlog koji su istaknuli tužitelji u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne ne može biti prihvaćen, određene posebne okolnosti u tom predmetu opravdavale smanjenje iz razloga pravičnosti.
( 75 ) Presuda od 3. ožujka 2011. (T-122/07 do T-124/07, Zb., str. II-793., vidjeti osobito t. 153. i 154.). Ta je presuda predmet žalbe koja je trenutačno u tijeku pred Sudom (spojeni predmeti C‑231/11 P do C‑233/11 P (Komisija/Siemens Österreich i dr.). Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija izneseno je 19. rujna 2013.
( 76 ) Presuda od 27. srpnja 2005. (T-49/02 do T-51/02, Zb., str. II-3033., t. 170.).
( 77 ) Presuda Općeg suda od 14. srpnja 1994. (T-77/92, Zb., str. II-549., t. 94. i 95.).
( 78 ) Također vidjeti presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., Putters International/Komisija (T-211/08, Zb., str. II-3729.); od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija (T-43/92, Zb., str. II-441.); gore navedenu presudu Tokai Carbon i dr./Komisija i od 16. lipnja 2011., Bavaria/Komisija (T-235/07, Zb., str. II-3229.), predmete u kojima je Opći sud zamijenio ocjenu Komisije svojom ocjenom ili je analizirao primjerenost novčane kazne.
( 79 ) Presuda od 2. veljače 2012., T‑77/08 (t. 148.). Trenutačno je ta presuda predmet žalbe u tijeku pred Sudom (vidjeti predmet C‑179/12 P).
( 80 ) Presuda od 12. prosinca 2007. (T-101/05 i T-111/05, Zb., str. II-4949.).
( 81 ) Redom, odluke Komisije C(2004) 900 od 24. ožujka 2004. o postupku primjene članka [102 UFEU‑a] (predmet COMP/C 3/37.792 – Microsoft), C(2005) 4420 final od 12. srpnja 2006., C(2008) 764 final od 27. veljače 2008. kojom se određuje konačan iznos periodičnog penala izrečenog društvu Microsoft Corp. gore navedenom odlukom „Microsoft“ i C(2013) 1210 final od 6. ožujka 2013.
( 82 ) Odluka Komisije C(2009) 3726 final od 13. svibnja 2009. u predmetu COMP/C‑3/37.990 – Intel.
( 83 ) Odluka Komisije C(2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. u predmetu COMP/39.125 – Automobilsko staklo.
( 84 ) Odluka Komisije C(2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. u predmetu COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji.
( 85 ) Odluka Komisije C(2007) 512 final od 21. veljače 2007. u predmetu COMP/E-1/38.823 – Dizala i pokretne stepenice.
( 86 ) Odluka Komisije C(2012) 8839 final od 5. prosinca 2012. u predmetu COMP/39.437 – Cijevi za televizore i računalne monitore.
( 87 ) Vidjeti t. 129. do 133. njegova mišljenja u tom predmetu.
( 88 ) Naime, „dodavanjem Sudu Općeg suda i uvođenjem dvostupanjskog sudovanja, s jedne strane, nastojalo se poboljšati sudsku zaštitu pojedinaca, osobito u postupcima koji zahtijevaju pomno ispitivanje složenih činjenica, i, s druge strane, to je imalo za cilj održati kvalitetu i djelotvornost sudskog nadzora u pravnom poretku [Unije]“ (gore navedena presuda Baustahlgewebe/Komisija, t. 41.).
( 89 ) Kao primjer potpunog izvršavanja neograničene nadležnosti može se uputiti na United Kingdom Competition Appeal Tribunal (CAT) jer on provodi vlastitu ocjenu iznosa novčane kazne na temelju sveobuhvatnog pristupa, uzimajući u obzir predmet u cijelosti (vidjeti osobito presude br. 1114/1/1/09 Kier Group plc v OFT [2011.]CAT 3 i br. 1099/1/2/08 National Grid plc v Gas and Electricity Markets Authority [2009.]CAT 14).
( 90 ) Odluka Komisije 2001/354/EZ od 20. ožujka 2001. o postupku primjene članka [102. UFEU‑a] (predmet COMP/35.141 – Deutsche Post AG) (SL L 125, str. 27.).
( 91 ) Točno je da „kratkoća je duša mudrosti“ (engl. brevity is the soul of wit) (Shakespeare, Hamlet, 1602.), ali neograničena nadležnost zahtijeva više od mudrosti!
( 92 ) U pogledu određivanja iznosa novčane kazne, vidjeti osobito presudu Nintendo/Komisija (T-13/03, Zb., str. II-975., t. 170.).
( 93 ) Vidjeti Smjernice iz 1998., Odjeljak 1., A, zadnju točku.
( 94 ) Odluka Komisije C (2005) 1757 final od 15. lipnja 2005. o postupku primjene članka [102. UFEU‑a] i članka 54. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/A.37.507/F3 – AstraZeneca).
( 95 ) Vidjeti Smjernice iz 1998., Odjeljak 1., A.
( 96 ) „Kao što je utvrđeno u gore navedenom odjeljku A.1., zlouporaba društva Telefónica nije nova, ali jest ozbiljna povreda za koju postoje presedani. Osobito, nakon predmeta Deutsche Telekom (objavljenog u listopadu 2003.) uvjeti primjene članka 82. na gospodarsku djelatnost koja podliježe posebnim ex ante sektorskim propisima u velikoj su mjeri razjašnjeni i poznati društvu Telefónica“ (uvodna izjava 740. sporne odluke).
( 97 ) Presuda od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija (T-109/02, T-118/02, T-122/02, T-125/02, T-126/02, T-128/02, T-129/02, T-132/02 i T-136/02, Zb., str. II-947., t. 528.).
( 98 ) Kao što je nezavisni odvjetnik J. Mazák napomenuo u svojem mišljenju (bilješka 41.) u gore navedenom predmetu TeliaSonera Sverige «[j]edan dio pravne doktrine predlaže da se predmet Deutsche Telekom/Komisija (gore naveden […]) radije trebalo analizirati kao da je riječ o predmetu koji se odnosi na neumjerene cijene, dok je predmet France Télécom/Komisija ([gore naveden Wanadoo Interactive]) trebao biti predmet u vezi [pretjeranog snižavanja marži] (tijekom usmenog dijela postupka Komisija nije imala suprotno mišljenje o tom pitanju; međutim, naznačila je da je odlučila postupati s predmetom France Télécom kao s predmetom koji se odnosi na neumjerene cijene s obzirom na to da niža jedinica (Wanadoo [Interactive]) nije bila u stopostotnom vlasništvu društva France Télécom)“.
( 99 ) Prema mišljenju žalitelja, 2006., posljednje godine navodne povrede, ukupan prihod grupe Telefónica iznosio je 52.901 milijun eura, ukupan prihod grupe France Telecom iznosio je 46.630 milijuna eura u 2002., a ukupan prihod društva Deutsche Telekom je iznosio 55.838 milijuna eura u 2003.
( 100 ) Društvo Telefónica inzistiralo je u točki 284. svoje replike da su španjolski propisi bili puno stroži od njemačkih propisa tijekom spornog razdoblja, uzimajući u obzir, među ostalim, činjenicu da je (i.) cilj sustava retail minus koji je primijenio CMT bio spriječiti fenomen pretjeranog snižavanja marži za razliku od sustava najvećih cijena koji se upotrebljavao u Njemačkoj tijekom razdoblja povrede, kojim je bilo omogućeno primjenjivanje kompenzacija između različitih proizvoda koji pripadaju istoj „košarici“, i činjenicu da je (ii.) do studenoga 2003. CMT određivalo maloprodajne cijene (dok je njemačko tijelo određivalo najveće, a ne fiksne maloprodajne cijene) te je, nadalje, morao odobriti, ex ante, sve prijedloge maloprodajne cijene društva Telefónica koje su se primjenjivale na nove usluge i promocije kao i da je, kako bi to učinio, provjeravao postojanje dovoljne marže između veleprodajnih i maloprodajnih cijena.
( 101 ) Opći sud samo upućuje na gospodarsku snagu društva Telefónica. No, kao što je navedeno u bilješci 99. ovog mišljenja, ukupni su prihodi bili vrlo slični. Što se tiče tržišne kapitalizacije, Deutsche Telekom i Telefónica bili su također u usporedivoj situaciji, prema izvorima koje je navela Komisija u spornoj odluci (vidjeti stranicu 22. godišnjeg izvještaja društva Telefónica, navedenog u bilješci 791. sporne odluke. Tržišna kapitalizacija društava Telefónica i Deutsche Telekom iznosila je 74.113 odnosno 70.034 milijuna dolara u 2005., te 104.722 odnosno 80.371 milijuna dolara u 2006.).
( 102 ) Odluka Deutsche Telekom (t. 206., 207. i 211.).