1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je podnio Cour administrative (Luksemburg), odnosi se na tumačenje članka 20. UFEU‑a koje se eventualno treba provesti s obzirom na temeljna prava, iako se njegovo glavno pitanje odnosi na ispunjavanje uvjeta predviđenih Direktivom 2004/38/EZ ( 2 ).

2.

Prethodno pitanje koje je upućeno Sudu postavljeno je u okviru spora između A. D. Alokpe, togoanske državljanke, i njezine dvoje djece, koja su rođena u Luksemburgu i imaju francusko državljanstvo, te luksemburškog ministra rada, zapošljavanja i useljavanja (Ministre du Travail, de l’Emploi et de l’Immigration) u pogledu odluke kojom potonji odbija, s jedne strane, A. D. Alokpi pravo boravka u Luksemburgu te joj, s druge strane, nalaže da napusti luksemburško državno područje.

3.

Konkretnije, nakon što su luksemburška tijela i sudovi odbili njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu, A. D. Alokpa zatražila je da joj se odobri status tolerancije, koji je isprva također bio odbijen. Međutim, zbog prijevremenog rođenja njezinih blizanaca u Luxembourgu (Luksemburg) 17. kolovoza 2008., A. D. Alokpi navedeni je status odobren do 31. prosinca 2008. Nekoliko dana nakon njihova rođenja, blizance je priznao J. Moudoulou, francuski državljanin, te su im 15. svibnja, odnosno 4. lipnja 2009. izdane francuska putovnica i francuska osobna iskaznica.

4.

Da bi se uredio njegov status, tužiteljica u glavnom postupku podnijela je 6. svibnja 2010. luksemburškim tijelima zahtjev za odobrenje boravka u svojstvu člana obitelji državljana Europske unije. Nakon što su od A. D. Alokpe prikupile dodatne informacije o razlozima zbog kojih se sa svojom djecom ne može nastaniti na području Francuske gdje boravi otac djece, ta su tijela odlukom od 14. listopada 2010. odbila navedeni zahtjev, pri čemu su istaknula da ni A. D. Alokpa ni njezina djeca ne ispunjavaju uvjete predviđene luksemburškim zakonom kojim se prenosi Direktiva 2004/38. Osim toga, u navedenoj je odluci napomenuto da se liječnički nadzor djece može osigurati u Francuskoj.

5.

Nakon što je tribunal administratif (upravni sud) presudom od 21. rujna 2011. proglasio neosnovanom tužbu koju je A. D. Alokpa podnijela u svoje ime i u ime svoje djece, kojom traži poništenje gore navedenih odluka, tužitelji u glavnom postupku podnijeli su žalbu protiv te odluke pred Cour administrative (visoki upravni sud).

6.

Sud koji je uputio zahtjev utvrdio je, kao prvo, da su A. D. Alokpa i njezina djeca zajedno živjeli u luksemburškom prihvatilištu i da ih stoga uzdržava država te da s ocem nisu održavali nikakav kontakt. Ipak ističe da A. D. Alokpa ima ponudu za posao na neodređeno vrijeme u Luksemburgu, koja će biti ugrožena samo ako joj ne budu odobreni boravak i dozvola za rad.

7.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da situacija dvoje djece sliči predmetu u kojem je donesena presuda Ruiz Zambrano ( 3 ), pri čemu je ipak istaknuo da djeca A. D. Alokpe ne borave na području države članice koje su državljani.

8.

U tim je okolnostima Cour administrative odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 20. UFEU‑a, eventualno u vezi s člancima 20., 21., 24., 33. i 34. [Povelje o temeljnim pravima Europske unije, u daljnjem tekstu: Povelja], bilo da se svaki od nabrojanih članaka ili više njih uzima u obzir odvojeno ili zajedno s ostalim člancima, tumačiti na način da je istome protivno da država članica, s jedne strane, ne dozvoli državljaninu treće zemlje, koji sam uzdržava svoju maloljetnu djecu koja su građani Unije, boravak u državi članici u kojoj njegova djeca borave i gdje s njim žive od rođenja, a da nemaju državljanstvo te zemlje, i, s druge strane, odbije tom državljaninu treće zemlje izdati boravišnu dozvolu, a kasnije možda čak i dozvolu za rad?

Trebaju li se u okolnostima u kojima drugi izravni srodnik u uzlaznoj liniji navedene djece boravi u drugoj državi članici čiji je državljanin, a s kojim ta djeca nikada nisu živjela u obiteljskoj zajednici, navedene odluke smatrati odlukama kojima se navedenoj djeci uskraćuje mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava povezanih sa statusom građanina Unije u zemlji njihova boravka u kojoj su živjela od svojeg rođenja?”

9.

Pisana očitovanja podnijele su A. D. Alokpa, luksemburška, belgijska, češka, njemačka, grčka, litavska, nizozemska i poljska vlada te Europska komisija. Te su stranke saslušane na raspravi održanoj 17. siječnja 2013., osim belgijske, češke, grčke, litavske i poljske vlade koje nisu bile zastupane.

10.

Sud koji je uputio zahtjev u biti nas pita, s jedne strane, može li državljanin treće zemlje, koji sam uzdržava maloljetnu djecu, koja su građani Unije rođeni u državi članici različitoj od one koje su državljani i koja se nikad nisu koristila svojim pravom slobodnog kretanja, iz tog potonjeg prava izvesti pravo boravka u smislu članka 20. UFEU‑a te, s druge strane, može li se odlukom, kojom se tom državljaninu odbija taj boravak i nalaže da napusti luksemburško državno područje, navedenoj djeci uskratiti mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava povezanih sa statusom građanina Unije.

11.

Da bi se mogao dati koristan odgovor na prvi dio pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, smatram da je najprije potrebno odbiti tvrdnju tog suda, s kojom su se belgijska i njemačka vlada složile u svojim pisanim očitovanjima, da je predmetna situacija, kao i situacija koja je dovela do gore navedene presude Ruiz Zambrano, „potpuno unutarnja”.

12.

Naime, iz navedene presude Ruiz Zambrano kao i iz presuda McCarthy i Dereci i dr. ( 4 ) proizlazi da članak 20. UFEU‑a, na koji se odnosi prethodno pitanje, treba uzeti u obzir kada nema nikakvog trenutačnog prekograničnog elementa, u slučaju građana Unije koji borave u državi članici koje su državljani i koji se nikad nisu koristili svojim pravom slobodnog kretanja.

13.

Međutim, u predmetu u glavnom postupku, djeca A. D. Alokpe, koja su oboje građani Unije, borave u državi članici koje nisu državljani.

14.

Takav se slučaj stoga može izjednačiti sa slučajem koji je doveo do presude Zhu i Chen ( 5 ), u kojoj je Sud smatrao da je situacija maloljetnog djeteta, građanina Unije, koje boravi u državi članici različitoj od one koje je državljanin i koje se nije koristilo svojim pravom slobodnog kretanja, ipak obuhvaćena područjem primjene odredbi prava Unije u području slobode kretanja osoba ( 6 ), osobito odredbi Direktive 90/364/EEZ ( 7 ), koja je zamijenjena i stavljena izvan snage Direktivom 2004/38.

15.

Osim toga, člankom 3. stavkom 1. Direktive 2004/38 predviđa se da se ta direktiva, među ostalim, primjenjuje na sve građane Unije koji borave u državi članici različitoj od one koje su državljani, što odgovara situaciji djece A. D. Alokpe.

16.

Stoga valja ispitati, kao prvo, ispunjavaju li maloljetna djeca, građani Unije, koja borave u državi članici koje nisu državljani, s obzirom na okolnosti predmeta u glavnom postupku, uvjete propisane Direktivom 2004/38 i osobito člankom 7. stavkom 1. točkom (b) te direktive. Kao drugo, bit će potrebno provjeriti može li se njihova majka, državljanka treće zemlje, kao izravni srodnik u uzlaznoj liniji pozvati na izvedeno pravo boravka ( 8 ).

17.

Kao što sudska praksa to omogućuje da bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, valja dakle preoblikovati prvi dio prethodnog pitanja na način da se odnosi na tumačenje Direktive 2004/38, koja je, uostalom, navedena u zahtjevu za prethodnu odluku i na koju se odnosi bitan sadržaj očitovanja luksemburške, češke, grčke, litavske, nizozemske i poljske vlade te Komisije ( 9 ).

18.

Da bi se odgovorilo na tako preformulirano pitanje, valja podsjetiti da je člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2004/38 predviđeno da svi građani Unije imaju pravo boravka na području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji da ne postanu teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu.

19.

Kao što je Sud presudio u gore navedenoj presudi Zhu i Chen u pogledu odredbe Direktive 90/364, koja je u biti jednaka članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38, dovoljno je da državljani država članica „imaju” potrebna sredstva, a da ta odredba ne propisuje uvjete vezane za njihovo podrijetlo ( 10 ).

20.

Stoga za ispunjavanje uvjeta „dostatnih sredstava” iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 nije potrebno da sam građanin Unije ima takva sredstva s obzirom na to da se može pozvati na pravo boravka čak i kada predmetna sredstva ima član njegove obitelji, izravni srodnik u uzlaznoj liniji koji skrbi za tog građanina.

21.

Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da, za razliku od situacije u predmetu u glavnom postupku koji je doveo do presude Zhu i Chen ( 11 ), djeca A. D. Alokpe nemaju nikakva sredstva za preživljavanje, što je dovelo do toga da ih, zajedno s majkom, u potpunosti uzdržava Veliko Vojvodstvo Luksemburg, na čijem području troje tužitelja u glavnom postupku boravi u prihvatilištu.

22.

Kao što je to pred Sudom navelo više zainteresiranih stranaka, čini se da djeca A. D. Alokpe ne ispunjavaju uvjete raspolaganja dostatnim sredstvima kao ni sveobuhvatnim zdravstvenim osiguranjem u državi članici domaćinu u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38.

23.

Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje također proizlazi da A. D. Alokpa nikad nije namjeravala postati teret Luksemburgu i da je dobila ponudu za posao na neodređeno vrijeme u Luksemburgu, koja je uvjetovana samo time da dobije dozvolu boravka i dozvolu za rad u Luksemburgu. U tom pogledu valja podsjetiti da je A. D. Alokpa tijekom postupka pred sudom koji je uputio zahtjev podnijela presliku navedene ponude za posao.

24.

U toj fazi treba provjeriti relevantnost te ponude za posao, a stoga i mogućnost uzimanja u obzir ne samo postojećih sredstava, nego i budućih ili potencijalnih sredstava kako bi se ispunio uvjet „dostatnih sredstava” predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2004/38.

25.

O tom su pitanju zainteresirane stranke prilično dugo raspravljale na raspravi pred Sudom.

26.

Tom su prilikom luksemburška i nizozemska vlada usko protumačile uvjet iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38, smatrajući da sama ponuda za posao ne predstavlja ništa više od hipotetske mogućnosti stjecanja potrebnih sredstava, što nije obuhvaćeno tekstom te odredbe. Prema mišljenju tih vlada, sredstva za preživljavanje trebaju već biti stečena u trenutku podnošenja zahtjeva za boravak te bi se svakim suprotnim tumačenjem zahtjevu iz članka 7. stavka 1. točke (b) navedene direktive oduzeo smisao i koristan učinak.

27.

U načelu mi to stajalište nije uvjerljivo.

28.

Naime, poput njemačke vlade i Komisije, smatram da uvjet „dostatnih sredstava” može biti ispunjen konkretnom mogućnošću budućih sredstava koja bi proizašla iz ponude za posao koju bi građanin Unije ili član njegove obitelji prihvatio u drugoj državi članici. Obrnuto tumačenje dovelo bi do oduzimanja korisnog učinka slobodnom kretanju građana Unije, dok je cilj Direktive 2004/38 upravo jačanje prava na slobodu kretanja.

29.

Osim toga, što se tiče iznosa dostatnih sredstava, člankom 8. stavkom 4. Direktive 2004/38 propisuje se da države članice uzimaju u obzir osobni položaj dotične osobe. Stoga se pri uzimanju u obzir konkretne situacije osobe ne može zanemariti okolnost da je ta osoba dobila ponudu za posao na temelju koje će moći ostvariti dohodak koji će joj omogućiti da ispuni uvjet propisan člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2004/38. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nejednakog postupanja s pojedinačnim situacijama građana Unije i članova njihove obitelji, što bi članku 8. stavku 4. te direktive oduzelo smisao.

30.

Stoga bi sud koji je uputio zahtjev u načelu trebao ispitati ponudu za posao na neodređeno vrijeme koju je dobila A. D. Alokpa kako bi se provjerilo imaju li njezina djeca, građani Unije, „dostatna sredstva” u smislu Direktive 2004/38.

31.

To bi ispitivanje ipak moglo biti protivno nacionalnim postupovnim pravilima jer je, kao što sam već naveo, ta ponuda podnesena samo tijekom postupka u okviru tužbe za poništenje koju su A. D. Alokpa i njezina djeca podnijeli luksemburškim upravnim sudovima. Da bi proveo to ispitivanje, sud koji je uputio zahtjev trebao bi biti ovlašten provjeriti zakonitost odluka koje se pred njim pobijaju s obzirom na činjenice koje su nastale nakon njihova donošenja ( 12 ).

32.

Osim toga, kao što je to pravilno navela njemačka vlada na raspravi, Direktiva 2004/38 ne sadrži nikakvu posebnu odredbu koja omogućuje izuzimanje nacionalnih postupovnih pravila.

33.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni omogućuju li mu navedena pravila da, s obzirom na dobro utvrđena načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 13 ), uzme u obzir ponudu za posao koju je tijekom postupka podnijela A. D. Alokpa.

34.

Ako to nije slučaj i ako, slijedom toga, uvjeti iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 nisu ispunjeni, ipak bi se mogla razmotriti mogućnost da odredbe Povelje, na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev, mogu dovesti do ublažavanja, čak i zanemarivanja navedenih uvjeta, osobito kako bi se osiguralo uzimanje u obzir zaštite interesa djeteta (članak 24. Povelje) kao i poštovanje obiteljskog života (članci 7. i 33. Povelje).

35.

Takvu je mogućnost ipak teško zamisliti jer bi ona dovela do zanemarivanja ograničenja propisanih člankom 21. UFEU‑a u pogledu prava građana Unije na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica ( 14 ) te smatram da bi stoga dovela do izmjene ovlasti i zadaće kako su utvrđene Ugovorima, što bi bilo protivno članku 51. stavku 2. Povelje.

36.

U tim okolnostima više ne bi bilo potrebno razmotriti eventualno izvedeno pravo boravka A. D. Alokpe u Luksemburgu jer njezina djeca, građani Unije, ne bi ispunjavala uvjete propisane Direktivom 2004/38.

37.

Ako bi sud koji je uputio zahtjev mogao uzeti u obzir ponudu za posao A. D. Alokpe, a stoga i buduća ili potencijalna sredstva njezine djece, ali bi ipak sumnjao u dostatnost tih sredstava, pri procjeni osobnog položaja te djece trebale bi se uzeti u obzir odredbe Povelje, osobito s obzirom na veze koje su od svojeg rođenja na području Velikog Vojvodstva Luksemburg mogla uspostaviti s tom državom članicom.

38.

Ako bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da djeca A. D. Alokpe ispunjavaju uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38, tada bi se postavilo pitanje izvedenog prava koje bi ostvarila njihova majka.

39.

Što se tiče članova obitelji građana Unije, članak 2. stavak 2. točka (d) Direktive 2004/38 odnosi se samo na „izravn[e] srodni[ke] u uzlaznoj liniji koji su uzdržavanici [...]” građanina Unije, što A. D. Alokpa sigurno nije.

40.

U gore navedenoj presudi Zhu i Chen, objavljenoj nekoliko mjeseci nakon donošenja Direktive 2004/38 u pogledu situacije koja je jako slična predmetnoj situaciji u glavnom postupku, Sud je smatrao da se majka maloljetne građanke Unije ne može koristiti svojstvom srodnika u uzlaznoj liniji „koji je uzdržavanik” u smislu Direktive 90/364 kako bi ostvarila izvedeno pravo boravka u državi članici domaćinu ( 15 ).

41.

Suprotno tomu, Sud je prešao strogost tog uvjeta, koji je već postojao u tekstu Direktive 90/364 ( 16 ), o kojem je morao odlučiti, time što je presudio da „kada [...] članak 18. UEZ‑a [koji je postao članak 21. UFEU‑a] i Direktiva 90/364 maloljetnom državljaninu određene države članice daje pravo boravka na neodređeno vrijeme u državi članici domaćinu, tim se istim odredbama roditelju koji stvarno skrbi o tom državljaninu omogućuje da s njim boravi u državi članici domaćinu” ( 17 ).

42.

Stoga bi A. D. Alokpa na temelju navedene presude Zhu i Chen mogla ostvariti izvedeno pravo boravka u Luksemburgu, u skladu s člankom 21. UFEU‑a i odredbama Direktive 2004/38.

43.

Međutim, Sud je u gore navedenoj presudi Iida izvedeno pravo državljanina treće zemlje, izravnog srodnika u uzlaznoj liniji koji ne ovisi o maloljetnom građaninu Unije, na kojeg se odnosi gore navedena presuda Zhu i Chen, protumačio na način da nije obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2004/38, nego da se temelji isključivo na članku 21. UFEU‑a ( 18 ).

44.

Čini mi se da taj pristup čini usklađenijim pravni okvir primjenjiv na državljane trećih zemalja, izravne srodnike u uzlaznoj liniji koji ne ovise o maloljetnim građanima Unije, na koje se primjenjuju odredbe Direktive 2004/38. Naime, ako je isključeno da takvi izravni srodnici u uzlaznoj liniji ispunjavaju uvjet „uzdržavanika” građanina Unije, što stoga znači da nisu obuhvaćeni područjem osobne primjene Direktive 2004/38, nejasno je zašto bi se izvedeno pravo boravka koje mogu ostvariti u državi članici domaćinu trebalo temeljiti na odredbama te direktive.

45.

Stoga je logičnije, kao što je Sud zaključio u gore navedenoj presudi Iida, da se takvo izvedeno pravo boravka temelji izravno i isključivo na primarnom pravu Unije, odnosno na članku 21. UFEU‑a.

46.

Stoga se može zaključiti da bi, ako sud koji je uputio zahtjev smatra da djeca A. D. Alokpe, time što se mogu pozvati na nove podatke istaknute tijekom postupka pred njim, ispunjavaju uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38, njihova majka na temelju članka 21. UFEU‑a mogla ostvariti izvedeno pravo boravka u Luksemburgu kao izravni srodnik u uzlaznoj liniji koji stvarno skrbi o svojoj djeci, građanima Unije.

47.

S obzirom na ta razmatranja, predlažem da se na prvi dio prethodnog pitanja odgovori da se maloljetna djeca, građani Unije, koje uzdržava neovisni izravni srodnik u uzlaznoj liniji koji o njima stvarno skrbi, mogu pozvati na odredbe Direktive 2004/38 kako bi se tom srodniku u uzlaznoj liniji, državljaninu treće zemlje, omogućilo ostvarivanje izvedenog prava boravka na području države članice koje ta djeca nisu državljani. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri jesu li ispunjeni uvjeti propisani člankom 7. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive, uzimajući pri tome u obzir osobni položaj dotičnih građana Unije, uključujući, prema potrebi, buduća ili potencijalna sredstva koja proizlaze iz ponude za posao koju je dobio navedeni izravni srodnik u uzlaznoj liniji, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na ograničenja propisana nacionalnim postupovnim pravilima i zahtjeve koji proizlaze iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

48.

Sud koji je uputio zahtjev u drugom dijelu svojeg pitanja u biti želi znati može li se gore navedena sudska praksa Ruiz Zambrano primijeniti u slučaju da A. D. Alokpa i njezina djeca, francuski državljani, moraju napustiti državno područje Luksemburga, iako njihov otac, s kojim nikad nisu živjeli kao obitelj, boravi u Francuskoj čiji je i državljanin.

49.

Kao što je već navedeno, situacija djece A. D. Alokpe obuhvaćena je područjem primjene prava Unije, osobito odredbi Direktive 2004/38.

50.

Stoga se članak 20. UFEU‑a, kako ga je Sud protumačio u gore navedenoj presudi Ruiz Zambrano, ne primjenjuje u situaciji kao što je situacija u predmetu u glavnom postupku, tim više što od trenutka kada maloljetni građani Unije odu u drugu državu članicu, uključujući onu koje su državljani, treba uzeti u obzir da također ostvaruju svoje pravo na slobodu kretanja, što dovodi do toga da je njihova situacija, a fortiori, obuhvaćena područjem primjene Direktive 2004/38.

51.

Iako se članak 20. UFEU‑a ne primjenjuje, time se nipošto drugom dijelu pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev ne oduzima relevantnost, jer se jednom od odluka koje su dovele do predmeta u glavnom postupku A. D. Alokpi i, de facto, njezinoj djeci nalaže da napuste državno područje Luksemburga te stvara barem potencijalni rizik od udaljavanja građana Unije s njezina područja.

52.

Stoga valja provjeriti bi li zbog provedbe takve odluke, u smislu gore navedene sudske prakse Ruiz Zambrano i Dereci i dr., građani Unije stvarno morali napustiti područje Unije u cijelosti ( 19 ), čime bi im bila uskraćena mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa ( 20 ).

53.

U tom me pogledu zbunjuje navod tužiteljâ u glavnom postupku, ponovljen na raspravi, da se A. D. Alokpa ne bi mogla preseliti u Francusku i tamo boraviti sa svojom djecom te bi se stoga morala vratiti u Togo, što je sud koji je uputio zahtjev vjerojatno navelo na to da se u svojem pitanju pozove na situaciju oca dotične djece.

54.

Naime, valja imati na umu da djeca A. D. Alokpe, kao francuski državljani, uživaju bezuvjetno pravo pristupa francuskom području i boravka na njemu, osobito na temelju članka 21. UFEU‑a i načela međunarodnog prava, potvrđenog u članku 3. Protokola br. 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je potpisana u Rimu 4. studenoga 1950. ( 21 )

55.

Stoga se odlukom luksemburških tijela, kojom se A. D. Alokpi i, de facto, njezinoj djeci nalaže da napuste područje Velikog Vojvodstva Luksemburg, tu djecu ne može obvezati da napuste područje Unije u cijelosti. Stoga i sama A. D. Alokpa, kao majka i osoba koja sama stvarno skrbi o djeci od njihova rođenja, može ostvariti izvedeno pravo boravka na francuskom području.

56.

U tim se okolnostima ne može zamisliti da francuska tijela A. D. Alokpi mogu odbiti da prati svoju djecu u državi članici koje su državljani i da tamo s njima boravi, a fortiori, jer je ona jedina osoba s kojom su ta djeca od rođenja živjela kao obitelj ( 22 ). Svako drukčije rješenje dovelo bi do oduzimanja korisnog učinka pravima povezanima s punim i potpunim uživanjem temeljnog statusa građana Unije.

57.

Usto se odlukom o udaljavanju s luksemburškog područja, s obzirom na zemljopisnu blizinu dviju predmetnih država članica, ne bi nužno dovela u pitanje mogućnost da A. D. Alokpa prihvati ponudu za posao koju je dobila od luksemburškog poslodavca s obzirom na to da bi svoju djelatnost, primjerice, mogla obavljati kao pogranični radnik, kao uostalom i tisuće francuskih rezidenata.

58.

Iz toga slijedi da se ne može smatrati da odluka luksemburških upravnih tijela, kojom se A. D. Alokpi i, de facto, njezinoj djeci nalaže da napuste područje Luksemburga, tu djecu obvezuje da napuste područje Unije u cijelosti, oduzimajući im stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije, jer je neosporno da imaju bezuvjetno pravo preseliti se na područje države članice koje su državljani i tamo boraviti, što je pravo koje, da bi zadržalo svoj koristan učinak, zahtijeva da se A. D. Alokpi prizna izvedeno pravo boravka u Francuskoj kao osobi koja sama stvarno skrbi o njima i s kojom su ta djeca od rođenja živjela kao obitelj.

59.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodno pitanje koje je postavio Cour administrative odgovori na sljedeći način:

Maloljetna djeca koja su građani Europske unije, koju uzdržava neovisni izravni srodnik u uzlaznoj liniji koji za njih stvarno skrbi, mogu se pozvati na odredbe Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište [boravak] na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, kako bi se tom srodniku u uzlaznoj liniji, koji je državljanin treće zemlje, omogućilo da ostvari izvedeno pravo boravka na području države članice koje ta djeca nisu državljani. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri jesu li ispunjeni uvjeti propisani člankom 7. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive, uzimajući pri tome u obzir osobni položaj dotičnih građana Unije, uključujući, prema potrebi, buduća ili potencijalna sredstva koja proizlaze iz ponude za posao koju je dobio navedeni izravni srodnik u uzlaznoj liniji, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na ograničenja propisana nacionalnim postupovnim pravilima i zahtjeve koji proizlaze iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

Ne može se smatrati da odluka države članice, kojom se državljaninu treće zemlje, izravnom srodniku u uzlaznoj liniji koji stvarno skrbi o maloljetnoj djeci koja su građani Unije i imaju državljanstvo druge države članice, nalaže da napusti njezino područje, navedene građane obvezuje da napuste područje Unije u cijelosti, oduzimajući im time stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa, jer ti građani imaju bezuvjetno pravo preseliti se na područje države članice koje su državljani i tamo boraviti, što je pravo koje, da bi zadržalo svoj koristan učinak, zahtijeva da se navedenom izravnom srodniku u uzlaznoj liniji prizna izvedeno pravo boravka u toj potonjoj državi članici kao osobi koja sama stvarno skrbi o njima i s kojom su ta djeca od rođenja živjela kao obitelj.