1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na pojam „građanska i trgovačka stvar” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I). Radi se o pitanju, odnosi li se na „građansku i trgovačku stvar” tužba državnog tijela protiv fizičkih osoba odnosno privatnih poduzetnika radi naknade štete koja je nastala zbog sudjelovanja tih osoba i poduzetnika u poreznoj prijevari. To se pitanje postavlja s obzirom na to treba li priznati u Danskoj presudu koja će u Ujedinjenoj Kraljevini biti donesena na temelju takve tužbe.

2.

Slučaj je poseban po tome da što se Uredba Bruxelles I izravno ne primjenjuje na Dansku ( 3 ), nego je predmet usporednog međunarodnog sporazuma sklopljenog između Europske unije i Danske ( 4 ). Zahtjevom za prethodnu odluku Sudu se stoga (prvi put) podastire ovaj usporedni sporazum radi tumačenja pri čemu se ovdje prije svega postavlja pitanje ovlaštenja danskih sudova za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku.

3.

Okvir prava Unije za ovaj slučaj čini usporedni sporazum sklopljen s Danskom radi primjene Uredbe Bruxelles I ( 5 ), uključujući samu tu uredbu kao njegov sastavni dio.

4.

Prema njegovu članku 1. stavku 1., cilj je Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 6 )„primjena odredbi I. briselske uredbe i njezinih provedbenih mjera u odnosima između Zajednice i Danske, u skladu s člankom 2. stavkom 1. ovog Sporazuma”.

5.

Članak 2. odnosi se na sudsku „Nadležnost, priznavanje i izvršenje presuda u građanskim i trgovačkim stvarima” te glasi kako slijedi:

„1.   Odredbe I. briselske uredbe, koja je u Prilogu ovom Sporazumu i čini njegov sastavni dio, zajedno s provedbenim mjerama usvojenim prema članku 74. stavku 2. Uredbe te, s obzirom na provedbene mjere koje se usvajaju nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma, a koje je provela Danska kao što se navodi u članku 4. ovog Sporazuma, te mjere usvojene sukladno članku 74. stavku 1. Uredbe, prema međunarodnom pravu primjenjuju se na odnose između Zajednice i Danske.

2.   Međutim, u smislu ovog Sporazuma, primjena odredbi Uredbe zamjenjuje se sljedećim:

[…]”

6.

Članak 6. naslovljen je „Nadležnost Suda Europskih zajednica u odnosu na tumačenje ovog Sporazuma” i određuje:

„1.   Kada se u nekom predmetu koji se vodi pred danskim sudom [...] pojavi pitanje valjanosti ili tumačenja ovog Sporazuma, taj sud [...] traži od Suda Europskih zajednica da donese odluku vezano uz taj slučaju i to u onim situacijama gdje bi [...] to isto i u istim okolnostima [...] [sud] neke druge države članice Europske unije [bio dužan učiniti] u odnosu na I. briselsku uredbu i njezine provedbene mjere navedene u članku 2. stavku 1. ovog Sporazuma.

[…]

6.   Ako su odredbe Ugovora o osnivanju Europske zajednice u pogledu odluka Suda Europskih zajednica izmijenjene tako da to izaziva posljedice u donošenju odluka u odnosu na I. briselsku uredbu, Danska može obavijestiti Komisiju o svojoj odluci da neće primjenjivati izmjene u odnosu na ovaj Sporazum. Obavijest se izdaje u vrijeme stupanja na snagu izmjena, ili u roku od 60 dana nakon tog trenutka.

U tom se slučaju ovaj Sporazum smatra raskinutim. Raskid Sporazuma stupa na snagu tri mjeseca po obavijesti.

[…]”

7.

Prema svojoj uvodnoj izjavi 2. Uredba Bruxelles I ima za cilj da „države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka”.

8.

Njezine uvodne izjave 6. i 7. glase kako slijedi:

9.

U uvodna izjava 19. tiče se odnosa s Briselskom konvencijom ( 7 ) i glasi:

„Trebao bi biti osiguran kontinuitet između Konvencije iz Bruxellesa i ove Uredbe, pa bi s tim ciljem trebale biti donesene prijelazne odredbe. Isti kontinuitet treba biti osiguran s obzirom na tumačenje Konvencije iz Bruxellesa na Sudu Europskih zajednica […]”

10.

Članak 1. određuje područje primjene Uredbe ratione materiae:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.

[…]

3.   U ovoj Uredbi izraz ‚država članica’ znači države članice osim Danske”.

11.

Članak 634. Lov om rettens pleje (Zakonik o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: Retsplejelov) predviđa, među ostalim, sljedeće:

„1.   U roku od tjedan dana od privremenog oduzimanja, vjerovnik može pokrenuti postupak glede tražbine radi koje je došlo do privremenog oduzimanja, osim ako se dužnik odrekne podnošenja prigovora tijekom ili nakon postupka oduzimanja. U ovom postupku vjerovnik mora podnijeti poseban prijedlog za utvrđivanje valjanosti odluke o privremenom oduzimanju.

[…]

5.   Ako je postupak koji se odnosi na predmetno potraživanje u tijeku pred stranim sudom čija bi odluka mogla imati obvezujući učinak u Danskoj, potrebno je prekinuti odlučivanje u bilo kojem postupku koji je pokrenut u skladu sa stavkom 1. do donošenja konačne odluke u stranom postupku. Sud, međutim, može odmah odlučiti o valjanosti privremenog oduzimanja.”

12.

Tužitelj u postupku pred Østre Landsret ( 8 ) (sud koji je uputio zahtjev) je The Commissioners for Her Majesty’s Revenue and Customs (u daljnjem tekstu: HMRC), porezna uprava Ujedinjene Kraljevine. On je tužbu podnio, među ostalim, protiv društava Sunico ApS, Sunico Holdings ApS i M&B Holding ApS ( 9 ) koja imaju sjedište u Danskoj, kao i protiv dvije fizičke osobe s prebivalištem u Danskoj.

13.

Predmet postupka je zahtjev za naknadu štete (claim for damages) u visini od 40391100,01 GBP jer su tuženici navodno sudjelovali – u smislu engleskog prava – u protupravnom udruživanju s ciljem prijevare (tortius conspiracy to defraud) utajivanjem PDV‑a u Ujedinjenoj Kraljevini u 719 slučaja u kojima je roba prodavana preko transakcijskog lanca društava u Ujedinjenoj Kraljevini, pri čemu su britanski poduzetnici propustili uplatiti tužitelju izlazni PDV od prodaje ( 10 ).

14.

Stoga je HMRC 17. svibnja 2010. prvo pred High Court of Justice podnio tužbu za naknadu štete koja mu je na temelju toga nastala. Tuženici u tom postupku su gore navedene stranke ( 11 ), od kojih nijedan nije obveznik PDV‑a u Ujedinjenoj Kraljevini. HRMC je podnio tužbu protiv društava u transakcijskom lancu, koja su iz Ujedinjene Kraljevine izvezla robu i ishodila povrat PDV‑a. Istaknuti zahtjev temelji se na dijelu engleskih odredaba o deliktnoj ili kvazideliktnoj (tort) odgovornosti koji se odnosi na udruživanje protupravnim sredstvima (unlawful means conspiracy). Postupak pred High Court of Justice bio je i dalje u tijeku u trenutku upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku. Među strankama je nesporna međunarodna nadležnost High Court of Justice za ovaj postupak.

15.

Prije podnošenja tužbe u Danskoj HMRC je od danskih poreznih tijela zatražio podatke o tuženicima koji su mu dostavljeni na temelju Uredbe Vijeća br. 1798/2003 od 7. listopada 2003. o upravnoj suradnji u području poreza na dodanu vrijednost ( 12 ).

16.

Nakon toga je radi osiguranja svojih zahtjeva za naknadu štete tužitelj od Fogedret i København ( 13 ) zatražio privremenu pljenidbu imovine tuženika. Ta privremena pljenidba odobrena je 18. svibnja 2010., a nakon žalbe tuženika potvrdio ju je Østre Landsret 2. srpnja 2010.

17.

Potom je u skladu s člankom 634. stavkom 1. Retsplejelova HMRC pravodobno, u roku od tjedan dana, podnio 25. svibnja 2010. tužbu Københavns Byretu ( 14 ) zbog osiguranja potraživanja te je njome ponovno zatražio da se tuženicima naloži plaćanje iznosa od 40391100,01 GBP. Rješenjem od 8. rujna 2010. Kobenhavns Byret uputio je predmet Østre Landsretu koji sada treba odlučiti o zahtjevu za isplatu i o zakonitosti pljenidbe imovine.

18.

Tako su u trenutku zaprimanja zahtjeva za prethodnu odluku u tajništvu Suda bila u tijeku dva postupka o zahtjevu za naknadu štete: jedan pred High Court of Justice u Ujedinjenoj Kraljevini, a drugi pred Østre Landsretom u Danskoj.

19.

Ova situacija uređena je člankom 634. stavkom 5. Retsplejelova kojim je predviđeno da postupak koji je prema članku 634. stavku 1. u tijeku, u ovom slučaju postupak pred Østre Landsretom, treba prekinuti ako je o dotičnom potraživanju u tijeku postupak pred stranim sudom, čija odluka može imati obvezujući učinak u tuzemstvu.

20.

Østre Landsret je stoga odlučio da prvo riješi pitanje treba li postupak, koji je u tijeku pred njim, prekinuti na temelju članka 634. stavka 5. do pravomoćnosti odluke High Court of Justice o tužbi. Naime, on bi to morao učiniti ako bi odluka High Court of Justice mogla imati obvezujući učinak u Danskoj. To bi pak bio slučaj ako bi postupak u Ujedinjenoj Kraljevini spadao u područje primjene Uredbe Bruxelles I. Prema danskom nacionalnom pravu priznanje presude High Court of Justice, kako se čini, ne dolazi u obzir.

21.

Stoga je odlukom od 18. siječnja 2012., koju je tajništvo Suda zaprimilo 2. veljače 2012., Østre Landsret prekinuo postupak i uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima tumačiti na način da se područje njegove primjene proteže na tužbu tijela vlasti države članice protiv fizičkih i pravnih osoba koje su rezidenti druge države članice radi naknade štete koja se temelji na tvrdnjama – u smislu prava prve države članice – o postojanju protupravnog udruživanja s ciljem prijevare u svezi sa sudjelovanjem u utaji PDV‑a koji treba platiti u prvoj državi članici?”

22.

U postupku pred Sudom pisana i usmena očitovanja podnijeli su Sunico ApS, britanska vlada i Komisija. Vlada Švicarske Konfederacije sudjelovala je samo u pisanom dijelu postupka.

23.

Budući da se Uredba Bruxelles I u odnosu na Dansku primjenjuje samo kao dio međunarodnopravnog usporednog sporazuma ( 15 ), ovlaštenje Østre Landsreta za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku moglo bi biti dvojbeno. Dakako, Sporazum je kao ugovor koji je sklopila Zajednica sastavni dio pravnog poretka Unije pa zato može biti predmet zahtjeva za prethodnu odluku u smislu članka 267. UFEU‑a ( 16 ). Međutim, zbog posebnog položaja Danske ( 17 ) s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde kojem pripada ovdje relevantna pravosudna suradnja ( 18 ), u pogledu ovlaštenja danskih sudova za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku u vezi s pitanjima o usporednom sporazumu valja uzeti u obzir njegov članak 6.

24.

Člankom 6. stavkom 1. usporednog sporazuma određeno je da danski sud, kada se u nekom predmetu koji se vodi pred njim, pojavi pitanje valjanosti ili tumačenja ovog Sporazuma, traži od Suda da donese odluku vezano uz taj slučaj „i to u onim situacijama gdje bi se to isto i u istim okolnostima zatražilo od suda [...] neke druge države članice Europske unije, u odnosu na I. briselsku uredbu […]”

25.

Člankom 267. trećim stavkom UFEU‑a samo su sudovi država članica, protiv čijih odluka nema pravnog lijeka, dužni podnijeti zahtjev za prethodnu odluku. Za pitanja o tumačenju Sporazuma postoji stoga u svakom slučaju dužnost podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku ( 19 ), a time naravno i ovlaštenje danskih sudova, koji odlučuju u zadnjem stupnju, da podnesu zahtjev za prethodnu odluku.

26.

Na upit Suda Østre Landsret naveo je da on u okviru tužbe za potvrđivanje (Justifikationssag) ( 20 ) ne odlučuje u zadnjem stupnju. Naprotiv, moguće je podnijeti pravni lijek Højesteretu. Međutim, taj odgovor u ovom slučaju ne navodi ništa više. Za kvalifikaciju određenog suda kao suda zadnjeg stupnja valja se, naime osloniti na konkretnu postupovnu situaciju ( 21 ). Pri tome nije relevantno, je li odluku Østre Landsreta u okviru tužbe za utvrđenje, dakle odluku o samom zahtjevu za naknadu štete, moguće pobijati. Naprotiv, relevantno je to je li moguć pravni lijek protiv odluke da se postupak prema članku 634. stavku 5. Retsplejelova prekine do donošenja pravomoćne presude High Court of Justice.

27.

Dakako, sud ne postaje sud zadnjeg stupnja u smislu članka 267. UFEU‑a zbog svake postupovne mjere koju nalaže odlukom koja se ne može pobijati. Štoviše, međuodluka koju se ne može pobijati mora zaključiti samostalni postupak ili zasebnu fazu postupka pa se prethodno pitanje mora odnositi upravo na taj postupak odnosno na tu fazu postupka ( 22 ). No, to ovdje i jest slučaj.

28.

Odlukom o prekidu postupka završava se posebna faza postupka. Osim toga, odluka o prekidu postupka dovodi, ovisno o okolnostima, do toga da u okviru tužbe za potvrđivanje uopće neće doći do meritorne odluke Østre Landsreta. Odluka o prekidu postupka ovisi također o odgovoru Suda na prethodno pitanje. Konačno, takvo tumačenje odgovara i cilju Uredbe jer sprečava donošenje proturječnih odluka iz različitih država članica. Za ocjenu radi li se o zadnjem stupnju treba se stoga osloniti na odluku Østre Landsreta o prekidu postupka ( 23 ).

29.

Odlučuje li Østre Landsret o tom prekidu postupka odlukom koju se ne može pobijati, što znači u zadnjem stupnju, ne može se konačno utvrditi pomoću podataka kojima Sud raspolaže. Koliko je ovdje moguće ocijeniti dansko procesno pravo, izgleda da je prema članku 392. stavku 2. Retsplejelova protiv odluke o prekidu postupka Østre Landsreta moguć pravni lijek (Kære) Højesteretu samo nakon što ga dopusti Processbevilningsævnet (odbor za postupovne dozvole). Za pitanje radi li se o sudu zadnjeg stupanja u konkretnom slučaju relevantno je to, može li se sam Processbevilningsævnet smatrati sudom u smislu članka 267 UFEU‑a ( 24 ). To se zbog nedostatka dovoljnih informacija u ovom slučaju ne može ocijeniti.

30.

No čak i ako Østre Landsret ne bi odlučivao u zadnjem stupnju, članak 6. stavak 1. usporednog sporazuma ne bi se protivio njegovu ovlaštenju za podnošenje zahtjeva za prethodno pitanje, kao što proizlazi iz konteksta odredbe, kao i teksta i ciljeva tog sporazuma.

31.

Kontekst članka 6. stavka 1. bila je pravna situacija koja se primjenjivala u trenutku stupanja na snagu Sporazuma ( 25 ). Za zahtjeve za prethodnu odluku u vezi s pitanjima o pravosudnoj suradnji u građanskim i kaznenim stvarima i o mjerama donesenim prema toj glavi, među kojima je i Uredba Bruxelles I, članak 68. UEZ‑a sadržava posebnu odredbu u pogledu nadležnosti Suda za odlučivanje. U skladu s tim člankom, a odstupajući od članka 234. UEZ‑a, samo su sudovi zadnjeg stupnja bili ovlašteni za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku. Kako bi se zahtjeve za prethodnu odluku o tumačenju usporednog sporazuma izjednačilo sa zahtjevima za prethodnu odluku drugih država članica o tumačenju Uredbe Bruxelles I, člankom 6. stavcima 1. i 3. Sporazuma trebalo bi Sudu dodijeliti ovlasti s istim opsegom kao i starim člankom 68. UEZ‑a ( 26 ). Stoga tada za nižestupanjske danske sudove nije postojalo ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku o pitanjima tumačenja usporednog sporazuma.

32.

Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona članak 68. UEZ‑a je brisan a da nije zamijenjen, tako da su sada i nižestupanjski sudovi ovlašteni uputiti Sudu pitanja koja se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima. Kao što s pravom ističe HMRC u postupku pred Østre Landsretom, a Komisija u postupku pred Sudom, ta se izmjena primjenjuje i na usporedni sporazum,

33.

Dakako, brisanje članka 68. UEZ‑a načelno ne proizvodi automatski učinke na usporedni sporazum jer njega kao međunarodni ugovor mogu izmijeniti samo stranke ( 27 ). Ipak, članak 6. stavak 6. tog sporazuma određuje da se izmjene odredbi Ugovora o osnivanju Europske zajednice u pogledu odluka Suda koje imaju posljedice na donošenje odluka u odnosu na Uredbu Bruxelles I primjenjuju i na Dansku ako u roku od 60 dana nakon stupanja izmjena na snagu Danska ne obavijesti Komisiju da ih neće primjenjivati.

34.

Danska o tome nije obavijestila Komisiju ( 28 ). Prema tome, brisanje članka 68. UEZ‑a značajno je i za ovlaštenje danskih sudova za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku i dovodi do toga da se proširenje ovlaštenja za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku na nižestupanjske sudove primjenjuje i na zahtjeve za prethodnu odluku danskih sudova za tumačenje usporednog sporazuma.

35.

Dakako, člankom 6. stavkom 1. Sporazuma prema njegovu tekstu uređena je samo usporednost obveze danskih sudova i sudova drugih država članica da podnesu zahtjev za prethodnu odluku (vidjeti na kraju članka 6. stavka 1. „bio dužan”). No odredba o prilagodbi iz članka 6. stavka 6. mora prema svojem smislu i svrsi obuhvatiti ne samo izmjene u pogledu obveze sudova drugih država članica da podnesu zahtjev za prethodnu odluku nego i proširenje ovlaštenja za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku na nižestupanjske sudove na temelju Ugovora iz Lisabona. Naime, Sporazumom bi se Sudu trebalo dodijeliti nadležnosti u odnosu na Dansku u istom opsegu kao i u pogledu drugih država članica i zajamčiti ujednačenu primjenu i tumačenje Uredbe Bruxelles I u svim državama članicama. Taj zahtjev paralelizma proizlazi i iz preambule usporednog sporazuma ( 29 ).

36.

Do stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona to je upućivalo samo na uređivanje obveze danskih sudova da podnesu zahtjev za prethodnu odluku. Uređivanje ovlaštenja za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku tada nije bilo potrebno jer ni Ugovorom o EZ‑u nije bilo predviđeno ovlaštenje nižestupanjskih sudova da podnesu zahtjev za prethodnu odluku. Stoga su, kao što je Komisija s pravom istaknula, od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i nižestupanjski danski sudovi ovlašteni zahtjevom za prethodnu odluku uputiti Sudu pitanja o tumačenju usporednog sporazuma.

37.

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku Østre Landsreta dopušten.

38.

Svojim prethodnim pitanjem Østre Landsret želi saznati radi li se kod postupka koji je u tijeku pred High Court of Justice o građanskoj i trgovačkoj stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I i je li Uredba kao sastavni dio usporednog sporazuma time primjenjiva na ovaj slučaj.

39.

To je problematično stoga što se kod postupka radi o tužbi tijela javne vlasti protiv fizičkih osoba odnosno privatnih društava kojom se treba nadoknaditi šteta nastala engleskoj državi zbog porezne prijevare. Fiskalne stvari kao i javnopravni sporovi su, međutim, prema članku 1. stavku 1. drugoj rečenici Uredbe Bruxelles I izričito isključeni iz njezina područja primjene ratione materiae.

40.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „građanska i trgovačka stvar” treba tumačiti kao autonoman pojam prava Unije, pri čemu se moraju uzeti u obzir ciljevi i sustav Uredbe Bruxelles I te opća načela prava koja proizlaze iz ukupnosti nacionalnih pravnih poredaka ( 30 ). Dakako, ta se sudska praksa djelomično odnosila još na tumačenje Briselske konvencije ( 31 ). Budući da je Briselsku konvenciju u odnosima među državama članicama zamijenila Uredba Bruxelles I ( 32 ), tumačenje odredaba Briselske konvencije koje je Sud dao i dalje vrijedi za odredbe Uredbe Bruxelles I, ako se odnosne protumačene odredbe mogu smatrati istovjetnima ( 33 ). To je slučaj u pogledu članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I koji zauzima isti položaj i ima istu funkciju kao članak 1. stavak 1. Briselske konvencije. Osim toga, obje odredbe imaju isti tekst ( 34 ). Naposljetku, iz uvodne izjave 19. Uredbe proizlazi da treba osigurati kontinuitet između Briselske konvencije i Uredbe ( 35 ). Stoga se može upotrijebiti sudska praksa Suda u vezi s Briselskom konvencijom.

41.

U skladu s tom sudskom praksom, sudske odluke mogu biti isključene iz područja primjene Uredbe Bruxelles I na temelju prirode pravnog odnosa koji postoji među strankama ili zbog predmeta spora ( 36 ). Kako bi se utvrdilo je li riječ o građanskoj i trgovačkoj stvari, valja stoga istražiti pravne odnose koji postoje među strankama i odrediti osnovu podignute tužbe i detaljna pravila u pogledu njezina podnošenja ( 37 ). To u ovom slučaju znači da je Uredba Bruxelles I primjenjiva, s obzirom na to da su i pravni odnos između stranaka kao i predmet spora građanskopravne naravi.

42.

Činjenica je da u sporu pred High Court of Justice sudjeluje tijelo javne vlasti. To samo za sebe automatski ne isključuje primjenu Uredbe Bruxelles I. Načelno pod Uredbu mogu potpasti i postupci između tijela javne vlasti i osobe privatnog prava ( 38 ). Odlučujuće je to vodi li tijelo javne vlasti konkretni spor u vezi s obavljanjem javnih ovlasti ( 39 ), što u odnosu na postupak pred High Court of Justice nije slučaj.

43.

Na prvom mjestu, tijelo javne vlasti ne tuži poreznog dužnika nego treću osobu. Osim toga, i Sunico ApS i drugi tuženici imaju svi sjedište odnosno prebivalište u Danskoj i nisu obveznici PDV‑a u Ujedinjenoj Kraljevini, tako da između njih i HMRC‑a izravno ne postoji javnopravni odnos.

44.

Komisija i Ujedinjena Kraljevina nadalje navode da HMRC u konkretnom sporu ne izvršava nikakve posebne ovlasti koje odstupaju od propisa primjenjivih na odnose između osoba privatnog prava ( 40 ). Odnos između HMRC‑a i tuženika prije je odnos dviju osoba privatnog prava. Vrijede ista postupovna pravila kao i za svakog drugog, a postupak se vodi prema parničnom pravu. Za razliku od uobičajenog javnopravnog postupanja u poreznom pravu, HMRC osobito ne može sam donijeti ovršni naslov o zahtjevu i izvršiti ga, nego njegovo ostvarivanje podliježe redovnom pravnom putu.

45.

Međutim, moglo bi biti problematično to što je prije podnošenja zahtjeva za privremenu pljenidbu u Danskoj HMRC od danskih tijela zatražio prema Uredbi br. 1798/2003 ( 41 ) podatke o tuženicima. Zahtjev za podacima instrument je koji privatnom tužitelju nije dostupan. Iz podataka kojima Sud raspolaže nije, međutim, vidljivo je li, odnosno u kojoj je mjeri, zahtjev za dostavu podataka bio relevantan i za postupak pred High Court of Justice. U svakom slučaju, ako bi prema nacionalnom postupovnom pravu bilo dopušteno da u postupku pred High Court of Justice HMRC koristi te podatke i dokaze pribavljene u okviru izvršavanja javnih ovlasti, HMRC ne bi nastupao protiv tuženika kao osoba privatnog prava. Je li to slučaj i u kojoj mjeri, mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

46.

Ni predmet spora ne dovodi do isključenja područja primjene Uredbe Bruxelles I. Za ocjenu predmeta spora pritom je mjerodavno činjenično stanje iz kojega proizlazi zahtjev, a na što je Sud već uputio u presudama Rüffer i Lechouritou ( 42 ). Samo ako postavljeni zahtjev izvire iz obavljanja javnih ovlasti, ne radi se o građanskoj i trgovačkoj stvari ( 43 ). Međutim, nije dovoljna bilo kakva povezanost s obavljanjem javnih ovlasti. Umjesto toga, a kao što proizlazi iz sudske prakse Suda ( 44 ), odlučujuće je to da upravo radnja iz koje proizlazi zahtjev predstavlja obavljanje javnih ovlasti.

47.

U predmetu Rüffer zahtjev je postavljen radi naknade troškova nastalih ispunjavanjem javnopravne obveze ( 45 ), a u predmetu Lechouritou šteta je bila neposredno prouzročena javnopravnim postupanjem države ( 46 ). U oba predmeta Sud je smatrao da nije riječ o građanskopravnom sporu jer je radnja iz koje proizlazi zahtjev bila obilježena obavljanjem javnih ovlasti.

48.

U ovom slučaju je to, međutim, drukčije. Činjenično stanje na kojem se slučaj temelji navodno je prijevarno ponašanje tuženika iz kojeg proizlazi odštetni zahtjev države na temelju deliktne odgovornosti. Zahtjev države za naknadu štete uopće ne proizlazi iz njezine uloge nositelja javnih ovlasti. On prije proizlazi iz navodne povrede pravnog dobra od strane tuženikâ, što znači radnje kojom načelno svatko može biti oštećen. Naime, trpljenje povrede pravnog dobra baš i nije istinsko javnopravno djelovanje.

49.

Veza s javnopravnim ovlastima mogla bi u svakom slučaju proizlaziti iz toga da iza nastale štete u konačnici stoji porezni zahtjev i time javnopravni odnos koji je odlučan za visinu postavljenog zahtjeva. Naime, zahtjev za naknadu štete odgovara u pogledu iznosa izmaklom PDV‑u. Međutim, za ocjenu pitanja radi li se o građanskoj i trgovačkoj stvari mjerodavan je samo konkretan predmet spora ( 47 ) a ne njegova pozadina.

50.

Ovo vrijedi tim više što je veza između obaju zahtjeva samo činjenične naravi i postoji samo u pogledu visine štete. Povodom pitanja na raspravi vlada Ujedinjene Kraljevine navela je, naime, da na porezno potraživanje prema poreznim obveznicima ne utječe moguće plaćanje naknade štete tuženikâ. Naprotiv, porezni zahtjev i dalje postoji i u slučaju tog plaćanja i mogao bi se dalje isticati. Iz toga proizlazi da postavljeni zahtjev uopće ne služi tomu da nadomjesti izmakli iznos poreza, nego prije ima cilj da otkloni povredu pravnog dobra.

51.

Stoga se ne može govoriti o odnosu akcesornosti između poreznog zahtjeva i zahtjeva za naknadu štete kao što je to bio slučaj u predmetu TIARD ( 48 ) u pogledu odnosa jamstva i osiguranog potraživanja. Čak i u tom slučaju pravne akcesornosti Sud je tužbu protiv jamaca ipak kvalificirao kao građanskopravnu, iako je glavno potraživanje bilo javnopravne naravi ( 49 ). No, ako to vrijedi čak i u slučajevima pravne akcesornosti postavljenog zahtjeva s javnopravnim zahtjevom, tada taj zaključak pogotovo mora vrijediti u slučaju poput predmetnog.

52.

Dakle, za HMRC ni u pogledu pravne osnove zahtjeva ni u pogledu detaljnih pravila za podnošenje tužbe ne vrijede drukčija pravila od onih koja vrijede za osobe privatnog prava ( 50 ), zbog čega postupak pred High Court of Justice nije spor u vezi s izvršavanjem javnih ovlasti, nego je riječ o građanskoj i trgovačkoj stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.

53.

Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi:

Članak 1. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća tužbu kojom su tijela vlasti jedne države članice protiv poduzetnika i fizičkih osoba, rezidenata druge države članice, istaknula opći zahtjev radi naknade štete, dostupan i osobama privatnog prava, a koji se temelji na navodnom protupravnom udruživanju s ciljem prijevare – u smislu prava prve države članice – u svezi sa sudjelovanjem u utaji PDV‑a koji se duguje u toj državi članici.