Rješenje Suda (osmo vijeće) od 11. srpnja 2013. (zahtjev za prethodnu odluku Curtea de Apel Bacău — Rumunjska) — Elena Luca protiv Casa de Asigurări de Sănătate Bacău

(Predmet C-430/12) (1)

(Članak 99. Poslovnika - Socijalna sigurnost - Slobodno pružanje usluga - Uredba (EEZ) br. 1408/71 - Članak 22. - Zdravstveno osiguranje - Bolnička njega koja se pruža u drugoj državi članici - Prethodno odobrenje - Iznos koji se naknađuje osiguranoj osobi)

2013/C 304/04

Jezik postupka: rumunjski

Sud koji je uputio zahtjev

Curtea de Apel Bacău

Stranke u glavnom postupku

Tužiteljica: Elena Luca

Tuženik: Casa de Asigurări de Sănătate Bacău

Predmet

Zahtjev za prethodnu odluku — Curtea de Apel Bacau — Tumačenje čl. 56. UFEU-a i čl. 22. Uredbe (EEZ) br. 1408/71 Vijeća od 14. srpnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.) s izmjenama — Nacionalni propis koji zahtijeva prethodno odobrenje za punu naknadu troškova koji su nastali na ime bolničke njege u inozemstvu — Određivanje iznosa naknade troškova za usluge pružene u drugoj državi članici bez prethodnog odobrenja, prema kriterijima države sustava osiguranja

Izreka

Članak 49. UEZ-a i članak 22. Uredbe (EEZ) br. 1408/71 Vijeća od 14. srpnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i pročišćena Uredbom (EZ) br. 118/97 Vijeća, od 2. prosinca 1996., koja je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 592/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008., nisu, načelno, u suprotnosti s propisom države članice koji punu naknadu troškova za bolničku njegu pruženu u drugoj državi uvjetuje pribavljanjem prethodnog odobrenja. Međutim, ti isti članci u suprotnosti su s takvim propisom koji se tumači u smislu da u svakom slučaju isključuje punu naknadu troškova od nadležnog tijela za njegu pruženu bez prethodnog odobrenja.

Kada nadležno tijelo samo zbog nepostojanja prethodnog odobrenja odbije isplatiti naknadu za bolničku njegu pruženu u drugoj državi članici koju je platila osigurana osoba, a to odbijanje, uzimajući u obzir posebne okolnosti, nije utemeljeno, osigurana osoba ima pravo na naknadu za tu njegu od nadležnog tijela u iznosu određenom zakonodavstvom te države članice. Ako bi taj iznos bio niži od onog koji bi proizašao primjenom važećeg zakonodavstva države članice prebivališta da je bolnička njega pružena u toj državi, nadležno tijelo mora isplatiti dopunsku naknadu koja odgovara razlici između ta dva iznosa, u granicama troškova koji su stvarno snošeni.

Kada je odbijanje isplate naknade utemeljeno, osigurana osoba može, na temelju članka 49. UEZ-a, zahtijevati naknadu za bolničku njegu u granicama pokrića koje pruža sustav zdravstvenog osiguranja u kojem je osigurana.

(1)  SL C 399, 22.12.2012.