1

Povodom političkih događaja koji su u Egiptu nastupili počevši od siječnja 2011., Vijeće Europske unije na temelju članka 29. UEU‑a 21. ožujka 2011. usvojilo je Odluku Vijeća 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL L 76, str. 63.).

2

Uvodne izjave 1. i 2. Odluke 2011/172 navode:

3

Prema članku 1. Odluke 2011/172:

„1.   Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju, koji su u vlasništvu, s kojima raspolažu ili koja nadziru osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne [having been identified as responsible u engleskoj verziji] za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta i s njima povezane fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela kako je navedeno u Prilogu.

2.   Zabranjeno je neposredno ili posredno davanje bilo kakvih sredstava ili gospodarskih izvora na raspolaganje ili u korist fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenim u Prilogu.

3.   Nadležno tijelo države članice može pod određenim uvjetima odobriti oslobađanje određenih zamrznutih sredstava ili gospodarskih izvora ili raspolaganje s njima ako utvrde da su ta sredstva ili gospodarski izvori:

4.   Odstupajući od stavka 1. nadležno tijelo države članice može odobriti oslobađanje određenih sredstava ili gospodarskih izvora ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]

5.   Stavak 1. ne sprečava uvrštenu fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo da plati dospjela plaćanja prema ugovoru koji je sklopljen prije datuma na koji je osoba, subjekt ili tijelo uvršteno u Prilog, pod uvjetom da je predmetna država članica odlučila da isplate ne prima osoba, subjekt ili tijelo iz stavka 1. neposredno ili posredno.

6.   Stavak 2. ne primjenjuje se na priljev na zamrznute račune iz naslova:

4

Prema članku 2. stavku 1. Odluke 2011/172:

„Vijeće na prijedlog države članice ili visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku odlučuje o popisu u Prilogu te o njegovim izmjenama.“

5

Prema članku 3. stavku 1. Odluke 2011/172:

„U Prilogu su navedeni razlozi za uvrštenje fizičkih ili pravnih osoba, subjekata i tijela iz članka 1. stavka 1.“

6

Prema članku 4. Odluke 2011/172:

„Kako bi utjecaj navedenih mjera iz članka 1. stavaka 1. i 2. bio što učinkovitiji, Unija potiče treće države da donesu mjere ograničavanja sličnim mjerama iz ove Odluke.“

7

Prema članku 5. Odluke 2011/172:

„Ova Odluka stupa na snagu na dan donošenja.

Ova se odluka primjenjuje do 22. ožujka 2012.

Ova se odluka redovito preispituje. Važenje ove Odluke produljuje se ili izmjenjuje na odgovarajući način ako Vijeće smatra da njezini ciljevi nisu ispunjeni.“

8

Odluka 2011/172 u Prilogu sadrži „popis fizičkih i pravnih osoba, subjekata i tijela iz članka 1.“

9

U sedmom retku toga popisa, u stupcu pod nazivom „Ime“ navodi se „Ahmed Abdelaziz Ezz“. U drugom stupcu, pod nazivom „Podaci za utvrđivanje identiteta“, napominje se „Bivši član parlamenta. Datum rođenja: 12.01.1959. Muškarac“. Konačno, u trećem stupcu navedeni su „[r]azlozi uvrštenja na popis“.

10

U osmom retku, prvom stupcu pod nazivom „Ime“, navodi se „Abla Mohamed Fawzi Ali Ahmed“. U drugom stupcu, „Podaci za utvrđivanje identiteta“, napominje se: „supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 31.01.1963. Žena“ Konačno, u trećem stupcu navedeni su „[r]azlozi uvrštenja na popis“.

11

U devetom retku, prvom stupcu pod nazivom „Ime“, navodi se „Khadiga Ahmed Ahmed Kamel Yassin“ U drugom stupcu, „Podaci za utvrđivanje identiteta“, napominje se: „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 25.05.1959. Žena“. Konačno, u trećem stupcu navedeni su „[r]azlozi uvrštenja na popis“.

12

U desetom retku, prvom stupcu pod nazivom „Ime“, navodi se „Shahinaz Abdel Aziz Abdel Wahab Al Naggar“. U drugom stupcu, „Podaci za utvrđivanje identiteta“, napominje se: „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 09.10.1969. Žena“. Konačno, u trećem stupcu navedeni su „[r]azlozi uvrštenja na popis“.

13

Navodeći članak 215. stavak 2. UFEU‑a i Odluku 2011/172, Vijeće je usvojilo Uredbu (EU) br. 270/2011 od 21. ožujka 2011. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL L 76, str. 4.). Članak 2. stavci 1. i 2. u biti ponavlja odredbe članka 1. stavaka 1. i 2. Odluke 2011/172. Ova uredba sadrži „Prilog I.“, istovjetan Prilogu Odluci 2011/172. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 2., ova je uredba donesena iz razloga što su mjere uvedene Odlukom 2011/172 „spada[le] u područje primjene [UFEU‑a i stoga je] za njihovu provedbu [bilo] potrebno […] zakonodavstvo na razini Unije“.

14

Dana 22. ožujka 2011. službena obavijest o osobama prema kojima se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2011/172 i Uredbom br. 270/2011 objavljena je u Službenom listu Europske unije (SL C 90, str. 3.).

15

Tijekom postupka Vijeće je dva puta produljilo primjenu mjera predviđenih Odlukom 2011/172. Prvo je Odlukom 2012/159/ZVSP od 19. ožujka 2013. o izmjeni Odluke 2011/172 (SL L 80, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 246.) produljena primjena mjera do 22. ožujka 2012. Zatim je Odlukom 2013/144/ZVSP od 21. ožujka 2013. o izmjeni Odluke 2011/172 (SL L 82, str. 54.) produljeno važenje navedenih mjera do 22. ožujka 2014.

16

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. svibnja 2011. Ahmed Abdelaziz Ezz i njegove supruge Abla Mohammed Fawzi Ali Ahmed, Khadiga Ahmed Ahmed Kamel Yassin i Shahinaz Abdel Azizabdel Wahab Al Naggar (u daljnjem tekstu, pojedinačno: prvi tužitelj, druga tužiteljica, treća tužiteljica i četvrta tužiteljica) podnijeli su ovu tužbu kojom od Općeg suda zahtijevaju da:

17

Dana 29. srpnja 2011. Vijeće je podnijelo odgovor na tužbu. Vijeće zahtijeva od Općeg suda da:

18

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. kolovoza 2011. Europska komisija podnijela je zahtjev za intervenciju kojim podupire zahtjev Vijeća.

19

Tužitelji su 29. rujna 2011. podnijeli repliku, a Vijeće je 23. studenoga 2011. podnijelo odgovor na repliku.

20

Rješenjem od 14. listopada 2011. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Komisije na strani zahtjeva Vijeća.

21

Aktom zaprimljenim pri tajništvu Općeg suda 25. studenoga 2011. Komisija je navela kako nema namjeru podnijeti intervencijski podnesak.

22

Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak. Mjerom upravljanja postupkom Opći sud zatražio je od tužitelja i Vijeća podnošenje različitih dokumenata.

23

Aktima zaprimljenima pri tajništvu Općeg suda 19. i 20. veljače 2013. Vijeće i tužitelji udovoljili su tom zahtjevu.

24

Aktom zaprimljenim pri tajništvu Općeg suda 5. ožujka 2013. tužitelji su podnijeli nove dokazne prijedloge.

25

Tijekom rasprave 12. ožujka 2013. stranke su izložile svoja usmena izlaganja i odgovorile na pitanja koja je postavio Opći sud.

26

Odluka 2011/172, donesena na temelju članka 29. UEU‑a, uvodi zamrzavanje imovine. Ta odluka sadrži pet članaka. Članak 1. stavak 1. određuje kriterije koje određena osoba treba ispunjavati da bi njezina imovina postala predmet zamrzavanja. Članak 1. stavci 2., 5. i 6. precizira doseg zamrzavanja. Članak 1. stavci 3. i 4. određuje slučajeve izuzeća. Članak 2., s jedne strane, određuje nadležno tijelo za određivanje osoba koje odgovaraju kriterijima iz članka 1. stavka 1. i, s druge strane, postavlja posebice postupovna pravila primjenjiva na to određivanje. Članak 3. predviđa formalne zahtjeve koje treba poštovati kad se odredi da osoba ispunjava kriterije određene člankom 1. stavkom 1. Članak 4., koji nema obvezujuću snagu, potiče treće države da usvoje slične mjere. Konačno, članak 5. određuje vrijeme primjene Odluke. Ukratko, članci 1. do 3. i 5. Odluke 2011/172 primjenjuju se na objektivno određene situacije i proizvode pravno obvezujuće učinke u pogledu kategorija osoba predviđenih na općenit i apstraktan način. Što se tiče Priloga Odluci 2011/172, u njemu se poimence navodi 19 fizičkih osoba koje, prema Vijeću, odgovaraju kriterijima određenima u članku 1. stavku 1. Dakle, taj prilog predstavlja niz pojedinačnih mjera namijenjenih provedbi toga članka.

27

Uredba br. 270/2011 ima strukturu usporedivu s Odlukom 2011/172. Potrebno je osobito primijetiti kako njezin Prilog I., koji je istovjetan Prilogu Odluci 2011/172, predstavlja mjeru za provedbu članka 2. stavka 1. čija je formulacija analogna članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172.

28

U ovom slučaju tužitelji zahtijevaju poništenje Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih. Točnije, zahtijevaju poništenje Priloga Odluci 2011/172 i Priloga Uredbi br. 270/2011 u dijelu u kojem ti prilozi sadrže njihova imena. U potporu svojim zahtjevima izlažu osam tužbenih razloga.

29

Tužitelji su u replici tvrdili kako Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 nemaju pravnu osnovu.

30

Naime, tužitelji smatraju da „Ugovor ne nudi nikakvu pravnu osnovu za mjeru cjelokupnog i neodređenog zamrzavanja imovine osoba u Europskoj uniji s jedinim ciljem pomaganja vlastima države izvan Europske unije da povrate imovinu po završetku niza sudskih postupaka“. Osim toga, tužitelji tvrde kako iz sudske prakse koja se odnosi na članke 60. i 301. UEZ‑a proizlazi da članak 215. UFEU‑a daje ovlast Vijeću da usvoji mjere ograničavanja protiv fizičkih osoba samo ako postoji dostatna veza između tih osoba i vlade treće zemlje, osobito vladajuće i s njima povezane osobe. Međutim, u ovom slučaju Vijeće nije čak ni tvrdilo da su tužitelji u vrijeme donošenja pobijanih akata bili na vladajućim dužnostima u Egiptu ili povezani s osobama koje su bile na takvim dužnostima.

31

Kao što je naznačeno u točki 28. gore, tužitelji zahtijevaju samo poništenje Priloga Odluci 2011/172 i Priloga I. Uredbi br. 270/2011. Međutim, navedeni prilozi nisu usvojeni izravno na temelju jedne od odredaba Ugovorâ, već primjenom članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011. Stoga, pozivajući se na povredu Ugovorâ, tužitelji zapravo ističu dva prigovora nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a: osporavaju zakonitost članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 u odnosu na Ugovore.

32

Iz izloženoga u točki 30. ove presude proizlazi da tužitelji u odnosu na svaki od dvaju prigovora nezakonitosti iznose posebnu argumentaciju: u potporu prigovoru nezakonitosti u odnosu na članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 tužitelji u biti tvrde da taj članak nije mogao biti usvojen na temelju članka 29. UEU‑a zato što je jedini cilj zamrzavanja imovine koji taj članak uvodi pomaganje egipatskim vlastima u povratu sredstava po završetku različitih sudskih postupaka; osim toga, u potporu prigovoru nezakonitosti u odnosu na članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011 tužitelji upućuju na sudsku praksu u vezi s člancima 60. i 301. UEZ‑a te tvrde da je članak 215. UFEU‑a Vijeću dao ovlast da uvodi mjere ograničavanja prema fizičkim osobama ako postoji dostatna veza između tih osoba i vlade treće zemlje, što u njihovoj situaciji nije slučaj.

33

Prije ispitivanja prigovora nezakonitosti u odnosu na članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172, potrebno je utvrditi smisao i doseg članka 29. UEU‑a.

34

Glava V. Ugovora o EU‑u sadrži dva poglavlja. Prvo obuhvaća „opće odredbe o vanjskom djelovanju Unije“, a drugo „posebne odredbe o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici“.

35

Članak 23., koji potpada pod poglavlje 2. glave V., navodi:

„Djelovanje Unije na međunarodnoj sceni, na temelju ovog poglavlja, rukovodi se načelima i ostvaruje ciljeve općih odredaba utvrđenih u poglavlju 1. te se provodi u skladu s tim odredbama.“

36

Članak 21., koji potpada pod poglavlje 1. glave V., navodi:

„1.   Djelovanje Unije na međunarodnoj sceni vodi se načelima koja su nadahnjivala njezino stvaranje, razvoj i proširenje i koja ona nastoji promicati u ostatku svijeta: demokraciji, vladavini prava, univerzalnosti i nedjeljivosti ljudskih prava i temeljnih sloboda, poštovanju ljudskog dostojanstva, načelima jednakosti i solidarnosti te poštovanju načelâ Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava.

[…]

2.   Unija utvrđuje i provodi zajedničke politike i djelovanja i nastoji ostvariti visok stupanj suradnje u svim područjima međunarodnih odnosa radi:

[…]

[…]

3.   Unija poštuje načela i ostvaruje ciljeve određene u stavcima 1. i 2. u razvoju i provedbi različitih područja vanjskog djelovanja Unije koja su obuhvaćena ovom glavom i petim dijelom Ugovora o funkcioniranju Europske unije [o vanjskom djelovanju Unije] […]“

37

Članak 24. stavak 1. UEU‑a navodi:

„Nadležnost Unije u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike obuhvaća sva područja vanjske politike i sva pitanja koja se odnose na sigurnost Unije, uključujući i postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike koja bi mogla voditi prema zajedničkoj obrani. […]“

38

Članak 25. UEU‑a navodi:

„Unija vodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku:

[…]

39

Članak 28. stavak 1. prva alineja UEU‑a navodi:

„Kad međunarodna situacija zahtijeva operativno djelovanje Unije, Vijeće donosi potrebne odluke. U njima se utvrđuju njihovi ciljevi, područje primjene, sredstva koja Uniji stoje na raspolaganju, ako je potrebno i njihovo trajanje, te uvjeti za njihovu provedbu.

[...]“

40

Članak 29. UEU‑a navodi:

„Vijeće donosi odluke koje utvrđuju pristup Unije pojedinom pitanju zemljopisne ili tematske naravi. […]“

41

Iz tih povezanih odredaba proizlazi da su „pristup Unije“ u smislu članka 29. UEU‑a odluke koje, kao prvo, pripadaju u okvir zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) kako je definirana člankom 24. stavkom 1. UEU‑a, kao drugo, odnose se na „pojedina pitanja zemljopisne ili tematske naravi“ i, kao treće, nemaju karakter „operativnih djelovanja“ u smislu članka 28. UEU‑a.

42

Pojam „pristup Unije“ može se stoga tumačiti široko, tako da, pod uvjetom da su poštovani uvjeti iz točke 41. ove presude, na temelju članka 29. UEU‑a mogu biti usvojeni ne samo akti programatskog karaktera ili obične izjave namjere nego i odluke koje predviđaju mjere takve prirode da mogu neposredno utjecati na pravnu situaciju pojedinaca. To je također potvrdio izričaj članka 275. stavka drugog UFEU‑a.

43

Tužitelji ne osporavaju neposredno zaključke iz prethodnih dviju točaka. Oni se ograničavaju na tvrdnju da odluka koja je imala za cilj pomoći stranim vlastima da povrate imovinu po završetku različitih sudskih postupaka nije mogla biti usvojena na temelju članka 29. UEU‑a. Međutim, Opći sud ne može a priori isključiti da bi jedna takva odluka mogla ispuniti tri uvjeta iz točke 41. ove presude, posebice pripasti u okvir ZVSP‑a.

44

U ovom slučaju, kao prvo, kao što proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., cilj je Odluke 2011/172, s jedne strane, „podržati miran i sređen prijelaz na civilnu i demokratsku vladu u Egiptu utemeljenu na vladavini prava, uz puno poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda“ i, s druge strane, poduprijeti „napore za razvoj gospodarstva koji potiče socijalnu koheziju i promiče rast“. Zbog toga ta odluka pripada u okvir politike podrške novim egipatskim vlastima s ciljem podržavanja političke i ekonomske stabilizacije stanja u Egiptu i posebice pomaganja vlastima te zemlje u borbi protiv pronevjere javnih fondova. Ona stoga u potpunosti proizlazi iz ZVSP‑a i odgovara ciljevima navedenima u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a.

45

Kao drugo, prema svom cilju Odluka 2011/172 odnosi se na „pojedino pitanje zemljopisne ili tematske naravi“. Naime, iz njezinog naslova kao i iz uvodnih izjava proizlazi da je ta odluka usvojena s obzirom na „stanje“ u trećoj zemlji, poglavito Arapskoj Republici Egiptu.

46

Kao treće, navedena odluka nema karakter operativnog djelovanja u smislu članka 28. UEU‑a zbog toga što ne podrazumijeva nikakvu civilnu ili vojnu operaciju koju bi vodila jedna ili više država članica izvan Unije.

47

Iz svega prethodnog proizlazi da članak 1. Odluke 2011/172 ispunjava tri uvjeta navedena u točki 41. ove presude te je stoga ona bila zakonito usvojena na temelju članka 29. UEU‑a.

48

Članak 215. UFEU‑a navodi:

„1.   Kada se odlukom usvojenom u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o Europskoj uniji predviđa prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih i financijskih odnosa s jednom ili više trećih zemalja, Vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom na zajednički prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije, usvaja potrebne mjere. O tome izvješćuje Europski parlament.

2.   Kada je to predviđeno odlukom donesenom u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o Europskoj uniji, Vijeće može usvojiti mjere ograničavanja na temelju postupka iz stavka 1. protiv fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata.

3.   Akti iz ovog članka uključuju potrebne odredbe o pravnim jamstvima.“

49

U ovom slučaju Uredba br. 270/2011 usvojena je pozivajući se na članak 215. stavak 2. UFEU‑a i Odluku 2011/172. Međutim, suprotno tvrdnjama tužitelja, članak 215. stavak 2. UFEU‑a ne ograničava područje svoje primjene samo na vladajuće osobe trećih država i njihove suradnike. On može poslužiti kao pravna osnova za usvajanje mjera ograničavanja protiv bilo koje osobe, neovisno o njezinom položaju, pod uvjetom da su te mjere bile predviđene odlukom donesenom u okviru ZVSP‑a.

50

U ovom slučaju treba zaključiti kako izričaj članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011, koji određuje područje primjene zamrzavanja sredstava uvedenog tom uredbom, preuzima odredbe članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Slijedom navedenog, zamrzavanje sredstava koje uvodi već je bilo propisano odlukom donesenom u okviru ZVSP‑a i odgovara uvjetima koje postavlja članak 215. stavak 2. UFEU‑a.

51

Nadalje, ovaj zaključak ne može se dovesti u pitanje pozivanjem na sudsku praksu koja se odnosi na članke 60. i 301. UEZ‑a.

52

Točno je, članci 60. i 301. UEZ‑a, koji su se primjenjivali prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, prema sudskoj praksi nisu predviđali izričite ili implicitne ovlasti djelovanja za uvođenje mjera ograničavanja prema osobama ili subjektima koji nisu ni na koji način povezani s vladajućim režimom u trećoj zemlji (presuda Suda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C-402/05 P i C-415/05 P, Zb., str. I-6351., t. 216.). Dakle, prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora za uvođenje tih mjera bilo je potrebno pozvati se zajednički na članke 60., 301. i 308. UEZ‑a (gore navedena presuda Suda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, t. 216. i presuda Suda od 19. srpnja 2012., Parlament/Vijeće, C‑130/10, t. 53.).

53

Međutim, Lisabonski ugovor izmijenio je stanje prava uvodeći novi članak 215. UFEU‑a. Naime, dok prvi stavak toga članka Ugovora pokriva područja koja su do sada pokrivali članci 60. i 301. UEZ‑a, (presuda Parlament/Vijeće, već navedena u točki 52. gore, t. 52.), njegov stavak 2., na kojem se temelji Uredba br. 270/2011, ovlašćuje Vijeće na usvajanje, aktom predviđenim člankom 288. UFEU‑a, mjere ograničavanja protiv bilo koje „fizičke ili pravne osobe“, „nedržavnog subjekta“ i bilo koje „skupine“ pod jedinim uvjetom da odluka usvojena sukladno poglavlju 2. glave V. Ugovora o EU‑u predviđa takve mjere. Drugim riječima, ako je ovaj posljednji uvjet ispunjen, članak 215. stavak 2. UFEU‑a omogućuje Vijeću usvajanje, kako je navedeno u točki 49. ove presude, akata kojima se uvode mjere ograničavanja protiv adresata koji ni na koji način nisu povezani s vladajućim režimom u trećoj zemlji.

54

Prvi prigovor stoga u svakom slučaju treba odbiti, bez potrebe da se odlučuje je li njegovo podnošenje u replici bilo zakašnjelo (vidjeti, analogijom, presudu Suda od 28. srpnja 2011., Mediaset/Komisija, C‑403/10 P, neobjavljenu u Zborniku, t. 51. i presudu Općeg suda od 1. prosinca 1999., Boehringer/Vijeće i Komisija, T‑125/96 i T‑152/96, Zb., str. II‑3427., t. 143.).

55

Tužitelji izlažu da razlog zbog kojega su njihova imena unesena na popis iz Priloga Odluci 2011/172 nije jedan od razloga propisanih člankom 1. te odluke. Također dodaju da se razlog zbog kojega su njihova imena unesena na popis iz Priloga I. Uredbi br. 270/211 ne nalazi među razlozima propisanima člankom 2. te iste uredbe.

56

Kako bi se odgovorilo na ovaj tužbeni razlog, potrebno je utvrditi kriterije koje Vijeće mora poštovati kada odluči uvrstiti imena osoba ili subjekata na popis iz Priloga Odluci 2011/172 i identificirati razloge zbog kojih su imena tužitelja bila unesena na taj popis.

57

Članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 u verziji na engleskom jeziku, jeziku postupka, propisuje uvođenje zamrzavanja imovine za sljedeće osobe: persons having been identified as responsible for misappropriation of Egyptian State funds, and natural or legal persons, entities or bodies associated with them, as listed in the Annex. Drugim riječima, u verziji Odluke 2011/172 na tom jeziku upućuje se, s jedne strane, na osobe koje su bile „identificirane“ kao odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta, i, s druge strane, na njihove suradnike.

58

Međutim, kako su tužitelji naveli u dopisu od 13. svibnja 2011. upućenom Vijeću, francuska verzija Odluke 2011/172 upućuje na osobe „utvrđene“ (reconnues) kao odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta, a ne, poput engleske verzije, na osobe „identificirane“ (identified) kao odgovorne za ta djela.

59

Radi se o bitnoj razlici između dviju jezičnih verzija.

60

Naime, čini se da francuska verzija zahtijeva strože tumačenje pojmova iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Naime, upotreba glagola „utvrditi“ (reconnaitre), koji se u pravnom jeziku učestalo rabi uz pridjev „kriv“ (coupable), upućuje na to da je u vezi s osobama navedenima u članku 1. stavku 1. formalno „utvrđeno“ da su krive za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta ili za suučesništvo u takvom prisvajanju, a to bi utvrđenje krivnje u načelu trebao izvršiti kazneni sud.

61

Naprotiv, engleska verzija dopušta široko tumačenje odredaba članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Naime, u toj jezičnoj verziji primjena riječi „identificirati“, znatno nepreciznije od riječi „utvrditi“, dovodi do zaključka da je, na temelju odgovarajućih informacija, Vijeće samo „identificiralo“ osobe koje se mogu kvalificirati kao „odgovorne“ za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta kao i njihove suradnike.

62

Prema utvrđenoj sudskoj praksi, nužnost ujednačenog tumačenja akata Unije isključuje mogućnost da se u slučaju dvojbe tekst neke odredbe tumači izolirano, već, suprotno, zahtijeva tumačenje i primjenu uzimajući u obzir verzije koje postoje na drugim službenim jezicima (vidjeti presudu Suda od 17. studenoga 2011., Homawoo, C-412/10, Zb., str. I-11603., t. 28. i navedenu sudsku praksu).

63

Osim toga, u slučaju razlika u jezičnim verzijama teksta prava Unije, odredba u pitanju treba se tumačiti s obzirom na kontekst i krajnji cilj propisa kojega je dio (vidjeti presudu Suda od 26. travnja 2012., DR i TV2 Danmark, C‑510/10, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

64

U ovom slučaju, ako i samo zbog razlika između engleske i francuske jezične verzije, članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 nužno je tumačiti uzimajući u obzir sve jezične verzije. To tumačenje mora voditi računa o kontekstu i krajnjem cilju propisa kojega su odnosne odredbe dio.

65

Prije svega potrebno je ustvrditi da na većini jezika Unije, izuzimajući engleski i francuski, izričaj članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 odgovara engleskoj verziji.

66

Nadalje, kao što je navedeno u točki 44. ove presude. cilj je Odluke 2011/172 pomoći egipatskim vlastima u borbi protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta putem zamrzavanja sredstava osoba koje mogu biti, prema engleskoj verziji „identificirane“(identified) ili, prema francuskoj verziji, „utvrđene“ (reconnues) kao „odgovorne“ za te postupke. Međutim, ako bi Vijeće moralo čekati donošenje kaznenih presuda protiv tih osoba pred egipatskim sudovima, to bi dovelo u pitanje učinkovitost Odluke 2011/172. Naime, u tom bi slučaju odnosne osobe tijekom kaznenog postupka imale dovoljno vremena da prebace svoju imovinu u zemlje koje s egipatskim vlastima nemaju uspostavljen nikakav oblik suradnje.

67

U tim okolnostima članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 potrebno je široko tumačiti. Tu odredbu treba tumačiti u smislu da ona obuhvaća pet različitih kategorija osoba. Prva su kategorija osobe koje su u sudskom postupku proglašene krivima za „nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta“. Druga su kategorija njihovi „suradnici“, odnosno osobe za koje je kazneni sud utvrdio da su njihovi pomagači. Treća su kategorija osobe koje su kazneno gonjene zbog djela „prisvajanja državnih sredstava Egipta“. Četvrta kategorija obuhvaća one koji su kazneno gonjeni kao suradnici prethodno navedenih osoba (odnosno njihovi pomagači). U petu kategoriju ubrajaju se sve one osobe protiv kojih su pokrenuti sudski postupci u vezi s kaznenim progonom djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“, koje se po toj osnovi mogu kvalificirati kao povezane s osobama protiv kojih je poduzet taj kazneni progon. Ova peta kategorija osoba mogla je, u ovom slučaju i bez svojeg znanja, imati koristi od posljedica „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“, a koje su zbog toga predmet zaštitnih mjera donesenih u sudskom postupku kojima je cilj očuvati imovinu nastalu tim nezakonitostima.

68

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ako se tekst sekundarnog prava može tumačiti na više načina, treba ga tumačiti koliko god je to moguće u smislu usklađenosti s odredbama Ugovora i drugim pravilima iste pravne razine (presuda Suda od 10. rujna 1996., Komisija/Njemačka, C-61/94, Zb., str. I-3989., t. 52.; presuda Općeg suda od 13. travnja 2011., Njemačka/Komisija, T-576/08, Zb., str. II-1578., t. 103.).

69

U ovom slučaju potrebno je provjeriti je li široko tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, navedeno u točki 67. ove presude, usklađeno s načelom prema kojem se odredbe koje predviđaju administrativne sankcije moraju tumačiti usko i s načelom presumpcije nevinosti.

70

Prema sudskoj praksi, načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni, sadržano u članku 49. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, nalaže da se kazneno pravo ne smije primjenjivati na ekstenzivan način na štetu okrivljenika (presuda Suda od 12. prosinca 1996., X, C-74/95 i C-129/95, Zb., str. I-6609., t. 25.).

71

Na to se načelo može pozvati ne samo protiv odluka kojima se određuju kaznene sankcije u uskom smislu nego i protiv onih kojima se nameću administrativne sankcije (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C-352/09 P, Zb., str. I-2359., t. 80.).

72

U skladu s tim, načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni nalaže da se odredbe kojima se određuju administrativne sankcije ne smiju primjenjivati na ekstenzivan način na štetu osobe u pitanju.

73

Pod tim uvjetima, kada bi Odluka 2011/172 predviđala administrativne sankcije i time ušla u područje primjene članka 49. stavka 1. prve rečenice Povelje o temeljnim pravima, trebalo bi je tumačiti usko.

74

Međutim, u ovom slučaju nije tako.

75

Naime, odredbe članka 49. stavka 1. prve rečenice Povelje o temeljnim pravima istovjetne su odredbama članka 7. stavka 1. prve rečenice Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Prema članku 52. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima, te odredbe treba tumačiti s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP).

76

Prema toj sudskoj praksi, na članak 7. navedene konvencije može se svrhovito pozivati samo u svrhu osporavanja „kazne“. Početna točka svake ocjene postojanja „kazni“ podrazumijeva utvrđivanje je li mjera u pitanju nametnuta slijedom presude za „kazneno djelo“. Ostali su relevantni elementi u tom pogledu kvalifikacija odnosne mjere u primjenjivom pravu, njezina priroda i njezin cilj, postupci povezani s njezinim donošenjem i njezinim izvršenjem kao i njezina težina. Međutim, težina mjere nije odlučujuća s obzirom na to da mnogobrojne nekaznene mjere preventivne prirode mogu imati supstancijalni učinak na osobu na koju se odnose (vidjeti ESLJP, presuda M. protiv Njemačke od 17. prosinca 2009., br. 19359/04, § 120).

77

U ovom slučaju, kao prvo, nijedna odredba prava Unije zamrzavanju imovine uvedenom člankom 1. Odluke 2011/172 ne pridaje kazneno svojstvo.

78

Kao drugo, odredbe koje uvode režim zamrzavanja imovine nemaju za cilj ni kažnjavanje ni sprečavanje ponavljanja određenog ponašanja. Njihov je jedini cilj očuvanje imovine koju drže osobe, subjekti i tijela iz članka 1. Odluke 2011/172 u skladu s ciljevima navedenima u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a (vidjeti točku 44. ove presude) (vidjeti, u tom smislu i analogijom, presude Općeg suda od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu u Zborniku, t. 101. i od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T-49/07, Zb., str. II-5555., t. 67.).

79

Kao treće, učinci odredaba vremenski su ograničeni i reverzibilni: zamrzavanje imovine, sukladno članku 5. Odluke 2011/172, primjenjuje se tijekom određenog razdoblja i Vijeće, koje osigurava stalno praćenje stanja, u svakom trenutku može odlučiti opozvati zamrzavanje.

80

Prema tome, to zamrzavanje imovine ne predstavlja administrativnu sankciju niti ulazi u područje primjene članka 49. stavka 1. prve rečenice Povelje o temeljnim pravima.

81

Iz toga proizlazi da načelo prema kojem odredbe koje uvode administrativne sankcije treba tumačiti usko ne sprečava Opći sud da članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 tumači široko, kako je navedeno u točki 67. ove presude.

82

Točno je da je načelo presumpcije nevinosti ugrađeno u pravni poredak Unije člankom 48. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima. Međutim, to načelo, koje, sukladno članku 52. stavku 3. navedene povelje, treba tumačiti s obzirom na sudsku praksu ESLJP‑a, zahtijeva da nijedan predstavnik javne vlasti ne proglasi neku osobu krivom za kazneno djelo prije nego što je njezinu krivnju utvrdio sud (vidjeti ESLJP, presude Allenet de Ribemont od 10. veljače 1995., serija A, br. 308, §§ 35. do 36. i Lizaso Azconobieta protiv Španjolske od 28. lipnja 2011., br. 28834/08, § 37.). Usto, navedeno načelo krše izjave ili odluke koje stvaraju dojam da je osoba kriva, koje potiču javnost da vjeruje u njezinu krivnju i koje prejudiciraju ocjenu činjenica nadležnog suda (vidjeti ESLJP, presude Pandy protiv Belgije od 21. rujna 2006., br. 13583/02, § 42. i Păvălache protiv Rumunjske od 18. listopada 2011., br. 38746/03, § 116.).

83

Međutim, sâmo Vijeće nije usvajajući Odluku 2011/172 utvrdilo osobe navedene u članku 1. stavku 1. krivima za postupanja kažnjiva prema egipatskom kaznenom pravu ili pravu neke od država članica. Nadalje, „javnost“ time nije navedena da pogrešno smatra te osobe krivima. Konačno, nije prejudicirana ocjena činjenica nadležnog egipatskog suda. Vijeće je samo odredilo da se različitim kategorijama osoba iz točke 67. ove presude zamrzava njihova imovina, što samo po sebi, kako je navedeno u točki 77. gore, tom zamrzavanju ne pridaje kazneno svojstvo.

84

Slijedi da tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 dano u točki 67. ove presude nije protivno načelu presumpcije nevinosti (vidjeti, u tom smislu i analogijom, presudu Općeg suda od 2. rujna 2009., El Morabit/Vijeće, T‑37/07 i T‑323/07, još neobjavljenu u Zborniku, t. 40.).

85

Potrebno je podsjetiti da je uvrštenje tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 prouzročilo zamrzavanje njihove imovine, pri čemu je njegov režim definiran člancima 1., 2., 3. i 5. iste odluke. Nadalje, potrebno je primijetiti da je Prilog Odluci 2011/172 objavljen na svim službenim jezicima Unije.

86

Engleska verzija toga priloga navodi kako je imovina tužitelja zamrznuta iz razloga što je svaki od njih predmet sudskih postupaka koje su pokrenule egipatske vlasti zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije (judicial proceedings by the Egyptian authorities in respect of the misappropriation of State Funds on the basis of the United Nations Convention against corruption). Ova jezična verzija jednostavno se poziva na sudske „postupke“ protiv tužitelja. U nedostatku jasnoće u tom pogledu, može se smatrati da se radi o postupcima u vezi s kaznenim progonom djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“.

87

Nasuprot tome, francuska verzija Priloga Odluci 2011/172, na koju su se, kao što je navedeno u točki 58. ove presude, tužitelji pozvali u dopisu Vijeću od 13. svibnja 2011., navodi da je protiv tužitelja poduzet „sudski progon od strane egipatskih vlasti zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta, na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije“. Iz izričaja ove verzije čini se da je tužiteljima zamrznuta njihova imovina zbog postojanja „progona“, po prirodi kaznenih, poduzetih protiv tužiteljâ zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta.

88

Dakle, pojavljuju se bitne razlike između francuske i engleske verzije Priloga Odluci 2011/172.

89

U slučaju razilaženja između jezičnih verzija pojedinačnog akta upućenog osobi za koju postoji sudska nadležnost treće države, taj akt treba tumačiti uzimajući u obzir, s jedne strane, druge jezične verzije i, s druge strane, kontekst i cilj propisa na temelju kojih je bila usvojena.

90

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da provedbeni akt treba tumačiti, ako je moguće, u skladu s odredbama temeljnog akta (u tom smislu vidjeti presudu Komisija/Njemačka, već navedenu u točki 68., t. 52. i navedenu sudsku praksu).

91

U ovom slučaju, kao što je navedeno u točki 26. ove presude, Prilog Odluci 2011/172 sadrži niz pojedinačnih mjera namijenjenih provedbi članka 1. stavka 1. te odluke. Razlog zbog kojeg su tužitelji bili podvrgnuti zamrzavanju svoje imovine, naveden u tom prilogu, mora se stoga tumačiti u skladu s načelima navedenima u prethodnim dvjema točkama.

92

Najprije treba primijetiti da različite jezične verzije Priloga Odluci 2011/172 mogu biti podijeljene u dvije skupine usporedive važnosti: na određenim službenim jezicima Unije taj prilog ima izričaj analogan engleskoj verziji, no na drugim službenim jezicima izričaj teksta bliži je francuskoj verziji. Usporedba jezičnih verzija navedenog priloga stoga nije ni od kakve pomoći: ona ne otkriva namjeru donositelja akta niti otkriva moguću pogrešku u pisanju koja pogađa jednu ili više jezičnih verzija.

93

Nadalje, bez obzira na to koja se jezična verzija uzme u obzir, očito je da je razlog zbog kojeg su tužitelji podvrgnuti zamrzavanju svoje imovine, naveden u Prilogu Odluci 2011/172, sukladan članku 1. stavku 1. te iste odluke, kako je protumačen u točki 67. ove presude. Naime, taj članak ne predviđa samo zamrzavanje imovine osoba protiv kojih je osobno poduzet kazneni „progon“ u Egiptu zbog djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava već i imovine osoba na koje se odnose „sudski postupci“ (judicial proceedings) u toj istoj zemlji u vezi s kaznenim progonom djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“.

94

Konačno, potrebno je primijetiti da članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 omogućava zamrzavanje imovine pet različitih kategorija osoba (vidjeti točku 67. ove presude). Međutim, francuska verzija njezinog priloga to omogućava samo u odnosu na jednu od tih kategorija, i to za osobe koje su kazneno gonjene zbog djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“ (vidjeti točku 87. ove presude). Što se tiče engleske verzije navedenog priloga, ona pokriva tri kategorije osoba, a to su, uz osobe kazneno gonjene zbog djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“, one progonjene kao suučesnici tih djela i one protiv kojih je pokrenut sudski postupak u vezi s kaznenim progonom djelâ „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“ (vidjeti točku 86. ove presude). U skladu s tim, razlog za uvrštenje tužiteljâ na popis iz Priloga Odluci 2011/172 prema engleskoj jezičnoj verziji ima smisao i doseg koji na širi način pokriva područje primjene članka 1. stavka 1. navedene odluke. Ona bolje odgovara cilju toga članka.

95

Sukladno izričaju u engleskoj verziji, treba zaključiti da je namjera Vijeća bila zamrznuti imovinu tužiteljâ zbog toga što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak na bilo koji način povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

96

Prema kriterijima koje postavlja članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172, na popis iz Priloga Odluci 2011/172 moglo je biti uvršteno pet kategorija osoba navedenih u točki 67. ove presude.

97

U ovom slučaju, kako je navedeno u točki 95. ove presude, Vijeće je uvrstilo imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 samo na temelju toga što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

98

Kao što je navedeno u točkama 94. i 95. ove presude, takav je razlog među onima utvrđenima u članku 1. stavku 1. te odluke. Naime, odnosi se na tri od pet slučajeva predviđenih tim člankom.

99

Slijedi da uvrštavanjem imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 Vijeće nije povrijedilo kriterije koje je ono sâmo usvojilo u članku 1. stavku 1. te odluke.

100

Najprije treba primijetiti da je struktura Uredbe br. 270/2011 analogna onoj Odluke 2011/172, tako da se uvodne izjave navedene u točki 26. ove presude, kao što je to navedeno u točki 27. ove presude, primjenjuju mutatis mutandis kada se radi o Uredbi br. 270/2011 i njezinom Prilogu I. Stoga osobe navedene u tom prilogu moraju odgovarati kriterijima koje postavlja članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011.

101

Nadalje, treba istaknuti da su ti kriteriji identični onima koje predviđa članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172. U tom je pogledu članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011 formuliran na način sličan članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 na koji, uostalom, i upućuje.

102

Konačno, razlozi za uvrštenje imena tužitelja na popis iz Priloga I. Uredbi br. 270/2011 istovjetni su onima zbog kojih su njihova imena bila uvrštena na popis iz Priloga Odluci 2011/172.

103

Iz gore navedenih razloga potrebno je stoga zaključiti da su u predmetnom slučaju kriteriji koje postavlja članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011 bili poštovani.

104

Iz svega navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.

105

Prema članku 296. stavka 2. UFEU‑a: „[u] pravnim se aktima navode razlozi […]“.

106

Na temelju članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje o temeljnim pravima, pravo na dobru upravu osobito podrazumijeva „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke“.

107

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje o temeljnim pravima treba biti prilagođeno prirodi osporavanog akta i kontekstu u kojem je taj akt usvojen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranoj osobi omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja (vidjeti presudu Suda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, t. 50. i 53. i navedenu sudsku praksu).

108

U obrazloženju nije potrebno detaljno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje o temeljnim pravima mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Dakle, s jedne strane, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, već navedenu u točki 107., t. 53. i 54. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima i tehničkim uvjetima kao i roku u kojem treba donijeti taj akt (vidjeti presudu Općeg suda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T-228/02, Zb., str. II-4665., t. 141. i navedenu sudsku praksu).

109

Posebno, obrazloženje mjere zamrzavanja imovine u načelu se ne može sastojati samo od formulacije koja je općenita i stereotipna (u tom smislu vidjeti presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, već navedenu u točki 108., t. 143.). Baš naprotiv, takva mjera mora, podložno uvjetima iz točke 108. ove presude, naznačiti posebne i konkretne razloge zbog kojih Vijeće smatra da su relevantni propisi primjenjivi na zainteresirane osobe (vidjeti presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, već navedenu u točki 108., t. 143. i navedenu sudsku praksu; u tom smislu vidjeti presudu Conseil/Bamba, već navedenu u točki 107., t. 52.).

110

U ovom slučaju tužitelji tvrde da je obrazloženje Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 nedostatno.

111

U potporu tom navodu tužitelji na prvome mjestu izlažu da Vijeće nije jasno naznačilo razloge zbog kojih smatra da oni zadovoljavaju kriterij postavljen člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/172.

112

Na drugome mjestu tužitelji iznose da obrazloženje koje je dano u Prilogu Odluci 2011/172 nije dovoljno detaljno. Naime, taj prilog navodi „neodređenu optužbu povezanu sa sudskim postupcima na temelju konvencije koja tuženicima nije poznata“. U svakom slučaju, prema tužiteljima, navodi u navedenom prilogu ne omogućuju saznanje iz kojih razloga Vijeće smatra da su mjere ograničavanja i dalje opravdane.

113

Međutim, Odluka 2011/172 jasno navodi članak 29. UEU‑a, na temelju kojeg je i bila donesena. Nadalje, iz naslova Priloga Odluci 2011/172 proizlazi da taj prilog sadrži „[p]opis fizičkih i pravnih osoba, subjekata i tijela iz članka 1.“. Konačno, Uredba br. 270/2011 navodi članak 215. stavak 2. UFEU‑a. Što se tiče Priloga I. toj uredbi, jasno je naznačeno da on sadrži „[p]opis fizičkih i pravnih osoba, subjekata i tijela iz članka 2. stavka 1.“. Dakle, Vijeće je jednoznačno naznačilo koja je prema njegovom mišljenju bila pravna osnova Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 te prilogâ tim aktima.

114

Osim toga, iz Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 proizlazi da su tužitelji bili podvrgnuti mjerama ograničavanja „s obzirom na stanje u Egiptu“ zato što je protiv njih u toj zemlji pokrenut sudski postupak povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava (vidjeti točku 86. ove presude). Razmatranja činjenica na temelju kojih je Vijeće procijenilo da tužitelji moraju biti podvrgnuti zamrzavanju imovine predviđenom u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 dovoljno su detaljna da tužitelji mogu osporavati njihovu točnost pred Vijećem, a poslije i pred Sudom Unije. Usto, na engleskom jeziku, kojim se tužitelji koriste u svojoj prepisci s Vijećem kao i u ovom postupku, ta su razmatranja jednoznačna.

115

Navedena razmatranja nisu stereotipnog karaktera. Naime, ona ne preuzimaju izričaj općenitih odredaba. Nadalje, točno je da su ta razmatranja ista kao i ona na temelju kojih su druge fizičke osobe navedene u Prilogu Odluci 2011/172 kao i Prilogu I. Uredbi br. 270/2011 podvrgnute zamrzavanju svoje imovine. Međutim, njima se želi opisati konkretna situacija tužiteljâ, protiv kojih su, kao i protiv ostalih, prema mišljenju Vijeća pokrenuti sudski postupci povezani s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

116

Iz navedenog slijedi da pobijani akti sadrže obrazloženje pravnih i činjeničnih razloga na kojima su, prema mišljenju njihovog autora, oni utemeljeni. S obzirom na to, njihov izričaj jasno odražava zaključivanje Vijeća.

117

U tim okolnostima treći tužbeni razlog treba odbiti.

118

Kao što je prethodno bilo naznačeno, iz Priloga Odluci 2011/172 kao i iz Priloga I. Uredbi br. 270/2011 proizlazi da su svi tužitelji podvrgnuti zamrzavanju svoje imovine zato što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

119

Tužitelji u biti tvrde da je taj razlog nevaljan zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne pravne kvalifikacije činjenica. Ovaj tužbeni razlog sadrži dva dijela.

120

U prvom dijelu tužitelji tvrde da protiv druge, treće i četvrte tužiteljice u Egiptu nisu pokrenuti sudski postupci.

121

U drugom dijelu tužitelji navode da, iako se protiv prvog tužitelja „trenutačno vodi sudski postupak“, taj se postupak ne odnosi na nezakonito prisvajanje državnih sredstava kako je navedeno u Prilogu Odluci 2011/172.

122

Dopisom od 1. travnja 2011 tužitelji su naznačili Vijeću kako pretpostavljaju da je ime prvog tužitelja uvršteno na popis iz Priloga Odluci 2011/172 i Priloga I. Uredbi br. 270/2011 slijedom zahtjeva koji je uputila osoba ili tijelo iz Egipta. Nadalje, od Vijeća su zahtijevali da ih obavijesti o kojoj se osobi ili tijelu radilo i da im dostavi presliku tog zahtjeva i pratećih dokumenata.

123

Dopisom od 7. lipnja 2011. Vijeće je odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelje objasnilo da je zaprimilo „dana 13. veljače 2011. dopis od ministra vanjskih poslova Egipta koji je sadržao zahtjev egipatskog državnog odvjetnika za zamrzavanje imovine određenih bivših ministara i dužnosnika“, što je uključivalo i prvog tužitelja. Tom dopisu Vijeća bila je priložena preslika dokumenta od 13. veljače 2011. sa zaglavljem kabineta ministra vanjskih poslova Arapske Republike Egipta. Taj nepotpisani dokument sadržavao je zahtjev državnog odvjetnika Arapske Republike Egipta za zamrzavanje imovine „bivših [egipatskih] ministara, dužnosnika i državljana“. Među osobama navedenima na popisu nalazio se prvi tužitelj, ali ne i druga, treća i četvrta tužiteljica.

124

U međuvremenu je odvjetnički ured koji zastupa tužitelje dopisom od 13. svibnja 2011. zatražio od Vijeća da mu se, uz ostalo, dostave svi dokazi na temelju kojih je ono odredilo zamrzavanje imovine njegovih stranaka. Navedeni odvjetnički ured nakon toga je Vijeću poslao još dva dopisa, 9. lipnja i 15. srpnja 2011.

125

Dopisom od 29. srpnja 2011. Vijeće je odgovorilo na dopise odvjetničkog ureda tužitelja od 13. svibnja, 9. lipnja i 15. srpnja 2011. U tom odgovoru nisu spomenuti eventualni sudski postupci protiv druge, treće i četvrte tužiteljice. Navedeno je samo da:

„[Oni] se pojavljuju na popisu osoba na koje se odnosi gore navedeni zahtjev za pravnu pomoć koji su podnijele egipatske vlasti (nalaze se pod brojevima 2, 3 i 4 priloženog popisa). U zahtjevu je naznačeno da je naloge za zamrzavanje imovine svih osoba koje se nalaze na popisu izdao egipatski državni odvjetnik i da je te naloge potvrdio kazneni sud.“

126

Uz dopis Vijeća od 29. srpnja 2011. bila je priložena i nota s oznakom NV93/11/ms od 24. veljače 2011. kojom veleposlanstvo Arapske Republike Egipta u Bruxellesu (Belgija) zahtijeva od visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku da „nadležnim sudskim tijelima“ prenese zahtjev za pravnu pomoć koji je uputio ured državnog odvjetnika Arapske Republike Egipta.

127

Toj noti bila su priložena tri dokumenta.

128

Prvi među njima bio je tekst zahtjeva za pravnu pomoć, bez datuma i potpisa. Taj zahtjev, napisan na engleskom jeziku, tražio je „zamrzavanje, oduzimanje i povrat imovine određenih bivših ministara i dužnosnika“. Zahtjev se pozivao na „istragu koju je provelo egipatsko državno odvjetništvo u predmetima pod brojevima 162 i 234 iz 2010. godine [...]; 34, 36, 38, 39, 55 i 70 iz 2011. godine [...] kao i [u] predmetu pod brojem 137/2011 [...] u vezi s kaznenim djelima korupcije, nezakonitog prisvajanja državne imovine i pranja novca koja su počinili bivši ministri i dužnosnici“, navodeći popis od petnaest osoba, među kojima je bilo i četvero tužitelja. Zahtjev je nadalje navodio da je državni odvjetnik Arapske Republike Egipta odlučio zaplijeniti imovinu osoba navedenih na tom popisu i da je to zamrzavanje „odobrio kazneni sud“.

129

Drugi dokument priložen noti od 24. veljače 2011. bio je „popis bivših dužnosnika, [njihovih] supružnika i djece“, na kojem su druga, treća i četvrta tužiteljica navedene na drugom, trećem i četvrtom mjestu.

130

Treći dokument priložen noti od 24. veljače 2011. predstavlja sažetak optužbi protiv prvog tužitelja u „predmetu broj 38 iz 2011. godine“, koji se navodi u zahtjevu za pravnu pomoć opisanom u točki 128. ove presude. Taj dokument nema datum. Također nema zaglavlje niti je potpisan. Međutim, kao i nota od 24. veljače 2011. i svi drugi dokumenti koji su joj bili priloženi, imao je pečat veleposlanstva Arapske Republike Egipta u Bruxellesu.

131

Konačno, nijedan od gore navedenih dokumenata ne upućuje na to da je protiv druge, treće i četvrte tužiteljice poduzet kazneni progon za djelo nezakonitog prisvajanja državnih sredstava.

132

S druge strane, zahtjev za pravnu pomoć naveden u točki 128. ove presude jednoznačno upućuje na to da je 24. veljače 2011., znači mjesec dana prije donošenja Odluke br. 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, u odnosu na sve tužitelje bio izdan nalog državnog odvjetnika Arapske Republike Egipta za pljenidbu njihove imovine koji je odobrio kazneni sud i koji je povezan s istragama o nezakonitom prisvajanju državnih sredstava.

133

Štoviše, tužitelji nisu pružili nijedan dokaz kojim bi doveli u pitanje točnost činjeničnih navoda iz zahtjeva za pravnu pomoć. Naprotiv, odluka egipatskog suda, prijevod koje je podnesen tajništvu Općeg suda 5. ožujka 2013., potvrđuje da je druga tužiteljica 30. siječnja 2013. još uvijek bila podvrgnuta zamrzavanju imovine. Usto, tužitelji na raspravi nisu osporavali postojanje gore navedenog naloga za pljenidbu.

134

S obzirom na to da su bile navedene u gore navedenom nalogu državnog odvjetnika Arapske Republike Egipta, druga, treća i četvrta tužiteljica osobe su protiv kojih je pokrenut sudski postupak u Egiptu povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava. Opisujući ih na taj način u Prilogu Odluci 2011/172, Vijeće nije pogrešno utvrdilo činjenično stanje niti je pogrešno pravno kvalificiralo činjenice.

135

Prvi dio četvrtog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

136

U potporu drugom dijelu četvrtog tužbenog razloga tužitelji tvrde da je prvi tužitelj optužen jedino za sudjelovanje u djelima koja se mogu okarakterizirati kao nezakonito izdavanje dozvola.

137

Međutim, iz dokumenta spomenutog u točki 130. ove presude jasno proizlazi da je „u predmetu broj 38 iz 2011. godine“ prvi tužitelj bio „optužen“, s jedne strane, da je „protupravno prisvojio imovinu“„javnog poduzeća čije [je] dionice držala država“ i, s druge strane, da je „počinio kaznena djela koja se sastoje od stjecanja dobiti od javne imovine i umanjivanja iste kao i od nezakonitog prisvajanja ili [...] omogućavanja nezakonitog prisvajanja [te imovine]“.

138

Konkretnije, u tom dokumentu prvog se tužitelja tereti:

139

Slijedom navedenog, protiv prvog tužitelja u Egiptu je poduzet kazneni progon za djela koja je egipatsko državno odvjetništvo okvalificiralo kao „nezakonito prisvajanje javne imovine“.

140

Opći sud zaključuje da ta kvalifikacija u biti odgovara „nezakonitom prisvajanju državnih sredstava“ navedenom u Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011.

141

U tim okolnostima Vijeće nije pogrešno utvrdilo činjenično stanje, a nije ni pogrešno pravno kvalificiralo činjenice uvrštavajući prvog tužitelja na popis iz priloga osporavanih akata.

142

Pokušavajući osporiti taj zaključak, tužitelji su u replici tvrdili da ni zahtjev za pravnu pomoć opisan u točki 128. ove presude ni dokumenti koji mu prileže ne omogućuju da ih se identificira kao osobe „odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta“, koje su na taj način lišile stanovnike te zemlje prednosti održivog razvoja gospodarstva i društva te dovele u pitanje razvoj demokracije u zemlji, ili pak kao pojedince povezane s takvim osobama.

143

Međutim, takva okolnost u svakom slučaju pobijane akte ne čini nezakonitima. U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da se članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172, koji utvrđuje kriterije za uvrštavanje na popis iz priloga toj odluci, odnosi samo na osobe navedene u točki 67. ove presude. Točno je da uvodna izjava 2. Odluke 2011/172 navodi da su te osobe „na taj način lišile stanovnike te zemlje prednosti održivog razvoja njihova gospodarstva i društva te dovele u pitanje razvoj demokracije u toj zemlji“. Međutim, ta izjava ne sadrži dodatni uvjet koji treba poštovati kada se neko novo ime uvrštava na popis iz Priloga Odluci 2011/172. Radi se samo o objašnjenju konačnog cilja te odluke. Naime, u toj se uvodnoj izjavi samo pojašnjava da osobe obuhvaćene člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/172 mogu lišiti „stanovnike te zemlje prednosti održivog razvoja njihova gospodarstva i društva te [ograničiti] demokratski razvoj zemlje“.

144

Uz to, potrebno je istaknuti da nijedan od pet argumenata koje su tužitelji iznijeli u potporu prigovoru iz točke 142. ove presude nije utemeljen.

145

Kao prvo, tužitelji su tvrdili da dokumenti priloženi zahtjevu za pravnu pomoć opisanu u točki 128. ove presude „ne upućuju na bilo kakvu osudu za bilo koje kazneno djelo“ niti upućuju na kakvu optužbu. Ti se dokumenti, prema tužiteljima, ograničavaju na „pružanje sažetka određenih pritužbi protiv prvog tužitelja“ i u konačnici ne daju „nikakvu indikaciju je li jedna ili više pritužbi [koje se spominju] dovela do pokretanja sudskih postupaka […] zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava“.

146

Točno je da dokumenti priloženi zahtjevu za pravnu pomoć opisanu u točki 128. ove presude ne spominju nikakvu osuđujuću presudu kaznenog suda. Međutim, ta okolnost nije bitna. Naime, osobe na koje se odnosi članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 nisu samo one koje su osuđene za nezakonito prisvajanje državnih sredstava, već, među ostalim, i one na koje se odnose sudski postupci u vezi s istragama u pogledu tih djela (vidjeti točku 67. ove presude).

147

Osim toga, netočno je tvrditi da se nijedan od dokumenata priloženih zahtjevu za pravnu pomoć nije odnosio na optužbu za djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Naime, kao što je navedeno u točkama 139. i 140. ove presude, u dokumentu navedenom u točki 130. ove presude spominje se kazneni progon proveden u Egiptu protiv prvog tužitelja za djela koja se mogu kvalificirati kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

148

Kao drugo, tužitelji su istaknuli da zahtjev za pravnu pomoć opisan u točki 128. ove presude „ne daje nikakvu indikaciju o količini zamrznute imovine ili vrsti zahtijevane pravne pomoći, o sudu od kojeg se traži pomoć ili razlogu zbog kojeg je ta pomoć [bila] potrebna“.

149

Međutim, okolnost da dokazi na koje se Vijeće pozivalo ne sadrže takve indikacije nije ni od kakvog utjecaja na ishod spora. U svakom slučaju, time nije dokazano da je Vijeće pogrešno utvrdilo činjenično stanje ocjenjujući da su tužitelji bili predmet sudskih postupaka povezanih s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

150

Kao treće, tužitelji su izložili da se zahtjevom za pravnu pomoć iz točke 128. gore „nije predlagala zakonodavna aktivnost Europske unije“.

151

Međutim, taj argument počiva na pogrešnoj pretpostavci da Vijeće može zamrznuti imovinu tužitelja samo ako je u tom smislu zaprimilo zahtjev od egipatskih vlasti. Naprotiv, Vijeće je imalo ovlast zamrznuti imovinu bilo koje osobe koja odgovara kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, neovisno o tome je li o situaciji tih osoba obaviješteno od egipatskih vlasti ili iz drugih izvora.

152

Kao četvrto, tužitelji su tvrdili da je zahtjev za sudsku pomoć opisan u točki 128. gore sadržavao pogreške. Najprije, dokumenti priloženi zahtjevu upućuju na dugove od 7 milijardi egipatskih funti, iako se to odnosi na pritužbu po kojoj egipatske vlasti nisu postupile. Nadalje, „ostale pritužbe“ nisu povezane s nezakonitim prisvajanjem državnih sredstava, već s postupanjima koja se odnose na društvo u kojemu egipatska država ima samo manjinski udio. Osim toga, te druge pritužbe bile su podnesene bez dokaza koji bi ih podupirali. Konačno, one se odnose na povrede koje nije počinio prvi tužitelj, nego društva u kojima je on držao većinske udjele.

153

Točno je da je u dokumentu navedenom u točki 130. ove presude, u opisu jedinog predmeta koji se odnosi na prvog tužitelja, „predmeta broj 38 iz 2011. godine“, naznačeno da je isti propustio platiti dugove u iznosu od 7 milijardi egipatskih funti. Međutim, tužitelji nisu dostavili nijedan dokaz da je ta tvrdnja netočna. U svakom slučaju, moguća netočnost tog navoda nije od značaja za rješenje spora. Naime, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 137. do 140. ove presude, takva netočnost sama po sebi ne bi bila dovoljna da dokaže, na temelju dokumenta iz točke 130. gore, da Vijeće nije moglo kvalificirati prvog tužitelja kao osobu protiv koje je pokrenut sudski postupak povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

154

Što se tiče drugih navoda iznesenih u točki 152. ove presude, oni se odnose na „pritužbe“ koje su, prema mišljenju tužitelja, različite od one u kojoj je bilo riječ o sedam milijardi egipatskih funti, navedenoj u točki 153. ove presude. One se, dakle, odnose na predmete različite od „predmeta br. 38 iz 2011. godine“, na koji se poziva u dokumentu navedenom u točki 130 ove presude, a na njima Vijeće nije temeljilo svoje sporne akte.

155

Kao peto, tužitelji su tvrdili da su dokumenti u prilogu zahtjevu za pravnu pomoć opisanom u točki 128. ove presude bili nepotpuni. Naveli su da su vlasti Ujedinjene Kraljevine odbile zahtjev za zamrzavanje sredstava jer im egipatske vlasti nisu dostavile dostatne informacije za opravdanje takve mjere.

156

Međutim, kao što je navedeno, potrebno je utvrditi kako informacije dostavljene putem zahtjeva za pravnu pomoć i njegovih priloga dovode do zaključka da su protiv tužiteljâ pokrenuti sudski postupci povezani s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava. Dodatno, važno je primijetiti da se navodi o postupanju vlasti Ujedinjene Kraljevine odnose na činjenice izvan ovog spora. Takve činjenice stoga su nevažne za njegovo rješavanje, to više što tužitelji ne preciziraju koje su dokumente egipatske vlasti dostavile vlastima Ujedinjene Kraljevine.

157

Drugi dio četvrtog tužbenog razloga stoga treba odbiti u cijelosti, što znači da se taj tužbeni razlog ne može prihvatiti.

158

Tužitelji tvrde da su im bili povrijeđeni pravo na obranu i pravo na učinkovitu sudsku zaštitu. Ovaj zahtjev sadrži tri dijela.

159

Tužitelji izlažu kako nisu bili obaviješteni o dokazima na temelju kojih je njihova imovina zamrznuta.

160

Taj argument nije utemeljen na činjenicama.

161

Prema sudskoj praksi, Vijeće mora samo na zahtjev zainteresirane osobe omogućiti pristup dokazima na temelju kojih je uvelo zamrzavanje imovine. Priopćavanje tih dokaza na vlastitu inicijativu predstavljalo bi pretjerani zahtjev (u tom smislu vidjeti presudu Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T-390/08, Zb., str. II-3967., t. 97.).

162

U ovom slučaju tužitelji su zahtijevali od Vijeća da im dostavi dokaze na temelju kojih su usvojene Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011. Naime, kako je navedeno u točki 122. ove presude, odvjetnici tužiteljâ dopisom od 1. travnja 2011. naznačili su Vijeću da su Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 bile usvojene slijedom „zahtjeva [u tom pogledu] koji je uputila osoba ili tijelo iz Egipta“ te su zatražili od Vijeća da im „dostavi presliku zahtjeva i prateću dokumentaciju“. Nadalje, iz točke 124. ove presude proizlazi da su dopisom od 13. svibnja 2011. isti odvjetnici ukazali da tužitelji „trebaju dokaze i informacije, [kako bi bili u mogućnosti] pobijati dokaze protiv [njih], koji navodno opravdavaju [uvrštenje njihovih imena na popis iz Priloga Odluci 2011/172]“.

163

Ipak, potrebno je ustvrditi da je Vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa zahtjevima tužitelja.

164

Naime, s jedne strane, iz sadržaja spisa proizlazi da je dopisom od 7. lipnja 2011., navedenim u točki 123. ove presude, Vijeće odgovorilo na zahtjev od 1. travnja 2011. navodeći da upućuje tužitelje na dokument od „13. veljače 2011. egipatskog ministarstva vanjskih poslova koji sadrži zahtjev egipatskog državnog odvjetnika za zamrzavanje imovine određenih bivših ministara i dužnosnika na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije i koji navodi [prvog tužitelja] na popisu osoba na koje se odnosi“. Taj dokument od 13. veljače 2011. bio je priložen dopisu Vijeću.

165

S druge strane, dopisom od 29. srpnja 2011., navedenim u točki 125. ove presude, Vijeće je odgovorilo, među ostalim, na dopis od 13. svibnja 2011. Uputilo je odvjetnike tužitelja ne samo na „informacije koje su već [bile] priopćene prethodnim dopisom Vijeća od 7. lipnja 2011.“ već također i na „notu […] egipatske misije pri E[uropskoj] u[niji] od 24. veljače 2011. kojoj prileži zahtjev za pravnu pomoć egipatskog državnog odvjetnika“. Ta nota kao i zahtjev za pravnu pomoć, opisani u točkama 126. i 128. ove presude, bili su priloženi navedenom dopisu Vijeća.

166

Slijedom navedenog, prvi dio petog tužbenog razloga treba odbiti.

167

Tužitelji u svojoj tužbi navode da je razlog zbog kojeg su podvrgnuti zamrzavanju imovine vrlo nejasan. Osim toga, u svojoj replici ističu da je Vijeće tek u fazi odgovora na tužbu otkrilo stvarni razlog za zamrzavanje njihove imovine. Dakle, nisu imali mogućnost da učinkovito osporavaju taj razlog u trenutku kada su Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 bile usvojene.

168

Međutim, ti se argumenti u svakom slučaju temelje na netočnoj pretpostavci.

169

Naime, suprotno onome što tvrde tužitelji, Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 dostatno su obrazložene (vidjeti točku 116. ove presude). Uostalom, tužitelji su obrazloženje istih ponovno iznijeli u svom dopisu Vijeću od 13. svibnja 2011.

170

Drugi dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

171

Kao prvo, tužitelji iznose da su u dopisu od 13. svibnja 2011. Vijeću uputili različita očitovanja, ali im Vijeće dopisom od 29. srpnja 2011. nije dalo odgovor na sve argumente koje su tom prilikom izložili. Navode kako im Vijeće, među ostalim, nije odgovorilo ni na primjedbe koje se odnose na političku motiviranost progona poduzetih u Egiptu protiv prvog tužitelja ni na one koje se odnose na povrede prava obrane tijekom tih progona.

172

Kao drugo, tužitelji ističu da ni Odluka 2011/172 ni Uredba br. 270/2011 ne navode da im se razlozi za pojedinačne mjere zamrzavanja imovine koje se odnose na njih i dokazi na kojima se te mjere temelje moraju priopćiti. Dodaju i da ti akti ne navode da osobe kojima se zamrzava imovina moraju biti saslušane i da se njihovi stavovi moraju uzeti u obzir. Konačno, tvrde da Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 ne „predviđaju postupak obavještavanja o dokazima na kojima se temelji odluka o uvrštenju tužiteljâ na popis, ne predviđajući ni saslušanje odgovora tužiteljâ i odgovarajuće provjeravanje navoda i dokaza koji opravdavaju odluku o uvrštenju na popis i držanju na popisu“.

173

Kao treće, tužitelji ističu da o razlozima za donošenje mjera zamrzavanja imovine protiv njih nisu bili obaviješteni prije objave Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011. Također tvrde da nisu dobili nikakvu obavijest da će im sredstva biti zamrznuta.

174

Navedeni argumenti ne mogu se prihvatiti.

175

Naime, kao prvo, ni Odluka 2011/172 ni Uredba br. 270/2011 ni bilo koji drugi tekst ili načelo ne obvezuje Vijeće da odgovara na svako očitovanje koje mu je tužitelj uputio nakon donošenja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, uz sankciju nezakonitosti pojedinačnih mjera zamrzavanja imovine poduzetih na temelju odredaba opće primjene tih akata. Dakle, sama okolnost da Vijeće nije posebno odgovorilo na tvrdnje tužiteljâ prema kojima su progoni poduzeti u Egiptu protiv prvog tužitelja bili politički motivirani te su povrijedili pravo na obranu ne može utjecati na zakonitost postupka nakon usvajanja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, neovisno o tome jesu li te tvrdnje osnovane.

176

Kao drugo, prva mjera zamrzavanja imovine, poput one poduzete protiv tužiteljâ na temelju Priloga Odluci 2011/172 i Priloga I. Uredbi br. 270/2011, mora djelovati s učinkom iznenađenja. Prema tome, Vijeće nije dužno prije usvajanja takve mjere dotičnoj osobi priopćiti razloge za istu (presuda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedena u točki 52., t. 338.). Isto tako, ono nije obvezno upozoriti osobe na koje se takva mjera odnosi o skorašnjem usvajanju te mjere.

177

Kao treće, kao što proizlazi iz prethodnih dviju točaka, nijedna odredba ni načelo ne zahtijevaju da akti Unije kojima se uređuje režim koji treba poštovati u slučaju pojedinačnih mjera zamrzavanja imovine moraju sadržavati odredbe ili uvoditi postupke poput onih opisanih u točki 172. ove presude.

178

Štoviše, čak i ako se uzme da su tužitelji argumentima izloženima u točkama 171. do 173. ove presude željeli upozoriti, na prvome mjestu, da nisu obaviješteni ni o dokazima na temelju kojih im je zamrznuta imovina ni o razlozima tog zamrzavanja imovine nakon što su bile usvojene Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 i, na drugome mjestu, da ih Vijeće nije saslušalo, potrebno je zaključiti da se takva argumentacija mora odbiti.

179

Naime, kao prvo, argument prema kojemu ih Vijeće nije obavijestilo o dokazima na kojima je temeljilo odluku treba odbiti iz razloga izloženih u točkama 161. do 165. ove presude.

180

Kao drugo, načelo poštovanja prava na obranu kao i pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčeno člankom 47. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima zahtijevaju, u načelu, da tijelo Europske unije koje donese akt kojim se uvode mjere ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta što je brže moguće nakon donošenja obavijesti o razlozima na kojima taj akt temelji, kako bi osobama ili subjektima omogućilo obranu njihovih interesa i primjenu prava na djelotvoran pravni lijek (u tom smislu vidjeti presudu Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedenu u točki 52., točke 335. i 336. i presudu Bank Melli Iran/Vijeće, već navedenu u točki 161., t. 92.). U pravilu, Vijeće tu obvezu mora izvršiti pojedinačnom obaviješću (presuda Suda od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C-548/09 P, Zb., str. I-11381., t. 52. i 55.).

181

Međutim, okolnost da je sâmo Vijeće propustilo obavijestiti o razlozima za donošenje akta kojim se uvode mjere ograničavanja ne može utjecati na valjanost tog akta ako takav propust nije imao za učinak lišenje odnosne osobe ili subjekta mogućnosti pravodobnog saznavanja razloga za taj akt i procjene njegove osnovanosti (u tom smislu vidjeti presudu od 6. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, već navedenu u točki 180., t. 55.).

182

U ovom predmetu iz gore navedenog dopisa odvjetnika tužiteljâ Vijeću od 13. svibnja 2011. kao i iz tužbe u svakom slučaju proizlazi da su tužitelji imali mogućnost pristupa razlozima za donošenje Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 u roku koji je bio primjeren za osporavanje tih akata. Oni su, posebice na trećoj stranici toga dopisa, ponovno iznijeli jedan dio razloga za donošenje tih akata.

183

Kao treće, fizičke i pravne osobe koje su obuhvaćane prvom odlukom o zamrzavanju svoje imovine imaju pravo biti saslušane od Vijeća nakon usvajanja te odluke. Međutim, Vijeće ih nije obvezno saslušati po službenoj dužnosti (presuda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedena u točki 52., t. 341.; presuda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, već navedena u točki 161., t. 98.).

184

U ovom slučaju ni iz jednog dijela spisa predmeta ne proizlazi da su tužitelji, koji su osobito dopisima od 1. travnja 2011. i 13. svibnja 2011. podnijeli svoja pisana očitovanja o Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011, zatražili od Vijeća da ih se sasluša nakon usvajanja tih akata. Pod tim uvjetima te osobe, koje ni u kojem slučaju nisu imale pravo da budu saslušane prije donošenja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 (presuda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedena u točki 52., t. 341.), nemaju osnove za prigovor da nisu bile saslušane od Vijeća.

185

Treći dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti, što znači da se taj tužbeni razlog ne može prihvatiti.

186

Tužitelji se pozivaju na povredu prava na vlasništvo. U potporu svojim pravnim navodima izlažu četiri skupine argumenata.

187

Kao prvo, oni tvrde da Vijeće nije dokazalo da je zamrzavanje njihove cjelokupne imovine najmanje opterećujuća mjera kojom se postiže cilj Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011. Prema njihovim tvrdnjama, zamrzavanje njihove imovine od Vijeća stoga nije bilo proporcionalno. U potporu takvoj tvrdnji prije svega ističu da nije bilo nikakve naznake o iznosu sredstava koja su navodno nezakonito prisvojili. Nadalje, tvrde da je zamrzavanje imovine kojem su bili podvrgnuti u Egiptu dovoljno jer se odnosi na imovinu znatno veće vrijednosti od one koju su navodno nezakonito prisvojili.

188

Kao drugo, tužitelji u svojoj replici navode da je zabrana trećim osobama da im na raspolaganje daju gospodarske izvore, na temelju članka 1. stavka 2. Odluke 2011/172, nelogična, neproporcionalna i kontraproduktivna s obzirom na cilj kojem Vijeće teži, a to je povrat državnih sredstava za koja se sumnja da su bila nezakonito prisvojena po dovršetku sudskih postupaka vođenih u Egiptu.

189

Kao treće, tužitelji su istaknuli da Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 na osjetljiv i trajan način nanose štetu njihovom ugledu jer učinak tih akata nije samo zamrzavanje njihove imovine u Uniji već ih „označava“ i kao osobe koje su ukrale imovinu Egipta, što ih čini neprijateljima egipatskog naroda.

190

Kao četvrto, tužitelji navode da Vijeće nije dokazalo da je „zabrana putovanja“ bila opravdana i proporcionalna.

191

U tom pogledu Opći sud prvo utvrđuje da treću skupinu argumenata, navedenu u točki 189. ove presude, treba u svakom slučaju odbiti. Naime, potrebno je istaknuti da je važnost ciljeva Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 takve prirode da opravdava moguće, čak i znatne negativne posljedice za tužitelje, a da to nema utjecaja na njihovu zakonitost (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 30. srpnja 1996., Bosphorus, C-84/95, Zb., str. I-3953., t. 26.; presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, već navedenu u točki 161., t. 70.).

192

Nadalje, četvrta skupina argumenata, navedena u točki 190. ove presude, potpuno je neutemeljena. Naime, ni Odluka 2011/172 ni Uredba br. 270/2011 tužiteljima ne uvode zabranu putovanja.

193

Konačno, samo se prvim dvjema skupinama argumenata, navedenima u točkama 187. i 188. ove presude, može uspješno podržati tužbeni razlog zbog povrede prava na vlasništvo. One će u nastavku biti analizirane po redu.

194

Prema članku 17. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima:

„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava na vlasništvo može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.“

195

U ovom predmetu Vijeće je Odlukom 2011/172 i Uredbom br. 270/2011 na određeno vrijeme zamrznulo imovinu koju, među ostalim, drže tužitelji. Dakle, treba smatrati da je Vijeće tužiteljima ograničilo provedbu prava iz članka 17. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima (u tom smislu vidjeti presudu Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedenu u točki 52., t. 358.). Međutim, pravo na vlasništvo, koje taj članak štiti, nije apsolutno (u tom smislu vidjeti presude Suda od 14. svibnja 1974., Nold/Komisija, 4/73, Zb., str. 491., t. 14. i Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedenu u točki 52., t. 355.) i stoga može biti predmet ograničavanja pod uvjetima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima.

196

Prema zadnje navedenom članku, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom […] Poveljom [o temeljnim pravima] mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda“ i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba“.

197

Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje provedbe prava na vlasništvo u svakom slučaju treba ispunjavati tri uvjeta.

198

Kao prvo, ograničenje treba biti „predviđeno zakonom“ (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C-407/08 P, Zb., str. I-6375., t. 91.). Drugim riječima, mjera o kojoj se radi mora imati pravnu osnovu.

199

Kao drugo, ograničenje se mora odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Među te ciljeve pripadaju ciljevi koji se ostvaruju u okviru ZVSP‑a i oni navedeni u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a, to jest podrška demokraciji, vladavini prava i ljudskim pravima kao i održivom razvoju u zemljama u razvoju, prvenstveno radi iskorjenjivanja siromaštva.

200

Kao treće, ograničenje ne smije biti pretjerano. S jedne strane, mora biti potrebno i proporcionalno traženom cilju (u tom smislu vidjeti presude Bosphorus, već navedenu u točki 191., t. 26. i Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedenu u točki 52., t. 355. i 360.). S druge strane, „bit“ , odnosno temeljni sadržaj prava ili sloboda u pitanju ne smije se povrijediti (u tom smislu vidjeti presude Nold/Komisija, već navedenu u točki 195., t. 14. i Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, već navedenu u točki 52., t. 355).

201

U ovom predmetu svaki je od uvjeta ispunjen.

202

Naime, na prvome mjestu, ograničenje ostvarivanja prava na vlasništvo o kojemu se radi treba promatrati kao „predviđeno zakonom“ u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima s obzirom na to da su poštovani kriteriji iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i iz članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 (vidjeti točke 99. i 103. ove presude).

203

Na drugome mjestu, kao što je utvrđeno u točki 44. ove presude, Odluka 2011/172 i njezin prilog djelotvorno pridonose postizanju ciljeva od općeg interesa navedenih u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a. Isto vrijedi i u odnosu na Uredbu br. 270/2011 i njezin prilog s obzirom na to da odražavaju odredbe Odluke 2011/172.

204

Na trećemu mjestu, suprotnom tvrdnjama tužiteljâ (vidjeti točku 187. ove presude), ograničenje ostvarivanja njihova prava na vlasništvo nije neproporcionalno.

205

Naime, načelo proporcionalnosti, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granicu onoga što je prikladno i potrebno za ostvarivanje ciljeva odnosnog propisa. Dakle, u slučaju izbora između više prikladnih mjera, potrebno je pribjeći najmanje opterećujućoj i neugodnosti koje stvara ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve (presude Suda od 12. srpnja 2001., Jippes i dr., C-189/01, Zb., str. I-5689., t. 81. i Općeg suda od 6. svibnja 2010., Comune di Napoli/Komisija, T‑388/07, neobjavljena u Zborniku, t. 143.).

206

Međutim, mjere koje je Vijeće poduzelo na temelju članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 prikladne su za postizanje ciljeva iz točke 203. ove presude. Naime, te mjere na učinkovit način pridonose olakšavanju utvrđenja nezakonitog prisvajanja državnih sredstava počinjenog na štetu egipatskih vlasti i pomažu tim vlastima da postignu povrat nezakonito prisvojenoga. Kao što je razvidno iz točaka 139. do 141. ove presude, iz sadržaja spisa proizlazi da je prvi tužitelj u Egiptu bio kazneno gonjen zbog djela koja se može kvalificirati kao „zloporaba državnih sredstava“.

207

Dodatno, tužitelji nisu uspjeli dokazati da je Vijeće moglo uvesti mjere koje su manje opterećujuće, ali jednako prikladne kao one predviđene Odlukom 2011/172 i Uredbom br. 270/2011.

208

Naime, u nedostatku sudske odluke o utemeljenosti sudskih postupaka u Egiptu, Vijeće u vrijeme usvajanja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 nije moglo poznavati prirodu ni samo naznačiti iznos eventualnog nezakonitog prisvajanja egipatskih državnih sredstava koje je počinio prvi tužitelj. Stoga nije bilo u mogućnosti razlikovati, s jedne strane, sredstva koja su možda postala imovina tužitelja slijedom takvog nezakonitog prisvajanja i, s druge strane, ostala sredstva koja čine imovinu tužitelja. U tim okolnostima Vijeću ništa nije dalo pretpostaviti da je zapljena imovine tužiteljâ od egipatskih vlasti bila dovoljna da pokrije eventualne buduće kazne izrečene prvom tužitelju.

209

Konačno, neugodnosti koje stvaraju mjere zamrzavanja imovine u pitanju nisu nerazmjerne u odnosu na ciljeve. U tom pogledu potrebno je posebno primijetiti, s jedne strane, da su po svojoj prirodi te mjere privremenog i reverzibilnog karaktera (vidjeti točku 79. ove presude) i slijedom toga ne povređuju „bit“ prava na vlasništvo te, s druge strane, da se, sukladno članku 1. stavku 3. Odluke 2011/172, od njih može odstupiti kako bi se nadoknadile „osnovne potrebe“, sudski troškovi ili „izvanredni izdaci“ osoba na koje se odnose.

210

Argumentom navedenim u točki 188. ove presude, iznesenim prvi put u replici, tužitelji su u biti istaknuli prigovor nezakonitosti iz članka 277. UFEU‑a kojim se tvrdi da zabrana trećim osobama, na temelju članka 1. stavka 2. Odluke 2011/172, da tužiteljima stavljaju na raspolaganje dodatne gospodarske izvore predstavlja neproporcionalnu povredu prava na vlasništvo.

211

Međutim, s jedne strane, sukladno članku 52. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima, članak 17. stavak 1. te iste povelje kojim se utvrđuje pravo na vlasništvo treba tumačiti s obzirom na sudsku praksu ESLJP‑a koja se odnosi na članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji jamči pravo na mirno uživanje „vlasništva“.

212

S druge strane, prema sudskoj praksi ESLJP‑a, članak 1. Protokola 1. ne jamči pravo na stjecanje „vlasništva“. Tužitelj se može pozivati na povredu tog članka samo kada se sporni akti odnose na njegovo „vlasništvo“ u smislu te odredbe. Pojam „vlasništva“ može obuhvaćati i „postojeće vlasništvo“ kao i „vrijednost imovine“, što uključuje i potraživanja, temeljem kojih tužitelj može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ da će ostvariti djelotvorno uživanje prava na vlasništvo. Ako je odnosni imovinski interes po svojoj naravi potraživanje, može ga se smatrati kao „vrijednost imovine“ samo ako ima dovoljnu pravnu osnovu (vidjeti presudu ESLJP‑a Kopecký protiv Slovačke od 28. rujna 2004., br. 44912/98, §§ 35. i 52. i navedenu sudsku praksu).

213

U ovom slučaju iz članka 1. stavka 6. Odluke 2011/172 proizlazi da se stavak 2. tog članka ne protivi priljevu na zamrznute račune sredstava na osnovi kamata ili drugih prihoda na tim računima niti zabranjuje plaćanja dospjela prema ugovorima, sporazumima ili obvezama koje su nastale prije datuma kada su ti računi bili zamrznuti. Dakle, člankom 1. stavkom 2. Odluke 2011/172 zabranjene su samo nove uplate sredstava od trećih koje na dan stupanja na snagu te odluke nisu bile predviđene nijednim pravnim aktom.

214

Ako su, međutim, tužitelji osporavanjem zakonitosti te odredbe željeli ustvrditi da ona zabranjuje trećima plaćanja dospjela na temelju pravnih akata koji prethode stupanju na snagu zamrzavanja njihove imovine, potrebno je zaključiti da se u tim okolnostima prigovor nezakonitosti koji iznose temelji na netočnoj pretpostavci.

215

Što se tiče budućih plaćanja, koja nisu bila predviđena nijednim pravnim aktom u trenutku stupanja na snagu zamrzavanja imovine, tužitelji pogrešno smatraju da ta plaćanja ulaze u područje primjene članka 17. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima. Dakle, zabranjujući trećima da obavljaju takva plaćanja Vijeće nije tužitelje lišilo nikakvog „vlasništva“ u smislu sudske prakse ESLJP‑a navedene u točki 212. ove presude.

216

Bez potrebe da se odlučuje o tome je li iznošenje argumenta iz točke 188. ove presude u replici bilo zakašnjelo (vidjeti točku 54. ove presude), taj argument stoga je potrebno odbiti.

217

Slijedom navedenog, nakon što je utvrdio da peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu, treba odbiti, Opći sud zaključuje da šesti tužbeni razlog također treba odbiti u cijelosti.

218

Članak 16. Povelje o temeljnim pravima glasi: „[s]loboda poduzetništva priznaje se u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom“.

219

U ovom slučaju tužitelji se implicitno pozivaju na povredu ove odredbe. U potporu tom tužbenom razlogu izlažu da im Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 u potpunosti zabranjuju bavljenje gospodarskim aktivnostima kojima je cilj stjecanje dobiti.

220

Međutim, valja zaključiti da neposredni cilj tih akata nije onemogućavanje da tužitelji provode te aktivnosti.

221

Pod tim uvjetima valja smatrati da argumentima navedenima u točki 218. ove presude tužitelji ističu da, zamrzavajući imovinu kojom raspolažu na području Unije i zabranjujući trećima da im stavljaju svoje dodatne gospodarske izvore na raspolaganje unutar Unije, Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 imaju za neizravnu posljedicu to da im stvarno onemogućavaju obavljanje bilo kakvih gospodarskih aktivnosti kojima je cilj stjecanje dobiti u Uniji.

222

Čak i kada bi se tako tumačio, sedmi tužbeni razlog ne može se prihvatiti.

223

Naime, kao što je upravo rečeno, u potporu ovom tužbenom razlogu tužitelji nisu istaknuli da su ih različite zabrane koje postavljaju Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 onemogućavale u poslovanju s fizičkim i pravnim osobama koje se nalaze na području Unije dok oni borave izvan njezinog državnog područja.

224

Tužitelji su se ograničili na tvrdnju da ih ti akti u praksi onemogućavaju u provedbi bilo kakvih gospodarskih aktivnosti kojima je cilj stjecanje dobiti unutar Unije.

225

Međutim, tužitelji, koji su svi egipatski državljani, nisu uspjeli dokazati ni da su prije usvajanja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 bili ovlašteni obavljati gospodarsku aktivnost kojoj je cilj stjecanje dobiti na državnom području države članice kao državljani treće zemlje.

226

Stoga nemaju osnove za tvrdnje da su Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 imale učinak zabraniti im gospodarsku aktivnost kojoj je cilj stjecanje dobiti u Uniji.

227

Čak i da su tužitelji htjeli iznijeti argument iz točke 223. ove presude, tužbeni razlog u svakom bi slučaju trebalo odbiti.

228

Točno je da je na temelju članka 1. stavka 2. Odluke 2011/172 trećim osobama bilo zabranjeno stavljanje na raspolaganje tužiteljima dodatnih gospodarskih izvora i da im je takva zabrana neizravno ograničila mogućnost stupanja u poslovne odnose s fizičkim ili pravnim osobama koje imaju boravište ili sjedište unutar Unije.

229

Međutim, kao prvo, to ograničenje, predviđeno odredbom opće primjene Odluke 2011/172, kao što je navedeno u točki 202. ove presude, predviđeno je zakonom.

230

Kao drugo, to ograničenje teži istom onom cilju od općeg interesa koji se ostvaruje zamrzavanjem prethodno postojeće imovine tužitelja (vidjeti točku 203. ove presude).

231

Kao treće, odnosno ograničenje nije neproporcionalno.

232

S jedne strane, ova je zabrana prikladna s obzirom na cilj pobijanih akata, a to je pomoći egipatskim vlastima da identificiraju i povrate imovinu proizišlu iz eventualne zloporabe državnih sredstava Egipta. Naime, svaka promjena u imovini tužiteljâ koja bi proizišla iz pravnih akata nakon Odluke 2011/172 može zakomplicirati, čak i onemogućiti razlikovanje između, s jedne strane, imovine koja je mogla proizići iz nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta i, s druge strane, ostalih sredstava koja čine imovinu tužiteljâ. Dakle, činjenica da se imovina tužiteljâ ne može povećavati plaćanjima iz osnove nastale nakon Odluke 2011/172 olakšava identifikaciju i povrat egipatskim vlastima državnih sredstava Egipta koja su mogla biti nezakonito prisvojena u korist tužiteljâ.

233

S druge strane, ne postoji manje ograničavajuća mjera od zabrane koju članak 1. stavak 2. Odluke 2011/172 određuje zajedno sa zamrzavanjem imovine predviđenim člankom 1. stavkom 1. te iste odluke u svrhu zamrzavanja imovine tužiteljâ unutar Unije i time olakšavanja egipatskim vlastima identifikacije i povrata materijalne koristi koju su tužitelji imali od nezakonitog prisvajanja državnih sredstava.

234

Tužitelji ističu „očitu pogrešku u ocjeni“. U potporu tom tužbenom razlogu ističu dva argumenta.

235

Prvim argumentom ističu da unošenjem njihovih imena na popis iz Priloga Odluci 2011/172 Vijeće nije poštovalo kriterije iz članka 1. te odluke i time je počinilo „očitu pogrešku u ocjeni“.

236

Međutim, potrebno je ustvrditi da, iako je navedeni argument iznesen u potporu ovom tužbenom razlogu, identičan je drugome tužbenom razlogu, koji se odnosi na nepoštovanje kriterija koje postavlja članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172. Stoga ga treba odbiti iz razloga navedenih u točkama 57. do 99. ove presude.

237

Drugim argumentom tužitelji tvrde da Vijeće očito nije nastojalo „ocijeniti“ jesu li tužitelji bili „stvarno“„odgovorni“ za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta. Tužitelji time pretpostavljaju da je na Vijeću bilo da provjeri jesu li oni kazneno odgovorni za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta.

238

Međutim, kao što proizlazi iz točke 67. ove presude, takav argument polazi od pogrešne pretpostavke prema kojoj zamrzavanju imovine mogu biti podvrgnute samo osobe koje su bile osuđene za takva kaznena djela.

239

Osmi tužbeni razlog stoga treba odbiti.

240

Iz svega što prethodi proizlazi da tužbu treba odbiti.

241

Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.

242

U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, institucije/države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

243

U ovom predmetu, budući da su tužitelji izgubili spor, valja im naložiti snošenje troškova. Također, kao institucija koja je intervenirala u postupak, Komisija snosi svoje vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1. Prvi tužbeni razlog, u kojem se navodi da Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 nemaju pravnu osnovu

Opseg argumentacije tužitelja

Prigovor nezakonitosti u odnosu na članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172

Smisao i doseg članka 29. UEU‑a

Poštovanje odredaba članka 29. UEU‑a

Prigovor nezakonitosti u odnosu na članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju kriterija prema kojima se ime određene osobe može navesti na popis iz priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011

Kriteriji za unošenje na popis iz Priloga Odluci 2011/172

Potreba tumačenja članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172

Tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172

Usklađenost tumačenja Odluke 2011/172 s načelima i pravnim normama višeg ranga

– Načelo prema kojem se odredbe koje predviđaju administrativne sankcije moraju tumačiti usko

– Načelo presumpcije nevinosti

Razlozi zbog kojih su imena tužitelja uvrštena na popis iz Priloga Odluci 2011/172

Nužnost tumačenja razloga za uvrštenje imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172

Tumačenje razloga za uvrštenje imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172

Poštovanje kriterija koje postavlja članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172

Poštovanje kriterija koje postavlja članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011

3. Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja

4. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni činjeničnog stanja i pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji činjenica

Prvi dio četvrtog tužbenog razloga

Drugi dio četvrtog tužbenog razloga

5. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu

Prvi dio petog tužbenog razloga

Drugi dio petog tužbenog razloga

Treći dio petog tužbenog razloga

6. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

Prva skupina argumenata

Druga skupina argumenata

7. Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi slobode poduzetništva

8. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na „očitoj pogrešci u ocjeni“

Troškovi