PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)

10. srpnja 2014.(*)

„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Imenovanje – Radno mjesto načelnika službe – Imenovanje drugog kandidata – Nepravilnosti u postupku odabira – Obveza nepristranosti članova povjerenstva za odabir – Postupanje predsjednika povjerenstva za odabir prema tužitelju koje je vrijedno osude – Sukob interesa – Usmeno izlaganje jednako za sve kandidate – Dokumenti dostavljeni za potrebe usmenog izlaganja koji mogu favorizirati jednog kandidata – Kandidat koji je sudjelovao u sastavljanju dostavljenih dokumenata – Povreda načela jednakog postupanja – Tužba za poništenje – Odštetni zahtjev“

U predmetu F‑115/11,

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a,

CG, član osoblja Europske investicijske banke, sa stalnom adresom u Sandweileru (Luksemburg), kojeg je zastupao N. Thieltgen, a zatim J.-N. Louis i D. de Abreu Caldas, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske investicijske banke (EIB), koju zastupaju G. Nuvoli i T. Gilliams, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Dal Ferra, odvjetnika,

tuženika,

SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. I. Rofes i Pujol (izvjestiteljica), predsjednica, K. Bradley i J. Svenningsen, suci,

tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. ožujka 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 27. listopada 2011. CG u bitnom zahtijeva od tog suda da poništi odluku predsjednika Europske investicijske banke (EIB ili u daljnjem tekstu: Banka) o imenovanju A‑a, umjesto tužitelja, na radno mjesto načelnika službe „Politika rizika i određivanja cijena“ („Risk Policy and Pricing division“, u daljnjem tekstu: Služba RPP), koja je dio Uprave za kreditni rizik Opće uprave (OU) za upravljanje rizicima (u daljnjem tekstu: OU „Upravljanje rizicima“) i da naloži Banci popravljanje imovinske i neimovinske štete koju smatra pretrpljenom.

 Pravni okvir

2        U skladu s člankom 308. UFEU‑a statut Banke utvrđen je u Protokolu koji je priložen Ugovorima i koji čini njihov sastavni dio.

3        Člankom 7. stavkom 3. točkom (h) Protokola br. 5 o statutu Banke predviđeno je da Vijeće guvernera odobrava poslovnik Banke. Taj je propis odobren 4. prosinca 1958. i pretrpio je više izmjena. On predviđa da pravilnike o osoblju Banke donosi Odbor direktora.

4        Pravilnik o osoblju Banke donio je 20. travnja 1960. Odbor direktora. U članku 14. verzije Pravilnika koja se primjenjuje na spor navodi se da se osoblje Banke sastoji od tri kategorije djelatnika, prema funkciji koju obnašaju: prva kategorija obuhvaća rukovodeće osoblje i sastoji se od dvije funkcijske skupine, funkcijske skupine „rukovodećeg kadra“ i „[f]unkcijske skupine C“; druga kategorija obuhvaća izvršno osoblje s „[f]unkcijskom skupinom D“, „[f]unkcijskom skupinom E“ i „[f]unkcijskom skupinom F“; treća kategorija odnosi se na operativno osoblje i sastavljena je od četiriju funkcijskih skupina.

5        U članku 41. Pravilnika o osoblju određeno je:

„Sve vrste pojedinačnih sporova između Banke i članova njezina osoblja iznose se pred Sud [Europske unije].

Sporovi, osim onih nastalih u pogledu [stegovnih] mjera, podliježu postupku mirnog rješavanja pred Bankinim povjerenstvom za mirenje, bez obzira na podnošenje tužbe Sudu.

[…]“

6        Dana 25. svibnja 2004. Upravni odbor Banke odobrio je dokument naslovljen „Upute o [u]nutarnjoj [m]obilnosti i [n]apredovanju“ (u daljnjem tekstu: Upute).

7        U članku 2. Uputa, naslovljenom „Oglašavanje slobodnih radnih mjesta“:

„Sva slobodna radna mjesta u pravilu su otvorena svim članovima osoblja i oglašavaju se. […]“

8        U članku 3. Uputa, naslovljenom „Odlučivanje u povjerenstvima“, predviđeno je:

„Kolektivna ocjena rukovodećeg kadra putem povjerenstava ima za cilj pridonijeti ravnoteži, pravednosti i transparentnosti postupka donošenja odluke o popunjavanju slobodnih radnih mjesta. […] Odlučivanje u povjerenstvima obvezno je pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta u funkcijskoj skupini C ili u višoj [funkcijskoj skupini] […]“

9        Prilog I. Uputama, koji se odnosi na sastav i ulogu odbora za odabir, određuje:

„[…] Povjerenstva moraju što je moguće više predstavljati rukovodeći kadar, vodeći računa o okruženju i utjecaju promatranog radnog mjesta. Sastavljena su od pet članova te uključuju žene i muškarce. U njihovom sastavu mora biti najmanje jedan predstavnik [Uprave za ljudske potencijale] i predstavnik jedne od općih [u]prava u kojima se ne nalazi radno mjesto koje se popunjava. Članovi povjerenstva moraju biti najmanje na istoj funkcijskoj razini u odnosu na radno mjesto koje se popunjava.

[G]lavni [d]irektor odgovoran za radno mjesto i [Uprava za] [lj]udske [p]otencijale zajedno odlučuju o sastavu povjerenstva.“

10      Uprava za ljudske potencijale Banke izradila je dokument „Dobre [p]rakse [p]ovjerenstva za [o]dabir“ (u daljnjem tekstu: Dobre prakse). U njegovoj verziji koja se primjenjuje na spor određeno je u članku 4. stavku 1.:

„Povjerenstva su sastavljena od pet članova s pravom glasa i jednog promatrača koji predstavlja [Zajednički odbor za jednake mogućnosti muškaraca i žena]. [P]redsjednik povjerenstva uobičajeno predstavlja opću upravu u kojoj se radno mjesto popunjava. Pet članova s pravom glasa jednaki su u tom pravu. Promatrač [Zajedničkog odbora za jednake mogućnosti muškaraca i žena] nema pravo glasa. Pet članova s pravom glasa moraju biti najmanje na istoj funkcijskoj razini u odnosu na slobodno radno mjesto. Sastav povjerenstva dogovaraju [Uprava za ljudske potencijale] i Opća uprava koja radno mjesto popunjava, a mora uključivati najmanje jednog člana s pravom glasa koji je ženskog spola.“

11      Članak 5. stavak 1. Dobrih praksi glasi kako slijedi:

„[P]redsjednik povjerenstva ima jednako pravo glasa kao i drugi članovi, ali djeluje kao ‘primus inter pares’ […], što znači da u slučaju nepostojanja konsenzusa po pitanju konačne preporuke [p]redsjednik ima odlučujući glas u toj preporuci, koji (ako je iskorišten) mora biti obrazložen u zapisniku sa sastanka povjerenstva.“

12      Prema članku 10. stavku 3. Dobrih praksi:

„[…] U izvještavanjima i vijećanjima povjerenstva, […] [p]redsjednik uzima posljednju riječ kako bi omogućio ostalim članovima da izraze svoje mišljenje bez utjecaja [O]pće uprave koja zapošljava. […]“

13      U skladu s člankom 17. Dobrih praksi:

„Odluku o imenovanju donosi [p]redsjednik [Banke] nakon savjetovanja s kolegama iz [Upravnog] [o]dbora o prijedlogu [d]irektora [Uprave za ljudske potencijale]. U tu svrhu [d]irektor [Uprave za ljudske potencijale], na temelju zapisnika [p]ovjerenstva, upućuje prijedlog za imenovanje [odboru koji čine Upravni odbor i glavni tajnik] prilažući tom prijedlogu, ako smatra potrebnim, dodatna pojašnjenja [Uprave za ljudske potencijale].“

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

14      Banka je tužitelja angažirala 16. srpnja 1998. u kategoriji izvršnog osoblja, funkcijskoj skupini E.

15      Tužitelj je 1. travnja 2000. unaprjeđen u funkcijsku skupinu D, stupanj 1, navedene kategorije.

16      Dana 1. siječnja 2008. tužitelj je imenovan načelnikom službe „Koordiniranje“ (u daljnjem tekstu: Služba za koordinaciju) u okviru OU „Upravljanje rizicima“ i unaprijeđen u funkcijsku skupinu C kategorije rukovodećeg osoblja. Tužitelj se na tom radnom mjestu nalazio i na dan podnošenja tužbe.

17      U vrijeme stupanja tužitelja na radno mjesto načelnika Službe za koordinaciju OU „Upravljanje rizicima“ vodio je glavni direktor koji je izravno nadzirao X‑a, direktora Uprave za kreditni rizik, i Y‑a, direktora Uprave za financijski rizik, te tužitelja.

18      U izvješću o ocjeni tužitelja za 2008. godinu glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ u svojstvu ocjenjivača zauzeo je stav da je tužiteljev učinak bio u skladu sa svim očekivanjima i da treba dobiti premiju.

19      U izvješću o ocjeni tužitelja za prvo polugodište 2009. godine ocjenjivač je zaključio da je učinak tužitelja bio vrlo dobar. Tužitelju je dodijeljena povišica od tri polustupnja i premije.

20      Dopisom od 16. veljače 2011. glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ podnio je Upravnom odboru banke prijedlog preustroja te opće uprave.

21      Dana 18. veljače 2011. tužitelj je podnio zahtjev za otvaranje istražnog postupka protiv X‑a i Y‑a u području poštovanja dostojanstva osobe na radnom mjestu. U tom je zahtjevu tužitelj naveo da su ga X, od mjeseca lipnja 2010., i Y, od mjeseca rujna 2008., zastrašivali i uznemiravali tako što su ga, među ostalim „stavili ad acta“ raspodjeljujući i/ili smanjujući njegovu ulogu i njegove odgovornosti.

22      Dana 22. veljače 2011. Upravni odbor Banke odobrio je projekt preustroja OU „Upravljanje rizicima“ (u daljnjem tekstu: preustroj OU „Upravljanje rizicima“), pri čemu je taj novi ustroj drukčiji od prijedloga sadržanog u dopisu glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“ od 16. veljače 2011.

23      Dopisom direktora Uprave za ljudske potencijale od 28. veljače 2011. tužitelj je obaviješten o otvaranju istražnog postupka i pozvan da svoju pritužbu podnese na memorandumu.

24      Memorandumom od 14. ožujka 2011. tužitelj je prijavio uznemiravanje i zastrašivanje od strane dvaju navodnih uznemiravatelja, X‑a i Y‑a.

25      Dopisom od 30. ožujka 2011. predsjednik Banke obavijestio je osoblje o činjenici da je Upravni odbor odobrio preustroj OU „Upravljanje rizicima“ s učinkom od 1. travnja 2011. (u daljnjem tekstu: obavijest osoblju od 30. ožujka 2011.). Iz tog dopisa proizlazi da od navedenog datuma opća politika rizika, uključujući Baselski sporazum, adekvatnost kapitala, simulaciju krize i određivanje cijena, pripadaju novoustrojenoj Službi RPP, integriranoj u Upravu za kreditni rizik OU „Upravljanje rizicima“. U obavijesti osoblju od 30. ožujka 2011. također je naznačeno da će u okviru preustroja OU „Upravljanje rizicima“ Y, direktor Uprave za financijski rizik, postati direktor Uprave za kreditni rizik i da će obavijest o slobodnom novom radnom mjestu načelnika Službe RPP (u daljnjem tekstu: sporno radno mjesto) biti objavljen prema Bankinoj uobičajenoj proceduri.

26      Dana 20. svibnja 2011. objavljena je obavijest o spornom slobodnom radnom mjestu. Rok za podnošenje prijava utvrđen je s danom 7. lipnja 2011.

27      Porukom elektroničke pošte, koju je 3. lipnja 2011. uputio direktoru Uprave za ljudske potencijale, tužitelj je zatražio obustavu postupka odabira za zapošljavanje na spornom radnom mjestu, osobito stoga što je član povjerenstva za odabir bio Y, obuhvaćen istražnim postupkom tada u tijeku, a koji je on pokrenuo. Na tu poruku elektroničke pošte nije mu odgovoreno.

28      Dana 7. lipnja 2011. tužitelj je podnio prijavu za sporno radno mjesto.

29      Elektroničkom porukom od 10. lipnja 2011. tužitelj je pozvan na razgovor s povjerenstvom za odabir predviđen za 17. lipnja 2011. U pozivu na razgovor s povjerenstvom za odabir naznačeno je da je ono sastavljeno od pet članova i da mu predsjeda Y. Također je navedeno da će tijekom razgovora tužitelj biti dužan održati izlaganje u trajanju od deset minuta o pitanju koje mu je dostavljeno u poruci elektroničke pošte, a za pripremu kojeg se može poslužiti dokumentima priloženima toj poruci.

30      Porukom elektroničke pošte od 14. lipnja 2011., koja je upućena direktoru Uprave za ljudske potencijale, tužitelj je zatražio zamjenu Y‑a.

31      Istoga je dana porukom elektroničke poruke direktor Uprave za ljudske potencijale odgovorio tužitelju da će sastav povjerenstva za odabir ostati isti. Naznačio je da bi bilo „nezamislivo“ da Y, direktor Uprave za kreditni rizik, ne predsjedava svim razgovorima koje provodi povjerenstvo za odabir. Naglasio je da je jedan službenik Uprave za ljudske potencijale član povjerenstva za odabir i da je jedna od najvažnijih odgovornosti potonjeg osigurati jednako i objektivno postupanje prema svim kandidatima.

32      Dana 16. lipnja 2011. sredinom dana tužitelj je putem elektroničke pošte dostavio motivacijsko pismo i životopis tajništvu povjerenstva za odabir.

33      Istoga dana uvečer tužitelj je porukom elektroničke pošte obavijestio tajništvo povjerenstva za odabir da se iz zdravstvenih razloga neće pojaviti na razgovoru predviđenom za sutradan i da će biti na bolovanju u trajanju od tri tjedna.

34      Dana 17. lipnja 2011. svi kandidati osim tužitelja održali su razgovor s povjerenstvom za odabir.

35      Porukom elektroničke pošte od 29. lipnja 2011., koja je poslana i zemaljskom poštom, predstavnik Uprave za ljudske potencijale u povjerenstvu za odabir pozvao je tužitelja da ponudi datum između 8. i 14. srpnja 2011. za svoj razgovor s povjerenstvom. Budući da tužitelj nije odgovorio, gore navedeni član povjerenstva zatražio je od njega porukom elektroničke pošte od 7. srpnja 2011., i preporučenim pismom, da potvrdi svoju dostupnost 11., 13. ili 14. srpnja 2011. za spomenuti razgovor.

36      Porukom elektroničke pošte od 11. srpnja 2011. tužitelj je obavijestio o svojoj dostupnosti 13. i 14. srpnja 2011. kako odgovara povjerenstvu.

37      Dana 11. srpnja 2011. istražni odbor koji je ispitivao tužiteljevu pritužbu zbog uznemiravanja dao je svoje mišljenje (u daljnjem tekstu: mišljenje istražnog odbora). U pogledu X‑a, istražni je odbor zaključio da nije bilo moguće „utvrditi neprimjereno i namjerno postupanje koje bi se samo po sebi moglo kvalificirati kao uznemiravanje“, dok se u pogledu Y‑a, nakon što je utvrdio da su određena postupanja koja je prijavio tužitelj potvrđena, nije izjasnio o tome predstavljaju li ona uznemiravanje. Istražni je odbor u navedenom mišljenju Banci također uputio niz preporuka.

38      Dana 13. srpnja 2011. povjerenstvo za odabir je pod predsjedanjem Y‑a saslušalo tužitelja.

39      U svom zapisniku od 18. srpnja 2011., izrađenom po završetku postupka odabira, povjerenstvo je jednoglasno zaključilo da je A najbolji kandidat za popunjavanje spornog radnog mjesta te je predložio njegovo imenovanje.

40      Porukom elektroničke pošte od 27. srpnja 2011. tužitelj je obaviješten o tome da je povjerenstvo odabralo A‑a.

41      Dopisom od 28. srpnja 2011. predsjednik Banke obavijestio je osoblje o svojoj odluci o imenovanju A‑a na sporno radno mjesto (u daljnjem tekstu: odluka od 28. srpnja 2011.), koju je donio nakon savjetovanja s kolegama iz Upravnog odbora.

42      Porukom elektroničke pošte od 29. srpnja 2011. tužitelj je od direktora Uprave za ljudske potencijale zatražio obavijest pisanim putem o razlozima neprihvaćanja njegove prijave te o razlozima koji opravdavaju izbor drugog kandidata.

43      Dopisom od 5. rujna 2011. tužitelj je predsjedniku Banke podnio prigovor u kojem je zatražio poništenje odluke od 28. srpnja 2011. te naknadu štete za koju smatra da mu je uzrokovana nezakonitošću te odluke i činjenicom da se morao pojaviti pred povjerenstvom za odabir kojemu je član jedan od navodnih uznemiravatelja obuhvaćenih istražnim postupkom koji je u tijeku.

44      Dana 8. rujna 2011. tužitelja je primio službenik Uprave za ljudske potencijale koji mu je pružio uvid u dio zapisnika povjerenstva za odabir koji se na njega odnosi.

45      Dopisom od 19. rujna 2011. predsjednik Banke potvrdio je primitak prigovora od 5. rujna 2011. Tužitelja je obavijestio da će zbog izostanka odgovorne osobe u Upravi za ljudske potencijale koji traje do 23. rujna 2011. prigovor i odštetni zahtjev biti obrađeni po njezinom povratku s dopusta i da će nakon tog datuma biti obaviješten o njegovoj odluci.

 Zahtjevi stranaka i postupak

46      Tužitelj svojom tužbom zahtijeva od Službeničkog suda da:

–        poništi odluku od 28. srpnja 2011.;

–        naloži Banci poduzimanje potrebnih mjera kako bi se zakonito proveo postupak za popunjavanje spornog radnog mjesta;

–        utvrdi odgovornost Banke za nezakonitost odluke o imenovanju A‑a na sporno radno mjesto;

–        naloži Banci plaćanje naknade pretrpljene imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio, zajedno sa zateznim kamatama, i to:

–        za neimovinsku štetu: 50.000 eura;

–        za imovinsku štetu na ime izgubljene zarade: 436.100 eura;

–        kao mjeru izvođenja dokaza, naloži vještačenje kako bi se utvrdio opseg imovinske i neimovinske štete proizašle iz nezakonitosti odluke od 28. srpnja 2011., a čiji je predmet podrobnije opisan u prijedlogu za izvođenje dokaza priloženom tužbi;

–        naloži Banci snošenje troškova postupka.

47      Banka od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao nedopuštenu i/ili neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

48      U replici od 6. lipnja 2012. tužitelj je od Službeničkog suda zatražio da kao mjeru izvođenja dokaza naloži saslušanje jednog svjedoka prema prijedlogu za izvođenje dokaza koji je priložio navedenoj replici i, podredno, da prihvati kao novi dokaz svjedočenje tog svjedoka dostavljeno u spomenutom prijedlogu. Taj je zahtjev podnesen u prilog dijelu tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na poništenje odluke. Na pitanje koje je o zahtjevu za mjeru izvođenja dokaza Službenički sud postavio tužitelju u okviru mjera upravljanja postupkom navedenih u sljedećoj točki, potonji je objasnio da ga nije mogao istaknuti u tužbi jer je tek u veljači 2012. saznao za činjenice o kojima bi se taj svjedok mogao očitovati.

49      Tajništvo je dopisima od 29. siječnja 2014. pozvalo stranke da odgovore na mjere upravljanja postupkom. One su uredno postupile po tom pozivu.

50      Tužitelj je na raspravi odustao od drugog i petog dijela svog tužbenog zahtjeva.

 Pravo

1.     Prvi dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na poništenje odluke od 28. srpnja 2011.

51      U prilog zahtjevu za poništenje tužitelj je istaknuo tri razloga. Prvi je utemeljen na postojanju nepravilnosti u postupku zapošljavanja. Drugi se odnosi na očitu pogrešku o ocjeni. Treći je utemeljen na zloporabi ovlasti.

52      Tijekom rasprave tužitelj je izjavio da odustaje od drugog i trećeg razloga.

53      Treba dakle smatrati da se tužitelj oslanja na jedan jedini razlog, utemeljen na postojanju nepravilnosti u postupku zapošljavanja. Navedeni je razlog podijelio na dva dijela: prvi, utemeljen na nedostatku nepristranosti povjerenstva za odabir i drugi, na povredi načela jednakog postupanja pri odabiru pitanja upućenih kandidatima, kojim se favoriziralo A‑a.

 Prvi dio razloga, utemeljen na nedostatku nepristranosti povjerenstva za odabir

54      U okviru prvog dijela svog jedinog razloga zbog kojeg traži poništenje tužitelj ističe dva prigovora: na prvom mjestu žali se na nedostatak nepristranosti predsjednika povjerenstva za odabir, Y‑a, a na drugom na nedostatak nepristranosti ostalih članova povjerenstva.

 Prvi prigovor, utemeljen na nedostatku nepristranosti Y‑a kao člana i predsjednika povjerenstva za odabir

–       Argumenti stranaka

55      Tužitelj ističe da je odluka od 28. srpnja 2011. donesena nakon preporuke direktora Uprave za ljudske potencijale utemeljene na postupku zapošljavanja u kojem su počinjene nepravilnosti pa iz tog razloga odluku treba poništiti. Navodi da je 28. veljače 2011. na njegov zahtjev otvoren istražni postupak u području poštovanja dostojanstva osobe na radnom mjestu zbog zastrašivanja i uznemiravanja, osobito od strane Y‑a, za koje smatra da ih je trpio od rujna 2008. Istražni odbor je u svom mišljenju od 11. srpnja 2011. naveo da je Y‑a njegova sredina doživljavala kao „ambiciozna čovjeka“ koji „poput parnog valjka ide naprijed ne obazirući se previše na usputnu štetu koju može prouzročiti“ i za kojega tužitelj smatra da ga je isključio s njegovog radnog mjesta prisvajajaći sebi sve strateške aspekte koje uključuje djelovanje Službe za koordinaciju.

56      Tužitelj tvrdi da se zbog istražnog postupka zbog uznemiravanja koji je otvoren na njegov zahtjev i kojim je Y bio obuhvaćen potonji u postupku zapošljavanja našao u sukobu interesa u odnosu na njega, što ga je sprečavalo u davanju objektivnog i nepristranog mišljenja o njegovoj prijavi. Tužitelj dodaje da je Y, k tome, predsjedavao povjerenstvom za odabir, što mu je, prema njegovu mišljenju, omogućilo da izravno ili neizravno utječe na druge članove povjerenstva u pogledu odabira osobe kojoj će biti ponuđeno radno mjesto. Zbog članstva Y‑a u povjerenstvu za odabir mišljenje tog povjerenstva nije, smatra on, moglo ponuditi tražena jamstva u pogledu nepristranosti i objektivnosti.

57      Tužitelj se također žali na činjenicu da Banka, unatoč mišljenju istražnog odbora u kojem su utvrđena određena postupanja Y‑a koja je on prijavio i unatoč njegovu izričitu zahtjevu da Y ne bude član povjerenstva za odabir, nije izmijenila sastav povjerenstva i da se morao pojaviti pred povjerenstvom za odabir kojim je predsjedavao jedan od njegovih navodnih uznemiravatelja.

58      Banka uzvraća da je zbog svog položaja direktora Uprave koja zapošljava imenovanje Y‑a za člana povjerenstva za odabir odgovaralo ustaljenoj praksi i bilo sukladno Dobrim praksama. Što se tiče mišljenja istražnog odbora, Banka ističe da je u njemu zaključeno da se navodnim uznemiravateljima ne može pripisati nikakav čin uznemiravanja. Banka također navodi da je usvojila mjere koje mogu zajamčiti nepristranost povjerenstava, poput članstva predstavnika Uprave za ljudske potencijale u povjerenstvu i prisutnosti predstavnika Zajedničkog odbora za jednake mogućnosti muškaraca i žena (u daljnjem tekstu: COPEC) kao promatrača. Naposljetku, zapisnik povjerenstva za odabir pokazuje, prema njezinom mišljenju, da Y nije zauzeo diskriminirajući stav prema tužitelju i da njegov položaj predsjednika povjerenstva nije bio ni od kakva utjecaja na odluku od 28. srpnja 2011. Naime, iz zapisnika povjerenstva proizlazi, prema mišljenju Banke, da je tužitelj svrstan na posljednje mjesto između pet kandidata, da su odluku povjerenstva o tome da A‑a preporuči za sporno radno mjesto njegovi članovi donijeli jednoglasno i da su ocjene koje su članovi povjerenstva dali pojedinom kandidatu bile ujednačene, s obzirom na to da se nijedan od njih nije značajno udaljio od stajališta koje su izrazili drugi članovi.

–       Ocjena Općeg suda

59      Ustaljena je sudska praksa da široke diskrecijske ovlasti koje su dodijeljene natječajnom povjerenstvu ili povjerenstvu za odabir u smislu određivanja oblikâ i detaljnog sadržaja usmenih testova kojima se kandidati podvrgavaju treba kompenzirati brižljivom primjenom pravila o organizaciji tih testova (presude Girardot/Komisija, T‑92/01, EU:T:2002:220, t. 24., i Christensen/Komisija, T‑336/02, EU:T:2005:115, t. 38.).

60      Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da je povjerenstvo za odabir dužno osigurati da njegova ocjena svih kandidata promatranih tijekom usmenih testova bude donesena u uvjetima jednakosti i objektivnosti (presuda Pantoulis/Komisija, T‑290/03, EU:T:2005:316, t. 90. i navedena sudska praksa). Iako predmetni postupak zapošljavanja nije proveden putem natječaja, ta se sudska praksa može primijeniti i u ovom slučaju jer povjerenstvo za odabir ima za cilj, kao i natječajno povjerenstvo, odabrati najbolje kandidate među onima koji su nakon objave obavijesti o slobodnom radnom mjestu podnijeli prijavu i raspolaže značajnim manevarskim prostorom pri organiziranju selekcijskih testova.

61      Prema tome, na temelju načela dobre uprave i jednakog postupanja Banka ima obvezu brinuti o dobroj organizaciji postupka odabira i osigurati svim kandidatima u tom postupku što je moguće jasnije i pravilnije odvijanje razgovora s povjerenstvom za odabir. To podrazumijeva da svi članovi povjerenstva za odabir koje je imenovala Banka posjeduju potrebnu neovisnost kako se njihova objektivnost ne bi mogla dovesti u pitanje.

62      Stoga je na Službeničkom sudu da provjeri pravilnost imenovanja povjerenstva za odabir i njegova djelovanja, osobito je li ono poštovalo obvezu nepristranosti, što je jedno od pravila kojima se i natječajno povjerenstvo i povjerenstvo za odabir rukovode u svom postupanju, koje je predmet nadzora suda Unije (vidjeti, u pogledu djelovanja natječajnog povjerenstva, rješenje Meierhofer/Komisija, F‑74/07 RENV, EU:F:2011:63, t. 62.).

63      Službenički sud dakle u ovom slučaju treba ispitati je li Y bio u sukobu interesa u odnosu na tužitelja zato što je bio obuhvaćen istragom zbog uznemiravanja iza koje je stajao tužitelj. U slučaju pozitivnog odgovora, propust Y‑a da se suzdrži od ocjene tužiteljeve prijave značio bi povredu njegove obveze nepristranosti i, posljedično, obveze nepristranosti povjerenstva u cjelini.

64      U tom smislu valja napomenuti da se sukob interesa odnosi na situaciju u kojoj se dužnosnik odnosno član osoblja mora, pri obavljanju svojih dužnosti, izjasniti o određenom predmetu u vezi s čijim postupanjem ili rješavanjem ima određeni osobni interes koji bi mogao ugroziti njegovu neovisnost (vidjeti kao primjer presudu Giannini/Komisija, T‑100/04, u daljnjem tekstu: presuda Giannini, EU:T:2008:68, t. 223.).

65      Međutim, činjenica da je član natječajnog povjerenstva ili član povjerenstva u okviru postupka odabira naveden u pritužbi zbog uznemiravanja koju je podnio pristupnik na natječaj ili kandidat u postupku odabira ne može, sama za sebe, podrazumijevati obvezu člana o kojemu je riječ da se povuče iz povjerenstva za odabir (vidjeti, u tom smislu, presudu BY/EASA, F‑81/11, EU:F:2013:82, t. 72.). Suprotno tome, ako se na temelju objektivnih naznaka, relevantnih i usuglašenih, zaključi da je član povjerenstva u sukobu interesa na način da ima izravan ili neizravan osobni interes dati prednost ili dovesti u lošiji položaj jednog od kandidata, obveza nepristranosti, kako je utvrđena u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, nalaže da se taj član suzdrži od ocjenjivanja zasluga tog kandidata, osobito ako se od osobe koja će u konačnici biti odabrana očekuje da mu bude podređena.

66      U predmetnom je slučaju nesporno to da je novoustrojena Služba RPP integrirana u Upravu za kreditni rizik i da je Y kao direktor te Uprave trebao biti izravno nadređen kandidatu koji će biti imenovan na sporno radno mjesto. Službenički sud treba dakle ispitati je li tužitelj ponudio objektivne naznake, relevantne i usuglašene, o tome da je Y, kao član i predsjednik povjerenstva za odabir, imao osobni interes koji je mogao ugroziti njegovu neovisnost pri ocjenjivanju tužiteljeve prijave za sporno radno mjesto.

67      U tom je smislu, s jedne strane, nesporno to da je 28. veljače 2011. na zahtjev tužitelja otvoren istražni postupak u području poštovanja dostojanstva osobe na radnom mjestu zbog zastrašivanja i uznemiravanja koje je osobito provodio Y. Službenički sud stoga smatra da je Banka ocijenila da je takav istražni postupak s obzirom na okolnosti nužan i da ne treba odmah odbijati zahtjev tužitelja.

68      Također je nesporno da je 11. srpnja 2011. istražni odbor koji je ispitivao tužiteljevu pritužbu zbog uznemiravanja dao svoje mišljenje u kojem nema nikakvog formalnog zaključka o tome predstavljaju li postupanja koja se prigovaraju Y‑u uznemiravanje, iako je istražni odbor, među ostalim, utvrdio da su određena postupanja koja je tužitelj prijavio potvrđena. U odgovoru na pitanje koje joj je Službenički sud postavio tijekom rasprave Banka je navela da se mišljenje istražnog odbora u području uznemiravanja uobičajeno prosljeđuje predsjedniku Banke radi donošenja odluke, ali ne izravno navodnim uznemiravateljima ni podnositelju pritužbe. Također je navela da je Y nedvojbeno primio službenu obavijest o odluci predsjednika Banke da se ne postupa po pritužbi tužitelja, koju je on donio uzimajući u obzir mišljenje istražnog odbora, ali ne i samo mišljenje.

69      S druge strane, također je nesporno da je obavijest o slobodnom radnom mjestu objavljena 20. svibnja 2011. i da je razgovor tužitelja s povjerenstvom za odabir održan 13. srpnja 2011., to jest dva dana nakon što je istražni odbor dao svoje mišljenje, nakon čega je 18. srpnja 2011. povjerenstvo za odabir sastavilo svoj zapisnik u kojem je predložilo A‑a za to radno mjesto.

70      Iz prethodnih točaka proizlazi da se postupak odabira odvijao usporedno s istražnim postupkom.

71      Nadalje, iz mišljenja istražnog odbora proizlazi da se tužitelj napose žalio na to da ga je Y „stavio ad acta“ raspodjeljujući i/ili smanjujući njegovu ulogu i njegove odgovornosti.

72      Istražni odbor je u tom smislu utvrdio da se „[s] vremenom, položaj [tužitelja] u očima [Y‑a] promijenio: nekada cijenjen i vrlo povoljno ocjenjivan suradnik postao je prepreka na putu koji si je zacrtao. Kako je tužitelj k tome bio njegov konkurent za položaj [g]lavnog [d]irektora [OU ‘Upravljanje rizicima’], [Y] nije oklijevao pri popunjavanju praznina u obnašanju vlasti koje je za sobom ostavio [tužitelj] zbog svoje bolesti i koje je iz svoje bolesničke postelje potonji pokušavao u određenoj mjeri popuniti“ te da je zbog toga Y „postupno isključivao [tužitelja] s njegovog radnog mjesta prisvajajući sebi sve strateške aspekte koje uključuje djelovanje Službe za koordinaciju. Trenutno je također nesporno da je […] organizacijska struktura [OU ‘Upravljanje rizicima] takva da [Y] u svojim rukama drži sve ključne strateške funkcije, što daje jasan uvid u hijerarhiju Banke, kao i to da je [tužitelj] ograničen na administrativne dužnosti. Dogodilo se dakle ono što je [tužitelj] predviđao“.

73      U svojem mišljenju istražni odbor također potvrđuje da su se „nekad izvanredni odnosi [tužitelja] s [Y‑om] pogoršali, s obzirom na to da je [Y] popunjavao praznine koje je [tužitelj] ostavio istovremeno prisvajajući najvažnije i intelektualno najzahtjevnije [tužiteljeve] zadaće, dok potonji takvo slabljenje svojih dužnosti nije prihvaćao. Naposljetku su bilo kakva komunikacija ili odnos povjerenja među njima postal[i] nemoguć[i]“.

74      Istražni odbor također navodi da se Y „[…] doživljava kao ambiciozan čovjek s vlastitim viđenjem svoje profesionalne budućnosti, kojeg neki opisuju kao parni valjak koji ide naprijed ne obazirući se previše na usputnu štetu koju može prouzročiti“, kao i to da je „[tužitelj] bio tamo, da je ometao njegove ambicije i da je njegov izostanak […] zbog bolesti djelomično blokirao uredno izvršavanje poslova, pa ga je trebalo isključiti“.

75      Iz mišljenja istražnog odbora također proizlazi da je Y doista u određenoj mjeri postupao onako kako mu tužitelj stavlja na teret i da su u vrijeme održavanja razgovora tužitelja s povjerenstvom za odabir, 13. srpnja 2011., poslovni odnosi između tužitelja i Y‑a bili znatno pogoršani.

76      Budući da bi Y postao izravno nadređen tužitelju da je tužitelj bio odabran i imenovan na sporno radno mjesto, a imajući u vidu prosudbe i činjenice iznesene u točkama 67. do 75. ove presude, osobito činjenice koje je istražni odbor u svom mišljenju ocijenio dokazanima, Službenički sud smatra da je tužitelj u predmetnom slučaju ponudio objektivne naznake, relevantne i usuglašene, u prilog svojoj tezi prema kojoj se Y imenovanjem za člana povjerenstva za odabir našao u sukobu interesa koji je mogao dovesti u sumnju njegovu sposobnost da s potrebnom objektivnošću ocijeni tužiteljevu prijavu.

77      Nesporno je da je Y sudjelovao u razgovoru s tužiteljem i u njegovom ocjenjivanju, iako se od toga morao suzdržati zbog postojećeg sukoba interesa u odnosu prema njemu.

78      K tome, valja podsjetiti da je u članku 5. stavku 1. i članku 10. stavku 3. Dobrih praksi određeno da predsjednik povjerenstva za odabir ima odlučujući glas u slučaju nepostojanja konsenzusa po pitanju konačne preporuke i da tijekom vijećanja uzima posljednju riječ kako ne bi utjecao na ostale članove povjerenstva za odabir. Posljedično, iz tih odredaba proizlazi da je Y kao predsjednik povjerenstva za odabir bio u mogućnosti odigrati odlučujuću ulogu u radu povjerenstva i utjecati na ostale njegove članove.

79      S obzirom na prethodna razmatranja i ne prejudicirajući sadržaj rasprava među članovima povjerenstva za odabir te stajališta koja su zauzeli pojedini članovi, uključujući Y‑a, valja zaključiti da je Y, zbog činjenice da je predsjedavao tim povjerenstvom, povrijedio svoju obvezu nepristranosti. Budući da svi članovi povjerenstva za odabir moraju pokazivati potrebnu neovisnost kako objektivnost povjerenstva za odabir u cjelini ne bi mogla biti ugrožena, treba smatrati da je povrijeđena i obveza nepristranosti povjerenstva za odabir u cjelini.

80      Banka ne može svojim argumentima pobiti taj zaključak.

81      Prije svega, što se tiče argumenta prema kojem bi bilo „nezamislivo“ da direktor uprave koja zapošljava, u predmetnom slučaju Y, ne predsjedava svim razgovorima koje provodi povjerenstvo za odabir, dovoljno je naznačiti da je u članku 4. stavku 1. Dobrih praksi određeno da predsjednik povjerenstva „uobičajeno predstavlja opću upravu“ u kojoj se radno mjesto popunjava i da se u Prilogu I. Uputa ne zahtijeva da direktor uprave koja zapošljava bude član povjerenstva. Prema tome, u unutarnjim propisima Banke ne govori se o upravi koja zapošljava, nego o glavnoj upravi koja to čini, te je dopušteno je da direktor uprave koja popunjava radno mjesto ne bude član povjerenstva za odabir.

82      K tome, treba podsjetiti (vidjeti točke 30. i 31. ove presude) da je tužitelj porukom elektroničke pošte od 14. lipnja 2011. upućenom direktoru Uprave za ljudske potencijale zatražio da Y bude zamijenjen drugom osobom, što je ovaj istoga dana odbio. Međutim, u okolnostima u kojima postoji sukob interesa Banka je trebala izbjeći slučaj da Y bude član, a pogotovo predsjednik, povjerenstva za odabir ili se, u najmanju ruku, pobrinuti za to da se on suzdrži od sudjelovanja u razgovoru s tužiteljem ili u njegovom ocjenjivanju, što ona nije učinila.

83      Nadalje, što se tiče argumenta prema kojem je u mišljenju istražnog odbora od 11. srpnja 2011. zaključeno da ne postoji uznemiravanje od strane Y‑a, zbog čega nema ni Y‑ovog sukoba interesa, Službenički sud podsjeća da se postupak odabira odvijao usporedno s istražnim postupkom (vidjeti točku 70. ove presude) i da u vrijeme kada je direktor Uprave za ljudske potencijale odbio zamijeniti Y‑a u povjerenstvu za odabir, 14. lipnja 2011., istražni odbor još uvijek nije dostavio svoje mišljenje. Budući da je razgovor povjerenstva za odabir s tužiteljem prvotno bio zakazan za 17. lipnja 2011., Banka nije smatrala nepriličnim to da Y, koji je u to vrijeme bio obuhvaćen istražnim postupkom zbog uznemiravanja, bude član povjerenstva za odabir. Argument koji Banka temelji na negativnim nalazima istražnog odbora u pogledu postojanja uznemiravanja koje je provodio Y nije, prema tome, relevantan. U svakom slučaju, bez obzira na to kojeg je datuma Y saznao da je istražni odbor dao svoje mišljenje, ono nije moglo imati utjecaja na postojanje Y‑ovog sukoba interesa tijekom postupka odabira. Naime, činjenica da su poslovni odnosi između Y‑a i tužitelja, kako to proizlazi iz mišljenja istražnog odbora, bili znatno pogoršani i prije početka postupka odabira, dovoljna je da se u predmetnom slučaju zaključi o postojanju Y‑ovog sukoba interesa.

84      Jednako tako, Službenički sud ističe da se postojanje rizika od sukoba interesa u kojem se nalazi član povjerenstva za odabir u odnosu na kandidata ne može nadoknaditi ni članstvom predstavnika Uprave za ljudske potencijale u povjerenstvu ni prisutnošću promatrača COPEC‑a.

85      Naposljetku, što se tiče Bankinog argumenta prema kojem iz zapisnika povjerenstva za odabir proizlazi da Y nije zauzeo diskriminirajuće stajalište prema tužitelju i da je A bio odabran jednoglasno, Službenički sud napominje da su ocjene koje je svaki član povjerenstva dao pojedinom kandidatu bile relativno ujednačene. To utvrđenje ne može, međutim, otkloniti postojanje Y‑ovog sukoba interesa ni mogućnost da Y, kao predsjednik povjerenstva za odabir, utječe na ostale njegove članove pri ocjenjivanju kandidata.

86      S obzirom na prethodna razmatranja, treba zaključiti da je postupak odabira sadržavao nepravilnosti u dijelu u kojem je predsjednik povjerenstva za odabir i, prema tome, povjerenstvo u cijelosti, povrijedio svoju obvezu nepristranosti. Stoga prvi prigovor prvog dijela razloga treba proglasiti osnovanim.

 Drugi prigovor, utemeljen na nedostatku nepristranosti ostalih članova povjerenstva za odabir

–       Argumenti stranaka

87      Tužitelj navodi da su ostali članovi povjerenstva mogli biti nepristrani jer je većina njih odobrila preustroj OU „Upravljanje rizicima“, a osobito osnivanje Službe RPP čiji je načelnik trebao preuzeti gotovo sve uloge i odgovornosti koje su bile dijelom njegovih dužnosti kao načelnika Službe za koordinaciju.

88      Banka se nije očitovala o drugom prigovoru.

–       Ocjena Općeg suda

89      Dovoljno je napomenuti da se tužitelj ograničio na navod prema kojem su ostali članovi povjerenstva za odabir mogli povrijediti svoju obvezu nepristranosti, ne istaknuvši, međutim, da su u predmetnom slučaju to i učinili. Na taj se način upustio u čistu špekulaciju ne nudeći nikakav dokaz kojim bi mogao potkrijepiti taj navod. U tim okolnostima, drugi prigovor prvog dijela razloga treba odbiti kao neosnovan.

90      S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je prvi dio razloga utemeljenog na postojanju nepravilnosti u postupku odabira djelomično osnovan.

 Drugi dio razloga, utemeljen na povredi načela jednakog postupanja

 Argumenti stranaka

91      Tužitelj navodi da se desetominutno usmeno izlaganje pred povjerenstvom za odabir kojem su bili podvrgnuti svi kandidati sastojalo u kratkoj obradi jednog tehničkog pitanja na temelju dviju internih bilješki koje je Banka dostavila svim kandidatima prije njihovog razgovora s povjerenstvom za odabir. Međutim, budući da je A sastavljao odnosno sudjelovao u sastavljanju tih dviju bilješki bio je nepravedno povlašten u odnosu na ostale kandidate. Dajući očitu prednost jednom od kandidata za sporno radno mjesto izborom dviju spomenutih internih bilješki kao temelja za usmeno izlaganje, povjerenstvo za odabir povrijedilo je načelo jednakog postupanja.

92      Banka priznaje da je A surađivao u fazi pripreme dviju internih bilješki o kojima je riječ, ali ocjenjuje da nijedan kandidat nije neopravdano stavljen u nepovoljniji položaj jer bilješke nisu zahtijevale posjedovanje posebnih znanja i svim su kandidatima dostavljene prije razgovora. Banka navodi da je usmeno izlaganje bilo samo jedno od više različitih testiranja u postupku odabira kandidata te da nije imalo za cilj ocijeniti njihove tehničke vještine nego prije njihove vještine komuniciranja i uvjeravanja.

 Ocjena Općeg suda

93      Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo nediskriminacije ili jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano. Prema tome, povreda načela nediskriminacije postoji kada se prema dvjema osobama, čije se činjenične i pravne situacije u bitnome ne razlikuju, različito postupa ili kada se u različitim situacijama postupa na jednak način. Da bi različito postupanje moglo biti spojivo s općim načelom nediskriminacije, ono mora biti opravdano na temelju objektivnog i razumnog kriterija koji je proporcionalan u odnosu na cilj koji se želi postići tim razlikovanjem (vidjeti, na primjer, presude Giannini, EU:T:2008:68, t. 131. i navedenu sudsku praksu, i Brown/Komisija, F‑37/05, EU:F:2009:121, t. 64.).

94      Načelo jednakog postupanja temeljno je načelo prava Unije koje se osobito primjenjuje u području natječaja za zapošljavanje i na čije poštovanje natječajno povjerenstvo mora strogo paziti tijekom njihove provedbe. Iako povjerenstvo raspolaže širokim diskrecijskim ovlastima u smislu određivanja oblikâ i detaljnog sadržaja testova kojima pristupaju kandidati, obveza je suda Unije provoditi nadzor nužan za osiguravanje jednakog postupanja prema kandidatima i objektivnost odabira koji među njima provodi povjerenstvo (presude Giannini, EU:T:2008:68, t. 132., i De Mendoza Asensi/Komisija, F‑127/11, EU:F:2014:14, t. 43.).

95      Naposljetku, valja navesti da svako ispitivanje uključuje općenit i sebi svojstven rizik od nejednakog postupanja, s obzirom na nužno ograničen broj pitanja koja je na ispitivanju moguće razumno postaviti o određenom problemu. Stoga je prihvaćeno da se povreda načela jednakog postupanja može utvrditi samo ako povjerenstvo pri odabiru testa nije smanjilo rizik od nejednakih mogućnosti koji je općenito svojstven svakom ispitivanju (presude Giannini, EU:T:2008:68, t. 133., i De Mendoza Asensi/Komisija, EU:F:2014:14, t. 45.).

96      Iz spisa proizlazi da su u predmetnom slučaju svi kandidati morali odgovoriti na slično pitanje koje im je postavio svaki član povjerenstva za odabir. K tome, povjerenstvo je organiziralo istovjetan test za sve kandidate koji se sastojao u usmenom izlaganju na temelju dviju Bankinih internih bilješki kako bi se ocijenila sposobnost kandidata da nestrukovnoj javnosti prezentiraju složenu temu tehničke naravi i uvjere je u svoj prijedlog. Dvije navedene bilješke trebale su dakle poslužiti provjeri vještina kandidata u pogledu komuniciranja, prezentiranja, obrazlaganja i uvjeravanja, a ne provjeri njihovih tehničkih znanja.

97      Iz spisa također proizlazi da je A sudjelovao u sastavljanju dviju internih bilješki dostavljenih kandidatima za potrebe usmenog izlaganja pred povjerenstvom za odabir. Službenički sud ocjenjuje da samo autorstvo ili koautorstvo takvih bilješki omogućava pobliže upoznavanje s njihovim sadržajem i može olakšati svako na njima utemeljeno izlaganje.

98      Dakako, kako to ističe Banka, već je ocijenjeno da to što su se pojedini kandidati na natječaju mogli upoznati s određenim dokumentom ne znači da im je povjerenstvo odabirom tog dokumenta kao temelja za testna pitanja neopravdano dalo prednost jer je, s jedne strane, takva prednost sastavni dio rizika općenito svojstvenog svakom ispitivanju i jer je, s druge strane, tekst tog dokumenta bio dostupan prije testiranja (predmet Giannini, EU:T:2008:68, t. 164.).

99      U tom smislu Službenički sud ističe da se, u predmetu u kojem je donesena presuda Giannini (EU:T:2008:68), tužitelj, kao kandidat isključen iz natječaja, žalio na činjenicu da su ostali kandidati prije natječaja radili na pripremnim materijalima za dokument koji je poslužio kao temelj pisanog testa. Iz presude Giannini (EU:T:2008:68) proizlazi da nije bilo moguće prezumirati istovjetnost pripremnih materijala i dokumenta koji je dostavljen kandidatima i da se kandidati koji su radili na pripremnim materijalima nisu mogli pouzdati u eventualno znanje stečeno tijekom tog rada. Prvostupanjski sud Europskih zajednica iz toga je zaključio da je eventualna lakoća s kojom su kandidati koji su radili na pripremnim materijalima mogli proći na pisanom testu zahvaljujući poznavanju pripremnih dokumenata bila ograničene važnosti i presudio da dotičnim kandidatima nije neopravdano dana prednost. 

100    Suprotno tome, treba utvrditi da je u ovom predmetu samo jedan kandidat, kandidat A, poznavao bolje od svojih konkurenata dokumente koji su kandidatima bili stavljeni na raspolaganje za pripremu njihovih izlaganja. Štoviše, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda Giannini (EU:T:2008:68), A je, kao autor odnosno suautor, radio izravno na dvama internim bilješkama Banke, a ne na njihovim pripremnim materijalima čiji sadržaj, zbog naravi takvih materijala, nužno ne mora biti istovjetan onome iz internih bilješki o kojima je riječ. Prema tome, budući da je cilj usmenog izlaganja kandidata bio ocijeniti ponajprije njihove sposobnosti uvjeravanja nestrukovne javnosti, prednost koju je zbog sudjelovanja u sastavljanju gore navedenih bilješki imao A u odnosu na druge kandidate na usmenom izlaganju stvarna je i relevantna.

101    Tu ocjenu ne može pobiti činjenica da su dvije interne bilješke o kojima je riječ stavljene na raspolaganje svim kandidatima prije razgovora s povjerenstvom za odabir, niti argument koji je Banka iznijela tijekom rasprave prema kojem su s tim dvjema bilješkama bili dobro upoznati svi kandidati mnogo prije početka postupka odabira. Banka je na raspravi priznala da je povjerenstvo za odabir moglo odabrati za usmeno izlaganje druge tekstove umjesto gore navedenih bilješki. Utvrđeno je, prema tome, da je A bio u prednosti pred ostalim kandidatima.

102    Slijedom navedenog, treba zaključiti da je Banka povrijedila načelo jednakog postupanja time što je odabrala svoje dvije gore navedene interne bilješke kao zajednički temelj za usmeno izlaganje svih kandidata.

103    Drugi dio istaknutog razloga prema tome je osnovan.

104    S obzirom na prethodna razmatranja, valja prihvatiti prvi dio tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje odluke od 28. srpnja 2011., bez potrebe da se ispituje zahtjev za određivanje mjera izvođenja dokaza.

2.     Drugi i treći dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na dosuđivanje naknade štete

 Dopuštenost

 Argumenti stranaka

105    Banka ističe da sud Unije nije nadležan ni po kojoj osnovi ako tužba koja mu je podnesena na odlučivanje nije usmjerena protiv akta administracije kojim se odbijaju zahtjevi tužitelja. U predmetnom slučaju, dopisom od 19. rujna 2011. predsjednik Banke obavijestio je tužitelja da će njegov odštetni zahtjev od 5. rujna 2011. biti obrađen po povratku s dopusta odgovorne osobe u Upravi za ljudske potencijale, odnosno 23. rujna 2011. Tužitelj je, međutim, Službeničkom sudu 27. listopada 2011. podnio tužbu za naknadu štete bez obzira na to što od Banke nije primio izričit odgovor na svoj zahtjev od 5. rujna 2011. i prije isteka tromjesečnog roka nakon kojega se smatra donesenom prešutna odluka o odbijanju tog zahtjeva. Posljedično, Banka je mišljenja da odštetne zahtjeve treba odbaciti kao nedopuštene.

106    Banka dodaje da su odštetni zahtjevi dvaput istaknuti, barem u jednom dijelu, s obzirom na onaj već istaknut u tužbi koja je Službeničkom sudu podnesena 28. rujna 2011. i zavedena pod oznakom F‑95/11, u pogledu štete koju je tužitelj navodno pretrpio oglašavanjem spornog radnog mjesta. Odštetni su zahtjevi stoga, prema njenom mišljenju, u svakom slučaju nedopušteni i zbog litispendencije, makar u dijelu.

107    U odgovoru na zahtjev Službeničkog suda, upućen u okviru mjera upravljanja postupkom, da pojasni svoje stajalište o dopuštenosti odštetnih zahtjeva u svjetlu presuda De Nicola/EIB (T‑37/10 P, EU:T:2012:205) i De Nicola/EIB (T‑264/11 P, EU:T:2013:461), Banka navodi da unatoč tome što se, sukladno tim presudama, odštetni zahtjev može podnijeti sudu Unije a da prethodno nije bio podnesen administraciji, zainteresirana osoba mora, kada odluči od administracije prethodno zatražiti zauzimanje stava o određenom pitanju, čak i ako to za nju nije obvezujuće, dopustiti administraciji kojoj se odlučila obratiti da donese odluku u razumnom roku. Taj se pojam razumnog roka, istaknut u presudi povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr./EIB (C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 26. do 30.) prema njenom mišljenju primjenjuje kako na rok za podnošenje zahtjeva administraciji tako i na rok u kojem potonja mora o tom zahtjevu odlučiti.

108    Tužitelj uzvraća da odštetne zahtjeve iz njegove tužbe treba smatrati dopuštenima.

 Ocjena Općeg suda

109    Na prvom mjestu, što se tiče dopuštenosti odštetnih zahtjeva u cijelosti, Službenički sud podsjeća da na temelju članka 41. Bankinog pravilnika o osoblju svaki spor između Banke i članova njezina osoblja načelno može biti predmet tužbe koja se podnosi sudu Unije, kojoj međutim može prethoditi postupak mirnog rješavanja pred Bankinim povjerenstvom za mirenje, neovisno o tužbi podnesenoj sudu (presuda De Nicola/EIB, EU:T:2012:205, t. 74.).

110    Već je ocijenjeno da iz članka 41. Bankinog pravilnika o osoblju, kojim se predviđa odvijanje postupka mirenja neovisno o tužbi podnesenoj sudu, proizlazi da dopuštenost navedenog pravnog sredstva nije ni na koji način uvjetovana korištenjem spomenute administrativne procedure koja je za zaposlenike Banke fakultativne naravi (vidjeti u tom smislu presudu De Nicola/EIB, T‑7/98, T‑208/98 i T‑109/99, EU:T:2001:69, t. 96.), dok dužnosnici i članovi osoblja moraju čekati završetak predsudskog postupka predviđenog Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju EU‑a).

111    K tome, u presudi De Nicola/EIB (EU:T:2013:461, t. 69. do 73.), donesenoj po žalbi protiv presude Službeničkog suda De Nicola/EIB (F‑59/09, EU:F:2011:19), u kojoj je analognom primjenom članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju EU‑a Službenički sud došao do zaključka da ni po kojoj osnovi nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj tužbi za naknadu štete zato što ona nije usmjerena na akt Banke kojim se zainteresiranom nanosi šteta, pri čemu nikakav zahtjev takve naravi nije bio prethodno podnesen Banci, već je ocijenjeno da u uvjetima nepostojanja mjerodavnih internih pravila na razini Banke Službenički sud nema pravo svoju nadležnost ili dopuštenost tužbe za naknadu štete podrediti „nepostojanju odštetnog zahtjeva upućenog Banci i bilo kakvog akta kojim se nanosi šteta, a s kojim je moguće povezati odštetne zahtjeve“. Opći sud Europske unije smatrao je u tom okviru jedinim relevantnim pravilom ono iz članka 41. Bankinog pravilnika o osoblju, čija se narav i ratio legis bitno razlikuju od onih Pravilnika o osoblju EU‑a, uključujući njegove članke 90. i 91., i da samo postojanje Bankinog pravilnika zabranjuje izvođenje striktnih analogija u odnosu na Pravilnik o osoblju EU‑a.

112    Iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki proizlazi da se dopuštenost tužbe za naknadu štete koju je podnio član osoblja Banke ne može uvjetovati prethodnim podnošenjem odštetnog zahtjeva Banci niti postojanjem akta kojim se nanosi šteta s kojim bi bilo moguće povezati odštetne zahtjeve. U tim okolnostima odštetni zahtjev koji član osoblja podnosi Banci obuhvaćen je internim postupkom sporazumnog rješavanja sporova koji je na temelju članka 41. Pravilnika o osoblju u svakom slučaju fakultativan.

113    U predmetnom slučaju, kako je to navedeno u točki 43. ove presude, dopisom od 5. rujna 2011. tužitelj je Banci podnio zahtjev za naknadu štete namijenjen popravljanju šteta koje je navodno pretrpio osobito zbog nezakonitosti odluke od 28. srpnja 2011. Dana 27. listopada 2011., dakle u vrijeme kada se Banka još uvijek nije očitovala o njegovom zahtjevu, tužitelj je podnio ovu tužbu. Budući da je odštetni zahtjev upućen Banci u okviru interne administrativne procedure sporazumnog rješavanja sporova između članova osoblja i Banke i uzimajući u obzir to da dopuštenost tužbe za naknadu štete podnesene Službeničkom sudu nije uvjetovana završetkom te administrativne procedure, predmetnu tužbu za naknadu štete treba smatrati dopuštenom.

114    Taj zaključak ne može pobiti sudska praksa na koju se Banka poziva u odgovoru na tužbu. Naime, presude Službeničkog suda De Nicola/EIB (F‑55/08, EU:F:2009:159) i De Nicola/EIB (F‑59/09, EU:F:2011:19) na koje se Banka poziva ukinute su, osobito u pogledu točaka koje ona navodi, presudama Općeg suda Europske unije De Nicola/EIB (EU:T:2012:205) i De Nicola/EIB (EU:T:2013:461), koje je Službenički sud uostalom, u okviru mjera upravljanja postupkom, dostavio Banci na očitovanje (vidjeti točku 107. ove presude).

115    Jednako tako, Službenički sud utvrđuje da točka 137. njegove presude De Nicola/EIB (EU:F:2011:19), na koju se Banka također poziva u svom odgovoru na tužbu, nije relevantna jer se odnosi na pitanje početka računanja razumnog roka u kojem zaposlenik Banke mora podnijeti tužbu Službeničkom sudu kako se ne bi smatrala nepravodobnom. Nadalje, točke 26. do 30. presude povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr./EIB (EU:C:2013:134), na koje se Banka poziva u svom očitovanju o presudama Općeg suda Europske unije, De Nicola/EIB (EU:T:2012:205) i De Nicola/EIB (EU:T:2013:461), koje je dala u odgovoru na mjere upravljanja postupkom, također nisu relevantne jer se odnose na pojam „razumnog roka“ u kojem član osoblja Banke mora podnijeti tužbu za poništenje njezinog akta kojim mu se nanosi šteta.

116    U predmetnom slučaju Službenički sud nije pozvan razmotriti pitanje trajanja roka za podnošenje tužbe sudu Unije pod prijetnjom njezine nepravovremenosti, nego ispitati može li odlučivati o tužbi za naknadu štete ili ne. Osobito je dužan analizirati može li odlučivati o tužbi za naknadu štete koju je član osoblja Banke podnio ne čekajući odgovor Banke na odštetni zahtjev koji joj je prethodno uputio. Argumentacija koju je banka ponudila u odgovoru na tužbu nije, prema tome, relevantna.

117    Na drugom mjestu, što se tiče djelomične nedopuštenosti odštetnih zahtjeva zbog litispendencije, valja podsjetiti da prema ustaljenoj praksi treba odbaciti kao nedopuštenu tužbu koja je u pogledu stranaka, predmeta spora i tužbenih razloga istovjetna tužbi koja je već podnesena (rješenje Vienne i dr./Parlament, F‑22/06, EU:F:2006:89, t. 12. i navedena sudska praksa).

118    Stoga je na Službeničkom sudu da provjeri suprotstavljaju li tužbe podnesene 28. rujna i 27. listopada 2011. u predmetu F‑95/11 i u ovom predmetu iste stranke, imaju li isti predmet i temelje li se na istim tužbenim razlozima.

119    Što se tiče uvjeta koji se odnosi na istovjetnost stranaka suprotstavljenih u okviru dviju tužbi, treba utvrditi da je u predmetnom slučaju taj uvjet ispunjen. Naime, obje tužbe suprotstavljaju tužitelja i Banku.

120    Što se tiče uvjeta koji se odnose na istovjetnost predmeta, treba istaknuti da u predmetu F‑95/11 tužitelj zahtijeva popravljanje štete nanesene nezakonitošću odluke Banke da izmijeni narav njegovih dužnosti te uvjete njihova izvršavanja, oduzimajući mu odgovornosti koje je preuzeo u području opće politike rizika, kako to proizlazi iz obavijesti osoblju od 30. ožujka 2011. Tužitelj također zahtijeva popravljanje štete koju je pretrpio time što je Banka povrijedila svoje obveze brižljivog postupanja i zaštite kojima je, prema njegovu mišljenju, vezana u slučaju odsutnosti osoblja zbog bolesti, te članak 42. Pravilnika o osoblju time što nije donijela i potom mu dostavila pojedinačnu odluku koja se na njega odnosi, a tiče se izmjene uvjeta izvršavanja i naravi njegovih dužnosti.

121    U ovom predmetu tužitelj traži popravljanje štete koja mu je uzrokovana nezakonitošću odluke od 28. srpnja 2011. i činjenicom da se morao pojaviti pred povjerenstvom za odabir kojega je jedan od članova, na njegov zahtjev, bio obuhvaćen još uvijek otvorenim istražnim postupkom zbog uznemiravanja.

122    Posljedično, valja utvrditi da odštetni zahtjevi izneseni tužbama u ovom predmetu i predmetu F‑95/11 nemaju istovjetan predmet. Razlog nedopuštenosti koji je iznijela Banka i koji se temelji na litispendenciji treba dakle odbiti.

123    S obzirom na prethodna razmatranja, treba zaključiti da su odštetni zahtjevi dopušteni.

 Meritum

 Argumenti stranaka

124    Tužitelj ističe da ga je postupak odabira snažno uzrujao jer se, unatoč svojim zahtjevima, morao pojaviti pred povjerenstvom za odabir kojemu je jedan od članova bio navodni uznemiravatelj obuhvaćen istražnim postupkom koji je on sam pokrenuo, a koji je bio u tijeku.

125    Tužitelj također tvrdi da je odluka od 28. srpnja 2011. u njemu izazvala osjećaje neshvaćanja, poniženosti i dubokog razočaranja naspram Banke. Navodi da je također uzrokovala štetu njegovom poslovnom ugledu s obzirom na to da nije imenovan na sporno radno mjesto unatoč činjenici da je prije preustroja OU „Upravljanje rizicima“ obavljao veći dio dužnosti koje su pridijeljene tom radnom mjestu. Smatra da mu je odlukom od 28. srpnja 2011. na taj način uzrokovana znatna neimovinska šteta koju procjenjuje ex aequo et bono na iznos od 50.000 eura.

126    Naposljetku, tužitelj tvrdi da mu je odlukom od 28. srpnja 2011. uzrokovana imovinska šteta koja odgovara izgubljenoj zaradi jer bi mu imenovanje na sporno radno mjesto omogućilo da opravda odlučujući doprinos strateškim ciljevima OU „Upravljanje rizicima“ i uživa u bržem karijernom napredovanju. Tužitelj imovinsku štetu procjenjuje ex aequo et bono na iznos od 436.100 eura.

127    Banka tvrdi da je zahtjev za naknadu štete nema nikakve osnove jer joj se ne može pripisati nikakvo nezakonito postupanje. U svakom slučaju, što se tiče imovinske štete tužitelj nije, prema njezinu mišljenju, dokazao njezino stvarno postojanje s obzirom na to da je teza o izgubljenoj zaradi potpuno hipotetske naravi.

 Ocjena Općeg suda

128    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje izvanugovorne odgovornosti administracije pretpostavlja da tužitelj mora dokazati postojanje nezakonitosti, stvarne štete i uzročne veze između postupanja i štete na koju se poziva. Budući da se ti uvjeti moraju kumulativno ispuniti, činjenica da jedan od njih nije ispunjen dovoljna je da se tužba za naknadu štete odbije (presuda Arguelles Arias/Vijeće, F‑122/12, EU:F:2013:185, t. 128.).

129    U predmetnom slučaju treba istaknuti da neimovinska šteta na koju se poziva tužitelj nalazi svoj uzrok dijelom u odluci od 28. srpnja 2011., a dijelom u činjenici da se morao pojaviti pred povjerenstvom za odabir u čijemu se sastavu nalazio jedan od njegovih navodnih uznemiravatelja protiv kojega je u tijeku bio istražni postupak za koji je on znao i koji se u odnosu na njega nalazio u sukobu interesa.

130    U točki 104. ove presude ocijenjeno je da odluku od 28. srpnja 2011. treba poništiti zbog povrede obveze nepristranosti povjerenstva za odabir i povrede načela jednakog postupanja prema kandidatima, a u točki 77. ocijenjeno da se Y morao suzdržati od sudjelovanja u razgovoru povjerenstva za odabir s tužiteljem i od njegovog ocjenjivanja. Budući da su utvrđene nepravilnosti za koje je odgovorna Banka, valja ispitati jesu li one imale štetne posljedice po tužitelja.

131    Na prvom mjestu, što se tiče neimovinske štete koju tužitelj smatra pretrpljenom, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi poništenje nezakonitog akta može samo za sebe biti primjeren i načelno dostatan način popravljanja svih neimovinskih šteta koje je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti zbog koje je odluka poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti tim poništenjem (presuda CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 64.).

132    Službenički sud podsjeća na sudsku praksu prema kojoj osjećaj nepravde i boli uzrokovan time što je osoba morala voditi kontradiktorni postupak kako bi ostvarila svoja prava može predstavljati štetu izvedivu iz same činjenice da je administracija postupala nezakonito. Znajući da se ta šteta može popraviti kada to već nije učinjeno zadovoljštinom zbog poništenja predmetnog akta (vidjeti u tom smislu presudu CC/Parlament, F 9/12, EU:F:2013:116, t. 128., protiv koje se vodi žalbeni postupak pred Općim sudom Europske unije u predmetu T‑457/13 P), Službenički sud je, uzimajući u obzir okolnosti u kojima je donesena odluka od 28. srpnja 2011., to jest po završetku postupka odabira u okviru kojeg se tužitelj morao pojaviti pred povjerenstvom kojem je predsjedavao jedan od navodnih uznemiravatelja protiv kojega je u tijeku bio istražni postupak za koji je on znao i koji se u odnosu na njega nalazio u sukobu interesa te tijekom kojega nije poštovano načelo jednakog postupanja prema kandidatima, Službenički sud smatra da će se u okolnostima predmetnog slučaja raditi o pravičnoj ocjeni neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj ako se taj oblik štete popravi odmjeravanjem ex æquo et bono naknade u iznosu od 25.000 eura.

133    Na drugom mjestu, što se tiče zahtjeva tužitelja da se Banci naloži popravljanje imovinske štete za koju smatra da mu je uzrokovana odlukom od 28. srpnja 2011. jer je odluka da ga se ne imenuje na sporno radno mjesto imala učinak na njegovu buduću zaradu, Opći sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao stvarno postojanje pretrpljene štete. Naime, čak i uz pretpostavku da je po završetku postupka odabira bio imenovan na sporno radno mjesto nije moguće konkretno utvrditi koje bi mu mogućnosti karijernog napredovanja stajale na raspolaganju, s obzirom na to da su one potpuno hipotetske naravi. Iz navedenog proizlazi da nije moguće prihvatiti tužiteljev odštetni zahtjev iznesen u tom smislu.

134    Zbog svega prethodno navedenog Banci se nalaže da tužitelju plati iznos od 25.000 eura.

 Troškovi

135    Na temelju članka 87. stavka 1. Poslovnika, ne zadirući time u druge odredbe iz njegove glave 2. poglavlja 8., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju stavka 2. istog članka Službenički sud može odlučiti da, kada je to pravično, stranka koja ne uspije u postupku ne snosi troškove, odnosno da ih snosi djelomično.

136    Iz razloga navedenih u predmetnoj presudi proizlazi da je Banka, s obzirom na prihvaćanje tužbe u njenom bitnom dijelu, stranka koja nije uspjela u postupku. K tome, tužitelj je u svom očitovanju izričito zatražio da se Banci naloži snošenje troškova. Budući da okolnosti u predmetu ne opravdavaju primjenu odredbe članka 87. stavka 2. Poslovnika, valja odlučiti da će Banka, pored vlastitih, snositi i troškove tužitelja.

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka predsjednika Europske investicijske banke od 28. srpnja 2011. o imenovanju A‑a na radno mjesto načelnika službe „Politika rizika i određivanja cijena“ poništava se.

2.      Europskoj investicijskoj banci nalaže se platiti CG‑u iznos od 25.000 eura.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Europska investicijska banka će pored vlastitih, snositi i troškove CG‑a.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. srpnja 2014.

* Jezik postupka: francuski