1. 

Dana 15. rujna 2011. Opći sud donio je dvije presude povodom tužbi podnesenih protiv iste odluke četvrtog žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (u daljnjem tekstu: OHIM ili Ured) od 25. kolovoza 2009. koja se odnosila na postupak opoziva između društva centrotherm Clean Solutions GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Clean Solutions) i društva Centrotherm Systemtechnik GmbH (u daljnjem tekstu: Systemtechnik) ( 2 ). Društvo Systemtechnik uložilo je žalbu protiv obiju presuda.

2. 

U objema žalbama postavljaju se pitanja u pogledu tereta dokazivanja u postupku opoziva pred OHIM‑om i mjere u kojoj žalbeno vijeće može uzeti u obzir dokaze podnesene nakon isteka roka koji je odredio Odjel za poništaje. U svojim mišljenjima u predmetu C‑621/11 P, New Yorker SHK Jeans/OHIM i predmetima C‑120/12 P, C‑121/12 P i C‑122/12 P, Rintisch/OHIM, koja su također danas iznesena, raspravljam o zasebnim, ali povezanim pitanjima u kontekstu postupka povodom prigovora.

3.

U članku 134. stavcima 2. i 3. Poslovnika Općeg suda predviđeno je:

„2.   Intervenijenti iz stavka 1. [odnosno stranke postupka pred žalbenim vijećem osim tužitelja] imaju ista postupovna prava kao i glavne stranke.

Intervenijenti mogu podupirati zahtjev glavne stranke te mogu postaviti vlastiti zahtjev i razloge nezavisno od glavnih stranaka.

3.   Intervenijent iz stavka 1. može, u svom odgovoru na tužbu podnesenom u skladu s člankom 135. stavkom 1., postaviti zahtjev za ukidanje ili preinaku odluke žalbenog vijeća u pogledu pitanja koje nije istaknuto u tužbi te može iznijeti razloge koji nisu istaknuti u tužbi.

Zahtjev i razlozi u odgovoru intervenijenta na tužbu postaju bespredmetni u slučaju povlačenja tužbe.”

4.

U vrijeme kada je podnesen zahtjev za opoziv, 7. veljače 2007., na snazi je još bila Uredba br. 40/94 o žigu Zajednice (u daljnjem tekstu: Uredba br. 40/94) ( 3 ). Ta je uredba kasnije stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 207/2009 o žigu Zajednice (u daljnjem tekstu: Uredba br. 207/2009) ( 4 ), koja je stupila na snagu 13. travnja 2007. (dakle, prije nego što je žalbeno vijeće donijelo svoju odluku od 25. kolovoza 2009., koja je bila predmet dviju tužbi podnesenih Općem sudu). Stoga ću se u ovom mišljenju pozivati na Uredbu br. 207/2009.

5.

U stavku 1. članka 15. Uredbe br. 207/2009, naslovljenog „Uporaba žigova Zajednice”, navodi se:

„1.   Ako u petogodišnjem razdoblju od registracije, nositelj nije stvarno rabio svoj žig u Zajednici u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran ili ako je takva uporaba suspendirana tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina, žig Zajednice podliježe sankcijama predviđenima ovom Uredbom[ ( 5 )], osim ako postoje opravdani razlozi za neuporabu.

[…]”

6.

U članku 51. navedeni su razlozi za opoziv:

„1.   Prava nositelja žiga Zajednice proglašavaju se opozvanima na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

[…]”

7.

Članak 57. odnosi se, među ostalim, na ispitivanje zahtjeva za opoziv:

„1.   U postupku ispitivanja zahtjeva za opoziv prava ili zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim, Ured poziva stranke onoliko puta koliko je to potrebno da podnesu primjedbe na podneske drugih stranaka ili na njegove odluke u roku koji odredi Ured.

2.   Ako nositelj žiga Zajednice to zatraži, nositelj ranijeg žiga Zajednice koji je stranka u postupku za proglašavanje žiga ništavim mora dokazati da je tijekom razdoblja od pet godina koje prethodi datumu podnošenja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim, raniji žig Zajednice bio u stvarnoj uporabi u Zajednici u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran i koje navodi kao razlog za svoj zahtjev ili mora dokazati da postoje opravdani razlozi za neuporabu, pod uvjetom da je raniji žig Zajednice na taj datum bio registriran najmanje pet godina. Ako je, na datum na koji je prijava žiga Zajednice bila objavljena, raniji žig Zajednice bio registriran najmanje pet godina, nositelj ranijeg žiga Zajednice mora dokazati da su, osim toga, uvjeti sadržani u članku 42. stavku 2. na taj datum bili ispunjeni. Ako to ne dokaže, zahtjev za proglašavanje žiga ništavim odbacuje se. Ako je raniji žig Zajednice rabljen u odnosu na samo dio proizvoda ili usluga za koje je registriran, za potrebe ispitivanja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim, smatra se da je registriran samo za taj dio proizvoda ili usluga.

[…]”

8.

U članku 65. predviđeno je pokretanje postupaka pred Sudom protiv odluka žalbenog vijeća:

„1.   Protiv odluka žalbenih vijeća po žalbama mogu se podnositi tužbe Sudu.

[…]

3.   Sud je nadležan za poništavanje ili izmjenu osporavane odluke.

4.   Tužbu može podnijeti svaka stranka u postupku pred žalbenim vijećem za koju je njegova odluka nepovoljna.

[…]”

9.

U skladu s člankom 76., naslovljenim „Ispitivanje činjenica od strane Ureda po službenoj dužnosti”:

„1.   U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim, u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije[ ( 6 )], Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

2.   Ured ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele.”

10.

U članku 78., naslovljenom „Izvođenje dokaza”, navedeno je:

„1.   U svakom postupku pred Uredom, izvođenje dokaza uključuje sljedeće:

[…]

[…]”

11.

U Uredbi br. 2868/95 (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba) ( 7 ) predviđena su pravila potrebna za provedbu Uredbe br. 207/2009 ( 8 ). Njezina bi pravila „trebala osigurati nesmetano i učinkovito vođenje postupaka o žigu pred Uredom” ( 9 ).

12.

U skladu s pravilom 22. Provedbene uredbe:

[…]”

13.

U pravilu 37. opisano je što zahtjev za opoziv ili za proglašenje ništavosti mora sadržavati. Što se tiče razloga na kojima se zahtjev temelji, u pravilu 37. točki (b) podtočki iv. navedeno je da sadržava „činjenice, dokaze i obrazloženja u prilog tih razloga”.

14.

U skladu s pravilom 40., naslovljenim „Ispitivanje zahtjeva za opoziv ili za proglašenje ništavosti”,

[…]

15.

Društvo Systemtechnik podnijelo je 7. rujna 1999. prijavu za registraciju verbalnog žiga „CENTROTHERM” kao žiga Zajednice u odnosu na proizvode i usluge iz razreda 11., 17., 19. i 42. Nicanskog sporazuma ( 12 ). Žig je registriran 19. siječnja 2001.

16.

Dana 7. veljače 2007. društvo Clean Solutions podnijelo je zahtjev za opoziv tog žiga u odnosu na sve proizvode i usluge za koje je bio registriran. Njegov se zahtjev temeljio na činjenici da se taj žig nije rabio.

17.

Nakon što je zahtjev za opoziv priopćen, društvo Systemtechnik 15. veljače 2007. pozvano je da u roku od tri mjeseca podnese primjedbe i dokaz o stvarnoj uporabi dotičnog žiga. Dana 11. svibnja 2007. društvo Systemtechnik osporilo je zahtjev za opoziv i predočilo nekoliko dokumenata kao dokaz o stvarnoj uporabi svojeg žiga: 14 digitalnih fotografija, četiri računa i izjavu svojeg upravitelja od 26. travnja 2007. pod naslovom „izjava dana pod prisegom“. Također je navelo da u svojem posjedu ima mnogobrojne druge primjerke računa koje je odlučilo ne predočiti u toj fazi postupka zbog razloga povjerljivosti. Društvo Systemtechnik od Odjela za poništaje zatražilo je da navede želi li da se spisu prilože drugi dokazi i pojedini dokumenti.

18.

Dana 30. listopada 2007. Odjel za poništaje opozvao je žig Zajednice društva Systemtechnik u odnosu na sve proizvode i usluge za koje je bio registriran. Opoziv se temeljio na sadašnjem članku 51. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 207/2009: društvo Systemtechnik nije predočilo dostatne dokaze o stvarnoj uporabi svojeg žiga.

19.

Društvo Systemtechnik uložilo je žalbu protiv te odluke. Svojoj žalbi priložilo je dodatne dokaze, uključujući uzorke proizvoda, potvrde, deklaracije, računi i slike.

20.

Dana 25. kolovoza 2009. žalbeno vijeće poništilo je odluku Odjela za poništaje i odbilo zahtjev za opoziv u pogledu određenih proizvoda iz razreda 11., 17. i 19. U vezi s tim proizvodima zaključilo je da su predočeni dostatni dokazi o stvarnoj uporabi žiga jer su fotografije prikazivale prirodu uporabe, a računi da su se dotični proizvodi stavljali na tržište pod spornim žigom. Međutim, žalbeno vijeće odbilo je žalbu u preostalom dijelu. U vezi s uslugama i drugim proizvodima, zaključilo je da je upraviteljeva izjava dana pod prisegom bila nedostatan dokaz bez dodatnih dokaza o njezinu sadržaju. Nadalje, Odjel za poništaje nije bio obvezan tražiti druge dokumente. Nije bio dužan ni razmotriti spis iz drugog predmeta koji se vodi pred OHIM‑om.

21.

Dana 22. listopada 2009. društvo Clean Solutions podnijelo je tužbu protiv odluke žalbenog vijeća (predmet T‑427/09). Isto je 26. listopada 2009. učinilo i društvo Systemtechnik (predmet T‑434/09).

22.

Opći sud prihvatio je tužbu društva Clean Solutions i poništio odluku žalbenog vijeća u dijelu u kojem je njome poništena odluka Odjela za poništaje od 30. listopada 2007. Naložio je OHIM‑u snošenje vlastitih troškova i troškova društva Clean Solutions. Društvu Systemtechnik naloženo je da snosi vlastite troškove.

23.

Tužba društva Clean Solutions temeljila se na jednom tužbenom razlogu, odnosno na tome da je žalbeno vijeće, zaključivši da su dokazi koje je podnijelo društvo Systemtechnik bili dostatni za dokazivanje stvarne uporabe žiga, povrijedilo članak 51. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 207/2009 te pravilo 22. stavke 2. i 3. i pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe.

24.

Opći sud u točkama 21. do 30. presude opisao je pravnu pozadinu s obzirom na koju je razmatrao taj tužbeni razlog. Uz to što je ukratko prikazao sudsku praksu o definiciji stvarne uporabe i načinima njezina dokazivanja, Opći sud okvirno je opisao cilj i postupak nametanja sankcije opoziva te načela dokazivanja u postupku opoziva.

25.

U točki 25. Opći sud je naveo da je „žig u stvarnoj uporabi ako se rabi sukladno svojoj osnovnoj funkciji koja se sastoji u jamčenju istovjetnosti podrijetla proizvoda ili usluga za koje je registriran kako bi stvorio ili sačuvao tržište za te proizvode ili usluge; stvarna uporaba ne uključuje uporabu simbolične naravi čiji je jedini cilj osiguranje prava zajamčenih žigom. Osim toga, uvjet za postojanje stvarne uporabe žiga jest da se taj žig, kako je zaštićen na relevantnom području, rabi javno i prema van”.

26.

Dalje je naveo, u točki 26., da, „[i]ako pojam stvarne uporabe […] isključuje svaku minimalnu ili nedostatnu uporabu kao temelj za zaključak da se žig stvarno i učinkovito rabi na određenom tržištu, ispunjenje zahtjeva u pogledu stvarne uporabe ne ovisi o gospodarskom uspjehu ili o poslovnoj strategiji poduzetnika, niti je cilj tog zahtjeva da se zaštita žiga ograniči na slučajeve široke komercijalne uporabe žigova”.

27.

Opći sud je u točki 27. zaključio da ocjena stvarne uporabe žiga zahtijeva „cjelovitu ocjenu dokumenata u spisu […] uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike slučaja. Prilikom takve ocjene mora se voditi računa o svim činjenicama i okolnostima relevantnima za utvrđivanje postojanja stvarne komercijalne eksploatacije žiga, osobito smatra li se takva eksploatacija u dotičnom gospodarskom sektoru opravdanom kako bi se za proizvode ili usluge zaštićene žigom održao ili stvorio tržišni udio, naravi tih proizvoda ili usluga, značajki tržišta te stupnja i učestalosti uporabe žiga”. U točki 30. dodao je da se „stvarna uporaba žiga ne može dokazati vjerojatnostima ili pretpostavkama, nego čvrstim i objektivnim dokazima o učinkovitoj i dostatnoj uporabi žiga na dotičnom tržištu”.

28.

Počevši od točke 31. presude, Opći sud je razmatrao tvrdnju društva Clean Solutions da zaključci žalbenog vijeća nisu imali odgovarajuću činjeničnu osnovu. Točke koje su relevantne za predmetni žalbeni postupak su sljedeće:

[…]

[…]

29.

Opći sud u presudi u predmetu T‑434/09 odbio je tužbu. Naložio je društvu Systemtechnik da plati troškove, a društvu Clean Solutions da snosi vlastite troškove.

30.

Što se tiče prvog tužbenog razloga, kojim se tvrdilo da je OHIM pogrešno ocijenio dokaze o stvarnoj uporabi podnesene Odjelu za poništaje, Opći sud u točkama 21. do 32. opisao je pravnu pozadinu s obzirom na koju je razmatrao taj razlog (kao što je to učinio u točkama 21. do 32. presude u predmetu T‑427/09).

31.

Dalje, u točkama 32. do 34. presude usredotočio se na dokaznu vrijednost izjave koju je pod prisegom dao upravitelj društva Systemtechnik:

32.

Opći sud potom je razmotrio račune (točke 35. do 37.) i fotografije (točke 38. do 43.) te zaključio:

33.

Što se tiče drugog tužbenog razloga, kojim se tvrdi da je OHIM povrijedio svoju dužnost da po službenoj dužnosti ispita relevantne činjenice, Opći sud dao je sljedeće obrazloženje:

34.

Što se tiče trećeg tužbenog razloga, sukladno kojem je OHIM navodno propustio uzeti u obzir dokaze predočene žalbenom vijeću, Opći sud je naveo sljedeće:

35.

Naposljetku, što se tiče tužbenog razloga kojim se navodi nezakonitost pravila 40. stavka 5. Provedbene uredbe, Opći sud odbio ga je zbog sljedećih razloga:

36.

Društvo Systemtechnik od Suda traži da ukine presudu Općeg suda u predmetu T‑427/09, odbije tužbu društva Clean Solutions protiv odluke žalbenog vijeća od 25. kolovoza 2009. i naloži društvu Clean Solutions snošenje troškova.

37.

Žalba se temelji na četirima razlozima: (i.) povredi članka 65. Uredbe br. 207/2009, tumačenog u vezi s člankom 134. stavcima 2. i 3. Poslovnika Općeg suda, jer Opći sud nije donio odluku o svim tužbenim razlozima; (ii.) povredi članka 51. stavka 1. točke (a) i članka 76. Uredbe br. 207/2009 jer se Opći sud oslonio na pogrešnu pretpostavku da je na nositelju žiga teret dokazivanja stvarne uporabe njegova žiga u postupku opoziva; (iii.) povredi članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 jer je Opći sud, suprotno sudskoj praksi Suda, zaključio da minimalna uporaba ne može predstavljati stvarnu uporabu i (iv.) povredi članka 78. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009, tumačenog u vezi s pravilom 22. Provedbene uredbe, jer Opći sud nije odbio OHIM‑ovo stajalište da izjava koju je upravitelj dao pod prisegom ne predstavlja dokaz u smislu tih odredbi.

38.

Društvo Systemtechnik od Suda traži da ukine presudu Općeg suda u predmetu T‑434/09 i poništi odluku žalbenog vijeća u dijelu u kojem prihvaća zahtjev za opoziv. Također od Suda traži da naloži OHIM‑u i društvu Clean Solutions snošenje troškova.

39.

Žalba društva Systemtechnik temelji se na četirima razlozima: (i.) povredi članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 jer je Opći sud zanemario dokaznu vrijednost izjave dane pod prisegom; (ii.) povredi članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 jer Opći sud tu odredbu nije protumačio na način da je nadležno tijelo u postupku opoziva obvezno po službenoj dužnosti ispitati relevantne činjenice; (iii.) povredi članka 51. stavka 1. točke (a) i članka 76. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 207/2009 jer Opći sud nije utvrdio da je OHIM ovlašten uzeti u obzir dokumente koje je žalitelj podnio u postupku pred žalbenim vijećem i (iv.), podredno, Opći sud je pogriješio ne utvrdivši da stavak 5. pravila 40. Provedbene uredbe nije primjenjiv.

40.

Društvo Systemtechnik smatra da je Opći sud pogriješio ne razmotrivši njegove argumente o propustu žalbenog vijeća da uzme u obzir (i.) izjavu danu pod prisegom, (ii.) dokumente u spisu i (iii.) dokaze predočene u prilog žalbi koja mu je podnesena. Osobito, Opći sud trebao je te argumente protumačiti na način da je društvo Systemtechnik od njega tražilo da prihvati odluku žalbenog vijeća, ali da zamijeni njezino obrazloženje.

41.

OHIM od Suda traži da odbije taj žalbeni razlog jer je društvo Systemtechnik od Općeg suda zahtijevalo da odbije tužbu ne tražeći pritom poništenje ili izmjenu odluke žalbenog vijeća o pitanju koje se u tužbi ne navodi.

42.

Društvo Clean Solutions ističe da je Opći sud u točki 32. pobijane presude opisao dokaze u spisu kao i one predočene žalbenom vijeću. Također, iz točke 37. proizlazi da Opći sud nije propustio odlučiti o argumentu društva Systemtechnik o potrebi da se uzme u obzir izjava dana pod prisegom. Naime, naveo je da spis u svakom slučaju ne podupire sadržaj izjave. Osim toga, uvodni dio pobijane presude pokazuje da je Opći sud uzeo u obzir sve argumente društva Systemtechnik. Društvo Clean Solutions dalje ističe da Opći sud nije obvezan u obrazloženju svoje odluke izričito navesti sve navode koje su stranke iznijele u svojim očitovanjima. Naposljetku, društvo Clean Solutions tvrdi da se prvi razlog mora odbiti jer društvo Systemtechnik od Suda traži da odredi je li Opći sud pravilno utvrdio i ocijenio predmetno činjenično stanje. Takva je ocjena izvan nadležnosti Suda u žalbenom postupku.

43.

Društvo Systemtechnik ističe da Opći sud u točki 46. pobijane presude implicira da je teret dokazivanja stvarne uporabe žiga na njegovu nositelju. To je stajalište u suprotnosti s Uredbom br. 207/2009 jer se, s jedne strane, na postupak opoziva primjenjuje pravilo iz prvog dijela članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, sukladno kojem OHIM mora po službenoj dužnosti ispitati činjenice, dok, s druge strane, odredbe te uredbe pokazuju da, u kontekstu članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009, teret dokazivanja nije na nositelju žiga. Stoga je Opći sud trebao zaključiti da je OHIM bio obvezan po službenoj dužnosti ispitati činjenice.

44.

Društvo Systemtechnik tvrdi da nadležnost opisana u članku 76. stavku 1. obvezuje OHIM da ispita sve informacije koje su mu predočene, neovisno o tome kada su mu podnesene. Stoga OHIM ne smije odbiti razmotriti dokaze zato što su podneseni nakon isteka predviđenog roka. Za razliku od pravila kojima je uređeno dokazivanje stvarne uporabe u postupcima povodom prigovora i postupcima za proglašavanje ništavosti ( 13 ), člankom 51. Uredbe br. 207/2009 u pogledu postupka opoziva nisu predviđeni ni obveza dokazivanja uporabe ni pravne posljedice nedostatka dokaza o njoj. Stoga nositelj žiga nije obvezan dokazati stvarnu uporabu svojeg žiga na temelju takvog zahtjeva treće strane. Također, žig se ne može automatski opozvati jer nositelj nije dokazao njegovu uporabu. To tumačenje članka 51. također je potpuno u skladu s općim načelima o raspodjeli tereta dokazivanja i osobito s načelom da stranka koja se poziva na neko pravo mora iznijeti činjenice koje podupiru tu tvrdnju.

45.

Drukčijim tumačenjem nositelj žiga bio bi izložen opasnosti da se mora opetovano braniti od zahtjeva za opoziv te stoga sudjelovati u dugim i skupim postupcima. U tom pogledu postupak opoziva također se razlikuje od postupka povodom prigovora i postupka za proglašavanje ništavosti zato što posljedica odbijanja prigovora ili zahtjeva za proglašavanje ništavosti nije trajni gubitak žiga.

46.

OHIM smatra da je Opći sud pravilno zaključio da se postupci opoziva odnose na odredbu koja uređuje relativne razloge za odbijanje, odnosno članak 42. stavak 2. Uredbe br. 207/2009. Postupak opoziva, kao i postupci koji se temelje na relativnim razlozima za odbijanje, postupak je inter partes kojemu je svrha zaštita interesa konkurenata tako da se ograniči monopolistički položaj nositelja koji ne rabe svoj žig. Načelo da OHIM činjenice i dokaze ispituje po službenoj dužnosti ne primjenjuje se na tu vrstu postupka. To je logično jer je nositelj stranka koja je u najboljem položaju da predoči potrebne dokaze kako bi se utvrdilo postojanje žiga na relevantnom tržištu. Osim toga, bilo bi teško od stranke koja je podnijela zahtjev za opoziv tražiti da dokaže neuporabu žiga druge stranke.

47.

Što se tiče argumenta da je Opći sud trebao uzeti u obzir dokaze podnesene žalbenom vijeću, OHIM se slaže sa stajalištem Općeg suda iz presuda kao što su New Yorker SHK Jeans/OHIM ( 14 ) te ističe da se, s obzirom na sličnosti između pravila 22. stavka 2. i pravila 40. stavka 5. Provedbene uredbe, na obje odredbe treba primijeniti isto tumačenje.

48.

Društvo Clean Solutions ne tumači članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 na način da OHIM u postupku opoziva mora po službenoj dužnosti ispitati činjenice kada se radi samo o pitanju stvarne uporabe predmetnog žiga. U tom pogledu, pravilom 40. stavkom 5. Provedbene uredbe predviđeno je da se žig mora opozvati ako njegov nositelj ne dokaže njegovu stvarnu uporabu u roku koji OHIM odredi. U trećoj rečenici te odredbe dalje se navodi da se pravilo 22. stavci 2. do 4. primjenjuje na odgovarajući način. Iz toga slijedi da u postupku opoziva nositelj žiga mora dokazati stvarnu uporabu svojeg žiga.

49.

Društvo Systemtechnik ističe da je Opći sud pogriješio zaključivši u točki 26. presude da pojam stvarne uporabe isključuje svaku minimalnu ili nedostatnu uporabu. Trebao je primijeniti postojeću sudsku praksu o stvarnoj uporabi koja upućuje na drukčije tumačenje.

50.

OHIM tvrdi da je taj razlog očito neosnovan jer se temelji na nepotpunom prikazu pobijane presude. Osobito, društvo Systemtechnik previđa da je Opći sud zaključio da je minimalna i nedostatna uporaba isključena kao temelj za zaključak da se žig stvarno i učinkovito rabi.

51.

Društvo Clean Solutions ističe da je treći razlog neosnovan zbog razloga sličnih onima koje je OHIM naveo. Ono smatra da obrazloženje iz točaka 26. do 30. presude pokazuje da je Opći sud uzeo u obzir sve uvjete koji proizlaze iz sudske prakse Suda o pojmu stvarne uporabe. Društvo Clean Solutions ističe da društvo Systemtechnik svojim trećim žalbenim razlogom zapravo poziva Sud da ocjenu činjenica i dokaza koju je dao Opći sud zamijeni svojom.

52.

Društvo Systemtechnik ističe da je Opći sud pogriješio uvaživši u točki 37. presude stajalište žalbenog vijeća da izjava dana pod prisegom nije dokazno sredstvo sukladno članku 78. stavku 1. točki (f) Uredbe br. 207/2009. U ranijim predmetima prihvaćeno je da takva izjava predstavlja dopušten dokaz te da ima dostatnu dokaznu vrijednost, čak i u nedostatku dodatnih dokaza koji podupiru informacije koje su u njoj sadržane.

53.

OHIM tvrdi da Sud Europske unije nije nadležan preispitivati ocjenu Općeg suda iz točke 34. presude o dokaznoj vrijednosti izjave dane pod prisegom zato što ona predstavlja činjeničnu ocjenu. U svakom slučaju, OHIM tvrdi da je društvo Systemtechnik pogrešno razumjelo taj dio presude. Opći sud nije općenito odbio dokaznu vrijednost izjave dane pod prisegom. Nije ni oblikovao načela o dopuštenosti te vrste dokaza. Umjesto toga, zaključio je da su u predmetnom slučaju zbog svojstva autora izjave bili potrebni drugi dokazi.

54.

Društvo Clean Solutions ističe da je OHIM u točki 31. odluke žalbenog vijeća od 25. kolovoza 2009. naveo da je izjava dana pod prisegom sastavni dio argumenata stranke. Taj dio odluke nije se pobijao pred Općim sudom. Također, Opći sud nije podržao stajalište žalbenog vijeća niti je naveo da sve informacije iz izjave moraju biti potkrijepljene dodatnim dokazima. Društvo Clean Solutions dalje ističe da društvo Systemtechnik nije uzelo u obzir noviju sudsku praksu Općeg suda sukladno kojoj rukovoditeljeva izjava ne može predstavljati dokaz ako je ne podupire dodatni materijal.

55.

Društvo Systemtechnik navodi da je Opći sud pogriješio utvrdivši u točki 34. presude da izjava dana pod prisegom može imati dokaznu vrijednost samo ako je potkrijepljena drugim dokazima podnesenima Odjelu za poništaje. Opći sud u ranijim je presudama zaključio da su izjave dane pod prisegom dopušteni dokazi te da njihov sadržaj ne treba biti potkrijepljen drugim dokazima. Osim toga, ne uzevši u obzir činjenicu da nijedna od drugih stranaka nije ozbiljno ili znatno osporavala sadržaj izjave, Opći sud postupio je suprotno načelu sukladno kojem se utvrđenje postojanja stvarne uporabe mora temeljiti na cjelovitoj ocjeni, koja uzima u obzir sve relevantne elemente slučaja.

56.

OHIM‑ovo stajalište u pogledu ovog žalbenog razloga jednako je onom u pogledu četvrtog žalbenog razloga u predmetu C‑609/11 P.

57.

Društvo Clean Solutions zauzima isto stajalište kao OHIM. Ono smatra da Opći sud nije zaključio da izjava dana pod prisegom ne može imati dokaznu vrijednost niti je pogriješio pri ocjeni stvarne dokazne vrijednosti predmetne izjave. Naime, Opći sud razmatrao je vezu između autora izjave i nositelja žiga te je u tom kontekstu zaključio da izjava nema dokaznu vrijednost bez podupirućih dokaza. Ta ocjena dokazne vrijednosti izjave dane pod prisegom nije pravno pitanje koje Sud može preispitivati u žalbenom postupku. Osim toga, nebitno je to što Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da sadržaj izjave dane pod prisegom nije osporen. Kao prvo, dokazna vrijednost izjave ne ovisi samo o tome je li osporena ili nije. Kao drugo, društvo Systemtechnik moglo se na taj argument pozvati u pogledu svojeg drugog žalbenog razloga. Naposljetku, Opći sud je zaključio da se članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 ne može protumačiti na način da je OHIM obvezan činjenicu na koju se pozvala jedna od stranaka smatrati utvrđenom ako nije osporena ( 15 ).

58.

Društvo Systemtechnik ističe da je Opći sud pogriješio ne primijenivši članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, sukladno kojem OHIM mora po službenoj dužnosti ispitati činjenice, osim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije. Stoga OHIM ne može isključiti dokaze zbog toga što su kasno podneseni te mora tražiti dodatne dokumente ako to smatra potrebnim.

59.

OHIM‑ovo stajalište jednako je onomu koje je zauzeo u pogledu prvog dijela drugog žalbenog razloga u predmetu C‑609/11 P.

60.

Društvo Clean Solutions ne slaže se s tumačenjem Uredbe br. 207/2009 koje je dalo društvo Systemtechnik te se poziva na pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe tvrdeći da je, u kontekstu postupka opoziva, na nositelju teret dokazivanja stvarne uporabe svojeg žiga. Opći sud također je bio u pravu zaključivši da OHIM može razmatrati samo dokaze koje je nositelj podnio. Što se tiče tvrdnje društva Systemtechnik da je OHIM trebao po službenoj dužnosti ispitati činjenice i zatražiti dodatne dokaze, društvo Clean Solutions ističe da se takva tvrdnja odnosi na navodnu pogrešku u utvrđenju i ocjeni činjenica te je stoga izvan nadležnosti Suda u žalbenom postupku.

61.

Treći žalbeni razlog sastoji se, kako se čini, od dvaju dijelova.

62.

Kao prvo, društvo Systemtechnik navodi da je Opći sud pogriješio zaključivši da OHIM ne može uzeti u obzir dokaze koji su nepravodobno podneseni žalbenom vijeću. Opći sud trebao je zaključiti da dokazi nisu nepravodobno podneseni. Također, društvo Systemtechnik nije moralo podnijeti dokaze o stvarnoj uporabi svojeg žiga. U tom pogledu, na postupak opoziva nije moguće primijeniti odredbe slične članku 42. stavku 2. i članku 57. stavku 2. Uredbe br. 207/2009.

63.

Kao drugo (osim argumenata sličnih onima koji su izneseni u pogledu drugog žalbenog razloga u predmetu C‑609/11 P), društvo Systemtechnik navodi da je Opći sud, ako Sud zaključi da OHIM ne može u postupku opoziva ispitivati činjenice po službenoj dužnosti, pogriješio zauzevši stajalište da OHIM nije ovlašten uzeti u obzir dokaze podnesene nakon isteka roka koji je odredio Odjel za poništaje. Društvo Systemtechnik tvrdi da je Opći sud u točki 63. presude pogriješio utvrdivši da pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe predstavlja iznimku od općeg pravila o ovlasti uzimanja u obzir nepravodobno podnesenih dokaza. Opći sud trebao je zaključiti da OHIM ima takvu diskrecijsku ovlast te da ju je trebao izvršiti.

64.

OHIM‑ovo stajalište jednako je onomu koje je zauzeo u pogledu drugog dijela drugog žalbenog razloga u predmetu C‑609/11 P.

65.

Društvo Clean Solutions ističe da nositelj mora dokazati stvarnu uporabu unutar roka koji je određen. Smatra da je obrazloženje Općeg suda u pogledu pitanja je li OHIM ovlašten razmatrati dokaze podnesene nakon isteka određenog roka u skladu s postojećom sudskom praksom.

66.

Ako se Sud ne bude slagao s tumačenjem pravila 40. stavka 5. Provedbene uredbe koje predlaže društvo Systemtechnik, to društvo ističe da je Opći sud pogriješio ne proglasivši da ta odredba nije primjenjiva u ovom predmetu. Ta se odredba ne može primijeniti jer je, s jedne strane, neusklađena s tekstom i ciljem Uredbe br. 207/2009 te zato što bi, s druge strane, njezina primjena bila u suprotnosti s načelom proporcionalnosti.

67.

Društvo Clean Solutions s time se ne slaže jer ni OHIM ni Opći sud ne mogu odbiti primjenu pravila 40. stavka 5. Provedbene uredbe sve dok ta odredba nije proglašena nevaljanom.

68.

Kao prvo, podsjećam da je nadležnost Suda u žalbenim postupcima ograničena na pravna pitanja ( 16 ). Sud ne može preispitivati zaključke Općeg suda i njegove činjenične ocjene, osim ako je činjenično stanje u pobijanoj presudi očito iskrivljeno. Budući da društvo Systemtechnik u obama žalbenim postupcima od Suda traži da preispita činjeničnu ocjenu Općeg suda, takvi žalbeni razlozi ili argumenti moraju se odbaciti kao nedopušteni.

69.

Kao drugo, društvo Systemtechnik navodi povrede Uredbe br. 207/2009 i Provedbene uredbe. Potonja sadržava pravila potrebna za provedbu prvonavedene ( 17 ). Stoga se ne može tumačiti na način koji bi bio suprotan Uredbi br. 207/2009. Međutim, moguće je da Uredba br. 207/2009 ne govori ništa o nekom konkretnom pitanju, kao što je raspodjela tereta dokazivanja u postupcima opoziva, dok se tekst Provedbene uredbe može tumačiti na način da predviđa pravila o tom pitanju. U takvim slučajevima ne može se zaključiti da Provedbena uredba nije u skladu s Uredbom br. 207/2009. Zato smatram nevaljanom logiku društva Systemtechnik u pogledu nekoliko žalbenih razloga sukladno kojoj Provedbena uredba ne može predviđati pravilo koje nije ni potvrđeno ni isključeno tekstom Uredbe br. 207/2009.

70.

Naposljetku, u pogledu članka 78. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009, društvo Systemtechnik ističe niz argumenata koji se odnose na dopuštenost u njemačkom pravu dokaza kao što je izjava koju je njegov upravitelj dao pod prisegom. Očito je da uređenje tog pitanja u njemačkom pravu nije relevantno za dopuštenost dokaza na temelju Uredbe br. 207/2009 i Provedbene uredbe. Stoga ću te argumente odbaciti bez daljnjeg razmatranja.

71.

Žalbeni razlozi iz dvaju predmeta djelomično se preklapaju te nisam sigurna koji bi bio najbolji način iznošenja njihove analize. Nakon određenog razmišljanja, odlučila sam ih grupirati prema njihovu sadržaju uz napomenu o kojim se konkretnim žalbenim razlozima radi.

72.

Društvo Systemtechnik bilo je intervenijent u predmetu T‑427/09. U članku 134. stavku 2. Poslovnika Općeg suda predviđeno je da intervenijent „ima [...] ista postupovna prava kao i glavne stranke” te da „mo[že] podupirati zahtjev glavne stranke te mo[že] postaviti vlastiti zahtjev i razloge nezavisno od glavnih stranaka”. Također može, sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika, „postaviti zahtjev za ukidanje ili preinaku odluke žalbenog vijeća u pogledu pitanja koje nije istaknuto u tužbi te može iznijeti razloge koji nisu istaknuti u tužbi”.

73.

Iz toga slijedi da Opći sud, kao i u pogledu argumenata glavnih stranaka, mora na odgovarajući način odgovoriti na intervenijentove argumente pružajući obrazloženje koje će mu omogućiti da shvati zašto ih je Opći sud odbio. U predmetnom žalbenom postupku društvo Systemtechnik od Suda u biti traži da preispita je li Opći sud poštovao tu obvezu.

74.

Smatram da jest.

75.

Društvo Systemtechnik u postupku pred Općim sudom nije zahtijevalo poništenje ili izmjenu odluke žalbenog vijeća. Umjesto toga, podržalo je OHIM‑ov zahtjev da se tužba odbije. Njegovi argumenti bili su usredotočeni na razloge zbog kojih je žalbeno vijeće zaključilo da su podneseni dokazi dostatno dokazivali stvarnu uporabu ( 18 ).

76.

Budući da društvo Systemtechnik nije od Općeg suda zatražilo da izmijeni obrazloženje odluke žalbenog vijeća, slažem se s OHIM‑om da u žalbenom postupku pred Sudom nije moguće tražiti da se utvrdi da je Opći sud pogriješio što to nije učinio. Stoga društvo Systemtechnik mora snositi posljedice vlastitog propusta.

77.

Stoga zaključujem da se ovaj žalbeni razlog mora odbiti kao neosnovan.

78.

Društvo Systemtechnik u predmetu C‑609/11 P tvrdi da Opći sud, time što nije zaključio da OHIM u postupku opoziva mora po službenoj dužnosti ispitati činjenice, nije pravilno primijenio načelo o raspodjeli tereta dokazivanja u toj vrsti postupka. Osnova je tog argumenta da opoziv predstavlja apsolutni razlog za odbijanje registracije. Iz toga također slijedi da OHIM ne može ne uzeti u obzir dokaze podnesene nakon isteka roka koji je odredio. Društvo Systemtechnik ističe da je Opći sud pogriješio ne zaključivši da OHIM može razmatrati sve informacije koje su mu predočene neovisno o datumu njihova podnošenja.

79.

Ovaj žalbeni razlog u biti odgovara drugom žalbenom razlogu i prvom dijelu trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑610/11 P, iako se prvonavedeni ne temelji na povredi članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009. Odnosi se na raspodjelu tereta dokazivanja u postupku opoziva pokrenutom putem zahtjeva koji se temelji na potonjoj odredbi. Odgovor na pitanje hoće li biti potrebno razmotriti argument o OHIM‑ovu postupanju s dokazima podnesenima nakon isteka određenog roka ovisi o tome tko snosi taj teret.

80.

Opći sud u predmetu T‑427/09 nije se izričito osvrnuo na to pitanje, iako se njegovo obrazloženje o jedinom tužbenom razlogu u tom predmetu temeljilo na pretpostavci da dokaze o stvarnoj uporabi žiga koji je predmet zahtjeva za opoziv mora podnijeti njegov nositelj. Nasuprot tomu, u predmetu T‑434/09 od Općeg suda zatraženo je da to isto pitanje razmotri u kontekstu drugog tužbenog razloga kojim se navodilo da je OHIM povrijedio svoju obvezu da po službenoj dužnosti ispita činjenice. Opći sud u točki 54. presude u tom predmetu zaključio je da se članak 51. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 207/2009 odnosi na odredbu u vezi s ispitivanjem relativnih razloga za odbijanje registracije te da je, „posljedično”, OHIM‑ovo ispitivanje ograničeno na činjenice koje su stranke podnijele.

81.

Iako se ne slažem s obrazloženjem presude Općeg suda u predmetu T‑434/09, zaključak do kojeg je došao ne smatram pogrešnim.

82.

Registrirani žig Zajednice može se proglasiti opozvanim na zahtjev podnesen OHIM‑u ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede ( 19 ). Opozivom žiga gase se, načelno od datuma podnošenja zahtjeva za opoziv ili protutužbe, prava nositelja u pogledu tog žiga i proizvoda i usluga koji su njime obilježeni ( 20 ). Opoziv je jedna od vrsta sankcija kojima žig Zajednice podliježe ako ga njegov nositelj nije stvarno rabio u Zajednici u odnosu na proizvode i usluge za koje je registriran ( 21 ).

83.

Za razliku od razloga za ništavost ili odbijanje registracije i nasuprot onomu što je Opći sud naveo u točki 52. presude u predmetu T‑434/09, u članku 51. Uredbe br. 207/2009 ni igdje drugdje ne pravi se razlika između relativnih i apsolutnih razloga za opoziv. U ovom predmetu društvo Clean Solutions podnijelo je zahtjev za opoziv na temelju članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009. Tom odredbom nije propisan nikakav postupak. Njome stoga nije uređeno pitanje tko nosi teret dokazivanja u takvim postupcima.

84.

Relevantna postupovna pravila nalaze se u člancima 56. i 57. Uredbe br. 207/2009. Osim što je (u članku 56. stavku 2.) predviđeno da se zahtjev za opoziv mora podnijeti „u pisanom obliku i [da] mora biti obrazložen”, ni članak 56. ni članak 57. ne bave se cjelovito pitanjem raspodjele tereta dokazivanja. Osobito se članak 57. stavak 2. odnosi na slučaj kada, povodom zahtjeva nositelja osporenog žiga, nositelj ranijeg žiga koji je stranka u postupku za proglašavanje žiga ništavim„mora dokazati” da se njegov žig stvarno rabio. Nije uređeno pitanje tko mora dokazati izostanak stvarne uporabe u postupku opoziva.

85.

Uredba br. 207/2009 mora se tumačiti u vezi s Provedbenom uredbom.

86.

U pravilu 37. Provedbene uredbe predviđen je sadržaj zahtjeva za opoziv, odnosno pisanog, obrazloženog zahtjeva iz članka 56. stavka 2. Uredbe br. 207/2009. Osobito, u pravilu 37. stavku (b) točki iv. predviđeno je da zahtjev mora sadržavati „[naznaku] činjenic[a], dokaz[a] i obrazloženja iznesen[ih] u prilog [razlozima na kojima se zahtjev temelji]” ( 22 ). Čini se da taj tekst upućuje na to da nije potrebno predočiti sve te činjenice i dokaze, ali prihvaćam da bi se druge jezične verzije tog pravila mogle drukčije tumačiti ( 23 ).

87.

O tom se zahtjevu potom obavješćuje nositelj žiga Zajednice te OHIM ocjenjuje njegovu dopuštenost ( 24 ). Ako je dopušten, pravilom 40. stavkom 1. predviđeno je da OHIM „poziva nositelja žiga Zajednice da podnese svoje primjedbe u roku koji od[red]i [OHIM]”. Ako se zahtjev temelji na razlogu opisanom u članku 51. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 207/2009, OHIM, sukladno pravilu 40. stavku 5., „poziva nositelja žiga Zajednice da dostavi dokaz o stvarnoj uporabi žiga, u roku koji on od[red]i”.

88.

Stoga uvjet da podnositelj zahtjeva za opoziv mora potkrijepiti tvrdnje koje u njemu navodi predstavlja element njegove dopuštenosti. Nasuprot tomu, uvjet da nositelj mora predočiti dokaze primjenjuje se samo ako je zahtjev dopušten te stoga može utjecati na materijalnu zaštitu žiga Zajednice.

89.

Zajedničko tumačenje relevantnih odredbi Uredbe br. 207/2009 i Provedbene uredbe također pokazuje da u okolnostima poput predmetnih, s jedne strane, stranka koja podnosi zahtjev za opoziv ne može to učiniti bez navođenja potpore svojim tvrdnjama da sporni žig nije bio u stvarnoj uporabi u Zajednice te da, s druge strane, stranka protiv koje je zahtjev za opoziv usmjeren mora predočiti dokaze o stvarnoj uporabi žiga ( 25 ).

90.

Očito je da predočenje dokaza o stvarnoj uporabi predstavlja težu zadaću od pukog navođenja činjenica, dokaza i obrazloženja u prilog tvrdnji da sporni žig nije bio u stvarnoj uporabi u Zajednici.

91.

Smatram da podnositelj zahtjeva mora jasno navesti pravne tvrdnje koje iznosi te odrediti relevantne činjenice i podupiruće dokaze na temelju kojih zahtijeva opoziv dotičnog žiga. Stoga nije dovoljno podnijeti neozbiljan ili neutemeljen zahtjev za opoziv. OHIM mora takve zahtjeve proglasiti nedopuštenima. Slažem se s društvom Systemtechnik da bi nositelj žiga u suprotnom bio izložen opasnosti da se opetovano mora braniti od zahtjeva za opoziv.

92.

Istodobno, izvršavanje prava na podnošenje zahtjeva za opoziv postalo bi nemoguće ili suviše teško ako bi podnositelj zahtjeva morao podnijeti negativne dokaze, odnosno ako bi morao dokazati da nema stvarne uporabe.

93.

Stoga smatram da podnositelj zahtjeva ne mora predočiti detaljne dokaze o izostanku stvarne uporabe nositeljeva žiga. Umjesto toga, mora pružiti razumne argumente da postoje opravdane sumnje u pogledu uporabe žiga.

94.

Ako se zahtjev smatra dopuštenim, u Provedbenoj uredbi izričito je predviđeno da nositelj mora predočiti dokaze o stvarnoj uporabi svojeg žiga. Upravo je nositelj u najboljem položaju da pruži detaljne dokaze o načinu uporabe žiga, sukladno općem zahtjevu u pogledu uporabe iz članka 15. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, te da pokaže zašto nema razloga za opoziv žiga. Ako to ne uspije učiniti, zaštita žiga više nije opravdana.

95.

Za razliku od društva Systemtechnik, ne smatram da se članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 može drukčije tumačiti.

96.

Članak 76. stavak 1. ne odnosi se na raspodjelu tereta dokazivanja između podnositelja zahtjeva i nositelja žiga u postupku opoziva. Umjesto toga, njime se definira opseg OHIM‑ova doprinosa utvrđivanju činjenica u postupcima koji se pred njim vode te se u pogledu utvrđivanja činjenica određuje raspodjela odgovornosti između nadležnog tijela i stranaka u tim postupcima.

97.

U prvom dijelu članka 76. stavka 1. određeno je široko načelo sukladno kojem OHIM „po službenoj dužnosti ispituje činjenice”„[u] postupcima koji se pred njim vode”. U njegovu drugom dijelu predviđena je iznimka koja vrijedi za postupke koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije. Stoga, kada ocjenjuje apsolutne razloge za odbijanje, OHIM mora po službenoj dužnosti ispitati relevantne činjenice na temelju kojih može primijeniti takav razlog ( 26 ).

98.

Ako se prvi dio može primijeniti, pitanje raspodjele tereta dokazivanja između nositelja spornog žiga i stranke koja zahtijeva opoziv nužno se ne pojavljuje, s obzirom na to da je OHIM izričito obvezan igrati aktivnu ulogu u ispitivanju relevantnih činjenica.

99.

Međutim, smatram da se ne može primijeniti.

100.

Točno je da je opseg prvog dijela određen širokim pojmom „postupci”. Ne pravi se razlika između postupaka. Nasuprot tomu, drugi dio primjenjuje se na „postup[ke] koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije”. Sukladno uskom tekstualnom tumačenju obaju dijelova, čini se da postupci opoziva spadaju u područje primjene općeg pravila jer takvi postupci jesu postupci pred OHIM‑om te se ne odnose na relativne razloge za odbijanje registracije.

101.

Koliko mi je poznato, Sud još nije imao priliku razmatrati ni primjenu prvog ni primjenu drugog dijela članka 76. na postupke opoziva poput predmetnoga. Potvrdio je da se prvi dio primjenjuje kada se postupci odnose na apsolutne razloge za odbijanje registracije, odnosno na razloge koji nisu povezani s ranijim pravima te u vezi s kojima se pred OHIM‑om vodi postupak ex parte. Nasuprot tomu, postupak opoziva je postupak inter partes.

102.

Društvo Systemtechnik, društvo Clean Solutions i OHIM pokušavaju proširiti područje primjene ili prvog ili drugog dijela.

103.

Te argumente ne smatram valjanima jer je tekst članka 76. stavka 1. jasan: prvi dio primjenjuje se na postupke pred OHIM‑om, dok se drugi dio primjenjuje na postupke koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije žiga. Čak i da se, kako je to Opći sud zaključio u točki 52. presude u predmetu T‑434/09, između relativnih i apsolutnih razloga za opoziv i onih za odbijanje registracije može povući usporedba, zaključujem da slična analogija ne postoji između opoziva i odbijanja registracije kao takvih.

104.

Međutim, tumačenje članka 76. stavka 1. s obzirom na njegov kontekst, cilj i svrhu pokazuje da se, unatoč njegovu tekstu, od OHIM‑a ne može zahtijevati da u okolnostima poput predmetnih ispita činjenice po službenoj dužnosti.

105.

Kao prvo, tvrdnja da registrirani žig Zajednice nije u stvarnoj uporabi može se iznijeti isključivo u postupcima inter partes. OHIM ne može po službenoj dužnosti odbiti prigovor na registraciju žiga ili opozvati registrirani žig zbog razloga koji se odnose na izostanak stvarne uporabe. Umjesto toga, takvu tvrdnju može iznijeti (i.) podnositelj zahtjeva za registraciju kao odgovor stranci koja se protivi registraciji (članak 42. stavak 2. Uredbe br. 207/2009); može se iznijeti (ii.) kao razlog zahtjeva za opoziv postojećeg žiga Zajednice (članak 51. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 207/2009); ili (iii.) kao temelj protutužbe u postupku zbog povrede (članak 100. Uredbe br. 207/2009). Smatram da bi bilo apsurdno ako bi se članak 76. tumačio na način da u svakom od tih postupaka stranka mora iznijeti tvrdnju te da je potom na OHIM‑u da traži i prikupi dokaze u prilog toj tvrdnji ili u korist stranke za koju se navodi da nije rabila svoj žig.

106.

Kao drugo, bilo bi potpuno nepraktično i neučinkovito ako bi OHIM morao po službenoj dužnosti ispitivati je li se žig stvarno rabio. Od OHIM‑a se ne može očekivati da prikupi „sve činjenice i okolnosti koje su relevantne za utvrđivanje postojanja stvarne komercijalne eksploatacije žiga, osobito smatra li se takva eksploatacija u dotičnom gospodarskom sektoru opravdanom kako bi se za proizvode ili usluge zaštićene žigom održao ili stvorio tržišni udio, naravi tih proizvoda ili usluga, značajki tržišta te stupnja i učestalosti uporabe žiga” ( 27 ).

107.

Te činjenice i okolnosti mogu se OHIM‑u podnijeti u obliku različitih dokaza opisanih u članku 78. Uredbe br. 207/2009 i u pojedinačnim odredbama koje se odnose na tvrdnje o stvarnoj uporabi, iako se čini da su i druga dokazna sredstva dopuštena. Takvi dokazi, kao što su ambalaža, naljepnice, cjenici, katalozi itd., predstavljaju materijalne dokaze koji su dostupni stranci za koju se navodi da nije rabila svoj žig. Iako OHIM može od te stranke zatražiti da podnese takve dokaze, ne može ih sam prikupljati. Da bi postupak opoziva tekao nesmetano i učinkovito, jasno je da se OHIM‑u ne smije nametnuti teret ispitivanja po službenoj dužnosti činjenica koje su relevantne za zaključak je li se žig stvarno rabio.

108.

Kao treće, Uredbom br. 207/2009 i Provedbenom uredbom određena su posebna pravila o raspodjeli tereta dokazivanja u postupcima za proglašavanje ništavosti i postupcima povodom prigovora kada se iznese tvrdnja o neuporabi ( 28 ). U pogledu svakog od tih postupaka u tekstu navedenih uredbi izričito je predviđeno – gotovo istim riječima – koja stranka mora predočiti dokaze o stvarnoj uporabi. Međutim, ako bi doslovno tumačenje članka 76. stavka 1. bilo točno, nositelj ranijeg žiga snosio bi teret dokazivanja u postupcima za proglašavanje ništavosti i postupcima povodom prigovora, dok bi u postupcima opoziva (u kojem je također iznesena tvrdnja o neuporabi) OHIM bio obvezan ispitati istu vrstu pitanja po službenoj dužnosti.

109.

Iz toga također slijedi da je neosnovana tvrdnja društva Systemtechnik da OHIM može razmatrati sve informacije koje su mu predočene neovisno o datumu njihova podnošenja.

110.

S obzirom na navedeno, smatram da se drugi žalbeni razlog u predmetu C‑609/11 P i drugi žalbeni razlog i prvi dio trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑610/11 P trebaju odbiti kao neosnovani. Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši u točki 46. presude u predmetu T‑427/09 da stvarna uporaba nije dokazana jer je društvo Systemtechnik odlučilo ograničiti dokaze koje će podnijeti, implicirajući time da je na nositelju teret dokazivanja u toj vrsti postupka. Nije pogriješio ni zauzevši jednako stajalište, na izričitiji način, u točki 55. presude u predmetu T‑434/09.

111.

Drugi dio trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑610/11 P relevantan je ako Sud odbije tvrdnju da OHIM mora po službenoj dužnosti ispitati relevantne činjenice.

112.

Ako bi OHIM‑ovo ispitivanje u postupcima opoziva poput predmetnoga bilo ograničeno na činjenice, dokaze i argumente koje su stranke podnijele, društvo Systemtechnik ističe da je Opći sud povrijedio članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 zaključivši da OHIM u takvim okolnostima nije ovlašten uzeti u obzir dokaze podnesene nakon isteka roka koji je odredio. U tom pogledu društvo Systemtechnik također navodi da pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe ne predstavlja iznimku od općeg načela da OHIM ima ovlast u takvim pitanjima.

113.

Argument koji je društvo Systemtechnik iznijelo sličan je onomu kojim se podupire jedini žalbeni razlog u predmetu C‑621/11 P, New Yorker SHK Jeans/OHIM, u kojem također danas iznosim svoje mišljenje. Taj se predmet odnosi na postupak povodom prigovora u kojem podnositelj prigovora, na zahtjev podnositelja prijave za registraciju žiga, mora predočiti dokaze o stvarnoj uporabi svojeg žiga. OHIM je uzeo u obzir dokaze koje je podnositelj prigovora predočio kao odgovor na OHIM‑ov poziv da se očituje o tvrdnji podnositelja prijave da do tada predočeni dokazi nisu dostatno dokazivali stvarnu uporabu. U svojem mišljenju u tom predmetu zaključila sam da pravilo 22. stavak 2. Provedbene uredbe i članak 42. Uredbe br. 207/2009, kada ih se zajedno tumači, ne isključuju OHIM‑ovu ovlast da razmatra dokaze koji su podneseni nakon isteka prvotno određenog roka, pod uvjetom da se ta ovlast izvršava na način koji jamči poštovanje načela dobre uprave, postupovne učinkovitosti i zaštite prava na saslušanje. Drugim riječima, ne smatram da OHIM ni u kojim okolnostima ne može u postupcima povodom prigovora izvršavati ovlast da razmatra dodatne dokaze.

114.

U kontekstu postupaka opoziva smatram da se na slično pitanje treba drukčije odgovoriti.

115.

Na postupke opoziva ne primjenjuje se nijedna odredba slična članku 42. stavku 2. Uredbe br. 207/2009. Iako je članak 57. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 funkcionalno istovjetan članku 42. stavku 2., on se primjenjuje samo na postupke za proglašavanje ništavosti.

116.

Zašto ne postoji istovjetna odredba za postupke opoziva kada se zahtjev temelji na izostanku stvarne uporabe spornog žiga?

117.

U postupcima povodom prigovora i postupcima za proglašavanje ništavosti na nepostojanje stvarne uporabe poziva se kao odgovor na prigovor odnosno na zahtjev za proglašavanje žiga ništavim. U članku 42. stavku 2. i članku 57. stavku 2. predviđen je postupovni okvir koji se primjenjuje na postupovna pitanja u postupcima koji su uređeni posebnom skupinom pravila.

118.

U postupku opoziva pitanje izostanka stvarne uporabe ne može se postaviti na sličan način; umjesto toga, ono predstavlja temelj samog zahtjeva. Stoga je logično da zakonodavac nije predvidio posebnu skupinu pravila sličnih onima iz članka 42. stavka 2. i članka 57. stavka 2.

119.

Međutim, ako je to slučaj, je li OHIM na temelju ijedne druge odredbe Uredbe br. 207/2009 spriječen da u postupcima opoziva izvršava ovlast opisanu u članku 76. stavku 2. Uredbe br. 207/2009?

120.

Članak 57. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 jedina je odredba kojom je uređeno podnošenje primjedbi u postupcima opoziva. Njime je predviđeno pravilo jednako onom koje se primjenjuje na ispitivanje prigovora i zahtjeva za proglašavanje ništavosti, odnosno da u postupku ispitivanja zahtjeva „[OHIM] poziva stranke onoliko puta koliko je to potrebno da podnesu primjedbe na podneske drugih stranaka ili na njegove odluke u roku koji odredi [OHIM]” ( 29 ). Tom odredbom nisu predviđene posljedice nepravodobnog podnošenja dokaza. Također nije ni na koji drugi način predviđeno pravilo različito od onoga u članku 76. stavku 2. Uredbe br. 207/2009, kojim je, podsjećam, OHIM‑u izričito dopušteno „ne [...] uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele”.

121.

Stoga je OHIM u predmetnom slučaju bio ovlašten odbiti dokaze koji su nakon isteka predviđenog roka podneseni u prilog izjavi koju je upravitelj dao pod prisegom.

122.

Može li odredba u Provedbenoj uredbi, poput pravila 40. stavka 5., ipak isključiti tu ovlast?

123.

Ne.

124.

Ne smatram da Provedbena uredba može isključiti primjenu članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 ako za to isključenje ne postoji osnova u samoj Uredbi br. 207/2009.

125.

Kao polaznu točku uzimam pravilo iz članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009. U presudi OHIM/Kaul Sud je zaključio da se primjenjuje opće pravilo, osim ako postoji izričita odredba o suprotnom koja isključuje tu ovlast ( 30 ).

126.

Gdje možemo pronaći takvu odredbu?

127.

U Uredbi br. 207/2009 ili u Provedbenoj uredbi.

128.

U pogledu potonje treba razlikovati dvije moguće kategorije pravila. Kao prvo, u Provedbenoj uredbi može postojati pravilo koje potvrđuje ono iz Uredbe br. 207/2009 kojim je isključena ta ovlast. Svakako je moguće tvrditi da je to pravilno tumačenje odnosa između pravila 22. stavka 2. Provedbene uredbe i druge rečenice članka 42. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 ( 31 ). Kao drugo, moguće je da u Uredbi br. 207/2009 ne postoji nijedna odredba koja isključuje tu ovlast, a da takvo pravilo postoji u Provedbenoj uredbi. Međutim, može li u tom slučaju pravilo iz Provedbene uredbe predstavljati dostatnu osnovu za zaključak da OHIM nema takvu ovlast?

129.

Smatram da ne može. Provedbena uredba ne može proturječiti Uredbi br. 207/2009.

130.

Prema mojem mišljenju, pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe primjer je druge vrste pravila. Njegovom prvom rečenicom omogućuje se primjena članka 57. stavka 1. te se isti provodi tako da se propisuje način na koji OHIM može izvršavati ovlast koju ima u kontekstu zahtjeva za opoziv u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 207/2009. Nasuprot tomu, druga rečenica sadržava pravilo koje je suprotno onomu iz Uredbe br. 207/2009: njime su isključeni diskrecijska ovlast i primjena članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

131.

Dakle, Uredba br. 207/2009 kaže „da, diskrecijska ovlast postoji”, a Provedbena uredba kaže „diskrecijska ovlast ne postoji”. U tim okolnostima, smatram da Provedbena uredba proturječi Uredbi br. 207/2009. Stoga se prednost mora dati potonjoj.

132.

Stoga se slažem s društvom Systemtechnik da je Opći sud povrijedio članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 zaključivši u točki 63. presude u predmetu T‑434/09 da je pravilo 40. stavak 5. Provedbene uredbe odredba koja isključuje diskrecijsku ovlast opisanu u članku 76. stavku 2.

133.

Stoga zaključujem da je žalba osnovana u pogledu drugog dijela trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑609/11 P.

134.

Opći sud trebao je zaključiti da OHIM ima diskrecijsku ovlast te potom razmotriti kako je OHIM, a osobito žalbeno vijeće, izvršio tu ovlast u predmetnom slučaju.

135.

Odbijam navod da je Opći sud u točki 26. presude u predmetu T‑427/09 počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da stvarnu uporabu nije moguće tumačiti na način da obuhvaća minimalnu i nedostatnu uporabu.

136.

Društvo Clean Solutions i OHIM pravilno su istaknuli da je taj žalbeni razlog neosnovan jer je društvo Systemtechnik pogrešno prikazalo sadržaj zaključka u točki 26. te presude.

137.

Točka 26. započinje na sljedeći način: „Dakle, iako pojam stvarne uporabe isključuje svaku minimalnu ili nedostatnu uporabu kao temelj za zaključak da se žig stvarno i učinkovito rabi na određenom tržištu […]”. Opći sud opisivao je kako je moguće dokazati uporabu na određenom tržištu i utvrditi da ona doprinosi dokazivanju stvarne uporabe žiga. To jasno proizlazi ako se prvi dio rečenice tumači u vezi s drugim dijelom, u kojem je Opći sud zaključio da za dokazivanje uporabe na određenom tržištu nije potreban dokaz o gospodarskom uspjehu, poslovnoj strategiji ili širokoj komercijalnoj uporabi. To proizlazi i iz tumačenja točke 26. u vezi s točkom 25., u kojoj je Opći sud definirao pojam „stvarna uporaba žiga”.

138.

U tom bih pogledu podržala pristup Općeg suda.

139.

Prema mojem mišljenju, Opći sud u točki 26. presude istaknuo je da nijedan od tih čimbenika ne može pojedinačno biti temelj za zaključak da se žig stvarno rabio na određenom tržištu. Potom je, sukladno tomu, u točki 28. naveo da „činjenicu da gospodarska vrijednost koja je žigom ostvarena nije bila velika kompenzira činjenica da je uporaba tog žiga bila opsežna ili redovita i obratno” te u točki 29. da, „što se žig manje komercijalno iskorištava, to je potrebnije da nositelj žiga podnese dodatne dokaze kako bi uklonio bilo kakve sumnje u pogledu njegove stvarne uporabe”. Smatram da je to obrazloženje potpuno u skladu s potrebom za cjelovitom ocjenom svih relevantnih čimbenika, kako je Sud nedavno zaključio u presudi Leno Merken ( 32 ).

140.

Stoga zaključujem da je treći žalbeni razlog neosnovan.

141.

Čini se da društvo Systemtechnik u predmetu C‑609/11 P tvrdi da je Opći sud u presudi u predmetu T‑427/09 zaključio da izjava koju je pod prisegom dao žaliteljev upravitelj nije dopušten dokaz.

142.

Smatram da Opći sud nije donio takav zaključak.

143.

Nigdje u pobijanoj presudi ne vidim navod kojim je Opći sud proglasio da izjava dana pod prisegom (ili bilo koja druga vrsta dokaza podnesena žalbenom vijeću) predstavlja nedopušten dokaz. Umjesto toga, Opći sud ocijenio je u točki 37. dokaznu vrijednost izjave dane pod prisegom s obzirom na konkretne okolnosti predmeta koji je razmatrao. U točki 33. naveo je da se obrazloženje žalbenog vijeća temeljilo na odnosu između dokazne vrijednosti fotografija i četiri računa. Potom je u točkama 34. do 36. preispitivao to obrazloženje. Opći sud u točki 37., na temelju činjenične ocjene tih dviju vrsta dokaza, zaključio je da su predočeni „relativno slab[i] dokaz[i] o prodaji u odnosu na iznos naveden u izjavi [...] upravitelja”. Tu činjeničnu ocjenu Sud nije nadležan preispitivati u žalbenom postupku.

144.

Stoga smatram da se četvrti žalbeni razlog u predmetu C‑609/11 P mora odbaciti kao nedopušten.

145.

Prvi žalbeni razlog u predmetu C‑610/11 P u pogledu stajališta Općeg suda o izjavi danoj pod prisegom preklapa se s četvrtim žalbenim razlogom u predmetu C‑609/11 P.

146.

U predmetu C‑610/11 P društvo Systemtechnik navodi da je Opći sud u točki 34. presude u predmetu T‑434/09 počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da izjava koju je pod prisegom dao upravitelj nositelja žiga može imati dokaznu vrijednost samo ako je potkrijepljena drugim dokazima.

147.

Obrazloženje Općeg suda u presudi u predmetu T‑434/09 načelno se odnosilo na dokaznu vrijednost izjave dane pod prisegom. U točki 33. Opći sud usredotočio se na čimbenike koji su relevantni za ocjenu dokazne vrijednosti, a ne dopuštenosti izjava navedenih u članku 78. stavku 1. točki (f) Uredbe br. 207/2009. Ti čimbenici uključuju „osobu od koje odnosni dokument potječe, okolnosti u kojima je sastavljen, osobu kojoj je upućen te čini li se razumnim i pouzdanim”. Na temelju tih čimbenika, Opći sud u točki 34. ocijenio je dokaznu vrijednost izjave dane pod prisegom koju je podnijelo društvo Systemtechnik. S obzirom na „jasne veze između autora izjave i tužitelja”, Opći je sud odlučio da se „toj izjavi ne smije pridati dokazna vrijednost, osim ako je podupire predmetnih četrnaest fotografija i četiri računa”.

148.

Društvo Systemtechnik izričito osporava ocjenu iz točke 34. presude u predmetu T‑434/09. Međutim, Opći sud u toj točki (za razliku od obrazloženja u točki 33.) daje činjeničnu ocjenu. Stoga je Sud nije nadležan preispitivati u žalbenom postupku.

149.

Stoga smatram da se prvi žalbeni razlog u predmetu C‑610/11 P mora odbaciti jer je neosnovan.

150.

S obzirom na moj zaključak u pogledu trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑610/11 P, smatram da nije potrebno ponovno razmatrati pitanje primjene pravila 40. stavka 5. Provedbene uredbe.

151.

Sukladno članku 61. stavku 1. Statuta Suda Europske unije, Sud ukida presudu Općeg suda ako je žalba osnovana. Ako postupak to dopušta, može sam konačno odlučiti o sporu. Također, može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

152.

Zaključila sam da je žalba u predmetu C‑610/11 P osnovana u dijelu u kojem se odnosi na postojanje OHIM‑ove diskrecijske ovlasti da uzme u obzir dokaze o stvarnoj uporabi koji su podneseni nakon isteka roka.

153.

S obzirom na dostupne činjenice i argumente koje su stranke u pogledu tog pitanja razmijenile pred Općim sudom i Sudom, smatram da Sud može konačno odlučiti o tome je li žalbeno vijeće pravilno izvršilo svoju diskrecijsku ovlast.

154.

U predmetnom slučaju Opći sud u kontekstu trećeg tužbenog razloga nije razmotrio alternativni zaključak žalbenog vijeća da, kada bi bilo ovlašteno, ne bi uzelo u obzir dokaze jer nije objašnjeno zašto su dokazi prvi put izvedeni pred njim.

155.

Smatram da žalbeno vijeće nije dostatno obrazložilo svoju odluku da upotrijebi svoju diskrecijsku ovlast protiv žalitelja. Osobito nije uzelo u obzir važnost dokaza za ishod postupka opoziva, odnosno pitanje treba li žalitelj izgubiti prava na svoj žig, te se nije osvrnulo na činjenicu da Odjel za poništaje nije odgovorio na zahtjev društva Systemtechnik (koje je isticalo razloge povjerljivosti) da donese postupovnu mjeru i navede želi li da se spisu dodaju drugi dokazi i pojedini dokumenti. Na temelju dostupnih činjenica, smatram da je žalbeno vijeće moralo razmotriti i odvagnuti ta dva elementa kada je odlučivalo kako će izvršiti svoju diskrecijsku ovlast.

156.

Stoga zaključujem da se odluka žalbenog vijeća mora poništiti.

157.

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 138. stavkom 3., ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove, a ako je to opravdano u danim okolnostima, Sud može odlučiti da jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

158.

U obama predmetima sve su stranke podnijele zahtjeve za troškove.

159.

U predmetu C‑609/11 P smatram da društvo Systemtechnik, kao neuspješna stranka, mora snositi troškove. U predmetu C‑610/11 P svaka od stranaka mora snositi vlastite troškove jer je svaka uspjela u određenim zahtjevima.

160.

Zbog navedenih razloga, predlažem da Sud:

161.

Zbog navedenih razloga, predlažem da Sud: