1

Europska komisija svojom tužbom traži od Suda da utvrdi da, povrijedivši pravo Unije u području javne nabave i osobito Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.), u okviru dodjele koncesije za javne radove koju je provela općina Eindhoven, Kraljevina Nizozemska nije poštovala obveze koje ima na temelju članka 2. i Glave III. te direktive.

2

Člankom 1. stavcima 2. i 3. Direktive 2004/18 predviđa se:

[...]

3.   ‚Koncesija za javne radove’ je ugovor istoga tipa kao i ugovor o javnim radovima, a razlikuje se samo u činjenici da se naknada na radove koji će se izvesti sastoji ili samo od prava na iskorištavanje radova, ili od tog prava zajedno s plaćanjem.”

3

U skladu s člankom 2. te direktive javni naručitelji se prema gospodarskim subjektima ponašaju jednako i nediskriminirajuće i djeluju na transparentan način.

4

Glavom III. Direktive 2004/18 propisuju se pravila o koncesijama za javne radove.

5

Člankom 80. stavkom 1. Direktive 2004/18, koji se nalazi u Glavi V. te direktive, određuje se:

„Države članice će donijeti zakone, propise i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 31. siječnja 2006. One o tome odmah obavješćuju Komisiju. [...]”

6

Činjenice iz kojih proizlazi ovaj spor odnose se na izvođenje projekta izgradnje nekretnina u općini Eindhoven (u daljnjem tekstu: općina) na području između postojeće četvrti Doornakkers i nove stambene četvrti Tongelresche Akkers koja je u vlasništvu navedene općine (u daljnjem tekstu: centar Doornakkers).

7

Dana 7. kolovoza 2001., vijeće gradonačelnika i vijećnika općine (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) odobrilo je mišljenje koje se odnosi na centar Doornakkers. U tom su dokumentu opisani planovi za gradnju centra u društvene svrhe (koji se sastoji od medicinskog centra i centra za igru, integraciju i učenje, u daljnjem tekstu: SPILcentrum) i trgovačkog centra koji sadrži i stanove. Dana 12. rujna 2001. Općinsko vijeće odobrilo je urbanistički plan uređenja koji se odnosi na projekt povezan s centrom Doornakkers. Taj je plan sadržavao smjernice za uređenje četvrti te se njime predviđala infrastruktura i oprema u pogledu spajanja postojeće četvrti Doornakkers s četvrti Tongelresche Akkers.

8

Dana 23. travnja 2002. Općinsko vijeće odobrilo je mišljenje naslovljeno „Odabir nositelja projekta za centar u četvrti Doornakkers” (u daljnjem tekstu: mišljenje od 23. travnja 2002.) koje su 11. travnja 2002. sastavile unutarnje službe općine. U tom su se mišljenju navodili kriteriji koje treba primijeniti kako bi se odabrao kupac zemljišta na kojima bi se trebao izvoditi projekt povezan s centrom Doornakkers. U njemu se pojasnilo da se ugovorom o prodaji trebaju poštovati „okvirni uvjeti i smjernice koje je utvrdila općina, odnosno tehničke specifikacije” te da ugovor treba „biti u skladu sa […] željama krajnjih kupaca/korisnika ”. Također je navedeno da „činjenica da se općina odlučila za uvjetnu prodaju podrazumijeva da se neće provoditi postupak javne nabave i da se ne primjenjuju pravila o ugovorima o javnoj nabavi ”.

9

U tim se okvirnim uvjetima i smjernicama, koji su navedeni u prethodnoj točki, pojašnjuju, među ostalim, namjena i visina zgrada u skladu s urbanističkim planom uređenja. Njima se predviđa izgradnja stanova i stambenih objekata, proširenje postojećeg medicinskog centra, prostor kojim se povezuju dvije glavne lokacije, dobar pristup, podzemno parkiralište u skladu s općinskim propisima u području parkiranja, očuvanje dragocjenih zelenih površina kao i izgradnja novog trga i parka u četvrti.

10

U skladu s mišljenjem od 23. travnja 2002., društva Hurks Bouw en Vastgoed BV (u daljnjem tekstu: društvo Hurks) i Haagdijk BV pozvana su da dostave planove.

11

Odlukom od 15. srpnja 2003. općina je odabrala društvo Hurks kao nositelja projekta za centar Doornakkers i budućeg suugovaratelja.

12

Od srpnja 2003. do listopada 2005. društvo Hurks pojasnilo je svoje građevinske nacrte u glavnom planu koji je 14. veljače 2006. odobrila općina. U svrhu provedbe tog plana, općina i društvo Hurks sklopili su ugovor o suradnji, koji je društvo Hurks potpisalo 12. lipnja 2007., a općina 16. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: ugovor o suradnji).

13

Iz uvodne izjave F tog ugovora proizlazi da su općina i društvo Hurks postigli dogovor o uređenju i izgradnji SPILcentruma. Strane tog sporazuma složile su se da će SPILcentrum sadržavati stanove, proširenje sadašnjeg medicinskog centra i podzemnog parkirališta, trgovački centar koji će sadržavati i stambene objekte, drugo podzemno parkiralište, kao i stanove. Predvidjelo se da će društvo Hurks izvoditi te radove na vlastiti rizik i za vlastiti račun. U svrhu uspješnog izvođenja tih projekata, općina i društvo Hurks postigli su dogovor i o zemljištima koje općina prodaje društvu Hurks.

14

Usporedo s tim pregovorima, općina je 13. veljače 2007. kao vlasnika SPILcentruma odabrala zakladu Woonbedrijf. U tu su svrhu općina i zaklada Woonbedrijf 15. travnja 2008. potpisale ugovor o suradnji.

15

Nakon pritužbe koja se odnosila na uvjete dodjele projekta povezanog s centrom Doornakkers, Komisija je dopisom od 2. srpnja 2008. zatražila od Kraljevine Nizozemske da joj dostavi informacije o tom projektu. Ta država članica odgovorila je dopisom od 19. prosinca 2008.

16

Komisija joj je 24. veljače 2009. uputila pismo opomene temeljeno na povredi prava Unije u području javne nabave i osobito Direktive 2004/18. Kraljevina Nizozemska odgovorila je dopisom od 30. lipnja 2009. u kojem je, među ostalim, tvrdila da se Direktiva 2004/18 ne može primijeniti ratione temporis.

17

Komisija je 9. listopada 2009. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je u biti potvrdila stajalište izneseno u pismu opomene te je navela argumente u svrhu dokazivanja da se Direktiva 2004/18 može primijeniti u ovom slučaju. Komisija je također pozvala Kraljevinu Nizozemsku da poduzme potrebne mjere u roku od dva mjeseca.

18

Dopisom od 8. prosinca 2009. ta je država članica odgovorila na obrazloženo mišljenje. U svojem je odgovoru osporavala stajalište Komisije koje se odnosi na povredu Direktive 2004/18 te je ponovno navela da se na temelju presude od 5. listopada 2000., Komisija/Francuska (C‑337/98, Zb., str. I‑8377., t. 36. i 37.) na predmetne činjenice ne primjenjuje Direktiva 2004/18, nego Direktiva Vijeća 93/37/EEZ od 14. lipnja 1993. o usklađivanju postupaka dodjele ugovora o javnim radovima (SL L 199, str. 54.)

19

U tim okolnostima Komisija je odlučila podnijeti ovu tužbu.

20

Rješenjem predsjednika Suda od 17. svibnja 2011. Saveznoj Republici Njemačkoj odobrena je intervencija u potporu zahtjeva Kraljevine Nizozemske.

21

Kraljevina Nizozemska ističe dva prigovora nedopuštenosti.

22

Kao prvo, ističe da je tužba Komisije nedopuštena jer je Komisija iskoristila dokumente na koje Kraljevina Nizozemska nije mogla reagirati tijekom predsudske faze te je time povrijedila njezina prava obrane.

23

Naime, nakon odgovora Kraljevine Nizozemske na obrazloženo mišljenje, Komisija je dopisom od 12. svibnja 2010. pozvala tu državu članicu da podnese određen broj dokumenata, među ostalima, Memorandum o razumijevanju od 15. siječnja 2010. u pogledu SPILcentruma i ugovor o suradnji sklopljen između općine i zaklade Woonbedrijf. Ta je država Komisiji dostavila dopis ministra vanjskih poslova od 11. lipnja 2010. u kojem je navedeno da Komisija ne može upotrijebiti te podatke u okviru ovog postupka.

24

Osim toga, Kraljevina Nizozemska prigovara Komisiji da je u postupku podnijela tri dokumenta koji nisu bili priloženi dopisu od 11. lipnja 2010. i o kojima se nije ni raspravljalo tijekom predsudskog postupka. Radilo se o obavijesti Općinskog vijeća općine Eindhoven od 18. ožujka 2008. koja se odnosila na izgradnju stambenih objekata koju je započela općina za razdoblje 2005. – 2010., administrativnoj uredbi od 6. listopada 2009. naslovljenoj „Privremeni program poticaja za projekte izgradnje stambenih objekata u 2009.” i priopćenju s internetske stranice Ministarstva za stambena pitanja, prostorno uređenje i okoliš.

25

Kao drugo, prema mišljenju Kraljevine Nizozemske, Komisija je proširila predmet spora u odnosu na predsudsku fazu.

26

Naime, kako bi dokazala da se radilo o naplatnom ugovoru, Komisija je tek prvi put u svojoj tužbi tvrdila da je općina primila „uslugu”. Tijekom predsudske faze Komisija je isključivo isticala postojanje „naknade” koju je općina dala društvu Hurks kako bi dokazala da se radilo o takvom ugovoru. Komisija je stoga u tužbi sastavila novi prigovor temeljen na povredi sudske prakse Suda (presuda od 18. studenoga 2010., Komisija/Portugal, C‑458/08, Zb., str. I‑11599., t. 43.).

27

Komisija zahtijeva da se odbiju sve te tvrdnje.

28

Što se tiče prvog prigovora nedopuštenosti, važno je podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pismo opomene koje Komisija upućuje državi članici, a zatim i obrazloženo mišljenje koje izdaje, određuju predmet spora koji se, prema tome, više ne može proširivati. Naime, mogućnost dotične države članice da podnese svoja očitovanja, čak i ako odluči to ne napraviti, predstavlja temeljno jamstvo koje se nastoji ostvariti Ugovorom i njegovo je poštovanje bitan preduvjet pravilnosti postupka kojim se nastoji utvrditi povreda obveze države članice. Posljedično, obrazloženo mišljenje i tužba Komisije trebaju se temeljiti na istim prigovorima koji su navedeni u pismu opomene na temelju kojeg je pokrenut predsudski postupak (vidjeti presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Španjolska, C‑186/06, Zb., str. I‑12093., t. 15. i od 14. listopada 2010., Komisija/Austrija, C‑535/07, Zb., str. I‑9483., t. 41.).

29

Nadalje, Sud je presudio i da činjenica da je Komisija podnijela dodatne elemente u fazi postupka pred Sudom koji se odnose na utvrđivanje općenitosti i dosljednosti navodne povrede obveze u načelu ne treba isključiti (presude od 26. travnja 2005., Komisija/Irska, C‑494/01, Zb., str. I‑3331., t. 37. i od 22. prosinca 2008., Komisija/Španjolska, C‑189/07, t. 29.).

30

Prema mišljenju Kraljevine Nizozemske, četiri dokumenta koji su prvi put podneseni u tužbi Komisija je upotrijebila kako bi utvrdila izravan gospodarski interes općine u izvođenju projekta povezanog s centrom Doornakkers i, stoga, naplatnu prirodu ugovora sklopljenog između općine i društva Hurks.

31

Međutim, i kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 31. svojeg mišljenja, dokumenti koje je podnijela Komisija i čiju upotrebu osporava nizozemska vlada odnose se isključivo na činjenično stanje koje je bilo predmet predsudskog postupka te se njima samo objašnjava prigovor istaknut u okviru tog postupka.

32

U tim okolnostima, Komisija je mogla upotrijebiti te dokumente u potporu prigovora sastavljenog nakon pisma opomene koji se odnosi na postojanje ugovora o koncesiji za javne radove čija je naplatna priroda jedan od uvjeta koncesije (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/Irska, t. 36.).

33

Slijedom toga, prvi prigovor nedopuštenosti treba odbiti.

34

Što se tiče drugog prigovora nedopuštenosti, valja istaknuti da, iako je točno da je predmet tužbe koja je podnesena na temelju članka 258. UFEU‑a utvrđen predsudskim postupkom predviđenim u toj odredbi te se, slijedom toga, obrazloženo mišljenje Komisije i tužba trebaju temeljiti na istim prigovorima, tim se zahtjevom ipak ne može u svakom slučaju propisati da se njihovi tekstovi moraju savršeno podudarati dok god predmet spora nije proširen ili izmijenjen (presude od 12. lipnja 2003., Komisija/Finska, C‑229/00, Zb., str. I‑5727., t. 44. i 46.; od 14. srpnja 2005., Komisija/Njemačka, C‑433/03, Zb., str. I‑6985., t. 28., kao i od 26. travnja 2007., Komisija/Finska, C‑195/04, Zb., str. I‑3351., t. 18.).

35

Stoga Komisija može pojasniti svoje izvorne prigovore u tužbi, pod uvjetom da ipak ne mijenja predmet spora (gore navedene presude Komisija/Irska, t. 38. i od 26. travnja 2007., Komisija/Finska, t. 18.).

36

U ovom slučaju, na temelju samog teksta pisma opomene, obrazloženog mišljenja, kao i tužbe koju je Komisija podnijela Sudu, može se zaključiti da Komisija nije izmijenila predmet spora tijekom ovog postupka radi utvrđivanja povrede obveze.

37

Naime, iz svih tih dokumenata izričito proizlazi da je Komisija htjela utvrditi da „Kraljevina Nizozemska nije poštovala obveze koje ima na temelju članka 2. i Glave III. Direktive 2004/18”.

38

Konkretnije, Komisija u svojem obrazloženom mišljenju prigovara općini da s društvom Hurks nije sklopila ugovor o suradnji, nego ugovor o koncesiji za javne radove, čije je postojanje osobito ovisilo o naplatnoj prirodi tog ugovora.

39

Komisija je u svojoj tužbi zadržala isti pristup te je uputila na presudu od 25. ožujka 2010., Helmut Müller (C‑451/08, Zb., str. I‑2673.), u kojoj je Sud pojasnio pojam naplatnog ugovora. Ta pojašnjenja, koja su postala dio sudske prakse u pogledu tog pojma, odnose se na uslugu koju prima javni naručitelj na temelju javne nabave u zamjenu za naknadu.

40

Na taj je način Komisija samo detaljno opisala argumente koji podupiru njezin zaključak u pogledu naplatne prirode ugovora koji su sklopili općina i društvo Hurks, koje je već općenito istaknula u pismu opomene i obrazloženom mišljenju te stoga nije izmijenila predmet spora (vidjeti u tom smislu gore navedene presude Komisija/Njemačka, t. 29. i Komisija/Portugal, t. 47.).

41

Budući da drugi prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Kraljevina Nizozemska također treba odbiti, tužbu Komisije valja proglasiti dopuštenom.

42

Komisija je u svojoj tužbi najprije analizirala pitanje područja primjene ratione temporis Direktive 2004/18 koje je u predsudskoj fazi postavila Kraljevina Nizozemska.

43

Komisija podsjeća da su države članice trebale prenijeti Direktivu 2004/18 najkasnije do 31. siječnja 2006. te ističe da su dvije strane potpisale ugovor o suradnji tek 16. srpnja 2007., odnosno otprilike 18 mjeseci nakon isteka određenog roka za navedenu direktivu.

44

Prema mišljenju Komisije, iako je točno da je općina donijela određene odluke prije tog datuma, uključujući odabir društva Hurks kao nositelja projekta i suugovaratelja, ipak je činjenica da su tek nakon 14. veljače 2006., odnosno datuma na koji je općina donijela glavni plan koji je podnijelo društvo Hurks, započeli pregovori koji su se odnosili na bitne elemente ugovora o suradnji.

45

Naime, iz jednog dopisa općine od 22. svibnja 2007. proizlazi da su općina i društvo Hurks pregovarali tijekom više od jedne godine o sadržaju ugovora o suradnji. Pregovori su se, s jedne strane, odnosili na pitanje treba li općina kupiti od društva Hurks jedan dio izvršenih radova, osobito SPILcentrum, kako bi se izbjeglo da društvo Hurks samo preuzme financijske rizike cijelog projekta i, s druge strane, na pitanje podjele financijskog tereta u pogledu izgradnje javnih površina kao što su šetalište i park.

46

U tom pogledu, prema mišljenju Komisije, sudska praksa Suda, prema kojoj se postupak javne nabave treba ponovno provesti ako je izmijenjen jedan od bitnih uvjeta ugovora čime se dovodi do sklapanja novog ugovora (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/Francuska, t. 44.) primjenjuje se a fortiori u situaciji kao što je situacija u ovom slučaju.

47

Komisija dodaje da, kad je općina 23. travnja 2002. odlučila pozvati dva gospodarska subjekta da utvrde svoje planove, ona uopće nije odredila bitne značajke ugovora koji treba sklopiti i nije utvrdila ni radi li se o javnoj nabavi ili koncesiji.

48

Prema mišljenju Komisije, pregovori između općine i društva Hurks koji su se odnosili na sve ili barem na bitne uvjete ugovora o suradnji stoga su stvarno započeli tek nakon datuma na koji je Direktiva 2004/18 trebala biti prenesena. Stoga, i s obzirom na sudsku praksu Suda donesenu u gore navedenoj presudi Komisija/Francuska, Komisija smatra da se ta direktiva može primijeniti u ovom slučaju.

49

Kraljevina Nizozemska u biti tvrdi da odluka o odobrenju mišljenja od 23. travnja 2002., kojom je Općinsko vijeće predvidjelo samo prodaju zemljišta i prepustilo uređenje nositelju projekta, čini odlučujući element kako bi se provjerilo može li se Direktiva 2004/18 primijeniti ratione temporis.

50

Kraljevina Nizozemska iz toga zaključuje da je temelj spora nastao prije datuma isteka roka za prijenos Direktive 2004/18. Stoga, iz sudske prakse Suda proizlazi da datum dodjele ugovora o javnoj nabavi nije odlučujući, nego je odlučujući datum odluke kojom je navodno povrijeđeno pravo Unije.

51

Teza koju zagovara Komisija, prema kojoj je odlučujući trenutak onaj „u kojem su svi ili barem bitni uvjeti ugovora [o suradnji]” stvarno postojali, proizlazi iz pogrešnog tumačenja gore navedene presude Komisija/Francuska.

52

Kao što podsjeća nezavisni odvjetnik u točki 56. svojeg mišljenja, u načelu je primjenjiva direktiva ona koja je na snazi u trenutku kada javni naručitelj odabere vrstu postupka koji će se provoditi i konačno razriješi pitanje je li potrebno prethodno nadmetanje za sklapanje ugovora o javnoj nabavi (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/Francuska, t. 36. i 37.).

53

Naime, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti utvrditi mjerodavno pravo upućivanjem na datum dodjele ugovora, s obzirom na to da taj datum označava kraj postupka, dok se odluka javnog naručitelja o postupku prethodnog nadmetanja obično donosi u početnoj fazi tog postupka (gore navedena presuda Komisija/Francuska, t. 40.).

54

Međutim, Sud je u toj istoj presudi pojasnio da, ako pregovori započeti nakon te odluke imaju bitno različite značajke u odnosu na one koji su već u tijeku, te se, stoga, njima može dokazati želja stranaka za ponovnim pregovaranjem o bitnim uvjetima ugovora, primjena odredbi direktive čiji je rok za prenošenje istekao nakon datuma navedene odluke može biti opravdana (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/Francuska, t. 44.).

55

U ovom slučaju, s jedne strane, valja utvrditi da je odluka o izvođenju projekta izgradnje nekretnina povezanih s centrom Doornakkers bez provođenja postupka prethodnog nadmetanja donesena u trenutku u kojem je Općinsko vijeće odobrilo mišljenje od 23. travnja 2002.

56

Naime, iz teksta same točke 2.5. tog mišljenja proizlazi da činjenica da se općina odlučila za uvjetnu prodaju „podrazumijeva da se neće provoditi postupak javne nabave i da se ne primjenjuju pravila o ugovorima o javnoj nabavi”.

57

U tim okolnostima, valja odbiti argument Komisije prema kojem, kad je općina odlučila, u skladu s mišljenjem od 23. travnja 2002, pozvati dva gospodarska subjekta da utvrde planove, ona još nije odredila hoće li se raditi o javnoj nabavi ili koncesiji.

58

Odluka o odobrenju mišljenja od 23. travnja 2002. stoga u načelu čini odluku protiv koje se može isticati povreda prava Unije i čiji datum utvrđuje pravo koje se primjenjuje na takvu tvrdnju (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2009. Hochtief i Linde‑Kca‑Dresden, C‑138/08, Zb., str. I‑9889., t. 29.).

59

S druge strane, što se tiče argumenta Komisije koji se temelji na tome da općina nije na početku „postupka” na ograničavajući način utvrdila uvjete i bitne značajke koncesije, nego je odlučila da sadržaj ugovora i njegovi bitni uvjeti ovise o tijeku pregovora s društvom Hurks, važno je napomenuti, kao prvo, da je sama Komisija u točki 76. svoje tužbe potvrdila da iz obavijesti koju je općina u lipnju 2002. dostavila kandidatima za nositelja projekta proizlazi da je općina „već imala dovoljno jasnu ideju o očekivanom rezultatu”. Prema mišljenju Komisije, taj dokument sadrži „pojašnjenja koja se odnose na broj zemljišta, najveću visinu zgrada, općeniti položaj trgovačkog zemljišta, mjesto ulaza u medicinski centar ili pak ponovno uvođenje određenih namjenskih objekata u park u četvrti”.

60

Kao drugo, u točki 77. tužbe Komisija je priznala da usporedba članka 1.1. ugovora o suradnji i navedene obavijesti „pokazuje da je namjenu zgrada koje se trebaju izgraditi uglavnom odredila [općina] već 2002.”.

61

Kao treće, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 70. i 71. svojeg mišljenja, činjenica da je o podjeli financijskog rizika za određene dijelove projekta koji se odnose na SPILcentrum i preuzimanju troškova za uređenje javnih površina konačno odlučeno nakon odluke od 23. travnja 2002., nije odlučujuća. Naime, s obzirom na sudsku praksu Suda, niti za jedan od ta dva zasebna aspekta projekta povezanog s centrom Doornakkers ne može se smatrati da predstavlja bitno različite značajke od onih koje su izvorno predviđene (vidjeti u tom smislu gore navedene presude Komisija/Francuska, t. 44. i od 19. lipnja 2008., pressetext Nachrichtenagentur, C‑454/06, Zb., str. I‑4401., t. 34. do 37.).

62

Stoga, premise na kojima se temelji sudska praksa Suda koju navodi Komisija u točki 46. ove presude, odnosno izmjena jednog od bitnih uvjeta ugovora i, slijedom toga, potreba da se sklopi novi ugovor, ne mogu se potvrditi u ovom slučaju.

63

S obzirom na to da odluka općine da ne provede postupak prethodnog nadmetanja za projekt povezan s centrom Doornakkers kao i odabir bitnih značajki tog projekta jasno proizlaze iz mišljenja od 23. travnja 2002., odnosno iz razdoblja u kojem Direktiva 2004/18 još nije bila donesena, valja utvrditi da se ta direktiva ne može primijeniti ratione temporis.

64

S obzirom na to da se tužba Komisije vrlo konkretno odnosi na utvrđivanje povrede obveza Kraljevine Nizozemske koje ona ima na temelju članka 2. i Glave III. Direktive 2004/18, valja zaključiti da tužbu treba odbiti.

65

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Kraljevina Nizozemska postavila zahtjev da Komisija snosi troškove i da ona nije uspjela u svom tužbenom zahtjevu, valja joj naložiti snošenje troškova.

66

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, Savezna Republika Njemačka snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: