PRESUDA SUDA

30. travnja 1996.*(1)

„Mjere s istovrsnim učinkom – Središnji alarmni sustav“

U predmetu C-194/94,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku – Trgovački sud u Liègeu – Tumačenje članka 30. Ugovora o EZ-u i članaka 8. i 9. Direktive Vijeća 83/189/EEZ od 28. ožujka 1983. o utvrđivanju postupka obavješćivanja u području tehničkih normi i propisa (SL L 109, str. 8.) – Ograničavajuće nacionalno zakonodavstvo u području prodaje središnjih alarmnih sustava – Prethodno administrativno odobrenje koje je uputio Trgovački sud (FR) (Belgija), odlukom od 20. lipnja 1994., koju je Sud zaprimio 4. srpnja 1994., u postupku

CIA Security International SA

protiv

Signalson SA,

Securitel SPRL,

SUD,

u sastavu: G. C. Rodríguez Iglesias, predsjednik, C. N. Kakouris, D. A. O. Edward i J.-P. Puissochet, predsjednici vijeća, G. F. Mancini, J. C. Moitinho de Almeida, P. J. G. Kapteyn, C. Gulmann (izvjestitelj), J. L. Murray, H. Ragnemalm i L. Sevón, suci,

nezavisni odvjetnik: M. B. Elmer,

tajnik: Louterman-Hubeau, glavna administratorica

uzimajući u obzir pisana očitovanja koja su podnijeli:

–        za CIA Security International SA, C. van Rutten, odvjetnik pri odvjetničkoj komori u Liègeu,

–        za Signalson SA, V.-V. Dehin, odvjetnik pri odvjetničkoj komori u Liègeu,

–        za Securitel SPRL, J.-L. Brandenberg, odvjetnik pri odvjetničkoj komori u Liègeu,

–        za belgijsku vladu, J. Devadder, upravni direktor u Ministarstvu vanjskih poslova, u svojstvu agenta,

–        za njemačku vladu, E. Röder, Ministerialrat u Saveznome ministarstvu gospodarstva, u svojstvu agenta,

–        za nizozemsku vladu, A. Bos, pravni savjetnik, u svojstvu agenta,

–        za vladu Ujedinjene Kraljevine, S. Braviner, Treasury Solicitor's Department i E. Sharpston, barrister, u svojstvu agenata,

–        za Komisiju Europskih zajednica, R. Wainwright, glavni pravni savjetnik i J.-F. Pasquier, državni dužnosnik na raspolaganju pravnoj službi, u svojstvu agenata,

uzimajući u obzir izvještaj za raspravu,

saslušavši usmena očitovanja CIA Security International SA, koje zastupa C. van

Rutten, Signalson SA, koje zastupa V.-V. Dehin, belgijske vlade, koju zastupa D.

Jacob, zamjenica savjetnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, u svojstvu agenta,

nizozemske vlade, koju zastupa J. S. van den Oosterkamp, zamjenik pravnog

savjetnika, vlade Ujedinjene Kraljevine, koju zastupaju S. Braviner i E. Sharpston

te Komisije Europskih zajednica, koju zastupaju R. Wainwright i J.-F. Pasquier,

na raspravi 5. srpnja 1995.,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 24. listopada 1995.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Odlukom od 20. lipnja 1994., koju je Sud zaprimio 4. srpnja 1994., Trgovački sud u Liègeu postavio je Sudu, u skladu s člankom 177. UEZ-a, šest prethodnih pitanja koja se odnose na tumačenje članka 30. tog ugovora i Direktive Vijeća 83/189/EEZ od 28. ožujka 1983. o utvrđivanju postupka obavješćivanja u području tehničkih normi i propisa (SL L 109, str. 8., u daljnjem tekstu: Direktiva 83/189), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 88/182/EEZ od 22. ožujka 1988. (SL L 81, str. 75.)

2        Ta su pitanja postavljena u sudskim postupcima između društva CIA Security International (u daljnjem tekstu: CIA Security) i društava Signalson (u daljnjem tekstu: Signalson) i Securitel (u daljnjem tekstu: Securitel), pri čemu su ta tri društva zaštitarska poduzeća u smislu belgijskog Zakona od 10. travnja 1990. o poduzećima za nadzor, zaštitarskim poduzećima i uslugama internog nadzora (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštitarskim poduzećima).

3        U skladu s člankom 1. stavkom 3. tog zakona, „u smislu ovog zakona zaštitarskim poduzećem se smatra svaka fizička ili pravna osoba koja obavlja aktivnost koja se sastoji od pružanja trećima, stalno ili povremeno, usluga osmišljavanja, instaliranja i održavanja alarmnih sustava i mreža“.

4        Prema članku 1. stavku 4. Zakona o zaštitarskim poduzećima, „alarmni sustavi i mreže iz prethodnog članka su oni koji su namijenjeni sprečavanju ili snimanju kažnjivih djela protiv ljudi ili imovine“.

5        Članak 4. istog zakona određuje da „samo osobe koje imaju prethodno odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova mogu gospodarski iskorištavati zaštitarsko poduzeće. Odobrenje se daje samo ako poduzeće ispuni zahtjeve iz ovog zakona i uvjete koji se tiču financijskih sredstava i tehničke opreme propisane Kraljevskim dekretom…“.

6        Članak 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima predviđa da se „alarmni sustavi i mreže iz članka 1. stavka 4. i njihovi sastavni dijelovi mogu prodavati ili na bilo koji drugi način učiniti dostupnim korisnicima tek nakon što je dano prethodno odobrenje u skladu s postupkom utvrđenim kraljevskim dekretom…“.

7        Taj je postupak utvrđen Dekretom od 14. svibnja 1991., kojim se utvrđuje postupak odobrenja alarmnih sustava i mreža iz Zakona od 10. travnja 1990. o poduzećima za nadzor, zaštitarskim poduzećima i uslugama internog nadzora (u daljnjem tekstu: Dekret od 14. svibnja 1991.).

8        Članak 2. stavak 1. tog dekreta predviđa da „nijedan proizvođač, uvoznik, trgovac na veliko ili bilo koja druga fizička ili pravna osoba ne može u Belgiji prodavati ili na bilo koji drugi način učiniti dostupnim korisnicima novu opremu ako ju prethodno nije odobrila komisija osnovana u tu svrhu, u daljnjem tekstu: komisija za opremu“.

9        Članci 4. do 7. Dekreta od 14. svibnja 1991. propisuju da opremu treba ispitati i testirati prije davanja odobrenja.

10      U skladu s člankom 5., ispitivanje se sastoji od identificiranja opreme, provjeravanja strujnih krugova u odnosu na dokumente koje je podnio proizvođač i provjere minimalno potrebnih funkcija. Testovi koji se provode na opremi, predviđeni člankom 6. Dekreta od 14. svibnja 1991., tiču se funkcionalne prikladnosti, mehaničkog aspekta, mehaničke i/ili elektroničke pouzdanosti, neosjetljivosti na lažne uzbune, zaštite od prijevare ili pokušaja neutraliziranja opreme. Oprema se u tu svrhu podvrgava testovima iz priloga 3. i 4. navedenom dekretu.

11      Članak 8. Dekreta od 14. svibnja 1991. određuje da „ako podnositelj zahtjeva dokaže potrebnim dokumentima da je njegova oprema već bila podvrgnuta testovima koji su u najmanjoj mjeri jednaki onima opisanima u članku 7. u ovlaštenom laboratoriju u nekoj drugoj državi članici EEZ-a u skladu s normama EEZ-a te da je oprema odobrena najviše tri godine prije datuma podnošenja aktualnog zahtjeva, tijelo iz članka 4. stavka 1. provest će samo one testove na opremi koji još nisu bili provedeni u drugoj državi članici EEZ-a“.

12      Iz spisa također proizlazi da Dekret od 14. svibnja 1991. nije bio priopćen Komisiji u skladu s postupkom obavješćivanja o tehničkim propisima predviđenima Direktivom 83/189 i da je, nakon zaprimanja obrazloženog mišljenja Komisije u skladu s člankom 169. UEEZ-a, belgijska vlada u veljači 1993. priopćila novi prijedlog dekreta kojim se utvrđuje postupak odobrenja alarmnih sustava i mreža. Taj prijedlog, koji je usvojen 31. ožujka 1994., u osnovi je istovjetan Dekretu od 14. svibnja 1991. koji je stavio izvan snage, međutim, članak 8. Dekreta od 14. svibnja 1991. izmijenjen je u skladu sa sugestijama Komisije.

13      Tri društva iz glavnog postupka su konkurenti čija se poslovna djelatnost osobito sastoji od proizvodnje i prodaje alarmnih sustava i mreža.

14      CIA Security je 21. siječnja 1994. pokrenulo postupak pred Trgovačkim sudom u Liègeu protiv Signalsona i Securitela, u kojem je zatražilo da prestanu sa svojim nepoštenim načinima prodaje izvršenim u siječnju 1994. Zahtjeve je utemeljilo na člancima 93. i 95. belgijskog Zakona od 14. srpnja 1991. o trgovačkim običajima koji su zabranjivali nepoštene načine prodaje. CIA Security tvrdi da su ga Signalson i Securitel oklevetali tvrdeći između ostalog da alarmni sustav Andromède koji prodaje nije ispunjavao uvjete propisane belgijskim pravom o sigurnosnim sustavima.

15      Signalsom i Securitel su podnijeli protuzahtjeve kojima su ponajprije zatražili da se CIA Security zabrani obavljanje djelatnosti zato što ono nije ovlašteno zaštitarsko poduzeće i zato što prodaje alarmni sustav koji nije odobren.

16      Trgovački sud u Liègeu je u svojoj privremenoj odluci smatrao da iako glavni zahtjevi i protuzahtjevi traže zabranu nepoštene prakse koja je zabranjena Zakonom o trgovačkim običajima, te se prakse svejedno moraju ocijeniti u skladu s odredbama Zakona o zaštitarskim poduzećima i Dekretom od 14. svibnja 1991.

17      Sud koji je uputio zahtjev je zatim ustvrdio da ako je, s jedne strane, CIA Security povrijedilo Zakon o zaštitarskim poduzećima i Dekret od 14. travnja 1991., njegove pravne radnje mogu se proglasiti nedopuštenima zbog nepostojanja procesne legitimacije i pravnog interesa te, s druge strane, ako su Zakon o zaštitarskim poduzećima i Dekret od 14. svibnja 1991. nespojivi s pravom Zajednice, Signalson i Securitel ne bi mogli temeljiti svoje protuzahtjeve kojima traže zabranu povrede tih odredbi.

18      Sumnjajući u usklađenost predmetnog belgijskog propisa s člankom 30. Ugovora i ustvrdivši da taj propis nije bio prije usvajanja priopćen Komisiji u skladu s Direktivom 83/189, Trgovački sud u Liègeu je odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeća prethodna pitanja:

„1)      Stvara li Zakon od 10. travnja 1990. o poduzećima za nadzor, zaštitarskim poduzećima i uslugama internog nadzora, točnije njegovi članci 4. i 12., količinska ograničenja na uvoz ili sadrži mjere s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja, zabranjene člankom 30. Ugovora o EEZ-u?

2)      Je li Dekret od 14. svibnja 1991., koji utvrđuje postupak odobrenja alarmnih sustava i mreža predviđen Zakonom od 10. travnja 1990., osobito njegovi članci 2. i 8., u skladu s člankom 30. Ugovora, koji zabranjuje količinska ograničenja na uvoz kao i mjere s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja?

3)      Sadržava li ranije navedeni Zakon od 10. travnja 1990., osobito njegovi članci 4. i 12., tehničke propise koji trebaju prethodno biti priopćeni Komisiji u skladu s člankom 8. Direktive 83/189/EEZ?

4)      Sadržava li Dekret od 14. svibnja 1991., osobito njegovi članci 2. i 8., tehničke propise koji trebaju prethodno biti priopćeni Komisiji u skladu s člankom 8. Direktive 83/189/EEZ?

5)      Jesu li odredbe Direktive Vijeća 83/189/EEZ koje predviđaju postupak obavješćivanja u području tehničkih normi i propisa te osobito njezini članci 8. i 9. bezuvjetni i dovoljno precizni kako bi se na njih mogli pozivati pojedinci pred nacionalnim sudovima?

6)      Zahtijeva li pravo Zajednice i zaštita koju pruža pojedincima to da nacionalni sud odbije primijeniti nacionalni tehnički propis koji država članica koja ga je usvojila nije dostavila Komisiji u skladu s obvezom predviđenom u članku 8. Direktive Vijeća 83/189/EEZ?“

Preliminarna očitovanja

19      Najprije je potrebno istaknuti da je prema mišljenju belgijske vlade, Signalsona i Securitela svako pitanje o usklađenosti Dekreta od 14. svibnja 1991. s pravom Zajednice bespredmetno zato što nacionalni sudac treba, u vrsti postupka za koji je nadležan, primjenjivati pravo koje je na snazi u trenutku kada donosi odluku i zato što je u trenutku kada je postupak započeo Dekret od 14. svibnja 1991. bio izmijenjen Dekretom od 31. ožujka 1994., koji je prema mišljenju Komisije bio u skladu s pravom Zajednice.

20      Taj se argument ne može prihvatiti. U skladu sa sudskom praksom Suda, zadatak je nacionalnog suca ocijeniti doseg nacionalnih odredbi i način na koji se one trebaju primijeniti (vidjeti između ostalog presudu od 7. prosinca 1995., Ayuntamiento de Ceuta, C-45/94, Zb., str. I-4385., t. 26.). S obzirom na to da nacionalni sudac može najbolje ocijeniti, u pogledu specifičnosti spora, potrebu za donošenjem prethodne odluke kako bi mogao presuditi, prethodna pitanja se ne mogu smatrati bespredmetnima jer je Dekret od 14. svibnja 1991. bio izmijenjen Dekretom od 31. ožujka 1994.

21      S obzirom na takvu situaciju, potrebno je najprije odgovoriti na treće, četvrto, peto i šesto prethodno pitanje.

 Treće i četvrto pitanje

22      Trećim i četvrtim pitanjem nacionalni sud u biti pita sadrže li odredbe kao što su članci 4. i 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima i Dekret od 14. svibnja 1991. tehnička pravila koja trebaju biti priopćena Komisiji prije usvajanja u skladu s člankom 8. Direktive 83/189.

23      Pojam „tehnički propis“ definiran je u članku 1. točki 5. Direktive 83/189 kao „tehničke specifikacije, uključujući relevantne upravne odredbe, čije je poštovanje obvezno, de iure ili de facto, za prodaju ili uporabu u državi članici ili većem dijelu te države, osim onih koje su utvrdila lokalna tijela vlasti“. U skladu s točkom 1. istog članka, pod „tehničkim specifikacijama“ se podrazumijeva specifikacija koja se nalazi u dokumentu koji određuje potrebne karakteristike proizvoda, kao što su razina kvalitete ili performansi, sigurnost, dimenzije, uključujući zahtjeve koji se primjenjuju na proizvod u pogledu terminologije, simbola, testiranja i metoda testiranja, ambalaže, obilježavanja i etiketiranja…“.

24      Najprije je potrebno provjeriti je li odredba kao što je članak 4. Zakona o zaštitarskim poduzećima tehnički propis u smislu Direktive 83/189.

25      Odgovor na to pitanje je negativan jer su tehnički propisi u smislu Direktive 83/189 specifikacije koje određuju karakteristike proizvoda, a članak 4. se ograničava na predviđanje uvjeta za osnivanje zaštitarskih poduzeća.

26      U pogledu odredbi Dekreta od 14. svibnja 1991., potrebno je podsjetiti da on sadrži detaljna pravila koja osobito definiraju uvjete u pogledu testova za ispitivanje kvalitete i dobrog funkcioniranja koji se trebaju ispuniti kako bi se alarmni sustav ili mreža mogli odobriti i prodavati u Belgiji. Ta pravila stoga predstavljaju tehničke propise u smislu Direktive 83/189.

27      Što se tiče članka 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima, potrebno je podsjetiti da on predviđa da se predmetni proizvodi mogu prodavati tek nakon što su prethodno bili odobreni u skladu s postupkom utvrđenim kraljevskim dekretom, a koji je bio utvrđen Dekretom od 14. svibnja 1991.

28      Prema mišljenju Komisije i CIA Security, članak 12. Zakona predstavlja tehnički propis u smislu direktive, dok Signalson, vlada Ujedinjene Kraljevine i belgijska vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrde da je taj članak tek okvirni propis koji ne sadrži nikakav tehnički propis u smislu Direktive 83/189.

29      U tom je pogledu važno ustvrditi da se propis smatra tehničkim propisom u smislu Direktive 83/189 kada proizvodi vlastite pravne učinke. Ako se prema nacionalnom pravu propis ograničava na pružanje temelja za usvajanje upravnih propisa koji sadrže obvezujuća pravila za zainteresirane stranke, pri čemu sam po sebi nema nikakav pravni učinak za pojedince, on tehnički nije propis u smislu direktive (vidjeti presudu od 1. lipnja 1994., Komisija/Njemačka, C-317/92, Zb., str. I-2039., t. 26.). U tom kontekstu potrebno je podsjetiti da u skladu s člankom 8. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 83/189 države članice trebaju dostaviti istodobno s prijedlogom tehničkog propisa i temelj za njegovo prihvaćanje jer je njegovo poznavanje nužno za ocjenu važnosti prijedloga.

30      S druge strane, propis se treba okvalificirati kao tehnički propis u smislu Direktive 83/189 kada, kao što je to belgijska vlada navela na raspravi, obvezuje zainteresirana poduzeća da zatraže prethodno odobrenje za svoju opremu, čak i ako predviđena upravna pravila nisu bila usvojena.

31      Stoga je na treće i četvrto pitanje potrebno odgovoriti tako da odredba kao što je članak 4. Zakona o zaštitarskim poduzećima nije tehnički propis u smislu Direktive 83/189, dok odredbe poput onih u Dekretu od 14. svibnja 1991. predstavljaju tehnička pravila, te da kvalifikacija pravila kao što je članak 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima ovisi o njegovim pravnim učincima prema nacionalnom pravu.

 Peto i šesto pitanje

32      Petim i šestim pitanjem nacionalni sud u biti pita jesu li odredbe Direktive 83/189, osobito njezini članci 8. i 9., bezuvjetni i dovoljno precizni kako bi se na njih mogli pozivati pojedinci pred nacionalnim sudovima koji trebaju odbiti primjenu nacionalnog tehničkog propisa koji nije bio priopćen u skladu s tom direktivom.

33      Članak 8. stavci 1. i 2. Direktive glase:

„1. Države članice trebaju odmah dostaviti Komisiji sve prijedloge tehničkih propisa osim ako se radi o jednostavnom prenošenju međunarodne ili europske norme u cijelosti, pri čemu će biti dovoljna informacija o predmetnoj normi; također trebaju uputiti Komisiji kratku obavijest u pogledu razloga zbog kojih je donošenje takvog tehničkog propisa nužno u slučaju da to već ne proizlazi iz samog prijedloga. Prema potrebi, države članice dostavljaju istodobno tekst tih temeljnih zakonskih ili regulatornih odredbi koje su ponajprije i izravno u pitanju, ako je poznavanje tog teksta nužno kako bi se ocijenio sadržaj prijedloga tehničkog propisa.

Komisija će odmah obavijestiti druge države članice o svakom prijedlogu koji zaprimi; ona također o njemu može zatražiti mišljenje odbora iz članka 5. i, ako je prikladno, odbora nadležnog u predmetnom području.

2. Komisija i države članice mogu uputiti očitovanja državi članici koja je proslijedila prijedlog tehničkog propisa, koja ona treba uzeti u obzir koliko je moguće u daljnjoj pripremi tehničkog propisa.“

34      Prema članku 9. Direktive,

„1. Ne dovodeći u pitanje stavke 2. i 2.a, države članice će odgoditi usvajanje prijedloga tehničkog propisa za šest mjeseci računajući od dana priopćavanja iz članka 8. stavka 1. ako Komisija ili neka druga država članica pošalju detaljno mišljenje, u roku od tri mjeseca od tog datuma, prema kojem predviđena mjera treba biti izmijenjena kako bi se isključile ili smanjile prepreke slobodnom kretanju robe koje bi iz toga mogle proizaći. Predmetna država članica obavijestit će Komisiju o prijedlozima koje ima vezano za ta detaljna mišljenja. Komisija će komentirati tu reakciju.

2. Rok iz stavka 1. bit će dvanaest mjeseci ako Komisija, u tri mjeseca koji slijede nakon obavijesti iz članka 8. stavka 1., iskaže namjeru o predlaganju ili usvajanju direktive o tom pitanju.

2.a Ako Komisija utvrdi da se priopćenje poput onog iz članka 8. stavka 1. odnosi na pitanje obuhvaćeno prijedlogom direktive ili uredbe podnesene Vijeću, ona će obavijestiti predmetnu državu članicu u roku od tri mjeseca od primanja tog priopćenja.

Države članice će se suzdržati od usvajanja tehničkih propisa koji se odnose na pitanje obuhvaćeno prijedlogom direktive ili uredbe podnesene Komisiji ili Vijeću prije priopćenja iz članka 8. stavka 1. u razdoblju od dvanaest mjeseci računajući od datuma podnošenja predmetnog prijedloga.

Pozivanje na stavke 1., 2. i 2.a ovog članka ne može biti kumulativno.

3. Članci 1., 2. i 2.a neće se primjenjivati u slučajevima kada, zbog hitnih situacija vezanih uz zaštitu zdravlja ljudi i životinja, očuvanje bilja ili sigurnosti, država članica treba u vrlo kratkom roku pripremiti tehničke propise kako bi ih što prije donijela i provela bez mogućnosti bilo kakvog savjetovanja. Država članica treba navesti u priopćenju iz članka 8. razloge koji opravdavaju hitnost mjera. Komisija će poduzeti odgovarajuće mjere u slučaju zlouporabe tog postupka.“

35      Članak 10. Direktive propisuje da se „članci 8. i 9. neće primjenjivati kada država članica ispuni svoje obveze koje proizlaze iz direktiva i uredbi Zajednice; isto vrijedi za obveze koje proizlaze iz međunarodnog sporazuma koji ima za posljedicu usvajanje jedinstvenih tehničkih specifikacija u Zajednici“.

36      Potrebno je podsjetiti da je Komisija 1986. u Komunikaciji (86/C/ 245/05, SL 1986., C 245, str. 4.) definirala svoj položaj o pitanju koje je postavio Trgovački sud u Liègeu u posljednja dva pitanja. Komisija je u tom dokumentu ustvrdila, s jedne strane, da joj direktiva daje, kao i državama članicama, važnu ulogu u sprečavanju stvaranja novih tehničkih prepreka trgovini i, s druge strane, da su obveze država članica uspostavljene direktivom jasne i nedvosmislene na način da:

–        države članice trebaju priopćiti sve prijedloge tehničkih propisa koji se tiču direktive;

–        automatski trebaju odgoditi usvajanje prijedloga tehničkih propisa na tri mjeseca, osim u posebnim slučajevima iz članka 9. stavka 3.;

–        trebaju odgoditi usvajanje prijedloga tehničkih propisa na dodatnih tri do devet mjeseci ovisno o tome jesu li uloženi prigovori ili je predviđen zakonski tekst Zajednice.

Komisija je konačno ustanovila da ako države članice ne poštuju obveze koje proizlaze iz direktive, to će ozbiljno ometati ostvarivanje ciljeva unutarnjeg tržišta uz postojanje rizika negativnog učinka na trgovinu.

37      Iz Komunikacije proizlazi da Komisija iz tih tvrdnji zaključuje da „ako neka država članica usvoji tehnički propis koji potpada pod Direktivu 83/189 a da Komisiji ne priopći njegov prijedlog i ne poštuje obvezu status quo, pravilo koje je usvojeno na taj način ne može se primijeniti na treće osobe unutar pravnog sustava predmetne države članice. Komisija stoga smatra da stranke u sporu imaju pravo od nacionalnih sudova očekivati da odbiju primjenu nacionalnih tehničkih propisa koji nisu bili priopćeni na način koji to zahtijeva pravo Zajednice“.

38      U ovom predmetu Komisija je zadržala to tumačenje Direktive 83/189, koje podržava i CIA Security.

39      Njemačka i nizozemska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine protive se tom tumačenju i smatraju suprotno, to jest da se tehnički propisi u smislu Direktive 83/189 mogu primijeniti na pojedince, čak i ako su usvojeni bez poštovanja obveza koje proizlaze iz Direktive. U nastavku ćemo ispitati argumente na kojima se temelji to tumačenje.

40      Najprije je potrebno istaknuti da je cilj Direktive 83/189, putem preventivne kontrole, zaštititi slobodno kretanje robe, što je jedan od temelja Zajednice. Ta kontrola je korisna u mjeri u kojoj tehnički propisi na koje se odnosi direktiva mogu predstavljati prepreke razmjeni robe među državama članicama, koje su dopuštene samo kada su nužne kako bi se zadovoljili važni zahtjevi od javnog interesa. Kontrola uspostavljena direktivom je učinkovita u mjeri u kojoj svi prijedlozi tehničkih propisa na koje se odnosi direktiva trebaju biti priopćeni i, osim kod onih propisa čija hitnost opravdava iznimku, njihovo usvajanje ili stupanje na snagu treba biti odgođeno za vrijeme razdoblja određenih člankom 9.

41      Priopćenje i razdoblje suspenzije pružaju priliku Komisiji i drugim državama članicama da, s jedne strane, ispitaju stvara li predmetni prijedlog prepreke trgovini suprotne Ugovoru o EZ-u ili prepreke koje treba izbjeći usvajanjem zajedničkih ili usklađenih mjera i, s druge strane, predlože izmjene predviđenih nacionalnih mjera. Taj postupak također Komisiji omogućava da predloži ili usvoji norme Zajednice koje uređuju materiju koja je predmet predviđene mjere.

42      Nadalje je potrebno ustvrditi da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svim slučajevima kada se odredbe direktive, sadržajno gledajući, čine bezuvjetnima i dovoljno preciznima, na njih se može pozivati protiv bilo koje nacionalne odredbe koja nije u skladu s direktivom (vidjeti presude od 19. siječnja 1982., Becker, 8/81, Zb., str. 53. i od 19. studenoga 1991., Francovich i dr., C‑6/90 i C-9/90, Zb., str. I-5357.).

43      Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, odredbe Direktive 83/189 ne zadovoljavaju te kriterije, osobito zato što postupak priopćavanja sadrži niz nepreciznih elemenata.

44      To se mišljenje ne može usvojiti. Naime članci 8. i 9. Direktive propisuju preciznu obvezu prema kojoj države članice trebaju priopćiti Komisiji prijedloge tehničkih propisa prije njihovog usvajanja. Budući da su ti članci, u pogledu svojeg sadržaja, bezuvjetni i dovoljno precizni, na njih se mogu pozivati pojedinci pred nacionalnim sudovima.

45      Preostaje ispitati pravne posljedice koje je potrebno izvesti iz povrede država članica vlastite obveze priopćavanja i, preciznije, treba li Direktivu 83/189 tumačiti u smislu da povreda obveze priopćavanja predstavlja postupovnu povredu prilikom usvajanja predmetnih tehničkih propisa, koja ih čini neprimjenjivim na način da se ne mogu primijeniti protiv pojedinaca.

46      Njemačka i nizozemska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine u tom pogledu smatraju da se Direktiva 83/189 isključivo bavi odnosima između država članica i Komisije, da samo stvara postupovne obveze koje države članice trebaju poštovati prilikom usvajanja tehničkih propisa, njihovu sposobnost da usvajaju predmetne propise nakon isteka razdoblja suspenzije, koja se međutim ne dovodi u pitanje, i konačno da ne sadrži nijednu izričitu odredbu koja se odnosi na moguće učinke koji bi sankcionirali nepoštovanje navedenih postupovnih obveza.

47      U tom smislu najprije je potrebno istaknuti da nijedan od tih elemenata ne sprečava da povreda Direktive 83/189 prouzroči neprimjenjivost predmetnih tehničkih propisa.

48      Nije potrebna izričita odredba u tom smislu kako bi nastala takva posljedica iz povrede obveza određenih Direktivom 83/189. Kao što je već istaknuto, nesporno je da je cilj te direktive zaštita slobode kretanja robe putem preventivne kontrole i da obveza priopćavanja predstavlja osnovno sredstvo za ostvarivanje te kontrole Zajednice. Učinkovitost kontrole bit će tim veća ako se direktivu tumači u smislu da povreda obveze priopćavanja predstavlja bitnu povredu postupka takve prirode da uzrokuje neprimjenjivost predmetnih tehničkih propisa na pojedince.

49      Nadalje je potrebno istaknuti da je takvo tumačenje direktive u skladu s presudom od 13. srpnja 1989., Enichem Base i dr. (380/87, Zb., str. 2491., t. 19. do 24.). U toj presudi, u kojoj je Sud odlučivao o obvezi država članica da priopćavaju Komisiji prijedloge nacionalnih propisa u području primjene jednog članka Direktive Vijeća 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975., koja se odnosi na otpad (SL L 194, str. 39.), Sud je utvrdio da ni tekst ni cilj ispitane odredbe ne dopuštaju da se smatra da nepoštovanje obveze priopćavanja koju imaju države članice samo po sebi povlači nezakonitost na taj način usvojenih propisa. U tom smislu, Sud je izričito istaknuo da predmetna odredba služi nametanju obveze davanja prethodne obavijesti koja stupanje na snagu predmetnih odredbi nije podvrgnula Komisijinom odobrenju ili nepostojanju protivljenja te koja nije propisala postupak Komisijine kontrole predmetnih prijedloga. Sud je stoga zaključio da se ispitana odredba odnosi na odnose između država članica i Komisije, ali da s druge strane ne daje pojedincima nikakvo pravo koje bi se moglo povrijediti u slučaju kada država članica prekrši obvezu davanja prethodnog priopćenja o prijedlogu propisa Komisiji.

50      Međutim, u ovom slučaju cilj direktive nije samo informirati Komisiju, nego točnije, kako je to već utvrđeno u točki 41. ove presude, općenitija namjera da se eliminiraju ili ograniče prepreke trgovini, informiraju druge države o tehničkim propisima koje predviđa određena država, dodijeli Komisiji i drugim državama članicama vrijeme nužno za reagiranje i predloži izmjena koja dopušta ublažavanje restrikcija slobodnom kretanju robe, koja proizlazi iz predviđene mjere, te Komisiji osigura vrijeme nužno za predlaganje direktive za usklađivanje. Osim toga, tekst članaka 8. i 9. Direktive 83/189 je jasan utoliko što ti članci predviđaju postupak po kojem Zajednica kontrolira prijedloge nacionalnih propisa i datume njihovog stupanja na snagu, koji su podložni Komisijinoj potvrdi ili neprotivljenju.

51      Na kraju je potrebno ispitati postoje li, kao što je to osobito primijetila vlada Ujedinjene Kraljevine, specifični razlozi koji se protive tome da se Direktiva 83/189 tumači na način da podrazumijeva neprimjenjivost na treće osobe tehničkih propisa usvojenih uz povredu direktive.

52      U tom pogledu je osobito istaknuto da ako se ta pravila ne mogu primijeniti protiv trećih osoba, ta činjenica stvara pravnu prazninu u nacionalnom pravnom sustavu i stoga može dovesti do ozbiljnih smetnji, osobito kada se radi o odredbama iz područja sigurnosti.

53      Ta se argumentacija ne može prihvatiti. Država članica može koristiti hitni postupak iz članka 9. stavka 3. Direktive 83/189 kada, zbog razloga određenih tom odredbom, ocijeni da je nužno pripremiti u kratkom roku tehnička pravila koja se trebaju donijeti i provesti što prije, bez mogućnosti bilo kakve konzultacije.

54      S obzirom na prethodno navedena razmatranja, potrebno je zaključiti da se Direktiva 83/189 treba tumačiti na način da povreda obveze priopćavanja dovodi do neprimjenjivosti predmetnih tehničkih propisa na način da se ne mogu primijeniti na pojedince.

55      Stoga je na peto i šesto pitanje potrebno odgovoriti da se članci 8. i 9. Direktive 83/189 trebaju tumačiti na način da se pojedinci mogu pozivati na njih pred nacionalnim sucem, koji treba odbiti primijeniti nacionalno tehničko pravilo koje nije bilo priopćeno u skladu s direktivom.

 Prva dva pitanja

56      Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim i drugim pitanjem u biti pita protivi li se članak 30. Ugovora nacionalnim odredbama kao što su članci 4. i 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima i Dekretu od 14. svibnja 1991.

57      S obzirom na odgovore dane na treće, četvrto, peto i šesto prethodno pitanje, nije nužno odgovoriti na prva dva prethodna pitanja u mjeri u kojoj se ona tiču članka 12. Zakona o zaštitarskim poduzećima i Dekreta od 14. svibnja 1991., koji se ne mogu primijeniti na pojedince. Stoga je potrebno odgovoriti samo na dio prvog prethodnog pitanja kojime se pita je li odredba kao što je članak 4. Zakona o zaštitarskim poduzećima, prema kojem nitko ne može gospodarski iskorištavati zaštitarsko poduzeće bez odobrenja Ministarstva unutarnjih poslova, u skladu s člankom 30. Ugovora.

58      U tom pogledu potrebno je primijetiti da takva odredba, koja nameće uvjet za poduzeće kako bi ono moglo poslovati kao zaštitarsko poduzeće, ne spada izravno u područje primjene članka 30. Ugovora, koji se odnosi na slobodno kretanje robe među državama članicama. Osim toga, potrebno je ustvrditi da spis ne sadrži nikakav pokazatelj da bi takva odredba imala restriktivne učinke na slobodno kretanje robe ili bila na drugi način suprotna pravu Zajednice.

59      Stoga na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da se članak 30. Ugovora ne protivi nacionalnoj odredbi kao što je članak 4. Zakona o zaštitarskim poduzećima.

 Troškovi

60      Troškovi podnošenja očitovanja belgijske, njemačke i nizozemske vlade te vlade Ujedinjene Kraljevine kao i Komisije Europskih zajednica Sudu ne nadoknađuju se. Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

 Slijedom navedenoga,

 SUD,

odlučujući o pitanjima koja mu je podnio Trgovački sud u Liègeu, presudom od 20. lipnja 1994. odlučuje:

1.      Odredba kao što je članak 4. belgijskog Zakona od 10. travnja 1990. o poduzećima za nadzor, zaštitarskim poduzećima i uslugama internog nadzora nije tehnički propis u smislu Direktive Vijeća 83/189/EEZ od 28. ožujka 1983. o utvrđivanju postupka obavješćivanja u području tehničkih normi i propisa, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 88/182/EEZ od 22. ožujka 1988., dok odredbe poput onih sadržanih u Dekretu od 14. svibnja 1991. kojima se utvrđuje postupak odobrenja alarmnih sustava i mreža iz Zakona od 10. travnja 1990. predstavljaju tehnička pravila, te da kvalifikacija pravila kao što je članak 12. ranije navedenog Zakona od 10. travnja 1990. ovisi o njegovim pravnim učincima prema nacionalnom pravu.

2.      Članci 8. i 9. Direktive 83/189, kako je izmijenjena Direktivom 88/182, trebaju se tumačiti na način da se pojedinci mogu pozivati na njih pred nacionalnim sucem, koji treba odbiti primijeniti nacionalno tehničko pravilo koje nije bilo priopćeno u skladu s direktivom.

3.      Članak 30. Ugovora o EZ-u ne protivi se nacionalnoj odredbi kao što je članak 4. ranije navedenog Zakona od 10. travnja 1990.

Potpisi

Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. travnja 1996.

1 Jezik postupka: francuski