EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 27.6.2024.
COM(2024) 261 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU
o primjeni članaka 13., 16. i 17. Direktive 2010/13/EU, kako je izmijenjena Direktivom 2018/1808 za razdoblje 2020. – 2021.
{SWD(2024) 149 final}
1.OSNOVNE INFORMACIJE I KONTEKST
Ovo je izvješće dio redovitog praćenja provedbe mjera za promicanje europskih djela putem audiovizualnih medijskih usluga, kako je utvrđeno u Direktivi 2010/13/EU (poznatoj i kao Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) 1 . Obuhvaća linearne i nelinearne usluge u razdoblju 2020. – 2021. na području država članica. Temelji se na nacionalnim izvješćima država članica i na neovisnoj studiji („studija”) koja pruža informacije 2 i o Islandu, Lihtenštajnu i Norveškoj (tj. zemljama Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) koje su članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) ili „zemljama EFTA-e/EGP-a”). U izvješću se uzimaju u obzir i relevantni podaci Europskog audiovizualnog opservatorija i Komisijino izvješće o izgledima medijske industrije 3 . Nadovezuje se na prethodna izvješća o primjeni odredbi Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama u razdobljima 2015. – 2019. 4 i 2011. – 2014 5 .
U ovom se redovitom izvješćivanju prvi put uzimaju u obzir nove obveze uvedene u Direktivi (EU) 2018/1808 6 , kojom je izmijenjena Direktiva 2010/13/EU tako što su pooštrena pravila o promicanju europskih djela putem audiovizualnih medijskih usluga. Rok za prenošenje bio je u rujnu 2020.
Prema novim pravilima iz članka 13. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama države članice su obvezne osigurati da pružatelji medijskih usluga na zahtjev (pružatelji usluga videozapisa na zahtjev) koji su u njihovoj nadležnosti osiguraju najmanje 30 % udjela europskih djela u svojim katalozima i da osiguraju njihovo isticanje 7 . Nova pravila državama članicama omogućuju i da financijske doprinose produkciji europskih djela, među ostalim izravna ulaganja u sadržaj i doprinose nacionalnim fondovima, koje nameću pružateljima medijskih usluga u njihovoj nadležnosti, prošire na pružatelje medijskih usluga koji ciljaju na gledatelje na njihovu državnom području, iako imaju poslovni nastan u drugoj državi članici 8 . Takve obveze nametnute prekograničnim uslugama moraju biti razmjerne, nediskriminirajuće i na druge načine usklađene s pravom EU-a. Pružatelji medijskih usluga s niskim prometom ili malom publikom izuzeti su od obveza povezanih s kvotom, isticanjem i financijskim ulaganjem. Države članice mogu također predvidjeti dodatna izuzeća ako bi takve obveze zbog prirode ili tematike audiovizualnih medijskih usluga 9 bile neizvedive ili neopravdane. Radi dosljednog izračuna udjela europskih djela u katalozima pružatelja usluga videozapisa na zahtjev i definiranja koncepta male publike i niskog prometa, Komisija je u srpnju 2020. izdala smjernice u skladu s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama 10 .
U Direktivi (EU) 2018/1808 nisu izmijenjene obveze promicanja europskih djela koje se primjenjuju na linearne usluge u člancima 16. i 17. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Televizijske kuće moraju, kada je to praktično i na odgovarajuće načine, za europska djela rezervirati većinski udio svojeg vremena emitiranja, isključujući vrijeme namijenjeno za vijesti, sportska događanja, igre, oglašavanje, usluge teleteksta i teletrgovine 11 . Također moraju rezervirati najmanje 10 % svojeg vremena emitiranja ili 10 % svojeg programskog proračuna za neovisna europska djela 12 .
U skladu s novim pravilima iz Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama države članice trebaju svake dvije godine izvješćivati o provedbi članka 13. 13 , u skladu s postojećim obvezama izvješćivanja koje se odnose na članke 16. i 17. Priprema ovog izvješća bila je otežana zbog kašnjenja u provedbi Direktive (EU) 2018/1808 u državama članicama, a stoga i posljedičnog kašnjenja u pružanju relevantnih podataka u nacionalnim izvješćima.
Pojedinosti o dostavljenim podacima mogu se pronaći u priloženom radnom dokumentu službi. Prvi dio tog dokumenta sadržava informacije o primjeni članka 13. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, koji se odnosi na promicanje europskih djela putem audiovizualnih medijskih usluga u razdoblju 2020. – 2021., u skladu s člankom 13. stavkom 5. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i uzimajući u obzir tržišni i tehnološki razvoj i cilj kulturne raznolikosti. Drugi dio odnosi se na primjenu članaka 16. i 17. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama kojima se od televizijskih kuća traži da promiču europska djela i neovisne produkcije u istom razdoblju. U skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama cilj je obavijestiti države članice i Europski parlament o nacionalnim izvješćima o primjeni članaka 16. i 17. koja države članice moraju podnijeti svake dvije godine, kojima se ako je potrebno, prilaže mišljenje. Glavni nalazi i zaključci navedeni su u nastavku.
2.GLAVNI NALAZI I ZAKLJUČCI
Razdoblje obuhvaćeno ovim izvješćem (2020. – 2021.) bilo je prijelazno razdoblje, jer je rok za prenošenje Direktive (EU) 2018/1808 bio u rujnu 2020., a do kraja referentnog razdoblja ovog izvješća nisu sve države članice u potpunosti prenijele Direktivu.
Referentno razdoblje uključuje i početak pandemije bolesti COVID-19. Iako je pandemija znatno utjecala na produkciju audiovizualnog sadržaja, omogućila je pružateljima usluga videozapisa na zahtjev da povećaju svoju publiku, a globalnim pružateljima usluga videozapisa na zahtjev koji se temelje na pretplati konkretno omogućila rast prihoda u EU-u sa 6,7 milijardi EUR 2019. na 11,7 milijardi EUR u 2021. Povećao se i ukupan broj aktivnih usluga videozapisa na zahtjev u jurisdikcijama EU-a i zemalja EFTA-e/EGP-a, s 1030 u 2019. na 1984 u 2021.
U referentnom razdoblju 17 država članica uvelo je nacionalne provedbene mjere za prenošenje novih pravila iz članka 13. u nacionalno pravo, dok su ih ostale uvele tek nakon referentnog razdoblja. U mnogim slučajevima u kojima je prenošenje dovršeno u referentnom razdoblju pojedinosti o primjeni pravila i dalje su se morale konkretizirati u sekundarnom zakonodavstvu ili podzakonskim aktima. Osim toga, obveza pružatelja usluga da poštuju pravila često se počela primjenjivati tek nakon isteka referentnog razdoblja. Međutim, prenošenje u nacionalno pravo za vrijeme i nakon referentnog razdoblja bilo je vrlo usklađeno sa smjernicama Komisije te su usvojeni slični pristupi izračunu i izuzeća. Općenito, iz pravnih propisa koje su dostavile države članice vidljivo je da su tijekom referentnog razdoblja u 17 država članica bile na snazi nacionalne provedbene mjere za osiguravanje 30 % udjela europskih djela u katalozima usluga videozapisa na zahtjev.
Prema izvješćima država članica prosječni udio europskih djela u uslugama videozapisa na zahtjev kretao se oko 63 % – 64 % u razdoblju 2020. – 2021. To je blago povećanje u usporedbi s 42 % – 63 % iz prethodne studije koja se odnosila na razdoblje 2015. – 2019., ali važno je napomenuti da podaci nisu bili dostupni za sve usluge videozapisa na zahtjev koje se pružaju u državama članicama.
Studija je obuhvatila uzorak od 1062 usluge videozapisa na zahtjev u 21 državi članici i Norveškoj, na temelju pregleda iz 2023. Analiza iz studije pokazala je da je prosječni udio europskih djela u uslugama videozapisa na zahtjev iznosio 35 %, u usporedbi s vrijednošću od 36 % iz 2021., ali na temelju manjeg uzorka. Najnoviji podatak pokazuje znatno niži prosječni udio od onog koji je naveden u izvješćima država članica (63 % – 64 %). Ta odstupanja djelomično se mogu objasniti sljedećim: i. u studiji su uzorkovane samo usluge videozapisa na zahtjev iz 21 države članice i Norveške; ii. neovisna analiza i izvješća država članica obuhvaćali su različita razdoblja; iii. teško je usporediti definicije i metode mjerenja zbog ograničene dostupnosti podataka o metodologiji koju države članice upotrebljavaju za praćenje usklađenosti 14 .
U Direktivi (EU) 2018/1808 državama članicama se uvodi i mogućnost da financijske doprinose produkciji europskih djela koje nameću pružateljima medijskih usluga u njihovoj nadležnosti, prošire na pružatelje medijskih usluga koji ciljaju na gledatelje na njihovu državnom području, iako imaju poslovni nastan u drugoj državi članici. U referentnom razdoblju (2020. – 2021.) sedam država članica izvijestilo je da su pružateljima prekograničnih usluga videozapisa na zahtjev uvele obvezu financijskog doprinosa, a dvije države članice izvijestile su da već imaju takve obveze za pružatelje prekograničnih linearnih usluga.
Iako se o novim pravilima utvrđenima u Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama izvješćuje prvi put, već je ostvaren određeni napredak u praćenju. Međutim, potrebno je uložiti dodatne napore da bi se dobila potpuna i sveobuhvatna slika. Stoga Komisija poziva sve države članice da osiguraju praćenje i provjeru udjela europskih djela u uslugama videozapisa na zahtjev i da dostave detaljne informacije o slučajevima neusklađenosti i primijenjenoj metodologiji. Komisija također poziva države članice da u svojim izvješćima dostave potpune informacije o udjelu europskih djela u svim uslugama videozapisa na zahtjev u njihovoj nadležnosti. Osim toga, Komisija poziva da se dostave informacije o razlozima zbog kojih neke usluge videozapisa na zahtjev možda ne zadovoljavaju minimalni udio europskih djela te o procjeni i daljnjem postupanju nacionalnih regulatornih tijela u takvim slučajevima.
Kad je riječ o linearnim kanalima, pandemija je kratkoročno utjecala na prosječno vrijeme gledanja i prihode od televizijskog oglašavanja. Čini se da opći trend ionako upućuje na stagnaciju prihoda. Iako skupovi podataka nisu u potpunosti usporedivi, čini se da je ukupan broj televizijskih kanala i dalje sličan ili neznatno smanjen u odnosu na 4657 koliko ih je prema Europskom audiovizualnom opservatoriju 15 bilo na kraju 2019. u državama članicama (uključujući Ujedinjenu Kraljevinu). Države članice i zemlje EFTA-e/EGP-a izvijestile su 2021. da u njihovim jurisdikcijama djeluju ukupno 4483 televizijska kanala.
Kad je riječ o člancima 16. i 17. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, koji ne sadržavaju nova pravila, sve države članice zahtijevaju od televizijskih kuća da veći dio svojeg vremena emitiranja rezerviraju za europska djela, pri čemu neke države članice određuju veći udio za javne ili sve televizijske kuće. Četiri države članice izmijenile su svoje nacionalno zakonodavstvo u referentnom razdoblju u skladu s člankom 16., a pet država članica izmijenilo ga je u skladu s člankom 17. Međutim, izmjene su bile manje ili tehničke prirode. Izvješća država članica pokazuju da je prosječni udio europskih djela na linearnim uslugama, 68 % u 2020. i 69 % u 2021., bio znatno veći od obveznog većinskog udjela utvrđenog u članku 16. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. To općenito upućuje na dobru primjenu te odredbe u cijeloj Uniji. Međutim, izvješća država članica pokazuju da se udio europskih djela smanjio u odnosu na prethodno izvještajno razdoblje (72,6 % u 2019.). Nadalje, analiza studije upućuje na to da je udio europskih djela (38 %) znatno niži od prosječnog udjela europskih djela o kojem su izvijestile države članice (68 % – 69 %). Nekoliko čimbenika može djelomično objasniti razlike između rezultata studije i podataka koje su dostavile države članice, npr. činjenica da se studija temeljila samo na uzorku kanala iz 15 država članica.
Općenito, države članice izvijestile su i da su ispunile zahtjev za udio neovisnih produkcija utvrđen u članku 17. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Prema podacima koje su dostavile države članice prosječni je udio europskih djela neovisnih producenata 2020. iznosio 40,6 %, a 2021. 41,4 %. Međutim, prosječni udio europskih neovisnih produkcija, izračunan na temelju izvješća država članica, znatno je veći od udjela koji proizlazi iz studije. Prema studiji ukupni udio neovisnih europskih djela bio prilično nizak u svim državama članicama (manje od 3 %) i čini se da je niži od udjela iz prethodne studije. Međutim, mogu se uočiti znatne razlike među kanalima zbog različitih definicija „neovisne produkcije”. Prosječni udio novijih europskih djela koji su prijavile države članice iznosio je 56,4 % u 2020. , a 59,0 % u 2021., što je povećanje u odnosu na prethodno izvještajno razdoblje (54,6 % u 2019.).
Ukupan broj izuzetih kanala ostao je nepromijenjen u referentnom razdoblju (2236 u 2020. i 2021.), što čini gotovo polovinu svih televizijskih kanala koje su prijavile države članice. Međutim, brojke pokazuju smanjenje broja izuzetih kanala u odnosu na prethodno izvještajno razdoblje (2895 u 2019.).
Kao i u prethodnom izvješću, Komisija poziva države članice da dostave detaljne informacije o slučajevima u kojima linearni pružatelji usluga ne dosežu potreban udio europskih djela, neovisnih produkcija i novijih produkcija, kao i o procjeni i daljnjem postupanju nacionalnih regulatornih tijela u takvim slučajevima kako bi se osigurala usklađenost s člancima 16. i 17. Osim toga, slično kao i za usluge videozapisa na zahtjev, Komisija potiče države članice da razmjenjuju informacije o svojoj metodologiji izračuna i da povećaju broj kanala za koje se dostavljaju podaci. To se preporučuje radi učinkovitih provedbenih mjera prema potrebi i bolje usporedbe s rezultatima budućih studija kojima se prati ispunjavanje obveza iz Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Direktiva 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL L 95, 15.4.2010., str. 1.).
Studija daje pravnu analizu audiovizualnog pravnog okvira i njegova razvoja u državama članicama, Norveškoj, Lihtenštajnu i Islandu u razdoblju 2020. – 2021. U studiji se izvješćuje i o udjelu europskih djela u linearnim uslugama i uslugama videozapisa na zahtjev na temelju podataka koje su dostavile države članice i neovisne analize sadržaja linearnih usluga i usluga videozapisa na zahtjev. Definicija europskih djela koja se koristi u ovoj studiji nalazi se u članku 1. stavku 1. točki (n) Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, a uključuje djela podrijetlom iz država članica, djela podrijetlom iz europskih trećih zemalja koje su strane Europske konvencije o prekograničnoj televiziji Vijeća Europe i djela koproducirana u okviru sporazuma vezanih uz audiovizualni sektor koji su sklopljeni između EU-a i trećih zemalja. Naposljetku, studija pruža ekonomsku analizu audiovizualnog tržišta u državama članicama, koja obuhvaća pitanja o poslovnim modelima u audiovizualnom sektoru i stajalištima dionika o razvoju audiovizualnog tržišta.
Radni dokument službi Komisije Izgledi europske medijske industrije, SWD(2023) 150 final, 17.5.2023. Iako tehnički ne spada pod referentno razdoblje, u njemu se navode povijesni podaci i opći nalazi primjenjivi na ovo izvješće.
Radni dokument službi Izvješćivanje o primjeni članaka 13., 16. i 17. Direktive 2010/13/EU za razdoblje 2015. – 2019. o nelinearnim uslugama (članak 13.) i linearnim uslugama (članci 16. i 17.), SWD(2023) 152 final, 17.5.2023., dostupan na: Izvješća Komisije o promicanju europskih djela putem audiovizualnih medijskih usluga Izgradnja digitalne budućnosti Europe (europa.eu) .
Radni dokument službi Izvješćivanje o primjeni članaka 13., 16. i 17. Direktive 2010/13/EU: za razdoblje 2011. – 2014. o nelinearnim uslugama (članak 13.) i za razdoblje 2013. – 2014. o linearnim uslugama (članci 16. i 17.), SWD(2020) 227 final, 13.10.2020., dostupno na: Izvješće o primjeni članaka 13., 16. i 17. Direktive 2010/13/EU Izgradnja digitalne budućnosti Europe (europa.eu) .
Direktiva (EU) 2018/1808 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o izmjeni Direktive 2010/13/EU o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) u pogledu promjenjivog stanja na tržištu (SL L 303, 28.11.2018., str. 69.).
Članak 13. stavak 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Članak 13. stavak 2. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Članak 13. stavak 6. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Smjernice u skladu s člankom 13. stavkom 7. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama o izračunu udjela europskih djela u katalozima videa na zahtjev te o definiciji male publike i niskog prometa, SL C 223, 7.7.2020.
Članak 16. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Članak 17. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
Članak 13. stavak 4. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.
U tom se kontekstu može napomenuti da se Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama potiče označivanje audiovizualnog sadržaja s pomoću metapodataka, a Europska skupina regulatora za audiovizualne medijske usluge također je potvrdila svoju važnost; vidjeti uvodnu izjavu 35. Direktive (EU) 2018/1808. Podskupina 3 Europske skupine regulatora za audiovizualne medijske usluge – Osiguravanje isticanja i pristupa audiovizualnom medijskom sadržaju svim platformama (lakoća pronalaženja) – Rezultat 2.: Pregledni dokument u vezi s člankom 13. stavkom 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama (2020.), https://erga-online.eu/wp-content/uploads/2021/01/ERGA_SG3_2020_Report_Art.131_final.pdf ; Podskupina 1. Europske skupine regulatora za audiovizualne medijske usluge – Dosljedna provedba i primjena novog okvira Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, Radno područje 2. Tehničko stručno znanje: Tumačenje i pružanje smjernica o najsloženijim novim odredbama, izvješće: Prenošenje i provedba članka13. stavka 1. nove Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama – Osiguravanje isticanja europskih djela u katalozima audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev (2021.), https://erga-online.eu/wp-content/uploads/2021/12/ERGA-SG1-2021-Report-Article-13_1.pdf .
Europski audiovizualni opservatorij, Godišnjak 2020./2021. – Važni trendovi, dostupno na: https://rm.coe.int/yearbook-key-trends-2020-2021-en/1680a26056 , str. 26.