EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 1.2.2023.
COM(2023) 44 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU
o provedbi Direktive (EU) 2016/1919 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga
1.Uvod
Pravo na pravnu pomoć utvrđeno je u članku 47. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima Europske unije 1 i u članku 6. stavku 3. točki (c) Europske konvencije o ljudskim pravima.
Cilj je Direktive (EU) 2016/1919 o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga 2 („Direktiva”) ojačati pravo na pošteno suđenje u kaznenom postupku utvrđivanjem minimalnih zajedničkih pravila o pravu na pravnu pomoć.
Ta je direktiva šesti instrument donesen na temelju članka 82. stavka 2. točke (b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) 3 koji je pravna osnova za donošenje minimalnih pravila o „pravima pojedinaca u kaznenom postupku”. Primjenjuje se u 25 država članica 4 .
Europska unija donijela je i sljedećih pet direktiva u tom području:
·Direktivu o pravu na tumačenje i prevođenje 5 ,
·Direktivu o pravu na informiranje 6 ,
·Direktivu o pravu na kontakt s odvjetnikom te o pravu na komunikaciju s trećim osobama u slučaju oduzimanja slobode 7 ,
·Direktivu o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi 8 , i
·Direktivu o postupovnim jamstvima za djecu 9 .
Te direktive pridonose povećanju uzajamnog povjerenja i time jačaju načelo uzajamnog priznavanja presuda i drugih sudskih odluka.
Europska komisija već je objavila izvješća o provedbi prve četiri direktive 10 . U članku 10. stavku 2. Direktive od Komisije se zahtijeva da Europskom parlamentu i Vijeću podnese izvješće o njezinoj provedbi.
Ovo Izvješće prvenstveno se temelji na informacijama koje su države članice dostavile Komisiji u obavijestima o nacionalnim mjerama za prenošenje Direktive. Temelji se i na javno dostupnim informacijama Agencije Europske unije za temeljna prava 11 i informacijama iz studija koje su proveli vanjski dionici, a financirala Komisija 12 .
Izvješće je usmjereno na mjere koje su države članice dosad poduzele kako bi prenijele Direktivu 13 . U njemu se procjenjuje jesu li države članice prenijele Direktivu u cijelosti i na ispravan način te ispunjava li nacionalno zakonodavstvo ciljeve i zahtjeve Direktive.
Sud Europske unije nekoliko je puta tumačio Direktivu 2013/48/EU 14 . To je tumačenje relevantno za procjenu usklađenosti s Direktivom i uzeto je u obzir u ovom Izvješću.
2.Opća ocjena
U skladu s člankom 12. Direktive države članice morale su prenijeti Direktivu u svoje nacionalno pravo do 25. svibnja 2019. Do tog datuma četiri države članice – Njemačka, Grčka, Hrvatska i Malta – još nisu obavijestile Komisiju o svim potrebnim mjerama. Komisija je zato u skladu s člankom 258. UFEU-a u srpnju 2019. pokrenula postupak zbog povrede protiv tih država članica jer nisu dostavile obavijest o mjerama za prenošenje. Sve su te države članice u međuvremenu ispunile obvezu, a postupak zbog povrede koji se protiv njih vodio zaključen je.
Države članice primjenjuju različite pristupe prenošenju Direktive. Uz druge pravne ili praktične provedbene mjere, neke države članice uvele su posebne zakonodavne mjere kojima se prava iz Direktive izričito prenose. Ostale države članice smatrale su da su njihove postojeće mjere već uglavnom u skladu sa zahtjevima Direktive i nisu donijele nikakve posebne mjere za prenošenje.
Iako se nepostojanje posebnih odredbi o prenošenju ponekad barem u određenoj mjeri nadomješta praktičnim provedbenim mjerama i sudskom praksom, nije uvijek tako. U nizu država članica (22) nacionalni propisi stoga nisu dostatni za potpunu usklađenost s određenim glavnim odredbama Direktive. To se posebno događa kad je područje primjene nacionalnih mjera uže od onog utvrđenog u članku 2. Direktive (što je slučaj u 11 država članica).
Procjenom usklađenosti otkriveni su i drugi nedostaci u 22 države članice, posebno u vezi sa zahtjevom za odobravanje pravne pomoći bez nepotrebne odgode, a najkasnije prije ispitivanja ili prije provođenja istražnih radnji ili radnji povezanih s prikupljanjem dokaza.
Ta neusklađenost sa svim odredbama Direktive negativno utječe na djelotvornost prava koja su u njoj utvrđena. Komisija će poduzeti sve prikladne mjere kako bi ispravila sve utvrđene nedostatke, što uključuje pokretanje postupaka zbog povrede u skladu s člankom 258. UFEU-a.
3.Specifične točke procjene
3.1.Područje primjene (članak 2.)
U članku 2. stavku 1. utvrđeno je područje primjene zahtjevâ Direktive. Direktiva se primjenjuje na osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku koji imaju pravo na pristup odvjetniku na temelju Direktive 2013/48/EU i:
(a)kojima je oduzeta sloboda;
(b)kojima mora pomagati odvjetnik u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom; ili
(c)od kojih se traži ili kojima se dopušta da prisustvuju istražnoj radnji ili radnji povezanoj s prikupljanjem dokaza koja obuhvaća najmanje sljedeće:
(I)dokazne radnje prepoznavanja;
(II)suočavanja;
(III)rekonstrukcije događaja na mjestu počinjenja kaznenog djela.
U brojnim su državama članicama (14) nacionalne mjere za provedbu pravâ iz Direktive u skladu s Direktivom čak i ako se njima ne prenosi izričito članak 2. stavak 1. Ipak, u nacionalnom pravu 11 država članica utvrđeni su problemi s usklađenošću. Problemi s usklađenošću koji se odnose na prenošenje članka 2. stavka 1. posebno su ozbiljni jer često utječu na područje primjene nacionalnih odredbi kojima se provode posebna prava iz Direktive. To je posebno slučaj kad se osumnjičenici, kako se tumače u Direktivi, ne priznaju kao takvi na nacionalnoj razini, kad je pravna pomoć dostupna tek nakon službene optužbe ili kad nacionalni zakoni ne obuhvaćaju sve oblike oduzimanja slobode za koje bi pravna pomoć trebala biti odobrena.
U članku 2. stavku 2. Direktive propisuje se da se prava iz Direktive primjenjuje na tražene osobe koje imaju pravo na pristup odvjetniku na temelju Direktive 2013/48/EU od trenutka uhićenja u državi članici izvršenja. Problemi s usklađenošću utvrđeni su u 12 država članica jer nisu uspjele prenijeti zahtjev „po uhićenju”.
Od svih država članica sedam je iskoristilo mogućnost isključivanja lakših kažnjivih dijela iz područja primjene mjera za prenošenje (članak 2. stavak 4. Direktive). Iako je nacionalno pravo većine država članica (5) koje su iskoristile tu mogućnost u skladu s ograničenjima utvrđenima u Direktivi, čini se da nacionalno pravo dviju država članica nije u cijelosti u skladu s Direktivom.
3.2.Definicije (članak 3.)
Za potrebe Direktive člankom 3. pravna pomoć definira se kao financiranje pomoći odvjetnika od strane države članice kojom se omogućuje ostvarivanje prava na pristup odvjetniku. U uvodnoj izjavi 8. Direktive navodi se da bi pravna pomoć trebala pokrivati troškove obrane osumnjičenika, okrivljenika i traženih osoba i da bi pri odobravanju pravne pomoći nadležna tijela država članica trebala moći zahtijevati da osumnjičenici, okrivljenici ili tražene osobe sami snose dio tih troškova ovisno o svojim financijskim prilikama.
Osim navedenog u uvodnoj izjavi 8. pitanje povrata troškova pravne pomoći, iako bitno, nije izravno riješeno Direktivom. Ipak, u nekim slučajevima nacionalne odredbe o povratu troškova mogu utjecati na procjenu posebnih zahtjeva Direktive koji se odnose na trenutak u kojem se odluka o pravnoj pomoći donosi ili na pravnu sigurnost.
Od svih država članica njih 19 omogućuje povrat troškova u jednoj određenoj situaciji ili više njih, na primjer:
·u 12 država članica u slučaju osuđujuće presude, pri čemu se uzimaju u obzir financijske i/ili obiteljske prilike osobe ili čak neovisno o tim prilikama ili kad je kazneni postupak okončan zbog okolnosti koje ne oslobađaju osobu, kao što su istek roka zastare ili amnestija,
·u osam država članica kad se pokaže da osoba nije imala pravo na pravnu pomoć, da je dala lažne izjave, nije surađivala ili je zlouporabila pravnu pomoć ili nije obavijestila vlasti da razlozi za dodjelu pravne pomoći više ne postoje ili kad su troškovi pravne pomoći nastali nepažnjom, i
·u četiri države članice kad se financijske prilike korisnika pravne pomoći poboljšaju.
3.3.Pravna pomoć u kaznenom postupku (članak 4.)
U članku 4. stavcima 1. i 2. Direktive od država članica zahtijeva se da osiguraju da osumnjičenici i okrivljenici imaju pravo na pravnu pomoć ako nemaju dovoljno sredstava za plaćanje pomoći odvjetnika (provjera imovinskog stanja) i/ili kad je to u interesu pravde (provjera osnovanosti zahtjeva). Time se državama članicama ostavlja određeni diskrecijski prostor. U načelu, one mogu zadržati strukturu svojih različitih sustava pravne pomoći sve dok primjena relevantnih nacionalnih pravila ne ograničava ili ne odstupa od prava i postupovnih jamstava zajamčenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima i Europskom konvencijom o ljudskim pravima, kako ih tumače Sud i Europska konvencija o ljudskim pravima (uvodna izjava 17. Direktive, posljednja rečenica).
U povezanoj uvodnoj izjavi 18. Direktive navodi se: „Države članice trebale bi utvrditi praktične dogovore za pružanje pravne pomoći. Tim bi se dogovorima moglo odrediti da se pravna pomoć odobrava na zahtjev osumnjičenika, okrivljenika ili tražene osobe. Međutim, uzimajući osobito u obzir potrebe ranjivih osoba, taj zahtjev ne bi trebao biti temeljni uvjet za odobravanje pravne pomoći.”
Utvrđeno je da tri države članice zahtijevaju podnošenje službenog zahtjeva za pravnu pomoć i ne pružaju mogućnost da se pravna pomoć odobri po službenoj dužnosti. Stoga zahtjev za podnošenje formalnog zahtjeva u tim državama članicama može imati učinak materijalnopravnog uvjeta za odobravanje pravne pomoći u smislu uvodne izjave 18. Direktive. No u jednoj je državi članici taj zahtjev ublažen time što se nacionalnim pravom osigurava da tijela kaznenog progona upute dotičnu osobu u njezino pravo na pravnu pomoć i činjenicom da nacionalna odvjetnička komora može odgoditi troškove i naknade dok se ne donese konačna odluka.
Dok pet država članica primjenjuje samo provjeru imovinskog stanja, a tri države članice samo provjeru osnovanosti zahtjeva, 16 država članica primjenjuje i provjeru imovinskog stanja i provjeru osnovanosti zahtjeva. Od svih država članica jedna nije iskoristila mogućnost da se pravo na pravnu pomoć podvrgne provjeri imovinskog stanja ni provjeri osnovanosti zahtjeva. To znači da je pravo na pravnu pomoć bezuvjetno i da ta država članica nije prenijela članak 4. stavke 2., 3. i 4. jer nisu primjenjivi u nacionalnom kontekstu.
U 19 država članica koje provode provjeru imovinskog stanja čini se da je zakon u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive, u kojem se od tih država članica zahtijeva da uzmu u obzir sve relevantne i objektivne čimbenike, kao što su prihod, imovina i obiteljske prilike dotične osobe te troškovi pomoći odvjetnika i životni standard u toj državi članici, kako bi se na temelju kriterija koji se primjenjuju u toj državi članici utvrdilo nedostaje li osumnjičeniku ili okrivljeniku dovoljno sredstava za plaćanje pomoći odvjetnika. Države članice koje provode provjeru imovinskog stanja služe se različitim kriterijima za utvrđivanje ispunjava li osoba uvjete za dodjelu pravne pomoći. Od svih država članica devet se poziva na opće odredbe, primjerice opća upućivanja na socioekonomske ili financijske prilike podnositelja zahtjeva, čime se omogućuje veća fleksibilnost. Nasuprot tomu, 12 ih je propisalo detaljne odredbe u kojima se postavljaju posebni kriteriji i/ili fiksni prag. Samo u dvije države članice koje provode provjeru imovinskog stanja nacionalne mjere nisu u cijelosti u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive. U jednoj od njih to je zbog pretpostavke da određene kategorije osumnjičenika i okrivljenika imaju prihode veće od prethodno spomenutog praga za dobivanje pravne pomoći. Ta pretpostavka isključuje i mogućnost odobrenja pravne pomoći u budućim postupcima, neovisno o prirodi tih postupaka i postupovnom statusu dotične osobe. U drugoj državi članici neusklađenost s člankom 4. stavkom 3. posljedica je nepostojanja posebnih kriterija za provjeru financijskih prilika dotične osobe, zajedno s činjenicom da se provjera imovinskog stanja provodi samo na kraju postupka, kad se odlučuje o mogućem povratu troškova.
U prvoj rečenici članka 4. stavka 4. Direktive od država članica zahtijeva se da pri provjeri osnovanosti zahtjeva uzimaju u obzir ozbiljnost kaznenog djela, složenost predmeta i težinu očekivane sankcije kako bi utvrdile je li u interesu pravde da se pravna pomoć odobri. Od svih država članica koje provode provjeru osnovanosti zahtjeva sedam ih je utvrdilo posebne kriterije za te provjere u užem smislu riječi. Velika većina država članica (18) koje provode provjeru osnovanosti zahtjeva ima sustave obvezne obrane koji imaju učinak provjere osnovanosti, koja se spominje u vezi s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Direktive (vidjeti odjeljak 3.1. ovog Izvješća). Nacionalni zakoni pet država članica obuhvaćaju i opća upućivanja na interese pravde, ali samo se jedna država članica koja provodi provjeru osnovanosti zahtjeva poziva isključivo na to opće upućivanje. U toj državi članici sud primjenjuje kriterij „interesa pravde” diskrecijski, ovisno o okolnostima slučaja. Ipak, zapravo kad osumnjičenici ili okrivljenici ispunjavaju zahtjeve provjere osnovanosti zahtjeva, prema izvješćima dionika sud će automatski smatrati da je odobravanje pravne pomoći u interesu pravde i da su stoga i uvjeti provjere osnovanosti zahtjeva ispunjeni.
U drugoj rečenici članka 4. stavka 4. Direktive navedeno je da se uvjeti provjere osnovanosti zahtjeva smatraju ispunjenima u sljedećim situacijama:
(a)kad je osumnjičenik ili okrivljenik izveden pred nadležni sud ili suca kako bi se odlučilo o pritvoru u bilo kojoj fazi postupka u okviru područja primjene Direktive; i
(b)tijekom pritvora.
U 11 država članica koje provode provjeru osnovanosti zahtjeva utvrđeni su problemi usklađenosti koji se posebno odnose na točku (a). Ta pitanja posebno se odnose na slučajeve kad se odluka o pritvoru koji prethodi sudskom postupku donosi dok osobi (još) nije oduzeta sloboda. Ipak, problemi usklađenosti utvrđeni su i u slučajevima kad je policija osobu već odvela u pritvor.
U članku 4. stavku 5. Direktive od država članica zahtijeva se da osiguraju odobravanje pravne pomoći bez nepotrebne odgode, a najkasnije prije ispitivanja osobe koje provodi policija, neko drugo tijelo kaznenog progona ili pravosudno tijelo ili prije provođenja istražnih radnji ili radnji povezanih s prikupljanjem dokaza iz članka 2. stavka 1. točke (c). U tom kontekstu utvrđeno je da 14 država članica omogućuje privremenu ili hitnu pravnu pomoć. Ipak, u 22 države članice utvrđeni su problemi usklađenosti koji se odnose na članak 4. stavak 5. U mnogima od tih država članica (17) pristup odvjetniku može se pravodobno odobriti (primjenjujući Direktivu 2013/48/EU), ali pravo na (privremenu) pravnu pomoć kako je propisano člankom 4. stavkom 5. Direktive nije jasno predviđeno. Ti problemi usklađenosti povezani su s nepravilnim prenošenjem područja primjene Direktive i s trenutkom u kojem se pravna pomoć odobrava i u općim i u posebnim slučajevima. Nadalje, problemi usklađenosti utvrđeni su i u situacijama kad je podnošenje službenog zahtjeva postavljeno kao temeljni uvjet za odobravanje pravne pomoći.
3.4.Pravna pomoć u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (članak 5.)
Člankom 5. stavkom 1. Direktive od država članica izvršenja europskog uhidbenog naloga zahtijeva se da osiguraju da osobe tražene na temelju europskog uhidbenog naloga imaju pravo na pravnu pomoć od trenutka uhićenja u toj državi članici dok ne budu predane ili dok odluka o tome da neće biti predane ne postane pravomoćna.
Od svih država članica pet ih je izričito prenijelo pravo na pravnu pomoć za osobe tražene na temelju europskog uhidbenog naloga tako što su odredile posebne, samostalne odredbe. S druge strane, zakonodavstvo velike većine država članica (20) poziva se na upućivanja na opće odredbe o pravnoj pomoći u kaznenom postupku.
U 15 država članica utvrđeni su problemi usklađenosti koji se odnose na članak 5. stavak 1. Direktive, a koji su posljedica neprenošenja zahtjeva „po uhićenju” kako je prethodno spomenut u vezi s člankom 2. stavkom 2. (vidjeti odjeljak 3.1. ovog Izvješća). Ostali problemi usklađenosti utvrđeni u šest država članica povezani su s nacionalnim pravilima prema kojima se odobravanje pravne pomoći uvjetuje službenim zahtjevom ili s nepravilnim prenošenjem vremenskih rokova za donošenje odluke o odobravanju pravne pomoći. To znači da, iako načelno možda postoji pravo na pravnu pomoć od trenutka uhićenja, ono ne bi bilo zajamčeno dok se ne donese odluka.
U skladu s člankom 5. stavkom 2., država članica koja je izdala nalog mora osigurati da tražene osobe koje podliježu postupku na temelju europskog uhidbenog naloga radi provođenja kaznenog progona i koje ostvaruju svoje pravo na imenovanje odvjetnika u toj državi članici kao pomoć odvjetniku u državi članici izvršenja europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 10. stavcima 4. i 5. Direktive 2013/48/EU o pravu na pristup odvjetniku imaju pravo na pravnu pomoć u državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog za potrebe tog postupka u državi članici izvršenja. Nacionalno zakonodavstvo u 12 država članica nije u cijelosti usklađeno s člankom 5. stavkom 2. Direktive, uglavnom zbog nepostojanja posebnih odredbi kojima se provodi zahtjev iz Direktive ili zbog nedostatka jasnih međusobnih upućivanja kojima se proširuje primjena odredbi o kaznenom postupku ili pravnoj pomoći kako bi se obuhvatio i postupak na temelju europskog uhidbenog naloga.
Člankom 5. stavkom 3. Direktive predviđa se da pravo na pravnu pomoć iz članka 5. stavaka 1. i 2. može podlijegati provjeri imovinskog stanja u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive koji se primjenjuje na isti način (mutatis mutandis). Ipak, tom se odredbom ne predviđa mogućnost provjere osnovanosti zahtjeva u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive. Više od pola država članica (15) odabralo je mogućnost obavljanja provjere imovinskog stanja u skladu s člankom 5. stavkom 3. Međutim, problemi usklađenosti utvrđeni u četiri države članice posljedica su: i. obavljanja provjere osnovanosti zahtjeva uz provjeru imovinskog stanja; ii. nejasnoća u pogledu toga provodi li se samo provjera imovinskog stanja; ili iii. nedostataka u prenošenju članka 4. stavka 3. Direktive koji utječu i na usklađenost nacionalnog zakonodavstva s člankom 5. stavkom 3. Direktive (vidjeti odjeljak 3.3. ovog Izvješća).
3.5.Odluke o odobravanju pravne pomoći (članak 6.)
Člankom 6. stavkom 1. Direktive zahtijeva se da odluke o odobravanju ili odbijanju pravne pomoći i o dodjeli odvjetnika koji pružaju pravnu pomoć donosi nadležno tijelo bez nepotrebnog odgađanja. Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da nadležno tijelo svoje odluke donosi brižljivo i poštujući prava obrane.
U uvodnoj izjavi 24. Direktive navodi se da bi nadležno tijelo trebalo biti neovisno tijelo nadležno za donošenje odluka o odobravanju pravne pomoći, ili sud, uključujući suca pojedinca. U hitnim situacijama, međutim, trebalo bi omogućiti i privremeno sudjelovanje policije i tužiteljstva, u mjeri u kojoj je to potrebno za pravodobno odobravanje pravne pomoći.
U većini država članica (23) odluke o odobravanju pravne pomoći donosi sud ili sudac i/ili uredi za besplatnu pravnu pomoć. Odvjetnici koji pružaju pravnu pomoć obično se dodjeljuju u suradnji s nacionalnim odvjetničkim udrugama (obično s odvjetničkom komorom). Odvjetnici se dodjeljuju ili na temelju popisâ ili elektroničkih registara odvjetnika koji pružaju pravnu pomoć koje dostavljaju ili kojima upravljaju odvjetničke udruge ili koje takva udruga sama dodijeli pojedinačnim slučajevima. U dvije države članice pravnu pomoć u cijelosti organiziraju nacionalne odvjetničke komore i njihovi članovi. S druge strane, u četiri države članice odvjetničke komore nisu izravno uključene.
U šest država članica u odluku o pravnoj pomoći mogu biti uključeni i policija i tužiteljstvo: i. u određenim vrstama ili fazama postupka; ii. u posebnim okolnostima, kao što su oduzimanje slobode osumnjičeniku ili okrivljeniku; iii. u slučaju kad se primjenjuje obvezna obrana; iv. kad je riječ o određenim vrstama pravne pomoći.
U više od pola država članica (15) utvrđeni su problemi s prenošenjem članka 6. točke 1. Direktive. Ti problemi uglavnom su povezani s vremenom donošenja odluke o pravnoj pomoći (problemi s prenošenjem članka 4. stavka 5. Direktive tako utječu i na prenošenje članka 6. stavka 1. Direktive) i/ili sa zahtjevom da odluku donosi nadležno tijelo.
U pet država članica utvrđeni su problemi usklađenosti koji se odnose na članak 6. stavak 2. Direktive, kojim se utvrđuje da osumnjičenici, okrivljenici i tražene osobe moraju dobiti pisanu obavijest o tome je li njihov zahtjev za pravnu pomoć odbijen u cijelosti ili djelomično.
3.6.Kvaliteta usluga pravne pomoći i osposobljavanja (članak 7.)
Člankom 7. stavkom 1. Direktive zahtijeva se od država članica da poduzimaju potrebne mjere, uključujući mjere za financiranje, kako bi osigurale:
(a)da postoji učinkovit sustav pravne pomoći koji je odgovarajuće kvalitete; i
(b)da su usluge pravne pomoći kvalitete koja je adekvatna za zaštitu pravičnosti postupka, uz poštovanje neovisnosti pravne struke.
Ovaj zahtjev Direktive pitanje je i provedbe u praksi i ne zahtijeva prenošenje donošenjem zakonodavnih mjera ako postoji odgovarajući pravni okvir. Ipak, u tri države članice nisu utvrđena posebna pravila u nacionalnom pravu kojima se primjenjuje članak 7. stavak 1. Direktive. Problemi su utvrđeni i u 11 država članica koje su poduzele posebne mjere u vezi s člankom 7. stavkom 1. Direktive. Ti su problemi uglavnom posljedica nedovoljnog izdvajanja sredstava za sustav pravne pomoći, nižih honorara koji se isplaćuju odvjetnicima koji pružaju pravnu pomoć ili neodgovarajućih sustava izbora odvjetnika koji pružaju pravnu pomoć, što može negativno utjecati na kvalitetu pravne pomoći. Ni posebni sustavi ovlaštenja i izbora odvjetnika koji pružaju pravnu pomoć uvedeni u četiri države članice nisu sami po sebi dovoljni kako bi se osigurala kvaliteta usluga pravne pomoći.
Većina država članica nije izričito prenijela odredbe članka 7. stavka 2. (23 države članice) i stavka 3. (18 država članica) Direktive koje se odnose na osposobljavanje osoblja uključenog u donošenje odluka o pravnoj pomoći i osposobljavanje odvjetnikâ. Uglavnom su utvrđene samo relevantne mjere opće prirode. Kako je prethodno navedeno, posebne mjere za prenošenje ovih stavaka nisu neophodne i njihova provedba mogla bi se osigurati u praksi.
Člankom 7. stavkom 4. Direktive od država članica zahtijeva se da osiguraju da osumnjičenici, okrivljenici i tražene osobe imaju pravo na to da se dodijeljeni odvjetnik koji im pruža usluge pravne pomoći na njihov zahtjev zamijeni ako je to opravdano posebnim okolnostima. U 11 država članica utvrđeni su problemi usklađenosti koji se odnose na ovaj stavak. U pet od tih država članica nisu utvrđene izričite mjere za prenošenje, ali mogle bi biti značajne odredbe o slobodi izbora odvjetnika, odnosu između klijenata i odvjetnikâ i o profesionalnom i etičnom ponašanju odvjetnikâ. U šest država članica utvrđeni problemi usklađenosti povezani su s ograničenijim područjem primjene nacionalnih odredbi ili s nedostatkom pravne jasnoće.
3.7.Pravni lijekovi (članak 8.)
Člankom 8. Direktive zahtijeva se od država članica da osiguraju da osumnjičenici, okrivljenici i tražene osobe imaju učinkovit pravni lijek u okviru nacionalnog prava u slučaju kršenja njihovih prava iz Direktive.
Od svih država članica njih 11 predviđa posebne pravne lijekove za kršenja prava na pravnu pomoć, dok se 14 država članica poziva isključivo na opće pravne lijekove za kršenja postupovnih prava. U državama članicama koje imaju posebne pravne lijekove dostupni su i opći pravni lijekovi za kršenja prava na obranu.
3.8.Ranjive osobe (članak 9.)
U članku 9. Direktive utvrđuje se da države članice moraju osiguravati da se pri provedbi ove Direktive uzmu u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika, okrivljenika i traženih osoba.
Osim kad je riječ o djetetu, u brojnim (18) državama članicama uzimaju se u obzir i druge posebne ranjivosti zbog kojih osoba automatski ispunjava uvjete za pravnu pomoć. To je često slučaj kod osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjima/invaliditetom, osoba čija je sposobnost da se brane upitna ili kod osoba s posebnim potrebama. Trebale bi se, na primjer, uzeti u obzir i situacije u kojima je riječ o podnositelju zahtjeva za azil, raseljenoj osobi, maloljetniku bez pratnje, strancu ili osobi koja ne govori ili ne razumije jezik države članice u kojoj se vodi postupak.
4.Zaključak
Cilj Direktive bio je poboljšati učinkovitu provedbu prava na pravnu pomoć za osumnjičenike ili okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga. Općenito je Direktivom osigurana dodana vrijednost angažmana EU-a tako što se povećala razina zaštite osoba uključenih u kazneni postupak.
Međutim, u ovom se Izvješću naglašava da u nekim državama članicama još ima poteškoća s provedbom važnih odredbi Direktive. To se posebno odnosi na nacionalne mjere koje ne obuhvaćaju područje primjene Direktive (članak 2. Direktive) i na nedostatke koji se odnose na pravodobno odobravanje pravne pomoći (članak 4. stavak 5., članak 5. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive).
Komisija će nastaviti ocjenjivati usklađenost država članica s Direktivom i poduzet će sve odgovarajuće mjere kako bi se njezine odredbe poštovale u cijelom EU-u.
SL C 326, 26.10.2012., str. 391.
SL L 297, 4.11.2016., str. 1.; ispravak: SL L 91, 5.4.2017., str. 40.
SL C 326, 26.10.2012., str. 47.
U skladu s Protokolom br. 21 koji se odnosi na Irsku i Protokolom br. 22 koji se odnosi na Dansku, za te države članice Direktiva nije obvezujuća. Zbog toga se one ne uzimaju u obzir u ovoj procjeni.
Direktiva 2010/64/EU o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima, SL L 280, 26.10.2010., str. 1.
Direktiva 2012/13/EU o pravu na informiranje u kaznenom postupku, SL L 142, 1.6.2012., str. 1.
Direktiva 2013/48/EU o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima, SL L 294, 6.11.2013., str. 1.
Direktiva (EU) 2016/343 o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku, SL L 65, 11.3.2016., str. 1.
Direktiva (EU) 2016/800 o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima, SL L 132, 21.5.2016., str. 1.
COM(2018) 857 final, COM(2018) 858 final, COM(2019) 560 final i COM(2021) 144 final.
Studija koju je provela Agencija Europske unije za temeljna prava pod naslovom Rights in practice: access to a lawyer and procedural rights in criminal and European arrest warrant proceeding (Prava u praksi – pristup odvjetniku i postupovna prava u kaznenom postupku i postupku na temelju europskog uhidbenog naloga). Dostupna na Rights in practice: access to a lawyer and procedural rights in criminal and European arrest warrant proceedings (europa.eu)
Vidjeti primjerice projekt o pravu na odvjetnika i pravu na pravnu pomoć u kaznenom postupku u pet europskih jurisdikcija koji je koordinirao Mađarski helsinški odbor, usporedno izvješće dostupno na Right_to_lawyer_and_legal_aid_COMPARATIVE_REPORT_2018.pdf (helsinki.hu) i projekt koji je vodio Litavski institut za pravo s ciljem povećanja kvalitete pravne pomoći zajedničkim standardima u različitim državama, informacije dostupne na Enhancing the quality of Legal Aid: Common Standards for Different Countries | LTI (teise.org)
Komisija je u siječnju i listopadu 2018. organizirala dva sastanka stručnjaka s predstavnicima država članica kako bi raspravila o napretku država članica u prenošenju i primjeni Direktive te im olakšala rad na tome.
Vidjeti posebno presude od 5. lipnja 2018., Kolev i drugi, C-612/15; od 19. rujna 2019., Rayonna prokuratura Lom, C-467/18; i od 12. ožujka 2020., VW, C-659/18.