|
27.11.2019 |
HR |
Službeni list Europske unije |
C 401/8 |
Objava zahtjeva za upis naziva u skladu s člankom 50. stavkom 2. točkom (b) Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode
(2019/C 401/06)
Ova je objava temelj za podnošenje prigovora na zahtjev u skladu s člankom 51. Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (1) u roku od tri mjeseca od datuma ove objave.
SPECIFIKACIJA PROIZVODA ZA ZAJAMČENO TRADICIONALNI SPECIJALITET
„WATERCRESS”/„CRESSON DE FONTAINE”/„BERROS DE AGUA”/„AGRIÃO DE ÁGUA”/„WATERKERS”/„BRUNNENKRESSE”
EU br.: TSG-GB-0062 – 6.12.2010.
„Ujedinjena Kraljevina”
1. Nazivi koje je potrebno upisati u registar
„Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse”
2. Vrsta proizvoda
Razred 1.6. Voće, povrće i žitarice, u prirodnom stanju ili prerađeni
3. Razlozi za registraciju
3.1. Riječ je o proizvodu:
☒ čiji način proizvodnje, prerada ili sastav odgovara tradicionalnoj praksi za predmetni proizvod odnosno prehrambeni artikl,
☐ koji se proizvodi od sirovinâ ili sastojaka koji se upotrebljavaju tradicionalno.
Biljka „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” (hrvatski naziv: potočarka) uzgaja se prirodno, u tekućoj vodi, primjenom tradicionalne metode komercijalne proizvodnje koja se koristi već više od 200 godina.
3.2. Riječ je o nazivu:
☐ koji se tradicionalno upotrebljava za označivanje određenog proizvoda,
☒ kojim se opisuju tradicionalna svojstva ili specifična svojstva proizvoda.
Nazivi „water-cress” u Ujedinjenoj Kraljevini, „cresson de fontaine” u Francuskoj, „Berros de Agua” u Španjolskoj, „agrião de água” u Portugalu, „waterkers” u Nizozemskoj i „Brunnenkresse” u Njemačkoj za tu su se vrstu iz porodice krstašica koja se uzgaja i bere u tekućoj vodi koristili stoljećima prije početka komercijalne proizvodnje u Europi prije više od 200 godina. Cress je ime biljke, a water atribut.
4. Opis
4.1. Opis proizvoda na koji se odnosi naziv iz točke 1., uključujući njegova glavna fizikalna, kemijska, mikrobiološka i organoleptička svojstva kojima se dokazuje njegov specifičan karakter (članak 7. stavak 2. te uredbe)
Biljka „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse”, znanstvenog naziva Nasturtium officinale, brzorastuća je vodena ili poluvodena trajnica, samonikla u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Aziji, koja pripada među najstarije poznato lisnato povrće u ljudskoj prehrani. Razvrstana je u porodicu Brassicaceae.
Botanički sinonimi naziva Nasturtium officinale su Rorippa nasturtium-aquaticum, Nasturtium nasturtium-aquaticum i Sisymbrium nasturtium-aquaticum L. Oni odražavaju istinsku vodenu prirodu te biljke i način kako raste.
Kao proizvod, potrošačima se nudi u svežnjevima ukupne duljine od približno 15–18 cm s listovima dugima 2–5 cm i u pakiranjima u kojima ima ukupnu duljinu od približno 5–12 cm i listove duge 1–3 cm.
Tradicionalno uzgojen usjev reže se u tekućoj vodi te ima mekane i vlažne ovalne listove glatkog ruba i srednje tamne zelene boje. Stabljike su krhke, malo svjetlije boje i mogu imati adventivno korijenje koje se širi iz čvorova listova na stabljici.
Proizlaze iz okoliša u kojem se biljka uzgaja; na usjevu koji je komercijalno uzgojen u tekućoj izvorskoj vodi razvije se epifitna populacija mikroorganizama za koju je karakterističan visok udio neškodljive bakterije Pseudomonad sp. Biljka se uzgaja u čistoj tekućoj vodi visoke mikrobiološke kvalitete.
|
— |
naizmjenični perasto sastavljeni listovi s 3 do 11 duguljastih do ovalnih liski, koje su sjajne, tamnozelene boje, zaobljene na vrhu i glatkih nenazubljenih ili valovito nazubljenih rubova. Boja se kreće od zelene (heksadecimalni kod 008000) do tamnozelene (heksadecimalni kod 006400), |
|
— |
puzeće ili plutajuće stabljike koje su zeljaste ili mesnate, |
|
— |
glatko vlaknasto korijenje koje omogućuje ukorjenjivanje bilo gdje uzduž potopljenog dijela stabljike, ponajviše na čvorovima, |
|
— |
bijeli cvjetovi s četiri latice širine od 3 do 5 mm u grozdastom cvatu na vrhu i od pazušaka najviših listova. Sitni bijeli i zeleni cvjetovi rastu u skupinama. U prirodnom životnom ciklusu vrijeme cvatnje je početkom ljeta kad se duljina dana približava maksimumu, |
|
— |
za usporedbu, barica (Barbarea Verna, engl. Landcress) ima pojedinačne perasto razdijeljene zelene listove na stabljici, a tijekom cvatnje ima žute cvjetove. |
|
— |
Biljka „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” bogata je glukozinolatima i ima jedinstveno visoku ekspresiju B-feniletil glukozinolata koji oslobađa feniletilizotiocijanat (PEITC) u omjeru 10 mg/100 g svježe tvari. PEITC se oslobađa tijekom žvakanja i zaslužan je za karakterističan rezak okus. Karakterističan papreni okus stvaraju gorušičina ulja svojstvena toj biljci. Stres utječe na razine PEITC-a u biljci. Ako je usjev izložen stresu zbog niske ili visoke temperature ili nedostatka vode, razine PEITC-a koji biljka proizvodi variraju. |
Usporedno ispitivanje biljke „Watercress” i potočarke uzgojene na tlu pokazalo je da „Watercress” ima tamniju/zeleniju boju od potočarke uzgojene na tlu, znatno je paprenijeg okusa i ima mekšu teksturu.
Još jedna organoleptička evaluacija provedena 2009. također je pokazala da potočarka uzgojena na tlu ima blaži i manje papren okus. Zabilježeni su i komentari da uzorak uzgojen u vodi ima tamnije listove i mekšu teksturu.
Ta dva ocjenjivanja pokazala su da su stručno provedenom evaluacijom u oba navrata utvrđene razlike između usjeva uzgojenih u vodi i onih uzgojenih na tlu, a kad su se tražile preferencije, ocjenjivači su biljku „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” smatrali superirornom, i to samo na temelju organoleptičkih svojstava.
Za „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” je karakteristično da nakon kušanja u ustima ostaje okus gorušice; papren, ljut i gorkast.
4.2. Opis metode proizvodnje proizvoda na koji se odnosi naziv iz točke 1. i kojeg se proizvođači moraju držati, uključujući, gdje je to prikladno, prirodu i svojstva upotrijebljenih sirovina ili sastojaka i metodu pripreme proizvoda (članak 7. stavak 2. te uredbe)
„Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” mora se uzgajati i brati u tekućoj vodi. Upotrebljava se sjeme vrste Nasturtium officinale. Sjeme se, međutim, može zasijati na odgovarajućem supstratu u rasadniku i sadnice se zatim mogu presaditi u proizvodne gredice.
Usjev može rasti cijele godine u posebno konstruiranim gredicama gdje je ljeti zaštićen od hladnije temperature vode u odnosu na temperaturu okoline, a zimi ga od hladnoće djelomično štiti tekuća voda iz prirodnih izvora ili bušotina, obično temperature od 10 do 18 °C. Temperature ispod 5 °C uzrokuju fizička oštećenja usjeva, pa je u tim situacijama potrebna neka vrsta zaštite.
Kako bi se dobile razmjerno ujednačene i stabilne razine PEITC-a (a time i razmjerno ujednačen okus), usjev treba stabilne i mirne uvjete za rast u pogledu temperature, vode i gnojiva. Idealan način održavanja temperature je vodeni uzgoj u kojem tijekom cijelog životnog ciklusa biljke postoji stalan dotok tekuće vode, jer tekuća voda za vrućih dana hladi usjev, a tijekom hladnih dana ga zagrijava.
Usporedbe radi, pri uzgoju usjeva na tlu nema regulacije temperature. Tijekom vrućih i sunčanih dana temperatura tla i listova može doseći 40 °C, a za hladnog vremena mrazovi mogu oštetiti lišće. Zbog tih promjenjivih razina stresa biljka će neujednačeno proizvoditi PEITC, pa će i okus varirati.
Kao izvor vode tradicionalno se upotrebljavaju duboki prirodni izvori mineralima bogate vode ili bušotine iz kojih voda prirodno teče ili se crpi. Prihvatljivi su, međutim, i drugi izvori odgovarajuće visoke mikrobiološke kvalitete (cilj: bez E. coli, dopušteno odstupanje 100 cfu/100 ml; bez listerije, dopušteno odstupanje 100 cfu/100 ml; bez Salmonelle i bez STEC-a) i bez površinskog onečišćenja vode. Kvaliteta voda mora biti primjerena za proizvodnju minimalno prerađene hrane, tj. hrane koja se može konzumirati bez kuhanja.
Zemljopisni položaj proizvodnih gredica obično ovisi o položaju izvora vode i ispusta u susjedni potok ili rijeku. Gredice se konstruiraju s nepropusnim stranicama na nagibu od približno 1:300 od točke ulaska vode u gredicu te tako da se spriječi ulazak površinske vode ili oborinske vode s okolnog tla. U tradicionalnom se uzgoju tok ulazne vode regulira i usmjerava u pojedinačne gredice ventilima, slavinama ili jednostavnim otvorima u dovodnom zidu. Suvremenija se uzgajališta grade tako da omogućuju postavljanje tlačnih sustava za dovod vode. Površina gredica ovisi o lokaciji i državi, no tipične su dimenzije 10 x 100 m. Mora se spriječiti sav dotok površinske ili oborinske vode na gredice, a to se postiže jarcima ili nasipima ispred ograde. Ne smije biti nikakvih stalnih muljevitih područja koja bi mogla biti stanište za barskog puža.
Barem jedanput na godinu trebalo bi podići novi usjev od sjemena kako bi se spriječio razvoj virusa, od kojih se neki prenose sjemenom. Sjeme se sije izravno na dno gredica ili, češće, na kompost ili sličan materijal u rasadniku i uzgaja do pojave prvog pravog lista (približno 3–5 cm visine). Za berbu početkom ljeta potrebni su novi usjevi iz sjemena kako bi se izbjeglo prirodno razdoblje cvjetanja koje se događa u to doba godine. U ostalim se mjesecima proizvod može brati s novih izdanaka; riječ je o puštanja da se obrani usjev regenerira u novi. Kad je riječ o usjevu iz sadnica, cilj je uzgojiti između 8 000 i 10 000 biljaka po kvadratnom metru, s gustoćom pri berbi od približno 2 000. Mnogi uzgajivači proizvode vlastito sjeme tako što puste da dio usjeva ode u cvat i stvori sjeme, ali sjeme se može nabaviti i od proizvođača sjemena.
Kako bi se postigle navedene gustoće iznad dna gredice, koje može zadržavati vlagu bogatu hranjivim tvarima što omogućuje brzo ukorjenjivanje i učvršćivanje korijenja, izravno sijanje sjemena ili sadnja sadnica iz rasadnika može se obavljati ručno ili strojno.
Zatim se voda bogata hranjivim tvarima usmjerava tako da struji iznad dna, pa usjev iz nje uzima minerale i elemente u tragovima koji su nužni za rast; kako usjev sazrijeva, protok se pojačava tako da se zadovolje potrebe usjeva.
Kao nadopuna hranjivim tvarima iz vode i podloge na dnu gredice upotrebljavaju se uobičajena poljoprivredna gnojiva s visokim sadržajem fosfata, u količinama koje ovise o potrebama usjeva.
Da bi uzgoj bio tradicionalan, usjev se mora uzgajati u čistoj tekućoj vodi. Potočarka uzgojena na tlu koja je došla na tržište u posljednjih nekoliko godina uzgaja se pod plastikom ili staklom na isti način na koji se može uzgajati salata. Premda se ta metoda proizvodnje potpuno razlikuje od uzgoja u vodi biljke „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse”, potočarka uzgojena na tlu također se naziva „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” jer izgleda slično i može se plasirati kao vodeno uzgojena biljka „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse”. Ona se, međutim, ne proizvodi na isti starinski način, pa nije tradicionalno proizvedeni specijalitet nego tek jedna od mnogobrojnih konvencionalno uzgojenih lisnatih salata.
Biljka „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” reže se za prodaju kad je usjev dug između 10 i 18 cm i prodaje se neoprana u svežnjevima ili oprana u pakiranjima. Tradicionalni proizvod u svežnjevima tipično se sastoji od blijedih stabljika s kojih su skinuti listovi i korijena duljine 5–6 cm, povezanih gumenom vrpcom ili uzicom, iznad kojih listovi duljine od 2 do 5 cm tvore „glavu” svežnja. Pakiranja, popularniji oblik, sadržavaju oprane pojedinačne stabljike biljke „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” koje su općenito manje zrele od onih u svežnjevima, imaju manje listove, veličine od 1 do 3 cm i nisu složene, pa se stabljike, peteljke i listovi isprepliću.
4.3. Opis ključnih elemenata koji određuju tradicionalna svojstva proizvoda (članak 7. stavak 2. e Uredbe)
Tradicionalni karakter biljke „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” utkan je u način njezine proizvodnje i tisućljećima se povezuje s tekućom vodom. Ta se kultura u povijesti oduvijek povezivala s proizvodnjom u vodi, a selekcija i uzgoj nisu je izmijenili u smislu morfologije i okusa. Danas izgleda jednako kao na crtežima iz rimskog doba.
Zapisano je da je Hipokrat, osnivač suvremene medicine, za prvu bolnicu na svijetu, na otoku Kosu, odabrao lokaciju blizu potoka prikladnog za uzgoj te biljke jer ju je smatrao ključnom za liječenje svojih pacijenata. Stari Rimljani također su uzgajali „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” u tekućoj vodi.
Nicholas Culpeper u svojoj knjizi Complete Herbal objavljenoj 1653. opisuje da potočarka „raste u malim potocima tekuće vode”.
Prvi komercijalni uzgoj biljke „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” zabilježen je u Ujedinjenoj Kraljevini 1808. Tijekom 19. stoljeća ta se kultura intenzivno uzgajala u čistim, slobodno-tekućim potocima južne Engleske. Riječ je o metodi komercijalne proizvodnje koja je do danas ostala u biti nepromijenjena, no sama metoda uzgoja biljke „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” u tekućoj vodi potječe iz rimskog doba. Proizvodnju u Francuskoj opisao je 1866. Adophle Chatin riječima „ti su jarci velika uzgajališta potočarke, a ta se kultura već godinama uzgaja na izvorima vode”.
Potkraj 19. stoljeća „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” važan je izvor posla i zarade te se isporučuje u velike sjevernoeuropske gradove. U Ujedinjenoj Kraljevini, primjerice, produljili su željezničku prugu do mjesta Alresford u Hampshireu kako bi na londonske tržnice mogli na tjedan prevesti više od 30 tona potočarke. Ta je parna željeznica obnovljena te je i danas poznata pod nazivom „The Watercress Line”.
Postoji nekoliko filmskih zapisa iz 1930-ih koji prikazuju uzgoj potočarke u tekućoj vodi.
U svim zemljama tradicionalni proizvod „Watercress”/„Cresson de Fontaine”/„Berros de Agua”/„Agrião De Água”/„Waterkers”/„Brunnenkresse” mora biti uzgojen u tekućoj vodi. Čista voda koja izvire iz podzemnih slojeva sadržava sve minerale potrebne za rast, no obično nema dovoljno fosfora. U sjevernoj Europi fosfor je nasreću bio dostupan u fosfatnom gnojivu s produljenim otpuštanjem u obliku bazične troske, nusproizvoda tradicionalne proizvodnje čelika. Gotovo 200 godina ta se kultura uzgajala u čistoj izvorskoj vodi na podlozi kojoj je dodavana bazična troska. Troska je služila kao fosfatno gnojivo i izvor elemenata u tragovima koje biljka nije mogla dobiti iz tekuće vode. Danas se čelik proizvodi na drukčiji način, pa bazična troska više nije dostupna. Zbog toga se u današnje vrijeme upotrebljavaju komercijalna fosfatna gnojiva s produljenim otpuštanjem.
Tradicionalno uzgojena potočarka reže se u tekućoj vodi i karakteriziraju je mekani i vlažni ovalni listovi. Stabljike su krhke i mogu imati adventivno korijenje koje se širi iz čvorova listova na stabljici. Biljka nakon kušanja u ustima ostavlja karakteristični okus gorušice, papren, ljut i gorkast.