Ugovor o međunarodnom povremenom prijevozu putnika običnim i putničkim autobusima () (dalje u tekstu „Interbus Ugovor”) stupio je na snagu 1. siječnja 2003. Europska unija ugovorna je stranka Interbus ugovora ().
Interbus ugovorom trenutačno je obuhvaćen međunarodni povremeni prijevoz putnika običnim i putničkim autobusima.
Vijeće je 5. prosinca 2014. () ovlastilo Komisiju da, u ime Europske unije, započne pregovore radi proširenja područja primjene Interbus ugovora na linijski i posebni linijski prijevoz putnika običnim i putničkim autobusima. U okviru tog ovlaštenja Vijeća Komisija je dogovorila protokol kojim se mogućnost pristupanja Interbus ugovoru proširuje na Kraljevinu Maroko.
Na temelju prijedloga Komisije Vijeće je 16. srpnja 2018. () donijelo odluku o potpisivanju obaju protokola.
Člankom 20. stavkom 1. Protokola uz Ugovor o međunarodnom povremenom prijevozu putnika običnim i putničkim autobusima (Interbus ugovor) u vezi s međunarodnim linijskim i posebnim linijskim prijevozom putnika običnim i putničkim autobusima (dalje u tekstu „Protokol o linijskim i posebnim linijskim uslugama”) i člankom 2. Protokola o izmjeni Ugovora o međunarodnom povremenom prijevozu putnika običnim i putničkim autobusima (Interbus ugovor) proširenjem mogućnosti pristupanja na Kraljevinu Maroko (dalje u tekstu „Protokol o Kraljevini Maroko”) utvrđuje se sljedeće: „Ovaj Protokol otvoren je za potpisivanje u Bruxellesu od 16.7.2018. do 16.4.2019. u Glavnom tajništvu Vijeća Europske Unije, koje djeluje kao depozitar ovog Protokola.”.
Do isteka razdoblja za potpisivanje, tj. 16. travnja 2019., samo je jedna ugovorna stranka Interbus ugovora potpisala Protokol o linijskim i posebnim linijskim uslugama, a četiri ugovorne stanke Interbus ugovora potpisale su Protokol o Kraljevini Maroko.
Prema Protokolu o linijskim i posebnim linijskim uslugama, u pogledu stupanja na snagu, odnosne se odredbe Interbus ugovora, konkretno njegovi članci 27. i 28., primjenjuju mutatis mutandis. Prema tim odredbama potpisnice Ugovor odobravaju ili ratificiraju u skladu s vlastitim postupcima, a on u ugovornim strankama koje su ga odobrile ili ratificirale stupa na snagu kad ga odobre ili ratificiraju četiri ugovorne stranke, uključujući EU. Iz upućivanja na potpisnice slijedi da najmanje četiri ugovorne stranke moraju potpisati i, posljedično, odobriti ili ratificirati Protokol o linijskim i posebnim linijskim uslugama kako bi on stupio na snagu. Kao što je navedeno, samo je Unija potpisala Protokol o linijskim i posebnim linijskim uslugama prije isteka razdoblja tijekom kojeg je bio otvoren za potpisivanje.
S druge strane, Protokolom o Kraljevini Maroko predviđeno je da će ga potpisnice potpisati, odobriti ili ratificirati u skladu sa svojim postupcima. Međutim, njime se ne predviđa pristupanje država potpisnica koje ga nisu potpisale i odobrile ili ratificirale. Kao što je navedeno, prije isteka razdoblja tijekom kojeg je bio otvoren za potpisivanje Protokol o Kraljevini Maroko nisu potpisale sve ugovorne stranke Interbus ugovora.
S obzirom na navedeno, osim ako se razdoblje tijekom kojeg su protokoli otvoreni za potpisivanje produlji ili ukine, druge ugovorne stranke Interbus ugovora ne mogu ih potpisati niti, posljedično, odobriti ili ratificirati i postati ugovorne stranke protokolâ. To bi imalo ozbiljne posljedice: Protokol o linijskim i posebnim linijskim uslugama ne bi mogao stupiti na snagu jer je za to potrebna ratifikacija četiriju potpisnica, dok bi Protokol o Kraljevini Maroko, koji potpišu i odobre ili ratificiraju četiri ugovorne stranke Interbus ugovora, mogao stupiti na snagu, ali bi obuhvaćao samo četiri od osam trenutačnih ugovornih stranaka, što bi upravljanje čitavim Interbus ugovorom učinilo nerazumno složenim i praktički onemogućilo stupanje Kraljevine Maroko u ugovorni odnos sa svim ugovornim strankama Interbus ugovora.
Nadalje, ako Kraljevima Maroko pristupi Interbus ugovoru prije nego što sve njegove trenutačne ugovorne stranke ratificiraju Protokol o Kraljevini Maroko, u praksi bi to dovelo do stvaranja novog, manjeg Interbus ugovora u okviru glavnog ugovora (jedan bi ugovor bio između Kraljevine Maroko i ugovornih stranaka za koje je Protokol stupio na snagu, a drugi s trenutačnih osam ugovornih stranaka bez Kraljevine Maroko). Takav aranžman nije predviđen Interbus ugovorom te bi upravljanje njime u praksi učinio nemogućim. Stoga bi bilo primjereno izmijeniti članak 4. Protokola o Kraljevini Maroko tako da Protokol stupa na snagu tek nakon što ga sve ugovorne stranke odobre ili ratificiraju.
Budući da je u međuvremenu jedna ugovorna stranka Interbus ugovora, Republika Sjeverna Makedonija, promijenila službeno ime, moglo bi biti primjereno izmijeniti i ta dva protokola kako bi se na tu ugovornu stranku upućivalo njezinim novim imenom.
Izmjena protokola ne bi trebala utjecati na važenje postojećih potpisa.