Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Nitko ne smije biti zapostavljen pri provedbi Programa održivog razvoja do 2030.”

(samoinicijativno mišljenje)

(2020/C 47/05)

Izvjestitelj: Peter SCHMIDT

Suizvjestitelj: Lutz RIBBE

Odluka Plenarne skupštine:	21.2.2019.
Pravni temelj:	pravilo 32. stavak 2. Poslovnika (samoinicijativno mišljenje)
Nadležne stručne skupine:	Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i zaštitu okoliša Stručna skupina za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	31.10.2019.
Plenarno zasjedanje br.:	547
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	159/21/16

1. Zaključci i preporuke

1.1.

Ciljevi održivog razvoja UN-a otvaraju put boljoj i održivijoj budućnosti za sve. U središtu ciljeva održivog razvoja nalazi se obveza „da se nikoga ne zapostavi te da se prvo obuhvate oni koji su najzapostavljeniji” pri prelasku na održiv i otporan put, a smatra se da nijedan cilj nije ostvaren sve dok nije ostvaren za sve.

1.2.

EGSO smatra da je socijalna pitanja potrebno rješavati u potpunoj sinergiji s okolišnim i gospodarskim pitanjima. Provedba ciljeva održivog razvoja u EU-u iziskuje da se socijalna dimenzija održivosti povezuje s gospodarskom i okolišnom, što bi dovelo do sustavne promjene i okončalo ograničeno razmišljanje koje prevladava u trenutačnim strategijama EU-a. Vrijednost utvrđivanja mjera i politika kroz višedimenzionalnu perspektivu Programa do 2030. neosporna je. Rješavanje socijalnog pitanja bit će apsolutno ključno pri provedbi tog programa.

1.3.

U usporedbi s okolišnom ili gospodarskom dimenzijom, socijalna pitanja i regionalna kohezija dosad su uglavnom bili odvojena područja politike, a ne istinske sastavnice politike održivosti. Socijalnu dimenziju sveobuhvatne politike održivosti ne definira samo činjenica da se njome dodatno razvijaju tradicionalne socijalne politike (kao što su bolje socijalne naknade), nego i činjenica da u većoj mjeri pridonosi pravdi i sudjelovanju u gospodarstvu u korist ljudi i regija.

1.4.

Prelazak na održivo, ugljično neutralno i resursno učinkovito gospodarstvo iziskuje korjenite promjene u našem društvu i gospodarstvu. Te će promjene sa sobom donijeti prilike, ali i rizike. „Nitko ne smije biti zapostavljen” znači da svi članovi društva, a osobito oni najzapostavljeniji, imaju stvarnu mogućnost iskorištavanja prilika i da su dobro pripremljeni za suočavanje s rizicima. To iziskuje aktivnu politiku. U tom je kontekstu potrebno posvetiti posebnu pozornost najranjivijim skupinama u društvu te regijama i državnim područjima u najnepovoljnijem položaju.

1.5.

„Nitko ne smije biti zapostavljen” osobito se odnosi na osnaživanje što većeg broja ljudi kako bi imali pozitivnu ulogu kao aktivni građani, osiguravanje maksimalnog pristupa ulaganjima, novim načinima života, obrascima potrošnje i održivoj tehnologiji svim ljudima, skupinama i regijama u postupku prelaska. Prelazak na održivost ne može i ne smije biti nametnut „odozgo”. On će biti uspješan samo ako se temelji na širokoj potpori i aktivnom sudjelovanju svih.

1.6.

Kako bi se proveli ciljevi održivog razvoja i kako nitko ne bi bio zapostavljen, EGSO poziva Europsku komisiju, Parlament, Vijeće i države članice da:

—

uvedu europski zeleni i socijalni pakt, čiji bi glavni cilj bilo povećanje dobrobiti građana te koji bi bio dio sveobuhvatne „strategije EU-a za održivi razvoj do 2050.” koja podrazumijeva istinski odmak od prekomjerne uporabe prirodnih resursa. EGSO izražava zadovoljstvo zbog toga što nova Komisija namjerava pokrenuti europski zeleni pakt, no ustraje u tome da bi on trebao obuhvaćati socijalne dimenzije;

—	provedu sustavnu procjenu mogućih negativnih i pozitivnih učinaka koje bi prelazak imao na stanovništvo Europe (osobito siromašne i ranjive skupine) i strukturno slabe regije te da bolje razumiju međugeneracijske pokretače održivosti i nejednakosti;

—	uspostave odgovarajuće upravljačke strukture i alate za provedbu ciljeva održivog razvoja i zelenog i socijalnog pakta, npr. s pomoću europskog semestra, bolje regulacije i VFO-a, uključujući kohezijske i socijalne fondove u cilju pokretanja preobrazbe;

—

razviju šire shvaćanje pojma „pravedan prelazak” (koji nadilazi pitanje ugljena) te u cijelosti provedu europski socijalni stup kao potporu tom prelasku, istodobno potičući reforme sustavâ preraspodjele (prilagođeno oporezivanje, socijalna zaštita i održiva i socijalna ulaganja) i ravnotežu između poslovnog i privatnog života te rodnu ravnopravnost;

—	osiguraju jednak pristup kao i jednake mogućnosti u pogledu odgovarajućeg obrazovanja i osposobljavanja za sve;

—	svladaju prepreke aktivnom sudjelovanju građana koji nemaju potreban financijski i društveni kapital, potrebno znanje i informacije i pristup mogućnostima;

—	uvedu politike koje koriste građanima i kojima se štiti okoliš, npr. planovi u području onečišćenja zraka u kojima se prednost daje ranjivim skupinama, politike zelenih socijalnih stanova itd.;

—	promiču socijalnu ekonomiju i ekonomiju suradnje u okviru prelaska na održivost (npr. vještine, kružno gospodarstvo, energetska tranzicija, poticanje zadruga);

—	pružaju potporu MSP-ovima u postizanju uspješnog prelaska i održive konkurentnosti osiguravanjem boljeg pristupa vještinama, financiranju, inovacijama i tehnologiji;

—	potiču otvaranje kvalitetnih radnih mjesta;

—	osmisle strategiju kojom bi se zajamčilo da ne samo gradovi, nego i ruralne zajednice postanu uključiviji, otporniji i održiviji;

—	jačaju zaštitu klime i prilagodbu klimatskim promjenama u Europi u okviru borbe protiv dezertifikacije te riješe problem nestašice vode i depopulacije;

—	daju mladima i budućim generacijama značajnu priliku za izražavanje mišljenja i uzmu ih u obzir pri donošenju odluka u području održivosti;

—	promiču održivu trgovinsku politiku, u kojoj se internaliziraju pozitivni i negativni vanjski socijalni i okolišni učinci trgovine.

2. Uvod

2.1.

Socijalnu dimenziju održivosti predugo se zanemarivalo, i na globalnoj razini i razini EU-a. U usporedbi s okolišnom i gospodarskom dimenzijom, socijalna pitanja i regionalna kohezija dosad su uglavnom bili odvojena područja politike, a ne istinske sastavnice politike održivosti, dok su istodobno u Europi i dalje rasprostranjene socijalne nejednakosti i regionalne neravnoteže koje se negdje i pogoršavaju. Dosad se u okviru politika uistinu zapostavljalo ljude, skupine i regije, pri čemu se nije poštovalo granice planeta, ali ni osnovne socijalne potrebe velikih dijelova stanovništva EU-a. EU se često smatra odgovornim za jaz između obećanja u okviru kohezijske i socijalne politike i stvarne situacije.

2.2.

Sve veće pozitivne i negativne poveznice među gospodarskim, socijalnim i okolišnim izazovima ne mogu se i ne smiju zanemarivati. Nedavni prosvjedi diljem Europe ne trebaju se smatrati znakom potpunog odbijanja reformi u široj javnosti. Oni su zapravo izraz straha mnogih koji su već nezadovoljni svojom trenutačnom situacijom, a ujedno se boje da će nužne promjene koje ih očekuju, na primjer u pogledu prelaska na ugljično neutralno gospodarstvo, ponovno biti na njihovu štetu.

2.3.

Stoga je u okviru nove politike održivog razvoja potrebno analizirati nedostatke postojećih neodrživih politika, što bi trebalo dovesti do novog zelenog i socijalnog pakta u kojemu se praktičnim rješenjima smisleno otklanjaju bojazni ljudi. Pravedna raspodjela opterećenja i koristi prvi je korak u postizanju najšire prihvaćenosti društvenih mjera u javnosti i potpore tim mjerama. Pozitivnim sudjelovanjem građana u prelasku smanjit će se rizik od još većeg nezadovoljstva, protivljenja ili političke rezignacije, primjerice što se tiče osoba koje se suzdržavaju od odlaska na izbore. Nema sumnje da nedostatak sudjelovanja doprinosi pomaku prema ekstremizmu, populizmu, rasizmu i nacionalizmu u našem društvu, što je trenutačno vidljivo u mnogim državama članicama EU-a.

2.4.

Ekološku krizu ne možemo riješiti dok se ne riješi pitanje socijalne dimenzije, a isto vrijedi i obrnuto. Potrebna nam je društvena rasprava kako bismo prihvatili da socijalna dimenzija mora imati barem jednaku važnost kao gospodarska i okolišna.

2.5.

Odbor ponavlja da nastojanje „da nitko ne bude zapostavljen” ne smije i ne može biti usmjereno samo na određena pitanja koja izazivaju zabrinutost pojedinaca i njihovu ekonomsku situaciju i okolnosti (1). Tu je riječ i o „zapostavljenim” kućanstvima, zajednicama, regijama, sektorima i manjinama koji se osjećaju napušteno, primjerice kad se ukinu ili pogoršaju javne usluge ili kad ni osnovne usluge nisu dostupne ili pristupačne (nije u pitanju samo novac). To nastojanje počinje fizičkom infrastrukturom (promet, telekomunikacije i internet), a zatim zahvaća obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb, aktivnosti u slobodno vrijeme te administrativne usluge, tijela za izvršavanje zakonodavstva, policiju itd.

2.6.

Nastojanje „da nitko ne bude zapostavljen” obuhvaća ponovno jačanje položaja ljudi kao aktivnih građana, postizanje maksimalne transparentnosti i uključivanje ljudi, skupina i regija u postupak prelaska.

2.7.

Ono se nadalje širi na buduće generacije, u skladu s definicijom održivog razvoja utvrđenom u izvješću Svjetske komisije za okoliš i razvoj (2). EGSO smatra da se u postojećem europskom okviru politike i gospodarstvu zakidaju mlade i buduće generacije te pozdravlja činjenicu da sada osobito mladi jasno izražavaju svoje zabrinutosti, npr. kroz pokret Fridays for Future.

2.8.

Potrebno je potaknuti ljude da se bez straha suoče s nadolazećim postupkom preobrazbe, dok politički vođe na svim razinama moraju oživjeti načelo „nitko ne smije biti zapostavljen”. Preobrazba podrazumijeva promjene, što nipošto ne znači da će tijekom prelaska na održivost svi biti na dobitku. Stoga je pogrešno i nerazumno govoriti samo o situacijama dvostrukog ili čak trostrukog dobitka. Društvo će ostvariti koristi u cjelini, ali troškovi i koristi neće se jednako raspodijeliti bez intervencija u okviru politike kako bi se zajamčilo da nitko ne bude zapostavljen.

3. Zabrinjavajući trendovi u području socijalnih i okolišnih nejednakosti u Europi

3.1.

Europa ima vrlo visok stupanj ljudskog razvoja, a očekivani životni vijek njezinih građana među najvećima je na svijetu. Međutim, Europa treba prijeći još dug put kako bi ostvarila socijalnu dimenziju ciljeva održivog razvoja. Najnoviji dostupni podaci Eurostata pokazuju (3) da je 2018. godine 109,2 milijuna ljudi, odnosno 21,7 % stanovništva EU-a, bilo izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Najugroženija su djeca i pripadnici manjinskih skupina. Teška materijalna oskudica, apsolutna mjera siromaštva, smanjila se od 2008. s 8,5 % na 5,8 % stanovništva EU-a 2018. (4), ali je i dalje daleko od cilja strategije Europa 2020.

3.2.

Postotak zaposlenih žena iznosi samo 67,5 % (5) u usporedbi sa 73 % muškaraca (pritom je zaposleno samo 55 % žena koje imaju troje ili više djece, u usporedbi s 85 % muškaraca) (6); 32 % žena zaposleno je na pola radnog vremena (7) u usporedbi sa samo 8 % muškaraca. U EU-u je 2017. bruto zarada po satu za žene iznosila u prosjeku 16 % manje nego za muškarce zbog kombinacije stereotipa, segregacije u obrazovanju i na tržištu rada, činjenice da se na rukovodećim i nadzornim položajima većinom nalaze muškarci, duljih razdoblja izvan tržišta rada, neplaćenih obveza skrbi i diskriminacije u plaćama (8). Nedostatak institucionalizirane skrbi (za djecu) i dalje je glavni razlog zbog kojeg žene nisu dio radne snage. Svaka treća neaktivna žena (31,7 %) kao razlog neaktivnosti navela je obveze skrbi, u usporedbi sa samo 4,6 % neaktivnih muškaraca. Razlika u plaći između spolova povećava se tijekom karijere i života, što dovodi do zapanjujuće razlike u mirovini između spolova od 39 %, dok je razlika između spolova u smislu siromaštva najveća u najstarijoj dobnoj skupini (65 godina ili više) (9).

3.3.

Nejednakost u raspodjeli bogatstva još je veća: 10 % najbogatijih kućanstava posjeduje 50 % ukupnog bogatstva, dok 40 % najsiromašnijih posjeduje malo više od 3 % (10). Udio dohotka 40 % najsiromašnijeg stanovništva izražen kao ukupni ekvivalentni raspoloživi dohodak stabilizirao se na niskoj razini, a 2017. iznosio je 21,1 % (Eurostat, ciljevi održivog razvoja 2019.). U EU-u su prisutne i znatne nejednakosti u raspodjeli dohotka: 2016. godine 20 % najbogatijeg stanovništva (s najvećim dohotkom) ostvarilo je 5,2 puta više dohotka od 20 % najsiromašnijeg stanovništva (11).

3.4.

Siromašni su postali siromašniji: dubina, odnosno ozbiljnost siromaštva (tj. koliko se dohodak ljudi izloženih riziku od siromaštva nalazi ispod granice rizika od siromaštva) u EU-u u cjelini u 2016. godini iznosila je 25 %: to znači da se polovica ljudi koji žive ispod granice siromaštva nalazila najmanje 25 % ispod relevantnog praga rizika od siromaštva (12).

3.5.

Prema (djelomičnim) dostupnim podacima, kućanstva s niskim prihodima obično žive u manje zdravom okruženju od kućanstava s višim prihodima i u ranjivom su položaju koji proizlazi iz više izvora. Siromašnija kućanstva usto se suočavaju s većim izazovima u pogledu cjenovne pristupačnosti energije i mobilnosti (13). Među europskim građanima nema jednakosti kad je riječ o izloženosti onečišćenju i ostalim opasnostima za okoliš (14).

3.6.

Dok su se gospodarske nejednakosti među zemljama EU-a s vremenom smanjile, još uvijek postoje velike razlike među državama članicama (15) s obzirom na to da rizik od siromaštva varira između 32,8 % (Bugarska) i 12,2 % (Češka) (16). Kad je riječ o raspoloživom dohotku kućanstava u EU-u, razlika je 25,8 %, pri čemu su razine više u sjevernim i zapadnim, a niže u istočnim i južnim zemljama. Među državama članicama postoje znatne razlike i kad je riječ o stopama nezaposlenosti i pojavnosti teške materijalne oskudice (17). Ugroženo je ukupno 64,9 % nezaposlenog stanovništva EU-a, od 81,8 % u Njemačkoj do 51,5 % u Poljskoj (18).

3.7.

Nejednakosti su rezultat naše postojeće gospodarske situacije. Teorija kapanja (engl. trickle-down theory) u skladu s kojom bi svi akteri ostvarili jednaku korist od rasta ne odražava stvarno stanje u Europi: nisu svi ostvarili jednake koristi od europskog rasta. Kućanstva s višim dohotkom ostvaruju mnogo veće koristi nego 40 % najsiromašnijeg stanovništva. Mnogi se teško nose sa situacijom, dok sasvim mali dio ostvaruje koristi od većine bogatstva čijem stvaranju svi pridonosimo.

4. Različiti učinci prelaska na održivost

4.1.

Prelazak na održivost ne podrazumijeva samo potrebu za obzirnijim i odgovornijim postupanjem prema našim prirodnim resursima, tu je i sve više dokaza gospodarskog potencijala. Globalno tržište niskougljičnih dobara i usluga već ubrzano raste. Neka radna mjesta koja se otvaraju u niskougljičnom gospodarstvu nalaze se u regijama i sektorima u koje se desetljećima nedovoljno ulagalo. Gospodarstvo koje je više kružno pridonijet će učinkovitosti resursa, smanjenju negativnih učinaka na okoliš i povećanju zaposlenosti, među ostalim premještanjem aktivnosti natrag u Europu i države članice, uključujući regije u nepovoljnom položaju. U nedavno provedenoj studiji procjenjuje se da će se neto zaposlenost povećati za otprilike 650 000–700 000 radnih mjesta do 2030. kao rezultat politika kružnoga gospodarstva (19). Potrebno je zajamčiti da svi imaju pristup tim radnim mjestima i da su ona visokokvalitetna. Očekuje se da će se do 2030. kao posljedica prelaska na klimatski neutralno gospodarstvo otvoriti dodatnih 1,2 milijuna radnih mjesta u EU-u, uz 12 milijuna očekivanih novih radnih mjesta. Prelazak bi mogao ublažiti trenutačnu polarizaciju radnih mjesta koja proizlazi iz automatizacije i digitalizacije, i to tako što će se otvoriti i radna mjesta sa srednjim prihodima za srednjekvalificirane radnike, osobito u građevinarstvu i proizvodnji (20). To će utjecati na sve sektore, a mnogo veći poremećaji očekuju se u automobilskoj industriji i poljoprivredi.

4.2

Unatoč tomu, i dalje svjedočimo golemom narušavanju tržišnog natjecanja jer se u postojećem okviru našeg tržišnog gospodarstva ne izbjegavaju rasipanje, zagađenje i uništavanje prirodnih resursa. To narušavanje ne šteti samo okolišu, nego ujedno sprječava brzo iskorištavanje novih i održivih gospodarskih mogućnosti. Prisutno je i u Europi i na međunarodnoj razini. U okviru politike unutarnjeg tržišta i trgovinske politike ne smije biti konkurentskih prednosti koje nastaju zbog neodgovornog ponašanja kad je u pitanju dobrobit ljudi ili otimanja prirodnih resursa. EGSO stoga pozdravlja činjenicu da je nova predsjednica Europske komisije pozvala na, primjerice, uvođenje poreza povezanog s porezom na ugljik na granici, pod uvjetom da je taj program osmišljen tako da se ubrza prelazak na održivost i postigne veća socijalna pravda. Kao pouzdano dugoročno rješenje, EGSO smatra da je važno da EU teži globalnom određivanju cijena ugljika.

4.3.

Porezni sustavi u državama članicama EU-a problematični su jer se uvelike oslanjaju na oporezivanje rada. Štoviše, porezi za zaštitu okoliša činili su samo 6,3 % ukupnih poreznih prihoda 2016., dok je oporezivanje rada činilo 49,8 %. Sveobuhvatnim pristupom poreznoj reformi, u skladu s ciljevima održivog razvoja, pozornost bi se s oporezivanja rada mogla preusmjeriti na poreze na prekomjerno bogatstvo, potrošnju, onečišćenje ili digitalizaciju (21). U okviru tog prelaska bilo bi potrebno uzeti u obzir sve veću nejednakost dohotka u Europi te korelaciju između razina dohotka i ugljičnog otiska. Poreze za zaštitu okoliša potrebno je osmisliti tako da se njima zajamči promjena ponašanja najvećih potrošača, uz istodobno smanjenje negativnih učinaka na nejednakost dohotka i imovine. Na primjer, ukidanje subvencija za fosilne izvore energije, određivanje cijena CO2 i raspodjela prihoda od tih aktivnosti za razvoj javnog prijevoza mogu pozitivno utjecati na nejednakost dohotka i socijalne rezultate.

4.4.

EU će moći vjerodostojno djelovati kao globalni predvodnik u području održivosti samo ako Europa ispuni svoju zadaću u tom pogledu. To je jednim dijelom preduvjet za ostvarivanje koristi od brzorastućih budućih tržišta, npr. u području kružnoga gospodarstva, zelene tehnologije, bioinženjerstva i održivog financiranja. Istodobno, predanost održivosti na globalnoj razini pridonosi ostvarenju ciljeva politike EU-a u drugim područjima (kao što su otklanjanje uzroka migracija, pravedna globalna trgovina i smanjenje ovisnosti o zemljama bogatima naftom sa stajališta vanjske politike).

4.5.

No prelazak na održivost iziskuje znatna javna i privatna ulaganja ili visoku potrošnju trajnih potrošačkih dobara, što će se dugoročno isplatiti na razini kućanstva, poduzeća te općine, regije i zemlje. Ključno pitanje za socijalnu održivost glasi: tko može ulagati ili trošiti taj novac? Tim se pitanjem određuje tko će iskoristiti utvrđene gospodarske prednosti, a tko neće. Socijalna održivost ugrožena je ako:

—	ulagati mogu samo velika poduzeća, a MSP-ovi ne,

—	novoosnovana poduzeća nemaju pristup budućim tržištima održivoga gospodarstva,

—	samo javni sektor u prosperitetnim regijama raspolaže proračunom koji omogućuje prilagodbu infrastrukture održivosti, za razliku od javnog sektora u strukturno slabim regijama,

—

no najvažnije, osobe s nižim dohotkom i oskudnim financijskim sredstvima, slabijeg obrazovanja i s manje znanja, koje imaju manju mogućnost da im banke odobre financiranje, s manjim društvenim kapitalom i manje pouzdanja nemaju ili ne uočavaju stvarne mogućnosti ulaganja ili promjene svojih obrazaca potrošnje kako bi ih prilagodile održivosti. U takvom scenariju samo oni koji su već u povoljnom položaju ostvaruju koristi od prelaska na održivost. U tom bi se slučaju povećale socijalne nejednakosti i nepravde, kao i regionalne razlike.

4.6.

Socijalnu održivost ne definira činjenica da se njome dodatno razvijaju tradicionalne socijalne politike (kao što su bolje socijalne naknade), već da li to pruža jednake mogućnosti sudjelovanja u gospodarstvu. Stoga se MSP-ovima, novoosnovanim poduzećima, javnom sektoru u strukturno slabim regijama i ponajprije svim građanima (osobito onim najranjivijima) mora omogućiti aktivno sudjelovanje u prelasku na održivost. U tom je kontekstu potrebno uzeti u obzir dodatne čimbenike kao što su spol, pojedinačni kapaciteti i dob jer bi oni mogli produbiti postojeće nejednakosti u Europi.

4.7.

Potrebno je uzeti u obzir i teritorijalni učinak prelaska. U svijetu će do 2050. u gradovima živjeti 67 % ljudi. Kad je riječ o Europi, očekuje se da će stopa urbanizacije dosegnuti 80 %. Ne predstavljaju svi građani jednako opterećenje za okoliš, te bi se to na odgovarajući način trebalo odražavati u razvoju politike. Na primjer, građani Londona proizvode malo više od polovice prosječnih emisija u Ujedinjenoj Kraljevini (22). No istodobno ruralno stanovništvo često ima važnu ulogu u pružanju i održavanju usluga ekosustava. Stoga se ne smije zaboraviti ruralne regije i manje gradove, kao ni najudaljenije regije EU-a te je i njih potrebno uključiti u prelazak.

5. Strateška područja djelovanja – na putu prema rješenjima

5.1.

Uobičajen pristup u okviru politike održivog razvoja jest iskoristiti gospodarske poticaje kako bi se potaknulo poželjno ponašanje u vezi s okolišem i/ili kazniti ponašanje kojime se šteti okolišu. Na primjer, u kontekstu određivanja cijena CO2 u načelu se smatra da bi tržišna cijena trebala odražavati troškove emisija CO2. Taj se pristup može generalizirati za sve vanjske učinke na prirodni okoliš koje je potrebno uzeti u obzir pri internalizaciji cijena. Pristup internalizacije vanjskih učinaka popularan je jer obećava visoku djelotvornost i učinkovitost i kompatibilan je s osnovnim konceptom tržišnoga gospodarstva.

5.2.

Srećom, Europska komisija počela je ozbiljnije shvaćati pristup internalizacije vanjskih učinaka, priznajući primjerice da je obnovljiva energija u nepovoljnom položaju sve dok se vanjski troškovi fosilnih resursa u cijelosti ne odražavaju u tržišnoj cijeni (23) ili pokušavajući uvesti načelo „onečišćivač plaća” (24) u prometni sektor. Ti pristupi spajaju okolišnu i gospodarsku dimenziju održivosti, no ne obuhvaćaju socijalnu dimenziju. Svim društvenim skupinama i dionicima moramo osigurati okvir u kojemu im se pruža pravedna prilika za održivu proizvodnju i potrošnju. U suprotnome će MSP-ovi izgubiti konkurentnost, strukturno slabe regije još će više oslabjeti, a osobe u socijalno ili individualno nepovoljnom položaju imat će još manje prilika za sudjelovanje u društvenom blagostanju.

5.3.

Stoga nije dovoljna strategija održivosti koja se isključivo oslanja na tržište na kojemu su u idealnom slučaju svi vanjski učinci internalizirani jer se njome ne ostvaruju automatski održivi rezultati za društvo. Uz internalizaciju vanjskih učinaka potreban je širi pristup u okviru politike kojom se također potiče socijalna održivost. Potrebno je ukloniti postojeće prepreke sudjelovanju pojedinaca, društvenih skupina, zadruga, određenih poduzeća i javnog sektora u održivom razvoju.

5.4.

Prelazak na održivost bit će osobito ključan u određenim sektorima kao što su hrana, promet, stanovanje i energija. Konkretnije, to potvrđuju tri primjera iz energetskog sektora:

—

povećanjem cijene CO2 povećava se cijena električne energije, osim ako se ona u cijelosti ne proizvodi bez CO2. To pridonosi privlačnosti samoopskrbe električnom energijom iz obnovljivih izvora, kao što je solarna energija (čija će se uporaba u budućnosti povećati skladištenjem električne energije). Proizvodnja-potrošnja (engl. prosuming) ima smisla sa stajališta okolišne i gospodarske održivosti. Međutim, osobe koje žive u vlastitim domovima ili upravljaju većim poduzećima i imaju u vlasništvu dovoljno velike (krovne) površine imaju mnogo veće šanse za ostvarivanje koristi od proizvodnje-potrošnje. S druge strane, za najmoprimce ili mala obrtnička poduzeća bit će teže ili čak objektivno nemoguće da postanu proizvođači-potrošači. Stoga električna energija za njih postaje sve skuplja, dok oni koji sudjeluju u samoopskrbi mogu uštedjeti novac i isplatiti svoja ulaganja te istodobno u određenim okolnostima dobiti čak i novac poreznih obveznika. To povećava socijalnu nejednakost i nepovoljan konkurentski položaj malih poduzeća. Vrlo slični problemi pojavljuju se i u sektoru grijanja.

—

Veća cijena CO2 znači i skuplja fosilna goriva. Drugim riječima, troškovi kupnje električnog automobila brže se nadoknađuju. Međutim, to zahtijeva financijsku likvidnost ili barem kreditnu sposobnost. Pojedinci, ili čak mala poduzeća, koji ne ispunjavaju te uvjete ne mogu kupiti električni automobil i stoga moraju snositi veću cijenu benzina. Druga opcija, barem u velikim gradovima, jest javni prijevoz ili vožnja bicikla. No u mnogim ruralnim područjima to nije realna alternativa. Iz toga proizlazi da se u tom pogledu jednostavno ne suočavamo s problemima kao što su oni u području električne energije ili grijanja; regionalna kohezija također je pod dodatnim pritiskom.

—

Naposljetku, najbolji način za djelotvorno poticanje razvoja kružnoga gospodarstva vjerojatno je veća cijena potrošnje sirovina, npr. upravljanje cijenom s pomoću PDV-a. Međutim, dionici u industrijskom i trgovačkom sektoru izbjegavaju upotrebu i recikliranje sirovina, što često iziskuje prethodna ulaganja u opremu i tehnologiju, a to bi ponovno koristilo velikim poduzećima, a štetilo MSP-ovima.

5.5.

Ti primjeri pokazuju da će socijalna održivost biti ugrožena ako to bude jedini pristup, bez obzira na to koliko je opravdano poticati obnovljivu energiju, elektromobilnost i kružno gospodarstvo povećanjem troškova emisija ili sirovina. Socijalnu održivost potrebno je poduprijeti inicijativama koje se posebno odnose na situaciju sudionika na tržištu u nepovoljnom položaju i kojima se tim sudionicima barem nadoknađuje njihov nepovoljan položaj. Međutim, samo nadoknađivanje često nije dovoljno kako bi se postigao napredak u pogledu socijalne održivosti. U nekim područjima oni u najnepovoljnijem položaju zapravo moraju imati bolje prilike od ostalih.

5.6.

U tom kontekstu sudjelovanje u, primjerice, energetskoj tranziciji ovisi i o obrazovanju i znanju o mogućim mjerama, stoga je ključno pomoći ljudima da povećaju povjerenje u aktivnosti koje vode do većeg sudjelovanja u održivom razvoju. Bez toga prepreke koje proizlaze iz administrativnih postupaka i birokracije mogu biti još teže. Potrebno je obratiti pozornost i na promjenu infrastrukture.

5.7.

Još jedno strateško područje djelovanja obuhvaća kvalifikacije, obrazovanje, smjernice i pomoć. Prelazak na klimatski neutralno gospodarstvo znatno će utjecati na potrebe za vještinama. Hitno su potrebna ulaganja u ljudski kapital (obrazovanje, osposobljavanje, cjeloživotno učenje) kako bi sadašnje i buduće generacije stekle potrebne vještine u području zelenih i digitalnih tehnologija. Škole i sveučilišta trebaju imati posebne nastavne planove za održivi razvoj kako bi se promicalo i učenje kroz rad u kojem se odražava stanje na tržištima rada. Ulaganje u prekvalifikacije i stjecanje dodatnih vještina stanovništva važno je kako nitko ne bi bio zapostavljen.

5.8.

Socijalni transferi (npr. financirani „progresivnim oporezivanjem” i inovativnim porezima kao što je porez na financijske transakcije) jednako su važni. Zbog promjene naravi rada izazvane tehnološkim promjenama pitanje novih naknada, kao što je primjeren dohodak za sve, postat će ključna tema rasprave u sljedećem razdoblju, a u njoj će u cijelosti sudjelovati socijalni partneri. Bit će važno osigurati da su te naknade osmišljene tako da pridonose održivosti, a ne da je sprječavaju.

5.9.

U okviru socijalne politike zanemaruju se izazovi povezani s okolišem. Na primjer, Europskim socijalnim fondom nisu obuhvaćene klimatske promjene, a procjenjuje se da je samo 7 % sredstava namijenjeno postizanju niskougljičnog i klimatski otpornog gospodarstva s pomoću reforme sustava obrazovanja i osposobljavanja, prilagodbe vještina i kvalifikacija, usavršavanja radne snage i otvaranja novih radnih mjesta (25). Nadalje, neusklađenost okvira politike znači da u raspravi nedostaju kompromisi, sinergije i potreba za popratnim mjerama ili da ih je teško procijeniti zbog nedostatka prilagođenih podataka, alata ili postupaka.

5.10.

Konkretnije, kako bi se olakšalo preusmjeravanje paradigme s ex post naknada i rada na ublažavanju posljedica na omogućivanje osobama u socijalno nepovoljnom položaju u regijama sa strukturnim nedostacima da same razviju projekte u skladu s pristupom odozdo prema gore i postupno uspostave istinski održive, participativne i uključive gospodarski modele (26), bit će potrebno sljedeće:

—	zajamčen primjeren dohodak za one kojima je potrebna pomoć;

—	zajamčen pristup mikrofinancijskoj potpori ili javnim zajmovima za osobe kojima su privatne banke dodijelile nisku ocjenu kreditne sposobnosti;

—	potpora (osobito na razini zajednice) samoopskrbi, na primjer u području energije, stanovanja i poljoprivrede, koju bi se moglo uključiti u različite strukture u okviru socijalne ekonomije, osobito zadruge;

—	smanjenje administrativnih prepreka za te aktere;

—	savjetovanje o pravnim i tehničkim pitanjima;

—	povećanje javnih ulaganja u infrastrukturu i socijalnih ulaganja.

6. Uloga europskog stupa socijalnih prava u kontekstu održivosti

6.1.

Europski stup socijalnih prava, koji je EU proglasio u studenome 2017., poseban je alat za suočavanje sa socijalnim izazovima koji prijete EU-u s obzirom na to da se u njemu iznose načela i prava nužna za pravedna i funkcionalna tržišta rada i sustave socijalne zaštite u Europi 21. stoljeća. Riječ je o utvrđivanju novih i djelotvornijih prava za sve građane na temelju 20 ključnih načela podijeljenih u tri kategorije: i. jednake mogućnosti i pristup tržištu rada, ii. pravedni radni uvjeti i iii. socijalna zaštita i uključenost za sve.

6.2.

Provedba europskog stupa socijalnih prava iziskuje čvrstu proračunsku osnovu i ulaganja. S jedne strane, višegodišnjim financijskim okvirom trebalo bi osigurati potrebna financijska sredstva, dok se, s druge strane, socijalna ulaganja mogu olakšati primjenom „zlatnog pravila” (27) za javna ulaganja sa socijalnim i okolišnim ciljevima. Odgovarajuće politike oporezivanja, uključujući djelotvorne mjere protiv poreznih prijevara, izbjegavanja plaćanja poreza i agresivnog poreznog planiranja, trebale bi državama članicama i EU-u omogućiti da prikupe dodatna sredstva kojima će pridonijeti financiranju stupa socijalnih prava (28) i ciljeva održivog razvoja. Ulaganja privatnog sektora također mogu dopuniti javne izdatke/ulaganja u nekim područjima, no ta bi ulaganja trebala podlijegati posebnim i transparentnim kriterijima kojima bi se jamčio dovoljan socijalni povrat u općem interesu (29).

6.3.

Iako su 17 ciljeva održivog razvoja i 20 prava i načela europskog stupa socijalnih prava uvelike slični, dosad nije iznesen prijedlog o stvaranju korisnih sinergija između njih. To bi se moglo postići poboljšanjem 14 pokazatelja pregleda socijalnog stanja kako bi ih se bolje uskladilo s 20 prava i načela europskog stupa socijalnih prava i ciljevima održivog razvoja. Na temelju proširenog i konkretnijeg skupa zajedničkih pokazatelja Europska komisija također bi trebala pokrenuti strategiju kojom se ta dva ključna alata za socijalno-okolišni napredak bolje kombiniraju, istodobno izbjegavajući zbunjujuća preklapanja. Internetska stranicawww.inequalityin.eu (30) dobar je primjer alata kojim se mjere dohodak i parametri okoliša kao pokazatelji kvalitete života u državama članicama.

6.4

U tijeku je rasprava o tome kako operacionalizirati koncept „pravednog prelaska” u Europi. S pomoću aktivnih politika tržišta rada trebalo bi posebno olakšati prelazak na radna mjesta povezana s niskim razinama ugljika (na primjer osposobljavanje i pomoć pri traženju posla) i povećati sudjelovanje radnika, kao i plaćanja za usluge u području zaštite okoliša, kojima bi se tijekom prelaska poduprle skupine u nepovoljnom položaju (31).

Bruxelles, 31. listopada 2019.

Predsjednik

Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Luca JAHIER

(1) Mišljenje EGSO-a „Prijelaz u održiviju europsku budućnost” (SL C 81, 2.3.2018., str. 44.).

(2) Izvješće Svjetske komisije za okoliš i razvoj „Naša zajednička budućnost”

(3) https://ec.europa.eu/eurostat/documents/2995521/10163468/3-16102019-CP-EN.pdf/edc3178f-ae3e-9973-f147-b839ee522578

(4) Vidjeti bilješku 3.

(5) Ibid.

(6) https://eige.europa.eu/publications/poverty-gender-and-intersecting-inequalities-in-the-eu

(7) Eurostat

(8) https://ec.europa.eu/info/policies/justice-and-fundamental-rights/gender-equality/equal-pay/gender-pay-gap-situation-eu_en

(9) https://www.equalpayday.be/europa/; Eurostat

(10) OECD, Razumijevanje socioekonomskih razlika u Europi, izvješće, 2017.

(11) Nejednakost dohotka u EU-u, Eurostat, 2016.

(12) „Što je siromaštvo – Činjenice i kretanja u području siromaštva”, Europska mreža za borbu protiv siromaštva (EAPN) 2016.

(13) 30x30 mjera za održivu Europu, akcijski plan #Think2030, IEEP.

(14) EEA (2018.)

(15) Eurostat 2019.

(16) Vidjeti bilješku 3.

(17) ESPAS 2019.; Eurostat 2019.

(18) Eurostat 2018.

(19) Impacts of circular economy policies on the labour market („Učinci politika kružnoga gospodarstva na tržište rada”), izvješće koje su za Europsku komisiju izradili Cambridge Econometrics, Trinomics i ICF, svibanj 2018.

(20) ESDE 2019.

(21) Mišljenje EGSO-a „Održivi sustavi socijalne sigurnosti i socijalne zaštite u digitalnom dobu” (SL C 129, 11.4.2018., str. 7.).

(22) Međunarodni institut za okoliš i razvoj (IIED).

(23) Komunikacija Komisije – Smjernice o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014.–2020. (SL C 200, 28.6.2014., str. 1.).

(24) Bijela knjiga „Plan za jedinstveni europski prometni prostor – ususret konkurentnom prometnom sustavu u kojem se učinkovito gospodari resursima” (COM(2011) 144 final).

(25) Baldock, David i Charveriat, Céline. 2018. U izvješću se podaci navode kao „vlastiti izračuni na temelju izvješća Ricardo (2017.), Climate mainstreaming in the EU Budget: preparing for the next MFF (,Uključivanje klimatskih pitanja u proračun EU-a: priprema za sljedeći VFO’)”.

(26) Mišljenje EGSO-a „Novi održivi gospodarski model” (SL C 81, 2.3.2018., str. 57.).

(27) SL C 227, 28.6.2018., str. 1., točka 1.6; SL C 197, 8.6.2018., str. 33., točke 1.8 i 3.6; SL C 327, 12.11.2013., str. 11.; SL C 227, 28.6.2018., str. 95., točka 1.4; SL C 226, 16.7.2014., str. 21.;SL C 262, 25.7.2018., str. 1., točka 3.14 i SL C 190, 5.6.2019., str. 24., točka 1.8; ECO/498 (vidjeti str. 113 u SL-u).

(28) SL C 262, 25.7.2018., str. 1., točka 1.6.

(29) SL C 262, 25.7.2018., str. 1., točka 1.4.

(30) https://www.inequalityin.eu

(31) Međunarodna konfederacija sindikata (MKS) navodi smjernice ILO-a za pravedan prelazak