16.6.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 191/1

1.

2.

3.

4.

5.

5.1.

5.2.

6.

6.1.

6.2.

6.2.1.

6.2.2.

6.2.3.

6.2.4.

7.

1.

Uredba (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (1) (dalje u tekstu „Uredba”) temeljni je pravni akt kojim se organizira unutarnje tržište zračnog prometa (2). Tom se Uredbom uređuje licenciranje zračnih prijevoznika Zajednice, pravo zračnih prijevoznika Zajednice na obavljanje usluga zračnog prijevoza unutar Zajednice te utvrđivanje cijena usluga zračnog prijevoza unutar Zajednice.

2.

Uredbom se utvrđuje pojam „zračnog prijevoznika Zajednice” (dalje u tekstu „zračni prijevoznik EU-a”) kao „zračnog prijevoznika s važećom operativnom licencijom koju je dodijelilo nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja u skladu s poglavljem II.” (članak 2. stavak 11. Uredbe). Zračni prijevoznik EU-a ima pravo na obavljanje svih usluga zračnog prijevoza unutar EU-a (članak 15. stavak 1. Uredbe), a posebno prijevoza putnika, tereta i pošte, i ne podliježe dodatnim dopuštenjima.

3.

Uredbom se utvrđuju uvjeti za dobivanje operativne licencije zračnog prijevoznika EU-a, uključujući i uvjet državljanstva. Člankom 4. Uredbe utvrđuje se da „tijelo države članice nadležno za izdavanje dopuštenja izdaje poduzeću operativnu licenciju pod uvjetom da: (…) (f) je više od 50 % poduzeća u vlasništvu države članice i/ili državljana države članice i da ga učinkovito nadziru, izravno ili neizravno putem jednog ili više posredničkih poduzeća, osim kako je predviđeno u sporazumu s trećom zemljom, čiji je potpisnik Zajednica;”.

4.

Ta dva elementa, tj. vlasništvo više od 50 % poduzeća i učinkovita (stvarna) kontrola koju imaju države članice ili njihovi državljani, odvojeni su i kumulativni zahtjevi, tj. oba zahtjeva moraju biti ispunjena u svakom trenutku.

5.

Treće zemlje i njihovi državljani ne mogu imati većinsko vlasništvo ili stvarnu kontrolu zračnog prijevoznika EU-a, osim ako su se EU i dotična treća zemlja dogovorile drugačije, tj. odgovarajućim (u načelu recipročnim) modificiranim uvjetima u pogledu vlasništva i kontrole. Ako zračni prijevoznik više nije u (više od 50 %-tnom) vlasništvu države članice i/ili državljana države članice ili nije pod njihovom stvarnom kontrolom, više ne može imati licenciju i stoga više ne može imati koristi od liberalizacije tržišta zračnog prijevoza EU-a.

6.

Za ocjenu jesu li ispunjeni uvjeti o vlasništvu i kontroli prije svega je odgovorno nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja, što znači tijelo države članice koje je ovlašteno za izdavanje, odbijanje, poništavanje ili privremeno oduzimanje operativne licencije u skladu s poglavljem II. Uredbe (članak 2. stavak 2. Uredbe). Međutim, i Komisija može provesti odvojenu ocjenu na temelju informacija koje dobije te može odlučiti zatražiti od nadležnog tijela odgovornog za izdavanje dopuštenja da poduzme odgovarajuće korektivne mjere, privremeno oduzme ili poništi operativnu licenciju (članak 15. stavak 3. Uredbe).

7.

Uvjeti za dobivanje operativne licencije u pogledu vlasništva i kontrole koji se temelje na kriteriju državljanstva uobičajeni su u sektoru međunarodnog zračnog prijevoza i mogu se naći i u zakonodavstvima drugih država izvan EU-a. Osim toga, takvi su uvjeti obično uključeni u bilateralne sporazume o pružanju usluga zračnog prijevoza, i to kao uvjet za dobivanje prava prometovanja. Danas se takvi uvjeti prije svega utvrđuju kako bi se osiguralo da će od prava prometovanja koja se razmjenjuju u okviru takvih sporazuma stvarno koristi imati uključene strane a ne, izravno ili neizravno, poduzeća (3) iz država koje nisu stranke u sporazumu. Uz to, na taj se način sprječava da takva poduzeća pružaju usluge u potpunosti unutar države ili skupine država putem poduzeća kćeri s poslovnim nastanom u toj državi ili skupini država.

8.

Komisija je 7. prosinca 2015. donijela Strategiju zrakoplovstva za Europu, s ciljem osiguravanja da zrakoplovni sektor EU-a ostane konkurentan i iskoristi brze promjene i razvoj svjetskoga gospodarstva i zrakoplovnog tržišta (4).

9.

U okviru Strategije zrakoplovstva za Europu utvrđeno je da investitorima i zračnim prijevoznicima treba jasnoća u pogledu primjene Uredbe s obzirom na njezinu odredbu o vlasništvu i kontroli. Komisija je u skladu sa željama država članica i drugih dionika, izraženima u nekoliko navrata, odlučila donijeti smjernice za tumačenje te odredbe.

10.

Tijekom posljednjih nekoliko godina Komisija je provela nekoliko istraga u slučajevima kada je investitor iz treće zemlje (tj. iz države izvan EU-a) stekao znatan udio u zračnom prijevozniku EU-a; cilj tih istraga bilo je utvrđivanje usklađenosti s uvjetima iz članka 4. točke (f) Uredbe.

11.

Komisija je donijela samo jednu službenu odluku koja se odnosila na ispunjavanje uvjeta o vlasništvu i kontroli, i to nakon ulaganja Swiss Aira u Sabenu (dalje u tekstu „Odluka Swissair/Sabena” (5)). Ta je Odluka donesena na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2407/92 od 23. srpnja 1992. o licenciranju zračnih prijevoznika (dalje u tekstu „Uredba 2407/92” (6)), na temelju koje je nastala i sadašnja Uredba. Komisija je utvrdila da je, prema uvjetima sporazuma između Belgije i Swissaira, Sabena poštovala uvjete u pogledu vlasništva i kontrole utvrđene u Uredbi 2407/92. Komisija smatra da se kriteriji u pogledu vlasništva i stvarne kontrole moraju tumačiti i primjenjivati u ukupnom kontekstu Uredbe 2407/92. Posebno, treba ocijeniti svaki pojedini slučaj imajući na umu cilj zaštite interesa industrije zračnog prijevoza Unije, a to podrazumijeva, posebno, da se poduzećima iz trećih zemalja ne smije dopustiti da unilateralno u potpunosti iskoriste liberalizirano tržište zračnog prijevoza Unije. Drugim riječima, takva poduzeća mogu imati koristi od unutarnjeg tržišta, ali na način da sudjeluju u zračnom prijevozniku EU-a i to samo uz poštovanje ograničenja utvrđenih Uredbom kad je riječ o vlasništvu i kontroli.

12.

Nadalje, Komisija je navela da se „u svim ocjenama posljedica znatnog ulaganja zračnog prijevoznika treće zemlje u zračnog prijevoznika Zajednice treba uzeti u obzir i širi kontekst tog ulaganja, a posebno zrakoplovne veze Zajednice s predmetnom trećom zemljom (7)”. U navedenom se slučaju širi kontekst sastojao od pregovora između Zajednice i Švicarske koji su tada bili u tijeku, i to na temu uzajamnog uklanjanja postojećih ograničenja u pogledu vlasništva i kontrole. S obzirom na taj širi kontekst, Komisija je utvrdila da su sporazumi Belgije i Swissaira „kako se čini, u suštini privremene naravi” (8).

13.

Svrha je ovih smjernica dati upute za ocjenu poštuju li poduzeća odredbe Uredbe koje se odnose na vlasništvo i kontrolu u slučajevima kada takva poduzeća traže ili imaju operativnu licenciju. Smjernice se temelje na iskustvima Komisije u ocjenama takvih slučajeva proteklih godina. Također se uzima u obzir analiza koja je provedena u slučaju Odluke Swissair/Sabena, kao i najbolje prakse koje su nadležna tijela za izdavanje dopuštenja razvila na nacionalnoj razini. U ovim se smjernicama iznosi Komisijino tumačenje Uredbe u predmetnom pitanju i kako bi se, prema mišljenju Komisije, Uredba trebala provoditi. Svrha smjernica nije stvaranje novih pravnih obveza, i njima se ne dovodi u pitanje nadležnost Suda Europske unije u pogledu obvezujućeg tumačenja.

14.

Poglavlje II. Uredbe sadržava odredbe o operativnoj licenciji. U članku 3. stavku 2. Uredbe navodi se da „nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja ne izdaje operativne licencije niti im produljuje valjanost ako nisu ispunjeni zahtjevi iz ovog poglavlja”. Vlasništvo i stvarna kontrola država članica ili njihovih državljana jedan su od uvjeta koje je potrebno ispuniti za dobivanje i zadržavanje te licencije. Za ocjenu je li taj uvjet (što znači njegove obje sastavnice) ispunjen prije svega je odgovorno nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja koje izdaje operativnu licenciju zračnom prijevozniku.

15.

U skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe „nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja temeljito prati ispunjavanje zahtjeva iz ovog poglavlja”. U skladu s člankom 8. stavkom 7. Uredbe „što se tiče zračnih prijevoznika Zajednice kojima je izdalo dozvolu, nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja odlučuje hoće li se operativna licenca morati poslati na ponovno odobrenje u slučaju promjene jednog ili više elemenata koji utječu na pravni položaj zračnog prijevoznika Zajednice, a naročito u slučaju udruživanja ili preuzimanja”. U skladu s člankom 8. stavkom 5. zračni prijevoznici EU-a moraju o tim promjenama unaprijed obavijestiti nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja.

16.

Moguće je da nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja dobije zahtjev za izdavanje licencije (ili ispituje postojeću licenciju) u okolnostima u kojima drugo poduzeće koje pripada istoj grupi kao i poduzeće čiji se slučaj razmatra već ima operativnu licenciju koju je izdalo drugo nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja. Tijelo koje razmatra takav slučaj treba uzeti u obzir ocjenu koju je provelo to drugo tijelo, posebno ako su predmetna poduzeća u vlasništvu istog subjekta. Međutim, ono je i dalje obvezno samo ocijeniti slučaj, u skladu s odredbama poglavlja II. Uredbe. Dobra je praksa da pri tome, ako ima pitanja ili sumnji u pogledu prethodne ocjene, kontaktira drugo tijelo koje je tu ocjenu izdalo i od njega zatraži dodatne informacije ili se s njim konzultira.

17.

Što se tiče mogućeg ispitivanja koje provodi Komisija, potrebno je spomenuti članak 15. stavak 3. i članak 26. stavak 2. Uredbe.

18.

U članku 15. stavku 3. stoji: „Ako Komisija […] utvrdi da operativna licencija koja je dodijeljena zračnom prijevozniku Zajednice nije u skladu sa zahtjevima iz ove Uredbe, ona svoje nalaze prosljeđuje nadležnom tijelu za izdavanje dozvole, koje svoje primjedbe šalje Komisiji u roku od 15 radnih dana.

Ako Komisija, nakon što pregleda primjedbe nadležnog tijela za izdavanje dopuštenja, smatra da operativna licencija ne ispunjava zahtjeve, ili ako nisu primljene nikakve primjedbe od nadležnog tijela za izdavanje dopuštenja, ona u skladu s postupkom iz članka 25. stavka 2. donosi odluku da od nadležnih tijela za izdavanje dozvole zahtijeva poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera ili privremeno oduzimanje ili poništavanje operativne licencije. U odluci mora biti naznačen datum do kada nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja mora poduzeti korektivne mjere ili korake. Ako korektivne mjere ili koraci do tog datuma nisu bili poduzeti zračni prijevoznik Zajednice nema pravo […] [obavljati usluge zračnog prijevoza unutar EU-a]”.

19.

Člankom 26. stavkom 2. Uredbe predviđeno je da „Komisija može dobivati sve potrebne informacije od država članica, koje također omogućuju dobivanje informacija od zračnih prijevoznika, kojima su njihove nadležne vlasti izdale licencije”.

20.

Kako je razjašnjeno u članku 8. stavku 1. drugom podstavku, teret dokazivanja sukladnosti s člankom 4. točkom (f) i drugim zahtjevima iz ove Uredbe je na poduzećima koja traže izdavanje licencije. To vrijedi i ako nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja, nakon što je licencija izdana, ima razloga zbog kojih želi provjeriti jesu li ti zahtjevi i dalje ispunjeni.

21.

Zainteresirano poduzeće mora nadležnom tijelu za izdavanje dopuštenja staviti na raspolaganje dostatne dokaze. U tom kontekstu treba imati na umu da se člankom 10. stavkom 1. od nadležnog tijela zahtijeva da „što je moguće prije, a najkasnije tri mjeseca nakon što su mu podnesene sve potrebne informacije, donosi odluku o zahtjevu, uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze”. To znači da je, ne dovodeći u pitanje obvezu tijela da provede postupak u dobroj vjeri, svakako u interesu poduzeća da što prije podnese dokaze koji su mu dostupni, jer ako to ne učini moguće je da njegov zahtjev za licenciju bude odbijen.

22.

Samo fizičke osobe mogu imati državljanstvo države članice. U slučaju poduzeća koje je u vlasništvu i/ili pod stvarnom kontrolom, djelomično ili u potpunosti, jednog ili više posrednika koji nisu fizičke osobe, Komisija smatra da uvjet državljanstva iz članka 4. točke (f) Uredbe treba tumačiti u smislu da se odnosi na fizičke osobe koje posjeduju i/ili stvarno kontroliraju te subjekte u konačnici lanca vlasništva i kontrole.

23.

Člankom 4. točkom (f) Uredbe utvrđen je uvjet da „je više od 50 % poduzeća u vlasništvu […] državljana države članice i da ga učinkovito nadziru[…]”.

24.

Moguće poteškoće mogu se pojaviti ako predmetne osobe imaju više od jednog državljanstva, a država članica čije državljanstvo imaju nije im matična država. U pravilu, svaka država članica utvrđuje uvjete za stjecanje i gubitak državljanstva. Međutim, kako je potvrđeno u sudskoj praksi Suda Europske unije (9), pri izvršavanju svojih nadležnosti u području državljanstva, države članice moraju poštovati pravo Unije. Drugim riječima, uvjeti i postupci za stjecanje i gubitak državljanstva država članica uređeni su nacionalnim zakonodavstvom pojedinačnih država članica koje mora biti usklađeno s pravom Unije.

25.

Države članice koriste to pravo za davanje državljanstva u duhu lojalne suradnje s drugim državama članicama i EU-om (članak 4. stavak 3. UEU-a). Treba voditi računa i o normama i obvezama međunarodnog prava te kriterijima na temelju kojih države članice tradicionalno donose svoje zakone o državljanstvu. Tim se načelima posebno zahtijeva postojanje stvarnih veza podnositelja zahtjeva s predmetnom zemljom ili njezinim državljanima.

26.

Kad je riječ o vlasništvu, člankom 4. točkom (f) Uredbe propisano je da tijelo nadležno za izdavanje dopuštenja izdaje operativnu licenciju poduzeću pod uvjetom da „je više od 50 % poduzeća u vlasništvu države članice i/ili državljana države članice”.

27.

Komisija smatra da je taj uvjet u pogledu vlasništva zadovoljen ako je najmanje 50 % plus jedna dionica kapitala predmetnog poduzeća u vlasništvu država članica i/ili državljana država članica.

28.

U tom kontekstu Komisija kapitalom smatra vlasnički kapital poduzeća. Stoga je pri ocjeni ispunjavanja uvjeta koji se odnose na vlasništvo ključno utvrditi koji je kapital poduzeća vlasnički kapital.

29.

U odluci u predmetu Sabena/Swissair stajalište Komisije bilo je sljedeće: odgovor na pitanje smatra li se određeni tip kapitala vlasničkim kapitalom utvrđuje se za svaki slučaj posebno na temelju svih relevantnih okolnosti. Međutim, ako kapital svojim vlasnicima ne daje nijedno od sljedećih dvaju prava u znatnoj mjeri, mora se u principu zanemariti kad je riječ o određivanju vlasništva poduzeća u skladu s člankom 4. točkom (f):

30.

Nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja uvijek treba detaljno analizirati kompleksne strukture, a Komisija smatra da je detaljna analiza posebno potrebna u slučaju prisutnosti sljedećih elemenata:

31.

U skladu s prethodno navedenim stavkom 22. Komisija smatra da se vlasništvo nad poduzećem čije su dionice u vlasništvu drugog subjekta (koji nije fizička osoba; dalje u tekstu „subjekt posrednik”) mora ocjenjivati s obzirom na državljanstvo osoba (ili identitet država) koje posjeduju dionice u tom drugom subjektu.

32.

U tom kontekstu primjenjuju se parametri iz gore navedenih stavaka od 22. do 24., na isti način, u odnosu na dionice koje drži subjekt posrednik.

33.

Posebni problemi mogu se pojaviti kada udio koji drže dioničari EU-a u subjektu posredniku i udio koji subjekt posrednik drži u zračnom prijevozniku predstavljaju manje od 100 % dionica poduzeća.

34.

Na primjer: dioničari EU-a vlasnici su 55 % poduzeća A (ostatak je poduzeća u vlasništvu trećih zemalja ili državljana trećih zemalja, dalje u tekstu „dioničari iz trećih zemalja”); uz to, poduzeće A vlasnik je 60 % prijevoznika B, dok je ostalih 40 % dionica u prijevozniku B u vlasništvu dioničara iz trećih zemalja.

35.

U ovom slučaju pitanje je jesu li dioničari EU-a „vlasnici više od 50 % poduzeća”.

36.

Kako je objašnjeno u gornjem stavku 28., „vlasništvo” znači pravo sudjelovanja u odlukama koje utječu na poslovanje poduzeća, kao i novčana prava, to jest pravo na udio u rezidualnoj dobiti ili, u slučaju likvidacije, u rezidualnim sredstvima poduzeća nakon što su podmirene sve obveze.

37.

Što se tiče prava na sudjelovanje u odlukama koje utječu na poslovanje poduzeća, gore opisana situacija u načelu je u skladu s člankom 4. točkom (f) Uredbe, pod uvjetom da sve predmetne dionice podrazumijevaju ista prava glasa i da nema posebnih klauzula kojima se dionici EU-a sprječavaju da kontroliraju glasove kojima poduzeće A utječe na poduzeće B na temelju svojega većinskog udjela u dionicama.

38.

Što se tiče novčanih prava, treba voditi računa o činjenici da, čak i ako relevantni udio u prijevozniku izravno drže dioničari iz EU-a – dakle ne preko subjekta posrednika – takva prava mogu biti podložna posebnim internim klauzulama. To, na primjer, može uključivati privilegije dioničara iz trećih zemalja u odnosu na dioničare EU-a. Kako je objašnjeno u slučaju Swissair/Sabena, takve situacije nisu nužno diskvalificirajuće prema članku 4. točki (f) Uredbe, pod uvjetom da predmetna (novčana) prava pripadaju dioničaru EU-a „u znatnoj mjeri”.

39.

Ista se načela primjenjuju kada na novčana prava utječe činjenica da dioničari EU-a u prijevozniku sudjeluju preko subjekta posrednika i da sudjelovanje u svakoj fazi predstavlja manje od 100 % dioničkog kapitala.

40.

Ako se, u gornjem slučaju, profit koji isplaćuje prijevoznik B i prihod od rezidualnih sredstava u slučaju likvidacije prijevoznika B isplaćuju dioničarima EU-a u skladu s njihovim udjelom dionica (ako su sve dionice u poduzeću A i prijevozniku B iste klase), novčana prava se i dalje mogu smatrati dostatnima za potrebe članka 4. točke (f) Uredbe.

41.

Međutim, takvi se slučajevi trebaju razmatrati pojedinačno, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno sve klauzule koje utječu na predmetna prava i obveze.

42.

Kako bi se moglo provesti gore navedeno ocjenjivanje, imatelji licencije ili podnositelji zahtjeva trebaju tijelu za izdavanje dopuštenja dostaviti dokaze o pravima povezanima s različitim vrstama dionica i o krajnjem stvarnom vlasniku dionica.

43.

Posebni se problemi pri ocjeni vlasništva mogu pojaviti ako je riječ o poduzećima koja su javno uvrštena na burzu ili su u vlasništvu institucija za zajednička ulaganja jer se vlasništvo nad dionicama može mijenjati iz dana u dan i može postojati više faza vlasništva. Poduzeće treba moći u svakom trenutku dokazati da je većina dionica u vlasništvu dioničara EU-a.

44.

Ako dionice drži imenovani zastupnik, trust, fond ili bilo koji drugi institucionalni ulagač, uvjet vlasništva može biti zadovoljen ako je zastupnik ili upravitelj ili registrirani vlasnik neke druge vrste država članica ili državljanin države članice. Međutim, treba voditi računa o svim elementima koji mogu ukazivati da je neka druga osoba vlasnik s ekonomske točke gledišta, tj. krajnji vlasnik i korisnik gore navedenih prava. To posebno ovisi o sporazumima ili drugim aranžmanima koji obvezuju takve institucionalne ulagače.

45.

Člankom 4. točkom (f) Uredbe propisano je da tijelo nadležno za izdavanje dopuštenja izdaje operativnu licenciju poduzeću pod uvjetom da „države članice i/ili državljani države članice […] učinkovito nadziru” poduzeće.

46.

Pojam stvarne kontrole (učinkovitog nadzora) definiran je u članku 2. stavku 9. Uredbe kao:

„odnos koji je uspostavljen pravima, ugovorima ili drugim sredstvima koje, pojedinačno ili skupno, uzimajući u obzir uključene činjenice ili zakone, daju mogućnost izravnog ili neizravnog odlučujućeg utjecaja na poduzeće, a naročito:

47.

Kako je objašnjeno u odluci Swissair/Sabena, ta odredba znači da je potrebno ocijeniti imaju li države članice i/ili njihovi državljani odlučujući utjecaj u upravljanju poduzeća, to jest je li njihov utjecaj veći od utjecaja dioničara iz trećih zemalja. U toj analizi razmatraju se mogućnosti pozitivnog utjecanja na strateške poslovne odluke poduzeća koje su na raspolaganju dioničaru EU-a.

48.

Strateške poslovne odluke odnose se osobito na imenovanje viših članova uprave, donošenje proračuna i/ili poslovnog plana te odluke o velikim ulaganjima i prava specifična za određena tržišta.

49.

U tom kontekstu potrebno je najprije utvrditi gdje se i pod kojim uvjetima takve odluke donose. To podrazumijeva analizu korporativnog upravljanja poduzeća koja se mora provesti u okviru općeg pregleda funkcioniranja poduzeća.

50.

Nakon toga treba razmotriti ostale faktore koji mogu utjecati na donošenje odluka u bitnim strateškim poslovnim pitanjima. To uključuje prava dioničara, financijske veze i poslovnu suradnju poduzeća sa svim dioničarima iz trećih zemalja. U daljnjem tekstu bit će iznesene podrobnije smjernice za navedene kriterije za procjenu. Međutim, nemoguće je sastaviti sveobuhvatni popis elemenata koji mogu biti bitni za analizu u pojedinom slučaju. Naime, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, mogu biti važni i elementi koji ovdje nisu navedeni.

51.

Kako je objašnjeno u odluci Swissair/Sabena, isključivo države članice ili njihovi državljani mogu imati stvarnu kontrolu. To očito nije slučaj ako države članice ili njihovi državljani imaju samo pravo veta i nemaju prava koja im omogućuju pozitivan utjecaj na upravu predmetnog poduzeća.

52.

Niz faktora može pridonijeti sposobnosti pozitivnog utjecanja dioničara EU-a, na primjer ovlasti za pokretanje inicijativa ili mehanizmi za rani ili privilegirani pristup informacijama u poduzeću.

53.

Gore navedena opća načela moraju se primjenjivati uzimajući u obzir sve činjenične i pravne okolnosti. Svaki pojedini slučaj treba ocijeniti zasebno.

54.

Slučajevi u kojima je potrebna analiza u pogledu članka 4. točke (f) Uredbe često uključuju i primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (11) („Uredba EZ o koncentracijama”) s obzirom na uvjete koji su u njoj izneseni. Budući da definicije kontrole u te dvije Uredbe sadržavaju određene sličnosti, korisno je dodati sljedeća pojašnjenja.

55.

Prvo, važno je naglasiti da, kad je riječ o dioničaru EU-a, „zajednička kontrola” iz Uredbe o koncentracijama i „učinkovita kontrola” u smislu Uredbe (EZ) br. 1008/2008 nisu međusobno isključive, kao što se i pokazalo u odluci Swissair/Sabena.

56.

Drugo, uvjet kontrole iz članka 4. točke (f) Uredbe (EZ) br. 1008/2008 nije ispunjen ako dioničar iz treće zemlje zadržava isključivu kontrolu nad poduzećem (12). U tom slučaju poduzeće nije, po definiciji, pod stvarnom kontrolom dioničara EU-a u smislu Uredbe.

57.

Budući da pitanja uređena Uredbom o koncentracijama i uvjet vlasništva i kontrole iz Uredbe (EZ) br. 1008/2008 sadržavaju niz sličnosti, ne dovodeći u pitanje razlike između ta dva režima, Komisija slučajeve ocjenjuje, prema potrebi, paralelno i u skladu s obje uredbe. Stoga će naravno službe Komisije koje su za to zadužene blisko surađivati.

58.

Nije moguće sastaviti smjernice koje bi obuhvaćale sve moguće modalitete kontrole poduzeća, uzimajući u obzir i različitost nacionalnih propisa o korporativnom upravljanju. Svaka se ocjena mora provesti za svaki slučaj posebno, uz razmatranje pravnog i činjeničnog aspekta u svakom pojedinom slučaju.

59.

U tom kontekstu, u ovim smjernicama iznose se neka opća načela za ocjenu i pojašnjavaju određena pitanja koja mogu biti problematična i zahtijevaju podrobniju analizu s obzirom na kriterij stvarne kontrole (13).

60.

Prvi je korak u ocjeni stvarne kontrole analiza korporativnog upravljanja poduzeća. Korporativno upravljanje u ovom kontekstu znači procesi i postupci kojima poduzeće donosi odluke koje su važne za poslovanje poduzeća.

61.

Pri analizi korporativnog upravljanja trebalo bi razmotriti pravne i činjenične elemente koji su prisutni.

62.

Analizom treba utvrditi koja tijela donose odluke u poduzeću, kakve su njihove ovlasti i sastav, kakva su pravila u pogledu imenovanja, izbora, naknada i otkaza, kakve odluke donose, koje su im procedure pri donošenju odluka, uključujući uvjete u pogledu kvoruma i pravila glasovanja (odlučivanje većinom glasova ili konsenzusom), postoje li ovlasti koje su dane drugim tijelima (u pogledu, na primjer, prijedloga, imenovanja, konzultacije, obvezujućih ili neobvezujućih mišljenja, preporuka, suglasnosti).

63.

Tim pregledom treba obuhvatiti sva tijela koja donose odluke, posebno skupštinu dioničara, izvršno tijelo (npr. direktore, upravni odbor), nadzorna tijela (npr. nadzorni odbor), ključno osoblje (upravno osoblje koje može donositi važne poslovne odluke) i interne odbore (savjetodavne i ostale).

64.

Pri analizi treba procijeniti kako su države članice i/ili njihovi državljani zastupljeni u tijelima koja donose odluke i kako im njihova prava koja u ovom kontekstu imaju omogućuju da utječu na strateške odluke, uzimajući u obzir postupke u kojima se te odluke donose. U tom kontekstu, pri analizi također treba ispitati kakav je kvorum potreban za donošenje odluka.

65.

Kad je riječ o donošenju odluka, od posebne je važnosti analiza prava veta dioničara iz trećih zemalja. Široka prava veta tih dioničara u pitanjima koja su važna za poslovanje mogla bi utjecati na stvarnu kontrolu dioničara EU-a nad poduzećem. Stoga je potrebna detaljnija opća procjena prava dioničara EU-a i prava dioničara iz trećih zemalja posebno u svakom pojedinom slučaju.

66.

Mogućnost da neki dioničar može uložiti veto na određene odluke ne znači nužno da taj dioničar ima stvarnu kontrolu. Treba potvrditi utječu li ta prava veta samo na neke odluke koje su od ograničene važnosti ili na glavne strateške odluke. U ukupnoj procjeni pravâ dioničara glavno je pitanje imaju li države članice ili njihovi državljani odlučujući utjecaj na strateške poslovne odluke, kako je objašnjeno u točki 47. Takva ukupna procjena, koja se temelji na više faktora, treba se provesti za svaki slučaj zasebno.

67.

Dioničar iz treće zemlje može imati prava veta a da to ne znači nužno da dioničar EU-a nema stvarnu kontrolu.

68.

Jedan je od mogućih scenarija slučaj kada su prava veta dioničara iz trećih zemalja neophodna i proporcionalna cilju zaštite vrijednosti ulaganja manjih ulagača. Obično se takvo pravo veta odnosi na izmjene statuta ili sličnog osnivačkog akta, povećanje ili smanjenje kapitala, izdavanje konvertibilnih obveznica (obveznice koje se mogu pretvoriti u dionice), promjene prava povezanih s dionicama, uvrštenje na burzu ili javnu ponudu, raspodjelu dividendi, prestanak poslovanja ili znatnu promjenu u poslovanju, odluke o spajanju, razdruživanju ili likvidaciji. Samo po sebi to ne znači da dioničari EU-a ne zadržavaju stvarnu kontrolu.

69.

Moguće je da će biti potrebna dublja analiza u slučajevima kada se prava veta dioničara trećih zemalja odnose na druga pitanja, prije svega na odluke koje će vjerojatno znatno ograničiti ili blokirati poslovanje poduzeća, kao što je stjecanje imovine, ulaganja, proširivanje ili prihvaćanje financijskih instrumenata kao što su jamstva ili zajmovi, ugovori, poslovne transakcije s osobama koje su povezane s poduzećem ili jednim od njegovih dioničara.

70.

Elementi koji mogu ukazivati na potrebu takve detaljne procjene, ovisno o predmetu odluke, uključuju na primjer: glasovanje, odluke koje se donose konsenzusom, pravo dioničara trećih zemalja da imenuju osobe na određene (važne) funkcije, zahtjev da prije (važnih) odluka prednost imaju prijedlozi ili preporuke tih dioničara, odredbe prema kojima na zahtjev tih dioničara nema glasovanja, „glasovanje u paketu” i sl.

71.

Kad je riječ o odlukama koje se donose na sastancima dioničara poduzeća, može biti potrebno uzeti u obzir kakva je struktura dioničara, prisutnost na sastancima dioničara i kako se obično glasuje. Ako je imovina poduzeća raspršena na veliki broj dioničara, a dioničar iz treće zemlje jedan je od najvećih dioničara, on može imati dovoljno utjecaja da se njegovi prijedlozi izglasaju, čak i ako je njegov udio znatno manji od 50 %. Stoga može biti potrebno procijeniti koliki je postotak nazočnosti dioničara iz država članica EU-a na sastancima dioničara i kako oni obično glasuju; cilj je takve procjene utvrditi kontroliraju li oni uistinu poduzeće.

72.

Posebno, dubinska analiza koju provodi tijelo nadležno za izdavanje dopuštenja u pravilu može biti potrebna ako treća zemlja ili državljanin treće zemlje imaju udio od više od 30 % poduzeća. Ako je imovina poduzeća raspršena na veliki broj dioničara, a dioničar iz treće zemlje jedan je od najvećih dioničara, dubinska procjena može biti potrebna i ako je njegov udio manji od 30 %.

73.

U ovom kontekstu može biti relevantno i imaju li osobe koje su na ključnim funkcijama u poduzeću veze s dioničarem iz treće zemlje. Međutim, državljanstvo tih osoba nije relevantno. Državljanstvo samo po sebi nema indikativnu vrijednost za svrhe određivanja imaju li države članice i/ili njihovi državljani stvarnu kontrolu nad poduzećem, pogotovo u globalnoj industriji kao što je zrakoplovstvo. Jedino što je važno je imaju li države članice i/ili njihovi državljani kontrolu nad postupcima koji vode do donošenja važnih odluka, među kojima može biti i imenovanje ili razrješenje ključnog osoblja.

74.

U kontekstu procjene stvarne kontrole nužna je procjena pravâ dioničara, jer ako dioničari iz trećih zemalja imaju velika dioničarska prava to može de facto dovesti do situacije gdje oni, a ne dioničari EU-a, imaju stvarnu kontrolu nad poduzećem, moguće i posredstvom svojeg utjecaja na dioničare EU-a. To se na primjer može odnositi na mogućnost dobivanja ustupaka u pitanjima kojima naizgled, i s obzirom dogovoreno na korporativno upravljanje, upravljaju dioničari EU-a.

75.

Neki primjeri pravâ dioničara koje općenito treba pažljivo pregledati opisani su u tekstu koji slijedi.

76.

Pravo dioničara iz treće zemlje da uloži veto na prijenos dionica poduzeća koje drži dioničar iz države članice treba detaljno ispitati. Uobičajeno je da nakon ulaganja dioničara iz treće zemlje postoji razdoblje tijekom kojeg je objema stranama zabranjen prijenos dionica ili je uvjetovan pristankom druge strane. Sve dok to razdoblje ne premašuje uobičajenu praksu u predmetnom sektoru, može se normalno smatrati zaštitnim mehanizmom za stabilnost ulaganja i stoga ne utječe na stvarnu kontrolu. Međutim, čak i u takvim slučajevima posebne okolnosti mogu značiti da je potrebno detaljnije ispitivanje. Posebno, ako se ograničenje primjenjuje samo kada je u korist dioničara iz treće zemlje, to može ukazivati na neravnotežu u smislu da dioničari EU-a mogu u znatnoj mjeri o njemu ovisiti, ali on o njima ne.

77.

Pravo prvokupa znači da se postojećem dioničaru daje pravo prvenstva u slučaju da drugi dioničar želi prodati svoje dionice. Prava prvokupa su uobičajena poslovna praksa i, ako ne premašuju ono što je nužno za zaštitu ulaganja dioničara, nisu posebno problematična kad je riječ o učinku na stvarnu kontrolu. Međutim, neki oblici prava prvokupa mogu imati učinak koji je sličan pravu veta s obzirom na prijenos dionica. To je vjerojatno u slučaju kada dioničar iz treće zemlje ima pravo određivanja prodajne cijene predmetnih dionica.

78.

Kako bi zaštitili vrijednost svojeg ulaganja i zaštitili svoj utjecaj na poduzeće sprječavanjem „razvodnjavanja” dionica, manjinski dioničari često dogovaraju neku vrstu opcije prodaje (put option). Takva opcija prodaje daje predmetnom manjinskom dioničaru pravo da proda svoje dionice poduzeću (zračnom prijevozniku) ili drugim dioničarima u slučaju određenog događaja po unaprijed određenoj cijeni. Ako je to slučaj, takva bi prava prvokupa trebalo uzeti u obzir pri ukupnoj ocjeni stvarne kontrole.

79.

Ako se takva opcija daje dioničaru iz treće zemlje, to može utjecati na stvarnu kontrolu dioničara EU-a jer njegov izlazak može financijski i poslovno destabilizirati poduzeće. To može stvoriti situaciju u kojoj dioničar iz treće zemlje ima moć nad dioničarem EU-a u mjeri u kojoj potonji nije zadržao stvarnu kontrolu.

80.

Utjecaj opcije prodaje ovisi o konkretnim uvjetima predmetnog slučaja koji se stoga trebaju pažljivo ispitati. Vrlo široka opcija prodaje koja dozvoljava da je dioničar iz treće zemlje upotrijebi u velikom broju događaja može mu omogućiti da dobije ustupke od poduzeća ili drugih dioničara u pitanjima u kojima dioničar iz treće zemlje inače ne može odlučivati ili uložiti veto. Nema posebnih problema ako je opcija prodaje ograničena na ono što je nužno i razmjerno u svrhu zaštite dioničara iz treće zemlje od razvodnjavanja njegovih dionica, no ostali slučajevi mogu zahtijevati detaljnije ispitivanje.

81.

Opcije kupnje (call options) ili opcije konverzije omogućuju dioničaru iz treće zemlje da ili kupi više dionica poduzeća ili da pretvori dug ili kvazivlasničko ulaganje u dionice. Sva dodatna glasačka ili druga prava koja takav dioničar stječe kao rezultat iskorištavanja opcije kupnje ili opcije konverzije trebalo bi pažljivo pregledati s obzirom na njihov mogući utjecaj na stvarnu kontrolu poduzeća.

82.

Ako dioničar iz treće zemlje ulaže uz uvjete, možda će trebati pažljivo pregledati te uvjete u smislu njihova utjecaja na stvarnu kontrolu. Iako nema posebnih problema ako su uvjeti nužni i razmjerni za zaštitu vrijednosti ulaganja, ostali uvjeti mogu zahtijevati detaljnije ispitivanje.

83.

Uvjeti koji se odnose na regulatornu provjeru ili druga pitanja koja se mogu smatrati pitanjima javnog poretka obično neće imati utjecaja na stvarnu kontrolu.

84.

Uvjeti koje postavlja dioničar iz treće zemlje, a odnose se na financijska pitanja u poduzeću, na primjer revizije godišnjih izvještaja, solventnost, restrukturiranje duga ili savjetovanje o ključnim pitanjima prije finaliziranja ulaganja obično nemaju utjecaj na stvarnu kontrolu jer se odnose na financijsku situaciju poduzeća prije ulaganja i, dakle, na vrijednost ulaganja dioničara iz treće zemlje.

85.

Uvjeti ulaganja koji su povezani posebno s poslovnim planom poduzeća, imenovanjem ključnog osoblja ili zaključivanjem sporazuma o suradnji, mogu potpuno ili djelomično ograničiti, de iure i de facto, ovlasti tijela koja donose odluke u poduzeću. Uvjete koji se postavljaju trebalo bi uzeti u obzir pri ukupnoj ocjeni stvarne kontrole. Može biti slučajeva u kojima dioničar iz treće zemlje uvjetuje svoje ulaganje nametanjem važnih strateških odluka, i to na način da kontinuirani utjecaj dioničara EU-a u tijelima koja donose odluke, u skladu sa sklopljenim dogovorima, više nema praktičnog učinka. Ovo se pitanje mora razmatrati u ukupnom kontekstu, posebno s obzirom na točna sredstva i postupke kojima dioničar EU-a ostvaruje pravo utjecati na poduzeće.

86.

Pitanje dovodi li financijski doprinos dioničara iz treće zemlje do dokidanja stvarne kontrole dioničara iz država članica EU-a potrebno je procijeniti uzimajući u obzir financijsku ovisnost koja se tim doprinosom podrazumijeva u pojedinom konkretnom slučaju. Takva ovisnost može značiti da je potonjem de facto onemogućeno, djelomično ili u potpunosti, da utječe na poslovanje poduzeća putem tijela koja donose odluke u poduzeću. Tipičan je slučaj u takvim situacijama kada je zbog ovisnosti poduzeća o jednokratnom ili kontinuiranom financiranju dioničara iz treće zemlje on u stanju iznuditi ustupke u strateškim područjima iako, legalno, dioničar države članice ima na raspolaganju sredstva kojima bi mogao to odbiti.

87.

Kako bi se procijenila financijska ovisnost, najprije bi trebalo utvrditi je li doprinos dioničara iz treće zemlje razmjeran njegovu udjelu u dionicama (14). Ako jest – a u odsutnosti presudnog utjecaja specifičnih okolnosti – može se smatrati da dioničar iz treće zemlje nije ostvario utjecaj na poslovanje poduzeća veći od onoga koji mu pripada na temelju prava koja proizlaze iz njegova udjela u dionicama i sklopljenih dogovora.

88.

Pri ocjeni bi dakle trebalo usporediti visinu doprinosa dioničara iz treće zemlje s doprinosima ostalih dioničara i s izvorima izvan poduzeća. Trebalo bi uzeti u obzir sve vrste financiranja, u najširem smislu, primjerice povećanje kapitala, zajmove, jamstva, obveznice, otpise duga, pologe (15) i bespovratna sredstva. U obzir treba uzeti ne samo doprinose koji su uplaćeni nakon ulaganja dioničara iz treće zemlje, nego i doprinose postojećih dioničara i vanjskih izvora pri pripremi prodaje dionica poduzeća (prodaje koja je za rezultat imala ulazak dioničara iz treće zemlje).

89.

Ako doprinos dioničara iz treće zemlje financiranju poduzeća premašuje iznos koji odgovara njegovu udjelu u dionicama, to u ukupnoj ocjeni treba uzeti u obzir.

90.

Poslovna se suradnja može sastojati od operativne suradnje dvaju poduzeća (zračna prijevoznika), kao što su npr. letovi sa skupnom oznakom (code-sharing), ili može biti u obliku zajedničkog pothvata ili kupovine i prodaje robe i usluga između dioničara iz treće zemlje i poduzeća.

91.

Dioničar iz treće zemlje imat će utjecaj na poduzeće u mjeri u kojoj je ono ovisno o takvoj suradnji. Stoga se u slučajevima kada postoji takva suradnja mora ocijeniti je li ovisnost takva da se dioničar EU-a može prisiliti da pristane na strateške odluke partnera iz treće zemlje.

92.

Neki sporazumi o suradnji mogu uključivati posebne postupke kojima dva poduzeća donose odluke koje se odnose na tu suradnju, posebno u slučaju zajedničkih pothvata.

93.

U slučaju da je poslovna suradnja uvjet za ulaganje dioničara iz treće zemlje, ta se uvjetovanost treba ocijeniti u svjetlu gore navedenih razmatranja.

94.

Ako raskid ili kršenje sporazuma o poslovnoj suradnji može za posljedicu imati izlazak dioničara iz treće zemlje iz poduzeća, takvo pravo dioničara također treba ocijeniti kako je navedeno u gornjem tekstu.

95.

Što se tiče praćenja kako poduzeća ispunjavaju obveze iz Uredbe, minimum pravnih obveza nadležnih tijela za izdavanje dopuštenja u tom pogledu iznesen je u članku 8. stavku 2. Uredbe. Osim tih obveza nadležna tijela mogu smatrati potrebnim češće provjeravati situaciju u pogledu vlasništva dionica, npr. jednom mjesečno ili tromjesečno ili čak i češće, ovisno o udjelu dioničara iz trećih zemalja u poduzeću.

96.

U tom kontekstu poduzeća koja su uvrštena na burzu ili su u vlasništvu institucija za zajednička ulaganja posebno moraju nadležnom tijelu za izdavanje dopuštenja stavljati na raspolaganje dostatne informacije na temelju kojih ono može utvrditi je li ispunjen uvjet iz članka 4. točke (f) Uredbe. Stoga je korisno za poduzeća da vode evidenciju, koliko je to moguće, o kupljenim i prodanim dionicama. U statute i druge osnivačke akte poduzeća moguće je uključiti odredbe kojima se omogućava da direktori provjeravaju državljanstvo dioničara i kojima se zahtijeva očitovanje o državljanstvu za veće dioničare.

97.

Kako bi dokazao da su ispunjeni uvjeti iz članka 4. točke (f) Uredbe, dioničar iz treće zemlje odgovoran je za stavljanje na raspolaganje svih informacija koje se od njega zatraže tijekom ocjenjivanja zahtjeva za izdavanje licencije nadležnom tijelu za izdavanje dopuštenja (vidjeti odjeljak 3. gore).

98.

Nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja mora osigurati povjerljivost svih poslovnih tajni koje je zaprimilo tijekom ocjenjivanja.

99.

Što se tiče „učinkovite” (stvarne) kontrole, potrebno je razmotriti i sljedeće:

100.

Nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja može tijekom ocjenjivanja zaključiti da određeni elementi koji su uočeni ne znače i gubitak stvarne kontrole država članica ili njihovih državljana, ali postoji mogućnost da će se, s obzirom na te elemente, to dogoditi u budućnosti. U takvim slučajevima nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja možda će trebati pratiti, u kontekstu redovite provjere, tj. ispunjavanja uvjeta Uredbe u poduzećima, razvoj posebno tih elemenata. Cilj je da to tijelo što prije bude svjesno bilo koje situacije u kojoj dioničar/dioničari EU-a više nemaju stvarnu kontrolu te stoga uvjeti iz Uredbe više nisu ispunjeni.

101.

Ako nadležno tijelo za izdavanje dopuštenja sumnja na takvo što, ono to treba ispitati. Ako te sumnje nisu otklonjene, nadležno tijelo o tome obavještava predmetno poduzeće.

102.

Ako na temelju toga predmetno poduzeće odluči uvesti određene promjene s obzirom na njegovo korporativno upravljanje ili druge relevantne aspekte, može biti potrebno uputiti prijavu ili ponovnu prijavu u skladu s odredbama Uredbe o koncentracijama.