P8_TA(2017)0321

Provedba Direktive o mirenju

Rezolucija Europskog parlamenta od 12. rujna 2017. o provedbi Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima („Direktiva o mirenju”) (2016/2066(INI))

(2018/C 337/01)

Europski parlament,

—	uzimajući u obzir Direktivu 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (1) („Direktiva o mirenju”)

—	uzimajući u obzir Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru o primjeni Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (COM(2016)0542),

—	uzimajući u obzir kompilaciju dubinskih analiza Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Provedba Direktive o mirenju – 29. studenoga 2016.” (2),

—	uzimajući u obzir studiju Komisije iz 2014. naslovljenu „Studija za evaluaciju i provedbu Direktive 2008/52/EZ – „Direktive o mirenju”” (3),

—	uzimajući u obzir studiju Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Ponovno pokretanje Direktive o mirenju: procjena ograničenog učinka njene provedbe i predlaganje mjera za povećanje broja mirenja u EU-u” (4),

—	uzimajući u obzir evaluaciju provedbe Direktive o mirenju na razini Europe koju je izradio Odjel za naknadnu procjenu učinka Službe Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) (5),

—	uzimajući u obzir studiju Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Kvantificiranje troškova nekorištenja mirenjem – analiza podataka” (6),

—	uzimajući u obzir članak 67. i članak 81. stavak 2. točku (g) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

—	uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

—	uzimajući u obzir izvješće Odbora za pravna pitanja (A8-0238/2017),

budući da je Direktiva 2008/52/EZ bila važna prekretnica u pogledu uvođenja i uporabe postupaka mirenja u Europskoj uniji; budući da se, međutim, njezina provedba uvelike razlikuje među državama članicama, ovisno o tome jesu li prethodno postojali nacionalni sustavi za mirenje, pri čemu se neke države članice zauzimaju za relativno doslovnu provedbu njezinih odredbi, neke za dubinsku reviziju alternativnih načina rješavanja sukoba (primjerice Italija, čija je stopa korištenja postupka mirenja šest puta viša nego u ostatku Europe), a neke smatraju da su njihovi postojeći zakoni već usklađeni s Direktivom o mirenju;

budući da je većina država članica proširila područje primjene svojih nacionalnih mjera za prenošenje i na domaće slučajeve (pri čemu su samo tri države članice odlučile da će Direktivu prenijeti u nacionalno zakonodavstvo samo u pogledu prekograničnih predmeta (7)), što je imalo izrazito pozitivan učinak na zakone država članica i kategorije predmetnih sporova;

budući da poteškoće koje su se pojavile u fazi prenošenja Direktive u velikoj mjeri odražavaju razlike u pravnoj kulturi u nacionalnim pravnim sustavima; budući da bi stoga trebalo dati prednost promjeni pravnog načina razmišljanja s pomoću razvoja kulture mirenja na temelju mirnog rješavanja sporova – pitanju koje su u više navrata istaknule europske mreže pravnih stručnjaka, od samih začetaka te Direktive Unije i tijekom njezina prenošenja u nacionalna zakonodavstva država članica;

D.	budući da je provedbom Direktive o mirenju osigurana dodana vrijednost za EU tako što je podignuta razina osviještenosti nacionalnih zakonodavaca o prednostima mirenja te je postignuta određena razina usklađenosti u pogledu postupovnog prava i različitih praksi u državama članicama;

budući da mirenje, kao alternativan, dobrovoljan i povjerljiv izvansudski postupak, može biti korisno sredstvo za rasterećivanje preopterećenih sudskih sustava u određenim slučajevima i uz potrebne zaštitne mjere, s obzirom na to da se njime privatnim i pravnim osobama može omogućiti brzo i jeftino izvansudsko rješavanje sporova (ako u obzir uzmemo činjenicu da se pretjerano dugim sudskim postupcima narušava Povelja o temeljnim pravima), uz istodobno jamčenje boljeg pristupa pravosuđu i doprinos gospodarskom rastu;

budući da ciljevi iz članka 1. Direktive o mirenju usmjereni na poticanje upotrebe mirenja i osobito na ostvarenje „uravnoteženog odnosa između mirenja i sudskih postupaka” očito nisu postignuti s obzirom na to da se mirenje u prosjeku u većini država članica upotrebljava u manje od 1 % predmeta pred sudovima (8);

budući da Direktivom o mirenju nije stvoren sustav na razini Unije za izvansudsko rješavanje sporova u najužem smislu, uz iznimku uvođenja posebnih odredbi u području isteka ograničenja i rokova zastare u pravnim postupcima u slučaju pokušaja mirenja te u području obveza povjerljivosti za miritelje i njihovo administrativno osoblje;

Glavni zaključci

pozdravlja činjenicu da su sustavi mirenja u mnogim državama članicama nedavno podvrgnuti promjenama i revizijama, dok se u drugim državama članicama razmatraju izmjene primjenjivog zakonodavstva (9);

žali zbog činjenice da su samo tri države članice odlučile prenijeti Direktivu u nacionalno zakonodavstvo samo u pogledu prekograničnih slučajeva i napominje da u praksi postoje određene poteškoće u vezi s funkcioniranjem nacionalnih sustava mirenja, koje su uglavnom povezane s tradicijom kontradiktornih postupaka i nedostatkom kulture mirenja u državama članicama, niskom razinom osviještenosti o mirenju u većini država članica, nedovoljnim znanjem o tome kako rješavati prekogranične predmete i funkcioniranjem mehanizama kontrole kvalitete za miritelje (10);

naglašava da sve države članice predviđaju mogućnost da sudovi pozivaju stranke na mirenje ili barem na informativne sastanke o mirenju; napominje da je u nekim državama članicama sudjelovanje na takvim informativnim sastancima obvezno na inicijativu suca (11) ili u vezi s posebnim sporovima za koje je to propisano zakonom, kao što su obiteljska pitanja (12); isto tako navodi da neke države članice zahtijevaju od odvjetnika da obavijeste svoje klijente o mogućnosti uporabe postupka mirenja ili da se u zahtjevima podnesenima sudu potvrdi je li bilo pokušaja mirenja i postoje li razlozi koji bi mogli predstavljati prepreku takvom pokušaju; međutim napominje da se člankom 8. Direktive o mirenju osigurava da stranke koje odaberu mirenje u pokušaju rješavanja spora nisu spriječene u započinjanju postupka pred sudom zbog toga što su određeno vrijeme utrošile na postupak mirenja; naglašava da se čini da države članice nisu postavile nikakva pitanja u vezi s ovom točkom;

također primjećuje da mnoge države članice pružaju financijske poticaje strankama koje upotrebljavaju mirenje, i to u obliku smanjenja troškova, pravne pomoći ili sankcioniranja neopravdanog odbijanja mogućnosti mirenja; prepoznaje da postignuti rezultati u tim zemljama pokazuju da mirenje može omogućiti isplativo i brzo izvansudsko rješavanje sporova s pomoću postupaka prilagođenih potrebama stranaka;

smatra da donošenje kodeksa ponašanja predstavlja važan alat za osiguravanje kvalitete mirenja; u tom pogledu napominje da dionici izravno koriste Europski kodeks ponašanja za miritelje ili je pak taj kodeks poslužio kao nadahnuće za nacionalne ili sektorske kodekse; također primjećuje da u većini država članica postoje obvezni postupci akreditacije za miritelje i/ili registri miritelja;

žali zbog poteškoća s dobivanjem sveobuhvatnih statističkih podataka o mirenju, uključujući broj slučajeva mirenja, prosječno trajanje i stope uspješnosti postupaka mirenja; napominje da je bez pouzdane baze podataka vrlo teško dodatno promicati mirenje i povećati povjerenje javnosti u njegovu djelotvornost; s druge strane ističe sve značajniju ulogu Europske pravosudne mreže u civilnim i trgovačkim pitanjima u pogledu poboljšanja prikupljanja nacionalnih podataka o primjeni Direktive o mirenju;

pozdravlja posebnu važnost mirenja u području obiteljskog prava (posebno u postupcima u vezi sa skrbništvom nad djecom, pravom pristupa i otmicom djece), gdje se mirenjem može stvoriti konstruktivno ozračje za raspravu te osigurati poštene pregovore između roditelja; nadalje primjećuje da je vjerojatno da će sporazumna rješenja biti dugotrajna i u najboljem interesu djeteta, s obzirom na to da se osim glavnog boravišta djeteta njima može urediti pitanje posjeta ili pitanje uzdržavanja djeteta; u tom kontekstu naglašava važnu ulogu koju Europska pravosudna mreža u građanskim i trgovačkim stvarima ima u sastavljanju preporuka namijenjenih povećanju korištenja postupka obiteljskog mirenja u prekograničnom kontekstu, posebno u slučajevima otmice djeteta;

ističe da je važno da se na europskom portalu e-pravosuđa osmisli i redovno ažurira poseban odjeljak posvećen prekograničnom mirenju u obiteljskim pitanjima u kojem će se pružati informacije o nacionalnim sustavima mirenja;

stoga pozdravlja predanost Komisije tome da sufinancira razne projekte usmjerene na promicanje mirenja i osposobljavanja sudaca i stručnjaka u državama članicama;

10.

ističe da unatoč dobrovoljnoj prirodi mirenja treba poduzeti dodatne korake kako bi se zajamčila izvršnost sporazuma o mirenju na brz i povoljan način, uz potpuno poštovanje temeljnih prava, kao i prava Unije te nacionalnog prava; u tom smislu podsjeća na to da je izvršnost sporazuma na nacionalnoj razini koji su postigle stranke u državi članici u pravilu podložna homologaciji koju provodi javno tijelo, zbog čega nastaju dodatni troškovi i što uzima mnogo vremena strankama postupka te bi stoga moglo štetno utjecati na kruženje stranih dogovora u postupcima mirenja, osobito kada je riječ o manjim sporovima;

Preporuke

11.

poziva države članice da ulože dodatan trud u poticanje uporabe postupka mirenja u građanskim i trgovačkim sporovima, među ostalim i organiziranjem primjerenih informativnih kampanji kojima će se građanima i pravnim osobama pružiti odgovarajuće i sveobuhvatne informacije o glavnom cilju mirenja i njegovim prednostima u smislu uštede vremena i novca, te da u tu svrhu zajamče bolju suradnju među pravnim stručnjacima; u tom kontekstu naglašava potrebu za razmjenom najboljih praksi u raznim nacionalnim jurisdikcijama, uz odgovarajuće mjere na razini Unije, kako bi se povećala razina osviještenosti o koristi mirenja;

12.

poziva Komisiju da procijeni potrebu za razvojem standarda kvalitete za pružanje usluga mirenja na razini EU-a, posebno u obliku minimalnih standarda za jamčenje dosljednosti, te da istodobno uzme u obzir temeljno pravo na pristup pravosuđu, kao i lokalne razlike u kulturi mirenja, kako bi se dodatno potaknula upotreba mirenja;

13.

poziva Komisiju da procijeni potrebu za time da države članice uspostave i održavaju nacionalne registre postupaka mirenja, koji bi mogli poslužiti kao izvor podataka Komisiji, ali koje bi mogli koristiti i nacionalni miritelji kako bi imali koristi od najboljih praksi diljem Europe; naglašava da uspostava takvih registara mora biti u potpunosti u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka (Uredba (EU) 2016/679) (13);

14.

traži od Komisije da provede detaljnu studiju o preprekama slobodnom kruženju stranih sporazuma o mirenju u Uniji i o raznim mogućnostima promicanja mirenja kao pouzdanog, dostupnog i učinkovitog načina rješavanja sukoba u unutarnjim i prekograničnim sporovima u Uniji, uzimajući u obzir vladavinu prava i razvoj događaja u tom području na međunarodnoj razini;

15.

poziva Komisiju da u svojoj reviziji pravila pronađe rješenja kako bi se efektivno proširilo područje primjene postupka mirenja, po mogućnosti, i na druga građanska ili administrativna pitanja; međutim, naglašava da je potrebno posvetiti posebnu pozornost posljedicama koje bi mirenje moglo imati na određena socijalna pitanja poput obiteljskog prava; u tom kontekstu preporučuje Komisiji i državama članicama da primijene i provedu odgovarajuće zaštitne mjere u postupcima mirenja, kako bi se ograničili rizici za slabije stranke i kako bi se te stranke zaštitile od mogućnosti da jače stranke zloupotrebljavaju postupak ili položaj, te im preporučuje da pruže relevantne sveobuhvatne statističke podatke; također naglašava da je važno zajamčiti poštovanje pravednih kriterija u smislu troškova, osobito zato da bi se zaštitili interesi skupina u nepovoljnom položaju; ipak, napominje da bi postupak mirenja mogao izgubiti na privlačnosti i dodanoj vrijednosti ako se uvedu suviše strogi standardi za stranke;

o o

16.

nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

(1) SL L 136, 24.5.2008., str. 3.

(2) PE 571.395.

(3) http://bookshop.europa.eu/en/study-for-an-evaluation-and-implementation-of-directive-2008-52-ec-the-mediation-directive--pbDS0114825/

(4) PE 493.042.

(5) PE 593.789.

(6) PE 453.180.

(7) Vidjeti (COM(2016)0542), str. 5.

(8) PE 571.395, str. 25.

(9) Hrvatska, Estonija, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Litva, Nizozemska, Poljska, Portugal, Slovačka i Španjolska.

(10) Vidjeti (COM(2016)0542), str. 4.

(11) Na primjer u Češkoj Republici.

(12) Na primjer u Litvi, Luksemburgu, Engleskoj i Walesu.

(13) SL L 119, 4.5.2016., str. 1.