8.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 164/39

1.

pozdravlja zahtjev estonske vlade za izradu mišljenja o deinstitucionalizaciji u zdravstvenim sustavima na lokalnoj i regionalnoj razini. Procjenjuje se da je u Europskoj uniji svaka šesta osoba – ukupno oko 80 milijuna ljudi – suočena s nekim oblikom invaliditeta različitog stupnja težine. Više od jedne trećine osoba iznad 75 godina starosti pati od neke tegobe koja im otežava svakodnevicu. Taj bi postotak uslijed povećanja udjela starijih osoba u ukupnom broju stanovnika EU-a u narednim godinama trebao porasti (1). Iako su se odnosi i životni uvjeti za osobe s invaliditetom u posljednjih 20 godina znatno poboljšali, u većini država članica EU-a i dalje u manjoj ili većoj mjeri postoje manjkavosti kada je riječ o skrbi i njezi osoba s invaliditetom te načinu na koji ih percipira javnost. Nažalost, još uvijek postoje slučajevi u kojima se ograničava pravo osoba sa smetnjama u razvoju i/ili duševnom bolesti da odlučuju o vlastitom životu;

2.

uvjeren je da bi osobama s invaliditetom trebalo pružiti sve mogućnosti kako bi postale samodostatni pripadnici društva te da bi trebalo podržavati njihovu slobodu izbora; s tim u vezi podsjeća na to da se zdravstveni sustavi razlikuju od zemlje do zemlje, što znači da se prelazak na skrb unutar zajednice mora prilagoditi lokalnim okolnostima, uz uključivanje kako dotičnih zajednica, tako i štićenika i njihovih obitelji; naglašava da cilj Mišljenja nije ukinuti ili osuditi sve oblike institucionalne njege pod svaku cijenu; institucije nisu jedino rješenje, ali mogle bi se smatrati jednim od raspoloživih rješenja. U nekim su zemljama institucije u većoj mjeri prihvatile nove načine potpore kako bi se prilagodile različitim situacijama te svakoj osobi, bez obzira na stupanj invaliditeta, omogućile da na najbolji mogući način ostvari svoj potencijal. Posebnu pozornost treba posvetiti ulozi obitelji u funkcioniranju tih institucija.

3.

napominje da je nadležnost EU-a na području javnog zdravlja, u skladu s člankom 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u prvom redu ograničena na nadopunjavanje zdravstvenih politika država članica koje se provode na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Uz poštovanje načela supsidijarnosti, EU ima ulogu na sljedećim područjima:

4.

ističe da Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. predstavlja temeljnu promjenu u načinu poimanja invaliditeta, zato što se naglasak sada stavlja na način na koji se društvo i okolina mogu prilagoditi kako bi se prepreke s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom mogle ukloniti, čime bi se tim osobama pružila mogućnost sudjelovanja u društvu i vođenja života na što samostalniji način. Do studenog 2017. godine 27 od 28 država članica EU-a ratificiralo je Konvenciju, a 22 države članice ratificirale su i Fakultativni protokol (2). OR preporučuje da sve države članice ratificiraju i Konvenciju i Protokol.

5.

koristit će UN-ovu definiciju pojma „invaliditet” prema kojoj invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okružju, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima. Poteškoće se mogu javiti kao rezultat bolesti ili drugih okolnosti, a može se raditi i o urođenoj mani ili ozljedi. Takve bolesti, okolnosti ili ozljede mogu biti privremene ili trajne prirode;

6.

pozdravlja inicijativu bivšeg povjerenika Komisije Vladimíra Špidle koji je uz pomoć skupine stručnjaka izradio Zajedničke europske smjernice za prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške za život u zajednici (3). OR preporučuje da se za pojam „institucija” koristi sljedeća definicija navedena u smjernicama: bilo koja smještajna skrb u kojoj su štićenici izolirani od šire zajednice i/ili su prisiljeni živjeti zajedno; štićenici nemaju dovoljnu kontrolu nad svojim životima i odlukama koje utječu na njih; i zahtjevi same organizacije često imaju prioritet nad pojedinačnim potrebama štićenika. Smjernice su izrađene kako bi se države članice potaklo da s institucijske skrbi prijeđu na skrb unutar zajednice. Na temelju iskustava i spoznaja država članica koje su provele deinstitucionalizaciju taj bi proces postupno trebao obuhvaćati sljedeće aspekte: zajedničku strategiju i viziju, uključivanje štićenika i njihovih obitelji, zajedničko preuzimanje odgovornosti svih dionika na svim razinama, vođenje i upravljanje te potporu procesu. OR napominje da smjernice mogu pružiti značajnu potporu pri prijelazu s institucionalne skrbi na skrb unutar zajednice te preporučuje svim državama članicama da ih primjenjuju;

7.

podsjeća na to da se koncept institucijske skrbi sve više dovodi u pitanje i da su brojne znanstvene studije pokazale da dugotrajna institucijska skrb ima dalekosežne negativne posljedice na pogođene pojedince, poput gubitka slobode, stigmatizacije, gubitka autonomnosti i depersonalizacije. Također postoje negativni učinci na osoblje koje je zaposleno u institucionalnom okruženju. To je dovelo do suglasnosti da su poželjni otvoreniji oblici skrbi unutar zajednice pomoću kojih bi se trebao definirati smjer budućih praksi na polju skrbi. To je istaknuto i u Europskom akcijskom planu za mentalno zdravlje (4). Akcijski plan izradio je Regionalni ured SZO-a za Europu u bliskoj suradnji i uz razmjenu informacija s državama članicama koje taj plan također podržavaju. OR također ponavlja da je Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom utvrđeno pravo osoba s invaliditetom da „žive u zajednici i imaju jednake mogućnosti kao i druge osobe (5)”;

8.

utvrđuje da su se u posljednjih 20 godina brojne države članice odlučile za sličan razvoj: sve je manje velikih institucija za pružanje skrbi i specijaliziranih bolnica, u korist otvorenije skrbi unutar zajednice. Unatoč tomu, diljem Europe više od milijun osoba s invaliditetom i dalje živi u institucijama za pružanje skrbi (6). Prijelaz s institucijske skrbi na skrb unutar zajednice ne događa se preko noći. Ta promjena traje mnogo godina te zahtijeva mjere i inicijative na svim razinama društva, kao i promjene u ponašanju i izmjenu zakona. OR smatra da bi države članice EU-a trebale pridati veliku važnost razvoju skrbi unutar zajednice te da bi postupak deinstitucionalizacije trebalo provesti na način da se poštuju prava ciljne skupine i zajamče najbolji mogući rezultati za dotične osobe;

9.

smatra važnim upozoriti na opasnost od toga da bi države pri prelasku na otvorenije oblike skrbi unutar zajednice mogle uvoditi nove institucije kako bi zamijenile stare. To bi moglo dovesti do uvođenja novih oblika pružanja skrbi ili novih domova za skrb institucijskog tipa za skupine s izrazito ozbiljnim i složenim potrebama koje je, iz društvene perspektive, teško zadovoljiti te gdje ne postoje rješenja prilagođena pojedincima. To bi se moglo dogoditi i u slučaju ozbiljne krize, poput priljeva velikog broja izbjeglica u brojne države članice EU-a u jesen 2015. kada su izbjeglice zbog potrebe za brzim rješenjem bile smještene u prihvatne centre i institucije. Postoji opasnost da rješenja osmišljena i planirana kao privremene mjere postanu trajne mjere, i to s negativnim posljedicama za dotične osobe;

10.

napominje da na nacionalnoj razini postoji niz zakona i strateških dokumenata čiji se opseg razlikuje od jedne do druge države članice EU-a, ali kojima je predviđeno da se osobama s invaliditetom omogući da aktivno sudjeluju u društvu i žive kao i svi ostali građani. Neovisno o tome, primjećuje se da društvo potiho, a katkad i otvoreno odbacuje osobe s invaliditetom. Stigmatizirane skupine često su meta neprihvaćanja i straha, manje su cijenjene te se smatraju opterećenjem. Čitav niz studija ukazuje na to da su osobe s duševnim bolestima izložene stigmatizaciji (7), a stigmatizacija pak može dovesti do njihove diskriminacije. To može, primjerice, biti u obliku nedostatne ponude u pogledu njege ili u obliku socijalne isključenosti, što dovodi do pogoršanja duševnog zdravlja dotičnih osoba. Taj se začarani krug nastavlja i sve je dublji. Kada je riječ o deinstitucionalizaciji, tu se ne radi samo o zatvaranju velikih institucija za skrb i stvaranju alternativnih oblika skrbi. Radi se također o borbi protiv predrasuda, preispitivanju stereotipa i promjeni načina razmišljanja. Osobe s invaliditetom ne smije se više poimati primarno kao objekte i pasivne korisnike njege i liječničkog tretmana, nego kao ravnopravne članove društva. OR smatra da države članice u okviru procesa deinstitucionalizacije trebaju suzbiti stigmatizaciju i spriječiti diskriminaciju. To znači da, u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom (članci 4. – 6.), države članice trebaju poduzimati pozitivne i preventivne mjere kako bi se suzbili svi oblici diskriminacije te svima osiguralo poštovanje ljudskih prava. OR naglašava da postoje brojni dobri primjeri nacionalnih kampanja za borbu protiv stigmatizacije – kako u državama članicama EU-a tako i u trećim zemljama – koji mogu poslužiti kao izvor inspiracije;

11.

skreće pozornost na nužnost ispravnog ocjenjivanja potreba pacijenata kojima se odobri prelazak na otvoreniju skrb unutar zajednice. Lokalne i regionalne vlasti moraju se pobrinuti za ispunjavanje tih potreba kako bi štićenici mogli imati kontrolu nad vlastitim životom te istinski donositi odluke o tome gdje, s kim i kako žele živjeti. Svim se osobama mora osigurati dostupnost i pristupačnost usluga (uključujući osobnu pomoć) kako bi se zajamčilo da štićenici budu uključeni u zajednicu i vode život na što neovisniji način;

12.

skreće pozornost na činjenicu da prijelaz s institucijske skrbi na skrb unutar zajednice zahtijeva također promjenu paradigme i u pogledu osoblja i njegovih vještina. Dok je naglasak do sada bio na znanju o medicini i medicinskoj struci, prelazak na skrb i njegu unutar zajednice doveo je do potrebe za socijalnim i pedagoškim vještinama. OR smatra da je važno da osoblje koje pruža skrb ima relevantno znanje kako bi moglo obavljati svoje dužnosti (članak 4. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom). Uz osoblje obučeno na odgovarajući način ubrzat će se prijelaz, a i spriječiti otvaranje novih institucija za pružanje skrbi. U brojnim se zemljama traži osoblje s odgovarajućim akademskim kvalifikacijama. Međunarodnom suradnjom i razmjenom na ovom području mogla bi se poboljšati dostupnost odgovarajućeg stručnog osoblja. U cilju lakšeg prijelaza, OR predlaže kombinaciju razmjene stručnog osoblja i novih mogućnosti strukovnog osposobljavanja na sveučilištima i u srednjim školama. Ako se na raspolaganju želi imati kvalificirano osoblje, potrebni su planiranje i koordinacija. OR smatra da je važno da se pri obučavanju i prekvalifikaciji osoblja obrade sljedeće teme: ljudska prava, što znači živjeti s poteškoćama i kako se živi u institucijama za skrb te kako uključiti dotične osobe u donošenje odluka o tome kakvu vrstu potpore žele. Nije lako prijeći sa života u instituciji na život u svom vlastitom domu i na samostalno donošenje odluka. Postoji opasnost da će se osobe koje se prilagođavaju na život u društvu suočiti s izolacijom i/ili isključivanjem. Ključno je ostati u kontaktu s takvim osobama i na raspolaganje im staviti osoblje koje je dobro upoznato s njihovim stanjem i pojedinačnim potrebama. Istraživanje i razmjena znanja na ovom području bili su pozitivni, posebice u pogledu psihijatrijskih i neuropsihičkih poremećaja. Poboljšale su se dostupnost i primjena metoda utemeljenih na znanju i dokazima, kako u vezi s medicinskim i psihološkim metodama liječenja tako i u vezi s psiho-socijalnom potporom i kognitivnim instrumentima. U Švedskoj je, primjerice, nacionalni odbor za zdravstvo i socijalnu skrb (Socialstyrelsen) prije nekoliko godina objavio nacionalne smjernice za brojna područja, poput shizofrenije i srodnih stanja (8). Smjernice sadrže ključne preporuke za pristupe zdravstvu i socijalnoj skrbi utemeljene na dokazima. Švedski nacionalni odbor za zdravstvo i socijalnu skrb objavio je i smjernice za radne metode i općenite savjete o znanju i vještinama potrebnima osoblju i zaposlenicima koji rade s osobama s različitim poteškoćama (9)  (10);

13.

pozdravlja činjenicu da su ministri vanjskih poslova EU-a usvojili revidirane Smjernice EU-a za promicanje i zaštitu prava djeteta. U skladu s mjerodavnim konvencijama Ujedinjenih naroda, OR se zalaže za to da sve države članice podrže načelo da djeca odrastaju u obitelji. Istraživanja pokazuju da se djeca koja odrastaju u domu ne razvijaju na isti način kao i djeca koja odrastaju u obitelji; osim toga, ta djeca moraju imati prava i mogućnosti u pogledu školovanja kao i sva ostala djeca. Istraživanja isto tako pokazuju da djeca odrasla u domu kasnije u životu mogu razviti probleme u ponašanju i poteškoće u socijalnoj sferi. Djeca koja odrastaju u domu nerijetko dobivaju premalo poticaja, što kompenziraju autodestruktivnim ili problematičnim ponašanjem. Svoj djeci za normalan razvoj treba iskustvo stabilnosti i bliskosti. OR preporučuje svim državama članicama EU-a da umjesto toga djeci s invaliditetom i njihovim roditeljima potrebnu potporu i pomoć pružaju u njihovu domu ili neposrednom okružju. Roditelji bi trebali dobivati pomoć i savjetovanje o funkcioniranju svojeg djeteta te potporu društva odnosno grada ili općine kako bi mogli ispunjavati svoje roditeljske zadaće. Ako roditelji moraju raditi po skraćenom radnom vremenu jer se kod kuće brinu o djetetu s invaliditetom, trebali bi dobivati financijsku potporu;

14.

smatra da djeca i mladi s invaliditetom imaju ista prava i obveze u pogledu školovanja i studija kao i ostali njihovi vršnjaci. To znači da se škole trebaju prilagoditi potrebama te djece, jer bi u protivnom postojala opasnost od izolacije i izvan institucija za skrb. Lokalne i regionalne vlasti trebale bi ulagati više u školski proračun kako bi riješile problem odgovarajućih prostorija te kako bi prednost dale pristupačnosti i univerzalnom uređenju. Trebalo bi osmisliti programe kako bi se povećala razina osviještenosti o invaliditetu kod školskog osoblja i djece, kako bi se učiteljima omogućilo odgovarajuće osposobljavanje u području uključivih metodologija te kako bi se učitelje potaknulo na rad s djecom s invaliditetom. Stavovi i predrasude također predstavljaju izazov za potpunu integraciju;

15.

skreće pozornost na velik broj građana koji boluju od razvojnog poremećaja i/ili duševnog oboljenja i koji podliježu potpunom ili djelomičnom skrbništvu. OR uviđa da djelomično skrbništvo može zaštititi interese dotičnih pojedinaca i pružiti im zaštitu od zlouporabe koju bi u protivnom mogli doživjeti. Međutim, izražava zabrinutost u vezi s potpunim skrbništvom koje podrazumijeva da štićenik gotovo u potpunosti gubi svoja zakonska prava, pa o skoro svim aspektima njegova života odlučuje njegov pravni zastupnik. Brojne su odrasle osobe protiv svoje volje smještene u dom na zahtjev njihovih zakonski imenovanih predstavnika. OR preporučuje državama članicama da uvedu odredbe usmjerene na smanjenje primjene instrumenta potpunog skrbništva te da u postupak donošenja odluka uključe štićenike, njihove obitelji te organizacije i stručnjake za zaštitu njihovih prava. Prilikom revizije zakona o pravnoj sposobnosti trebalo bi definirati i kriterije za suodlučivanje te zakonski osnažiti prava ciljne skupine;

16.

smatra da bi osobama s invaliditetom trebalo zakonski osigurati mogućnosti i potporu za donošenje odluka koje se tiču njih, njihova svakodnevnog života i oblikovanja lokalnih usluga. Važan aspekt predstavlja informiranje prilagođeno ciljnoj skupini. Razgovaranje i surađivanje s udrugama dotičnih osoba i njihovih obitelji pridonijet će poboljšanju njihova sudjelovanja i angažmana. Znanje i iskustvo dotičnih osoba dragocjene su kompetencije koje treba uzimati u obzir. OR preporučuje državama članicama da podupiru osnivanje i rad udruga dotičnih osoba;

17.

smatra da je važno provoditi postojeće zakonodavstvo i smjernice sukladno članku 4. stavku 1. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Posebnu pozornost pritom treba posvećivati pravima djeteta. OR također smatra da bi zakonodavstvo trebalo podržavati pojedinca u tome da vodi neovisan život zasnovan na svojim vlastitim potrebama i željama;

18.

naglašava važnost mjera potpore i zaštite osoba s teškim invaliditetom u razdoblju nakon smrti njihovih roditelja i članova obitelji. Posebice smatra ključnim da se osobama s invaliditetom koje nisu u stanju preuzeti punu odgovornost za sebe same zajamči pomoć, blagostanje, uključenost u društvo i najveći mogući stupanj autonomije kako bi se izbjegla njihova automatska hospitalizacija;

19.

smatra da je zbog nedostatka podataka teško pratiti napredak deinstitucionalizacije i provoditi poredbene analize raznih država članica EU-a. U skladu s time, Odbor preporučuje davanje prednosti definiranju i razvoju pokazatelja koji moraju biti sastavni dio strategije i planiranja prelaska na potporu i skrb koje će se u povećanom opsegu pružati u zajednici. Promjena paradigme prema individualnijoj skrbi koja će biti više usmjerena na osobu također bi se trebala odraziti na norme i pokazatelje koje tek treba razviti. Pritom bi u središtu pozornosti trebali biti kvaliteta života i prava dotičnih osoba, a ne toliko praćenje pokazatelja tehničke naravi. OR preporučuje državama članicama da surađuju na razvoju i definiranju normi i pokazatelja;

20.

upućujući na članak 27. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom skreće pozornost na to da pravo na rad predstavlja temeljno pravo koje ne smije biti ugroženo, primjerice predrasudama ili fizičkim preprekama. OR ističe da je potrebno uložiti napore kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo obavljanje posla koji odgovara njihovim osobnim okolnostima. Izrazito su važni dobra rehabilitacija i prilagodba radnog mjesta i radnih zadaća. Drukčiji oblici rada za osobe koje ne mogu biti u plaćenom radnom odnosu na uobičajenom tržištu rada također se smatraju važnima za promicanje zdravlja i suzbijanje stigmatizacije i izolacije; upravo su zbog toga toliko važne ustanove i usluge za pomoć putem rada, kao i poduzeća i radionice koje nude posao osobama s invaliditetom. U tu svrhu potrebna je interakcija između socijalnih službi i tržišta rada u vidu mehanizma za integraciju na tržište rada, kako bi se uveli personalizirani programi za usmjeravanje, osposobljavanje, posredovanje pri zapošljavanju, očuvanje radnih mjesta i socijalnu uključenost u radno okružje. Mjere usmjerene na zdravlje i stvaranje radnih mjesta moraju se smatrati ulaganjem, a ne troškovima. Radno mjesto za koje se prima plaća ili neki drugi oblik naknade ne pridonosi samo uključivosti nego također smanjuje rizik od siromaštva. Za svakog je čovjeka važno da se osjeća dijelom šire zajednice, da može davati doprinos društvu i da se bavi smislenom djelatnošću. To istodobno jača javnu svijest o osobama s invaliditetom, o njihovom potencijalu i njihovim poteškoćama;

21.

dugoročna održivost skrbi unutar zajednice iziskuje radikalnu promjenu u javnoj potrošnji te usmjerenost resursa na prevenciju i ranu intervenciju. Stoga smatra da za potrebe evaluacije i analize gospodarskog utjecaja prelaska na skrb unutar zajednice nije samo važno voditi računa o apsolutnim troškovima nego ih promatrati u odnosu na ishode usmjerenije na kvalitetu i dugotrajnije učinke kako za pojedinca tako i za društvo. Zdravstveno-ekonomske studije pokazuju da su troškovi psihijatrijske skrbi unutar zajednice gotovo isti kao i troškovi bolničke skrbi. Međutim, budući da takva skrb nerijetko ima bolje rezultate za pojedinca, s društvene je točke gledišta u takvim slučajevima isplativija. Zbog pozitivnih zdravstvenih učinaka povećava se broj osoba koje se mogu uključiti na tržište rada. To pak dovodi do povećanja produktivnosti, poboljšanja socijalne uključenosti i smanjenja opasnosti od kriminala, a samim time i do rasterećenja pravosudnog sustava (11). Ulaganja u vidu prevencije, rane intervencije i potpore djeci i mladima kao i njihovim roditeljima može pomoći tim osobama da završe školovanje. Na taj način mogu nastaviti s obrazovanjem i uključiti se na tržište rada. Prelazak sa skrbi u velikim institucijama i specijaliziranim bolnicama može se ostvariti samo ako se uspostave i organiziraju alternativni oblici skrbi, odnosno skrb unutar zajednice. To može izazvati više početne troškove u fazi prelaska na skrb unutar zajednice.

22.

napominje da kod deinstitucionalizacije nije dovoljno djelovanje samo jednog aktera. Potrebni su sudjelovanje i međusobna suradnja više društvenih aktera kao i jasna i precizna podjela zadaća. Osim toga, mora se nedvosmisleno utvrditi na što se suradnja odnosi i na koji je način treba provoditi. U kojoj će mjeri država moći upravljati i vršiti nadzor nad organizacijom i funkcioniranjem zdravstvenih i socijalnih usluga na lokalnoj i regionalnoj razini ovisi o ustavu svake države članice. U državama koje, poput Švedske, imaju snažnu općinsku i regionalnu samoupravu odgovornost za odluku kako prijeći na skrb unutar zajednice snose podnacionalne razine. Razlike u ustavima država članica bit će također odlučujuće za razinu kojoj će OR uputiti svoje preporuke. Bez obzira na diobu odgovornosti između nacionalnih i lokalnih razina, OR smatra da je neophodna potpora nacionalne razine kao i koordinacija aktivnosti i inicijativa među različitim razinama (12);

23.

upućuje na članak 25. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kojim se propisuje da zdravstveno osoblje osobama s invaliditetom mora osiguravati jednaku kvalitetu skrbi kakva je osigurana ostatku stanovništva. S obzirom na to da se osobe iz institucija za skrb, u kojima su dostupne sve medicinske usluge, vraćaju u vlastite domove, potrebno je povećati stručnost osoblja za pružanje primarne zdravstvene skrbi osobama s invaliditetom kako bi se mogle zadovoljiti potrebe i te kategorije pacijenata. Socijalna uključenost na više razina i poticanje percepcije da su osobe s različitim vrstama invaliditeta prirodna sastavnica ljudske raznolikosti sprečavaju socijalnu isključenost i promiču jednako postupanje i skrb;

24.

napominje da s razvojem zdravstvenih znanosti očekivani životni vijek pojedinaca postaje sve dulji. Posljedica toga je i starenje osoba s invaliditetom koje zbog nedostatka primjerene skrbi ranije često ne bi doživjele stariju dob. Socijalne službe zadužene za osiguravanje uključenosti u društvo i na tržište rada sada su suočene sa situacijom da rade sa starijim osobama s invaliditetom. Djelatnici u tim službama nisu pripremljeni za odgovaranje na potrebe povezane sa starosnom dobi ili invaliditetom starijih korisnika. OR stoga smatra da treba prilagoditi kriterije osposobljenosti socijalnih i zdravstvenih radnika koji toj ciljanoj skupini trebaju nastavili pružati usluge socijalne uključenosti u skladu sa standardima EU-a.