19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/17

Izvjestiteljica:

Emmanuelle BUTAUD-STUBBS

1.1.

Pitanje pristojnog rada u globalnim lancima opskrbe, kao što su lanci opskrbe tekstilom, odjećom i obućom, elektroničkim uređajima, mineralima te poljoprivredno-prehrambenim proizvodima, zaista je ključno pitanje za sve javne i privatne subjekte uključene u upravljanje lancima opskrbe na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) prilagodio je svoje unutarnje postupke kako bi mogao usvojiti mišljenje prije 105. zasjedanja Međunarodne konferencije rada (ILC) u Ženevi o pitanju pristojnog rada u globalnim lancima opskrbe.

EGSO preporučuje sljedeće:

1.3.

Europska komisija trebala bi osmisliti sveobuhvatnu i ambicioznu strategiju kako bi svim svojim unutarnjim (pristup tržištu javne nabave EU-a, označivanje itd.) i vanjskim politikama (trgovina, razvoj, politika susjedstva itd.) promicala pristojan rad u globalnim lancima opskrbe.

1.4.

Radi izbjegavanja nesporazuma i pogrešnog tumačenja treba usvojiti zajednički jezik i zajedničke definicije te uzajamno ocjenjivati statističke podatke raznih dionika, kao što su OECD, ILO, WTO, Europska komisija, Svjetska banka i MMF (1), te razraditi koherentnu politiku za javna tijela uključena u to područje, uz diobu nadležnosti.

1.5.

Uzimajući u obzir Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima treba priznati i poticati dostupne primjere najbolje prakse i inicijative u postojećem „paketu instrumenata” kao što su: Smjernice OECD-a za multinacionalna poduzeća, sektorske smjernice OECD-a o dubinskoj analizi (za sektore tekstila i odjeće, minerala, poljoprivrede i financija), potpora trgovini, financijski programi za naknadu gubitaka, kodeks ponašanja, oznake, norme i instrumenti za samoocjenjivanje. Cilj je uspostaviti postupnu, dosljednu i održivu politiku u odgovornom upravljanju globalnim lancima opskrbe.

1.6.

Treba promicati praktične i prikladne pristupe koji se temelje na riziku i kojima će se uzeti u obzir specifična priroda globalnog lanca vrijednosti i globalnog lanca opskrbe (linearna ili modularna, jednostavna ili složena, kratka ili duga organizacija).

1.7.

Na temelju ocjene postojećih primjera prakse treba promicati višedionički format, uključujući javne i privatne subjekte, socijalne partnere, nevladine organizacije, stručnjake itd., kako bi se razvio najbolji paket mjera nadahnutih smjernicama OECD-a za utvrđivanje rizika, njihovo sprečavanje i ublažavanje, komuniciranje i izvješćivanje o planovima djelovanja. Mjere obuhvaćene planovima djelovanja mogle bi uključivati zakonodavne i nezakonodavne mjere, primjere najbolje prakse, financijske poticaje, pristup osposobljavanju i izgradnju kapaciteta za socijalni dijalog i sindikate.

1.8.

Treba se snažno zalagati za konkretno razmatranje vrsta instrumenata za transparentnost koji bi se mogli uvesti kako bi se krajnje potrošače obavještavalo o socijalnim uvjetima proizvodnje.

1.9.

Na predstojećoj konferenciji ILO-a treba raspraviti na koji bi način ILO mogao preuzeti aktivnu ulogu u osiguravanju pristojnog rada u globalnim opskrbnim lancima te razmotriti mogućnost razvoja i buduće primjene svih relevantnih i prikladnih instrumenata s pomoću kojih će se, uz predanost svih dionika, pridonijeti istinskom poboljšanju uvjeta rada.

2.1.1.

Globalni lanac vrijednosti: ovaj se pojam pojavio sredinom 1990-ih godina kako bi se opisao „cijeli spektar aktivnosti potrebnih da proizvod prođe kroz razne faze (koncipiranje, dizajn, odabir sirovina i proizvodnja poluproizvoda, stavljanje na tržište, distribucija i podrška) prije no što dospije do krajnjeg potrošača” (2).

Globalni lanci vrijednosti trebali bi pogodovati „modernizaciji postupaka” (proizvođač primjenjuje bolju tehnologiju radi povećanja učinkovitosti) i „funkcionalnoj modernizaciji” (sposobnost proizvođača da osmisli dizajn i robnu marku te robu plasira na tržište). Međutim, na nizu primjera može se vidjeti da to nije uvijek tako.

Pitanje postizanja održivog i odgovornog upravljanja globalnim lancima vrijednosti jedan je od glavnih prioriteta međunarodne zajednice (OECD, ILO, G7, G20, EU, UN) s obzirom na to da se sve više trgovine i ulaganja u svijetu događa preko globalnih lanaca vrijednosti te da eksternalizacija i prekogranična usklađenost globalne proizvodnje u vodećim poduzećima znatno utječu na društvo. Katkad je taj utjecaj pozitivan, npr. bolje plaćeni poslovi, više zaposlenih žena, otvaranje radnih mjesta čime se omogućuje zapošljavanje, razvoj vještina te širenje znanja i tehnologije. No katkad taj utjecaj može biti razlogom za zabrinutost, npr. nesigurna radna mjesta, loši uvjeti rada (uključujući u području zdravlja i zaštite na radu), nedostatna socijalna prava (uključujući nedovoljnu pokrivenost socijalnim osiguranjem) te kršenje ljudskih i temeljnih radnih prava.

To dovodi do razvoja i primjene različitih instrumenata na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao što su konvencije ILO-a, smjernice OECD-a ili Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima (vidi također točku 2.3.3.) i okviri politika, kao što je Program za održivi razvoj 2030 (3). i popratni Akcijski plan iz Adis Abebe o financiranju za razvoj (4), kojima se podržava poštovanje radnih normi i promiče pristojan rad, kao i daljnji razvoj trgovine, ulaganja, privatnog sektora i lanaca opskrbe.

2.1.2.

Globalni lanac opskrbe sastoji se od međusobno povezanih organizacija, resursa i postupaka uz pomoć kojih se proizvodi i usluge stvaraju i dostavljaju krajnjim potrošačima. On je dio globalnog lanca vrijednosti posvećen nabavljanju, a ne osmišljavanju ili distribuciji robe i usluga.

2.1.3.

Pristojan rad: pojam koji su osmislili članovi ILO-a i koji je usvojila Međunarodna konferencija rada u Deklaraciji o socijalnoj pravdi za pravednu globalizaciju (5). Njime su obuhvaćeni nacionalni i lokalni programi uspostavljeni radi ostvarivanja četiriju strateških ciljeva:

Kao tijelo koje određuje norme na svjetskoj razini, ILO je usvojio niz konvencija relevantnih za globalne lance opskrbe. Njima su obuhvaćene temeljne (središnje) norme rada (tj. promicanje slobode udruživanja i prava na kolektivno pregovaranje, promicanje nediskriminacije na radnom mjestu i zabrana prisilnog rada i dječjeg rada), kao i konvencije u području zdravlja i zaštite na radu, inspekcije rada i ostalog. Zemlje koje ih ratificiraju obvezne su uskladiti svoje zakonodavstvo i praksu s konvencijama. Osim toga, na temelju Deklaracije ILO-a o temeljnim načelima i pravima pri radu iz 1998. g. (6), sve države članice ILO-a dužne su u svom zakonodavstvu i praksi poštovati i provoditi središnje radne norme, čak i ako nisu ratificirale relevantne konvencije.

2.2.1.

Značaj globalnih lanaca vrijednosti u svjetskoj trgovini brzo je porastao, a prema podacima WTO-a, OECD-a, ILO-a i UNCTAD-a za 2013. godinu (7) oni čine između 60 % i 80 % međunarodne trgovine i osiguravaju 20 % radnih mjesta u svijetu (8). Sektori obuhvaćeni tim međusobno povezanim organizacijskim sastavnicama kao što je osmišljavanje, proizvodnja, distribucija i potrošnja, koje potiču multinacionalna poduzeća, uključuju poljoprivredu, industriju (npr. automobilsku industriju, aeronautiku, industriju tekstila i odjeće, igračaka, elektroničkih uređaja) i usluge (npr. pozivne centre, informacijske tehnologije).

2.2.2.

Ti se globalni lanci vrijednosti također razlikuju i prema obliku i strukturi: neki su prilično kratki (mali broj aktivnosti), dok su drugi duži, što je pokazatelj gospodarskih, socijalnih i financijskih veza između poduzeća osnovanih u brojnim i udaljenim zemljama (od SAD-a do EU-a i Azije). Prema Garyju Gereffiju (9), postoje tri dominantne vrste upravljanja: globalni lanci vrijednosti uvjetovani kupcima i, u većini slučajeva, uvjetovani troškovima (u slučaju globalnih lanaca vrijednosti odjeće i obuće) te globalni lanci vrijednosti uvjetovani proizvođačima s nekim tehnološkim kompetencijama dobavljača u zemljama u razvoju, uključujući dizajn i inovacije (elektronika).

2.2.3.

Činjenica da je globalni lanac opskrbe sastavnica globalnog lanca vrijednosti temelji se na odnosu između kupaca i dobavljača te mogućih podugovarača. Taj se „lanac” može oblikovati na razne načine: može biti vertikalno integriran i zatvoren, njime se može upravljati na modularan način (veliki dobavljači mogu poslovati neovisno o vodećem poduzeću) ili može imati oblik tržišnog lanca za tržišta primarnih roba.

2.3.1.

EU definira društveno odgovorno poslovanje kao „odgovornost poduzeća za svoje učinke na društvo” (10).

2.3.2.

Na temelju određenog broja problema koji su se pojavili u posljednjih dvadeset godina, posebno u sektorima kao što su elektronika, sportska oprema i odjeća, ustanovljeno je, osobito u okviru OECD-u, da su za održivo upravljanje multinacionalnog poduzeća, kao vodećeg poduzeća, svojim globalnim lancem vrijednosti i globalnim lancem opskrbe od ključne važnosti sljedeća pitanja:

2.3.3.

Na rješavanju tih izazova trenutačno radi širok spektar subjekata kao što su brojne javne i privatne, državne, europske i međunarodne organizacije i tijela, posebno nakon katastrofe u tvornici Rana Plaza u Bangladešu, u kojoj je 2013. godine poginulo više od 1 100 zaposlenika:

Pokrenute su i razne privatne inicijative, trajne ili privremene, npr. inicijativa za poboljšanje zaštite zdravlja i zaštite na radu u bangladeškim tvornicama odjeće nakon katastrofe u tvornici Rana Plaza (bangladeški sporazum o protupožarnoj zaštiti i sigurnosti zgrada) (20).

2.3.4.

Svi ti javni i privatni subjekti uključeni su u razvoj i provedbu raznih alata i instrumenata usmjerenih na poboljšanje uvjeta rada i prava na radnom mjestu, a to su sljedeći:

3.1.1.

Globalnim lancem opskrbe u industriji odjeće i obuće obuhvaćeni su različiti subjekti i proizvodni procesi. U azijsko-pacifičkoj regiji ostvaren je svjetski izvoz odjeće, tekstila i obuće u iznosu od 601 milijarde USD, što čini 60 % ukupne svjetske trgovine, a Kina u tome ima najveći udjel. Zemlje poput Bangladeša ili Kambodže dodatno se specijaliziraju u proizvodnji i izvozu odjeće s udjelom od 89,2 % i obuće s udjelom od 77,4 % u ukupnom izvozu robe iz 2014. godine (22). To je uglavnom uzrokovano naglim povećanjem plaća u kineskoj industriji odjeće i tekstilnoj industriji, što je potaknulo inozemne kupce da traže nove dobavljače u Aziji.

Prema ILO-u (23), 2014. godine prosječna mjesečna plaća u većini zemalja iznosila je manje od 200 USD. Minimalne mjesečne plaće za nekvalificirane radnike u industriji odjeće imaju radnici u Kini (do 297 USD), Filipinima, Maleziji, Indoneziji (247 USD), Tajlandu, Vijetnamu (145 USD), Indiji (136 USD), Kambodži (128 USD), Pakistanu (119 USD), Bangladešu (71 USD) i Šri Lanki (66 USD).

Glavni su rizici nedovoljna plaća, prisilni ili dječji rad, loši industrijski odnosi zbog slabe zaštite slobode udruživanja i ograničenog kolektivnog pregovaranja, loša zaštita zdravlja i sigurnosti na radu, nedovoljne inspekcije rada, nedovoljno razvijeni sustavi za slučajeve ozljede na radu, onečišćenje vode, izloženost kemijskim tvarima i iskorištavanje ženske radne snage.

3.1.2.

Kad se 24. travnja 2013. u Bangladešu srušila zgrada Rana Plaza u kojoj su bile smještene tvornice odjeće, to je uzrokovalo smrt 1 136 zaposlenika, uglavnom žena. Razmjeri nesreće koja je nastala zbog veoma lošeg stanja zgrade i nepostojanja vatrogasnih izlaza imali su za posljedicu izuzetnu mobilizaciju vlada (EU-a i država članica, SAD-a, Kanade, Norveške), međunarodnih organizacija (ILO-a, OECD-a i Svjetske banke), međunarodnih i lokalnih dionika s ambicioznim aktivnostima usmjerenima na poticanje nacionalnih kratkoročnih mjera (naknade obiteljima žrtava, inspekcija tvornica odjeće i korektivnih mjera, novih metoda revizije, revizije Zakona o radu), nacionalnih srednjoročnih mjera (npr. razvoja neovisnih sindikata i jačanja inspekcije rada) te sustavnih mjera u cilju promicanja odgovornog upravljanja globalnim lancima opskrbe.

3.1.3.

OECD priprema smjernice o dubinskoj analizi za odgovorne lance opskrbe u sektoru odjeće i obuće.

3.1.4.

U suradnji s međunarodnim donatorima, vladama, radnicima i poslodavcima ILO provodi projekte u sektoru odjeće (npr. u Aziji) u cilju povećanog pristupa informacijama o plaćama, uvjetima rada i industrijskim odnosima radi poboljšanja kvalitete socijalnog dijaloga o radnim standardima, jačanja kapaciteta socijalnih partnera i mehanizama kolektivnog pregovaranja te jamčenja standarda rada na razini tvornica (25).

3.1.5.

Europska komisija radi na vodećoj inicijativi o održivom lancu opskrbe odjećom, koja uključuje zajedničko planiranje, usklađeno financiranje, zajedničku provedbu programa, podizanje razine osviještenosti među potrošačima itd.

3.1.6.

Socijalni partneri EU-a iz sektora proizvodnje tekstila i odjeće razvili su zajedničku inicijativu koju je podržala Europska komisija, s alatom za procjenu rizika društveno odgovornog poslovanja koji je relevantan za globalne lance opskrbe. Trenutačno je dovršavaju kako bi se pripremili za njezino širenje među malim i srednjim poduzećima i ostalim dionicima.

3.1.7.

Nizozemsko predsjedništvo EU-a želi istražiti načine jačanja sinergija između razvojnih i trgovinskih politika EU-a kako bi pridonijelo održivosti globalnih lanaca vrijednosti.

3.1.8.

Njemački ministar gospodarstva, suradnje i razvoja Gerd Müller osnovao je poseban savez za „održivu tekstilnu proizvodnju” u koji su uključeni glavni partneri. Na posljednjem sastanku skupine G7 vrlo je konkretno i sažeto opisao situaciju: „Odgovornost košta samo jedan euro: potreban je jedan jedini euro po haljini, jakni ili jednim trapericama da bi se osiguralo da se naporan rad u Bangladešu, Kambodži ili Africi isplati te da djeca i krojačice dobiju priliku u svojim životima.” (26).

3.1.9.

Širenje privatnih inicijativa donijelo je iskustvo i pomoć u razmjeni primjera najbolje prakse. Među njima, inicijativa o socijalnoj klauzuli (ICS) s 22 velika trgovca na malo kao što su Monoprix, Carrefour ili Casino, koji su imali više od 243 milijarde EUR prometa i za čije su se socijalne revizije primjenjivale slične metodologije, te BSCI (inicijativa za poštovanje socijalnih normi), koju je 2003. godine pokrenuo FTA (udruženje za vanjsku trgovinu), smješten u Bruxellesu, s više od 1 700 trgovaca na malo i uvoznika iz 36 zemalja u poslovnim odnosima s 30 000 tvornica.

3.2.1.

Prema Sturgeonovoj i Kawakamijevoj studiji o globalnim lancima vrijednosti (27), „intermedijarni proizvodi u industriji odjeće mnogo su manje važni u pogledu vrijednosti trgovine intermedijarnim proizvodima nego proizvodi u elektroničkoj i automobilskoj industriji”.

3.2.2.

Globalni lanac vrijednosti u području elektronike jedan je od najvažnijih u sektoru robe s udjelom od više od 17 % u ukupno proizvedenim intermedijarnim proizvodima 2006. godine, u usporedbi s udjelom od 2,7 % u kemikalijama i plastici te 1,9 % u dijelovima zrakoplova. Dvije vodeće zemlje u izvozu elektroničkih intermedijarnih proizvoda su Kina/Hong Kong i Sjedinjene Američke Države.

3.2.3.

Tri snažna subjekta koja vode „modularnost lanca vrijednosti” su sljedeći:

Modularnost ovoga posebnog lanca vrijednosti nalazi se u kodificiranju i normiranju ključnih poslovnih postupaka kao što su računalno potpomognut dizajn, planiranje proizvodnje te nadzor inventara i logistički nadzor.

3.2.4.

Elektronički proizvodi za široku potrošnju imaju kratak ciklus proizvodnje, od tri do 18 mjeseci, i kratak rok trajanja. Zbog toga dobavljači tih proizvoda imaju sve brže narudžbe za stavljanje na tržište. Primjerice, kad se 2007. godine pojavio iPhone tvrtke Apple, rok za stavljanje na tržište bio je šest mjeseci, dok se 2012. godine skratio na manje od dva tjedna (28). To je izazov za proizvođače i radnike te se javlja potreba za razvojem i provedbom rješenja za taj izazov.

Dok u nekim poduzećima vlada dogovor o prekovremenom radu ili radu u smjenama u jeku sezone i nadoknađivanju tijekom ostatka godine, u drugima se javlja znatan porast broja ugovora na određeno vrijeme i zapošljavanja radnika preko agencija ili migranata (npr. 2009. godine u Meksiku 60 % radnika u elektroničkoj industriji činili su privremeni radnici zaposleni preko agencija, a taj je postotak u jeku sezone porastao na 90 %) (29). To često podrazumijeva smanjena prava radnika, kao što su niže plaće, nedovoljna pokrivenost socijalnim osiguranjem ili zabrana pridruživanja sindikatima. Rješenja bi, uz nacionalno zakonodavstvo, mogla uključivati sporazume na razini poduzeća te bolju usklađenost i razmjenu informacija između kupaca i dobavljača, čime bi se omogućilo bolje planiranje proizvodnje i angažiranje radnika koji bi bili trajno zaposleni, a ne privremeno.

3.2.5.

Pitanja poštovanja ljudskih prava i prava radnika odnose se na elektroničku industriju također u pogledu minerala dobivenih u područjima pogođenima sukobima i visokorizičnim područjima, kao što je afrička regija Velikih jezera (30). Nastavno na donošenje zakona u SAD-u (Dodd-Frankov zakon), Europska je komisija 2014. godine predstavila Prijedlog uredbe kojim se osniva mehanizam samocertificiranja za uvoznike kositra, tantala, volframa i zlata na tržište EU-a kako bi se osiguralo da prihodi od vađenja tih minerala i trgovine njima ne podržavaju lokalne oružane sukobe. Umjesto toga, dubinska analiza zajedno s ostalim mjerama trebala bi pridonijeti transparentnosti u cijelom lancu opskrbe te pozitivno utjecati na otvaranje radnih mjesta i uvjete rada u rudnicima, kao što su zaštita zdravlja i zaštita na radu, razine prihoda ili sklapanje formalnih govora o radu. To bi također omogućilo nastavak nabave metala iz Afrike umjesto iz drugih regija u svijetu koje nisu zahvaćene sukobima (31).

3.2.6.

OECD je razvio Smjernice o dubinskoj analizi za odgovorne lance opskrbe mineralima iz sukobima pogođenih i visokorizičnih područja (32).

3.3.1.

EGSO također želi naglasiti da bi se globalni lanci vrijednosti i globalni lanci opskrbe u ostalim sektorima, kao što su usluge i poljoprivredna industrija, mogli suočiti s problemima uvjeta rada, osobito u pogledu zdravlja i sigurnosti na radu.

3.3.2.

Podrška ILO-a pristojnom radu u ruralnom gospodarstvu (33) usredotočena je na tri prioritetna područja djelovanja: pristojan rad za marginalizirano i osjetljivo ruralno stanovništvo u nepovoljnom položaju, pristojan rad za ruralno stanovništvo u lancima opskrbe, pristojan rad za ruralno stanovništvo na plantažama.

—

vlade su zadužene za razradu, primjenu i provedbu nacionalnog radnog i socijalnog prava, ratifikaciju i učinkovitu provedbu konvencija ILO-a, a u slučaju država članica EU-a i za prijenos i provedbu direktiva EU-a; također su dužne osigurati sve administrativne i financijske resurse, uključujući one za inspekcije rada, kako bi se osigurala usklađenost s pravnim okvirom,

—

međunarodne organizacije postavljaju norme i razvijaju globalne inicijative u cilju promicanja međunarodnih standarda rada i odgovornog poslovanja. U tom kontekstu, u dokumentima kao što su Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima (okvirni program „Zaštita, poštovanje i pomoć”) daju se smjernice o ulogama i odgovornostima glavnih dionika,

—

socijalne partnere potiče se na uključivanje i promicanje društvenog dijaloga o standardima i uvjetima rada, uključujući one u sektorskom i prekograničnom kontekstu, a vlade trebaju zajamčiti da se sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja štiti i promiče na učinkovit način,

—

multinacionalna poduzeća trebaju poštovati zakone koji se primjenjuju u zemljama u kojima posluju; također ih se potiče da se posvete društveno odgovornom poslovanju i pristupima dubinske analize,

—

nevladine organizacije nadopunjuju napore drugih dionika i imaju ključnu ulogu u podizanju razine osviještenosti o radnim pravima te u prokazivanju njihove zlouporabe,

S obzirom na složenost i očito velike rizike za te ključne dionike, EGSO se zalaže za strukturirane, transparentne i uključive platforme dionika za rješavanje takvih složenih pitanja.