EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 26.4.2016.

COM(2016) 234 final

KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA

Živjeti dostojanstveno: od ovisnosti o pomoći do samostalnosti

Prisilno raseljavanje i razvoj

{SWD(2016) 142 final}

1.Uvod

Cilj je ove Komunikacije predložiti politički okvir kojim bi se spriječilo dugotrajno prisilno raseljavanje te postupno okončala ovisnost o humanitarnoj pomoći u postojećim situacijama prisilnog raseljavanja poticanjem samostalnosti i omogućavanjem raseljenim osobama da žive dostojanstveno te doprinose društvima zemalja domaćina do dobrovoljnog povratka ili preseljenja.

Europska unija, kao važan globalni akter te najveći pružatelj humanitarne pomoći i najveći donator razvojne pomoći na svijetu, obvezuje se pružati pomoć osobama kojima je to potrebno diljem svijeta. EU pruža pomoć za vrijeme krize te kako bi poticao dugoročni održivi razvoj zemalja. S obzirom na ozbiljnost trenutačne izbjegličke i migracijske krize, Europska komisija predložila je sveobuhvatan i cjelovit pristup u svom Europskom migracijskom programu. 1 Programom se poziva na „strateško razmišljanje” o načinu ostvarivanja što većeg učinka razvojne i humanitarne pomoći EU-a kako bi se na odgovarajući način pozabavilo opsegom, višedimenzionalnim pokretačima i učinkom prisilnog raseljavanja na lokalnoj razini.

Više od 60 milijuna ljudi u svijetu — izbjeglice i interno raseljene osobe — prisilno je raseljeno zbog sukoba, nasilja i kršenja ljudskih prava. 2 To je najviši broj prisilno raseljenih osoba od Drugog svjetskog rata. Sirija, Afganistan, Somalija, Sudan i Južni Sudan pet je zemalja s najvećim brojem dugotrajno raseljenih osoba 3 , a mnogi su Afganistanci raseljeni više od tri desetljeća. Tu dugotrajnost otežava činjenica da je u 2014. zabilježen najniži broj dobrovoljnih repatrijacija izbjeglica u posljednja tri desetljeća. 4 U tri od pet zemalja s najvećim brojem raseljenih osoba unutar zemlje – Siriji, Kolumbiji i Sudanu – raseljavanje je također dugotrajno. Samo tijekom sirijske krize, koja sada ulazi u svoju šestu godinu, izbjeglo je 4,7 milijuna osoba te je interno raseljeno njih 6,5 milijuna, dok je u EU samo u 2015. ušlo više od milijun izbjeglica. Klimatske pojave, poput ovogodišnjeg El Niña, za kojeg se očekuje da će biti najgori u posljednjih 20 godina, također mogu imati znatan učinak. 5  Kombinirani učinci povećanih sukoba, nasilja, klimatskih promjena te ekoloških i prirodnih katastrofa natjerat će još već broj ljudi u bijeg. Popratne informacije o kontekstu i pokretačima prisilnog raseljavanja, kao i procjena postojećih politika, instrumenata i praksi Komisije u pomaganju izbjeglicama, interno raseljenim osobama i tražiteljima azila u trećim partnerskim zemljama mogu se pronaći u radnom dokumentu službi koji je priložen ovoj Komunikaciji.

Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) utvrdio je 2015. najvažnije čimbenike zbog kojih su sirijske izbjeglice u susjednim zemljama primorane tražiti azil u Europi. Oni uključuju gubitak nade, visoke troškove života, produbljivanje siromaštva te ograničene mogućnosti zarađivanja i obrazovanja. Ako nemaju mogućnost napredovanja i uživanja socijalnih i gospodarskih prava, vjerojatnije je da će se izbjeglice i interno raseljene osobe preseliti u zemlju izvan njihovih regija podrijetla. Sekundarna i višestruka raseljavanja odražavaju zajednički neuspjeh u rješavanju specifičnih srednjoročnih do dugoročnih  potreba i slabosti prisilno raseljenih osoba i njihovih zajednica domaćina te u pružanju trajnih rješenja. 6 Samo sustavom humanitarne pomoći ne mogu se zadovoljiti rastuće razvojne potrebe prisilno raseljenih osoba i zajednica domaćina. Prisilno raseljavanje nije samo humanitarni izazov: to je i politički, razvojni i gospodarski izazov i izazov za ljudska prava te je neizbježno povezan sa širim fenomenom migracija.

Iako prisilno raseljavanje uzrokovano sukobima u susjedstvu predstavlja neposrednu zabrinutost za EU, dugoročna raseljenost globalni je problem. Zbog toga Komunikacija Komisije o ulozi vanjskog djelovanja EU-a u trenutačnoj izbjegličkoj krizi 7 poziva EU i njezine države članice da se obvežu da će dugoročno pojačati napore kako bi se riješili uzroci migracija i raseljavanja. EU je pokazao svoju predanost u rješavanju uzroka prisilnog raseljavanja na samom izvoru povećavanjem napora u sprečavanju novih sukoba, rješavanju postojećih sukoba te sprečavanju kršenja ljudskih prava – svih najvažnijih čimbenika prisilnog raseljavanja. Stoga trenutna politička i diplomatska predanost EU-a i država članica u rješavanju postojećih sukoba i u promicanju poštovanja ljudskih prava diljem svijeta predstavlja ključni čimbenik tog programa. Ključni su čimbenici i spašavanje života i odgovaranje na neposredne humanitarne potrebe. Međutim, osim pravne i fizičke zaštite 8 te hrane i skloništa, prisilno raseljenim osobama potrebno je osigurati pristup zaposlenju te uslugama kao što su zdravstvena skrb, obrazovanje i stanovanje. Pravna stečevina EU-a i dobre prakse razvijene od 1999. radi osnivanja zajedničkog europskog sustava azila i usklađivanja zajedničkih minimalnih standarda za azil mogu biti dobri primjeri načina na koji zemlje partneri mogu primiti velik broj izbjeglica. 

Prisilno raseljavanje: dugotrajan i složen problem

Ovom se Komunikacijom naglašavaju situacije dugotrajnog prisilnog raseljavanja u partnerskim zemljama koje su nastale zbog sukoba, nasilja i kršenja ljudskih prava, neovisno o statusu raseljenih osoba u skladu s Konvencijom o izbjeglicama iz 1951. Elementi nove politike mogu se primijeniti i na raseljavanje uzrokovano prirodnim katastrofama i klimatskim pojavama, uvažavajući različite politike, kontekste, potrebe i rješenja. Većina raseljenih osoba dugotrajno su raseljene više od pet godina zbog nedostatka održivog mira u mnogim zemljama podrijetla, ograničavajućih politika država domaćina te ograničenih mjesta za preseljenje. Nekoliko ih je pronašlo trajna rješenja, poput dobrovoljne repatrijacije, preseljenja ili lokalne integracije. 2014. je izbjeglo 2,9 milijuna ljudi, a samo se 126 800 bivših izbjeglica moglo vratiti u svoje zemlje podrijetla te je samo 105 200 izbjeglica trajno preseljeno. 9  Danas dugotrajno raseljavanje u prosjeku traje više od 25 godina za izbjeglice te više od 10 godina za 90% interno raseljenih osoba. 10

86% je svjetskih izbjeglica 2014. živjelo u regijama u razvoju, a najmanje razvijene zemlje pružile su azil za 25% osoba od ukupnog broja izbjeglica. 11 To stvara golem pritisak ne samo na raseljene osobe i njihove zemlje domaćine, vlade i zajednice, nego i na donatore. Sve te jedinice imaju obvezu reagirati. Pritisak zbog priljeva i dugotrajnog boravka raseljenog stanovništva posebno je izražen kad je riječ o ranjivim zajednicama, zemljama i regijama. To ima dalekosežne posljedice na javno obrazovanje, zbrinjavanje otpadom, stanovanje i cijene nekretnina, pogodnosti poput struje i opskrbe pitkom vodom, cijene hrane i plaće te cjelokupnu stabilnost. Budući da se povećao broj raseljenih osoba koje pronalaze utočište u urbanim područjima, utjecaj na planiranje i pružanje usluga posebno je velik u gradovima.

Program održivog razvoja do 2030. 12 prepoznaje prisilno raseljavanje kao jedan od ključnih čimbenika koji prijete uništavanju napretka koji je postignut posljednjih desetljeća. Zbog tog su razloga izbjeglice i interno raseljene osobe uključene u kategoriju ranjivih osoba koje ne smiju biti „zapostavljene.” Iako prisilno raseljene osobe imaju koristi od humanitarne pomoći, često su isključene iz programa i aktivnosti koje provode razvojni dionici. Politike zemalja domaćina izbjeglicama često ograničavaju pristup tržištima rada te njihovo kretanje i boravište unutar zemlje. Također zabranjuju nadogradnju naselja kojima bi se potaknulo trajno naseljavanje te otežavaju, čak i onemogućuju izbjeglicama da dobiju dugoročni i sigurni pravni status. Rezultatima tih politika nastoji se zadržati raseljeno stanovništvo u nesigurnosti te osigurati da im je u slučaju nedostatka dugoročnih razvojnih mogućnosti potrebna stalna potpora humanitarnih organizacija. Izbjeglice i interno raseljene osobe produktivni su pojedinci koji svojim vještinama i imovinom mogu doprinijeti gospodarstvu i društvu zemalja domaćina ili zajednica domaćina. Međutim, u nedostatku razvojnih mogućnosti, prevladavajući model ovisnosti o pomoći koji se svodi na brigu i održavanje narušava mogućnosti izbjeglica i interno raseljenih osoba da postanu samostalnije. 13  

Situacije prisilnog raseljavanja veoma su složene te se bitno razlikuju. Neke izbjeglice na početku mogu imati veću sposobnost suočavanja sa situacijom od svojih domaćina, primjerice zbog ušteđevine ili bliskih obiteljskih veza u zemlji domaćinu. Nadalje, iako zemlje domaćini mogu primati razvojnu pomoć EU-a, ranjive zajednice domaćini obično nemaju koristi od humanitarne pomoći. Stanovništvo koje je ostalo u matičnim zajednicama u vrijeme dok su ostali prisiljeni na preseljenje također može biti ranjivo. Dobrovoljni povratnici mogu imati relativne prednosti u smislu vještina i kapitala koje su stekli u inozemstvu. Izbjeglice i interno raseljene osobe suočavaju se sa sličnim izazovima kao i osobe koje migriraju iz sela u grad ili šire gradsko ili ruralno siromašno stanovništvo. To može dovesti do napetosti i sukoba među zajednicama te izazvati masovna sekundarna raseljavanja. Postoji opasnost da se u slučaju interno raseljenih osoba i povratnika neopravdan naglasak na statusu sukobljava s humanitarnim načelom pružanja pomoći samo na temelju potreba. Pristup temeljen na statusu također može biti neizvediv u situacijama u kojima su razlozi za preseljenje pomiješani i kumulativni te u kojima ranjivost više ovisi o pojedinačnim okolnostima nego o pripadanju posebno utvrđenoj kategoriji ili skupini.

Stoga bi tijekom utvrđivanja intervencija stvarne ranjivosti trebale imati prednost u odnosu na pravni status, uz potpuno poštovanje međunarodnog prava i propisa o ljudskim pravima. Potrebno je odgovoriti na posebne potrebe za zaštitom prisilno raseljenih osoba na temelju spola, dobi, invaliditeta, kao i njihovih političkih uvjerenja, etničke pripadnosti, jezika, kastinskog podrijetla, vjere i/ili spolne orijentacije. Stoga rješenja koja su jednaka za sve slučajeve nisu izvediva. EU se zalaže za pružanje političkog okvira za učinkovitiji i dostojanstveniji globalni odgovor na prisilno raseljavanje koji je prilagođen okolnostima. To namjerava učiniti povezivanjem svojih pristupa s političkim pitanjima, sprečavanjem sukoba, razvojem, ljudskim pravima, humanitarnom pomoći te operativnim jačanjem rezultata te povezanosti.

Stvaranje političkog okvira usmjerenog na razvoj za rješavanje problema dugotrajnog prisilnog raseljavanja

Mora se uspostaviti nov, dosljedan i zajednički politički okvir. Politički, humanitarni, razvojni i pristupi ljudskim pravima moraju se međusobno nadopunjavati kako bi se pronašlo povoljno rješenje za raseljene osobe i njihove zajednice domaćine. Taj novi politički okvir koristit će se prednostima sveobuhvatnog 14 pristupa EU-a te pristupa EU-a otpornosti. 15 Okvir će kanalizirati proizvodne kapacitete izbjeglica i interno raseljenih osoba pomažući im u dobivanju pristupa obrazovanju, stanovanju, zemljištu, proizvodnim kapacitetima, sredstvima za život i uslugama te podupirući suradnju među njima i zajednicama domaćinima.

Kako bi se osigurala provedba i učinkovito funkcioniranje novog političkog okvira, potrebno je riješiti postojeće operativne sustave. Politički dionici moraju biti više uključeni u pregovore kako bi se savladale prepreke koje sprečavaju raseljene osobe u ostvarenju njihovih potencijala. Humanitarni i razvojni dionici djeluju unutar različitih strukturnih i programskih ciklusa i postupaka te onih povezanih s financiranjem koje ne odražavaju stvarne dugoročne potrebe raseljenih osoba ili zajednica domaćina. Cilj je humanitarne pomoći da se ona upotrebljava kao kratkoročna mjera na početku krize kako bi se zadovoljile neposredne humanitarne potrebe i potrebe za zaštitom prisilno raseljenih osoba koje se nalaze u kampovima ili gradskim područjima. S druge strane, razvojna pomoć djeluje unutar dugih ciklusa višegodišnjeg planiranja i financiranja.

Jača suradnja među razvojnim i humanitarnim dionicima — s tješnjim vezama u financiranju na programskoj razini te prilikom razmjene i procjene informacija, kao i postavljanja ciljeva — može omogućiti stvaranje djelotvornijih i dugotrajnijih strategija zaštite i razvijanja samostalnosti. Od toga će imati koristi raseljene osobe i ranjive zajednice domaćini. Nov pristup prisilnom raseljavanju koji je usmjeren na razvoj neće dovesti do dodatnih troškova. Naprotiv, kratkoročno će i dugoročno povećati učinkovitost i poboljšati rezultate za donatore i korisnike smanjivanjem ovisnosti o humanitarnoj pomoći i maksimalnim povećanjem učinkovitosti razvojnih ulaganja.

Ključna je uloga vlada domaćina jer su one odgovorne za pravne i političke okvire putem kojih se može odgovoriti na potrebe izbjeglica, interno raseljenih osoba te zajednica domaćina. Vlade utvrđuju parametre za razvojna djelovanja te vrijeme i prostor humanitarnih intervencija. Mnoge se države domaćini često ne mogu same suočiti s tim izazovima. Potrebno je znatno ulaganje međunarodne zajednice, posebno na lokalnoj razini, kako bi se osigurali pozitivni dugoročni rezultati i stvarna raspodjela tereta. Takvim bi se ulaganjem trebala izbjeći diskriminacija među različitim kategorijama prisilno raseljenih osoba te bi se trebalo promicati jednako postupanje uklanjanjem prepreka za sudjelovanjem na tržištima rada, olakšavanjem pristupa socijalnim uslugama, nadogradnjom naselja te stjecanjem dugoročnog sigurnog pravnog statusa.

Ovom se Komunikacijom utvrđuje novi politički okvir usmjeren na razvoj kojim se rješava problem prisilnog raseljavanja u obliku niza preporuka. Cilj je povezati različite instrumente i mjere kako bi se osiguralo da EU ima učinkovit pristup rješavanju prisilnog raseljavanja koji uključuje cjelokupni ciklus uz sudjelovanje više dionika. Osim toga, Komunikacijom se poziva na potporu provedbenih partnera novom pristupu : agencija UN-a, međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija, organizacija civilnog društva, privatnog sektora i ostalih nedržavnih dionika EU-a i partnerskih zemalja.

2.Elementi novog političkog okvira

2.1.Jačanje veza između humanitarne pomoći i razvoja

Naglasak politike Komisije više nije na linearnom humanitarno-razvojnom pristupu – povezivanju pomoći, obnove i razvoja (LRRD) – već na gradnji otpornosti. Nedavno je usvojen sveobuhvatan pristup koji uključuje humanitarnu pomoć, razvojnu suradnju i politički angažman. Od velike je važnosti da se politički i razvojni dionici u suradnji s humanitarnim dionicima angažiraju na početku krize raseljavanja. To bi osiguralo uspostavu bolje raspodjele odgovornosti među humanitarnim i razvojnim dionicima, uz potpuno poštivanje humanitarnih načela.

2.1.1.Rano uključivanje svih dionika

EU bi na početku krize trebao nastaviti sa sudjelovanjem putem političkih i razvojnih dionika te dionika država članica kako bi se osigurao usklađeniji i koordiniraniji pristup. Ključno je potpuno poštivanje humanitarnih načela i bliska suradnja s vladom zemlje domaćina. Cilj je poboljšati uvjete života tijekom cijelog razdoblja raseljavanja te na najučinkovitiji način primijeniti rješenja koja mogu zaustaviti raseljavanje. Istovremena upotreba velikog broja instrumenata, koja se temelji na njihovim usporednim prednostima te zajedničkom strateškom okviru, u skladu je s pristupom EU-a otpornosti. Taj pristup zahtijeva multilateralni angažman s većim brojem dionika iz područja politike, ljudskih prava i razvoja te humanitarnim, međunarodnim, nacionalnim i lokalnim dionicima, angažman u kojem se može maksimalno povećati komparativna prednost svakog dionika. Kako bi se povećala samostalnost, važno je da raseljene osobe i zajednice domaćini aktivno sudjeluju u oblikovanju programa i strategija. Takvo bi aktivno sudjelovanje trebalo obuhvatiti prave i različite potrebe te posebne ranjivosti i sposobnosti osoba u svakom konkretnom kontekstu.

Sustav EU-a za rano upozoravanje na sukobe 16 oslanja se na procjene rizika sukoba te promiče rano preventivno djelovanje EU-a, uključujući i situacije s rizikom uzrokovanja prisilnog raseljavanja. Taj pristup analizi sukoba stvara opcije sveobuhvatnog odgovora, uključujući sudjelovanje država članica EU-a te ključnih međunarodnih partnera, poput UN-a.

2.1.2.Izrada usklađenih strategija utemeljenih na dokazima

Sveobuhvatan pristup EU-a vanjskim sukobima i krizama 17 predstavlja važnu početnu točku za strateški usklađenu primjenu različitih politika i instrumenata EU-a u uskoj suradnji s državama članicama. Korištenjem te početne točke poboljšala bi se učinkovitost i učinak politike i mjera EU-a, posebno od kada sukobe i krize karakteriziraju nelinearna kretanja. Gdje god je moguće, načela sveobuhvatnog pristupa pretvaraju se u preventivno djelovanje, gdje god je to moguće, te strateško planiranje na razini zemalja temeljeno na dokumentima zajedničkog okvira 18 ili ekvivalentnim krovnim strategijama. Trebali bi se koristiti postojećim istraživanjima, procjenama rizika i alatima upravljanja kako bi se osigurala zajednička baza dokaza i obuhvatili, gdje je to potrebno, zajedničku analizu sukoba, zajedničku procjenu potreba i ostale povezane analize situacija i pokretača dugotrajnog raseljavanja.

Zajedničke i sveobuhvatne analize konteksta pojedine zemlje trebale bi obuhvatiti zajedničku analizu dionika političkog okruženja i institucionalnog okvira. Ti bi okviri također trebali uključiti i analizu mogućnosti trajnih rješenja i demografsko profiliranje izbjeglica, interno raseljenih osoba i zajednica domaćina. Prilikom pripreme analize moraju se poštovati načela privatnosti i zaštite podataka savjetovanjem s korisnicima.

Mapiranje izravnih i neizravnih gospodarskih, socijalnih, ekoloških, fiskalnih i političkih posljedica raseljavanja može se upotrebljavati kao početna točka za rasprave s vladama zemalja domaćina/lokalnim vlastima. Intervencije bi trebale imati dovoljnu razinu fleksibilnosti da se može odgovoriti na promjenjive potrebe i ranjivosti.

To će rezultirati cjelovitijim, učinkovitijim i dugotrajnijim strategijama zaštite i samostalnosti za raseljene osobe te će im pružiti mogućnosti za dostojanstven život, istovremeno smanjujući učinak na zajednice domaćine. Uzajamni fondovi EU-a koji su osnovani za Srednjoafričku Republiku 19 kao odgovor na sirijsku krizu (fond Madad 20 ), za Afriku 21 , instrument za pomoć izbjeglicama u Turskoj 22 te obveze preuzete na konferenciji u Londonu „Potpora Sirijcima i regiji” u veljači 2016. 23 odražavaju promjenu prema cjelovitijim strategijama.

2.1.3.Pretvaranje koherentnih strategija u koherentno programiranje

Novi pristup politici mora biti pravilo, a ne iznimka. Trebao bi uključivati kvalitetniju razmjenu informacija, koordinirana ocjenjivanja, zajedničke analitičke okvire te koordinirane programske i financijske cikluse. To uključuje utvrđivanje zajedničkih kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih ciljeva, kao i zajedničkih pokazatelja. Zajednički ciljevi dogovoreni između EU-om i zemalja domaćina koji su oblikovani u okviru višegodišnjeg ciklusa razvojnog planiranja omogućili bi da humanitarna pomoć zadovolji potrebe neočekivanog priljeva raseljenih osoba bez ugrožavanja razvojnih programa ili pridonošenja slabljenju lokalnih zajednica.

Sve dok prisilno raseljavanje predstavlja ključni izazov razvoju, trebali bi se prilagoditi postojeći programi te izraditi novi koji bi utjecali na suočavanje s tim izazovom. Zajedničko programiranje EU-a i država članica fleksibilna je vježba koju vode pojedine države i koja može biti korisna u suočavanju s problemom prisilnog raseljavanja.

Donatori bi trebali pružiti predvidljivo i fleksibilno financiranje. Da bi se omogućio taj pristup, potrebno je na razini EU-a iskoristiti fleksibilnost instrumenata za vanjsko financiranje. 24 Nedavno osnivanje uzajamnih fondova EU-a trebalo bi pružiti EU-u veću fleksibilnost uz mogućnost da ih dodatno financiraju ostali donatori, uključujući države članice. Druge vrste alata koje omogućuju veću fleksibilnost uključuju Instrument za doprinos stabilnosti i miru, 25 posebne mjere i krizne čimbenike u projektima.

2.1.4.Jačanje regionalne suradnje

Jačanje suradnje među različitim politikama i instrumentima EU-a ključan je element revidirane europske politike susjedstva (EPS). Među ključnim mjerama, revizijom europske politike susjedstva predlaže se veća uključenost EU-a u jačanju regionalne suradnje među susjednim državama koje se suočavaju sa zajedničkim izazovima, kao i u promicanju akademske mobilnosti i mobilnosti radne snage, uključujući i za izbjeglice. Snažnije veze s dijasporom, zakonodavna tijela i dionici na tržištu rada, poput tvrtki, sindikata i socijalnih partnera, navedeni su kao ključni elementi u pružanju zaštite prisilno raseljenim osobama. One pridonose i jačanju otpornosti zajednica domaćina. 26

2.2.Strateška suradnja s partnerima

2.2.1.Partnerske zemlje

Prema međunarodnom pravu o izbjeglicama 27 i ljudskim pravima, vlade zemalja domaćina obvezne su pružiti zaštitu izbjeglicama i poštivati njihova ljudska prava. Vlade imaju glavnu odgovornost za zaštitu svojih građana, uključujući i onih koji su interno raseljeni.

Neprijavljene izbjeglice i dobrovoljni povratnici predstavljaju velik problem koji je potrebno riješiti. Potreban je pristup razvoju radi poticanja njihovog povratka i reintegracije, ali bez službenog statusa izbjeglica nemaju pravo na potporu u okviru nacionalnih programa.

Nacionalni pravni i politički okviri te vodstva koja određuju vlade utvrđuju parametre za načine na koje bi politički, razvojni i humanitarni dionici trebali odgovoriti na potrebe izbjeglica, interno raseljenih osoba i zajednica domaćina. Ključni su politički dijalozi s vladama zemalja domaćina od početka krize radi utvrđivanja dugoročnih strategija i razvojnih planova, uzimajući u obzir izazove pojedine zemlje. EU bi trebao blisko surađivati sa svojim strateškim partnerima i međunarodnom zajednicom u pomaganju vladama zemalja domaćina i lokalnim vlastima kako bi se oblikovale politike koje osiguravaju pravnu zaštitu raseljenih osoba te im pružaju mogućnost za samostalnost. Nadalje, potrebno je pružiti pomoć u stabiliziranju zemalja podrijetla kako bi se mogli uspostaviti osnovni uvjeti za dobrovoljni povratak osoba u poslijeratna područja.

Masovno raseljavanje uzrokuje fiskalni pritisak na javne nacionalne i općinske proračune te makroekonomske šokove kojima se ugrožavaju nacionalne razvojne strategije i nedavna razvojna postignuća. Iako vlade zemalja domaćina imaju glavnu odgovornost za promicanje razvojnih pristupa kojima bi se preokrenuli strukturni učinci prisilnog raseljavanja, često im nedostaju financijska sredstva i sposobnosti za promicanje tih odgovora. Neuspjeh rješavanja tih problema može povećati ranjivost zemalja domaćina te napetosti među domaćinima i izbjeglicama ili zajednicama interno raseljenih osoba. Međunarodni dionici imaju ključnu ulogu u pružanju vanjske potpore radi ublažavanja tih učinaka i promicanja veće održivosti vladinih odgovora.

Političke odluke i pravni okvir obično se donose na lokalnoj razini, ali su upravo lokalne vlasti najviše pogođene raseljavanjem. Ključna je bliska suradnja među lokalnim vlastima, kao i dugoročno ulaganje u njihovu sposobnost za odgovor kako bi se osigurala odgovornost lokalnih vlasti za odgovore i njihova održivost. Na toj se razini razvijaju najinovativniji pristupi, kao što je suradnja među gradovima radi jačanja kapaciteta u područjima poput urbanog planiranja, lokalnog gospodarskog razvoja te pružanja usluga. Strateška upotreba dostupnih alata može povezati odgovor lokalnih tijela s nacionalnim strukturama.

EU u Iraku podupire postupan višenamjenski program novčane pomoći za raseljene osobe i ranjiva kućanstva u zajednicama domaćinima. Cilj je bolje uskladiti vladina i humanitarna programiranja novčane pomoći, izbjeći stvaranje paralelnih sustava te uspostaviti usku suradnju između humanitarne pomoći i dugotrajne potpore. Novčani je program pokrenut na lokalnoj/pokrajinskoj razini radi izgradnje lokalnih veza koje je potom moguće podignuti na nacionalnu razinu zajedno s tekućom potporom za nacionalne mreže socijalne zaštite i njihovu reformu.

Organizacije civilnog društva mogu pomoći u zastupanju i osnaživanju raseljenih osoba tako da ih informiraju o njihovim pravima i obvezama. One također mogu olakšati interakciju među raseljenim osobama i zajednicama domaćinima. U međuvremenu dijaspora može pomoći povećanjem prepoznatljivosti krize te financijski doprinijeti pokretanju mikropoduzeća koja osnivaju zajednice domaćini i prisilno raseljene osobe.

Učinkovitost tih mjera za povećanje otpornosti i samostalnosti uvelike ovisi o opsegu sudjelovanja zajednica domaćina i raseljenih osoba. Stoga bi EU trebao nastojati izraditi lokaliziran pristup, prilagođen posebnim ranjivostima i sposobnostima svake regije. To je moguće samo ako prisilno raseljene osobe i lokalno stanovništvo aktivno sudjeluju u stvaranju lokalnih politika te u socioekonomskim aktivnostima. To bi pomoglo u ublažavanju napetosti među različitim stanovništvom te u urbanom planiranju i isticanju potencijalnih prednosti suživota. Činjenica da danas više prisilno raseljenih osoba živi u urbanim područjima nego u kampovima pruža im više mogućnosti za integraciju.

2.2.2.Uključivanje privatnog sektora

Privatni sektor može biti važan sudionik u povećanju samostalnosti i uključivanju prisilno raseljenih osoba te u jačanju otpornosti njihovih zajednica domaćina. Privatni sektor može pomoći na makroekonomskoj i mikroekonomskoj razini. Također može ponuditi prijeko potrebne usluge i mogućnosti zapošljavanja. 

Operacije u privatnom sektoru mogu biti troškovno učinkovite i fleksibilne u provedbi vremenskih okvira. Međutim, da bi se maksimalno povećao učinak privatnog sektora, posebno u nadopuni drugih operacija na terenu, od početka je potreban holistički pristup koji utvrđuje potencijalne projekte i sinergije.

Privatni sektor također može imati važnu ulogu u održivim i tržišno poticajnim pristupima u razvoju komunalnih infrastruktura kao što su energija, voda i gospodarenje otpadom. Stoga je nužno na početku krize uspostaviti strateški okvir kako bi poduzeća ulagala s povjerenjem.

Ograničavajući smještaj u kampovima smanjuje mogućnosti za jačanje neovisnosti. Gotovina i kuponi predstavljaju primjere novih pristupa predviđenih za pružanje potpore koji mogu povećati samostalnost i usaditi osjećaj dostojanstva i vlasništva kod raseljenih osoba. Zajedno s programima javnog sektora „novac za rad” za kratkoročno zapošljavanje izbjeglica, privatni bi sektor mogao pružiti financijske usluge putem lokalnih bankarskih sustava u obliku mehanizama distribucije gotovine. Oni bi trebali biti popraćeni programima za potporu institucijama za mikrofinanciranje, mehanizmima štednje i zajmova, kao i mikro, malim i srednjim poduzećima te novoosnovanim poduzećima izgradnjom kapaciteta i financiranjem. Postoje brojni promjeri potpore mikro, malim i srednjim poduzećima putem različitih proizvoda povezanih s financiranjem u okviru mehanizama mješovitog financiranja radi stvaranja radnih mjesta i poticanja gospodarskog razvoja. 28 Stoga mehanizmi mješovitog financiranja mogu biti sredstva za mobilizaciju dodatnih javnih i privatnih resursa.

Posrednički financijski fondovi predstavljaju instrumente za smanjivanje troškova kredita za zemlje srednjih prihoda koje su domaćini najvećem broju prisilno raseljenog stanovništva, poput Turske, Jordana, Libanona i Ukrajine. Mehanizam za koncesijski zajam trebao bi funkcionirati poput Deauville tranzicijskog fonda, tj. financirat će se bespovratnim sredstvima donatora, a posrednički financijski fondovi upravljali bi provedbom programa.

Nadalje, suradnja s privatnim sektorom i socijalnim poduzetnicima može pomoći mnogim izbjeglicama i interno raseljenim osobama da im se omoguće mobilni telefoni i pristup internetu. To bi uvelike olakšalo prikupljanje i razmjenu informacija, pružanje usluga poput mobilnog plaćanja i mobilnog bankarstva te uključivanje izbjeglica i interno raseljenih osoba na lokalna tržišta rada.

2.3.Sektorski fokus

2.3.1.Obrazovanje

Tijekom kriza prisilnog raseljavanja, kvalitetno obrazovanje u sigurnom okruženju od ključne je važnosti u strategijama zaštite djece te je jedan od glavnih prioriteta za prisilno raseljene osobe i zajednice domaćine. Nedostatak mogućnosti obrazovanja predstavlja prepreku u postizanju socijalne i gospodarske dobrobiti te postoji opasnost od međugeneracijskog pada ljudskog kapitala, kao i od gubitka nade, marginalizacije, (seksualnog) iskorištavanja, kriminala, nasilja i radikalizacije. Obrazovanje u izvanrednim situacijama predstavlja ključan dio humanitarne pomoći u krizama prisilnog raseljavanja. Komisija je 2016. učetverostručila udio godišnjeg humanitarnog proračuna namijenjenog obrazovanju u izvanrednim situacijama na 4 %. To povećanje također odražava naglasak koji program održivog razvoja do 2030. postavlja na obrazovanje u iskorjenjivanju siromaštva i osnaživanju djece. 29

Djeca mlađa od 18 godina 2014. su činila 51% izbjegličkog stanovništva, što je više od 41% 2009. te je najveći udio u više od desetljeća. 30 Budući da je više od 65 milijuna djece od 3 do 15 godina izravno pogođeno humanitarnim krizama, uključujući raseljavanje, opasnost od „izgubljene generacije” postaje stvarna. 31 Kako bi se djeci i mladima pomoglo da se uključe u svoje zajednice domaćine, potrebno je učinkovito se suočiti s izazovima kao što su trauma, prehrana, rodno utemeljeno nasilje te jezične i kulturne prepreke. To zahtijeva sveobuhvatniji pristup za dopunu humanitarne pomoći.

Budući da prisilno raseljavanje postaje dugotrajno, zajednice domaćini i njihovi obrazovni sustavi mogu imati problema s primanjem velikog broja različite raseljene djece i mladih. Stoga potreba za jačim alatima za integraciju postaje sve hitnija. Ključni je izazov osigurati da vlade i ostala tijela imaju resurse i kapacitete da raseljenim osobama i lokalnom stanovništvu pruže pristup cjelovitom, nepristranom i kvalitetnom obrazovanju. To se primjenjuje na sve razine obrazovanja – predškolsko, osnovnoškolsko, srednjoškolsko, strukovno i visoko obrazovanje. Kako bi to postigla i podigla razinu međukulturalne osviještenosti unutar obrazovnog sustava zemlje domaćina, nadležna bi tijela trebala na najbolji mogući način iskoristiti rad nastavnika i drugog obrazovnog osoblja među raseljenim stanovništvom. Analiza različitih stupnjeva obrazovanja osoba koje se obrazuju te njihove različite potrebe posebno su važne radi dobivanja odgovarajućeg odgovora. Razvojna suradnja podržava zajednice domaćine putem proračunske potpore i programa za izgradnju infrastrukture, jačajući njihovu otpornost i pripremljenost. Obrazovanje i jezična izobrazba, pruženi u rodno osjetljivom, sigurnom i nenasilnom okruženju, predstavljaju jedan od najvažnijih instrumenata za pomoć prisilno raseljenim osobama u njihovoj integraciji u zajednice domaćine. To se posebno odnosi na žene i djevojčice.

Bliska suradnja među humanitarnim i razvojnim dionicima može osigurati kontinuirano obrazovanje uklanjanjem prepreka između obrazovanja u izvanrednim situacijama i pristupa cjelovitom, nepristranom i kvalitetnom obrazovanju na svim razinama. U međuvremenu bi planiranje zajedničke razvojno-humanitarne strategije moglo omogućiti upotrebu tehnoloških postignuća u e-učenju i interaktivnijim oblicima poučavanja, poput pametnih telefona, tableta i interneta. To može pomoći u prevladavanju kulturnih i jezičnih prepreka. U području visokog obrazovanja, stipendije za pristup sveučilištima te suradnja među njima može omogućiti studentima da ostanu upisani tijekom razdoblja raseljavanja.

Somalske izbjeglice mogu imati koristi od zajedničkih certificiranih obrazovnih programa koji su priznati na kenijskim i kanadskim sveučilištima. EU u Jordanu financira program visokog obrazovanja koji izbjeglicama i lokalnim studentima pruža pristup masovnim otvorenim internetskim tečajevima. Program provodi British Council. U Keniji, Demokratskoj Republici Kongu i Južnom Sudanu UNHCR i privatna zaklada osnovali su 18 „instant umreženih škola” koje pokreće solarna energija. Učenici koriste tablete s pristupom internetu kako bi slijedili upute, nastavili studij i provodili istraživanja, a nastavnici koriste interaktivne bijele ploče kao ključno nastavno sredstvo tijekom nastave.

Isto tako, potrebno je podupirati inovacije u neformalnom obrazovanju. Trebaju se temeljiti na primjerima dobre prakse, kao što je osiguravanje alternativnog osnovnog obrazovanja djeci koja rade te pružanje jezične i druge izobrazbe nastavnicima i učenicima koristeći mobilnu tehnologiju.

2.3.2.Pristup tržištima rada

Jedan od najučinkovitijih načina za smanjivanje ovisnosti prisilno raseljenih osoba o humanitarnoj pomoći i povećanje njihove samostalnosti je pružanje pristupa tržištima rada. Time se raseljenim osobama omogućava financijska neovisnost te im se pomaže u integraciji i sudjelovanju u njihovim zajednicama domaćinima i učenju jezika zemlje domaćina. To je posebno slučaj ako se zapošljavanjem nastoji pružiti korist raseljenim osobama i stanovništvu zemalja domaćina te ublažiti pritisak na zajednice domaćine. Suprotno tome, ako se prisilno raseljenim osobama zabrani ili ograniči pristup radu, to će vjerojatno dovesti do jačanja sive ekonomije s negativnim posljedicama, poput ponovnog pojavljivanja dječjeg rada, prisilnog rada, oblika rada koji iskorištavaju radnike te opasnosti od socijalnog dampinga i napetosti među zajednicama domaćinima i raseljenim osobama. Prisilno raseljene osobe su potencijalni radnici, stručnjaci, poslovni ljudi i posrednici za razvoj. Cijela regija može imati koristi od njihovog sudjelovanja u lokalnim gospodarskim aktivnostima u zemljama domaćinima. Međutim, za iskorištavanje tih mogućnosti važno je uspostaviti potrebne pravne okvire. To je potrebno rješavati političkim dijalozima. Razvojna suradnja također može pomoći, pružajući ne samo mogućnosti zaposlenja već i pomoć vladama zemalja domaćina u izgradnji kapaciteta.

Rano uključivanje razvojnih dionika u krizu prisilnog raseljavanja može izuzetno povećati pripremljenost zajednica domaćina za priljev raseljenih osoba. Razvojna suradnja može pomoći zemljama domaćinima u uključivanju prisilno raseljenih osoba u radno intenzivne javne radove. To bi doprinijelo boljoj integraciji prisilno raseljenih osoba u zajednice domaćine  te bi putem poreznih prihoda smanjilo financijski pritisak na zemlje domaćine zbog prihvaćanja izbjeglica. Osim toga, lokalna zajednica može imati koristi od javnih radova te pružiti gotov odgovor na budući priljev raseljenih osoba. Nadalje, uspostavljanje baza podataka vještina i prethodnih zanimanja prisilno raseljenih osoba može biti korisno za ad hoc projekte te može potaknuti mobilnost radne snage u lokalnim zajednicama domaćinima.

2.3.3.Pristup uslugama

Potencijalne dugoročne potrebe prisilno raseljenih osoba, poput stanovanja, zdravstvene skrbi, prehrane, zaštite, vode za piće, odvodnje i obrazovanja ne mogu se zadovoljiti isključivo humanitarnom pomoći. Nadalje, isključivanje prisilno raseljenih osoba iz javnih usluga zajednica domaćina može dovesti do ovisnosti o pomoći koja ometa održivi razvoj zajednica domaćina i raseljenih osoba. Ako je moguće, prisilno raseljene osobe trebale bi biti uključene u postojeće strukture pružanja usluga na način da im se pruži jednak i pravedan pristup uslugama. Međutim, odobravanje takvog pristupa može predstavljati izazov jer priljev izbjeglica stvara snažan fiskalni pritisak na zemlje domaćine, posebno jer su to zemlje ranjivih gospodarstava s niskim primanjima. Usluge poput zdravstvene zaštite, smještaja, zapošljavanja i osposobljavanja te brige o djeci izložene su znatnim pritiscima. To nije rezultat isključivo situacije u zemlji domaćinu, koja može biti teška, već je uzrokovano i potencijalnim nedostatkom stručnih zdravstvenih djelatnika koji mogu odgovoriti na potrebe izbjeglica, kao što su mentalno zdravlje, posttraumatski stres i rodno uvjetovano nasilje. U iznimno izvanrednim situacijama, kada ih postojeći sustavi ne mogu riješiti, može postojati privremena potpora za uvođenjem paralelnih sustava kako bi se mogle pružiti dodatne usluge. Trebali bi se uključiti u postojeće nacionalne i lokalne sustave čim uvjeti to budu dopuštali.

Istodobno su neophodne dodatne mjere kojima bi se poticale dugoročnije strategije održivog razvoja i zaštitili makroekonomski uvjeti pogođenih zemalja. Međunarodni akteri imaju na raspolaganju određen broj mjera i instrumenata koji pomažu u postizanju makroekonomske stabilnosti: potporu za analizu makroekonomskih učinaka u okviru razvoja holističkih strategija; mjere potpore za poticanje gospodarskog oporavka i uključivanja izbjeglica u radnu snagu ili pružanja poticajnih zajmova kako bi se pokrenuo gospodarski razvoj u području zapošljavanja.

Ključna je i socijalna zaštita za osnaživanje prisilno raseljenih osoba i pružanje dugoročne redovite i predvidljive potpore rješavanju kronične ranjivosti. Budući da se mnoge zemlje domaćini suočavaju s financijskim pritiscima, potrebna je višegodišnja programska strategija kako bi se upotpunila nastojanja javnih tijela te pomoć ostalih dionika. Kako bi se pridonijelo stvaranju socijalne sigurnosne mreže, nužno je uspostaviti sustave za razmjenu informacija i praćenje pogodnosti, kao i planiranje djelovanja i financiranja među humanitarnim i razvojnim dionicima EU-a i javnim vlastima.

3.    Zaključak

Usprkos naporima EU-a kao najvećeg pružatelja humanitarne pomoći i najvećeg donatora razvojne pomoći na svijetu, opseg i složenost problema prisilnog raseljavanja zahtijevaju daljnje ambiciozne mjere. Pristupi koji obuhvaćaju samo neposredne humanitarne potrebe nespojivi su s opsežnom i dugotrajnom prirodom prisilnog raseljavanja. Razvojna pomoć mora biti uključena na početku krize, ne samo kako bi se riješili njezini glavni uzroci, već i da bi se odgovorilo na razvojne potrebe raseljenih osoba i njihovih domaćina.

Ovom Komunikacijom predlaže se pristup izbjeglicama, interno raseljenim osobama i njihovim domaćinima koji je usmjeren na razvoj te se njime naglašavaju njihove specifične ranjivosti i sposobnosti. Njome se uvodi odgovor više dionika, uključujući i privatni sektor, temeljen na više podataka o onome što funkcionira ili ne funkcionira u različitim kontekstima. Na temelju jakih partnerstava sa zemljama domaćinima poziva na stvaranje veće sinergije među dionicima o području humanitarnog rada i razvoja u vezi sa zajedničkim analizama, programiranjem i fleksibilnošću financiranja, uključujući i na lokalnoj razini, gdje se pojavljuju najinovativniji odgovori. Cilj je poticati otpornost i samostalnost prisilno raseljenih osoba kroz kvalitetno obrazovanje, pristup gospodarskim mogućnostima i socijalnu zaštitu.

Politika EU-a za rješavanje prisilnog raseljavanja pomoći će u sprečavanju rascjepkanosti ili preklapanja u odgovoru EU-a te u boljem korištenju potencijalnih ekonomija razmjera. Time će odgovor EU-a i država članica postati koherentniji i učinkovitiji.

Svjetski sastanak na vrhu o humanitarnoj pomoći koji će voditi UN i koji će se održati u svibnju 2016. predstavlja važnu priliku za EU i države članice da surađuju s drugim dionicima kako bi se osigurala rana politička pozornost i stvorila obveza za koherentniji i cjelovitiji globalni pristup rješavanju prisilnog raseljavanja. Ta bi se obveza trebala temeljiti na zajedničkom strateškom programu i boljoj suradnji među međunarodnim donatorima, vladama domaćina, lokalnim zajednicama, civilnim društvom i raseljenim osobama. 

(1)

COM(2015) 240, 13.5.2015.

(2)

„Svijet u ratu. UNHCR: Globalni trendovi, prisilno raseljavanje u 2014.”, lipanj 2015.

(3)

Definira se kao situacija u kojoj je 25 000 ili više izbjeglica istog državljanstva provelo pet ili više godina u azilu, u dotičnoj državi za azil (UNHRC).

(4)

UNHCR polugodišnja kretanja 2015., prosinac 2015.

(5)

Kako ih priznaju zaključci Vijeća o europskoj klimatskoj diplomaciji nakon konferencije COP 21 (2/2016).

(6)

Međunarodnim pravnim okvirom razlikuju se tri trajna rješenja za izbjeglice: dobrovoljna repatrijacija, lokalna integracija i preseljenje. Trajna rješenja za interno raseljene osobe mogu se ostvariti putem održive reintegracije u mjestu podrijetla, održive lokalne integracije u mjestu početnog raseljavanja ili održive integracije u drugom dijelu zemlje.

(7)

JOIN (2015) 40, 9.9.2015.

(8)

U skladu sa Ženevskom konvencijom o izbjeglicama iz 1951. i Protokolom iz 1967., osobe s priznatim izbjegličkim statusom imaju pravo na međunarodnu zaštitu.

(9)

„Svijet u ratu. UNHCR: Globalni trendovi, prisilno raseljavanje u 2014.”, lipanj 2015.

(10)

„Svijet u ratu. UNHCR: Globalni trendovi, prisilno raseljavanje u 2014.”, lipanj 2015. „Globalni pregled 2015.: interno raseljene osobe zbog sukoba i nasilja” IDMC, svibanj 2015.

(11)

„Svijet u ratu. UNHCR: Globalni trendovi, prisilno iseljavanje u 2014.”, str. 2., lipanj 2015.

(12)

„Promijeniti svijet: program održivog razvoja do 2030. godine”, A/RES/70/1.

(13)

Samostalnost predstavlja sposobnost ljudi, kućanstava ili zajednica da zadovolje svoje osnovne potrebe te da uživaju društvena i gospodarska prava na održiv i dostojan način.

(14)

„Sveobuhvatni pristup EU-a vanjskim sukobima i krizama”, JOIN(2013) 30, 11.12.2013.

(15)

„Pristup EU-a za ostvarivanje otpornosti: pouka iz krize u vezi sa sigurnošću hrane”, COM(2012) 586. 3.10.2012.

(16)

SWD(2016) 3, 27.1.2016.

(17)

JOIN(2013) 30, 11.12.2013.

(18)

Dokumenti zajedničkog okvira kao zamjena za nacionalne strateške dokumente trenutačno su predviđeni Uredbom (EU) br. 233/2014 Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavljanju Instrumenta financiranja za razvojnu suradnju (SL L 77, 15.3.2014., str. 77.)

(19)

Odluka Komisije C(2014) 5019 od 11.7.2014. o osnivanju uzajamnog fonda Europske unije za Srednjoafričku Republiku, „uzajamni fond EU-a za Bêkou.”

(20)

Odluka Komisije C(2014)9615 od 10. 12. 2014. o uspostavi Europskog regionalnog uzajamnog fonda Unije kao odgovor na krizu u Siriji, „fond Madad.”

(21)

Odluka Komisije C(2015) 7293 od 20.10.2015. o osnivanju Kriznog uzajamnog fonda Europske unije za stabilnost i rješavanje temeljnih uzroka nezakonite migracije i raseljavanja osoba u Africi.

(22)

Odluka Komisije C(2015) 9500 završna verzija o usklađivanju mjera Unije i država članica koordinacijskim mehanizmom – Instrumentom za izbjeglice u Turskoj.

(23)

Ta obećanja uključuju obveze i paktove EU-a, poput onih predviđenih za Jordan i Libanon. Paktovi su sveobuhvatni paketi pomoći i potpore kojima se objedinjuju elementi politike u nadležnosti EU-a (pomoć, trgovina, mobilnost, sigurnost, itd.) u zamjenu za obveze Jordana i Libanona u vezi sa socijalnom i gospodarskom uključenošću sirijskih izbjeglica.

(24)

SL L77, 15.3.2014.

(25)

Uredba (EU) br. 230/2014, SL 77/1. 15.3.2014.

(26)

JOIN (2015) 50, 18.11.2015.

(27)

Stranke Konvencije o statusu izbjeglica (1951.) te Protokola o statusu izbjeglica (1967.) obvezne su zaštititi izbjeglice na svojem području u skladu s uvjetima tih instrumenata.

(28)

Mješovito financiranje predstavlja komplementarnu upotrebu bespovratnih sredstava i zajmova vanjske pomoći EU-a.

(29)

Cilj održivog razvoja za kvalitetno obrazovanje: osigurati uključivo, ravnopravno i kvalitetno obrazovanje te promicati mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve.

(30)

„Svijet u ratu. UNHCR: Globalni trendovi, prisilno raseljavanje u 2014.”, lipanj 2015.

(31)

ODI — „Obrazovanje u izvanrednim situacijama i dugotrajnim krizama: prema jačanju odgovora.“ Pripremni dokument za sastanku na vrhu o obrazovanju za razvoj u Oslu, 6. i 7. srpnja 2015.

(32)

Kao što su rasprave u okviru Međunarodne organizacije rada tijekom 105. i 106. sjednice Međunarodne konferencije rada o točki o određivanju standarda naziva Zaposlenost i dostojanstven rad za mir, sigurnost i otpornost na katastrofe: Revizija zapošljavanja (prijelaz od rata do mira), preporuka,1944. (br. 71); sastanak na visokoj razini Opće skupštine UN-a o izbjeglicama i migraciji koji će se održati u srpnju 2016. te trostrani sastanak stručnjaka Međunarodne organizacije rada (ILO) o pristupu izbjeglica tržištu rada.

(33)

Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku.