OBRAZLOŽENJE

1.           KONTEKST PRIJEDLOGA

Namještanje rezultata sportskih natjecanja općenito se smatra jednom od najvećih prijetnji za sport danas. Namještanjem rezultata potkopava se vrijednosti sporta – integritet, fair-play i poštovanje prema drugima.  Postoji opasnost da zbog toga navijači i ljubitelji sporta izgube interes za organizirani sport. Nadalje, u namještanje rezultata često su upletene organizirane kriminalne mreže aktivne na globalnoj razini.  Riječ je o problemu koji je sada postao prioritet za tijela javne vlasti, sportski pokret i tijela za provedbu zakona u cijelom svijetu.  Kako bi se odgovorilo na te izazove, Vijeće Europe je tijekom ljeta 2012. pozvalo stranke Europske kulturne konvencije da započnu pregovore u cilju donošenja Konvencije Vijeća Europe protiv namještanja rezultata sportskih natjecanja.  Pregovori su započeli u listopadu 2012. kada je održan prvi sastanak radne skupine Vijeća Europe.

Komisija je 13. studenoga 2012. donijela „preporuku za odluku Vijeća kojom se ovlašćuje Europska komisija da sudjeluje, u ime EU-a, u pregovorima o međunarodnoj konvenciji Vijeća Europe za suzbijanje namještanja rezultata sportskih natjecanja”[1].  Preporuka Komisije proslijeđena je radnoj skupini Vijeća za sport 15. studenoga 2012.  Nakon rasprave u radnoj skupini Vijeća, Vijeće je razdvojilo nacrt Odluke Vijeća u dvije odluke jer je dodalo materijalne pravne osnove, uključujući pravnu osnovu koja proizlazi iz dijela 3. glave V. UFEU-a[2].  Vijeće je 10. lipnja 2013. donijelo jednu odluku o pitanjima koja se odnose na klađenje i sport[3].  Druga odluka koju je Vijeće donijelo 23. rujna 2013. odnosi se na pitanja u vezi suradnje u kaznenim stvarima i policijske suradnje[4].

Komisija je, u skladu s odgovarajućim odlukama Vijeća, sudjelovala u pregovorima koji su uslijedili, i koji su završili 9. srpnja 2014. kada su zamjenici ministara prihvatili Konvenciju Vijeća Europe o namještanju sportskih natjecanja[5].  Nakon toga, Konvencija je poslana na potpisivanje 18. rujna 2014. na ministarsku konferenciju Vijeća Europe na kojoj su sudjelovali ministri koji imaju sport u svojim resorima. Prema njezinu članku 32. stavku 3., Konvenciju može potpisati Europska unija.  Od tada je više stranaka potpisalo Konvenciju, uključujući neke države članice.

S obzirom na međunarodnu dimenziju namještanja rezultata, Konvencija je otvorena i za neeuropske zemlje.  Taj je aspekt od ključne važnosti jer se globalna suradnja, posebno sa zemljama u kojima je sportsko klađenje rašireno – poput zemalja jugoistočne Azije – smatra ključnim elementom u učinkovitoj borbi protiv međunarodnih mreža organiziranog kriminala koje su umiješane u namještanje rezultata i djeluju na više kontinenata.  Komisija smatra da Konvencija može biti učinkovit instrument u borbi protiv namještanja rezultata.

Člankom 165. UFEU-a propisuje se da djelovanje Unije ima za cilj razvijanje europske dimenzije u sportu, između ostalog, promicanjem pravednosti i otvorenosti na sportskim natjecanjima te suradnje među tijelima odgovornima za sport.  Osim toga, u članku 165. UFEU-a poziva se Uniju i države članice da promiču suradnju s međunarodnim organizacijama u području sporta, osobito s Vijećem Europe.   Djelovanjem na razini EU-a može se pomoći u rješavanju međunarodnih izazova – poput namještanja rezultata sportskih natjecanja – s kojima se susreće sport u Europi, i tu su potrebni usklađeni napori i tijesna koordinacija. 

Jedan od glavnih ciljeva Konvencije je promicanje nacionalne i međunarodne suradnje te je u poglavlju III. sadržan niz odredaba koje za cilj imaju olakšavanje razmjene informacija među svim zainteresiranim stranama.  Borba protiv namještanja rezultata zahtijeva blisku suradnju između sportskog pokreta, vlada, organizatora sportskog klađenja, tijela za provedbu zakona i međunarodnih organizacija.  Takav širok spektar zainteresiranih strana sam po sebi podrazumijeva izazove, a EU može pomoći u organiziranju i osiguravanju koordiniranog pristupa.

Borba protiv namještanja rezultata sportskih natjecanja u različitim je fazama u državama članicama.  Zbog transnacionalne prirode namještanja rezultata vjerojatno će biti potrebna suradnja s državama članicama s različitim stupnjevima iskustva, čime se stvara potreba za razmjenom dobre prakse i razvojem kompetencija.  EU ima važnu ulogu u izgradnji kapaciteta, olakšavanju suradnje i u konačnici u pomaganju u provedbi Konvencije.

Potpisivanje ove Konvencije trebalo bi biti dio nastojanja Komisije da sudjeluje u borbi protiv namještanja rezultata, zajedno s drugim instrumentima kao što je buduća inicijativa Komisije o namještanju rezultata povezanim s klađenjem, u skladu s Komunikacijom Komisije iz 2012. o internetskim igrama na sreću,[6] radom stručne skupine EU-a o namještanju rezultata i pripremnim djelovanjima i projektima posvećenim problemu namještanja rezultata[7].

Prema odlukama Vijeća kojima se odobrava otvaranje pregovora, pristupanju Unije mora prethoditi raščlamba nadležnosti, to jest: „pravna priroda Konvencije i raspodjela ovlasti između država članica i Unije odredit će se odvojeno na kraju pregovora na temelju analize preciznog područja primjene pojedinačnih odredbi”.

Takva raščlamba nadležnosti je utvrđena sljedećim:

Priroda i opseg nadležnosti Unije

U skladu s člankom 1. Konvencije, njezina je svrha „suzbijanje namještanja sportskih natjecanja radi zaštite integriteta sporta i sportske etike u skladu s načelom autonomije sporta”.  U tu svrhu, krajnji cilj Konvencije je „zaštita integriteta sporta i sportske etike”.  To se postiže nizom mjera čiji je cilj sprječavanje, otkrivanje i kažnjavanje namještanja u sportskim natjecanjima.  U tu svrhu, Konvencijom se također potiče na međunarodnu suradnju i uspostavlja mehanizam praćenja kako bi se osiguralo postupanje prema odredbama utvrđenima u Konvenciji.

Konvencija tako utjelovljuje višedimenzionalan pristup usmjeren na rješavanje problema namještanja sportskih natjecanja.  U skladu s tim, mjere koje je potrebno donijeti različite su prirode i utječu na različita područja prava, a prevladava aspekt prevencije[8].  Druga područja prava su materijalno kazneno pravo, pravosudna suradnja u kaznenim stvarima, zaštita podataka, kao i pravno uređenje aktivnosti klađenja.

Prevencija (poglavlja II. i III., članci od 4. do 14.)

Većina odredaba Konvencije koje se odnose na prevenciju mogu biti obuhvaćene člankom 165. stavkom 4. prvom alinejom UFEU-a koja se odnosi na poticajne mjere u području sporta[9].  Međutim, ova vrsta nadležnosti je ograničenog opsega, jer isključuje usklađivanje zakona i propisa država članica.  Članak 165. UFEU-a odnosi se na „promidžbu”, „suradnju” ili „poticajne” mjere.  Kao posljedica toga, nadležnost Unije u tom području ne zamjenjuje nadležnost država članica[10].

Za razliku od toga, mjerama koje se odnose na usluge klađenja može se utjecati na slobode unutarnjeg tržišta u odnosu na pravo poslovnog nastana i pravo pružanja usluga, u mjeri u kojoj organizator sportskog klađenja obavlja gospodarsku aktivnost.  U pogledu članka 3. stavka 5. točke (a) i članka 11. posebno, definicija „nezakonitog sportskog klađenja” odnosi se na svaku nedopuštenu vrstu sportskog klađenja ili svakog organizatora sportskog klađenja koji se ne smije baviti tom djelatnošću na temelju primjenjivog zakonodavstva u nadležnosti stranke gdje se kockar nalazi.  Pojam „primjenjivo zakonodavstvo” uključuje zakonodavstvo EU-a.  To znači da se sva prava dodijeljena zakonodavstvom Unije također moraju uzeti u obzir i da nacionalno zakonodavstvo država članica mora biti u skladu sa zakonodavstvom EU-a, a posebno s pravilima unutarnjeg tržišta.

Člancima 9. do 11. predviđaju se mjere koje bi mogle dovesti do određenog stupnja usklađivanja zakona.  Na primjer, člankom 9. Konvencije predlaže se okvirni popis mjera koje bi odgovarajuća regulatorna tijela za pitanja klađenja mogla primijeniti „po potrebi” u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja u vezi sa sportskim klađenjem.  Člankom 10. stavkom 1. Konvencije propisuje se da „svaka stranka donosi zakonodavne ili druge mjere koje su potrebne radi sprječavanja sukoba interesa i zlouporabe internih informacija od strane fizičkih ili pravnih osoba koje su uključene u pružanje usluga sportskog klađenja (…)” (naknadno podcrtano).  Člankom 10. stavkom 3. Konvencije nastoji se uspostaviti obvezu izvješćivanja: „svaka stranka donosi zakonodavne ili druge mjere koje su potrebne kako bi obvezala organizatore sportskog klađenja da bez odgode prijave neregularno ili sumnjivo klađenje regulatornom tijelu za klađenje (...)” (naknadno podcrtano).  Konačno, člankom 11. Konvencije o nezakonitom sportskom klađenju strankama se daje još veća sloboda.  On glasi: „svaka stranka razmatra najprikladnija sredstva za borbu protiv organizatora nezakonitog sportskog klađenja i razmatra uvođenje mjera, u skladu s mjerodavnim pravom u odgovarajućem području, poput (…)”.

To pokazuje da se člankom 9., člankom 10. stavkom 1. i člankom 10. stavkom 3. Konvencije stvara temelj za moguće usklađivanje na temelju članka 114. UFEU-a, u mjeri u kojoj organizator klađenja obavlja gospodarsku aktivnost.  Članak 11., koji sadrži još fleksibilniji tekst, još uvijek uključuje određeni stupanj usklađenosti odredaba koje bi mogle biti obuhvaćene i člankom 114. UFEU-a o uspostavi i funkcioniranju unutarnjeg tržišta.

Osim toga, članak 11. Konvencije može također utjecati na usluge koje se pružaju iz treće zemlje.  Predmetne mjere, koje se odnose izravno na „pristup” takvim uslugama, bile bi obuhvaćene zajedničkom trgovinskom politikom Unije u skladu s člankom 207. UFEU-a.

Članak 14. Konvencije o zaštiti podataka spada u nadležnost Unije u skladu s člankom 16. UFEU-a.

Provedba zakona (poglavlja IV. do VI.; članci 15. do 25.)

Poglavlje IV. odnosi se na kazneno pravo i suradnju s obzirom na provedbu zakona (članci 15. do 18.).  Člankom 15. Konvencije ne nameće se opća kažnjivost postupaka namještanja sportskih natjecanja, nego samo određenih oblika (kada uključuju korupciju, prisilu ili prijevaru).  To može biti obuhvaćeno člankom 83. stavkom 1. UFEU-a kada je riječ o organiziranom kriminalu ili korupciji[11].  Međutim, članak 15. nije ograničen na organizirani kriminal i također uključuje prisilu i prijevaru bez korupcije.  U tom kontekstu, odgovarajuće su odredbe pravne stečevine EU-a ograničene.

Članak 16. odnosi se na pranje novca.  Na razini Unije to je regulirano Okvirnom odlukom Vijeća 2001/500/PUP,[12] zajedno s Direktivom 2014/42 EU[13].  Članak 16. stavak 3. Konvencije potpada pod nadležnost EU-a i članak 114. UFEU-a; Direktiva 2005/60/EZ o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma temelji se na članku 114 UFEU-a[14].  Budući da Direktiva ne obuhvaća posebno sportska natjecanja, ona ne utječe na članak 16. stavak 3. Konvencije, koji se odnosi samo na „organizatore sportskog klađenja”.  Nadležnost u vezi s člancima 17., 18., 22. i 23. (u poglavljima IV. i VI.) povezana je s nadležnošću u skladu s člancima 15. i 16. Konvencije.

Poglavlje V. koje se odnosi na nadležnost, kazneni postupak i provedbene mjere, kao i poglavlje VI. koje se odnosi na sankcije i mjere, sadržavaju odredbe koje su komplementarne odredbama materijalnog kaznenog prava sadržanima u člancima 15. do 18. Konvencije.  Članak 19. Konvencije (nadležnost) dodatna je odredba uz utvrđivanje kaznenih odredbi.  Članci 20., 21. i 25. Konvencije (istražne mjere, zaštitne mjere, pljenidba i oduzimanje) odnose se na mjere u kaznenom postupku, i one mogu biti obuhvaćene člankom 82. stavkom 2. UFEU-a (točke (a) i (b)).

Međunarodna suradnja (poglavlje VII.; članci 26. do 28.)

Poglavlje VII. odnosi se na međunarodnu suradnju u sudskim i drugim pitanjima.  Bitno je primijetiti da Konvencija ne sadrži pravni režim kojim bi se zamijenila postojeća pravila, i stoga se njome ne dovode u pitanje instrumenti koji već postoje u području uzajamne pomoći u kaznenim stvarima i izručivanju[15].  U tom kontekstu, postoji sveobuhvatan skup instrumenata na europskoj razini koji služi olakšavanju pravosudne suradnje u kaznenim stvarima i koji se može primjenjivati na različite modi operandi namještanja rezultata ili na kriminalizaciju namještanja rezultata kao novog kaznenog djela u pravnom poretku država članica[16].  To se odnosi na članak 26. Konvencije.

Članci 27. i 28. Konvencije opće su odredbe o suradnji koje su obuhvaćene člankom 165. UFEU-a.

Zaključci

Postoje kaznena djela koja trenutačno nisu obuhvaćena člankom 83. stavkom 1. UFEU-a.  Unija je nadležna za ostala, ali je ta nadležnost isključiva samo u dvije odredbe – članku 11. (u mjeri u kojoj se odnosi na usluge iz trećih zemalja i prema njima) te članku 14. o zaštiti podataka (djelomično)[17].  U ostatku ima podijeljenu ili podupiruću nadležnost.

2.           PRAVNI ELEMENTI PRIJEDLOGA

Što se tiče pravne osnove, ustaljena je sudska praksa da odabir pravne osnove za mjeru Unije mora počivati na objektivnim čimbenicima koji su podložni sudskom preispitivanju, i oni uključuju cilj i sadržaj mjere[18].  Ako ispitivanje mjere Europske unije pokaže da ona ima dvostruku svrhu ili dvostruku komponentu i ako je vidljivo da je jedna svrha ili komponenta glavna ili prevladavajuća, a druga tek sporedna, mjera se mora temeljiti na jednoj pravnoj osnovi, tj. onoj koja je potrebna za glavnu ili prevladavajuću svrhu ili komponentu.  Iznimno, ako se utvrdi da mjera ima nekoliko neodvojivo povezanih ciljeva, a da ni jedan od njih nije sekundaran i indirektan u odnosu na drugi, mjere se moraju temeljiti na više odgovarajućih pravnih osnova[19].

Pravne osnove koje ovdje mogu biti od značaja su: članak 16. UFEU-a (zaštita podataka), članak 82. stavak 1. i članak 82. stavak 2. UFEU-a (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima), članak 83. stavak 1. UFEU-a (materijalno kazneno pravo), članak 114. UFEU-a (uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta), članak 165. UFEU-a (sport) i članak 207. UFEU-a (zajednička trgovinska politika).

U cjelini, cilj borbe protiv namještanja sportskih natjecanja sadrži elemente prevencije i suradnje koji su uglavnom obuhvaćeni člankom 165. UFEU-a te elemente suradnje i usklađivanja koji su obuhvaćeni člankom 114. (za nekaznene odredbe), člankom 207. UFEU-a (u mjeri u kojoj se te odredbe odnose na pristup organizatorima klađenja iz trećih zemalja) te člankom 82. stavkom 1. i člankom 83. UFEU-a (u kaznenim stvarima).

Kad je riječ o uslugama klađenja, članci 114. i 207. UFEU-a mogu biti relevantni, ovisno o tome jesu li usluge „unutar EU-a” ili ne.  Čini se da je aspekt unutarnjeg tržišta izraženiji u Konvenciji u cjelini, dok je aspekt zajedničke trgovinske politike izgleda prisutan samo u članku 11. Konvencije.  Međutim, čak i ako članak 207. UFEU-a nije naveden i smatra se pomoćnim u pitanjima unutarnjeg tržišta, države članice nisu nadležne u relevantnim pitanjima koja su u području zajedničke trgovinske politike.

Što se tiče zaštite podataka, ona nije glavni cilj Konvencije i njezine odredbe su tu samo dodatne.  Danas se u mnogim konvencijama Vijeća Europe podsjeća na potrebu poštovanja zaštite podataka, čak i kad takve obveze mogu proizlaziti iz drugih konvencija (kao što je Konvencija br. 108 za zaštitu pojedinaca u vezi s automatskom obradom osobnih podataka), budući da je moguće da u različitim konvencijama ne sudjeluju iste stranke.

Kao posljedica toga, kako bi EU mogao izvršavati svoje ovlasti u odnosu na Konvenciju u cijelosti (isključujući dijelove za koje nema ovlasti), glavne su pravne osnove članak 82. stavak 1., članak 83. stavak 1., članak 114. i članak 165. UFEU-a.

Zbog isprepletenosti Konvencije i činjenice da su s njom povezane nadležnosti koje mogu biti u isključivoj nadležnosti EU-a te nadležnosti koje EU nema, nije moguće da Unija i države članice Konvenciju sklope odvojeno. 

2015/0042 (NLE)

Prijedlog

ODLUKE VIJEĆA

o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o namještanju sportskih natjecanja s obzirom na pitanja koja nisu povezana s materijalnim kaznenim pravom i pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegove članke 114. i 165. u vezi s člankom 218. stavkom 5.,

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

budući da:

(1)       Dana 10. lipnja 2013. Vijeće je ovlastilo Komisiju da u ime Europske unije sudjeluje u pregovorima o međunarodnoj konvenciji Vijeća Europe za suzbijanje namještanja sportskih natjecanja (u daljnjem tekstu: „Konvencija”), osim u pitanjima koja se odnose na suradnju u kaznenim stvarima i policijsku suradnju.

(2)       Dana 23. rujna 2013. Vijeće je također ovlastilo Komisiju da u ime Europske unije sudjeluje u pregovorima o Konvenciji u vezi s pitanjima koja se odnose na suradnju u kaznenim stvarima i policijsku suradnju. [20]

(3)       Pregovori su uspješno završeni prihvaćanjem Konvencije u Odboru ministara Vijeća Europe 9. srpnja 2014.

(4)       Odredbe o prevenciji uglavnom su izložene u poglavljima II. i III. Konvencije[21]. Te odredbe mogu biti obuhvaćene, u cijelosti ili u velikoj mjeri, člankom 165. UFEU-a. Treba napomenuti da je članak 165. UFEU-a samo podupiruća nadležnost koja isključuje bilo kakvo usklađivanje mjera i ne zamjenjuje nadležnosti država članica u tim područjima[22].

(5)       Ostale mjere, a posebno članak 9., članak 10. stavci 1. i 3. i članak 11. Konvencije sadržavaju određena usklađivanja zakona koja mogu biti obuhvaćena člankom 114. UFEU-a.

(6)       Članak 11. može također utjecati na usluge koje se pružaju iz treće zemlje. Predmetne mjere, koje se odnose izravno na „pristup” takvim uslugama, obuhvaćene su zajedničkom trgovinskom politikom (članak 207. UFEU-a). Države članice nisu nadležne za relevantne aspekte koji su u području zajedničke trgovinske politike.

(7)       Članak 14. o zaštiti podataka spada u nadležnost Unije u skladu s člankom 16. UFEU-a i također ima isključujući karakter.

(8)       Europska unija promiče potpisivanje Konvencije Vijeća Europe o namještanju sportskih natjecanja, kao doprinos nastojanjima Europske unije u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja radi zaštite integriteta sporta i sportske etike u skladu s načelom neovisnosti sporta.

(9)       Stoga bi Konvenciju trebalo potpisati u ime Europske unije, podložno njezinu kasnijem sklapanju,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Potpisivanje Konvencije Vijeća Europe o namještanju sportskih natjecanja ovime se odobrava se u ime Unije, podložno sklapanju navedene Konvencije.

Tekst Konvencije koji se potpisuje priložen je ovoj Odluci.

Članak 2.

Glavno tajništvo Vijeća izdaje za osobu/osobe koju/koje odredi pregovarač Konvencije instrument sa svim potrebnim ovlastima za potpisivanje Konvencije, podložno njezinu sklapanju.

Članak 3.

Ova Odluka stupa na snagu  dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Sastavljeno u Bruxellesu

                                                                       Za Vijeće

                                                                       Predsjednik

[1]       COM(2012) 655 završna verzija.

[2]       Komisija je objavila izjavu za zapisnik Vijeća u kojoj se ne slaže s uvođenjem materijalne pravne osnove, vidjeti dokument Vijeća br. 10509/13.

[3]       Odluka Vijeća 2013/304/EU od 10. lipnja 2013. o ovlašćivanju Europske komisije da u ime EU-a sudjeluje u pregovorima o međunarodnoj konvenciji Vijeća Europe za suzbijanje manipuliranja sportskim rezultatima, osim o pitanjima koja se odnose na suradnju u kaznenim stvarima i policijsku suradnju, SL L 170, 22.6.2013., str. 62.

[4]       Odluka Vijeća kojom se ovlašćuje Europska komisija na sudjelovanje, u ime EU-a, u pregovorima o međunarodnoj konvenciji Vijeća Europe za borbu protiv manipuliranja sportskim rezultatima u pitanjima vezanim uz suradnju u kaznenim pitanjima i policijsku suradnju, dokument Vijeća br. 10180/13.

[5]       Malta je glasovala protiv Konvencije i 11. srpnja 2014. podnijela je zahtjev Sudu Europske unije za mišljenje o Konvenciji u skladu s člankom 218. stavkom 11. UFEU-a (Mišljenje 1/14).

[6]       http://ec.europa.eu/internal_market/gambling/communication/index_en.htm

[7]       Kao nedavni primjer: http://ec.europa.eu/dgs/home-affairs/financing/fundings/security-and-safeguarding-liberties/other-programmes/cooperation-between-public-private/index_en.htm

[8]       Prevencija je opisana u poglavljima II. i III., kao i u člancima 27. i 28. Konvencije.

[9]       Posebno članak 4., članak 5. stavak 1. te članci 6. i 7. Konvencije o poticanju određenih aktivnosti sportskih organizacija i članak 8. Konvencije, kao i određeni aspekti članka 9., članka 10. stavka 2., članka 12. i 13. Konvencije.

[10]      Vidjeti članak 2. stavak 5. UFEU-a: „U određenim područjima i pod uvjetima utvrđenima u Ugovorima, Unija je nadležna za provođenje djelovanja čiji je cilj podupiranje, usklađivanje ili dopunjavanje djelovanja država članica, bez da pritom zamjenjuje njihovu nadležnost u tim područjima.”

[11]      Okvirna odluka Vijeća 2003/568/PUP o borbi protiv korupcije u privatnom sektoru, SL L 192, 31.7.2003., str. 54.

[12]      Okvirna odluka Vijeća 2001/500/PUP o pranju novca, identifikaciji, praćenju, zamrzavanju, pljenidbi i oduzimanju imovine i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, SL L 182, 5.7.2001., str. 1.

[13]      Direktiva 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji.

[14]      Direktivom se utvrđuje okvir za zaštitu dobrog funkcioniranja, integriteta i stabilnosti kreditnih i financijskih institucija te povjerenja u financijski sustav u cjelini, u odnosu na opasnosti koje predstavljaju pranje novca i financiranje terorizma.

[15]      § 21. izvješća s obrazloženjem.

[16]      Akt Vijeća od 29. svibnja 2000. o sastavljanju Konvencije o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima između država članica Europske unije (SL C 197, 12.7.2000., str. 1; Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, SL L 190, 18.7.2002., str. 20.; Okvirna odluka Vijeća 2003/577/PUP od 22. srpnja 2003. o izvršenju odluka o zamrzavanju imovine i osiguranju dokaza u Europskoj uniji, SL L 196, 2.8.2003., str. 45.; Okvirna Odluka Vijeća 2006/783/PUP o primjeni načela međusobnog priznavanja naloga za oduzimanje; Okvirna odluka Vijeća 2008/978/PUP o Europskom dokaznom nalogu, SL L 350, 30.12.2008.; Okvirna odluka Vijeća 2009/948/PUP o sprečavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima, SL L 328, 15.12.2009., str. 42.; Direktiva 2014/41/EU o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima, SL L 130, 1.5.2014., str. 1.; Direktiva 2014/42/EU o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji, SL L 127, 29.4.2014., str. 39.

[17]      Mjerodavni zakonodavni akti mogu uključivati Direktivu 95/46/EZ o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281, 23.11.1995., str. 31.), Uredbu (EZ) br. 45/2001 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, 12.1.2001., str. 1.) i Okvirnu odluku Vijeća 2008/977/PUP o zaštiti osobnih podataka obrađenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (SL L 350, 30.12.2008., str. 60.).

[18]      C-377/12, Komisija protiv Vijeća, stavak 34.

[19]      Ibid, u stavku 34. presude.

[20]             Dokument Vijeća br. 10180/13.

[21]             Međutim, vidjeti također članke 27. i 28. o suradnji koja se ne odnosi na suradnju u kaznenim stvarima.

[22]             Vidjeti članak 2. stavak 5. UFEU-a.               

PRILOG

 

Prijedlogu odluke Vijeća

o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o namještanju sportskih natjecanja s obzirom na pitanja koja nisu povezana s materijalnim kaznenim pravom i pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima

                                                                       

Serija ugovora Vijeća Europe – br. 215

Konvencija Vijeća Europe

o namještanju

sportskih natjecanja

Magglingen/Macolin, 18.IX.2014.

              Preambula

              Države članice Vijeća Europe i ostale potpisnice ove Konvencije,

              uzimajući u obzir da je cilj Vijeća Europe ostvariti veće jedinstvo među članicama;

              uzimajući u obzir Akcijski plan s Trećeg sastanka na vrhu šefova država i vlada Vijeća Europe (Varšava, 16. – 17. svibnja 2005.), u kojem se predlaže nastavak aktivnosti Vijeća Europe koje služe kao smjernice u području sporta;

              uzimajući u obzir da je potrebno dalje razvijati zajednički europski i globalni okvir za razvoj sporta, temeljen na načelima pluralističke demokracije, vladavine prava, ljudskih prava i sportske etike;

              svjesne da svaka zemlja i svaka vrsta sporta mogu biti pogođene namještanjem sportskih natjecanja i naglašavajući da ta pojava, kao globalna prijetnja integritetu sporta, zahtijeva globalni odgovor koji moraju podržati i države koje nisu članice Vijeća Europe;

              izražavajući zabrinutost zbog prisutnosti kriminalnih aktivnosti, a posebno organiziranog kriminala u namještanju sportskih natjecanja i zbog njegove transnacionalne prirode;

              pozivajući se na (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950., ETS br. 5) i njezine protokole, Europsku konvenciju o nasilju i nedoličnom ponašanju gledatelja na športskim priredbama, posebice na nogometnim utakmicama (1985., ETS br. 120), Konvenciju protiv dopinga u sportu (1989., ETS br. 135), Kaznenopravnu konvenciju o korupciji (1999., ETS br. 173) i Konvenciju Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma (2005., CETS br. 198);

              pozivajući se na Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta (2000.) i njezine protokole;

              pozivajući se i na Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv korupcije (2003.);

              podsjećajući na to da je važno da se kaznena djela u njihovoj nadležnosti istraže učinkovito i bez odlaganja;

              podsjećajući na ključnu ulogu koju Međunarodna organizacija kriminalističke policije (Interpol) ima u olakšavanju učinkovite suradnje među tijelima za provedbu zakona kao i pravosudne suradnje;

              naglašavajući da su sportske organizacije odgovorne za otkrivanje i kažnjavanje namještanja sportskih natjecanja koje su počinile osobe pod njihovom nadležnošću;

              uzimajući u obzir već postignute rezultate u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja;

              uvjerene da djelotvorna borba protiv namještanja sportskih natjecanja zahtijeva povećanu, brzu i održivu nacionalnu i međunarodnu suradnju koja pravilno funkcionira;

              uzimajući u obzir preporuke Odbora ministara državama članicama Rec(92)13rev o revidiranoj Povelji o europskom sportu; CM/Rec(2010)9 o izmijenjenom Kodeksu sportske etike; Rec(2005)8 o načelima dobrog upravljanja u sportu i CM/Rec(2011)10 o promicanju integriteta sporta u cilju borbe protiv namještanja rezultata, posebno lažiranja utakmica;

              s obzirom na rezultate i zaključke sljedećih konferencija:

              –     11. ministarske konferencije Vijeća Europe na kojoj su sudjelovali ministri nadležni za sport, održane u Ateni 11. i 12. prosinca 2008.;

              –     18. neformalne ministarske konferencije Vijeća Europe na kojoj su sudjelovali ministri nadležni za sport (Baku, 22. rujna 2010.) o promicanju integriteta sporta u cilju borbe protiv namještanja rezultata (lažiranja utakmica);

              –     12. ministarske konferencije Vijeća Europe na kojoj su sudjelovali ministri nadležni za sport (Beograd, 15. ožujka 2012.), posebno u pogledu izrade novog međunarodnog pravnog instrumenta protiv namještanja rezultata sportskih natjecanja;

              –     UNESCO-ove 5. međunarodne konferencije ministara i viših dužnosnika nadležnih za tjelesni odgoj i sport (MINEPS V.);

              uvjerene da su dijalog i suradnja među javnim tijelima, sportskim organizacijama, organizatorima sportskih natjecanja i priređivačima sportskog klađenja na nacionalnoj i međunarodnoj razini temeljeni na međusobnom poštovanju i povjerenju neophodni za pronalaženje učinkovitih zajedničkih odgovora na izazove nastale zbog problema namještanja sportskih natjecanja;

              priznajući da je sport, utemeljen na poštenom i ravnopravnom natjecanju, nepredvidljiv po prirodi te je potrebno energično i učinkovito suprotstavljanje neetičkim praksama i neetičkom ponašanju u sportu;

              naglašavajući svoje uvjerenje da je dosljedna primjena načela dobrog upravljanja i etike u sportu važan čimbenik u nastojanju da se iskorijene korupcija, namještanje sportskih natjecanja i drugi oblici zlouporabe u sportu;

              priznajući da su, u skladu s načelom neovisnosti sporta, sportske organizacije odgovorne za sport i imaju samoregulatorne i stegovne odgovornosti u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja, ali da tijela javne vlasti štite integritet sporta kad je to potrebno;

              priznajući da se zbog razvoja aktivnosti sportskog klađenja, posebno nezakonitog sportskog klađenja, povećavaju rizici takvih namještanja;

              uzimajući u obzir da namještanje sportskih natjecanja može, ali i ne mora biti povezano sa sportskim klađenjem, te može biti povezano, ali i nepovezano, s kaznenim djelima, i da ga je potrebno riješiti u svim slučajevima;

              uzimajući u obzir diskrecijsko pravo država, u okviru mjerodavnog prava, pri odlučivanju o politici u pogledu sportskog klađenja,

              sporazumjele su se o sljedećem:

              Poglavlje I. – Svrha, vodeća načela, definicije

              Članak 1. – svrha i glavni ciljevi

       1.     Svrha je ove Konvencije suzbijanje namještanja sportskih natjecanja radi zaštite integriteta sporta i sportske etike u skladu s načelom neovisnosti sporta.

       2.     U tu svrhu, glavni su ciljevi ove Konvencije:

              (a)    sprječavanje, otkrivanje i kažnjavanje nacionalnih ili transnacionalnih namještanja nacionalnih i međunarodnih sportskih natjecanja;

              (b)    promicanje nacionalne i međunarodne suradnje među tijelima javne vlasti, kao i s organizacijama uključenima u sport i sportsko klađenje, u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja.

              Članak 2. – opća načela

       1.     U borbi protiv namještanja sportskih natjecanja mora se osigurati poštovanje, među ostalim, sljedećih načela:

              (a)    ljudskih prava;

              (b)    zakonitosti;

              (c)    proporcionalnosti;

              (d)    zaštite privatnosti i osobnih podataka.

              Članak 3. – definicije

              Za potrebe ove Konvencije:

       1.     „Sportsko natjecanje” znači svaki sportski događaj organiziran u skladu s pravilima koje je odredila sportska organizacija s popisa Odbora za daljnje mjere u pogledu Konvencije u skladu s člankom 31. stavkom 2., i koju je priznala međunarodna sportska organizacija ili, prema potrebi, druge nadležne sportske organizacije.

 

       2.     „Sportska organizacija” znači svaka organizacija koja uređuje sport ili određenu sportsku disciplinu, i koja se nalazi na popisu koji je donio Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije u skladu s člankom 31. stavkom 2., kao i njezine pridružene nacionalne i kontinentalne organizacije, ako je potrebno.

       3.     „Organizator natjecanja” znači svaka sportska organizacija ili bilo koja druga osoba, bez obzira na njihov pravni oblik, koja organizira sportska natjecanja.

       4.     „Namještanje sportskih natjecanja” znači namjeran dogovor, čin ili propust s ciljem nepropisne izmjene rezultata ili tijeka sportskog natjecanja kako bi se djelomično ili u cijelosti dokinula nepredvidljiva priroda navedenog sportskog natjecanja s ciljem dobivanja neprimjerene prednosti za sebe ili za druge.

       5.     „Sportsko klađenje” znači svako klađenje s ulogom s novčanom vrijednošću u očekivanju nagrade s novčanom vrijednošću koje je predmet budućeg i neizvjesnog događaja povezanog sa sportskim natjecanjem. Posebno:

              (a)    „nezakonito sportsko klađenje” znači svaka vrsta aktivnosti sportskog klađenja koja nije dopuštena i svaki organizator aktivnosti sportskog klađenja koji se njome ne smije baviti u skladu s mjerodavnim zakonodavstvom u nadležnosti države u kojoj se nalazi potrošač;

              (b)    „neregularno sportsko klađenje” znači svaka aktivnost sportskog klađenja koja nije u skladu s uobičajenim ili očekivanim pojavama na predmetnom tržištu, ili je povezana s klađenjem na sportsko natjecanje čiji tijek ima neuobičajene karakteristike;

              (c)    „sumnjivo sportsko klađenje” znači svaka aktivnost sportskog klađenja koja, prema pouzdanim i dosljednim dokazima, izgleda povezana s namještanjem sportskog natjecanja za koje se klađenje nudi.

       6.     „dionik u natjecanju” znači svaka fizička ili pravna osoba koja pripada jednoj od sljedećih kategorija:

              (a)    „sportaš” znači svaka osoba ili skupina osoba koje sudjeluju u sportskim natjecanjima;

              (b)    „pomoćno sportsko osoblje” znači svaki instruktor, trener, menadžer, agent, osoblje tima, dužnosnik tima, medicinsko ili pomoćno medicinsko osoblje koje sa sportašima koji sudjeluju u sportskim natjecanjima ili se pripremaju za sportska natjecanja radi ili ih liječi te sve druge osobe koje rade sa sportašima;

              (c)    „dužnosnik” znači svaka osoba koja je vlasnik, imatelj udjela, rukovoditelj ili član osoblja subjekata koji organiziraju i promiču sportska natjecanja, kao i suci, članovi žirija i sve druge akreditirane osobe. Izrazom su obuhvaćeni i rukovoditelji i osoblje međunarodnih sportskih organizacija ili, prema potrebi, drugih nadležnih sportskih organizacija koje priznaju predmetno natjecanje.

 

       7.     „interne informacije” znači informacije koje se odnose na bilo koje natjecanje a koje osoba ima na temelju svojeg položaja u odnosu na sport ili natjecanje, isključujući sve već objavljene ili općepoznate informacije, lako dostupne zainteresiranim osobama iz javnosti ili iznesene u skladu s pravilima i propisima kojima se uređuje predmetno natjecanje.

Poglavlje II. – Prevencija, suradnja i druge mjere

              Članak 4. – tuzemno usklađivanje

       1.     Svaka stranka koordinira politike i djelovanja svih javnih tijela uključenih u borbu protiv namještanja sportskih natjecanja.

       2.     Svaka stranka, unutar svoje nadležnosti, potiče sportske organizacije, organizatore sportskih natjecanja i organizatore sportskog klađenja da surađuju u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja i, kada je to prikladno, povjerava im provedbu odgovarajućih odredbi ove Konvencije.

              Članak 5. – procjena i kontrola rizika

       1.     Svaka stranka – prema potrebi u suradnji sa sportskim organizacijama, organizatorima sportskog klađenja, organizatorima natjecanja i drugim relevantnim organizacijama – uočava, analizira i procjenjuje rizike povezane s namještanjem sportskih natjecanja.

       2.     Svaka se stranka obvezuje poticati sportske organizacije, organizatore sportskog klađenja, organizatore natjecanja i sve druge relevantne organizacije da uspostave procedure i pravila radi borbe protiv namještanja sportskih natjecanja i donosi, prema potrebi, zakonodavne ili druge mjere koje su u tu svrhu potrebne.

              Članak 6. – obrazovanje i podizanje svijesti

       1.     Svaka se stranka obvezuje poticati podizanje svijesti, obrazovanje, obuku i istraživanja u cilju učinkovitije borbe protiv namještanja sportskih natjecanja.

              Članak 7. – sportske organizacije i organizatori natjecanja

       1.     Svaka se stranka obvezuje poticati sportske organizacije i organizatore natjecanja da donose i primjenjuju pravila usmjerena na borbu protiv namještanja sportskih natjecanja kao i načela dobrog upravljanja, povezana, među ostalim, sa:

              (a)    sprječavanjem sukoba interesa, uključujući:

                     –     zabranu klađenja na sportska natjecanja dionicima u natjecanju koji su uključeni u to natjecanje;

                     –     zabranu zlouporabe ili širenja internih informacija;

              (b)    za sportske organizacije i njihove pridružene članove, pridržavanjem svih ugovornih i drugih obveza koje se na njih odnose;

              (c)    obvezom da dionici u natjecanju bez odlaganja izvijeste o svakoj sumnjivoj aktivnosti, incidentu, poticanju ili pristupu koji se može smatrati kršenjem pravila protiv namještanja sportskih natjecanja;

       2.     Svaka se stranka obvezuje poticati sportske organizacije da donose i primjenjuju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo:

              (a)    poboljšano i učinkovito nadziranje tijeka sportskih natjecanja za koja postoji opasnost od namještanja;

              (b)    rješenja za neodgodivu dojavu odgovarajućim javnim tijelima ili nacionalnoj platformi o slučajevima sumnjive aktivnosti povezane s namještanjem sportskih natjecanja;

              (c)    učinkovite mehanizme za olakšavanje iznošenja svih informacija o potencijalnim ili već postojećim slučajevima namještanja sportskih natjecanja, uključujući odgovarajuću zaštitu zviždača;

              (d)    svijest dionikâ u natjecanju, uključujući i mlade sportaše, o opasnosti od namještanja sportskih natjecanja i o naporima da se to namještanje suzbije, što uključuje obrazovanje, obuku i širenje informacija;

              (e)    što kasnije imenovanje mjerodavnih dužnosnikâ u sportskim natjecanjima, posebno sudaca i ocjenjivača.

       3.     Svaka se stranka obvezuje poticati sportske organizacije u svojoj nadležnosti, a preko njih i međunarodne sportske organizacije, da primjenjuju konkretne, učinkovite, razmjerne i odvraćajuće disciplinske sankcije i mjere u slučaju kršenja njihovih internih pravila za sprječavanje namještanja sportskih natjecanja, posebice onih navedenih u stavku 1. ovog članka, te se obvezuje osigurati međusobno priznavanje i primjenu sankcija koje su nametnule druge sportske organizacije, pogotovo u drugim državama.

       4.     Disciplinska odgovornost koju utvrđuju sportske organizacije ne isključuje kaznenu, građanskopravnu ili upravnu odgovornost.

              Članak 8. – mjere koje se odnose na financiranje sportskih organizacija

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti zakonodavne ili druge mjere koje su potrebne za osiguravanje primjerene transparentnosti u pogledu financiranja sportskih organizacija koje stranka financijski podupire.

       2.     Svaka stranka razmatra mogućnost pomaganja sportskim organizacijama u suzbijanju namještanja sportskih natjecanja, uključujući financiranjem odgovarajućih mehanizama.

       3.     Svaka stranka po potrebi razmatra uskraćivanje financijske potpore ili poziva sportske organizacije da uskrate financijsku potporu dionicima u natjecanju koji su sankcionirani za namještanje sportskih natjecanja, za vrijeme trajanja sankcije.

       4.     Prema potrebi, svaka stranka poduzima korake radi uskraćivanja dijela ili ukupnosti financijske ili druge potpore povezane sa sportom svim sportskim organizacijama koje stvarno ne primjenjuju pravila za suzbijanje namještanja sportskih natjecanja.

              Članak 9. –   mjere koje se odnose na regulatorno tijelo za klađenje ili drugo odgovorno tijelo ili tijela

       1.     Svaka stranka određuje jedno ili više odgovornih tijela koja su unutar pravnog poretka te stranke zadužena za provedbu regulative o sportskom klađenju i primjenu odgovarajućih mjera za borbu protiv namještanja sportskih natjecanja povezanih sa sportskim klađenjem uključujući, prema potrebi:

              (a)    pravovremenu razmjenu informacija s drugim nadležnim tijelima ili nacionalnom platformom kada se te informacije odnose na nezakonito, neregularno ili sumnjivo sportsko klađenje, kao i kršenje pravila koja su navedena u ovoj Konvenciji ili uspostavljena u skladu s njom;

              (b)    ograničenja ponude sportskog klađenja, nakon savjetovanja s nacionalnim sportskim organizacijama i organizatorima sportskog klađenja, posebno isključivanjem sportskih natjecanja:

                     –     koja su predviđena za osobe mlađe od 18 godina; ili

                     –     kada su organizacijski uvjeti i/ili ulozi u sportskom smislu neprimjereni;

              (c)    pružanje informacija o vrstama i predmetima klađenja organizatorima natjecanja unaprijed, kako bi im se pomoglo u njihovim naporima da uoče i kontroliraju opasnost namještanja sportskog natjecanja koje organiziraju;

              (d)    u sportskom klađenju, sustavno korištenje sredstava plaćanja za koja je moguće, iznad određenog praga koji odredi svaka stranka, utvrditi sljedivost, posebno tko su pošiljatelji, primatelji i koliki su iznosi;

              (e)    u suradnji sa sportskim organizacijama i među njima te, kada je to prikladno, s organizatorima sportskog klađenja, uspostavljanje mehanizama za sprječavanje dionika u natjecanju da se klade na sportska natjecanja u kojima se krše bitna sportska pravila ili važeće zakonodavstvo;

              (f)    zabranu klađenja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, na natjecanja za koja je objavljeno odgovarajuće upozorenje.

       2.     Svaka stranka dostavlja Glavnom tajniku Vijeća Europe imena i adrese tijela određenih u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

              Članak 10. – organizatori sportskog klađenja

       1.     Svaka stranka donosi zakonodavne ili druge mjere koje su potrebne radi sprječavanja sukoba interesa i zlouporabe internih informacija od strane fizičkih ili pravnih osoba koje su uključene u pružanje usluga sportskog klađenja, posebno donošenjem ograničenja za:

              (a)    fizičke ili pravne osobe koje sudjeluju u pružanju usluga sportskog klađenja koje se klade na svoje vlastite usluge;

              (b)    zlouporabu položaja sponzora ili vlasnika udjela u sportskoj organizaciji kada dotični omogućuje namještanje sportskog natjecanja ili zloupotrebljava interne informacije;

              (c)    dionike u natjecanju koji su uključeni u sastavljanje koeficijenata za klađenje na natjecanje u koje su uključeni;

              (d)    sve organizatore sportskog klađenja koji kontroliraju organizatora natjecanja ili dionika u natjecanju, kao i sve organizatore sportskog klađenja koji su pod kontrolom organizatora natjecanja ili dionika u natjecanju, koji nude klađenje na natjecanje u koje je uključen organizator natjecanja ili dionik u natjecanju. 

       2.     Svaka stranka potiče organizatore sportskog klađenja koji su u njezinoj nadležnosti, kao i preko njih međunarodne organizacije organizatora sportskog klađenja, da obrazovanjem, obukom i širenjem informacija među svojim vlasnicima i zaposlenicima podižu svijest o posljedicama namještanja sportskih natjecanja i borbi protiv namještanja sportskih natjecanja.

       3.     Svaka stranka donosi zakonodavne ili druge mjere koje su potrebne kako bi obvezala organizatore sportskog klađenja da bez odgode prijave neregularno ili sumnjivo klađenje regulatornom tijelu za klađenje, drugom odgovornom tijelu ili tijelima ili nacionalnoj platformi.

              Članak 11. – borba protiv nezakonitog sportskog klađenja

       1.     U cilju borbe protiv namještanja sportskih natjecanja, svaka stranka razmatra najprikladnija sredstva za borbu protiv organizatora nezakonitog sportskog klađenja i razmatra uvođenje mjera, u skladu s mjerodavnim pravom u odgovarajućem području, poput:

              (a)    zatvaranja ili izravnih i neizravnih ograničenja pristupa udaljenim organizatorima nezakonitog sportskog klađenja te zatvaranja organizatora nezakonitog sportskog klađenja u zemlji u kojoj stranka ima nadležnost;

              (b)    blokiranja financijskih tokova između organizatora nezakonitog sportskog klađenja i potrošača;

              (c)    zabrane oglašavanja za organizatore nezakonitog sportskog klađenja;

              (d)    podizanje svijesti potrošača o rizicima povezanima s nezakonitim sportskim klađenjem.

Poglavlje III. – Razmjena informacija

              Članak 12. – Razmjena informacija među nadležnim javnim tijelima, sportskim organizacijama i organizatorima sportskog klađenja

       1.     Ne dovodeći u pitanje članak 14., svaka se stranka obvezuje da će olakšati, na nacionalnoj i međunarodnoj razini te u skladu s odredbama svojeg nacionalnog zakonodavstva, razmjenu informacija među relevantnim javnim tijelima, sportskim organizacijama, organizatorima sportskih natjecanja, organizatorima sportskog klađenja i nacionalnim platformama. Posebno, svaka stranka se obvezuje da će uspostaviti mehanizme za razmjenu relevantnih informacija kada takve informacije mogu pomoći u procjeni rizika iz članka 5., poglavito pružanje informacija o vrstama i predmetima klađenja organizatorima natjecanja unaprijed, kao i kada te informacije mogu pomoći u pokretanju ili provođenju istraga ili sudskih postupaka koji se odnose na namještanje sportskih natjecanja.

       2.     Na zahtjev, primatelj tih informacija mora, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i bez odlaganja, obavijestiti organizaciju ili nadležno tijelo od kojih je dobio te informacije o postupcima koje je na temelju njih poduzeo.

       3.     Svaka stranka se obvezuje da će istražiti mogućnosti za razvoj ili poboljšavanje suradnje i razmjene informacija u kontekstu borbe protiv nezakonitog sportskog klađenja kako je navedeno u članku 11. ove Konvencije.

              Članak 13. – nacionalna platforma

       1.     Svaka stranka mora imenovati nacionalnu platformu koja će se baviti problemom namještanja sportskih natjecanja. Nacionalna platforma mora, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, među ostalim:

              (a)    služiti kao informacijski centar u kojem će se prikupljati i mjerodavnim organizacijama i nadležnim tijelima prenositi informacije koje su bitne za borbu protiv namještanja sportskih natjecanja;

              (b)    koordinirati borbu protiv namještanja sportskih natjecanja;

              (c)    primati, centralizirati i analizirati informacije o neregularnim ili sumnjivim klađenjima na sportska natjecanja na državnom području stranke te, ako je potrebno, izdavati upozorenja;

              (d)    javnim tijelima ili sportskim organizacijama i/ili organizatorima sportskog klađenja prosljeđivati informacije o mogućim kršenjima zakona ili sportskih pravila na koje se upućuje u ovoj Konvenciji;

              (e)    surađivati sa svim organizacijama i nadležnim tijelima na nacionalnoj i međunarodnoj razini, uključujući nacionalne platforme drugih država.

       2.     Svaka stranka dostavlja Glavnom tajniku Vijeća Europe ime i adrese nacionalne platforme.

              Članak 14. – Zaštita osobnih podataka

       1.     Svaka stranka donosi zakonodavne i druge mjere koje su potrebne kako bi se osiguralo da su sva djelovanja protiv namještanja sportskih natjecanja u skladu s važećim nacionalnim i međunarodnim zakonima i normama za zaštitu osobnih podataka, posebno u razmjeni informacija koja je obuhvaćena ovom Konvencijom.

       2.     Svaka stranka donosi zakonodavne i druge mjere koje su potrebne kako bi se jamčilo da javna tijela i organizacije koje su obuhvaćene ovom Konvencijom poduzimaju potrebne mjere za osiguravanje da se, kada se osobni podaci prikupljaju, obrađuju i razmjenjuju, neovisno o prirodi tih razmjena, poštuju načela zakonitosti, primjerenosti, relevantnosti, točnosti i sigurnosti podataka i prava osoba čiji se podaci obrađuju.

       3.     Svaka se stranka obvezuje svojim zakonima propisati da javna tijela i organizacije koje su obuhvaćene ovom Konvencijom moraju osigurati da razmjena podataka za svrhe ove Konvencije ne prelazi neophodni minimum za ispunjavanje navedene svrhe te razmjene.

       4.     Svaka stranka poziva javna tijela i organizacije iz ove Konvencije da osiguraju tehnička sredstva potrebna za čuvanje sigurnosti razmijenjenih podataka i da jamče njihovu pouzdanost i integritet, kao i dostupnost i integritet sustavâ za razmjenu podataka i identifikaciju njihovih korisnika.

Poglavlje IV. – Kazneno materijalno pravo i suradnja u pogledu provedbe

              Članak 15. – Kaznena djela koja se odnose na namještanje sportskih natjecanja

       1.     Svaka se stranka obvezuje osigurati da se njezinim nacionalnim zakonima omogućuje kazneni progon namještanja sportskih natjecanja kada namještanje uključuje prisilu, korupciju ili prijevaru, kako su određene u njezinim nacionalnim zakonima.

              Članak 16. – Pranje novca stečenog kaznenim djelima koja se odnose na namještanje sportskih natjecanja

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti zakonodavne i druge mjere koje su potrebne kako bi se u njezinom nacionalnom zakonodavstvu proglasile kaznenim djelima radnje na koje se upućuje u članku 9., stavcima 1. i 2. Konvencije Vijeća Europe o pranju novca, pronalaženju, pljenidbi i oduzimanju imovinskih koristi ostvarenih kaznenim djelima i o financiranju terorizma (2005., CETS br. 198), u članku 6. stavku 1. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (2000.) ili u članku 23. stavku 1. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije (2003.), pod uvjetima koji su u tim Konvencijama navedeni, kada je predmetno kazneno djelo kojim se stječe imovinska korist jedno od onih na koja se upućuje u člancima 15. i 17. ove Konvencije i u svakom slučaju kada je riječ o iznudi, korupciji ili prijevari.

       2.     Prilikom određivanja koja će se kaznena djela smatrati glavnim kaznenim djelima iz stavka 1., svaka stranka može odlučiti, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, kako će definirati ta kaznena djela i prirodu pojedinih elemenata koji ih čine teškima.

       3.     Svaka se stranka obvezuje razmotriti uključivanje namještanja sportskih natjecanja u svoj okvir mjera za sprječavanje pranja novca, tako što će zahtijevati od organizatora sportskog klađenja da provode mjere temeljite identifikacije stranaka, vođenja evidencije i izvješćivanja.

              Članak 17. – pomaganje i poticanje

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi namjerno pomaganje i poticanje na bilo koje od kaznenih djela iz članka 15. Konvencije proglasila kaznenim djelima u svojem nacionalnom zakonodavstvu.

              Članak 18. — korporativna odgovornost

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurala pretpostavke za odgovornost pravnih osoba za kaznena djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije koja je u njihovu korist počinila bilo koja fizička osoba, samostalno ili djelujući kao član organa pravne osobe, i koja ima rukovodeći položaj unutar pravne osobe, temeljenu na:

              (a)    ovlasti za zastupanje pravne osobe;

              (b)    ovlasti za donošenje odluka u ime pravne osobe;

              (c)    ovlasti za provedbu kontrole unutar pravne osobe.

       2.     Ovisno o pravnim načelima stranke, odgovornost pravne osobe može biti kaznena, građanskopravna ili upravna.

       3.     Osim već spomenutih slučajeva iz stavka 1., svaka stranka mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala odgovornost pravne osobe kada je zbog pomanjkanja nadzora ili kontrole za koje je zadužena fizička osoba iz stavka 1. omogućeno da njoj podređena fizička osoba počini kazneno djelo iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije u korist te pravne osobe.

       4.     Takva odgovornost ne dovodi u pitanje kaznenu odgovornost fizičkih osoba koje su počinile to kazneno djelo.

Poglavlje V. – Nadležnost, kazneni postupak i provedbene mjere

              Članak 19. – definicije

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi uspostavila nadležnost za kaznena djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije na mjestima gdje je to kazneno djelo počinjeno:

              (a)    na njezinu državnom području; ili

              (b)    na brodu koji plovi pod njezinom zastavom; ili

              (c)    u zrakoplovu registriranom u skladu s njezinim pravom; ili

              (d)    od strane njezinog državljanina ili osobe koja uobičajeno ima boravište na njezinu državnom području.

       2.     Svaka država članica Europske unije može, u trenutku potpisivanja ili prilikom polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju, izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe izjaviti da zadržava pravo da ne primijeni, ili da primijeni samo u posebnim slučajevima ili uvjetima, pravila o nadležnosti iz stavka 1., podstavka (d) ovog članka.

       3.     Svaka se stranka obvezuje donijeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi uspostavila nadležnost za kaznena djela koja se navode u člancima od 15. do 17. ove Konvencije u slučajevima kada je pretpostavljeni počinitelj prisutan na njezinu području i nije izručen drugoj stranci na temelju svojeg državljanstva.

       4.     Kada više od jedne stranke smatra da ima nadležnost za pretpostavljeno kazneno djelo iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije, uključene se stranke prema potrebi međusobno savjetuju u cilju određivanja najprikladnije nadležnosti za potrebe kaznenog progona.

       5.     Ne dovodeći u pitanje opća pravila međunarodnog prava, ovom se Konvencijom ne isključuje ni jedna kaznena, građanskopravna ili upravna nadležnost koju stranka izvršava u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom.

              Članak 20. – mjere za osiguravanje elektroničkih dokaza

       1.     Svaka se stranka obvezuje, u svrhu istrage kaznenih djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije, donijeti zakonodavne ili druge mjere za osiguravanje elektroničkih dokaza, među ostalim ažurnim pohranjivanjem zabilježenih računalnih podataka, ažurnim pohranjivanjem i otkrivanjem podataka o prometu, radnih naloga te pretraživanjem i pljenidbom pohranjenih računalnih podataka, kao i prikupljanjem podataka o prometu u stvarnom vremenu i presretanjem podataka u sadržaju, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom.

              Članak 21. – mjere zaštite

       1.     Svaka se stranka obvezuje razmotriti donošenje pravnih mjera potrebnih za osiguravanje djelotvorne zaštite:

              (a)    osoba koje pružaju, u dobroj vjeri i utemeljeno, podatke u vezi s kaznenim djelima iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije, ili na drugi način surađuju s istražnim ili pravosudnim tijelima;

              (b)    svjedoka koji daju iskaz u vezi s tim kaznenim djelima;

              (c)    kada je to potrebno, članovima obitelji osoba iz podstavaka (a) i (b).

Poglavlje VI. – Sankcije i mjere

              Članak 22. – Kaznenopravne sankcije za fizičke osobe

       1.     Svaka se stranka obvezuje poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala da su kaznena djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije, kada su ih počinile fizičke osobe, kažnjiva učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama, uključujući novčane kazne, uzimajući u obzir težinu kaznenih djela. Te sankcije uključuju kazne koje za posljedicu imaju lišavanje slobode koje može dovesti do izručenja, kako je određeno nacionalnim zakonodavstvom.

              Članak 23. – sankcije za pravne osobe

       1.     Svaka se stranka obvezuje poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere kojima osigurava da pravne osobe koje se smatraju odgovornima u skladu s člankom 18. podliježu učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama, uključujući novčane kazne i druge mjere kao što su:

              (a)    privremena ili trajna zabrana obavljanja gospodarske djelatnosti;

              (b)    stavljanje pod sudski nadzor;

              (c)    sudski nalog za likvidaciju.

              Članak 24. – upravne sankcije

       1.     Svaka se stranka obvezuje donijeti, kada je to potrebno, u odnosu na djela koja su kažnjiva prema njezinu nacionalnom zakonodavstvu, zakonodavne i druge mjere kakve su potrebne za kažnjavanje kršenja utvrđenih u skladu s ovom Konvencijom, primjenom učinkovitih, razmjernih i odvraćajućih sankcija i mjera u postupcima koje pokreću upravna tijela, kad odluka može dovesti do postupka pred nadležnim sudom.

       2.     Svaka stranka osigurava primjenu upravnih mjera. Za primjenu može biti zaduženo regulatorno tijelo za klađenje ili drugo odgovorno tijelo ili tijela, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

              Članak 25. – pljenidba i oduzimanje

       1.     Svaka se stranka obvezuje poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, kako bi se omogućila pljenidba i oduzimanje:

              (a)    predmeta, dokumenata i drugih instrumenata koji se upotrebljavaju, ili su namijenjeni da ih se upotrebljava, za počinjenje kaznenih djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije.

              (b)    prihoda od tih kaznenih djela, ili imovine u vrijednosti tih prihoda.

Poglavlje VII. – Međunarodna suradnja u sudskim i drugim pitanjima

       Članak 26. – mjere u pogledu međunarodne suradnje u kaznenim stvarima

       1.     Stranke su dužne međusobno surađivati, u skladu s odredbama ove Konvencije i u skladu s odgovarajućim primjenjivim međunarodnim i regionalnim instrumentima i sporazumima donesenima na temelju ujednačenog zakonodavstva ili uzajamnosti te u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom, u najvećoj mogućoj mjeri za svrhe istraga, kaznenog progona i sudskih postupaka koji se odnose na kaznena djela iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije, uključujući pljenidbu i oduzimanje.

       2.     Stranke su dužne surađivati u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu s odgovarajućim primjenjivim međunarodnim, regionalnim i bilateralnim sporazumima o izručenju i uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima i u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, kad je riječ o kaznenim djelima iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije.

       3.     U području međunarodne suradnje, u slučajevima kad je dvostruka kažnjivost uvjet, taj se uvjet smatra ispunjenim bez obzira na moguće razlike u kategoriji kaznenog djela ili nazivu kaznenog djela u zakonodavstvu države koja podnosi zahtjev u odnosu na zakonodavstvo države kojoj se podnosi zahtjev, ako je radnja za koju se traži uzajamna pravna pomoć ili izručenje kazneno djelo u zakonodavstvima obiju stranaka.

       4.     Ako stranka koja izručenje ili uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima uvjetuje postojanjem sporazuma zaprimi zahtjev za izručenje ili uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima od stranke s kojom nema takav sporazum, ona može, postupajući u potpunosti u skladu sa svojim obvezama prema međunarodnom pravu i podložno uvjetima svojeg nacionalnog zakonodavstva, smatrati ovu Konvenciju pravnim temeljem za izručenje ili uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima ako je riječ o kaznenim djelima iz članaka od 15. do 17. ove Konvencije.

              Članak 27. – ostale mjere međunarodne suradnje u pogledu prevencije

       1.     Svaka se stranka obvezuje uložiti napore u uključivanje, prema potrebi, prevencije i borbe protiv namještanja sportskih natjecanja u programe pomoći drugim državama.

              Članak 28. – međunarodna suradnja s međunarodnim sportskim organizacijama

       1.     Svaka se stranka, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, obvezuje surađivati s međunarodnim sportskim organizacijama u borbi protiv namještanja sportskih natjecanja.

Poglavlje VIII. – Praćenje provedbe i daljnje mjere

              Članak 29. – pružanje informacija

       1.     Svaka se stranka obvezuje proslijediti Glavnom tajniku Vijeća Europe, na jednom od službenih jezika Vijeća Europe, sve relevantne informacije koje se odnose na zakonodavne i druge mjere koje je ta stranka poduzela u cilju usklađivanja s odredbama ove Konvencije.

              Članak 30. – Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije

       1.     Za potrebe ove Konvencije, ovim se osniva Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije.

       2.     U Odboru za daljnje mjere u pogledu Konvencije svaku stranku može predstavljati jedan ili više delegata, uključujući predstavnike javnih tijela zaduženih za sport, provedbu zakona ili reguliranje klađenja. Svaka stranka ima jedan glas.

       3.     Parlamentarna skupština Vijeća Europe, kao i drugi relevantni međuvladini odbori Vijeća Europe pojedinačno imenuju predstavnika u Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije, u cilju ostvarivanja multisektorskog i multidisciplinarnog pristupa. Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije može, prema potrebi, jednoglasnom odlukom pozvati bilo koju državu koja nije stranka Konvencije i bilo koju međunarodnu organizaciju ili tijelo na sastanke Odbora u svojstvu promatrača. Predstavnici imenovani u skladu s ovim stavkom sudjeluju na sastancima Odbora za daljnje mjere u pogledu Konvencije, ali nemaju pravo glasa.

       4.     Sastanke Odbora za daljnje mjere u pogledu Konvencije saziva Glavni tajnik Vijeća Europe. Prvi sastanak Odbora mora se održati u najkraćem mogućem roku, a u svakom slučaju u roku od jedne godine od datuma stupanja na snagu ove Konvencije. Nakon toga sastanci se održavaju na zahtjev najmanje jedne trećine stranaka ili na zahtjev Glavnog tajnika.

       5.Podložno odredbama ove Konvencije, Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije sastavlja i konsenzusom donosi vlastiti poslovnik.

       6.     Glavno tajništvo Vijeća Europe pomaže Odboru za daljnje mjere u pogledu Konvencije u obavljanju njegovih zadataka.

              Članak 31. – dužnosti Odbora za daljnje mjere u pogledu Konvencije

       1.     Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije odgovoran je za praćenje provedbe ove Konvencije.

       2.     Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije sastavlja i mijenja popis sportskih organizacija iz članka 3. stavka 2. te osigurava odgovarajuću objavu tog popisa.

       3.     Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije može posebno:

              (a)    davati preporuke strankama u vezi s mjerama koje je potrebno poduzeti za ispunjavanje ciljeva ove Konvencije, posebno s obzirom na međunarodnu suradnju;

              (b)    prema potrebi, davati preporuke strankama, nakon objave dokumentacije s obrazloženjima i nakon prethodnog savjetovanja s predstavnicima sportskih organizacija i organizatorima sportskog klađenja, posebno o:

                     –     kriterijima koje sportske organizacije i organizatori sportskog klađenja moraju ispunjavati kako bi dobili pristup razmjeni informacija iz članka 12. stavka 1. ove Konvencije;

                     –     drugim mjerama čiji je cilj poboljšanje operativne suradnje među mjerodavnim javnim tijelima, sportskim organizacijama i organizatorima klađenja, kako je navedeno u ovoj Konvenciji;

              (c)    obavješćivati relevantne međunarodne organizacije i javnost o aktivnostima koje su poduzete u okviru ove Konvencije;

              (d)    savjetovati Odbor ministara kada bilo koja država koja nije država članica Vijeća Europe zatraži poziv Odbora ministara kako bi mogla potpisati Konvenciju u skladu s člankom 32. stavkom 2,

       4.     Radi obavljanja svojih dužnosti, Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije može na vlastiti poticaj organizirati sastanke stručnjaka.

       5.     Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije, uz prethodnu suglasnost zainteresiranih stranaka, organizira posjete strankama.

Poglavlje IV. – Završne odredbe

              Članak 32. – potpisivanje i stupanje na snagu

       1.     Ova je Konvencija otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe, ostalim državama potpisnicama Europske kulturne konvencije, Europskoj uniji i državama nečlanicama koje su sudjelovale u njezinoj izradi ili koje imaju status promatrača u Vijeću Europe.

       2.     Ova je Konvencija također otvorena za potpisivanje svakoj drugoj državi nečlanici Vijeća Europe po primitku poziva Odbora ministara. Odluku o pozivanju države nečlanice da potpiše Konvenciju donose većinom, kako je utvrđena u članku 20. točki d. Statuta Vijeća Europe, i jednoglasno predstavnici država potpisnica koje imaju mjesto u Odboru ministara, nakon savjetovanja s Odborom za daljnje mjere u pogledu Konvencije, kad bude sastavljen.

       3.     Ova Konvencija podliježe ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju polažu se kod Glavnog tajnika Vijeća Europe.

       4.     Ova Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je pet potpisnica, uključujući barem tri države članice Vijeća Europe, izrazilo svoj pristanak da budu obvezane Konvencijom u skladu s odredbama stavaka 1., 2. i 3.

       5.     Za svaku državu potpisnicu koja naknadno izrazi svoj pristanak da bude obvezana Konvencijom ili za Europsku uniju, Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je izrazila svoj pristanak da bude obvezana Konvencijom u skladu s odredbama stavaka 1., 2. i 3.

       6.     Ugovorna stranka koja nije članica Vijeća Europe doprinosi financiranju Odbora za daljnje mjere u pogledu Konvencije na način koji odluči Odbor ministara nakon savjetovanja s tom strankom.

              Članak 33. – učinci Konvencije i odnos s drugim međunarodnim instrumentima

       1.     Ovom se Konvencijom ne utječe na prava i obveze stranaka u okviru međunarodnih multilateralnih konvencija o specifičnim temama. Posebno, ovom se Konvencijom ne utječe na prava i obveze koji proizlaze iz drugih prethodno sklopljenih sporazuma za borbu protiv dopinga, koji su u skladu s predmetom i svrhom ove Konvencije.

       2.     Ovom se Konvencijom dopunjuju posebno, ako je prikladno, multilateralni i bilateralni ugovori između stranaka, uključujući odredbe:

              (a)    Europske konvencije o izručenju (1957., ETS br. 24);

              (b)    Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (1959., ETS br. 30);

              (c)    Konvencije o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom (1990., ETS br. 141);

              (d)    Konvencije Vijeća Europe o pranju novca, pronalaženju, pljenidbi i oduzimanju imovinskih koristi ostvarenih kaznenim djelima i o financiranju terorizma (2005., CETS br. 198);

       3.     Stranke potpisnice Konvencije mogu međusobno sklopiti bilateralne ili multilateralne sporazume o pitanjima iz ove Konvencije u cilju dopunjavanja ili pojačavanja njezinih odredbi te kako bi olakšale primjenu načela koja su u njoj sadržana.

       4.     Ako su dvije ili više stranaka već sklopile ugovor o pitanjima koja su obuhvaćena ovom Konvencijom, ili su na drugi način uspostavile odnose u vezi s tim pitanjima, one imaju pravo primjenjivati i taj ugovor ili uređivati te odnose u skladu s njim. Međutim, ako su odnosi koje su stranke uspostavile u pogledu pitanja koja su obuhvaćena ovom Konvencijom drugačiji nego što je u njoj predviđeno, oni ne smiju biti u neskladu s ciljevima i načelima Konvencije.

       5.     Ni jedan dio ove Konvencije ne utječe na druga prava, ograničenja, obveze i odgovornosti stranaka.

              Članak 34. – uvjeti i zaštitni mehanizmi

       1.     Svaka je stranka dužna osigurati da uspostava, provedba i primjena ovlasti i postupaka predviđenih u poglavljima od II. do VII. podliježu uvjetima i zaštitnim mehanizmima predviđenima u njezinu nacionalnom zakonodavstvu kojima se osigurava odgovarajuća zaštita ljudskih prava i sloboda, uključujući prava koja proizlaze u skladu s obvezama koje je preuzela na temelju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnog pakta Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima iz 1966. i drugih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, te uključujući načelo proporcionalnosti u njezinu nacionalnom zakonodavstvu.

       2.     Ti uvjeti i zaštitni mehanizmi, prema potrebi s obzirom na prirodu postupka ili predmetne ovlasti, uključuju među ostalim pravosudni ili drugi neovisan nadzor, temelje za primjenu te ograničenja područja primjene i trajanja takvih ovlasti ili postupaka.

       3.     U mjeri u kojoj je to u skladu s javnim interesom, posebno s poštenim suđenjem, svaka se stranka obvezuje razmotriti utjecaj ovlasti i postupaka iz ovih poglavlja na prava, odgovornosti i legitimne interese trećih strana.

              Članak 35. – teritorijalna primjena

       1.     Svaka država ili Europska unija može u trenutku potpisivanja ili polaganja isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju navesti prostor ili prostore na koje se primjenjuje ova Konvencija.

       2.     Svaka stranka može, bilo kada, izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe, proširiti područje primjene ove Konvencije na bilo koji drugi prostor naveden u izjavi ako je odgovorna za međunarodne odnose tog prostora ili je ovlaštena za taj prostor preuzimati obveze. Na tom prostoru Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad Glavni tajnik zaprimi izjavu.

       3.     Svaka izjava podnesena u skladu s dva prethodna stavka može se, za svaki prostor naveden u takvoj izjavi, povući izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe. Povlačenje stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad Glavni tajnik zaprimi izjavu.

              Članak 36. – savezna klauzula

       1.     Savezna država može zadržati pravo preuzimanja obveza iz poglavlja II., IV., V. i VI. ove Konvencije u skladu sa svojim temeljnim načelima kojima se uređuje odnos njezine središnje vlade i članica federacije ili drugih teritorijalnih jedinica, pod uvjetom da može i dalje surađivati u skladu s poglavljima III. i VII.

       2.     Prilikom zadržavanja prava iz stavka 1., savezna država ne smije primijeniti njegove odredbe kako bi izbjegla ili značajno umanjila svoje obveze poduzimanja mjera iz poglavlja III. i VII. Sveukupno, ona mora osigurati široke i djelotvorne mogućnosti provedbe tih mjera.

       3.     S obzirom na odredbe ove Konvencije, čija primjena spada u nadležnost svake članice federacije ili drugih sličnih teritorijalnih jedinica koje prema ustavu federacije nisu obvezne poduzimati zakonodavne mjere, vlada federacije obvezuje se obavijestiti nadležna tijela tih članica ili sličnih teritorijalnih jedinica o navedenim odredbama zajedno sa svojim pozitivnim mišljenjem i preporučiti im da poduzmu odgovarajuće mjere za njihovu primjenu.

              Članak 37. – zadrške

       1.     Svaka država ili Europska unija može pisanom izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe, u vrijeme potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju, izjaviti da se koristi pravima zadrške iz članka 19. stavka 2. i članka 36. stavka 1. Druge zadrške nisu dopuštene.

       2.     Stranka koja je izrazila zadršku u skladu sa stavkom 1. može je povući, u cijelosti ili djelomično, izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe. Takvo povlačenje stupa na snagu na dan kada Glavni tajnik zaprimi takvu izjavu. Ako je u izjavi navedeno da povlačenje zadrške stupa na snagu na datum koji je u toj izjavi naveden, a taj je datum kasniji nego datum kada je Glavni tajnik zaprimio izjavu, povlačenje stupa na snagu na kasniji od ta dva datuma.

       3.     Čim okolnosti to dopuste, stranka koja je izrazila zadršku povlači je u cijelosti ili djelomično.

       4.     Glavni tajnik Vijeća Europe može povremeno postaviti upit strankama koje su izrazile jednu ili više zadrški kada ih namjeravaju povući.

              Članak 38. – izmjene

       1.     Izmjene i dopune članaka ove Konvencije mogu predložiti bilo koja stranka, Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije ili Odbor ministara Vijeća Europe.

       2.     Svaki prijedlog za izmjenu dostavlja se Glavnom tajniku Vijeća Europe, a on ga prosljeđuje strankama, državama članicama Vijeća Europe, državama nečlanicama koje su sudjelovale u izradi ove Konvencije ili koje imaju status promatrača u Vijeću Europe, Europskoj uniji, svakoj državi pozvanoj da potpiše ovu Konvenciju i Odboru za daljnje mjere u pogledu Konvencije najmanje dva mjeseca prije sastanka na kojem će se prijedlog razmatrati. Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije dostavlja Odboru ministara svoje mišljenje o predloženim izmjenama.

       3.     Odbor ministara razmatra predložene izmjene i mišljenja koja je dostavio Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije te može donijeti izmjene većinom glasova kako je navedeno u članku 20. točki d. Statuta Vijeća Europe.

       4.     Tekst svake izmjene koju donese Odbor ministara u skladu sa stavkom 3. ovog članka prosljeđuje se strankama na prihvaćanje.

       5.     Svaka izmjena usvojena u skladu sa stavkom 3. ovog članka stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od mjesec dana nakon što su sve stranke obavijestile Glavnog tajnika o svojem prihvaćanju te izmjene slijedom svojih internih procedura.

       6.     Ako je izmjena usvojena u Odboru ministara, ali još nije stupila na snagu u skladu sa stavkom 5., država ili Europska unija ne mogu izraziti svoj pristanak da budu vezane Konvencijom bez istovremenog prihvaćanja izmjene.

              Članak 39. – rješavanje sporova

       1.     Odbor za daljnje mjere u pogledu Konvencije, u uskoj suradnji s relevantnim međuvladinim odborima Vijeća Europe obavješćuje se o svim poteškoćama koje se odnose na tumačenje i primjenu ove Konvencije.

       2.     U slučaju spora među strankama u vezi s tumačenjem ili primjenom ove Konvencije, stranke će potražiti rješenje spora putem pregovora, mirenja ili arbitraže, ili na bilo koji drugi miroljubivi način po vlastitom izboru.

       3.     Odbor ministara Vijeća Europe može uspostaviti postupke za rješavanje sporova i tim se postupcima, uz suglasnost stranaka, one mogu koristiti za rješavanje sporova.

              Članak 40. – istupanje

       1.     Svaka stranka može u svakom trenutku istupiti iz ove Konvencije izjavom upućenom Glavnom tajniku Vijeća Europe.

       2.     Takvo istupanje stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad je Glavni tajnik zaprimio navedenu izjavu.

              Članak 41. – obavješćivanje

       1.     Glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje stranke, države članice vijeća Europe, druge države članice Europske kulturne konvencije, države nečlanice koje su sudjelovale u izradi ove konvencije ili imaju status promatrača u Vijeću Europe, Europsku uniju i sve države koje su bile pozvane da potpišu ovu Konvenciju u skladu s odredbama članka 32., o:

              (a)    svakom potpisivanju;

              (b)    polaganju svake izjave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju;

              (c)    datumima stupanja na snagu ove Konvencije u skladu s člankom 32.;

              (d)    svim zadrškama i svim povlačenjima izraženima u skladu s člankom 37.;

              (e)    svim očitovanjima poslanima u skladu s člankom 9. i člankom 13.

              (f)    svakom drugom zakonu, obavijesti ili priopćenju koji se odnose na ovu Konvenciju.

              U potvrdu gore navedenog, niže potpisani, za to propisno ovlašteni, potpisali su ovu Konvenciju.

              Sastavljeno u Magglingenu/Macolinu 18. rujna 2014. na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku, koji se pohranjuje u arhivu Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dužan je dostaviti ovjerene prijepise svakoj državi članici Vijeća Europe, državama nečlanicama koje su sudjelovale u izradi ove Konvencije ili imaju status promatrača u Vijeću Europe, Europskoj uniji i svakoj državi pozvanoj da potpiše ovu Konvenciju.