21.9.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 346/27

—

uzimajući u obzir prijedlog uredbe Vijeća o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja (COM(2013)0534),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. ožujka 2014. o prijedlogu uredbe Vijeća o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja (1),

—

uzimajući u obzir prijedlog direktive o borbi kaznenim pravom protiv prijevara koje utječu na financijske interese Unije (COM(2012)0363),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 23. listopada 2013. o organiziranom kriminalu, korupciji i pranju novca: preporuke za radnje i inicijative koje treba poduzeti (2),

—

uzimajući u obzir prijedlog uredbe o Agenciji Europske unije za suradnju u kaznenom pravosuđu (Eurojust) (COM(2013)0535),

—

uzimajući u obzir Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članke 2., 6. i 7. Ugovora o Europskoj uniji i Povelju o temeljnim pravima Europske unije,

—

uzimajući u obzir Rezoluciju Vijeća od 30. studenog 2009. o planu za jačanje postupovnih prava osumnjičenih ili optuženih osoba u kaznenim postupcima,

—

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a osobito njegove članke 86., 218., 263., 265., 267., 268. i 340.,

—

uzimajući u obzir članak 99. stavak 3. Poslovnika,

—

uzimajući u obzir privremeno izvješće Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove i mišljenje Odbora za pravna pitanja (A8-0055/2015),

A.

budući da su podaci koje je prikupila i analizirala Komisija doveli do potvrde sumnje u prijevare koje utječu na financijske interese Unije u prosječnom iznosu od 500 milijuna eura godišnje, te premda postoje dobri razlozi za pretpostavku da bi prijevarama moglo biti ugroženo čak tri milijarde eura godišnje;

B.

budući da je stopa podignutih optužnica niska – otprilike 31 % tijekom osam godina od 2006. do 2013. – u usporedbi s brojem pravnih preporuka koje je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) uputio državama članicama; budući da je jedan od ciljeva Ureda europskog javnog tužitelja premostiti taj jaz;

C.

budući da bi određene države članice mogle biti manje učinkovite u vezi s otkrivanjem i kaznenim progonom prijevara koje utječu na financijske interese EU-a, čime bi se nanijela šteta poreznim obveznicima iz svih država članica EU-a koji pridonose proračunu Unije;

D.

budući da je u svojoj Rezoluciji od 12. ožujka 2014. Parlament zatražio od Vijeća da ga se stalnim protokom informacija i neprekidnim savjetovanjem jače uključi u zakonodavni rad;

E.

budući da razlike u nadležnostima, pravnim tradicijama, policijskim i pravnim sustavima u državama članicama ne bi trebale otežavati ili potkopavati borbu protiv prijevara i kriminala koji utječu na financijske interese Unije;

F.

budući da se terorizam financira i organiziranim kriminalom te kriminalne skupine skupljaju sredstva prijevarom;

G.

budući da se člankom 86. Ugovora o funkcioniranju Europske unije dopušta proširenje ovlasti Ureda europskog javnog tužitelja kako bi se obuhvatila teška kaznena djela s prekograničnim elementima; budući da bi Vijeće moglo uzeti u obzir tu mogućnost nakon što se Ured europskog javnog tužitelja uspostavi i počne dobro funkcionirati;

1.

ponovno potvrđuje potpunu spremnost da se pozabavi prioritetima za osnivanje Ureda europskog javnog tužitelja te da utvrdi načela i uvjete pod kojima može dati svoju suglasnost;

2.

ponovno naglašava sadržaj svog prijašnjeg privremenog izvješća usvojenog Rezolucijom od 12. ožujka 2014. te traži njegovo dopunjavanje i ažuriranje nakon najnovijeg razvoja rasprave u Vijeću;

3.

poziva Vijeće da zajamči transparentnost i demokratski legitimitet potpunim informiranjem Parlamenta i redovnim savjetovanjem s njime; apelira na Vijeće da uzme u obzir njegova stajališta kao preduvjet za usvajanje Uredbe o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja;

4.

podsjeća na to da bi u nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja trebala biti kaznena djela koja se odnose na prijevaru protiv financijskih interesa Unije; u tom smislu podsjeća na to da relevantna kaznena djela trebaju biti navedena u predloženoj direktivi o borbi kaznenim pravom protiv prijevara koje utječu na financijske interese Unije (Direktiva PIF); priznajući napredak koji su postigli suzakonodavci u pregovorima za donošenje Direktive PIF, poziva Vijeće na obnavljanje svojih napora u cilju postizanja sporazuma o toj Direktivi radi uspostavljanja Ureda europskog javnog tužitelja;

5.

vjeruje da je potreban inovativni pristup u vezi s istragom, kaznenim progonom i dovođenjem pred sud počinitelja prijevara koje utječu na financijske interese Unije kako bi se povećali učinkovitost borbe protiv prijevara, stopa povrata te povjerenje poreznih obveznika u institucije EU-a;

6.

smatra da je ključno zajamčiti uspostavljanje jedinstvenog, snažnog i neovisnog Ureda europskog javnog tužitelja koji će biti u mogućnosti istraživati, kazneno ih goniti i dovoditi pred sud počinitelje kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije;

7.

naglašava da bi po svojoj strukturi Ured europskog javnog tužitelja trebao biti potpuno neovisan o nacionalnim vladama i institucijama EU-a te zaštićen od političkog utjecaja i pritiska; stoga poziva na otvorenost, objektivnost i transparentnost u postupcima odabira i imenovanja glavnog europskog tužitelja, njegovih zamjenika, europskih tužitelja i delegiranih europskih tužitelja; vjeruje da bi dužnost europskog tužitelja trebalo obnašati na puno radno vrijeme kako bi se spriječili bilo kakvi sukobi interesa;

8.

naglašava važnost svoje uključenosti u postupke imenovanja europskih tužitelja te predlaže otvoren natječaj za kandidate koji ispunjavaju potrebne kriterije integriteta, profesionalnosti, iskustva i vještina; vjeruje da bi Vijeće i Parlament u zajedničkom dogovoru trebali imenovati europske tužitelje na osnovi popisa s užim izborom koji sastavlja Komisija te nakon procjene neovisnog stručnog povjerenstva koje je odabrano između sudaca, tužitelja i pravnika priznate stručnosti; glavni europski tužitelj trebao bi se imenovati u skladu s istim postupkom nakon saslušanja pred Parlamentom;

9.

vjeruje da bi se članovi Kolegija trebali razriješiti nakon odluke Suda Europske unije, a na zahtjev Vijeća, Komisije, Parlamenta i/ili glavnog europskog tužitelja;

10.

naglašava da u postupke imenovanja delegiranih europskih tužitelja države članice moraju uključiti nacionalna neovisna pravosudna tijela u skladu s nacionalnim zakonima i praksama;

11.

pozdravlja odredbu iz teksta Vijeća o podnošenju godišnjih izvješća institucijama EU-a kako bi se zajamčilo stalno ocjenjivanje aktivnosti koje provodi novo tijelo; poziva Vijeće da zajamči da će se u godišnja izvješća, između ostalog, uvrstiti detalji o spremnosti nacionalnih vlasti na suradnju s Uredom europskog javnog tužitelja;

12.

smatra da bi pravila kojima se regulira podjela nadležnosti između Ureda europskog javnog tužitelja i nacionalnih tijela trebala biti jasno definirana kako bi se izbjegla bilo kakva nesigurnost ili pogrešno tumačenje u operativnoj fazi; u nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja trebala bi biti istraga o djelima koja predstavljaju prijevaru koja utječe na financijske interese Unije te njihov kazneni progon u skladu s direktivom o borbi kaznenim pravom protiv prijevara koje utječu na financijske interese Unije; vjeruje da bi Ured europskog javnog tužitelja prvo trebao odlučiti je li slučaj u njegovoj nadležnosti te prije nacionalnih vlasti pokrenuti vlastite istrage kako bi se izbjegle neučinkovite paralelne istrage;

13.

ustraje u tome da bi nacionalna tijela koja provode istrage o kaznenim djelima pod nadležnošću Ureda europskog javnog tužitelja trebala biti obvezna informirati Parlament o svim takvim istragama; ponavlja da je potrebno da Ured europskog javnog tužitelja ima pravo preuzeti takve istrage kada utvrdi da je to primjereno kako bi se zajamčila neovisnost i učinkovitost Ureda;

14.

ponavlja da bi se ovlasti Ureda europskog javnog tužitelja trebale proširiti na druga kaznena djela osim onih koja utječu na financijske interese Unije samo kad istovremeno:

vjeruje također da u slučaju neslaganja između Ureda europskog javnog tužitelja i nacionalnih tijela nadležnih za kazneni progon Ured europskog javnog tužitelja treba odlučiti na središnjoj razini tko će provoditi istragu i pokretati postupke; nadalje vjeruje da određivanje nadležnosti u skladu s tim kriterijima treba uvijek podlijegati sudskom preispitivanju;

15.

smatra da je žalosno da države članice uzimaju u obzir opciju kolegijske umjesto hijerarhijske strukture koju je prvobitno predložila Komisija; u tom pogledu vjeruje da bi odluke o kaznenom progonu, izboru nadležnog suda, preraspodjeli predmeta ili njegovu odbacivanju te o transakcijama trebala donositi vijeća na središnjoj razini;

16.

ističe činjenicu da vijeća trebaju igrati vodeću ulogu u istragama i kaznenom progonu ne ograničavajući svoje djelovanje samo na zadatke usklađivanja nego nadzirući rad delegiranih europskih tužitelja na tom polju;

17.

zabrinut je zbog automatske poveznice između europskog tužitelja u središnjem uredu i predmeta podnesenog u njegovoj državi članici zbog toga što bi to moglo dovesti do očitih nedostataka u smislu neovisnosti tužitelja i ravnomjerne distribucije predmeta;

18.

poziva stoga na racionalnu organizaciju radnog opterećenja ureda na središnjoj razini; napominje u tom smislu da bi sustav raspodjele predmeta među vijećima trebao slijediti unaprijed određene i objektivne kriterije; predlaže također da bi se u kasnijoj fazi mogla razmotriti posebna specijalizacija vijeća;

19.

uvjeren je da će i osoblje u Uredu europskog javnog tužitelja zajamčiti potrebno znanje, iskustvo i stručnost nacionalnih policijskih sustava;

20.

poziva zakonodavca da Uredu europskog javnog tužitelja zajamči pojednostavljene postupke pribavljanja odobrenja za istražne mjere u prekograničnim predmetima u skladu sa zakonima država članica u kojima se dotična mjera provodi; podsjeća na to da su se suzakonodavci dogovorili oko kriterija za države članice u vezi s podnošenjem zahtjeva za istražne mjere na temelju načela uzajamnog priznavanja u Direktivi 2014/41/EU o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima; vjeruje da bi se isti kriteriji trebali primjenjivati u pogledu istražnih mjera koje treba odobriti Ured europskog javnog tužitelja, posebno kad je riječ o razlozima za odbijanje;

21.

poziva Vijeće da zajamči prihvatljivost dokaza koje je prikupio Ured europskog javnog tužitelja uz potpuno poštovanje relevantnog europskog i nacionalnog zakonodavstva diljem Unije s obzirom na to da je to od ključne važnosti za jamčenje učinkovitosti kaznenog progona u skladu s člankom 6. Ugovora o Europskoj uniji, Poveljom o temeljnim pravima Europske unije i Europskom konvencijom o temeljnim pravima;

22.

ponavlja da Ured europskog javnog tužitelja treba aktivno tražiti sve relevantne dokaze, bez obzira na to jesu li oni optužujući ili oslobađajući; nadalje ustraje u tome da je osumnjičeniku ili optuženiku u okviru svake istrage koju provodi Ured europskog javnog tužitelja potrebno odobriti određena prava u vezi s dokazima, i to osobito:

23.

zbog mogućnosti da postoji više nadležnosti za prekogranične prekršaje koji su u nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja, vjeruje da je neophodno zajamčiti da europski tužitelji, delegirani europski tužitelji i nacionalna tijela nadležna za kazneni progon u potpunosti poštuju načelo ne bis in idem glede kaznenih progona u vezi s prekršajima koji su u nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja;

24.

potvrđuje da bi se pravo na pravni lijek trebalo održati u svakom trenutku u pogledu djelovanja Ureda europskog javnog tužitelja i također prepoznaje potrebu da Ured europskog javnog tužitelja djeluje učinkovito; stoga vjeruje da bi sve odluke Ureda europskog javnog tužitelja trebale podlijegati sudskom preispitivanju pred nadležnim sudom; naglašava da bi odluke vijeća kao što su utvrđivanje nadležnosti za kazneni progon, odbacivanje ili preraspodjela predmeta ili transakcije trebale podlijegati sudskom preispitivanju pred sudovima Unije;

25.

vjeruje da se u svrhe sudskog preispitivanja svih istražnih i drugih postupovnih mjera usvojenih u sklopu njegova djelovanja u smislu kaznenog progona Ured europskog javnog tužitelja ispred nadležnih sudova zemalja članica treba smatrati nacionalnim tijelom;

26.

podsjeća na to da bi novi Ured europskog javnog tužitelja trebao svoje djelatnosti obavljati uz potpuno poštovanje prava osumnjičenih ili optuženih osoba iz članka 6. Ugovora o EU-u, članka 16. UFEU-a i Povelje o temeljnim pravima Europske unije te iz onih na razini Unije već donesenih zakonodavnih mjera o postupovnim pravima osumnjičenih i optuženih osoba u kaznenim postupcima te o zaštiti osobnih podataka;

27.

potvrđuje da bi se buduća direktiva o pravnoj pomoći trebala jednako primjenjivati na sve osumnjičene ili optužene osobe koje su pod istragom ili ih kazneno progoni Ured europskog javnog tužitelja; poziva države članice da u slučaju nedonošenja direktive EU-a zajamče učinkovit pristup pravnoj pomoći u skladu s relevantnim nacionalnim zakonima;

28.

naglašava da sve osumnjičene ili optužene osobe koje su pod istragom ili ih kazneno progoni Ured europskog javnog tužitelja imaju pravo na zaštitu svojih osobnih podataka; u tom pogledu ističe činjenicu da obrada osobnih podataka koju provodi Ured europskog javnog tužitelja mora biti u skladu s Uredbom (EZ) br. 45/2001; naglašava da sve posebne odredbe o zaštiti podataka sadržane u uredbi Vijeća o uspostavljanju Ureda europskog javnog tužitelja mogu služiti samo kao dopuna ili dodatna razrada odredaba sadržanih u Uredbi (EZ) br. 45/2001, i to samo u mjeri koja je potrebna;

29.

ponovo potvrđuje svoju veliku spremnost za osnivanje Ureda europskog javnog tužitelja i reformu Eurojusta kako je Komisija predvidjela u obama svojim prijedlozima; zahtijeva da Komisija prilagodi procjene o učinku kolegijske strukture na proračun; poziva na razjašnjenje odnosa između Eurojusta, Ureda europskog javnog tužitelja i OLAF-a kako bi se razgraničile njihove uloge u zaštiti financijskih interesa EU-a; poziva Vijeće i Komisiju na to da u cilju povećanja učinkovitosti istrage provjere mogućnost jačane integracije tih agencija;

30.

poziva Vijeće da slijedi te preporuke i ističe činjenicu da su navedeni uvjeti nužni za davanje odobrenja Parlamenta za nacrt Uredbe Vijeća;

31.

nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji.