15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/161

Izvjestitelj:

Wolfgang GREIF

Suizvjestitelj:

Hannes LEO

1.1.

Digitalizacija preobražava sve segmente društva i gospodarstva te je stoga logično da utječe i na rad i zapošljavanje. Digitalna tehnologija ima potencijal da poveća bogatstvo do dosad nezabilježenih razina i može unaprijediti kvalitetu rada i zaposlenja u Europi. Međutim, te prilike prati rizik, kao što se može vidjeti u svim sektorima gospodarstva, uključujući i privatni uslužni sektor (1).

1.2.

S jedne strane, inovativne usluge i poslovni modeli koje omogućava digitalizacija dovode do prethodno nezamislivih porasta u produktivnosti uslužnog sektora te poboljšavaju izbor za potrošače (2). S druge strane, imaju velik utjecaj na tržište rada i organizaciju rada, na primjer na povećanje razlika u plaćama i razmatranje pristupa sustavima socijalne sigurnosti, što se može pokazati negativnim za određene skupine zaposlenika kada se tome ne suprotstavlja na odgovarajući način.

1.3.

Stoga posljedice digitalizacije usluga u pogledu zapošljavanja zahtijevaju da im se posveti politička pažnja i da se njima upravlja. Proaktivno oblikovanje politika na europskoj i nacionalnoj razini može i mora osigurati oslobađanje neupitnog potencijala digitalizacije i istodobno izbjegavanje njezinih zamki. Sa svojim Digitalnim programom za Europu i inicijativom za jedinstveno digitalno tržište, EU je aktivan igrač u polju digitalne politike. Međutim, većina učinaka digitalizacije u odnosu na zapošljavanje ostaje nezabilježena te se o njima stoga slabo govori u relevantnim politikama.

1.4.

Digitalizacija je svakako jedna od najdinamičnijih pojava našeg vremena u kojoj se mogućnosti i rizici međusobno čvrsto isprepleću. Budući razvoj vjerojatno će biti veoma složen, a pored tradicionalnih poduzeća i industrija nastajati će novoosnovana poduzeća (start-ups), mala poduzeća i fleksibilni načini rada. U ovom trenutku učinci takvih pojava na zapošljavanje još uvijek nisu posve jasni, te ih s točnošću nije moguće predvidjeti. Stoga raste strah od pada stopa zaposlenosti, dok istodobno na tržištima rada EU-a ponuda i potražnja za stručnim znanjima i vještinama još uvijek nisu usklađene. Konstruktivna suradnja i jača osviještenost najvažnijih aktera, tj. vlada i socijalnih partnera, u ovoj su situaciji od odlučujuće važnosti. Široka raznolikost socioekonomskih struktura i različite razine gospodarskog razvoja u EU-u mogle bi zahtijevati posebne analize i pristupe kako bi se ovladalo učincima digitalizacije na tržišta rada i zapošljavanje.

1.5.

EGSO ističe očigledne izazove u području zapošljavanja u uslužnom sektoru koji proizlaze iz digitalizacije te daje sljedeće preporuke za političko upravljanje tim izazovima:

1.5.1.

Kako bi se radnoj snazi u EU-u omogućilo usvajanje kompetencija koje su im potrebne u digitalno doba, treba poticati javna i privatna ulaganja u strukovno obrazovanje te ispitati postoji li potreba za europskim mjerama kako bi se na europskoj razini uopćila pozitivna iskustva država članica vezana uz dopust za stručno osposobljavanje.

1.5.2.

Kroz opsežni dijalog trebalo bi pomnije ispitati treba li odnosno do koje je mjere potrebno dodatno zaštititi privatni život radnika u vrijeme sveprisutne digitalne mobilne komunikacije i koje bi mjere na nacionalnoj i europskoj razini bile korisne za ograničavanje sveobuhvatne dostupnosti odnosno raspoloživosti. Također će trebati razmotriti pametne mjere kako bi se u tom pogledu osnažio sve veći broj samozaposlenih radnika.

1.5.3.

Treba unaprijediti statističke podatke i istraživanja o uslužnom gospodarstvu (na svjetskoj i europskoj razini) kako bi se dala točnija predviđanja o razvoju tržišta rada te o polarizaciji rada, zapošljavanja i prihoda. U okviru Obzora 2020. stoga bi se trebala osigurati odgovarajuća financijska sredstva za istraživanja o zapošljavanju u uslužnom sektoru. Nadalje, hitno su potrebni detaljni i često ažurirani statistički podaci koji ilustriraju naglo širenje i rast nestandardnih oblika zapošljavanja, uključujući podatke o praksama kao što je crowdsourcing (eksternalizacija posla, najčešće putem otvorenog poziva javnosti na internetu).

1.5.4.

Kako bi se suprotstavilo rastu prihodovnih nejednakosti koje dijelom potiče digitalizacija, trebalo bi poticati kolektivno pregovaranje na svim razinama, prije svega u sektorima i poduzećima na koje utječe digitalizacija. Time se može osigurati da se novim digitaliziranim oblicima organizacije rada kvaliteta radnih mjesta neće pogoršati, već poboljšati.

1.5.5.

Potrebne su jasne odredbe o zaštiti osobnih podataka zaposlenika kako bi se zaštitili utvrđeni standardi privatnosti na poslu. Europskim zakonodavstvom o zaštiti podataka trebali bi se odrediti minimalni standardi, a države članice ne bi se smjelo sprečavati da donose dodatne propise. Uredba EU-a o zaštiti podataka o kojoj se trenutno pregovara trebala bi stoga sadržavati „uvodnu odredbu” kojom se državama članicama omogućuje da premašuju minimalne standarde EU-a.

1.5.6.

EU i države članice u dijalogu sa socijalnim partnerima trebali bi ispitati mogućnosti prilagođavanja opsega primjene socijalnih i radnih normi kako bi odražavale uvjete digitaliziranog radnog okruženja.

1.5.7.

Novi industrijski ciklus industrije 4.0 i digitalizacija utječu na čitavo društvo. Potreban je konstruktivan dijalog među socijalnim partnerima, državama članicama i EU-om kako bi se raspravilo o posljedicama za tržište rada te mogućim i nužnim prilagodbama na području socijalnih i radničkih prava. Vlade i socijalne partneri nedavno su predstavili vrlo obećavajuće inicijative, na primjer u Njemačkoj, Nizozemskoj i Austriji. U svakom slučaju posebna obilježja nacionalnih razvoja i njihove mogućnosti morat će se uzeti u obzir. Najbolje prakse treba širiti.

1.5.8.

EU, nacionalne vlade i socijalni partneri trebali bi započeti razgovore s ciljem utvrđivanja političkih mjera i pravnih odredbi kojima se osigurava obvezna socijalna zaštita na primjerenoj razini za sve radnike, uključujući one u nestandardnim oblicima radnog odnosa.

1.5.9.

Opći makroekonomski uvjeti znatno se razlikuju među državama članicama. Kako bi se zapošljavanje potaklo unatoč smanjenoj potražnji za radnom snagom, u dijalogu svih dionika treba ukazati na moguće probleme i razviti odgovarajuće strategije za pronalaženje rješenje u skladu s potrebama pojedinih država članica (npr. također na području javnih ulaganja, inovacija kojima se potiče stvaranje radnih mjesta te raspodjele i skraćivanja radnog vremena).

1.5.10.

Reforme poreznog sustava treba pomno preispitati kako bi se osigurale slične razine oporezivanja za sve oblike prihoda, neovisno o tome jesu li stečeni u konvencionalno organiziranim sektorima ili u ekonomiji dijeljenja. Kako bi se održivost socijalnog sustava očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretio čimbenik rada, trebalo bi razmotriti može li se za to iskoristiti jedan dio digitalne dividende.

2.1.

Posljednje su godine bile prijelomne u razvoju digitalne tehnologije. Nove i iznimno snažne mogućnosti digitalnih tehnologija omogućuju automatizaciju sve više zadataka i zanimanja (npr. automobil koji se sam vozi, internet stvari, industrija 4.0). Dodatno, digitalne tehnologije vode do drastičnih smanjenja u troškovima traženja zaposlenja i transakcija te stoga omogućuju razvoj potpuno novih poslovnih modela u uslugama koji izrazito profitiraju od ekonomije razmjera (npr. internetska tržišta i platforme, uključujući takozvanu ekonomiju dijeljenja, Uber, Airbnb). To potiče digitalizaciju poslovnih modela i procesa u velikom broju gospodarskih sektora. O nekima od njih već se raspravljalo u prethodnim mišljenjima EGSO-a (3).

2.2.

Digitalizacija podrazumijeva proces velikih promjena i restrukturiranje u gotovo svim dijelovima uslužnog sektora (4), za koji se donedavno smatralo da je otporan na tehnološku racionalizaciju. Usluge su se dugo smatrale potporom ostalim gospodarskim djelatnostima (npr. poljoprivredi, rudarstvu, proizvodnji i građevinarstvu), domaćinstvima i potrošačima, te najpasivnijim korisnikom novih tehnologija. Međutim, pojava interneta u kombinaciji s liberalizacijom telekomunikacijskih usluga značajno je promijenila ulogu usluga.

2.3.

Učinci koje te promjene vrše na zapošljavanje u zahvaćenim sektorima tijekom proteklih su desetljeća rasli polako, no sada se ubrzavaju. Neki od učinaka digitalizacije na zapošljavanje u uslugama već su vidljivi, između ostalog:

2.4.

Trenutno se čini da će digitalizacija podići proizvodnju na neviđene razine te tako donijeti „digitalnu dividendu”, ali – a to je druga strana medalje – i značajno smanjiti potražnju za radnom snagom, posebice za radnicima sa srednjom i visokom stručnom spremom. Potonje prati rastuća nezaposlenost, „erozija srednjeg sloja” i daljnji rast u nejednakosti prihoda (7).

2.5.

Digitalnom ekonomijom trenutno dominiraju poduzeća u američkom vlasništvu, dok Europa uvelike zaostaje u razvoju digitalnih tehnologija. Jednako tako, čini se da je Europa slabo pripremljena za temeljne promjene koje potiče digitalizacija i koje utječu na naše gospodarstvo i društvo (tj. već spomenuto golemo povećanje produktivnosti i prijetnja stvaranja neravnoteža koje mogu dovesti do visokog porasta nezaposlenosti određenih kategorija radnika i daljnje polarizacije društva), što je razlog za zabrinutost.

2.6.

Iako je nemoguće predvidjeti ishod promjene koju potiče tehnologija u tako velikoj mjeri, očigledno je nužno pozvati EU da se aktivno uključi u oblikovanje tih zbivanja te u upravljanje njihovim učincima na zapošljavanje i društvo, posebice jer je takva aktivna uloga sve samo ne stvarnost (8). Ovo mišljenje želi to ispraviti razmatranjem učinaka digitalizacije na zapošljavanje u uslužnim djelatnostima i davanjem preporuka o politikama na tom području.

3.1.

Kao logična posljedica digitalizacije, digitalne tehnologije uvode se na sve većem broju radnih mjesta u uslužnom sektoru. Primjerice, gotovo 60 % zaposlenika u bankarskom sektoru izvještava o uvođenju novih tehnologija na svoja radna mjesta tijekom protekle tri godine (9). Zaposlenici moraju imati posebne kompetencije, tj. „e-vještine” kako bi postali napredni rukovatelji takvom tehnologijom. To znači da kurikulum u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju treba ažurirati u skladu s time te da treba provesti povezane mjere osposobljavanja.

3.2.

Međutim, službeni podaci Komisije ukazuju na uska grla u području stvaranja kompetencija uz procjenu da 47 % radne snage u EU-u nema dostatne e-vještine, iako među zemljama postoje znatne razlike (10). Osim što zbog takve neusklađenosti ponude i potražnje za stručnim znanjima i vještinama propadaju mogućnosti za stvaranje radnih mjesta, u slučaju da se ne pronađe rješenje ona bi mogla ometati razvoj digitalne ekonomije i tako naštetiti konkurentnosti EU-a.

3.3.

Kako bi se riješio taj problem neusklađenosti postojećih i traženih stručnih vještina u kurikulumu, potrebnu su pouzdani podaci o potrebnim kompetencijama i nedostatku stručnih znanja i vještina. EU je već aktivan na ovom polju, posebice kroz agencije poput Cedefop-a. Omogućavanje socijalnim partnerima da preuzmu vodeću ulogu u prikupljanju informacija o stručnim znanjima i vještinama, primjerice kroz sektorska vijeća za kompetencije, već se pokazalo uspješnom praksom. U tom je kontekstu šteta što Komisija razmišlja o slabljenju svoje uloge tako što će vijeća za kompetencije socijalnih partnera zamijeniti savezima za kompetencije više dionika. Međutim, s obzirom na to da problem neusklađenosti ponude i potražnje za stručnim znanjima i vještinama postoji unatoč dostupnom informacijama o kompetencijama, čini se da je glavni problem nedostatak strateške provedbe i ulaganja.

3.4.

Ključno je promicati javna i privatna ulaganja u strukovno obrazovanje i osposobljavanje. Neke države članice uvele su minimalna prava na plaćeni dopust za stručno osposobljavanje. Treba ispitati je li to koristan instrument i za poslodavce i za zaposlenike u pogledu prilagođavanja potreba za stručnim znanjima i vještinama i jesu li za generaliziranje tih iskustava na razini EU-a potrebne europske mjere.

4.1.

Promjenjiva potražnja za stručnim znanjima i vještinama usko se isprepliće s promjenama u organizaciji rada, tj. sa zadacima koje zaposlenici izvršavaju i načinom na koji ih izvršavaju. U tom području digitalizacija trenutno dovodi do postupne polarizacije zaposlenih u uslužnom sektoru u pogledu autonomije rada i plaća, što znači da je vjerojatnije da će se uslužni poslovi smjestiti ili na gornjem ili na donjem kraju ljestvice plaće i autonomije, pri čemu se broj poslova između tih krajnjih polova sve više smanjuje. Istodobno se primjećuju i nova kretanja koja su posljedica spontanih prilagodbi tržišta rada.

4.2.

Digitalizirani uslužni sektor stvara potražnju za radnom snagom koja obavlja zadaće koje zahtijevaju intenzivno znanje, posebice u profesionalnim i tehničkim uslužnim zanimanjima koja, primjerice, upravljaju IT mrežama. Zadaci koje obavljaju ti pojedinci obično se mogu obavljati na daljinu te u svakom trenutku uz pomoć mobilnih digitalnih uređaja.

4.3.

Takva fleksibilna organizacija rada zaposlenicima obično pruža visoku razinu autonomije rada i podrazumijeva potencijal za unapređenjem kvalitete radnog mjesta te za povećanjem i olakšavanjem postizanja ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života. Međutim, takvi fleksibilni oblici rada također stvaraju rizike ako zaposlenici osjećaju obavezu da budu dostupni za rad u svakom trenutku. Takav „rad bez ograničenja” može uzrokovati stres i izgaranje.

4.4.

Kroz opsežni dijalog trebalo bi pomnije ispitati treba li odnosno do koje je mjere potrebno dodatno zaštititi privatni život radnika u vrijeme sveprisutne digitalne mobilne komunikacije i koje bi mjere na nacionalnoj i europskoj razini bile korisne za ograničavanje sveobuhvatne dostupnosti odnosno raspoloživosti. Također će trebati razmotriti pametne mjere kako bi se u tom pogledu osnažio sve veći broj samozaposlenih radnika.

4.5.

U drugim se sektorima zbog digitalizacije usluga smanjuje samostalnost u poslu. Do toga, primjerice, dolazi u logističkim centrima e-trgovanja u kojima se razvijaju izrazito rutinski poslovi. U takvim oblicima organizacije rada zaposlenici obično putem digitalnih uređaja dobivaju detaljne upute o tome koji artikl pakirati u koju kutiju.

4.6.

Zbog svoje standardizirane i relativno jednostavne prirode takvi rutinski oblici rada omogućuju prilike za zapošljavanje niskokvalificiranih osoba i osoba koje tek ulaze na tržište rada. Međutim, kvaliteta takvog rada često se doživljava niskom jer zaposlenici smatraju da njihove vještine i sposobnosti nisu potpuno iskorištene.

4.7.

Digitalizacija je svakako jedna od najdinamičnijih pojava našeg vremena u kojoj se mogućnosti i rizici međusobno čvrsto isprepleću. Budući razvoj vjerojatno će biti veoma složen, a pored tradicionalnih poduzeća i industrija nastajati će novoosnovana poduzeća (start-ups), mala poduzeća i fleksibilni načini rada. U ovom trenutku učinci takvih pojava na zapošljavanje još uvijek nisu posve jasni, te ih s točnošću nije moguće predvidjeti. Stoga raste strah od pada stopa zaposlenosti dok istodobno na tržištima rada EU-a ponuda i potražnja za stručnim znanjima i vještinama još uvijek nisu usklađene. Konstruktivna suradnja i jača osviještenost najvažnijih aktera, tj. vlada i socijalnih partnera u ovoj su situaciji od odlučujuće važnosti. Široka raznolikost socioekonomskih struktura i različite razine gospodarskog razvoja u EU-u mogle bi zahtijevati posebne analize i pristupe kako bi se ovladalo učincima digitalizacije na tržišta rada i zapošljavanje.

4.8.

Treba unaprijediti statističke podatke i istraživanja o uslužnom gospodarstvu (na svjetskoj i europskoj razini) kako bi se točnije opisala predviđanja o razvoju tržišta rada te o polarizaciji rada i zapošljavanja. Stoga bi u tom smislu u sklopu Obzora 2020. trebalo osigurati odgovarajuća sredstva za istraživanje zapošljavanja i organizacije rada u uslužnom sektoru. Rezultati istraživanja moraju se provoditi aktivnim mjerama zapošljavanja kojima se jamči da će se iskoristiti prilike za visokokvalitetne digitalne poslove, uz izbjegavanje rizika. Osim toga, socijalni partneri trebaju pregovarati o uvođenju novih oblika organizacije rada kako bi se osiguralo da novi oblici digitalizirane organizacije rada ne smanjuju, nego poboljšavaju kvalitetu posla.

4.9.

Uz takve tendencije u smjeru polarizacije u organizaciji rada dolazi i polarizacija prihoda, kao što je utvrdio Europski parlament (11). U nekim je slučajevima to olakšano nepostojanjem ili zaobilaženjem kolektivnih ugovora. Primjerice, to je slučaj kada pružatelji digitalnih usluga insistiraju na posebnoj prirodi svojih poslovnih modela kako bi osporili primjenjivost postojećih kolektivnih ugovora na svoje zaposlenike. U tom smislu neka društva za e-trgovanje insistiraju da se njihova radna snaga ne može smatrati radnicima u maloprodaji pa se stoga na njih ne primjenjuju kolektivno ugovorene plaće za maloprodajni sektor.

4.10.

Kako bi se suprotstavilo rastu prihodovnih nejednakosti koje dijelom potiče digitalizacija, trebalo bi poticati kolektivno pregovaranje na svim razinama, prije svega u sektorima i poduzećima na koje utječe digitalizacija.

4.11.

Radnici koji rade digitalizirane poslove proizvode velike količine osobnih podataka koji sadržavaju informacije o tome gdje zaposlenici što čine, kada to čine i u suradnji s kime. Osim što se time stvaraju mogućnosti za visoko učinkovit rad s nesmetanim protokom informacija, to također omogućuje invazivne prakse nadzora radnika koje ugrožavaju standarde privatnosti na radu.

4.12.

Potrebne su jasne odredbe o zaštiti osobnih podataka zaposlenika kako bi se zaštitili utvrđeni standardi privatnosti na poslu. Europskim zakonodavstvom o zaštiti podataka trebali bi se odrediti minimalni standardi, a države članice ne bi se smjelo sprečavati da donose dodatne propise. Uredba EU-a o zaštiti podataka o kojoj se trenutno pregovara trebala bi stoga sadržavati „uvodnu odredbu” kojom se državama članicama omogućuje da premašuju minimalne standarde EU-a.

5.1.

Budući da se informacije mogu dijeliti s velikim brojem ljudi i na velikim udaljenostima po niskoj cijeni, digitalne tehnologije omogućuju iznimno fragmentirane poslovne modele. To smanjuje potrebu za strogim, funkcionalno i zemljopisno integriranim strukturama društva s jasno definiranim osobljem, hijerarhijama i postrojenjima.

5.2.

Zahvaljujući takvom razvoja, poduzeća se sve više mogu oslanjati na fleksibilne oblike zapošljavanja, primjerice na samozaposlene radnike. U posljednje se vrijeme udio samozaposlenih radnika prije svega jasno povećao u uslužnim sektorima kao što su ICT, mediji te usluge upravljanja i davanja podrške (12). Očekuje se da će prakse kao što je crowdsourcing, tj. internetske platforme koje poduzećima omogućuju da objavljuju natječaje za poslove na koje se prijavljuju samozaposleni radnici, dovesti do dodatnog rasta samozapošljavanja. Povrh toga, na takvim platformama crowdsourcinga odvija se tržišno natjecanje na globalnoj razini, što znači konkurentnu prednost za ponuditelje s lokacija koje karakteriziraju niska cijena života, niske stope poreza na dobit i niska razina socijalne zaštite.

5.3.

Neki radnici cijene fleksibilnost takvih oblika zapošljavanja. Međutim, snažan rast nestandardnih oblika zapošljavanja postojeće institucije tržišta rada (poput zakonodavstva o zaštiti zaposlenja, sustava zaštite i sigurnosti na radu, kolektivnog pregovaranja i struktura socijalnog dijaloga) ipak može učiniti djelomično neučinkovitima. Dodatno, uz povećanu prekograničnu konkurenciju među tražiteljima posla, primjerice na portalima za crowdsourcing, takve su tržišne institucije pod sve većim pritiskom konkurencije. Zadatak je nacionalnih socijalnih partnera i vlada da kroz konstruktivan dijalog osmisle odgovarajuća rješenja kojima će se, u kontekstu digitalnih promjena, pravedno i uključivo tržište rada za sve oblike zapošljavanja osigurati i u budućnosti.

5.4.

U tom se pogledu zapošljavanje u ekonomiji dijeljenja pokazalo posebno osjetljivim. U mnogim slučajevima radni odnos i pravni status uključenih strana ostaje nejasan. Često ostaje nejasno pitanje obavlja li vozač privatnog vozila koji se može unajmiti preko internetske platforme samostalnu djelatnost ili nesamostalan rad i ako je riječ o potonjem, tko ga je zaposlio – putnik ili operater internetske platforme. Zbog toga utvrđivanje relevantnog zakonodavstva u pogledu zakona o zapošljavanju i zakona o odgovornosti te kolektivno dogovorenih odredbi predstavlja pravni izazov. Ako nijedna od utvrđenih kategorija zakona i kolektivnih ugovora nije primjenjiva, ekonomija dijeljenja djeluje u sivoj zakonskoj zoni. To može izvršiti pritisak konkurencije na zapošljavanje i poduzeća koja djeluju unutar postojećih zakonskih kategorija i kolektivnih ugovora.

5.5.

Trenutačno nema pouzdanih i aktualnih informacija na temelju kojih bi se moglo prosuditi koje su mjere politike zapošljavanja svrhovite za ekonomiju dijeljena. Detaljni i često ažurirani statistički podaci o nestandardnom zaposlenju i novim oblicima zaposlenja hitno su potrebni kako bi se to ispravilo.

5.6.

EU i države članice trebali bi ispitati mogućnosti prilagođavanja opsega primjene socijalnih i radnih normi kako bi odražavale uvjete digitalnog radnog okruženja. Povezane inicijative trebale bi imati oblik strukturiranog dijaloga sa socijalnim partnerima kako bi se došlo do rješenja utemeljenih na dokazima te kako bi se u obzir uzeli i interesi korisnika usluga. Obećavajuće inicijative već postoje u Njemačkoj, Nizozemskoj i Austriji.

5.7.

Budući da te promjene predstavljaju izazov i za postojeće prakse socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja, potreban je konstruktivan dijalog među socijalnim partnerima kako bi se razmotrile moguće i nužne prilagodbe. Europska unija može biti instrument u poticanju takvog dijaloga osiguravanjem sredstava za povezane projekte socijalnih partnera i poticanjem povezanih istraživačkih projekata u sklopu programa Obzor 2020.

5.8.

Digitalizacija omogućuje da poslovni modeli u uslužnim sektorima postanu mnogo manje radno intenzivni. To je primjerice slučaj u bankarskom sektoru, u kojem su poslovni procesi djelomično automatizirani i prenijeti u digitalnu domenu. Zbog toga je dio radne snage postao višak. Frey i Osborne (Sveučilište Oxford) očekuju da će automatizacija posebice utjecati na poslove i zanimanja sa srednjim dohotkom, uključujući neka slobodna zanimanja (13). Digitalizacija će znatno utjecati i na zapošljavanje na području javne uprave i institucija, kao i općenito na usluge od javnog interesa u cjelini, o čemu se dosad nije razmišljalo u dovoljnoj mjeri. EGSO će stoga o tomu zauzeti stajalište u posebnom samoinicijativnom mišljenju.

5.9.

Centar za strateško promišljanje Bruegel procjenjuje da državama članicama EU-a prijeti rizik od gubitka između 40 i 60 % radnih mjesta tijekom sljedećih dvadeset godina zbog automatizacije izazvane digitalizacijom (14). Štoviše, čini se da u digitalnom dobu, za razliku od prethodnih razdoblja industrijskog razvoja, ukupno povećanje proizvodnje u gospodarstvu više ne znači izravan rast zapošljavanja (15). Stoga je dvojbeno stvara li potpuno digitalizirano gospodarstvo dovoljnu potražnju za radnom snagom da se nadoknade procijenjeni gubici radnih mjesta uzrokovani automatizacijom usluga. S druge strane, u cijeloj Europi vlada nesrazmjer između ponuđenih i traženih stručnih znanja i vještina, a teško je davati predviđanja.

5.10.

Potrebno je pratiti fluktuacije u potražnji za radnom snagom u digitaliziranom uslužnom gospodarstvu, mjerene u radnim satima. Kako bi se zapošljavanje potaklo unatoč smanjenoj potražnji za radnom snagom te kako se ne bi naštetilo socijalnoj koheziji, hitno je potreban zajednički dijalog svih dionika da se ukaže na moguće probleme i razviju odgovarajuće strategije za pronalaženje rješenja u skladu s potrebama pojedinih država članica (npr. također na području javnih ulaganja, inovacija kojima se potiče zapošljavanje, stvaranja radnih mjesta, raspodjele rada i skraćivanja radnog vremena).

6.1.

Snažan rast novih i nestandardnih oblika zapošljavanja, uzrokovan digitalizacijom, znači da sve veći udio radne snage ne doprinosi postojećim sustavima socijalne sigurnosti, poput javnog osiguranja nezaposlenih, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, niti ih koristi. U određenim državama članicama ta je tema već predmet rasprava između socijalnih partnera i vlade. U kombinaciji sa smanjenjem općih stopa zaposlenosti, takav razvoj događaja može umanjiti prihode, a time i cjelokupnu učinkovitost postojećih poreznih i socijalnih sustava koji prihode uglavnom ostvaruju kroz poreze i namete na plaće i sustave sufinanciranja poslodavac-zaposlenik te stoga ovise o visokim stopama standardnih oblika zaposlenja.

6.2.

Taj bi gubitak učinkovitosti predstavljao ozbiljnu prijetnju temeljima europskog socijalnog modela koji je razvijen na snažnom javnom angažmanu u financiranju i pružanju usluga od općeg interesa i učinkovitim mrežama socijalne sigurnosti. Međutim, uspješno svladavanje procesa digitalizacije uvelike ovisi o učinkovitom pružanju usluga od općeg interesa, kao što su moderni obrazovni sustavi i širokopojasna infrastruktura.

6.3.

EU, nacionalne vlade i socijalni partneri trebali bi započeti rasprave s ciljem utvrđivanja političkih mjera i zakonodavstva koje osigurava visoke razine obvezne socijalne zaštite za cjelokupnu radnu snagu, uključujući samozaposlene, radnike angažirane putem crowdsourcinga i radnike u ekonomiji dijeljenja. Treba voditi računa o tome da unutar tih skupina mogu biti zastupljena različita mišljenja.

6.4.

Reforme poreznog sustava također treba pomno preispitati kako bi se osigurale slične razine oporezivanja za sve oblike prihoda, neovisno o tome jesu li stečeni u konvencionalno organiziranim sektorima ili u ekonomiji dijeljenja. EU treba poticati i koordinirati odgovarajuće reforme na razini država članica.

6.5.

Kako bi se održivost socijalnog sustava očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretio čimbenik rada, moglo bi se razmotriti može li se za to iskoristiti i jedan dio „digitalne dividende”.