RADNI DOKUMENT SLUŽBI KOMISIJE

SAŽETAK PROCJENE UČINKA

uz dokument

Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju višegodišnjeg plana za stokove bakalara, haringe i papaline u Baltičkom moru i ribarstvo koje iskorištava te stokove, o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 2187/2005 i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1098/2007

Ovaj dokument sadržava izvješće o procjeni učinka za prijedlog višegodišnjeg plana upravljanja kojim su obuhvaćeni stokovi bakalara, haringe i papalina u Baltičkom moru. Višegodišnji planovi upravljanja pokazali su se vrlo vrijednima za održivo upravljanje ribolovnim resursima. Uspostavljenim pravilima za iskorištavanje stokova i povezanih mjera potrebnih za upravljanje ribarstvom u odnosu na određenu ciljanu vrijednost osiguravaju se stabilnost i predvidljivost te iskorištavanje ribljih stokova unutar dogovorenih granica.

Upravljanje ribarstvom ribljih stokova u Europi temelji se na načelu opreznog pristupa i načelu najvećeg održivog prinosa (MSY). Načelom opreznog pristupa nastoji se osigurati održavanje svakoga ribljeg stoka iznad najmanjih veličina stoka, što je poznato kao biomasa u predostrožnosti. Ako stok padne ispod te razine, postoji povećan rizik da će sposobnost reprodukcije stoka biti ugrožena. Prema načelu opreznog pristupa, upravljanjem se može smatrati čuvanje stoka od mjesta na kojem ne želimo da bude. Nasuprot tome, u slučaju pristupa najvećega održivog prinosa riječ je više o definiranju toga gdje želimo da stok bude i o upravljanju na odgovarajući način. U EU-u najveći održivi prinos obično se definira u smislu udjela izlovljene ribe, koji je poznat kao ribolovna smrtnost ili F. Održavanjem ribolovne smrtnosti blizu ciljane vrijednosti (često poznate kao F-MSY) moguće je osigurati da ukupan prosječni ulov uzet iz stoka bude blizu mogućeg maksimuma bez ikakve štete po stok. To je poznato kao najveći održivi prinos.

Glavno ribarstvo u Baltiku odnosi se na bakalar, haringu i papalinu. Na bakalar u istočnom i zapadnom Baltiku gleda se kao na dva zasebna stoka. Postoji niz različitih stokova haringe u Baltiku, uz glavni stok koji je pronađen u istočnom bazenu tog mora. Postoje manji stokovi u Botničkom moru, Riškom zaljevu i zapadnom Baltiku. Potonji stok mrijesti se u zapadnom Baltiku, a zatim putuje u Skagerrak i istočno Sjeverno more kako bi se hranio. Postoji jedan stok papaline u Baltiku. Od sedam ovdje razmatranih stokova u Baltiku samo se tri stoka haringe, u središnjem Baltiku, Riškom zaljevu i Botničkom moru, trenutačno iskorištavaju na razinama u skladu s najvećim održivim prinosom.

Stokovi bakalara trenutačno podliježu dugoročnom planu upravljanja, koji se više ne bavi stvarnim stanjem stokova. Ciljane vrijednosti utvrđene u planu nisu u skladu s pristupom najvećega održivog prinosa. Planom je uveden paralelni sustav upravljanja stokovima ograničavanjem ribolovnog napora za koji su znanstvenici nedavno zaključili da je nepotreban. Glavni su alat za upravljanje stokovima pelagijskih vrsta godišnja ograničenja ulova koja utvrđuje Vijeće. Ukupni dopušteni ulovi i kvote temelje se na godišnjim političkim sporazumima u Vijeću i tu može doći do velikih fluktuacija iz godine u godinu. Stoga je vrlo teško osigurati da do 2015. ribolovna smrtnost bude u skladu s najvećim održivim prinosom. Nepredvidivost razine budućih ribolovnih mogućnosti otežava industriji planiranje unaprijed, riskirajući dodatne troškove prilagodbe. Preveliki ili prekoračeni ukupni dopušteni ulovi pridonijeli su tome da ribolovna smrtnost ostane iznad ciljanih vrijednosti, što dovodi do smanjenja prinosa i prihoda.

Kako bi se riješio taj problem, ovdje se razmatraju tri opcije politike. Riječ je o postojećem režimu upravljanja i dvama konkurentnim pristupima za uspostavu planova upravljanja. Razlike u pristupima uključuju glavne stokove kod kojih postoje biološke interakcije, odnosno stokove bakalara u istočnom Baltiku, stokove papaline i stokove haringe u središnjem Baltiku. Razlike uključuju ciljane vrijednosti ribolovne smrtnosti koje se upotrebljavaju za te stokove; pristup A uključuje relativno nisku ribolovnu smrtnost koja je blizu postojećih vrijednosti pojedine vrste, dok pristup B uključuje malo veću ribolovnu smrtnost za koju se smatra da je više u skladu s pristupom za veliki broj vrsta. U oba slučaja, 2. i 3. opciju treba uzeti u obzir kao široke pristupe planovima upravljanja, a ne kao konkretne planove same po sebi; bit će potreban daljnji znanstveni rad i savjetovanja da bi se utvrdile pojedinosti o svim rezultirajućim planovima upravljanja.

Postoje očite prednosti uključivanja svih relevantnih stokova u plan upravljanja stabilnošću i predvidivošću koju bi donio ulovima, veću vjerojatnost postizanja međunarodnih obveza za ostvarenje najvećega mogućeg prinosa do 2015. i dodanu vrijednost koju plan upravljanja može pružiti. Zbog tog su razloga 2. i 3. opcija u prednosti pred 1. opcijom.

Međunarodna obveza EU-a da osigura održivo ribarstvo na razini najvećega mogućeg ulova do 2015. za predmetne stokove postizanje je ekoloških koristi. Moguće smanjenje ukupne količine ribolova značilo bi i smanjenje emisija iz brodskih motora.

Uključivanjem stokova haringe i papaline u plan upravljanja osigurao bi se sustavan temelj za utvrđivanje godišnjih ukupnih dopuštenih ulova tako da se sektoru pelagijskih vrsta omogući predvidljivost ulova, što bi pomoglo poslovnom planiranju i stabilnosti opskrbe. Time bi se i osigurala dodana vrijednost jer su planovi upravljanja obično preduvjet ribolovu za dobivanje certifikata od npr. Vijeća za očuvanje mora (MSC). Riba iz takvoga certificiranog ribarstva tada može postići veću cijenu na tržištu.

Smanjenje ribolovnih mogućnosti moglo bi kratkoročno rezultirati blagim smanjenjem dobiti za ribare i prerađivačku industriju te bi moglo negativno utjecati na potrošače, ali obnova stanja stokova osigurat će dugoročne koristi u smislu dobiti i održivog ribolova. Nadalje, privremeno smanjenje kvota obično rezultira povećanjem cijene tog stoka.

Ukidanje sustava ribolovnog napora i zahtjeva za jedinstveno ribolovno područje pojednostavnit će pravno okruženje i smanjiti administrativno opterećenje država članica i industrije.

U pogledu opcija za dva plana upravljanja, poželjna je 2. opcija (Plan upravljanja pristupa A s nižim ciljem ribolovne smrtnosti za neke stokove), a ne 3. opcija (Plan upravljanja pristupa B s većim ciljem ribolovne smrtnosti). Dok su razlike u utjecajima tih dviju opcija relativno male, postoji povećan rizik od štetnih utjecaja na okoliš kod 3. opcije. Nadalje, STECF je savjetovao da, iako su ciljane vrijednosti ribolovne smrtnosti iz 2. opcije dosta grube za upotrebu u planu upravljanja, za sve više vrijednosti (kao one iz 3. opcije) potreban je daljnji rad kako bi se ocijenili povezani rizici. Zapravo, 2. opcija predstavlja skup planova upravljanja pojedinačnim vrstama, dok bi 3. opcija predstavljala korak prema planu upravljanja velikim brojem vrsta. U ovom trenutku znanost koja bi podržala taj korak još nije dostupna, iako su znanstvenici naveli da bi se to u bliskoj budućnosti moglo riješiti.

Izjava o ograničenju odgovornosti: Ovaj sažetak obvezuje samo službe Komisije koje su sudjelovale u njegovoj pripremi i ne utječe na konačan oblik bilo koje odluke koju donosi Komisija.