IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi Okvirne odluke Vijeća 2008/919/PUP od 28. studenoga 2008. o izmjeni Okvirne odluke 2002/475/PUP o suzbijanju terorizma /* COM/2014/0554 final */
SADRŽAJ 1............ Uvod. 3 1.1......... Kontekst 3 1.2......... Najvažniji elementi i
svrha Okvirne odluke iz 2008. 3 1.3......... Područje primjene
izvješća o provedbi 4 2............ Prenošenje u državama
članicama. 5 2.1......... Kriminalizacija novih
kaznenih djela javnog provociranja, regrutiranja i osposobljavanja za terorizam 5 2.1.1...... Javno provociranje. 5 2.1.2...... Regrutiranje za terorizam.. 6 2.1.3...... Osposobljavanje za
terorizam.. 8 2.2......... Sporedna kaznena djela. 9 2.2.1...... Pomaganje i
supočinjenje. 9 2.2.2...... Pokušaj počinjenja
djela. 9 2.3......... Kazne za fizičke
osobe. 10 3............ Zaključne
primjedbe. 10
IZVJEŠĆE
KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o
provedbi Okvirne odluke Vijeća 2008/919/PUP od 28. studenoga 2008. o
izmjeni Okvirne odluke 2002/475/PUP o suzbijanju terorizma
1.
Uvod
1.1.
Kontekst
Okvirnom odlukom 2002/475/PUP[1]
o suzbijanju terorizma stvoreni su temelji za usklađivanje odredbi
kaznenog prava o kaznenim djelima terorizma. Zbog rastuće prijetnje
radikalizacije, regrutiranja i terorizma Okvirnom odlukom 2008/919/PUP[2]
propisana su nova kaznena djela javnog provociranja radi počinjenja
kaznenog djela terorizma, regrutiranja i osposobljavanja za terorizam.
Slična teroristička kaznena djela već su propisana Konvencijom
Vijeća Europe o prevenciji terorizma iz 2005. UN je također pozvao
države da istraže načine i sredstva za suzbijanje poticanja
terorističkih djela kao i manifestacija terorizma na internetu.[3] Države članice
bile su obvezne donijeti provedbene mjere te o njima podnijeti izvješće do
9. prosinca 2010. Komisija je na temelju tih informacija trebala sastaviti
izvješće. Vijeće je nakon toga do 9. prosinca 2011. trebalo
procijeniti jesu li države članice poduzele potrebne mjere za
usklađivanje s Okvirnom odlukom iz 2008. [4]
Od 1. prosinca 2014. Komisija će biti nadležna za procjenu sukladnosti
država članica i pokretanje postupka zbog povrede ako je potrebno.
1.2.
Najvažniji elementi i svrha Okvirne odluke iz 2008.
Okvirnom odlukom
iz 2008. propisana su tri nova kaznena djela povezana s terorizmom: „javno
provociranje radi počinjenja kaznenog djela terorizma”, „regrutiranje za
terorizam” i „osposobljavanje za terorizam”[5].
Od država članica zahtijeva se da kriminaliziraju djela pomaganja i
supočinjenja novih kaznenih djela[6].
Kriminalizacija pokušaja počinjenja djela regrutiranja i osposobljavanja
za terorizam nije obvezna[7].
Ciljevi Okvirne odluke
iz 2008. su smanjenje širenja poruka i materijala kojima bi se ljudi mogli
poticati na terorističke napade[8]
i prilagodba postojećeg zakonodavstva promjenama u načinu djelovanja
terorista i njihovih pristaša. To se osobito odnosi na zamjenjivanje
strukturiranih i hijerarhijski organiziranih skupina poluautonomnim
ćelijama ili pojedincima koji djeluju samostalno te na sve veće
korištenje internetom za nadahnjivanje, mobiliziranje, podučavanje i
osposobljavanje lokalnih terorističkih mreža i pojedinaca.[9]
Postojeće odredbe za provedbu Okvirne odluke iz 2002. smatrane su
nedostatnima jer njima nisu nužno bila kriminalizirana ponašanja kao što su
širenje poruka javnog provociranja kojima se ne potiče neka određena
osoba na počinjenje terorističkog kaznenog djela, širenje poruka
kojima se potiče na pridruživanje teroristima bez pozivanja na neko
konkretno terorističko kazneno djelo ili širenje terorističkih znanja
na internetu koje nije usmjereno na podržavanje aktivnosti neke konkretne
terorističke skupine. Svrha Okvirne odluke iz 2008. bila je premostiti taj
raskorak, promicati provedbu zakona te poboljšati policijsku i pravosudnu
suradnju. U članku 2.
Okvirne odluke iz 2008. pojašnjava se da to neće za posljedicu imati
obvezivanje država članica na poduzimanje mjera koje su, među
ostalim, u suprotnosti s temeljnim načelima koja se odnose na slobodu
izražavanja. U članku 3. stavku 1. države članice podsjećaju se
na potrebu osiguravanja da je kriminalizacija razmjerna s legitimnim
postavljenim ciljevima, da je nužna u demokratskom društvu i da isključuje
svaki oblik nasumičnosti i diskriminacije. U tim se odredbama odražavaju
zaštitne mjere iz članka 12. Konvencije Vijeća Europe. Osim toga,
nova kaznena djela ne uključuju širenje materijala u znanstvene, akademske
ili informativne svrhe ili radi izražavanja polemičkih ili kontroverznih
stajališta u javnim debatama o osjetljivim političkim pitanjima što je
zajamčeno pravom na slobodu izražavanja.
1.3.
Područje primjene izvješća o provedbi
Opisi i analiza u ovom
izvješću prvenstveno se temelje na informacijama koje su dostavile države
članice i koje su dopunjene javno dostupnim informacijama i
zaključcima vanjske studije. U izvješću je
naglasak stavljen na mjere koje su države članice dosad poduzele za
propisivanje novih kaznenih djela, uključujući s njima povezanih
sporednih kaznenih djela i odgovarajuće kazne[10].
U njemu se ocjenjuje jesu li države članice provele Okvirnu odluku iz 2008.
u određenom vremenskom roku, ispunjavaju li zahtjeve u pogledu
jasnoće i pravne sigurnosti te jesu li ostvarile njome zadane ciljeve.
Područje primjene i potencijal za provođenje uspješnih kaznenih
progona tih kaznenih djela ovise o ispravnoj provedbi (neizmijenjenih) odredbi
Okvirne odluke iz 2002. Iako se ovim izvješćem ne ocjenjuje ili ponovo
ocjenjuje ispunjavanje tih odredbi,[11],
u njemu se ukazuje na zaključke prethodnih izvješća o provedbi te na
u njima utvrđene nedostatke.[12] Ako
se ne uklone, ti će nedostaci imati utjecaja na područje primjene za
nova kaznena djela javnog provociranja, regrutiranja i osposobljavanja za
terorizam.
2.
Prenošenje u državama članicama
2.1.
Kriminalizacija novih kaznenih djela javnog
provociranja, regrutiranja i osposobljavanja za terorizam
Većina
država članica kriminalizirala je javno provociranje, regrutiranje i
osposobljavanje za terorizam, iako je područje primjene tih odredbi u
nekim slučajevima manje od onog predviđenog Okvirnom odlukom iz 2008.
Većina
država članica morala je donijeti posebne odredbe s obzirom na to da
pripremne ili nedovršene aktivnosti nisu izričito kriminalizirane te nisu
bile obuhvaćene općim odredbama koje se odnose na sudjelovanje i
pokušaj kaznenog djela. Nakon donošenje Konvencije o prevenciji terorizma
Vijeća Europe iz 2005., određeni broj država članica donio je
mjere za kriminaliziranje tri nova kaznena djela (DK, EE, IT, LV, MT, FI i
UK).[13]
Tek je mali broj država članica tvrdio da bi se predmetno ponašanje moglo
pokriti postojećim općim odredbama. Većina
država članica prenijela je Okvirnu odluku iz 2008. izmjenama ili
uvođenjem novih odredbi u kazneni zakon, dok je manji broj donio ili
izmijenio posebne zakone o suzbijanju terorizma (IE, CY, PT, RO, SE i UK)
ili se pritom oslanjao na druge zakone, kao što je Zakon o tisku iz 1881. (FR).[14] Relativno mali
broj država članica koje su trebale donijeti nove mjere to je i napravio u
predviđenom roku (DE, ES, CY, NL, SI , SK i SE). Druge države
članice Okvirnu odluku iz 2008. prenijele su tek 2011. (BG, CZ, AT, PL
i PT ), 2012. (FR, LU i RO ) i 2013. (BE, HR, LT i HU).
Dvije države članice još uvijek nisu donijele potrebno zakonodavstvo (IE
i EL)[15].
2.1.1.
Javno provociranje
Članak
3. stavak 1. točka (a) Okvirne odluke iz 2002., kako je izmijenjen, javno
provociranje definira kao „…širenje, ili drukčije stavljanje na
raspolaganje, poruke javnosti s namjerom poticanja na počinjenje jednog
ili više kaznenih djela navedenih u članku 1. stavku 1. točkama od
(a) do (h), kada takvo ponašanje, bez obzira zagovara li izravno kaznena djela
terorizma ili ne, uzrokuje opasnost od počinjenja jednog ili više takvih
kaznenih djela;…”” Manje od polovine
država članica donijelo je posebne odredbe kojima se izričito
kriminalizira širenje poruke javnosti s ciljem poticanja kaznenih djela
terorizma i koje su pažljivo usklađene s tekstom Okvirne odluke iz 2008. (BE,
DE, IE, ES, HR, CY, LU, RO, SI,
FI i UK). Preostale države članice odlučile su osloniti
se na odredbe kojima se u općenitijem smislu kriminaliziraju djela
„provociranja” (BG, DK, MT, PL, PT, SK i SE), „poticanja” (EE,
FR, IT, LV, LT i HU) ili pomaganja ili podržavanja kaznenih djela
terorizma (CZ, NL, AT i PL). Oslanjanjem na odredbe
kojima se u općenitijem smislu definira javno poticanje ili provociranje
umjesto oslanjanja na samu namjeru poticanja kaznenih djela terorizma kako se
zahtijeva Okvirnom odlukom iz 2008. za posljedicu bi moglo imati
kriminalizaciju samo „izravnog provociranja”[16]
, a ne i „neizravnog provociranja” kojim se tek stvara opasnost od
počinjenja jednog ili više kaznenih djela (BG, EE i FR, države u
kojima je ta odredba izričito ograničena na izravno provociranje, IT,
LT, HU i MT). Ipak, „neizravno provociranje” može biti
obuhvaćeno ako su nacionalnim odredbama pokrivene pripremne aktivnosti ili
pomaganje (kao što je izgleda slučaj u CZ, EE, NL, AT, PL
i PT), ponašanje kojim se tek stvara opasnost od počinjenja (kao što
je izgleda slučaj u LV, AT i SK) bez obzira na to je
li rezultiralo počinjenjem ili pokušajem počinjenja kaznenih djela
terorizma (CZ i SE) ili nacionalni sudovi primjenjuju te odredbe
na ponašanje koje se može kvalificirati kao neizravno provociranje (kao što je
izgleda slučaj u DK). Neke države članice
pojašnjavaju da je javno provociranje kažnjivo bez obzira na to je li njime
osoba potaknuta (npr. UK) i bez obzira na to je li kazneno djelo
terorizma počinjeno (npr. IE, CY i LU), a to je
slučaj i s ponašanjem kojim se općenito potiču kaznena djela
terorizma (UK). Neke države
članice kriminaliziraju ne samo provociranje kaznenih djela terorizma,
već i provociranje radi pripremanja i poticanja tih kaznenih djela (UK)
ili poticanja na vođenje osposobljavanja ili sudjelovanja u njemu (RO).
Neke države članice kriminaliziraju ne samo djelo širenja, već i
djelo pribavljanja ili posjedovanja materijala namijenjenog terorističkoj
propagandi (DE i UK). Iako se u većini država članica
kriminalizira samo postupanje s predumišljajem, u najmanje jednoj državi članici
kriminalizirano je i neodgovorno postupanje (UK). Naposljetku, neke
države članice propisale su posebna kaznena djela, kao što je djelo javnog
širenja terorističke propagande uz djelo poticanja terorizma (UK),
javno veličanje, promicanje ili odobravanje terorizma (DK, ES, LT, AT,
SI i SK) ili ponižavanje žrtava terorizma i iskazivanje prezira
prema njima (ES i LT). S druge strane, u nekim slučajevima
izgleda nisu pokrivena sva kaznena djela terorizma navedena u članku 1.
Okvirne odluke iz 2002. (DE).
2.1.2.
Regrutiranje za terorizam
Regrutiranje za
terorizam definirano je u članku 3. stavku 1. točki (b), kako je
izmijenjen, kao „poticanje druge osobe da počini jedno ili više
kaznenih djela navedenih u članku 1. stavku 1. točkama od (a) do (h)
ili u članku 2. stavku 2.…”. Većina država
članica donijela je posebne odredbe kojima se kriminalizira poticanje
druge osobe da počini kazneno djelo terorizma i da sudjeluje u
aktivnostima terorističke skupine. Regrutiranje za počinjenje
kaznenih djela terorizma (unutar značenja članka 1. Okvirne odluke iz
2002.) i regrutiranje za terorističke skupine (unutar značenja
članka 2. Okvirne odluke iz 2002.) dio su iste odredbe u nešto manje od
polovine država članica (BE, CZ, DK, ES, HR, LT, LU, HU, NL, SI i FI).
Nekoliko drugih država članica imaju posebne odredbe za svaki od ova dva
oblika regrutiranja (DE, FR, AT i UK). U nekim državama članicama
kažnjivo je izgleda samo regrutiranje za počinjenje kaznenih djela
terorizma, a ne i regrutiranje za sudjelovanje u aktivnostima
terorističkih skupina, kako je definirano u članku 2. stavku 2.
Okvirne odluke iz 2002. (BG, EE, IE, MT, PT, RO, SK i SE, u
slučaju CY i LV upitno je obuhvaća li se pojmom
teroristička djela i sudjelovanje u terorističkoj skupini). Tek su rijetke države članice
koje su uvele posebne odredbe za nova kaznena djela upotrijebile pojam
„poticati” u svojim definicijama pojma regrutiranje (HR, LU, SK
„tražiti“ i MT: „poticanje” ili „regrutiranje”). Izgleda da se
većina država članica odlučila za pojam „regrutiranje“ (BE,
BG, DE, EE, IE, IT, ES, LV, LT i MT: „poticanje”
ili „regrutiranje”, PT, RO, SI: „novačenje” i FI)
ili druge pojmove kao što su „nastoji potaknuti” (SE), „poticanje” i
„provociranje” (NL), „huškanje” (HU) ili „ohrabrivanje” (CY).
Argument koji se koristi u nekim državama članicama jest da bi pojam
„regrutiranje” uključivao neku vrstu plana ili minimalnoga
institucionalnog okvira koji bi regrutirana osoba trebala poštovati (PT).
To može dovesti do pitanja je li poticanje „pojedinca koji djeluje samostalno”
na počinjenje terorističkih djela kriminalizirano nacionalnim
zakonodavstvom. Iako se u većini
država članica pojam regrutiranje (ili njegovi sinonimi) definiraju u
općenitom smislu, u nekoliko njih detaljnije se opisuje kažnjivo
postupanje (u FR definicija uključuje nuđenje darova i drugih
povlastica kako bi se osobi zaprijetilo ili je prisililo na počinjenje
kaznenog djela terorizma). Time bi se moglo uvelike ograničiti
područje primjene odredbe do mjere u kojoj njome ne bi bili
obuhvaćeni slučajevi u kojima se osoba potiče na druge
načine. Nekoliko država
članica pojašnjava da je regrutiranje kažnjivo čak i ako osoba ne
pristane na počinjenje kaznenog djela teororizma (CY i LU). Neke države
članice pozivaju se na postojeće ili opće odredbe kojima se
pokrivaju razni oblici sudjelovanja u kaznenom djelu terorizma (npr. CZ
i AT), pomaganje pri počinjenju kaznenih djela terorizma (npr. PL),
podržavanje terorističke skupine (npr. CZ, DE i AT),
poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma ili na priključivanje
zabranjenoj skupini (npr. UK) te pokušaj sudjelovanja i zavjera (DE
i FR: „association de malfaiteurs”) ili druge pripremne
aktivnosti (npr. HU i UK). Potencijalna opasnost toga je da se
odredbama o podržavanju terorističkih skupina ili sudjelovanju u zavjeri
ne obuhvati regrutiranje „pojedinaca koji djeluju samostalno” (npr. CZ, DE,
FR i UK). To bi moglo uzrokovati zabrinutost u slučaju da se ono ne
kriminalizira nijednom drugom odredbom. Oslanjanje na opće odredbe
također može potaknuti sumnje u to jesu li kriminalizirana nedovršena
kaznena djela. To će ovisiti o tumačenju i primjeni pojmova kao što
su pomaganje ili pripremna djela u vezi s kaznenim djelima terorizma. Iako u nekim
slučajevima izgleda kao da pojmom regrutiranje nisu obuhvaćena sva
kaznena djela navedena u članku 1. stavku 1. točkama od (a) do (h)
Okvirne odluke iz 2002. (IT), druge države članice kriminaliziraju
ne samo regrutiranje radi počinjenja kaznenog djela terorizma, veći i
regrutiranje za pomaganje (DK), pripremu (FI) ili sudjelovanje (LT,
SI, SK) u kaznenim djelima terorizma. U nekim državama
članica pojam regrutiranje proširen je na financiranje terorista (DK).
U nekim državama članicama bilo koja osoba koja je svjesna da svojim
aktivnostima promiče terorizam može biti kažnjena (FI).
Naposljetku, u nekim državama kriminalizirano je i pristajanje na regrutiranje
(npr. DK).
2.1.3.
Osposobljavanje za terorizam
Osposobljavanje
za terorizam definirano je u članku 3. stavku 1. točki (c) kako je
izmijenjena kao „davanje uputa za izradu ili korištenje eksploziva, vatrenog
oružja ili drugog oružja ili štetnih ili opasnih tvari, ili za druge posebne
metode ili tehnike, za potrebe počinjenja jednog ili više kaznenih djela
navedenih u članku 1. stavku 1. točkama od (a) do (h), znajući da
se osigurane vještine namjeravaju koristiti za te potrebe.” Većina
država članica donijela je posebne odredbe kojima se izričito
kriminalizira davanje uputa u pogledu metoda i tehnika s ciljem počinjenja
kaznenih djela terorizma koje su pažljivo usklađene s tekstom Okvirne
odluke iz 2008. (BE, DE, IE, HR, IT, CY, LU, MT, AT, PT, RO, SI, SK, FI, SE
i UK). Neke države
članice u općenitijem smislu definiraju „osposobljavanje za
počinjenje kaznenog djela terorizma” (BG, DK, EE, ES i LV)
ili „pružanje informacija, znanja i vještina za počinjenje kaznenog djela
terorizma” (LT i NL), bez navođenja posebnih vještina iz
članka 3. Okvirne odluke iz 2008. (iako se u nekim slučajevima
dodatna objašnjenja daju u napomenama s objašnjenjem zakona; npr. DK). U mjeri u kojoj
se države članice oslanjaju na postojeće odredbe o sudjelovanju,
pripremanju, pomaganju ili podržavanju kaznenih djela terorizma (CZ, HU i PL),
nejasno je kriminalizira li se nacionalnim zakonima odredba o osposobljavanju u
slučajevima u kojima nije bilo počinjenja ili pokušaja
počinjenja kaznenog djela terorizma. To će u konačnici ovisiti o
tumačenju i primjeni tih pojmova u nacionalnom pravu. Nadalje, nije jasno
je li pojmom „zavjera” (npr. „association de malfaiteurs” u FR)
obuhvaćeno samo širenje materijala za osposobljavanje bez utvrđenih
veza s terorističkom skupinom. Većina
država članica kriminalizira i davanje uputa i osposobljavanje (npr. BE
i DK za koje se koristi i izraz „podučavanje”, IE, IT, MT, AT,
PT, RO i UK), dok se drugdje koristi samo izraz osposobljavanje (BG,
EE, ES, LV i FI) ili neki oblik davanja uputa (DE, HR i CY:
„pružanje smjernica”, LU i NL: „pružanje informacija” i
„podučavanje”, SI i SK: „prenošenje znanja i iskustva”, SE).
Dok bi pojam „osposobljavanje” mogao podrazumijevati neku vrstu odnosa
između instruktora i potencijalnog terorista, „davanje uputa” odnosilo bi
se na širenje informacija za samostalno učenje (npr. IT i AT). U nekim
nacionalnim odredbama navode se daljnja pojašnjenja, primjerice da je
osposobljavanje kažnjivo ako se pruža jednoj ili više osoba (BG i UK)
ili općenito (UK) ili ako se tako stečene vještine mogu
koristiti za konkretna teroristička djela ili općenito za kaznena
djela terorizma (UK) ili da je osposobljavanje kažnjivo i u slučaju
kada potencijalni terorist neće izvršiti ili sudjelovati u
terorističkom napadu (DK, LU). Namjera je ono
što obično neko djelo čini kažnjivim djelom, ali u nekim državama
članicama za to je dovoljna svijest o tome da se davanjem uputa ljudi
potiču na počinjenje kaznenih djela terorizma (FI) ili nemar (UK
u vezi s boravkom u kampovima za obuku). U drugim slučajevima izgleda da
postoji pretpostavka namjere s obzirom na to da je teret dokazivanja
zakonitosti davanja ili primanja uputa na optuženiku (IE, UK). Iako kaznena djela
terorizma za koja se počinitelji osposobljavaju u nekim državama
članicama ne uključuju sva kaznena djela pobrojana u članku 1.
stavku 1. Okvirne odluke iz 2002. (npr. DE i IT), druge države
članice dodatno postrožuju taj zahtjev, primjerice kriminalizirajući
osposobljavanje u vezi s financiranjem terorizma (DK) ili slučajeve
kad njime stečene vještine služe nekoj terorističkoj skupini (CY).
U nekim državama članicama uz osposobljavanje s ciljem počinjenja
kaznenog djela terorizma kažnjivo je i ono s ciljem sudjelovanja u takvim
djelima (SI) ili počinjenja zločina s ciljem pripremanja ili
pomaganja terorističkog zločina (NL, FI i UK) ili
sudjelovanja u počinjenju ili pripremi terorističkih djela drugih
počinitelja (UK). Nadalje, nekoliko država članica
kriminaliziralo je „pasivno osposobljavanje” – djelo sudjelovanja u
osposobljavanju ili primanja uputa (BE, DK, DE, IE, NL, AT, RO i UK).
Neke države članice donijele su dodatne posebne odredbe kojima se
kriminalizira sudjelovanje u kampovima za obuku (npr. UK).
2.2.
Sporedna kaznena djela
2.2.1.
Pomaganje i supočinjenje
U članku 4.
stavku 1. Okvirne odluke iz 2002., kako je izmijenjen, od država članica
se zahtijeva da poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se pomaganje ili
supočinjenje kaznenog djela iz članka 3. kažnjava. Gotovo sve države
članice propisale su pomaganje i supočinjenje kao nova kaznena djela.
U većini država članica opće odredbe o pomaganju i
supočinjenju automatski se primjenjuju na nova kaznena djela. Samo je CY
izričito naveo u odgovarajućim odredbama da pomaganje i
supočinjenje u slučaju novih kaznenih djela nisu kazneno djelo.
2.2.2.
Pokušaj počinjenja djela
U članku 4.
stavku 4. Okvirne odluke iz 2002., kako je izmijenjen, dopušta se svakoj državi
članici da odluči hoće li kriminalizirati pokušaj
počinjenja djela osposobljavanja ili regrutiranja za terorizam. U
većini država članica opći propisi o pokušaju počinjenja
djela primjenjuju se bez dodatnih razlikovanja ili kvalifikacija na sve
zločine ili kaznena djela pa tako i nova kaznena djela terorizma. To je
rezultiralo time da je većina država članica kriminalizirala djelo
pokušaja regrutiranja i osposobljavanja za terorističke ciljeve te pokušaj
javnog provociranja (BE, BG, CZ, EE, ES, HU, LV, LT, MT, NL, AT i PL).
U nekim državama članicama opće odredbe o pokušaju počinjenja u
sudskoj praksi se vjerojatno ne bi primjenjivale na nedovršena kaznena djela
(npr. IT). U određenim
državama članicama pokušaj je kažnjiv samo u slučaju teških kaznenih
djela, kaznenih djela, zločina i to određenim minimalnim kaznama i ne
kažnjava se u slučaju manje teških kazenih djela. Sva tri nova kaznena
djela klasificirana su kao takva kaznena djela samo u nekim državama
članicama (DK, HR i PT). Pokušaj kaznenog djela stoga
nije kažnjiv (DE; SI upitno ). U drugim državama
članicama pokušaj kaznenog djela kažnjiv je samo ako je to izričito
propisano. Neke države članice kriminalizirale su pokušaj počinjenja
svakog od tri nova kaznena djela (IE, SE i UK). Neke su
kriminalizirale samo pokušaj osposobljavanja i regrutiranja za terorizam (LU,
SK i FI), dok druge nisu kriminalizirale pokušaj (CY: izričito
se isključuje kažnjivost pokušaja počinjenja novih kaznenih djela,
RO).
2.3.
Kazne za fizičke osobe
Strogost kazni
znatno se razlikuje među državama članicama.[17]
Najmanja kazna zatvora kreće se od manje od godinu dana do 20 godina.
Slično tome, najveća kazna zatvora kreće se od dvije do 25
godina ili kazne doživotnog zatvora. Novčane kazne mogu biti alternativa
zatvoru (DK, DE, IE, LU, NL i UK) ili dodatna kazna (BE, IE, FR, LU i
UK). Više od polovice
država članica propisuje istu kaznu za sva tri nova kaznena djela (BE,
BG, CZ, EE, IE, HR, LU, HU, MT, PL, SI, SK i SE). U državama članicama
koje propisuju drukčije kazne za tri nova kaznena djela, kazne za javno
provociranje općenito su manje od onih za druga dva kaznena djela (DK,
DE, ES, IT, CY, LV, LT, PT, RO, FI i UK). Ako države
članice kriminaliziraju regrutiranje ili sudjelovanje u osposobljavanju
kao i regrutiranje i pružanje osposobljavanja ili uputa, u većini
slučajeva ta se djela kažnjavaju istim rasponom kazni (DK, DE, IE, NL,
AT). U drugim slučajevima, sudjelovanje u osposobljavanju je
kriminalizirano uz niže kazne od onih propisanih za pružanje osposobljavanje
(RO). Slično tomu, u državama članicama koje su kriminalizirale
širenje, ali i djelo pribavljanja ili posjedovanja terorističkih
propagandnih materijala, propisane su iste kazne za oba kaznena djela (DE i
UK). U slučajevima kada se razlikuje djelo provociranja od
opravdavanja ili veličanja terorizma, neke države članice propisuju
manje kazne za opravdavanje terorizma (DK i ES), dok druge države
članice propisuju istu kaznu (DK, AT, SI, SK i UK). Ako
države članice kriminaliziraju osposobljavanje i davanje uputa, u
većini slučajeva na ta se djela primjenjuju iste kazne. Međutim,
u drugim državama članicama kazne za davanje uputa su manje od od onih za
osposobljavanje (AT). Nekoliko država članica primjenjuju
različite kazne ovisno o tome provodi li se regrutiranje u ime neke
terorističke skupine za što su propisane veće kazne (DK, HU i AT).
3.
Zaključne primjedbe
Većina
država članica donijele su mjere za kriminaliziranje javnog provociranja,
regrutiranja i osposobljavanja za terorizam u skladu s Okvirnom odlukom iz 2008.
Komisija primjećuje da dvije države članice (IE i EL)
još uvijek nisu provele Okvirnu odluku iz 2008. te ih poziva da bez daljnjeg
odlaganja donesu potrebne zakonodavne mjere. Iako većina država
članica uglavnom ispunjava zahtjeve iz Okvirne odluke iz 2008., postoji
određeni broj razloga za moguću zabrinutost, osobito u vezi s
kriminalizacijom u skladu s nacionalnim odredbama o „neizravnom provociranju” i
regrutiranju „pojedinaca koji djeluju samostalno”. Države članice pozivaju
se da Komisiji dostave dodatna objašnjenja i informacije kako bi mogla dovršiti
svoju procjenu. Rasprave o
učinku zakonodavstva o suzbijanju terorizma na temeljna prava uglavnom su
se održavale u vezi s donošenjem mjera za provođenje Okvirne odluke iz 2002.
i tek u manjoj mjeri u vezi s novim kaznenim djelima[18]. Iako
zabrinutost u pogledu temeljnih prava može imati ulogu u tumačenju i
primjeni nacionalnih odredbi kojima se uvode tri nova kaznena djela, ne
čini se da bi zbog toga bilo potrebno ograničiti područje
primjene odgovarajućih pravnih odredbi nacionalnog prava.[19] Komisija
primjećuje da se zainteresirane strane zalažu za veću razmjenu
iskustava i prakse između tužitelja i sudaca te prepoznaju potrebu za
integriranjem napora u provedbi zakona u sveobuhvatniji pristup koji bi trebao
uključivati ranu prevenciju radikalizacije i regrutiranja za terorizam. Komisija
potiče države članice da nadziru i ocjenjuju primjenu odredbi
kaznenog zakona o terorizmu u praksi. Pritom bi trebale uzeti u obzir zaštitu
temeljnih prava te širi politički pristup suzbijanju radikalizacije i
regrutiranja za terorizam. Komisija će
i dalje nadzirati učinkovitost i utjecaj Okvirne odluke o terorizmu. [1] SL L 164, 22.6.2002., str. 3. – 7. [2] SL L 330, 9.12.2008., str. 21. – 23. [3] Vidi Rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN-a 1624(2005)
te Globalnu antiterorističku strategiju UN-a iz 2006. [4] Vidi članak 3. stavke 1. i 2. Okvirne odluke iz 2008. [5] Vidi članak 1. stavak 1. Okvirne odluke iz 2008. o
izmjeni članka 3. Kaznena djela povezana s terorističkim aktivnostima
prema definiciji iz članka 3. Okvirne odluke iz 2002. uključivala su
samo tešku krađu, ucjenu i izradu lažnih upravnih dokumenata s ciljem
počinjenja terorističkih kaznenih djela. Dodana su nova kaznena djela
u članak 3. stavak 1. točke od (a) do (c), a prethodna kaznena djela
iz članka 3. točke (a) do (c) sada se nalaze u članku 3. stavak 1.
pod točkama od (d) do (f). [6] Vidi članak 1. stavak 2. Okvirne odluke iz 2008. o
izmjeni članka 4. Okvirne odluke iz 2002. (kojim se uvodi članak 4.
stavak 1. Okvirne odluke iz 2002.) [7] Vidi članak 1. stavak 2. Okvirne odluke iz 2008. o
izmjeni članka 4. Okvirne odluke iz 2002. (kojim se uvodi članak 4.
stavak 4. Okvirne odluke iz 2002.) [8] Vidi uvodnu izjavu 7. Okvirne odluke iz 2008. [9] Vidi posebno uvodne izjave 4. i 5. Okvirne odluke iz 2008.
Vidi također najnovije izvješće o situaciji i trendovima na
području terorizma u Europskoj uniji za 2014. koje je objavio Europol. U
njemu se, među ostalim, ističe upotreba interneta i društvenih medija
kao alata za planiranje, financiranje, regrutiranje, komuniciranje,
podučavanje, osposobljavanje i propagandu za koju se vjeruje da je
pridonijela ubrzavanju (samo) radikalizacije među građanima EU-a. [10] Vidi također uvodnu izjavu 11. Okvirne odluke iz 2008. [11] U većini slučajeva države članice dostavile
su samo informacije koje su bile neophodne za ocjenu sukladnosti s izmijenjenim
člancima 3. i 4. Okvirne odluke. [12] Vidi prvo izvješće o provedbi od 8. lipnja 2004.
(COM(2004) 409 završna verzija i SEC(2004) 688) te drugo izvješće o
provedbi od 6. studenoga 2007. (COM(2007) 681 završna verzija i SEC(2007) 1463).
Iz tih izvješća o provedbi proizlazi da postoje nedostaci u pogledu
provođenja odredbi koje se odnose na osnovna teroristička kaznena
djela (vidi članak 1. Okvirne odluke iz 2002.), odgovornost pravnih osoba
(vidi članke 7. i 8. Okvirne odluke iz 2002.) te na pravila o nadležnosti
(vidi članke 9. i 10. Okvirne odluke iz 2002.). [13] Sve države članice (osim CZ) potpisale su
Konvenciju. Neke države članice još uvijek je nisu ratificirale (BE,
CZ, IE, EL, IT, LT, MT, PT i UK). [14] Za detaljan pregled zakonodavnih mjera koje su donijele
države članice, vidi tablicu 1. radnog dokumenta službi Komisije (SWD(2014)xxx). [15] Irska vlada dostavila je prijedlog Zakona o kaznenom
pravosuđu (Teroristička kaznena djela) (Izmjena) iz 2012. i
obavijestila Komisiju da ga namjerava uputiti u Parlament. Opis u ovom
izvješću temelji se na tom prijedlogu zakona. Grčka vlada
obavijestila je Komisiju da priprema prijedlog zakona pod nazivom „Ratifikacija
Europske konvencije o prevenciji terorizma i Protokola o izmjeni Europske
konvencije o suzbijanju terorizma te povezanog zakonodavstva”, ali nije
podnijela taj prijedlog zakona. [16] „Izravno provociranje” odnosi se na slučajeve u
kojima je poticanje rezultiralo počinjenjem ili barem pokušajem počinjenja
kaznenog djela terorizma i u kojima je poticanje povezano s konkretnim kaznenim
djelom terorizma. [17] Za detaljan pregled primjenjivih kazni, vidi tablicu 2.
radnog dokumenta službi Komisije. [18] Rasprave koje su, među ostalim, potaknute pitanjem pravne
sigurnosti, poštovanja načela razmjernosti sankcija za kaznena djela
pripremanja te mogućim problemima u jasnom razgraničavanju slobode
govora od kaznenog djela javnog provociranja. [19] U svojim obavijestima upućenima Komisiji države
članice nisu se pozivale na članak 2. ili 3. Okvirne odluke iz 2008.
kako bi ograničile područje primjene novih kaznenih djela terorizma
ili inzistirale na zabrinutosti u vezi s poštovanjem temeljnih prava kao
razlogu za odbijanje uvođenja novih kaznenih djela.