SADRŽAJ

IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi u državama članicama Okvirne odluke 2009/948/PUP od 30. studenoga 2009. o sprječavanju i rješavanju sporova u izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima

1........... Uvod............................................................................................................................. 3

1.1........ Područje primjene i cilj Okvirne odluke....................................................................... 3

1.2........ Zaštita temeljnih prava.................................................................................................. 4

1.3........ Glavni elementi Okvirne odluke................................................................................... 4

1.4........ Stanje prenošenja i posljedice izostanka provedbe....................................................... 5

2........... Ocjena provedbe Okvirne odluke u državama članicama............................................. 5

2.1........ Preliminarna ocjena zaprimljenih zakona u koje je Okvirna odluka prenesena............. 5

2.2........ Ocjena odabranih ključnih odredbi Okvirne odluke..................................................... 6

2.2.1..... Nadležna tijela.............................................................................................................. 6

2.2.2..... Jezici............................................................................................................................. 6

2.2.3..... Razmjena informacija o predmetu................................................................................ 7

2.2.4..... Postupak za izravna savjetovanja i postizanje konsenzusa........................................... 9

2.2.4.1.. Postupak za izravna savjetovanja.................................................................................. 9

2.2.4.2.. Rezultat izravnih savjetovanja i postizanja konsenzusa na temelju članaka 10. i 11.. 10

3........... Zaključak.................................................................................................................... 11

1. Uvod 1.1. Područje primjene i cilj Okvirne odluke

U istinskom području pravde koje se zasniva na uzajamnom povjerenju, građani s pravom mogu očekivati sigurnost i zaštitu te da širom Europske unije budu zaštićeni od kriminala, a istovremeno budu sigurni da će se njihova temeljna prava poštovati u slučaju da budu optuženi u kaznenom postupku.

Europska unija uvela je niz instrumenata za učinkovitiju borbu protiv prekograničnog kriminala. Kriminalne aktivnosti mogu se odvijati na području više država članica: primjerice, moguće je da se priprema kaznenog djela izvrši u jednoj državi članici, samo kazneno djelo počini u drugoj, njegovi počinitelji budu uhićeni u trećoj, a imovina stečena kaznenim djelom nađe u četvrtoj državi članici. To dovodi do situacije gdje je moguće da nekoliko država članica bude nadležno za provođenje istrage povezane s tim kaznenim djelom i za postupak protiv navodnih počinitelja. To predstavlja izazove ne samo u pogledu koordinacije i učinkovitosti kaznenog progona, već i s obzirom na poštovanje temeljnih načela kaznenog prava koja su ugrađena i u Povelju Europske Unije o temeljnim pravima („Povelja”), prema kojima osoba ne može biti kazneno gonjena i osuđena dva puta za isto djelo.[1]

Europska unija donijela je Okvirnu odluku 2009/948/PUP od 30. studenoga 2009. o sprječavanju i rješavanju sporova u izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima[2], koja ima za cilj sprječavanje slučajeva u kojima se protiv iste osobe u Europskoj uniji vode usporedni kazneni postupci  u odnosu na iste činjenice.

U interesu je učinkovitog kaznenog pravosuđa unutar europskog područja pravde osigurati da se kazneni postupci vode u državi članici koja je za to u najboljem položaju, primjerice u državi u kojoj je počinjen najveći dio kaznenog djela, gdje je prouzročeno najviše štete ili tamo gdje osumnjičena ili optužena osoba ili žrtve imaju značajne interese. Ta se nadležnost mora odabrati na transparentan i objektivan način kako bi se osigurala pravna sigurnost građana i poboljšala pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između tijela koja imaju paralelne nadležnosti.

Ova Okvirna odluka prvi je značajan korak u pravu Europske unije o sprečavanju sporova o nadležnosti.[3] U kontekstu internacionalizacije kriminala u Europskoj uniji, ovom se mjerom ostvaruje dodana vrijednost poboljšanjem pravilnog funkcioniranja europskog područja pravde. Stoga se njome pridonosi i učinkovitijoj primjeni kaznenog prava u državama članicama.

Svrha je ovog izvješća pružanje preliminarne ocjene nacionalnih zakona u koje je Okvirna odluka prenesena i koje je Komisija do sada zaprimila.

Od 1. prosinca 2014., kada ističe prijelazno razdoblje od pet godina propisano Ugovorom iz Lisabona, sudske ovlasti Suda Europske unije i izvršne ovlasti Komisije u potpunosti će se primjenjivati kad je riječ o pravnoj stečevini iz područja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima i policijske suradnje koja prethodi Ugovoru iz Lisabona.

1.2. Zaštita temeljnih prava

Ovim se instrumentom poštuju temeljna prava i načela ugrađena u članak 6. Ugovora o Europskoj uniji i Povelju EU-a o temeljnim pravima. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, Povelja je postala pravno obvezujuća i osnaženo je pravo izbjegavanja dvostrukog suđenja ili kažnjavanja zbog istog kaznenog djela. U članak 50. Povelje ugrađeno je načelo "ne bis in idem” koje su države članice u skladu s člankom 51. Povelje pri primjeni prava EU-a obvezne poštovati, promicati i pridržavati ga se.

Načelo „ne bis in idem” sadržano je u člancima 54. do 58. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (CISA) u skladu s tumačenjem Suda Europske unije (SEU) u nekoliko slučajeva.[4]

1.3. Glavni elementi Okvirne odluke   

Okvirnom se odlukom određuje postupak prema kojem su nadležna nacionalna tijela država članica EU-a obavezna kontaktirati jedno drugo kada imaju opravdan razlog vjerovati da se u nekoj drugoj državi članici/državama članicama EU-a vodi paralelni postupak. U tom se slučaju od nadležnog tijela druge države članice mora zatražiti potvrda o postojanju takvog paralelnog postupka. Tijelo s kojim se uspostavlja kontakt mora odgovoriti bez nepotrebnog odgađanja ili u roku koji je postavilo tijelo koje uspostavlja kontakt.

Ovom se mjerom također uspostavlja okvir kojim se navedenim tijelima omogućuje izravno savjetovanje kada se utvrdi postojanje paralelnih postupaka, kako bi se postigao djelotvoran sporazum o tome koja je država članica u najboljem položaju da nastavi kazneno gonjenje. Savjetovanje bi po mogućnosti trebalo bi dovesti do koncentracije kaznenih postupaka u jednoj državi članici EU-a, na primjer prijenosom kaznenih postupaka. Kako bi se postigao konsenzus, nadležna bi tijela trebala razmotriti sve odgovarajuće kriterije koji mogu uključivati i kriterije utvrđene u Smjernicama koje su objavljene u godišnjem izvješću Eurojusta za 2003. te voditi računa, na primjer, o mjestu gdje se dogodio najveći dio kaznenog djela, o mjestu gdje je prouzročeno najviše štete, o mjestu gdje se nalazi osumnjičena ili optužena osoba te o mogućnosti osiguravanja njezine predaje ili izručenja drugim nadležnostima, o državljanstvu ili boravištu osumnjičene ili optužene osobe, o značajnim interesima osumnjičene ili optužene osobe, o značajnim interesima žrtava i svjedoka, o prihvatljivosti dokaza ili o bilo kakvim odgodama koje bi mogle uslijediti.

Ako se sporazum ne postigne, predmet se, prema potrebi, upućuje Eurojustu, pod uvjetom da je u njegovoj nadležnosti. Budući da je Eurojust posebno primjeren za pružanje pomoći u rješavanju sporova, upućivanje predmeta Eurojustu trebao bi biti uobičajeni korak kada nije  moguće postići konsenzus.[5]

1.4. Stanje prenošenja i posljedice izostanka provedbe

Do sastavljanja ovog izvješća, Komisija je od sljedećih 15 država članica zaprimila obavijesti o nacionalnim zakonima u koje je Okvirna odluka prenesena: AT, BE, CY, CZ, DE, FI, HU, HR, LV, NL, PL, PT, RO, SI i SK.

Nakon više od godinu dana od dana provedbe, 13 država članica još nije poslalo obavijest o mjerama prenošenja obveza iz navedene Okvirne odluke: BG, DK, EE, EL, ES, FR, IE, IT, LT, LU, MT, SE i UK. 

Sedam država članica obavijestilo je Komisiju o postupku pripreme odgovarajućih mjera prenošenja na nacionalnoj razini (BG, EL, ES, FR, LT, MT i SE). Međutim, do travnja 2014. nijedna od tih država članica nije donijela mjere ni obavijestila Komisiju.

Tablica o stanju provedbe Okvirne odluke nalazi se u Prilogu.

Države članice moraju provoditi okvirne odluke kao i bilo koji drugi element pravne stečevine EU-a. Po svojoj prirodi, okvirne su odluke obvezujuće za države članice u pogledu rezultata koje treba postići, ali nacionalna tijela biraju oblik i način provedbe.

Izostanak provedbe Okvirne odluke u nekim državama članicama predstavlja problem, jer one države članice koje su pravilno provele okvirne odluke ne mogu koristiti svoje odredbe o suradnji u odnosima s državama članicama koje ih nisu provele na vrijeme. Doista, načelo uzajamnog priznavanja, koje je u temeljima europskog područja pravde koje se ovom Okvirnom odlukom promiče, ne može funkcionirati ako se instrumenti pravilno ne primjenjuju u svim državama članicama kojih se to tiče. Posljedično, čak i one države članice koje su ovu Okvirnu odluku na vrijeme provele, u suradnji s državom članicom koja to nije učinila morat će se oslanjati na nesustavnu i često dugotrajnu proceduru uobičajene uzajamne pravne pomoći u kaznenim stvarima, bez jamstva pravovremenog otkrivanja slučajeva bis in idem, za koje bi se zapravo trebalo znati već u početnim fazama kaznenog postupka. Takvom se praksom znatno povećava opasnost da se za isto kazneno djelo vode dva postupka. 

2. Ocjena provedbe Okvirne odluke u državama članicama 2.1. Preliminarna ocjena zaprimljenih zakona u koje je Okvirna odluka prenesena[6]

Ovo se Izvješće usredotočuje na odabrane članke koji sačinjavaju ključni dio Okvirne odluke s obzirom na njezine ciljeve.

Općenito, države su članice odabrale različite načine i pristupe za prenošenje Okvirne odluke. Neke su države članice Okvirnu odluku prenijele u svoje nacionalno zakonodavstvo (AT, CZ, DE, FI, HR, HU, LV, PT, RO, SI i SK), jedna država članica u upravni akt (CY), a dvije su države članice Okvirnu odluku prenijele u svoj interni (upravni) postupak (BE, NL). 

Budući da je ovo preliminarna ocjena, prerano je za izvlačenje općenitih zaključaka o kvaliteti provedbe. Jedan od razloga je i to da mnoge države članice još nisu ispoštovale svoju obvezu prenošenja Okvirne odluke. Štoviše, države članice do sada imaju malo praktičnog iskustva u primjeni ove Okvirne odluke.

2.2. Ocjena odabranih ključnih odredbi Okvirne odluke 2.2.1. Nadležna tijela

Načelo izravnog kontakta nadležnih tijela, utvrđeno člankom 4., ključni je uvjet.

Člankom 4. države članice obvezuju se na određivanje nacionalnih sudskih ili izvansudskih tijela koja su nadležna u smislu ove Okvirne odluke. Ako je to potrebno zbog načina organizacije njezina unutarnjeg sustava, svaka država članica može kao pomoćni element odrediti i jedno ili više središnjih tijela koja bi bila odgovorna za administrativno prosljeđivanje i zaprimanje zahtjevâ i pružanje pomoći nadležnim tijelima.

U većini država članica, tijela nadležna za provođenje zadataka na temelju Okvirne odluke pravosudna su tijela poput sudova (CZ, PL, RO, SK) ili državnih odvjetnika (AT, BE, CZ, DE, FI, HR, NL, PL, RO, SK).  Policijska tijela, kao što su policijski službenici koji vode istragu, određeni su kao nadležna tijela u manjem broju država članica  (FI, CY[7], LV). Osim toga, u CZ, LV[8], RO i SI nadležna su tijela različita ovisno o fazi postupka.

Središnje tijelo zaduženo za pružanje pomoći/olakšavanje djelovanja određeno je u manjem broju država članica, primjerice u HU[9], FI, PT[10], RO te u određenoj mjeri i u CZ.

Države članice koje su odredile središnja tijela za provođenje zadaća u skladu s ovom Okvirnom odlukom moraju postupati u skladu s odredbom da ta tijela djeluju samo kao pomoćno tijelo i da se, u pravilu, treba poštovati načelo izravnog kontakta među nadležnim tijelima.

2.2.2. Jezična pitanja

Radi osiguranja učinkovite suradnje među nadležnim tijelima u kontekstu ove Okvirne odluke, potrebno je da nadležna tijela država članica budu obaviještena o jezicima koji se koriste u postupku kontaktiranja.

U skladu s člankom 14., država članica mora navesti koji se službeni jezik institucija Unije može koristiti u postupku uspostave kontakta (Poglavlje 2.). Nadalje, nadležna se tijela mogu usuglasiti da će tijekom izravnih savjetovanja koristiti i druge jezike.

Na primjer, SK zahtijeva da se za postupke predviđene Poglavljem 2. koristi isključivo slovački jezik. Neke države članice prihvaćaju osim svog službenog jezika i engleski jezik (CY, NL, HU i SI) ili neki od jezika koji je u uporabi u susjedstvu (CZ, NL, FI).

Većina država članica spremna je na određen stupanj fleksibilnosti te navode da nadležno tijelo može prihvatiti zahtjeve za kontakt na jeziku koji nije naveden, na uzajamnoj osnovi (AT, PT), ako ne postoje prepreke za njegovu uporabu (FI, RO), ili u (usmenoj) komunikaciji pod uvjetom da taj jezik razumiju i govore obje strane u savjetovanju (NL, BE, SI).

Većina država članica na odgovarajući je način izvijestila o jeziku zaprimanja zahtjeva. Tri države članice (DE, HR i LV) nisu navele koji se jezik u te svrhe koristi.

2.2.3. Razmjena informacija o slučaju

(Članak 5. – Obveza uspostavljanja kontakta, Članak 6. – Obveza odgovaranja, Članak 7. – Sredstva priopćavanja, Članak 8. – Minimalne informacije koje zahtjev mora sadržavati, Članak 9. – Minimalne informacije koje odgovor mora sadržavati)

U vezi s člankom 5. stavkom 1. ove Okvirne odluke, u kojem se od država članica traži da uspostave kontakt s drugom državom članicom ako postoje „opravdani razlozi” za vjerovanje da se odvija usporedni postupak, gotovo su sve države članice doslovno prenijele tu formulaciju u svoje mjere za prenošenje (s izuzetkom[11] DE, HR, HU, LV, PL i PT). NL i RO su u mjerama detaljno opisale što smatraju „opravdanim razlozima”.[12]

U ovom kontekstu treba spomenuti ulogu Europske pravosudne mreže (EJN) (članak 5. stavak 2.). Mreža je osnovana prvenstveno radi poboljšanja odnosa između nadležnih tijela u pitanjima razmjene informacija. Ovim se učinkovitim i neslužbenim sredstvom razmjene informacija također može u mnogim slučajevima pridonijeti boljoj obaviještenosti o kaznenim postupcima koji su u tijeku u dvije ili više država članica, a odnose se na ista ili povezana djela.

U mjerama prenošenja u BE, FI, HR, HU, NL, PL, RO i SK upućuje se na Europsku pravosudnu mrežu, koja može pomoći u promicanju izravnog kontakta među stručnim djelatnicima.

Prema članku 6. stavku 1. ove Okvirne odluke, tijela s kojima se uspostavlja kontakt trebaju odgovoriti na podnesene zahtjeve u „razumnom roku” koji je odredilo tijelo koje uspostavlja kontakt, ili bez nepotrebnog odlaganja. BE, CZ, FI, HR, HU, RO, PL i SK prenijele su u svoje nacionalno zakonodavstvo/ mjere članak 6. ove Okvirne odluke skoro doslovno, a jedine iznimke su te da je FI protumačila zahtjev „bez nepotrebnog odlaganja” kao „odmah”, a LV kao „što prije moguće”.

Mjere prenošenja u NL i SI također se razlikuju u tom pogledu: NL navodi „s primjerenom hitnošću”, dok je SI izgleda provela odredbu drugim redom navodeći da se zahtijeva odgovor „bez odgode ili najkasnije u roku koji je određen u zahtjevu”. Štoviše, SI nalaže svojim tijelima utvrđivanje „odgovarajućeg vremenskog ograničenja” za kontakt s nadležnim tijelima.

Važno je istaknuti da su AT, DE, LV, NL, PL, PT, RO i SK izostavile prenošenje elementa članka 6. stavka 1. ove Okvirne odluke, u kojem se od država traži da se zahtjeve smatra hitnima u slučajevima kad je osumnjičenik u pritvoru.

Prenošenje u NL razlikuje se od drugih time što dodjeljuje važnu ulogu Međunarodnim centrima za pravnu pomoć (International Centres for Legal Assistance – IRC).[13]

DE nije doslovno prenijela članak 6. ove Okvirne odluke u svoje nacionalno zakonodavstvo. Umjesto toga, stavkom 59. Zakona o međunarodnoj pomoći u kaznenim stvarima općenito se osigurava samo da ako se pravilima EU-a utvrđuje obveza surađivanja, to se mora uzeti u obzir prilikom primjene diskrecijskih ovlasti.

BE, CZ, HR, HU, FI, NL, RO i SI  prihvaćaju bilo koji oblik komunikacije, uključujući elektroničku komunikaciju, pod uvjetom da se može zabilježiti u pisanom obliku. SI naglašava da se odabranim sredstvom komunikacije mora u dovoljnoj mjeri štititi osobne podatke. Sljedeće članice nisu navodile svoja sredstva komunikacije: AT, CY, DE, LV, PL, PT, RO i SK. Države članice koje nisu uvele sredstva komunikacije kojima se omogućava bilježenje komunikacije u pisanom obliku ne ispunjavaju ključni zahtjev iz Poglavlja 2. o razmjeni informacija.

AT, BE, CZ, FI, HR, HU, LV, NL, RO, SI i SK u svoje su nacionalne mjere iz članaka 8. i 9. ove Okvirne odluke (gotovo) izravno prenijele formulacije o minimalnim informacijama koje zahtjev i odgovor moraju sadržavati. One države članice koje u svoje nacionalno zakonodavstvo ili u interna obvezujuća pravila nisu prenijele odredbe o minimumu zahtjeva za informacije iz članaka 8. i 9. stoga ne ispunjavaju ključnu obvezu koja proizlazi iz Okvirne odluke te ih se potiče da revidiraju i usklade svoje nacionalne provedbene mjere s odredbama Okvirne odluke.

2.2.4. Postupak za izravna savjetovanja i postizanje konsenzusa

(Članak 10. – Obveza izravnog savjetovanja; članak 11. – Postupak za postizanje konsenzusa; članak 12. – Suradnja s Eurojustom)

2.2.4.1. Postupak za izravna savjetovanja

Prilikom prenošenja ove obveze u nacionalne zakone/mjere u većini je država članica upotrijebljena formulacija slična članku 10. stavku 1. ove Okvirne odluke (AT, BE, CZ, FI, HR, HU, NL, PL, RO, SI, SK). Međutim, neke su države članice u proceduru za izravna savjetovanja i postizanje konsenzusa uključile dodatne postupke ili smjernice.   Na primjer, u nizozemskoj se mjeri navodi da IRC-ovi mogu pružati pomoć u kontaktima među državama članicama. U BE propisu u koji je Okvirna odluka prenesena određeno je da se „mora uzeti u obzir sve relevantne čimbenike uključujući činjenične i pravne elemente”.

Nadalje, belgijskom se mjerom propisuje da državni odvjetnik mora u slučaju paralelne istrage ili zajedničke istrage održavati kontakt s odgovarajućim nadležnim tijelom u drugoj državi članici u vezi s postupkom kaznenog gonjenja i uspostaviti, koliko je to moguće, zajedničke rokove kako bi se spriječili sporovi nadležnosti i osigurala veća učinkovitost kaznenog progona, suđenja i izvršenja kazne.

Ta mjera prenošenja odražava duh ove Okvirne odluke, iako se ne radi o doslovnom prijevodu teksta članka 10. Okvirne odluke. Belgija je išla i korak dalje, obvezujući države članice da stupe u izravna savjetovanja kada se osobi koju se traži prema europskom uhidbenom nalogu sudi u Belgiji za isto kazneno djelo na temelju kojeg je izdan europski uhidbeni nalog.[14]

Poljskim se zakonom određuje da „kada je to potrebno u interesu pravde”, sud ili državni odvjetnik mora se savjetovati s nadležnim sudom ili drugim tijelom države članice EU-a gdje je pokrenut kazneni postupak za isto djelo koje je počinila ista osoba i zatražiti preuzimanje ili prijenos kaznenog progona. 

Prema ciparskom zakonu istražitelji trebaju, po potrebi, bez odgađanja zatražiti pomoć od Europske unije i Uprave za međunarodnu policijsku suradnju, a oni po potrebi mogu zatražiti pomoć i/ili upute od Pravne službe.

Preliminarni zaključak bi bio da je članak 10. stavak 2. ove Okvirne odluke – u kojem se navodi obveza međusobnog obavješćivanja država članica o svim važnim postupovnim mjerama koje su poduzele u okviru postupka – izravno prenesen u nacionalne zakone ili mjere u AT, BE, CZ, HR, HU, FI, NL, PL, RO, SI i SK.[15]

Sljedeće su države članice navele primjenu „izuzetka zbog nacionalne sigurnosti”[16] u obvezi odgovora na zahtjeve od drugih nadležnih tijela: AT, BE, CZ, FI, HR, HU, NL, PL, RO, SI i SK.

Neke su države članice naglasile da njihov državni odvjetnik nije dužan obustaviti ili započeti postupak u okviru ovih savjetovanja.   Ako se ne postigne dogovor o koncentraciji kaznenih postupaka u državi članici, čak i nakon posredovanja Eurojusta, državni odvjetnik može provoditi kazneni postupak za bilo koje kazneno djelo u njegovoj nadležnosti (BE, NL). Slovenija je dodala da se izravnim savjetovanjima ne dovodi u pitanje započinjanje ili obavljanje postupaka koji prethode suđenju.

2.2.4.2. Rezultat izravnih savjetovanja i postizanja konsenzusa na temelju članaka 10. i 11.

Kako bi odredile najpovoljnije mjesto kaznenog progona i/ili suđenje, države članice navele su sljedeće moguće ishode izravnih savjetovanja:

· Koncentracija/prijenos istraga ili postupka kako bi se osigurao kazneni progon tuženika u jednoj državi članici (AT, BE, HR, HU, FI, RO, SI i NL). U Poljskoj, preuzimanje ili prijenos kaznenog progona moguć je samo „kada je to potrebno u interesu pravde”;

· Privremena obustava kaznenog postupka na drugi primjeren način (FI);

· Istraga se prekida (NL, HR). U hrvatskom se zakonu navodi: „Kada kazneni postupak u drugoj državi članici bude pravomoćno dovršen, državni odvjetnik će odustati od kaznenog progona ili odustati od optužbe i o tome obavijestiti sud.”

· Usporedne istrage provode se u obje države članice uz blisku suradnju i kontakte (BE, NL);

· Osnivanje zajedničkog istražnog tima (BE, NL);

Slovenija je detaljno razradila koje se okolnosti trebaju uzeti u obzir tijekom izravnih savjetovanja kako bi se postigao konsenzus: „treba ispitati sve činjenice i dokaze povezane sa slučajem i sve činjenice koje su relevantne za postizanje konsenzusa.” Pri tome je osobito važno da se „uzme u obzir interes kaznenog postupka, isplativost kaznenog gonjenja, dostupnost dokaza, zaštita obiteljskog života te troškovi postupaka koji prethode suđenju ili kaznenih postupaka koji su do tada provedeni ili će upravo biti provedeni, ali ne i dužina propisane kazne.”[17]

3. Zaključak

· Ova Okvirna odluka predstavlja prvi značajan korak za sprječavanje kršenje načela „ne bis in idem” tijekom kaznenih postupaka i izbjegava opasnost nedovoljnog izvršavanja nadležnosti u državama članicama. Stupanj provedbe ove Okvirne odluke znatno se razlikuje. Iako se uzimaju na znanje napori 15 država članica koje su do sada Odluku prenijele, razina primjene ovog važnog zakonodavnog akta daleko je od zadovoljavajuće jer ga do danas 13 država članica nije prenijelo.

· Djelomično i nepotpuno prenošenje ove Okvirne odluke otežava učinkovito funkcioniranje europskog područja pravde. Štoviše, time se može nanijeti šteta opravdanim očekivanjima građana EU-a u određenim predmetima. Zaprimljene nacionalne provedbene odredbe 12 država članica u načelu izgledaju zadovoljavajuće, posebno u pogledu najvažnijih pitanja kao što su mehanizmi za razmjenu informacija i postupak savjetovanja (AT, BE, CY, CZ, FI, HR, HU, NL, PL, RO, SI, SK).

· Države članice potiču se da osiguraju točne statističke podatke u pogledu upućivanja predmeta, što bi omogućilo procjenu učinkovite primjene ove Okvirne odluke u praksi.

· Na kraju, šteta je što provedba kasni, jer se ovom Okvirnom odlukom može poboljšati učinkovito djelovanje kaznenog pravosuđa u prekograničnim slučajevima tako što se štedi vrijeme te ljudski i financijski resursi nadležnih tijela u kaznenim postupcima.

· Od najveće je važnosti za sve države članice da razmotre ovo izvješće i Komisiji dostave sve relevantne podatke kako bi ispunile svoje obveze u skladu s Ugovorom. Osim toga, Komisija potiče one države članice koje su nagovijestile da pripremaju odgovarajuće propise da te nacionalne mjere donesu što je prije moguće. Komisija poziva sve države članice koje to još nisu učinile da poduzmu žurne mjere za provedbu ove Okvirne odluke u cijelosti. Nadalje, Komisija poziva one države članice koje su je netočno prenijele da preispitaju svoje nacionalne provedbene propise i usklade ih s odredbama ove Okvirne odluke.

[1]               Članak 50. Povelje EU-a („Ne bis in idem”): „Izbjegavanje dvostrukog suđenja ili kažnjavanja zbog istog kaznenog djela: Nitko se ne smije ponovno sudski progoniti ili kažnjavati u kaznenom postupku zbog kaznenog djela zbog kojeg je već bio, u skladu sa zakonom, pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji.”

[2]               Okvirna odluka donesena je na inicijativu Češke Republike, Republike Poljske, Republike Slovenije, Slovačke Republike i Kraljevine Švedske.

[3]               Konvencija Vijeća Europe o prijenosu postupka iz 1972. stupila je na snagu u samo 13 država članica EU-a.

[4]               Vidjeti npr. predmete SEU-a C-187/01 i C-385/01 Gözütok i Brügge, C-436/04 Van Esbroeck, C-367/05 Kraaijenbrink, C-150/05 Van Straaten, C-297/07 Klaus Bourquain, C-261/09 Gaetano Mantello.

[5]               Odluka Vijeća 2002/187/PUP od 28. veljače 2002. o osnivanju Eurojusta, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2009/426/PUP od 16. prosinca 2008. o jačanju Eurojusta. U Eurojustovom godišnjem izvješću za 2012. navodi se da Eurojust rijetko službeno koristi svoje ovlasti u sprječavanju i rješavanju pozitivnih ili negativnih sporova o nadležnosti. Obavijesti pokazuju da je većina država članica provela članak 12. (Suradnja s Eurojustom) na fleksibilan način, navodeći u načelu da u situacijama „kada nadležna tijela ne postignu konsenzus kojim bi se pronašlo bilo kakvo djelotvorno rješenje, predmet se prema potrebi može uputiti Eurojustu”. Samo je jedna država članica u svojoj provedbenoj mjeri izričito osigurala primjenu Eurojustovih „Smjernica za odlučivanje tko je nadležan za kazneni progon” iz 2003.

[6]               Ako mjera za prijenos ne sadržava posebne odredbe o određenim elementima Okvirne odluke, u ovom se Izvješću navodi da država članica nije prenijela te elemente.

[7]               U Cipru je to policija, konkretnije Uprava za suradnju s Europskom unijom i međunarodnom policijom (EU&IPCD).

[8]               Osim policije, u Latviji su nadležni Glavni državni odvjetnik i Ministarstvo pravosuđa.

[9]               Za potrebe članka 4., u HU je određeno samo Glavno državno odvjetništvo.

[10]             Za potrebe članka 4., u PT je određeno samo Glavno državno odvjetništvo.

[11]             Neke države članice koriste nešto drugačiju terminologiju poput „kada je to opravdano ili kada se utvrdi da se vode usporedni postupci”.

[12]             Prema nizozemskoj provedbenoj mjeri: „opravdani razlozi uvijek postoje ako: osumnjičenik izjavi da se protiv njega/nje vodi usporedni kazneni postupak u drugoj državi članici; iz sadržaja zahtjeva za pravnu pomoć koji je poslalo nadležno tijelo druge države članice vidljivo je da je takav postupak u tijeku; policijska i pravosudna tijela osiguraju informacije na temelju kojih se može pretpostaviti da bi paralelni kazneni postupak mogao biti u tijeku, ili kaznena istraga u Nizozemskoj pokaže da bi mogao biti u tijeku paralelni postupak.”

[13]             Zahtjevi nadležnih tijela u drugim državama članicama bit će poslani izravno državnom odvjetniku ili proslijeđeni iz jednog od IRC-ova. Ako državni odvjetnik zaprimi zahtjev izravno, on/ona treba o tome obavijestiti IRC.

[14]             http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32002F0584:en:HTML.

[15]             Na primjer, zakonom u Poljskoj propisuje se da se pružanje informacija obavlja za procedure koje se tiču preventivnih mjera i drugih informacija na zahtjev nadležnog tijela. U nizozemskoj se mjeri dodaje da se državnom odvjetniku također preporučuje da postigne dogovor s nadležnim tijelom o tome na koji će način informacije koje se razmjenjuju biti zabilježene i upotrijebljene u kaznenom postupku. Mađarskim se zakonom propisuje da kada savjetovanja započnu, ured državnog odvjetnika mora privremeno obustaviti istragu ili će sud privremeno obustaviti postupak, ovisno o slučaju. Glavni državni odvjetnik obavijestit će nadležno tijelo u drugoj državi članici o privremenoj obustavi kaznenog postupka.

[16]             Ako bi specifične informacije koje se zatražilo mogle ugroziti temeljne interese nacionalne sigurnosti ili sigurnost pojedinaca, od nadležnog tijela se ne očekuje da dostavi te informacije u pojedinom slučaju.

[17]             U Mađarskoj stranke tijekom savjetovanja moraju uzeti u obzir sve bitne aspekte kako bi se odlučilo u kojoj će se državi članici nastaviti kazneni postupak. Bitnim se aspektima mogu smatrati: faza u kojoj je kazneni postupak, u kojoj je državi članici dostupno više dokaza, jesu li kazneni postupci koji su u tijeku u različitim državama članicama povezani s drugim kaznenim postupcima u istoj državi, mjesto gdje se optužena osoba nalazi u pritvoru ili državljanstvo optužene osobe.

Pregled nacionalnih mjera za prenošenje

|| Obavijest zaprimljena || Datum prenošenja u nacionalno zakonodavstvo/stupanje na snagu || Način provedbe || Nadležna tijela || Jezici (Članak 14.)

AT || DA || 1. 8. 2013. || Savezni zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, objavljen u Saveznom službenom listu (Bundesgesetzblatt) I. br. 175/2013 || Državna odvjetništva. || Njemački se može koristiti u postupcima kao što je opisano u Poglavlju 2. Mogu se koristiti i drugi jezici na uzajamnoj osnovi.

BE || DA || 27. 3. 2013. || Zajednička okružnica ministra pravosuđa i Vijeće državnih odvjetnika || Odgovarajući državni odvjetnik. || Bilo koji jezik koji razumiju i kojim govore predstavnici državnih tijela.

CY || DA || 10. 8. 2012. || Regulatorni upravni akt br. 303/2012 Okružnica ciparskog ravnatelja policije, objavljena 21. 11.  2012. || Ciparska policija. || Grčki i engleski.

CZ || DA || 1. 1. 2014. || Zakon br. 104/2013 o međunarodnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima || Sudovi, državni odvjetnik – ovisno o fazi postupka. Ulogu ima i Ministarstvo pravosuđa/Glavno državno odvjetništvo, ovisno o fazi postupka  (Članak 4. stavak 3.). || Češki; slovački u odnosima sa Slovačkom i njemački u odnosima s Austrijom.

DE || DA || nema || Zakon o međunarodnoj pomoći u kaznenim stvarima; Zakon o kaznenom postupku || Državna odvjetništva. || Nije navedeno.

FI || DA || 19. 6. 2012. || Zakon o sprječavanju i rješavanju sukoba nadležnosti i o prijenosu predistražnih postupaka između Finske i ostalih država članica (295/2012) || Predmetni tužitelj ili službena osoba nadležna za istragu – članak 4. stavak 3.: Glavno državno odvjetništvo i Nacionalni ured kriminalističke policije. || Finski, švedski ili engleski; zahtjevi za kontakt mogu biti na nekom drugom jeziku ako ne postoje prepreke za njegovu uporabu.

HR || DA || 1. 7. 2013. || Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu (NN br. 72/13) || Državno odvjetništvo. || Nije navedeno.

HU || DA || nema || Zakon br. CLXXX iz 2012. || Glavno državno odvjetništvo (također djeluje kao središnje tijelo u skladu s čl. 4. stavak 3.). || mađarski, engleski, njemački. francuski.

LV || DA || 1. 7. 2012. || Zakon od 24. svibnja 2012. o izmjenama Zakona o kaznenom postupku || Glavni državni odvjetnik; policija; Ministarstvo pravosuđa ovisno o fazi postupka. || Nije navedeno.

NL || DA || 15. 6. 2012. || Okružnica Vijeća savjetnikâ Vrhovnog suda || Svi državni odvjetnici. || Nizozemski, engleski i njemački za pismene zahtjeve – usmeno kontaktiranje: bilo koji jezik koji razumiju obje strane.

PL || DA || 17. 10. 2012. || Zakon o izmjenama Zakona o kaznenom postupku || Sudovi, državni odvjetnici. || Poljski.

PT || DA || 30. 8. 2001. || Članak 145. Zakona br. 144/1999, izmijenjen Zakonom br. 104/2001 || Glavno državno odvjetništvo. || Portugalski; mogu se koristiti i drugi jezici na uzajamnoj osnovi.

RO || DA || 25. 12. 2013. || Zakon br. 300/2013 o izmjenama i dopunama Zakona br. 302/2004 o međunarodnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima || Državni odvjetnici zaduženi za određeni slučaj; sud u fazi suđenja. Članak 4. stavak 3. Ured tužiteljstva Visokog i kasacijskog suda. || Rumunjski; zahtjevi za kontakt na drugom jeziku ako ne postoje prepreke za njegovu uporabu.

SI || DA || 20. 9. 2013. || Zakon o međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a, objavljen u Službenom listu Republike Slovenije, br. 48/20133 od 4. lipnja 2013. || Prije nego što se donese odluka o istrazi: državni odvjetnici; Tijekom istrage: istražni suci; U fazi suđenja: suci koji vode postupak. || Za uspostavljanje kontakta slovenski ili engleski; nadležna tijela mogu pristati na korištenje bilo kojeg drugog jezika tijekom izravnih savjetovanja.

SK || DA || 1. 8. 2013. || Zakon br. 204/2013 kojim se izmjenjuje Zakon br. 300/2005 Kaznenog zakonika, kako je izmijenjen, te o izmjeni određenih zakona Zakon br. 301/2005 Zakona o kaznenom postupku, kako je izmijenjen Zakon br. 575/2001 o organizaciji aktivnosti vlade i organizaciji središnje državne uprave, kako je izmijenjen || Sudovi, državni odvjetnik. || Za postupke iz Poglavlja 2. Okvirne odluke neophodno je koristiti slovački jezik.