KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA

Europski film u digitalnom dobu Povezivanje kulturne raznolikosti i konkurentnosti

Audiovizualni sektor ima bitnu ulogu u kulturnom, društvenom i gospodarskom životu. Njime se oblikuju identiteti, prenose vrijednosti, a budući da pridonosi stvaranju zajedničkog europskog identiteta može biti i pokretač europske integracije. Ovaj sektor pridonosi gospodarskom rastu i stvaranju radnih mjesta u Europi te pokreće inovacije.

Audiovizualni sektor ističe se i po tome što je više reguliran od drugih kreativnih sektora i uvelike ovisi o javnom financiranju[1].

Europska filmska industrija kreativna je i raznolika. Njezina filmska baština dobiva pohvale iz cijelog svijeta, a nadahnula je i nekoliko naraštaja filmskih redatelja i njihove radove[2]. Ipak, unatoč tomu što Europa zna kako producirati mnoštvo raznovrsnih dugometražnih filmova, većina europskih filmova ne dopre do čitave svoje potencijalne publike u Europi, a još manje one na globalnom tržištu. Filmovi se uglavnom zadržavaju na domaćim tržištima, a neki od njih čak niti tamo ne dospiju na kino-platna niti uspiju osigurati druge distribucijske kanale.

Tako se propušta prilika za širenje raznolikosti europskih kultura u svijetu, poboljšanje konkurentnosti i rješavanje pitanja postojećeg trgovinskog manjka s trećim zemljama, posebno sa Sjedinjenim američkim državama.

Digitalna revolucija pruža više mogućnosti i fleksibilnosti u distribuciji i bitno utječe na navike publike. Stoga je bitno prilagoditi se digitalnom dobu i iskoristiti njegov potencijal kako bi se zadržala postojeća publika i privukla nova te stvorili mostovi između kulturne raznolikosti i konkurentnosti. Tu se javljaju i određeni izazovi kako za audiovizualnu industriju (zbog testiranja novih poslovnih modela i strategija razvoja publike) tako i za regionalne, nacionalne i europske javne politike.

Stoga je bitno uspostaviti transnacionalnu političku suradnju te strukturirani dijalog s ovim sektorom na europskoj razini.

Ova Komunikacija integrirana je u strateški okvir predstavljen u Komunikaciji Komisije o promicanju kulturnog i kreativnog sektora radi poticanja rasta i stvaranja radnih mjesta u EU-u[3] i u skladu je s Digitalnom agendom za Europu[4].

U ovoj se Komunikaciji ocjenjuju novija kretanja u sektoru filmske industrije i utvrđuju trenutačni izazovi unutar javnih politika koji utječu na filmski sektor. U njoj se također ističu postojeći instrumenti EU-a koji bi mogli pridonijeti prilagodbi spomenutim izazovima.

U svim područjima koje su ovom Komunikacijom obuhvaćena nastoji se poboljšati komplementarnost između politika država članica i onih Unije. U njoj se promiču zajednički putevi prema boljem iskorištavanju mogućnosti prijelaza na digitalnu tehnologiju i suočavanju s izazovima koji ga prate, uzimajući pritom u obzir kulturnu i jezičnu raznolikost te šarenilo nacionalnih audiovizualnih okruženja te ističući potrebu za zajedničkim radom na jačanju globalne djelotvornosti postojećih sredstava financiranja namijenjenih jačanju konkurentnosti i očuvanju raznolikosti europskog filmskog sektora.

1. Trenutačno stanje u europskom filmskom sektoru

1.1. Povećava li se jaz između filmske produkcije i publike?

Promatrajući europski filmski sektor uočava se neravnoteža između produkcije i distribucije i potrošnje, tj. između broja produciranih filmova i broja filmova koji stvarno dopru do svoje ciljane publike. U osnovi postoji više europskih produkcija od onih iz SAD-a ili Kanade[5], ali europski filmovi distribuiraju se u manjem opsegu i teško dopiru do šire publike izvan domaćeg tržišta, uključujući i onu unutar EU-a.

Uspjeh se ne može mjeriti samo udjelom na tržištu i prihodima od prodaje kino ulaznica. Filmovi mogu biti namijenjeni ograničenoj publici, što može dovesti do nižih tržišnih udjela na nacionalnoj i globalnoj razini te razini EU-a. Ipak, takvi filmovi mogu uspješno doprijeti do svoje ciljane publiku i dati važan doprinos kulturnoj raznolikosti. S gospodarskog stajališta, relativni uspjeh nekog filma mora se promatrati sa stajališta njegove profitabilnosti, tj. omjera između ulaganja u razvoj, produkciju i distribuciju te stvorenih prihoda[6]. Međutim, znatan broj filmova produciranih u EU-u se u ograničenoj se mjeri ili uopće ne pušta u kino distribuciju, posebno onu izvan domaćeg tržišta. Štoviše, čini se da ne ostvaruju bolju gledanost ni drugim načinima distribucije.

Opisano stanje i brojke koje ga odražavaju mogu se razlikovati ovisno o različitim načinima distribucije (kino, DVD, VoD[7] itd.), a može biti i značajnih razlika među pojedinim državama članicama.

Kad je riječ o prikazivanju filmova u kinima, uočeni su sljedeći trendovi:

· U EU-u europski filmovi u prosjeku čine 62,52 % filmova puštenih u distribuciju i 32,9 % prodanih ulaznica[8]. Broj prodanih kino ulaznica i prihodi od prodaje kod europskih su filmova daleko iza onih koje ostvaruju produkcije iz SAD-a. U 2012., 19,84 % filmova puštenih u distribuciju u EU-u producirani su u SAD-u (65,11 % ukupnog broja ulaznica prodanih u EU-u)[9]. Broj prodanih ulaznica za filmove iz EU-a koji nisu domaće produkcije na tržištu EU-a su stabilni i u prosjeku iznose 12 %[10].

· Samo se mali broj europskih filmova pušta u distribuciju u kinima izvan Europe (8 % u 2010.), gdje prema tržišnom udjelu od prodanih ulaznica dopiru do publike koja nije zanemariva, ali je skromnog opsega[11]. U stvari više od 19 % ukupnog broja ulaznica za europske produkcije (i 16 % utrška od njihove prodaje) u 2010. prodano je izvan Europe[12].

Gore opisano stanje europskih filmova u kinima preslikava se i na druge platforme za gledanje filmova.

Televizija je još uvijek platforma koja se najviše koristi. U 2011., od gotovo 122 000 dugometražnih filmova prikazanih na europskim tv-postajama 41 % bili su europskog podrijetla (7,7 % domaćih produkcija, 14,5 % ih je producirano u drugim europskim zemljama, a 18,7 % su u cijelosti ili djelomično bile europske koprodukcije)[13].

Dok je tehnologija DVD-a u padu, VoD je relativno novi način distribucije za koji se očekuje da će se tijekom idućih godina znatno proširiti[14]. U 2012., na tržištu VoD-a zabilježena je stopa rasta od 59 % u Njemačkoj i 14,7 % u Francuskoj[15]. Mnogi ponuđači usluga VoD-a nude svoje usluge i koriste svoju marku samo na jednom teritorijalnom tržištu, a samo nekoliko pružatelja usluga nudi svoje aktivnosti pod istom markom u cijelom svijetu. Dok za VoD u teoriji postoje neograničene mogućnosti distribucije (za razliku od drugih medija), malo je raspoloživih podataka o dostupnosti i tržišnom udjelu europskih filmova na platformama za VoD. U prvim provedenim studijama navodi se da bi većina prihoda ostvarenih putem platformi za VoD mogla potjecati od neeuropskih filmova, slično kao i na tržištu DVD-a[16]. Kad je riječ o prisutnosti europskih filmova, iz raspoloživih podataka vidljivo je da jedan globalni dionik (prisutan u 26 zemalja EU-a) predlaže da se u glavnim domaćim trgovinama ponudi više blockbustera iz EU-a i dobitnika Europske filmske nagrade nego što to čine domaći pružatelji usluga VoD-a[17]. Imajući u vidu spomenuta razmatranja, postoji prostor za veću distribuciju europskih filmova, kako unutar Europe, tako i izvan nje, i to putem svih distribucijskih kanala.

1.2. Potencijalna publika i promjena navika

Prema nedavnoj anketi provedenoj među Europljanima u dobi od 4 do 50 godina[18], 97 % Europljana gleda filmove svih podrijetla, a čak 54 % gleda filmove svaki dan[19]. Oko 27 % filmskih gledatelja smatra se ,ovisnicima’ o filmu, izjavivši da gledaju više od 11 filmova mjesečno[20]. Dok je broj odlazaka u kino proteklih godina ostao stabilan[21], u ovoj se anketi otkriva podatak da ljudi idu u kino manje od jedanput mjesečno i da njih 39 % nikada ne ide u kino[22]. Osim u kinima, Europljani filmove gledaju i na besplatnoj televiziji (79 % stanovništva), na DVD-u (67 %) i putem usluga na p (56 %)[23]. Gledanje od kuće ili putem pokretne tehnologije stoga predstavlja važno tržište, posebno zato što gledatelji sve više traže mogućnost gledanja sadržaja bilo kada, bilo gdje i na bilo kojem uređaju. Sudionici ankete ipak priznaju da koriste i nezakonite sadržaje, a dio publike osim gledanja sve više traži interakciju sa sadržajem te sudjelovanje u njegovom stvaranju ili programiranju, npr. putem aplikacija ili društvenih medija.

Kad je riječ o vremenu koje se troši na medije, televizija je i dalje medij koji se najviše koristi za gledanje audiovizualnih sadržaja - prosječno vrijeme gledanja televizije u EU-u još uvijek iznosi oko 4 sata dnevno[24]. Ove su brojke uglavnom stabilne u EU-u, a ponekad se smanjuju kada je riječ o linearnim sadržajima koje gledaju mlađi naraštaji.[25] S druge strane, prosječno gledanje videa putem mreže po gledatelju, koje je na glavnim tržištima EU-a još uvijek razmjerno nisko, u razdoblju 2008. – 2011. povećalo se između 155 % i 200 %[26].

1.3. Strukturni nedostaci europskog filmskog sektora koji ometaju njegovo dopiranje do potencijalne publike unutar Europske unije i u svijetu

Stanje u audiovizualnom sektoru znatno se razlikuje među pojedinim državama članicama. Ne samo da se razlikuju veličina sektora, opseg produkcije i jezično okruženje, već i način financiranja filmova, količina i struktura javnih filmskih fondova, uključenost tv-postaja ili drugih dionika u sustav financiranja i strategije nacionalnih i regionalnih filmskih politika.

Budući da je svaki film jedinstveni prototip, rizično je pokušati stvoriti obrazac za čimbenike njegove uspješnosti jer može doći do prevelikog pojednostavnjenja. Međutim, jasno je da neke strukturne slabosti znatno utječu na mogućnost dopiranja europskih filmova do njihove potencijalne publike, kako u zemlji tako i u inozemstvu.

·  Rascjepkanost produkcije i financiranja

Europski filmski sektor uglavnom je sastavljen od malih poduzeća i mikropoduzeća koji ovise o ograničenoj nematerijalnoj imovini. Ta se poduzeća suočavaju sa sve većim poteškoćama u prikupljanju većih sredstava i uglavnom ovise o javnom financiranju.

Prosječni proračuni za produkciju znatno se razlikuju među pojedinim državama članicama. U Ujedinjenoj Kraljevini on iznosi 10,9 milijuna eura, u Njemačkoj i Francuskoj oko 5 milijuna eura, a u Švedskoj 2,6 milijuna eura. Nasuprot tomu, u Mađarskoj ili Estoniji filmovi se produciraju s prosječnim proračunom od 300 000 eura[27]. Prema podacima Filmske udruge Amerike (Motion Picture Association of America), prosječni proračun za filmove producirane u SAD-u iznosi 15 milijuna američkih dolara[28]. Kad je riječ o američkim filmovima koji se produciraju u velikim filmskim studijima, iz posljednjih dostupnih podataka vidljivo je da je prosječni proračun u 2006. iznosio 106,6 milijuna američkih dolara.

Imajući u vidu visoke troškove filmske produkcije, visoki prihodi, osobito oni od prodanih ulaznica, i dalje su potrebni kako bi se osigurala njihova ekonomska isplativost filma. Unatoč visokom udjelu američkih produkcija na tržištu, kod nekolicine novijih američkih blockbuster filmova bilo je poteškoća u povratu visokih ulaganja. Dok bi neki europski filmovi s nižim proračunom mogli doći na pozitivnu nulu čak i s razmjerno malim brojem prodanih ulaznica, iz ograničeno raspoloživih podataka vidljivo je da velika većina europskih filmova nije profitabilna i ne vraća svoja ulaganja[29]. Zbog toga je europskim poduzećima teško postati stabilnijima, napustiti pristup radu zasnovan na pojedinačnim projektima te se širiti.

Složeni sustav financiranja filmske produkcije suočen je s izazovima koje donose promjene u distribuciji i potrošnji izazvane dolaskom digitalnih tehnologija. Na prihode od televizijskih usluga mogli bi utjecati sve veći broj kanala i rascjepkanost publike; dok prihodi od usluga putem mreže brzo rastu, njima se još uvijek ne nadoknađuje gubitak prihoda od DVD-a[30]. Čini se također da su tv-serije, uključujući europske produkcije, i na televiziji i na VoD-u posebno omiljene među publikom te bilježe visoku gledanost[31]. Distribucija filmova u kinima suočava se s troškovima digitalizacije kina i promjenom navika publike. Novi dionici (npr. platforme za VoD, operateri telekomunikacijskih usluga) imaju sve veću ulogu u distribuciji filmova, ali nisu u značajnoj mjeri uključeni u njihovu produkciju ili financiranje.

· Ograničene prilike i poticaji za stvaranje međunarodnih projekata te usmjerenost na više tržišta

Samo ograničeni broj europskih filmskih producenata djeluje na više od jednom tržištu. Još općenitije, u filmskom se sektoru ne pokreću odgovarajuća financijska sredstva za projekte međunarodne tematike ili one privlačne međunarodnoj publici, bilo putem javnih poticaja, ulagača u tradicionalnom lancu vrijednosti ili novih ulagača. Znatan dio financijskih sredstava često dolazi od nacionalnih ili regionalnih javnih subvencija i podupire produkciju filmskih projekata nacionalne ili regionalne tematike. Samo vrlo mali udio javnih sredstava dolazi iz nadnacionalnih fondova (npr., u 2009., 1 919 milijuna eura došlo je iz nacionalnih i podnacionalnih fondova u Europi, u usporedbi s 144 milijuna eura iz nadnacionalnih fondova)[32]. U projektima se stoga nastoji ciljati na domaću publiku. Ovakvo stanje očito se pojačava time što se nedovoljna pažnja posvećuje razvojnoj fazi, u kojoj se učinkovito može identificirati i optimizirati potencijalna publika neke produkcije. Osim toga, dok koprodukcije cirkuliraju bolje od isključivo domaćih produkcija[33], čini se da se one prvenstveno koriste kako bi se osiguralo financiranje, posebno u zemljama s ograničenim kapacitetima za filmsku produkciju. Potencijal koprodukcije za povećanje dosega određenog filma može se bolje iskoristiti: prevelikom broju koprodukcija još uvijek nedostaje jasna strategija distribucije u dotičnim zemljama i izvan njih.

· Usmjerenost na produkciju, a ograničeno bavljenje distribucijom i promocijom

Stavljanje težišta filmskih politika na potporu produkciji nije usklađeno s nastojanjima povezanima s isporukom filma publici. Trenutačnim se sustavom državne pomoći uglavnom podupire produkcija filmova, ne stavljajući dovoljan naglasak na njihovu distribuciju. U 2009., europska tijela koja se bave javnim financiranjem filmova u prosjeku su potrošila 69 % svog proračuna na stvaranje djela, dok je samo 8,4 % potrošeno na njihovu distribuciju, a 3,6 % na promociju. Fondovi koji djeluju na nadnacionalnoj razini skloni su tome da veću prednost daju distribuciji (33,6 % nasuprot 35,7 % potrošenih na stvaranje filma) od nacionalnih (7,4 % za distribuciju, 70,4 % za stvaranje filma) i podnacionalnih fondova (3,5 % za distribuciju, 75,5 % za stvaranje filma). Ipak, kako je gore već spomenuto, samo vrlo mali dio javnog financiranja dolazi iz nadnacionalnih fondova. U SAD-u se znatna sredstva izdvajaju za marketing filmova[34], ali u Europi to uglavnom nije slučaj.

Stavljanjem težišta na puštanje filmova u kino distribuciju i njihovo emitiranje na televiziji, koji su bitni za povrat ulaganja, zasjenjuje se potencijal distribucije putem svih mogućih platformi. Trenutačni sustav vremenskih intervala za puštanje filmova u distribuciju (release windows)[35] pod snažnim je pritiskom izazvanim promjenama navika publike[36]. Kruta pravila u tom području i sklonost neizbježnih tržišnih dionika da očuvaju postojeće stanje moglo bi spriječiti razvoj i korištenje novih, inovativnih strategija i poslovnih modela za puštanje filmova u distribuciju. Time bi se također moglo spriječiti male produkcije namijenjene ograničenoj publici koje se bore za dolazak na kino platna, gdje se prikazuju samo kratko (ako se uopće prikazuju), da dopru do svoje publike putem drugih distribucijskih platformi, npr. Za VoD[37].

VoD ima veliki potencijal, ali traži prilagodbu ulaganja i razvoj novih vještina. Kako bi filmove stavili na raspolaganje na platformama za VoD, operateri se suočavaju s novim tehničkim i transakcijskim troškovima. Troškovi povezani s kodiranjem izvornih digitalnih snimki i pripremom različitih jezičnih verzija (sinkroniziranih ili titlovanih) predstavljaju ulaganje za svaki film. Transakcijski troškovi posebno su visoki u Europi, zbog rascjepkanosti prava i nedovoljno razvijenih agregacijskih aktivnosti[38] u filmskom sektoru. Time se smanjuje privlačnost europskih kataloga za nove glumce. Osim toga, nakon što filmovi postanu dostupni putem VoD-a, potrebna su dodatna ulaganja u montažerske aktivnosti te kvalitetno osmišljeni alati za promociju i otkrivanje filma publici. Sve u svemu, svi ti troškovi mogu se vratiti samo višestrukim gledanjem filma, to jest najvjerojatnije nakon duljeg vremenskog razdoblja. Financijskim instrumentima trebalo bi se osigurati učinkovito trošenje sredstava uzimajući pritom u obzir spomenute troškove.

Kad je riječ o europskoj filmskoj baštini, Europa zaostaje u pogledu digitalizacije, što je preduvjet za digitalni pristup filmovima. Samo 1,5 % filmske baštine je digitalizirano[39]. To se objašnjava nedostatkom financiranja te velikim novčanim i vremenskim resursima potrebnima kako bi se raspolagalo autorskim pravima. Postupak raspolaganja autorskim pravima mogao bi se pojednostaviti (pa i kroz smanjenje njegovog troška), čime bi se olakšala digitalizacija.

· Nedostatak poduzetničkih vještina i partnerstava koja nadilaze pojedine sektore

U okviru početnog osposobljavanja kinematografskih stručnjaka često se ne prenose potrebne poduzetničke i poslovne vještine. Odnosi između filmskih škola i privatnog sektora nisu razvijeni, a osposobljavanjem se još uvijek ne stječe dovoljno prilika za upoznavanje međunarodnog konteksta i stvaranje međunarodnih kontakata.

Europski filmski sektor u osnovi ne uključuje potencijalne partnere poput oglašivača ili sektora informacijske i komunikacijske tehnologije niti s njima surađuje. Oni bi, međutim, mogli uvelike pridonijeti povećanju publike za njihove produkcije na VoD-u.

2. Trenutačni izazovi

Kako bi se prevladale spomenute strukturne slabosti trebalo bi uskladiti napore na svim razinama. Kako bi se bogata raznolikost europskih filmova učinila dostupnom i privlačnom široj publici te kako bi europski filmovi i filmska poduzeća postala unosnija, trebalo bi se pozabaviti sljedećim područjima:

2.1. Preispitivanje financijskog okruženja

Da bi europska filmska industriji bila uspješna, potrebno je učiniti rebalans potrošnje između produkcije, distribucije i promocije filmova, uključujući napredak u sljedeća tri područja:

· Programi javnog financiranja

Domaći mehanizmi potpore produkciji, razvoju i distribuciji filmova posredno ili neposredno utječu na strukture i praksu unutar industrije te na vrstu produciranih i distribuiranih filmova. Iako se europskim potporama takvi mehanizmi na nacionalnoj razini mogu samo nadopuniti, one ne mogu činiti temelj financiranja. Imajući u vidu promjene izazvane digitalnim okruženjem i promjene u očekivanju publike, potrebno je ponovno razmotriti sustave javne potpore u skladu s pravilima o dodjeli državne pomoći[40]. Sveukupno gledano, izazov se ne sastoji u povećanju razine javne potpore u ovom sektoru, već prije u optimiranju njezine ukupne dodatne vrijednosti te povećanju komplementarnosti između instrumenata i politika na različitim razinama.

U tom kontekstu posebno treba razmotriti sljedeća pitanja:

– Staviti veći naglasak na razvojnu fazu kako bi se povećala kvaliteta i profitabilnost financiranih projekata. Osigurati razvoj projekta kojim će se doprijeti do ciljane publike, vodeći pritom računa o posebnostima pojedinog projekta, u zemlji ali i u EU-u te na globalnoj razini.

– Pronaći odgovarajuću ravnotežu i uspostaviti bolju povezanost između potpore produkciji i potpore distribuciji i promociji. Na primjer, osigurati da javno financirane projekte prate kvalitetno osmišljena strategija distribucije i marketinga ili potaknuti producente i producentske kuće da stave veći naglasak na isporuku filma široj publici.

– Osigurati da se filmovi koji profitiraju od javnog financiranja učinkovito eksploatiraju i stave na raspolaganje javnosti.

– Povećati transparentnost rezultata koje ostvaruju filmovi koji profitiraju od javnog financiranja. Na primjer, mogao bi se odrediti zahtjev da se za takve filmove trebaju dostaviti podaci o gledanosti na različitim distribucijskim kanalima. Time bi se omogućila objava podataka o gledanosti na svim distribucijskim platformama za svaki film koji dobiva javnu potporu.

– Ojačati sveukupnu komplementarnost i usklađenost javne potpore kako bi se povećala njezina ukupna učinkovitost. Time bi se pokrile regionalne, nacionalne i nadnacionalne razine financiranja te uključilo financiranje različitih aktivnosti (razvoj, produkcija, promocija i marketing).

– Osnažiti producente i druge operatere te ih potaknuti da napuste pristup radu zasnovan na pojedinačnim projektima te da počnu razvijati strategije razvoja poduzeća.

– Osigurati ugovorom propisanu pohranu financiranih filmova i razviti mehanizme kojima bi se olakšalo njihovo korištenje u obrazovne svrhe nakon njihove komercijalne uporabe, u skladu s pravima intelektualnog vlasništva[41].

Potprogram MEDIA u okviru novog programa Kreativna Europa nadovezat će se na iskustva programa MEDIA 2007 i MEDIA Mundus. Njime će se poduprijeti razvoj, distribucija i eksploatacija filmova u kinima, ali i pomoći ovom sektoru u pronalaženju novih prilika unutar digitalnog okruženja, posebno kad je riječ o dopiranju filma do publike. Ovaj će program također biti usmjeren na područja koja imaju nedvosmislenu dodanu vrijednost za EU te na komplementarnost s instrumentima država članica. Njime će se posebno poduprijeti pružatelji usluga na zahtjev koji ulažu posebne napore u povećanje dostupnosti i istaknutosti europskih filmova, operateri koji izrađuju montirane pakete europskih filmova spremnih za eksploataciju putem mreže, kao i novi oblici sinergija različitih platformi za eksploataciju.

· Uključivanje novih dionika u lanac vrijednosti

Pojavom novih oblika distribucije, posebno VoD-a, jedno od ključnih pitanja koje se nametnulo u vezi s novim medijskim okruženjem je kako će se razvijati trenutačni model financiranja i kakvu će ulogu imati novi dionici u financiranju novog sadržaja. Postoji trend među globalnim platformama za VoD poput Netflixa da ulažu u izvorni sadržaj – prvenstveno u serije, ali sve više i u druge žanrove poput dokumentaraca ili stand-up komedija. U budućnosti će se pokazati hoće li takvi dionici općenito razviti komercijalni interes i u većoj se mjeri uključiti u produkciju drugih vrsta audiovizualnog sadržaja, uključujući djela kinematografske industrije. Brzi porast video usluga na zahtjev i trenutačni doprinos tv-postaja produkciji europskih djela u određenim zemljama – uključujući zakonodavstvo kojim se takve obveze nameću – izazvale su rasprave u dotičnim državama članicama. U nekim slučajevima postavlja se pitanje primjene domaćeg zakonodavstva o dionicima osnovanima u drugim državama članicama ili izvan Europske unije. 

· Pristup privatnom financiranju putem financijskih instrumenata EU-a

Zbog posebnih rizika i neizvjesnosti koji prate filmsku produkciju, poduzećima u ovom sektoru često nije lako dobiti pristup bankovnim zajmovima[42]. Instrumenti financijskog inženjeringa (osobito jamstveni fondovi) pokazali su svoju sposobnost otvaranja pristupa privatnom financiranju. Prilikom prikupljanja kapitala za infrastrukturne projekte (npr. kina, baštinu i nove tehnološke platforme) također bi se mogla izvući korist od takvog jamstvenog instrumenta. Istodobno, bitno je povećati opću konkurentnost europske filmske industrije kako bi se otvorio pristup zajmovima u tom području.

Od 2016., ovom će procesu pridonijeti jamstveni instrument programa Kreativna Europa za kulturne i kreativne sektore. Njime bi se trebao olakšati pristup privatnom financiranju u obliku zajmova. Filmski sektor također će se poslužiti više horizontalnim instrumentima poslovnog razvoja (politički instrumenti za malo i srednje poduzetništvo unutar programa COSME[43]), ulaganjima (Kohezijski fond, financijski instrumenti iz programa COSME i Obzor 2020.), stvaranjem i isporukama sadržaja korištenjem novih tehnologija, društvenih medija i konvergencije (LEIT iz Obzora 2020.)[44] i poticanjem ponovnog korištenja arhivskog filmskog materijala na inovativan način[45].

2.2. Stvaranje inovativnog poslovnog okruženja

Važnu ulogu u oblikovanju poslovnog okruženja unutar filmskog sektora ima regulatorni okvir. U tom su kontekstu posebno važni regulatorni okvir za zaštitu autorskog prava i onaj kojim su obuhvaćeni mediji i sadržaji.

Zaštita autorskog prava glavni je pokretač ulaganja u filmove i osnova prihoda za sve sudionike u lancu vrijednosti, počevši od autora. Filmovi se često financiraju prodajom ekskluzivnih prava za ograničene teritorije. Međutim, ovakvom se poslovnom praksom otežava i poskupljuje licenciranje usluga putem mreže za više teritorija unutar jedinstvenog digitalnog tržišta. S tim u vezi, Komisija usporedo sa završenim dijalogom s dionicima „Licence za Europu”[46], preispituje regulatorni okvir EU-a o zaštiti autorskog prava, kako je objavila u svojoj Komunikaciji o sadržajima na jedinstvenom digitalnom tržištu[47]. Ova rasprava bit će od posebne važnosti za filmski sektor.

Brzi razvoj unutar ovog sektora zahtijeva dovoljno fleksibilnosti kako bi se operaterima omogućilo eksperimentiranje s novim pristupima i poslovnim modelima te njihovo ispitivanje. Fleksibilnost je osobito potrebna u pogledu vremenskih intervala za puštanje filmova u distribuciju[48] kako bi se omogućilo ispitivanje, razvoj i korištenje alternativnih strategija distribucije prilagođenih različitim vrstama filma te povećanje komplementarnosti različitih platformi putem kojih bi film dopro do publike. Testiranje i razvoj puteva eksploatacije kao odgovor na izmijenjena očekivanja publike pomoći će gledateljima da brzo pristupe filmu koji su zapazili. Time bi se mogao osigurati udio dodatne publike za one europske filmove koji su prikladniji za nove načine distribucije, npr. Putem VoD-a te povećati učinak marketinških nastojanja. To bi također mogao biti i učinkoviti alat u borbi protiv piraterije povećanjem zakonite zalihe filmova. Mogli bi se istražiti i simultano ili usklađenije puštanje filmova u prekograničnu distribuciju u kinima ili brži pristup uslugama putem mreže.

Pitanje utvrđivanja posebnog rasporeda za svaki tip vremenskog intervala za prikazivanje kinematografskog djela prvenstveno treba riješiti dogovorom među zainteresiranim stranama ili dotičnim stručnjacima. S tim u vezi bi se mogla preispitati pravila o vremenskim intervalima za puštanje filmova u distribuciju, imajući u vidu razvoj tržišta i tehnologija. Vlasnicima prava tako bi se omogućilo razvijanje i korištenje novih i inovativnih strategija promocije i distribucije svojih filmova, uključujući mogućnost simultanog ili gotovo simultanog puštanja u distribuciju u kinima i putem VoD-a.

S tim u vezi, rezultati pripremne mjere o cirkuliranju europskih filmova koja je upravo u tijeku, a odnosi se na kombiniranje različitih vremenskih intervala za puštanje filmova u distribuciju, bit će objavljeni unutar filmskog sektora u proljeće 2014[49]. Iskustva i podaci o financiranim projektima mogu pridonijeti razvoju inovativnijih strategija puštanja filmova u distribuciju i poslovnih modela.

Direktivom o uslugama audiovizualnih medija[50] kojom se na razini EU-a uređuje usklađivanje nacionalnog zakonodavstva o svim audiovizualnim medijima, kako tradicionalnog emitiranja putem televizije, tako i usluga na zahtjev, utvrđuje se skup minimalnih zajedničkih pravila. Njome se uslugama audiovizualnih medija omogućuje slobodno cirkuliranje unutar EU-a uz istodobnu zaštitu važnih političkih ciljeva. Zelenom knjigom o pripremi za potpunu konvergenciju audiovizualnog svijeta[51] pokrenuto je javno savjetovanje o širokom nizu pitanja povezanih s trenutačnom preobrazbom audiovizualnog medijskog okruženja. U njoj se traže povratne informacije o tome da li se trenutnim zahtjevima iz Direktive o uslugama audiovizualnih medija omogućuje optimalno promicanje stvaranja, distribucije i dostupnosti europskih djela te njihove privlačnosti na jedinstvenom digitalnom tržištu.

2.3. Jačanje kreativnog okruženja

Europa treba njegovati svoje talente i razvijati stručne vještine unutar europske filmske industrije. Imperativ je to za kvalitetu, raznolikost i originalnost europskih filmova koji su presudni čimbenici u privlačenju publike i jačanju konkurentnosti.

Treba poticati suradnju između europskih filmskih škola (u području nastavnih planova ili mobilnosti) te kreativna partnerstva između škola i poduzeća. Cilj ovakve suradnje trebao bi biti promicanje veće usuglašenosti između osposobljavanja i vještina s jedne te potreba industrije s druge strane (uključujući poduzetničke vještine te vještine u području informacijske i komunikacijske tehnologije, oglašavanja i marketinga). Njome bi se također trebalo nastojati u kreativni dio industrije unijeti perspektiva publike koja ja više međunarodnog karaktera kao i perspektiva globalne publike.

Također bi trebalo poticati kreativnu suradnju između filmskog i drugih sektora. Takva suradnja ne bi trebala zahvaćati samo „susjedne” sektore (npr. tv-fikciju, video-igre i multimedijalne sadržaje) ili dionike u digitalnom okruženju (npr. telekomunikacijske operatere ili proizvođače elektroničkih uređaja za široku potrošnju), već i druge kreativne sektore ili obrazovanje.

Pored programa Kreativna Europa, posebno u dijelu koji se odnosi na suradnju između pojedinih sektora, kojim će se pridonijeti ostvarenju tog cilja, programom ERASMUS+ poduprijet će se suradnja i mobilnost tijekom početnog osposobljavanja te partnerstva razmjene znanja i zajednice razmjene vještina između sektora filmskog obrazovanja i poduzeća.

2.4. Pristupačnost filmova i razvoj publike

Pored kreativnog inputa, publika – bilo da je riječ o masovnoj ili ograničenoj – mora biti u središtu filmskih politika u svim fazama, od razvoja do eksploatacije. Kao i u drugim kulturnim sektorima, tako je i ovdje za to potreban razvoj strategija i instrumenata kojima će se povećati kako mogućnosti pristupa filmovima tako i potrebe za europskim filmovima, posebno onima koji nisu domaće produkcije. Od presudne je važnosti posvetiti pažnju publici u svim fazama stvaranja i distribucije filma. Informacije o sklonostima publike i potrošačkim navikama mogle bi pomoći boljem utvrđivanju i razmatranju čimbenika koji mogu pridonijeti uspjehu nekog filma. U razvojnoj fazi mogla bi se izvući korist od takvih informacija.

Postoji i potreba za promicanjem vidljivosti i otkrivanja europskih filmova publici te posvećivanju pažnje publici. Pristup treba prilagoditi svakom pojedinom projektu, ali je jasno da se razmjenom iskustava i razvojem zajedničkih alata (npr. aplikacija i web-usluga, događaja i aktivnosti brendiranja) može poboljšati djelotvornost nastojanja da se bolje identificira publika u europskim kinima te da se na nju usmjeri.

Postojanje usluga audiovizualnih medija kojima se nudi zakoniti pristup širokom spektru europskih filmova po povoljnoj cijeni ovisi o nizu čimbenika. Objedinjavanjem prava i većom usklađenošću u pristupu proizvodnji izvornih snimki i upravljanju jezičnim verzijama znatno bi se mogli smanjiti transakcijski i tehnički troškovi koji bi u protivnom mogli biti početne prepreke u pristupanju uslugama VoD-a. Na primjer, za svaki bi se film mogla staviti na raspolaganje jedinstvena referentna izvorna digitalna snimka dovoljne kvalitete iz koje bi se zatim dobile sve posebne verzije prikladne za različite usluge VoD-a. Tako bi se izbjegla potreba za financiranjem onolikog broja izvornih snimki koliko je zemalja pokriveno ili platformi za VoD zahvaćeno.

Filmsko obrazovanje također je važno ulaganje u publiku budućnosti. U europskim filmovima postoji sklonost korištenja složenih vizualnih i narativnih pravila, čije se bogatstvo u potpunosti može cijeniti samo uz određene analitičke vještine. U taj bi proces trebali ulagati publika koju zanima filmsko obrazovanje[52] i filmski sektor.

U okviru programa Kreativna Europa također su bitne aktivnosti razvoja publike.

Dijalog među dionicima pod nazivom „Licence za Europu”[53] također je polučio važne rezultate relevantne za filmski sektor, koje će trebati pratiti[54]. Među njima posebno treba istaknuti da su predstavnici audiovizualne industrije izdali zajedničku izjavu u kojoj potvrđuju spremnost daljnjeg rada na razvoju prekogranične prenosivosti pretplate zasnovane na uslugama putem mreže, a u području filmske baštine filmski producenti i autori te ustanove koje se bave filmskom baštinom su se dogovorili o skupu načela i postupaka kojima bi se mogla olakšati digitalizacija djela europske kinematografske baštine, pristup tim djelima te povećati zanimanje europskih građana za njih. U raspravama se također dotaknulo pitanje poboljšanja dostupnosti više ili svih jezičnih verzija nekog filma u određenoj zemlji.

3. Zaključak

Kako bi ostvarila svoj puni kulturni i gospodarski potencijal, europskoj filmskoj industriji potrebno je poticajno okruženje. Stvaranje takvog okruženja iziskuje djelovanje svih onih koji su u njega uključeni na svim razinama: unutar samog sektora i u državama članicama, od lokalne do nacionalne razine. Europska Unija također može pridonijeti ovom procesu, poštujući pritom u potpunosti načelo supsidijarnosti.

Pored postojećih mreža javnih fondova i regionalnih partnerstava, npr. između nordijskih zemalja, iz gore izloženog opisa stanja vidljiva je veličina doprinosa koji EU može unijeti u zajednički cilj borbe s izazovima koje donose kulturna raznolikost i gospodarski razvoj u filmskom sektoru. Ipak, jasno je da glavnu odgovornost snose javna tijela država članica te operateri i dionici unutar samog sektora, koji i raspolažu najmoćnijim alatima.

Suočavajući se s brzim razvojem ovog sektora, postoji potreba za promicanjem rasprave na europskoj razini i pokretanja dijaloga sa svim dionicima – javnim tijelima i privatnim sektorom – o filmskoj politici u Europi. U njima bi se trebalo usredotočiti na zajedničke ciljeve, a to je da se bogatu raznolikost europskih filmova učini pristupačnijom publici, a filmski sektor konkurentnijim i unosnijim.

U tu svrhu Komisija namjerava pokrenuti Europski filmski forum, proces koji se nadovezuje na postojeće instrumente, a čiji bi cilj bio promicati razmjenu iskustava i prakse te proučavanje i dijeljenje znanja o pitanjima od zajedničkog interesa. Glavno težište Foruma trebale bi biti rasprave o javnim politikama u filmskom sektoru. U tom će se procesu, koji će se provoditi potpuno transparentno kako bi donio korist cijelom sektoru, nastojati na dobrovoljnoj osnovi uključiti zainteresirane strane na europskoj razini.

[1]               U okviru europskih filmskih fondova godišnje se osigurava 2,1 milijarde eura potpore (Europski audiovizualni godišnjak, „Javno financiranje filmova i audiovizualnih djela u Europi - 2011.”).

[2]               Noviji filmovi kao na primjer ,Nedodirljivi’ ne samo da su svojom originalnošću privukli publiku širom svijeta, već su i postigli uspjeh u kinima i ostvarili dobit.

[3]               COM(2012) 537 završna verzija

[4]               COM(2010) 245 završna verzija/2

[5]               Broj dugometražnih filmova produciranih u EU-u se s 1159 u 2008. povećao na 1336 u 2011. U istom razdoblju, broj produkcija u SAD-u i Kanadi porastao je sa 773 na 818 (Europski audiovizualni opservatorij, baza podataka „Focus”, 2013.).

[6]               Procjenjuje se da su prihodi filma „Nedodirljivi“ od prodaje kino ulaznica iznosili 309 189 989 eura u cijelom svijetu, s proračunom za filmsku produkciju od oko 7 milijuna eura, dok se prihodi filma „Umjetnik” od prodaje ulaznica procjenjuju na 96 718 509 eura u cijelom svijetu, s proračunom za filmsku produkciju od oko 11 milijuna eura.

[7]               Video na zahtjev

[8]               Razdoblje: 2008. – 2012. Podaci ne uključuju Maltu. Izvor: Europski audiovizualni opservatorij (European Audiovisual Observatory)

[9]               Razdoblje: 2008. – 2012. Izvor: Europski audiovizualni opservatorij

[10]             Izvor: Godišnjak Europskog audiovizualnog opservatorija za 2012., sv. 2, stranica 234.

[11]             Na primjer, u 2012. filmovi iz EU-a jedva da su bili prisutni na tržištu SAD-a, ostvarivši udio od jedva 8 %, dok su filmovi iz SAD-a pokrili više od 90 % tržišta. Izvor: Europski audiovizualni opservatorij, baza podataka „Focus”, 2013.

[12]             Izvor: Europski audiovizualni opservatorij – studija o ,Izvozu europskih filmova u kina u 2010.’, u kojoj su obuhvaćene sljedeće zemlje: Argentina, Australija, Brazil, Čile, Kolumbija, Južna Koreja, Meksiko, Novi Zeland, Sjedinjene američke države & Kanada, Venezuela. Tijekom istog razdoblja, produkcije iz SAD-a ostvarile su 66 % utrška u inozemstvu.

[13]             Izvor: Europski audiovizualni opservatorij: Godišnjak za 2012., stranice 150. – 155.

[14]             Za razliku od DVD-a, tehnologija VoD-a obuhvaćena je Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama i njezinim odredbama čiji je cilj promicati europska djela.

[15]             U 2011., široka potrošnja audio-vizualnih sadržaja putem digitalnih i mrežnih platformi i usluga porasla je za 20,1 % na ukupno 1,2 milijarde eura, dok je široka potrošnja DVD-ova sedmu godinu za redom pala za 10 % na ukupno 9,4 milijarde eura. U bliskoj budućnosti se u sektoru europske video industrije očekuje stalni porast digitalnog načina isporuke i isporuke putem mreže. Na primjer, ukupni prihodi ostvareni pružanjem usluga VoD-a putem privatnih mreža (takozvane usluge „ograđenog vrta”) nadmašuju distribuciju putem interneta. U Europi se očekuje da će takvi prihodi porasti s 850 milijuna eura u 2011. na 1,5 milijardu eura u 2017. Predviđa da će pasti potrošnja DVD/BD-ova („Blue Ray Disc”). Izvori: Godišnjak Europskog audiovizualnog opservatorija za 2012., baza podataka poduzeća Screen Digest iz 2013.

[16]             Studija Instituta za istraživanje budućih tehnologija: ,Analiza statistike, ekosustava i konkurentnosti medijske industrije i industrije sadržaja – sektor filma’, Sophie de Vinck, Sven Lindmark, 2012., točka 3.4.3.

[17]             Izvor: Europski audiovizualni opservatorij U Njemačkoj je iTunes ponudio 36 filmova iz uzorka od 50 filmova među kojima se nalazilo 25 najvećih dobitnika Europske filmske nagrade (1988. – 2012.) i 25 najvećih europskih blockbustera, dok domaći pružatelji usluga VoD-a nude najviše 29 takvih filmova. U Francuskoj, ove su brojke iznosile 30 – 21, a u Italiji 2 – 8.

[18]             Anketom je obuhvaćeno 4 550 europskih potrošača u dobi od 4 do 50 godina u deset zemalja: Profil trenutačnih i budućih potrošača audiovizualnih usluga, završno izvješće, EAC/08/2012., str. 10.

[19]             Profil trenutačnih i budućih potrošača audiovizualnih usluga, završno izvješće, EAC/08/2012., str. 55.

[20]             Profil trenutačnih i budućih potrošača audiovizualnih usluga, završno izvješće, EAC/08/2012., str. 77.

[21]             Vidi Godišnjak Europskog audiovizualnog opservatorija za 2012. – sv. 2, str. 222. (966 milijuna u 2011.). Ipak, odlazak u kina u nekim se državama članicama smanjio - poput Francuske, Italije, Španjolske, Portugala, Bugarske, Slovenije i Slovačke.

[22]             Profil trenutačnih i budućih potrošača audiovizualnih usluga, završno izvješće, EAC/08/2012., str. 60.

[23]             Ovom su posljednjom brojkom obuhvaćeni i strujanje ili preuzimanje ,besplatnih’ sadržaja, većini kojih se vjerojatno pristupa putem nezakonitih platformi.

[24]             Zelena knjiga o pripremi za potpunu konvergenciju audiovizualnog svijeta: rast, stvaranje i vrijednosti, upućivanje na Godišnjak Europskog audiovizualnog opservatorija, sv. II, str. 171.

[25]             U jednoj analizi koja je nedavno provedena u Ujedinjenoj Kraljevini navodi se da se linearno vrijeme gledanja televizije za naraštaje 16 – 24 smanjilo sa 168 minuta dnevno u 2010. na 142 minute dnevno u 2013. Predviđa se da će se ono nastaviti smanjivati na 119 minuta dnevno u 2020. Za naraštaj 25 – 34, vrijeme gledanja televizije smanjilo se sa 200 minuta dnevno u 2010. na 183 minuta dnevno u 2013., a predviđa se da će se nastaviti smanjivati na 148 minuta dnevno u 2020. Enders Analysis, „Gdje su nestali svi mladi gledatelji?” siječanj 2014.

[26]             U 2011., gledanje sadržaja putem mreže u Ujedinjenoj kraljevini iznosilo je 20,5 minuta mjesečno. Podaci za Francusku i Njemačku iznosili su 15 min., odnosno 22 min.

[27]             Vidi Godišnjak Europskog audiovizualnog opservatorija za 2012. – sv. 2, str. 206.

[28]             Filmska udruga Amerike: http://www.mpaa.org/Resources/3037b7a4-58a2-4109-8012-58fca3abdf1b.pdf, stranica 21

[29]             Vidi studiju ,Rentabilité des investissements dans les films français’, O. Bomsel i C. Chamaret, 2008. U ovoj se studiji otkriva podatak da je od 162 filma producirana u Francuskoj u 2005. samo njih 15 vratilo troškove produkcije i distribucije. http://crg.polytechnique.fr/fichiers/crg/perso/fichiers/chamaret_728_RentabContango2.pdf.

[30]             Tržište video usluga se u 2012. na razini potrošača ukupno smanjilo za 1,1 % u 17 glavnih europskih zemalja u odnosu na 2011., dok se prodaja digitalnih videa i VoD-a „ograđeni vrt” (VoD putem  televizije) povećala za 71 % odnosno 26 %. Izvor: International Video Federation, Godišnjak za 2013., stranice 17 i 18.

[31]             Iz statistike kojom je obuhvaćeno 100 programa, pri čemu većina publike dolazi iz 6 država članica (UK, DE, FR, IT, ES i PT) vidljivo je da su u prosincu 2012. tv-serije bile najpopularniji žanr, s prirastom publike od 62 %. Izvor: lesaudiencestv.com; http://www.lesaudiencestv.com/categorie-12499478.html. Europske serijske produkcije šire se na domaćim i međunarodnim programima. Npr., serija „Stvarni ljudi” („Real Humans” – Švedska/Danska/Finska) uskoro će se prilagoditi u Ujedinjenoj Kraljevini, a već je izvezena u 53 teritorija. Izvor: Médiamétrie, Izvješće o serijama rađenima prema scenariju (Scripted Series Report), 02. listopad 2013.    

[32]             Izvor: Europski audiovizualni opservatorij, „Javno financiranje filmova i audiovizualnih djela u Europi”, 2011.

[33]             Europski audiovizualni opservatorij: „Cirkuliranje europskih koprodukcija i isključivo domaćih filmskih produkcija u Europi 2001. – 2007.” http://www.coe.int/t/dg4/cultureheritage/culture/film/paperEAO_en.pdf

[34]             U SAD-u je prosječni proračun u 2006. iznosio 106,6 američkih dolara, od čega je 70,8 milijuna američkih dolara otpalo na troškove produkcije, a 35,9 milijuna američkih dolara na marketinške troškove. Izvori: Filmska udruga Amerike, Statistički podaci o kino tržištu u 2007.

[35]             Sustav u kojem se filmovi postupno puštaju u distribuciju na različitim platformama za eksploataciju. Takvi vremenski intervali ili rasporedi razlikuju se među pojedinim državama članicama, ali standardni redoslijed bi za dugometražni film npr. bio sljedeći: puštanje filma u distribuciju u kinima, na video/DVD/Blu Ray, na VoD, na televiziji uz naplatu i napokon slobodno emitiranje na televiziji. 

[36]             Vidi gore navedenu točku I.2.

[37]             Trebalo bi napomenuti da mnoge europske filmove koji postižu uspjeh na domaćim tržištima u nekim zemljama često prihvaća samo ograničena publika.

[38]             Usluge posrednika čija je svrha pregovarati s vlasnicima prava nad različitim filmovima kako bi se stvorio privlačan katalog za platforme za VoD; ova aktivnost može se dopuniti aktivnom komponentom montaže (aktivnostima filmskih kustosa).

[39]             Prema procjeni Europske udruge za filmske arhive (European Association of Film Archives)

[40]              Posebno bi trebalo napomenuti da su Komunikacijom Komisije o državnim potporama za filmove i druga audiovizualna djela, donesenom 15. studenoga, ažurirani kriteriji potpora koji se primjenjuju za pristup programima potpore država članica; njome se pokrivaju državne potpore za širi opseg aktivnosti, ističe načelo supsidijarnosti u području kulturne politike i poštovanje načela unutarnjeg tržišta, uvodi veći maksimalni intenzitet pomoći za prekogranične produkcije i vodi računa o zaštiti filmske baštine i pristupu toj baštini.

[41]             Kao što je to npr. slučaj u Danskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Latviji. Vidi Treće izvješće o provedbi preporuke o filmskoj baštini, https://ec.europa.eu/digital-agenda/sites/digital-agenda/files/swd_2012_431_en.pdf

[42]             Vidi „Studiju o ulozi banaka u europskoj filmskoj industriji”, Peacefulfish, svibanj 2009., http://ec.europa.eu/culture/media/media-content/documents/about/filmbanking.pdf

[43]             COSME je program EU-a za poticanje konkurentnosti malih i srednjih poduzeća koji traje od 2014. do 2020.

[44]             Obzor 2020. istraživački je program Europske unije koji traje od 2014. do 2020. LEIT je dio programa Obzor 2020.: Vodeća uloga u temeljnim i industrijskim tehnologijama  

[45]             Društveni izazov 6 iz programa Obzor 2020.

[46]             http://ec.europa.eu/licences-for-europe-dialogue/en/content/about-site

[47]             COM(12) 789

[48]             Posebno u pogledu redoslijeda puštanja filmova u distribuciju putem kinematografa, televizije uz naplatu, kućne video-prodaje, kućnog najma video filmova, besplatne televizije i VoD-a.

[49]             C(2012)1890 27/3/2012 

[50]             Direktiva 2010/13/EU, SL L 95, 15.4.2010., str. 1. – 24.

[51]             COM(2013) 231 završna verzija

[52]             Profil trenutnih i budućih potrošača audiovizualnih usluga, završno izvješće, EAC/08/2012, str. 72 i slj.

[53]             http://ec.europa.eu/licences-for-europe-dialogue/en/content/about-site

[54]             Vidi dokument „Deset obveza da se više sadržaja učini dostupnim putem mreže”, http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/docs/licences-for-europe/131113_ten-pledges_en.pdf