12.9.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 311/59

1.1

Građani EU-a u središtu su članka 10., stavka 3. UEU-a, u kojem stoji da „Svaki građanin EU-a ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije”. Samom prirodom stvari to uključuje i pravo sudjelovanja na izborima, koje je bitna sastavnica demokracije i temeljno ljudsko pravo.

1.2

Jedno od temeljnih prava građana EU-a pravo je slobode kretanja. Građani EU-a mogu boraviti i raditi u svih 28 država članica.

1.3

U Povelji o ljudskim pravima – koja ima jednaku pravnu vrijednost kao i Ugovori – navodi se u člancima 39. i 40. da građani EU-a koji ostvaruju svoje temeljno pravo slobode kretanja imaju pravo sudjelovati na europskim i lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i građani države u kojoj borave. Međutim, u Povelji se ne spominje sudjelovanje na nacionalnim izborima.

1.4

Ukupno 23 države članice EU-a dopuštaju svojim građanima koji žive u inozemstvu u EU-u da glasuju na nacionalnim izborima. Prema neslužbenoj anketi koju je za potrebe ovog mišljenja provelo udruženje Europeans Throughout the World (ETTW), europske organizacije iseljenika, između ostalog, navode sljedeće pozitivne razloge za zadržavanje glasačkog prava:

1.5

Pet država članica EU-a – Cipar, Danska, Irska, Malta i Ujedinjena Kraljevina – ne dopuštaju svojim građanima koji žive u inozemstvu u EU-u glasovanje na nacionalnim izborima – odmah po napuštanju matične države ili nakon određenog vremenskog razdoblja. Neizvjesno je koliko je građana EU-a pogođeno ili potencijalno pogođeno navedenim gubitkom prava glasa, no procjenjuje se da otprilike tri milijuna građana EU-a iz pet dotičnih zemalja živi u inozemstvu u EU-u. (1)

1.6

Većina građana koja je izgubila pravo glasa zbog ovakvih politika ne može sudjelovati ni na nacionalnim izborima u državi u kojoj živi. (2) Ove su prakse dovele do „izgubljenog glasačkog tijela” – skupine građana bez glasačkog prava na nacionalnim izborima općenito.

1.7

Pretpostavka da građani koji žive u inozemstvu gube vezu sa svojom matičnom državom jedan je od argumenata koji se često koriste u prilog oduzimanja prava glasa. To je možda bilo točno u prošlosti. Međutim, zahvaljujući modernoj komunikacijskoj tehnologiji građani EU-a koji žive u inozemstvu danas lako održavaju bliske veze s matičnom državom. Mogu pratiti što se događa u domovini putem televizije, radija ili interneta – internet je posebno rašireno sredstvo interakcije i sudjelovanja. Mogu putovati kući brzo i jeftino. A često čak i plaćaju poreze ili primaju mirovinu u matičnoj državi. Mjesto fizičkog boravišta teško se može opravdano prihvatiti kao razmjeran pokazatelj za gubitak glasačkih prava.

1.8

U Preporuci od 29. siječnja 2014. Komisija poziva pet dotičnih država članica da dopuste svojim građanima da zadrže pravo glasovanja na nacionalnim izborima ako ti građani iskažu trajno zanimanje za politički život u matičnoj zemlji, primjerice podnošenjem zahtjeva da ostanu upisani u popis birača. Odbor bi cijenio da je svim državama članicama upućen opći zahtjev da osiguraju jednako lako glasovanje svojim državljanima koji žive u inozemstvu kao i onima koji žive u matičnoj državi.

1.9

Odbor snažno podupire ovu preporuku koja prati komunikaciju koja je predmet ovog mišljenja.

1.10

Sukladno članku 20. UFEU-a građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu. Može se stoga smatrati da se nekim građanima oduzima njihovo temeljno pravo – pravo glasa – pri ostvarivanju drugog temeljnog prava – prava kretanja. Razumljivo je da mnogi ovu situaciju doživljavaju kao protivnu cijeloj filozofiji građanstva EU-a.

1.11

Pravila o glasačkom pravu na nacionalnim izborima očito su u nadležnosti država, a ne EU-a. EU ne dovodi i ne smije dovoditi u pitanje ovo važno načelo. No, iz perspektive građana, potreban je napredak na ovom području. Građani bi trebali imati pravo ostvarivati temeljna prava na koja su sve države članice pristale u Ugovorima EU-a, a da im zbog toga nacionalna zakonodavstva ne oduzimaju pravo glasa.

1.12

Odbor potiče pet dotičnih država članica da iznađu načine da budu fleksibilnije. Rješenja će se naravno razlikovati od države do države. No ključno je da svi građani EU-a trebaju zadržati pravo glasovanja na nacionalnim izborima u državi podrijetla. Odbor potiče ovih pet država da razmotre stav Komisije kako bi se iseljenicima, umjesto da im se ograniči pravo glasa na temelju uvjeta boravka, trebalo omogućiti da iskažu trajno zanimanje za politički život u državi podrijetla. Vremenska ograničenja za zadržavanje prava glasa po svojoj su prirodi najčešće proizvoljna.

1.13

Odbor nadalje želi istaknuti važnost pružanja jasnih informacija iseljenicima o njihovim pravima te kako ih ostvariti.

1.14

Odbor poziva nadležna nacionalna tijela da učine postupke registracije i glasovanja što jednostavnijim i transparentnijim.

1.15

Naposljetku, Odbor naglašava da je gubitak prava glasa na nacionalnim izborima tek jedan primjer zadiranja u prava građanstva s kojima se građani susreću kad žive u inozemstvu u EU-u. Odbor poziva Komisiju da zabilježi sve primjere zadiranja u prava radi pružanja potpunog pregleda trenutne situacije u Europi, uz obraćanje posebne pozornosti na mogućnosti za aktivno građanstvo i sudjelovanje u svakodnevnom donošenju odluka.

2.1

Preporuka Komisije pruža dobar pregled pravne situacije u svih pet navedenih država članica. Međutim, na temelju podataka ETTW-a, Odbor bi htio iznijeti nekoliko dodatnih primjedbi o onome što je Komisija izjavila:

2.2

Cipar: Otprilike 4 80  000 državljana Cipra živi u drugim državama EU-a, većinom u Ujedinjenoj Kraljevini. Unatoč navedenome, ti su građani zapravo mogli sudjelovati na prošlogodišnjim nacionalnim izborima. Drugim riječima, čini se da stvarna praksa odstupa od pravne situacije.

2.3

Danska: Otprilike 1 40  000 državljana Danske živi u drugoj državi EU-a. U skladu s Danskim ustavom, državljani Danske imaju pravo glasovati na izborima za Danski parlament ako imaju prebivalište u Danskoj. Međutim, uveden je niz iznimaka. U određenim okolnostima građani zadržavaju glasačko pravo tijekom 12 godina, a u nekim slučajevima i dulje. Ove iznimke dovode u pitanje ustavni argument u prilog trajnog „općeg” oduzimanja prava glasa danskim državljanima koji žive u inozemstvu.

2.4

Irska: Broj irskih državljana koji žive u inozemstvu vrlo je visok – prema nedavno objavljenoj službenoj procjeni iznosi otprilike tri milijuna, od čega pola milijuna živi u drugoj državi članici EU-a. Jedan od argumenata protiv davanja glasačkih prava iseljenicima je taj da bi mogli postati dominantni čimbenik u irskoj politici. No nedavni razvoj događaja upućuje na to da bi irski državljani koji žive u inozemstvu mogli postupno dobiti glasačka prava. 78 % izaslanika u trenutnom sazivu Ustavne konvencije podupire davanje glasačkog prava iseljenicima na predsjedničkim izborima. U nacrtu izmjene zakona koji je predložila Seanadu (gornji dom parlamenta) Konvencija čak predlaže da se iseljenicima dopusti glasovanje na izborima za Seanad. Dok se Vladin odgovor Ustavnoj konvenciji još iščekuje, čini se da se stavovi o pitanju oduzimanja prava glasa u Irskoj mijenjaju.

2.5

Malta: 1 01  700 državljana Malte živi u drugoj državi članici EU-a, od čega velika većina u Ujedinjenoj Kraljevini. (3) Sukladno Malteškom ustavu državljani Malte imaju glasačko pravo ako „imaju boravište u Malti te ako su tijekom 18 mjeseci neposredno prije upisa u popis birača imali boravište u Malti u neprekinutom razdoblju od šest mjeseci ili tijekom razdoblja čiji zbroj iznosi šest mjeseci”. U povijesnom sudskom predmetu iz 2003. godine malteški je sud presudio da se pojam „boravišta” u Malteškom ustavu treba shvatiti kao „uobičajeno boravište”, budući da bi restriktivnije shvaćanje „boravišta” kao „fizičkog boravišta” predstavljalo kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima. Ta sudska odluka nikad nije dovela do ustavne izmjene.

2.6

Ujedinjena Kraljevina: Gotovo 2,2 milijuna državljana Ujedinjene Kraljevine živi u drugoj državi članici EU-a. Propisi o njihovom pravu glasa na parlamentarnim izborima u Ujedinjenoj Kraljevini promijenili su se tri puta tijekom zadnjih 30 godina. Prije 1985. godine iseljenici nisu mogli uopće glasovati, no nakon 1985. građani bi izgubili glasačko pravo tek nakon pet godina u inozemstvu. To je razdoblje produljeno na 20 godina 1989. godine, a onda opet skraćeno na 15 godina 2000. godine, što vrijedi i danas. Sasvim nedavno, na stranačkom kongresu održanom 1. – 2. ožujka 2014., Liberalni demokrati – koji su dio koalicijske vlade – odlučili su da bi državljani Ujedinjene Kraljevine u Europi trebali imati pravo glasa na nacionalnim izborima.