SADRŽAJ

1............ Uvod. 3

2............ Kontekst i izvori podataka za izvješće. 3

3............ Stanje u pogledu lokalne poljoprivrede i izravne prodaje. 4

3.1......... Socioekonomska važnost lokalne poljoprivrede i izravne prodaje. 5

3.2......... Ekološka mjerila. 6

4............ Nalazi u vezi s postojećim sustavima označivanja u državama članicama. 8

5............ Postoji li opravdanost za uvođenje sustava označivanja na razini EU-a?. 9

5.1......... Poseban sustav označivanja. 9

5.2......... Alternativan pristup. 10

6............ Zaključak. 11

IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU

o opravdanosti uvođenja sustava označivanja za lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju

1.           Uvod

Uredba (EU) br. 1151/2012 o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode[1] stupila je na snagu 3. siječnja 2013. U članku 55. navodi se da najkasnije 4. siječnja 2014. Komisija predstavlja „izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o sustavu označivanja za lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju koji bi pomogao proizvođačima u lokalnoj prodaji njihovih proizvoda”. To je izvješće „usmjereno na sposobnost poljoprivrednika da novom oznakom dodaju vrijednost svojim proizvodima i treba uzeti u obzir ostale kriterije, kao što je mogućnost smanjenja ispuštanja ugljika i otpada pomoću kratkog lanca proizvodnje i distribucije.”

Konačno, to je izvješće „prema potrebi popraćeno odgovarajućim zakonskim prijedlozima o stvaranju sustava označivanja za lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju.”

U ovom se izvješću ispituju socioekonomske i ekološke posljedice na lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju te se raspravlja o mogućnostima uvođenja sustava označivanja na razini EU-a.

2.           Kontekst i izvori podataka za izvješće

– U rezoluciji „Pravedni prihodi za poljoprivrednike: bolje funkcioniranje lanca opskrbe hranom u Europi”[2] Europski parlament poziva Komisiju da „predloži donošenje instrumenata potpore i promicanja lanaca opskrbe hranom kojima upravljaju poljoprivrednici, kratkih lanaca opskrbe i seljačkih tržnica kako bi se uspostavila izravna veza s potrošačima i omogućilo poljoprivrednicima da smanjenjem broja posrednika i faza postupka dobiju pošteniji dio konačne prodajne cijene.”

– U rezoluciji „Budućnost ZPP-a nakon 2013.”[3], Europski parlament jasno navodi da bi poboljšanje konkurentnosti na različitim razinama, uključujući i lokalna tržišta, trebao biti temeljni cilj ZPP-a nakon 2013.

– Odbor regija smatra[4] da bi Komisija trebala „definirati pojmove ‚lokalni prehrambeni proizvodi’ i ‚sustavi lokalnih prehrambenih proizvoda’ te uvesti novi logotip i utvrditi zajednički simbol i oznaku za lokalne proizvode […].”

– Razmatrajući izazove za ZPP nakon 2013.[5], Komisija naglašava da „građani EU-a zahtijevaju visoku kvalitetu i široki izbor prehrambenih proizvoda, uključujući i lokalne proizvode, koji odgovaraju strogim standardima sigurnosti, kvalitete i dobrobiti životinja.”

– Kako bi stekla bolji uvid u lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju u cijeloj Europskoj uniji (EU), Komisija je poduzela cijeli niz aktivnosti, uključujući savjetovanja s državama članicama i zainteresiranim stranama, osnivanje specijalizirane radne skupine i vanjsku studiju[6]. Pozvala je zainteresirane strane na konferenciju na visokoj razini „Lokalna poljoprivreda i kratki lanci opskrbe hranom” u travnju 2012. Više detalja o tim aktivnostima može se pronaći u priloženom radnom dokumentu službi Komisije[7].

– Tim se aktivnostima osiguravaju ključni podatci za ovo izvješće. U ovom su izvješću sadržane i informacije iz stručno pregledane literature i drugih vanjskih radova i članaka.

3.           Stanje u pogledu lokalne poljoprivrede i izravne prodaje

– Za potrebe ovog izvješća:

– „lokalna poljoprivreda” je proizvodnja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u cilju njihove prodaje na području koje se nalazi u razumnoj blizini poljoprivrednog gospodarstva na kojem su proizvedeni;

– „izravna prodaja” je prodaja od poljoprivrednika izravno potrošaču, bez posrednikā na prodajnoj strani;

– „kratki lanci opskrbe hranom” je prodaja od poljoprivrednika potrošaču uz smanjeni broj posrednika;

– „sustavi lokalnih prehrambenih proizvoda” su proizvodnja, prerada, trgovina i potrošnja hrane koje se odvijaju na relativno malom zemljopisnom području.

– Ne postoji jedinstvena definicija pojma „lokalno područje.” Dok se u različitim izvorima potvrđuje da taj pojam znači relativno malo zemljopisno područje, ne postoji suglasnost o udaljenosti, koja može iznositi od 20 do 100 km od mjesta proizvodnje. S obzirom na široko rasprostranjena tumačenja pojma „lokalno područje”, definicija na razini EU-a činila bi se proizvoljnom. Potrošač je zapravo onaj koji odlučuje o tome je li neki proizvod s „lokalnog područja” ili nije.

– Lokalna poljoprivreda i izravna prodaja suočavaju se s brojnim izazovima o kojima se raspravljalo tijekom konferencije u travnju 2012. Konferencijom je Komisija pozvana da: pruži odgovarajuću potporu razvoju lokalne poljoprivrede i kratkih lanaca opskrbe hranom, prilagodi pravila EU-a o javnoj nabavi, pojasni pravila EU-a o higijeni i razmotri kako pomoći poboljšanju pristupa tržištu, možda s pomoću posebnog sustava označivanja. U radnom dokumentu službi Komisije koji je priložen ovom izvješću raspravlja se o tim izazovima i načinima odgovora na njih s pomoću postojećih ili novih instrumenata EU-a.

3.1.        Socioekonomska važnost lokalne poljoprivrede i izravne prodaje

– U Eurostatovom istraživanju o strukturi poljoprivrednih gospodarstava iz 2007.[8] otkrivene su znatne razlike među državama članicama u pogledu razvoja izravne prodaje. U prosjeku, oko 15 % poljoprivrednih gospodarstava prodaje više od 50 % svoje proizvodnje izravno potrošačima, pri čemu tu postoje znatne razlike među državama članicama: od gotovo jedne četvrtine svih poljoprivrednih gospodarstava u Grčkoj do 0,1 % u Španjolskoj. Treba napomenuti da su mala poljoprivredna gospodarstva relativno više uključena u kratke lance opskrbe hranom.

– Empirijske studije o kupovnom ponašanju ukazuju na velik interes za kupnju lokalnih prehrambenih proizvoda. Na temelju jedne studije[9], u Ujedinjenoj Kraljevini, 70 % potrošača želi kupovati lokalne proizvode, gotovo 50 % želi ih više kupovati ubuduće, a 60 % ih već sada kupuje. U skladu s Natural Marketing Institute[10], 71 % francuskih potrošača i 47 % španjolskih i britanskih potrošača tvrdi da je važno kupovati lokalne proizvode.

– Aktivnostima usmjerenima na zadovoljenje rastuće potražnje lokalnih proizvoda može se ojačati i razviti konkurentnost ruralnih područja. Sustav lokalnih prehrambenih proizvoda nije samo povoljna mogućnost za poljoprivredne proizvođače. On utječe i na aktivnosti koje slijede nakon primarne proizvodnje, kao što su prerada, distribucija i maloprodaja i tako ima multiplikacijski učinak na lokalnu zajednicu jer stvara mogućnosti zapošljavanja. To je postalo još važnije u sadašnjoj gospodarskoj krizi. Javnom potporom lokalnoj poljoprivredi i izravnoj prodaji moglo bi se doprinijeti povećanju tih prednosti. 

– Europskim istraživačkim projektom IMPACT[11] pokazao se da iako se ukupan broj poljoprivrednih gospodarstva uključenih u izravnu prodaju značajno razlikovao među državama članicama (od 0,5 % u Irskoj do 34,6 % u Italiji), procijenjena brojka za EU-15 iznosila je 20,2 %. Dodatna neto vrijednost ostvarena izravnom prodajom za EU-15 procijenjena je na 2,7 % ukupne neto dodane vrijednosti. Navedenim se istraživanjem zaključeno je da je razvoj izravne prodaje postao ključni element ruralnog razvoja u više država članica.

– Nedostatak kvantitativnih podataka nadomješten je procjenama gospodarske važnosti za sektor. Na primjer, procjene za odabrane države članice navedene u listu EU Rural Review[12] prikazuju značajne razlike širom EU-a: dok se primjerice u Danskoj tek oko 3 % proizvođača bavi izravnom prodajom, njome se u Austriji bavi jedna trećina svih poljoprivrednih gospodarstava.

– Studijom o kratkim lancima opskrbe hranom analizirana su 84 sustava opskrbe hranom u EU-u na temelju pet oblika kapitala[13]. Pokazuje da je većina sustava (54) snažno usmjerena stvaranju socijalnog kapitala, povećanju socijalnog kontakta među ljudima te osjećaja zajedništva, povjerenja i suradnje među poslovnim subjektima, s jedne strane, i među proizvođačima i potrošačima, s druge strane. Studija pokazuje i da se uska suradnja među proizvođačima i potrošačima povećava znanje i razumijevanje potrošača o hrani te ima pozitivan učinak na poljoprivredne aktivnosti i zaštitu okoliša. U nekim slučajevima to može dovesti do promjena u ponašanju, kao što su promjene u prehrambenim navikama i odlukama o kupnji. Konačno, prema toj studiji, primjena kratkih lanaca opskrbe hranom radno je intenzivnija za poljoprivredna gospodarstva nego prodaja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda konvencionalnim načinima prodaje zbog prerade, pakiranja i stavljanja na tržište.

3.2.        Ekološka mjerila

– U slučaju lanaca opskrbe hranom, postojeća se literatura uglavnom bavi potrošnjom energije i emisijama ugljika pri proizvodnji, preradi, skladištenju i distribuciji prehrambenih proizvoda. Budući da je sektor hrane odgovoran za oko 30 % ukupne potrošnje energije[14], izravno utječe na klimatske promjene.

– Studija koju je proveo Jones[15] na temelju analize utjecaja prijevozne komponente lanca opskrbe hranom na okoliš pokazala je da nabava jabuka lokalno uzgojenih u Ujedinjenoj Kraljevini dovodi do manjih emisija ugljičnog dioksida nego kupnja jabuka uvezenih iz Novog Zelanda u supermarketu. Međutim, studijom koju su primjenom drukčijeg pristupa proveli Saunders i sur.[16] došlo se do suprotnog zaključka. U tom je slučaju Novi Zeland bio učinkovitiji od Ujedinjene Kraljevine u smislu ukupne energetske komponente kad se uzme u obzir izravna i neizravna energija iskorištena za proizvodnju jabuka te za prijevoz i skladištenje.

– Studija slučaja provedena u Španjolskoj primjenom prijevoznog modela pokazuje da veća potrošnja lokalnih proizvoda dovodi do ušteda energije (Aranda i sur.[17]).

– Jednom drugom studijom (Sundkvist i sur.[18]) analizirane su posljedice na okoliš pri proizvodnje kruha, i to lokalne proizvodnje manjeg opsega u odnosu na centraliziranu proizvodnju većeg opsega. Rezultati pokazuju da su emisije CO2, SO2 i NOX manje u lokalnim pekarnicama nego u velikim pekarnicama u kontinentalnom dijelu Švedske.

– Studijom koju su proveli Coley i sur.[19] analizirana je potrošnja energije i ugljični otisak potrošača koji putuje do poljoprivrednog gospodarstva da kupi proizvode. Zaključeno je da vožnja od 7,4 km radi kupnje proizvoda predstavlja granicu: ako je udaljenost veća, emisije ugljika veće su nego u konvencionalnom lancu opskrbe hranom. 

– U pogledu učinaka koje otpad od hrane ima na okoliš, u studijama su razmatrana dva problema. Prvi je količina energije i vode potrošene pri proizvodnji. Drugi je dodatna količina ugljičnog dioksida, metana i amonijaka koja nastaje u fazi raspadanja[20].

– Studija koju su proveli Gustavsson i sur.[21] pokazuje da se najveća količina otpada od hrane sastoji od voća, povrća i žitarica. Za Europu, brojke ukazuju na gubitak veći od 30 % u slučaju žitarica i oko 45 % u slučaju voća i povrća. Za sjemenje gubitci iznose 20 %, za meso više od 20 % te za proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda više od 10 %.

– U istoj je studiji istaknuta potreba za opreznim tumačenjem rezultata u vezi s otpadom zbog nedostatnih podataka, nesigurnosti povezane s raspoloživim podatcima i mnogih pretpostavki o količinama otpada od hrane. Slično tome, Hall i sur.[22] naglašavaju da je količinsko određivanje otpada od hrane teško jer se metode oslanjaju na primjenu faktora otpada izmjerenih u uzorcima populacija. Osim toga, Parfitt i sur.[23] ističu da je zbog različitih metoda i definicija koje se primjenjuju za mjerenje otpada od hrane otežana usporedba studija.

– U studiji Komisije o otpadu od hrane [24] razmatrani su različiti uzroci otpada od hrane u sljedeća četiri sektora: proizvodnji, veleprodaji/maloprodaji, pripremi i usluživanju hrane te u kućanstvima. Studijom je zaključeno da je teško izvesti konkretan zaključak o tom problemu zbog ograničenih podataka koji se odnose na samo dva sektora (sektor mlijeka i mliječnih proizvoda i sektor mesa). Osim toga, u toj se studiji ne spominje moguća uloga kratkog lanca opskrbe hranom u smanjenju otpada od hrane.

– Radi izvođenja pouzdanih zaključaka, potrebno je provesti više istraživanja kojima će se usredotočiti na odnos među vrstom lanca opskrbe hranom, stajalištem potrošača i smanjenjem otpada. Čini se da su potrošači skloni pridavati veću vrijednost proizvodima kupljenima izravno na poljoprivrednom gospodarstvu ili na seljačkim tržnicama što dovodi do manje količine otpada. Međutim, uzimajući u obzir relativno malen udjel kratkih lanaca opskrbe hranom i sustava lokalnih prehrambenih proizvoda u globalnoj proizvodnji, preradi i distribuciji, mogući učinak tih sustava ne bi trebalo precjenjivati.

– U studiji o kratkim lancima opskrbe hranom pokazano je da bi za smanjenje negativnog utjecaja na okoliš kratki lanci opskrbe hranom trebali istodobno biti i lokalni i sezonski, primjenjivati ekološki prihvatljive metode proizvodnje i uzeti u obzir smanjeni ugljični otisak. Razvrstavanjem lokalnih i sezonskih značajki smanjuju se potrebe skladištenja, a ekološki prihvatljive metode proizvodnje mogu pridonijeti i smanjenju uporabe pesticida, onečišćenja tla i vode i oštećenja tla te povećati biološku raznolikost i održivu uporabu vode.

4.           Nalazi u vezi s postojećim sustavima označivanja u državama članicama

– U EU-u postoji cijeli niz različitih sustava. Većina ih se sastoji od prodaje u blizini mjesta proizvodnje. To je prodaja na poljoprivrednom gospodarstvu (na primjer u prodavaonicama na poljoprivrednom gospodarstvu, prodaja uz cestu, prodaja po načelu „uberi sam”) ili prodaja izvan poljoprivrednog gospodarstva (na primjer na seljačkim i drugim tržnicama, putem dostave, prodaja trgovcima u maloprodaji ili ugostiteljski sektor). Neki predstavljaju prodaju na daljinu, na primjer putem dostave ili preko interneta. Studija o kratkim lancima opskrbe hranom pokazuje da su oznake i logotipovi najčešće korišteni kod sustava uspostavljenih dulje vremena ili kod većih regionalnih inicijativa dok su manje učestali u slučaju sustava čija je baza potrošača više lokalna i kod kojih postoji izravna komunikacija između proizvođača i potrošača.  

– Odgovori koje su države članice dostavile na upitnik o izravnoj i lokalnoj prodaji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda pokazali su razlike u razvoju i potpori navedene vrste prodaje. Isto tako, studijom o kratkim lancima opskrbe hranom utvrđeno je da su na razini EU-a i na nacionalnoj razini dostupna mnoga sredstva koja bi mogla pomoći poljoprivrednicima, ali ona se ne primjenjuju dosljedno u cijelom EU-u, što je dovelo do nejednakog razvoja kratkih lanaca opskrbe hranom. Izazovi u pogledu bavljenja lokalnom poljoprivredom razlikuju se diljem EU-a; stoga države članice trebaju izabrati kombinaciju mjera prilagođenih njihovim razvojnim potrebama.

– Studija o kratkim lancima opskrbe hranom pokazuje da su oznake korisne i u ukazivanju na činjenicu da je proizvod certificiran. Taj je aspekt važan radi zaštite proizvoda od krivotvorenja: oznake s reguliranim sadržajem sredstvo su borbe protiv obmanjujućih informacija ili čak prijevara. 

– U studiji o kratkim lancima opskrbe hranom tvrdi se i da potrošače zbunjuju različiti sustavi označivanja. Potrošači u prvom redu očekuju da im oznaka pruži podatke o cijeni i roku trajanja proizvoda. Isto vrijedi i za podatke o zemljopisnom podrijetlu i identitetu proizvoda. Važne su i informacije o vrsti lanca opskrbe: prodaje li se proizvod po poštenoj cijeni i za proizvođača i za potrošača?

– Konačno, studijom i rezultatima savjetovanja ukazuje se na to da sustavi označivanja neizbježno uključuju troškove za proizvođače i mogu dovesti do poskupljenja njihovih proizvoda.

5.           Postoji li opravdanost za uvođenje sustava označivanja na razini EU-a?

– Na konferenciji u travnju 2012. naglašena je važnost zajedničke vizije u kojoj se prednost daje kvaliteti, okolišu, etici, kulturi, društvenim vezama i gostoljubivosti. Glavne su sastavnice „lokalnog djelovanja” umrežavanje, povjerenje i uzajamno poznavanje te edukacija poljoprivrednika i potrošača. Zaključcima konferencije ukazuje se na to da bi se te vrijednosti mogle promicati novom oznakom za kratke lance opskrbom hranom, pod uvjetom da to bude dobrovoljno i jednostavno sredstvo koje  ne uzrokuje dodatne troškove.

– Na forumima na kojima se raspravljalo o pitanjima lokalne poljoprivrede i izravne prodaje naglašeno je da je potrebno olakšati pristup ulaganju i znanju, omogućiti sudjelovanje u javnim natječajima te prilagoditi pravila o higijeni za koja je rečeno da često predstavljaju prepreku takvoj vrsti poljoprivrede i prodaje. U radnom dokumentu službi Komisije, kojim je nadopunjeno ovo izvješće, objašnjeni su postojeći instrumenti pomoći proizvođačima te su državama članicama predložene mjere koje mogu poduzeti. Države članice trebale bi  imati proaktivniju ulogu i po mogućnosti prilagoditi zakonodavstvo u korist malih poljoprivrednika i izravne prodaje. Hrana i ugostiteljstvo prioritetni su sektori za zelenu javnu nabavu. Za osiguranje lokalne hrane u javnim kantinama, javna bi tijela trebala primjenjivati inovativne pristupe sklapanju ekološki prihvatljivih ugovora, dok bi se poljoprivrednici, da bi mogli dostavljati zajedničke ponude u postupku javne nabave, trebali organizirati i primjenjivati različite oblike suradnje.

– Potrošači koji bi željeli kupiti lokalno proizvedenu hranu često ne mogu takvu hranu prepoznati na tržnici[25]. Eurobarometrovo istraživanje o ulozi potrošača[26] pokazalo je nedostatak znanja i vještina kod potrošača, među ostalim i za tumačenje oznaka i logotipova. Te su nalaze poduprli i rezultati studije o funkcioniranju tržišta mesa za potrošače[27].

– U studiji o kratkim lancima opskrbe hranom navodi se nekoliko slučajeva obmanjujućih ili pogrešnih tvrdnji na deklaracijama proizvoda koje dovode do nepoštenog tržišnog natjecanja. Zaštitom od krivotvorenja, koja se postiže odgovarajućim informacija na deklaracijama proizvoda na razini EU-a, mogla bi se smanjiti opasnost od obmanjivanja potrošača.

5.1.        Poseban sustav označivanja

– Pri analizi mogućnosti uvođenja sustava označivanja, Komisija je zatražila stručno mišljenje[28].

– Stručno je mišljenje bilo jasno: ako bi se uveo sustav označivanja, trebao bi:

– biti neobvezan za proizvođače,

– izbjegavati postupke certificiranja i akreditiranja koji se smatraju dugotrajnima i skupima,

– predviđati jasne kriterije prihvatljivosti za proizvode uključene u sustav.

– Stručnjaci su naveli da bi poseban sustav označivanja bio koristan samo ako bi bio integriran ili povezan s drugim mjerama koje pomažu poljoprivrednicima pri pronalaženju alternativnih prodajnih kanala. Takve su mjere dostupne u okviru politike ruralnog razvoja, posebno: savjetodavna i informacijska potpora, ulaganja u fizičku imovinu; razvoj poljoprivrednoga gospodarstva i poslovanja; horizontalna i vertikalna suradnja među sudionicima u lancu opskrbe te promidžbene aktivnosti u lokalnom kontekstu; potpora sudjelovanju u programima kvalitete te informativne i promidžbene mjere.

– Pri razmatranju mogućeg sustava treba pridati pozornost vrsti lanca opskrbe. „Izravna prodaja” je prodaja od poljoprivrednika izravno potrošaču bez posrednika na prodajnoj strani. Cilj je informacija na oznaci proizvoda zamjenjivanje izravne komunikacije u slučajevima kada ona nije moguća. Što je više posrednika između proizvođača i potrošača, to se izgubi više informacija koje se obično prenose pri izravnoj prodaji te je potrebno navesti više informacija na oznaci proizvoda. Može se izvesti zaključak da bi sustav označivanja koji je ograničen na izravnu prodaju imao ograničen utjecaj.

5.2.        Alternativan pristup

– Alternativan pristup samostalnom sustavu certificiranja mogao bi biti rezerviranje neobvezne oznake kvalitete.

– Na temelju procjene utjecaja[29] zaključeno je da je uporaba neobvezne oznake kvalitete učinkovito sredstvo kojim poljoprivrednici ukazuju na vrijednost koju dodaju proizvodima i osiguravaju da su ti dodatni napori nagrađeni.

– Takvom neobveznom oznakom kvalitete moglo bi se ispuniti glavna očekivanja potrošača: znati odakle potječe proizvod i koje su značajke lanca opskrbe. Međutim, zbog pravnih razloga, neobvezna oznaka kvalitete ne bi bila u obliku logotipa/simbola, već samo riječi.

– Prednosti rezerviranja neobvezne oznake kvalitete bile bi sljedeće:

– smatra se laganim instrumentom s relativno malim administrativnim, kontrolnim i proračunskim opterećenjem,

– može pružiti zaštitu od zlouporabe, prijevare i obmanjivanja,

– otvara vrata drugim mehanizmima potpore EU-a, posebno potpore u okviru ruralnog razvoja.

– U pogledu istodobnog postojanja i daljnje primjene nacionalnih, regionalnih i lokalnih sustava označivanja, javnih ili privatnih, s mogućim instrumentom na razini EU-a, potrebno je razmotriti na koji bi se način moglo osigurati takvo istodobno postojanje te bi li bilo složenije za potrošače.

6.           Zaključak

– Lokalna poljoprivreda i izravna prodaja stvarnost su unutar Europske unije te će i dalje biti dio europske poljoprivrede. Ovo je izvješće pokazalo sljedeće:

– postoji potražnja za vjerodostojnim poljoprivrednim proizvodom koji se prodaje u kratkim lancima opskrbe hranom te potreba za njegovim označivanjem,

– među državama članicama postoje velike razlike u pogledu razvoja izravne prodaje koje su vjerojatno posljedica nacionalnih i regionalnih razlika u strukturi poljoprivrednih gospodarstava, distribucijskih kanala i kulturnih razlika,

– kao što je detaljno navedeno u radnom dokumentu službi Komisije, razvoj kratkih lanaca opskrbe suočava se s brojnim izazovima koje treba riješiti sredstvima drukčijima od sustava označivanja. Na razini EU-a i na nacionalnoj razini dostupan je niz instrumenata, ali oni se ne primjenjuju dosljedno. Zainteresirane strane smatraju da neka pravila EU-a sprečavaju razvoj lokalne poljoprivrede,

– moguća nova oznaka trebala bi biti jednostavna i ne bi smjela predstavljati opterećenje za proizvođače, ali bi istodobno trebala biti takva da se može kontrolirati i da se njome osigurava dostatna vjerodostojnost za potrošače. Cilj bi joj trebao biti i smanjenje opasnosti od zbunjivanja potrošača, iako postojeće zakonodavstvo EU-a, ako se pravilno provodi, omogućuje poduzimanje mjera protiv zavaravajuće prakse,

– novom bi se oznakom mogla dodati vrijednost proizvodima iz lokalne poljoprivrede ako bi prelazila okvire izravne prodaje i ako bi države članice osigurale njezinu integraciju ili povezanost s drugim mjerama.

– U ovom je izvješću Komisija pružila činjenične elemente za lakšu raspravu o tome treba li razmotriti uvođenje nove oznake EU-a kao i o širim pitanjima povezanima s lokalnom poljoprivredom i izravnom prodajom. U prilogu ovom izvješću naveden je skup pitanja kao smjernica za raspravu.

– Komisija poziva Europski parlament i Vijeće da rasprave o ovom izvješću te da iskažu svoja mišljenja.

[1]               Uredba (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode, SL L 343, 14.12.2012., str. 1.

[2]               Rezolucija Europskog parlamenta od 7. rujna 2010. o pravednim prihodima za poljoprivrednike: bolje funkcioniranje lanca opskrbe hranom u Europi, P7_TA(2010)0302.

[3]               Rezolucija Europskog parlamenta od 8. srpnja 2010. o budućnosti zajedničke poljoprivredne politike nakon 2013., P7_TA(2010)0286.

[4]               Mišljenje Odbora regija o „sustavima lokalne proizvodnje hrane” (mišljenje o perspektivama), 2011/C 104/01.

[5]               ZPP do 2020.: odgovor na buduće izazove u vezi s hranom, prirodnim resursima i teritorijem, COM(2010)672 final.

[6]               Knefsey, M., Schmutz, U., Venn, L., Balint, B., Trenchard, E.: Short Food Supply Chains and Local Food Systems in the EU. A State of Play of their Socio-Economic Characteristics. Europska unija, 2013.

[7]               http://ec.europa.eu/agriculture/quality/reports/index_en.htm

[8]               http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Farm_structure_survey_2007

[9]               Local Government Regulation, Buying food with geographical descriptions – How ‘local’ is ‘local’?, 2011. 

[10]             Les chiffres de la consommation responsable, édition 2010, dostupno na: http://www.mescoursespourlaplanete.com/medias/pdf/RapportwebVF-2010.pdf

[11]             Projekt IMPACT: Socioekonomski učinak politikā ruralnog razvoja: stvarnost i mogućnosti (CT-4288), 4. okvirni program FAIR, 2002. Uključene su sljedeće države članice: Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina, Irska, Njemačka, Italija, Španjolska i Francuska.

[12]             EU Rural Review, 12 (2012.), str. 11. – 12.

[13]             Okvirom kojim je obuhvaćeno pet oblika kapitala ispituje se utjecaj na ljudski, financijski, fizički, socijalni i prirodni kapital.

[14]             FAO Policy Brief 2011: The case for energy – smart food systems, 2011., dostupno na: http://www.fao.org/docrep/014/i2456e/i2456e00.pdf.

[15]             Jones, A.: An environmental assessment of Food Supply Chains: a case study on dessert apples, u: Environmental Management, Vol. 30, 4 (2002.), str. 560. – 576.            

[16]        Saunders, S.; Barber, A.; Taylor, G.: Food miles - Comparative energy/emissions performance ofNew Zealand’s agriculture industry, Research Report, 2006. (285).

[17]             Aranda, A.; Scarpellini, S.; Zabalza, I.; Valero Capelli, A.: An analysis of the present food's transport       model based on a case study carried out in Spain. 6th International Conference on LCA in the Agrifood sector,   Zurich, 2008., str. 12. – 14.

[18]              Sundkvist, A., Jansson A., Larsson, P.: Strengths and limitations of localizing food production as a sustainability building strategy — an analysis of bread production on the island of Gotland, Sweden, u: Ecological Economics, 37 (2001.), str. 217. 227.

[19]          Coley, D., Howard, M., Winter, M.: Local food, food miles and carbon emissions: a comparison of                 farm shop and mass distribution approaches, u: Food Policy, 34 (2009.), str. 150. – 155.

[20]              Hall, K. D., Guo, J., Dore, M., Chow, C. C.: The progressive increase of food waste in America and its   environmental impact, u: PLoS ONE, Vol 4, 11 (2009.).

[21]          Gustavsson, J., Cederberg, C., Sonesson, U.: Global food losses and food waste. Extent, causes and  prevention, FAO, 2011.

[22]             Hall, K. D., Guo, J., Dore, M., Chow, C. C.: The progressive increase of food waste in America and its   environmental impact, u: PLoS ONE, Vol 4, 11 (2009.).

[23]             Parfitt, J., Macnaughton, S. Food waste within food supply chains: quantification and potential for         change to 2050, u: Philosophical Transactions of the Royal Society: Biology, 365 (2010.), str. 3065. – 3081.

[24]   Europska komisija: Pripremna studija o otpadu od hrane u EU 27, 2010., dostupno na: http://ec.europa.eu/environment/eussd/pdf/bio_foodwaste_report.pdf

[25]             Posebno istraživanje Eurobarometra: Stavovi Europljana o sigurnosti hrane, kvaliteti hrane i krajoliku, 389, 2012.

[26]             Posebno istraživanje Eurobarometra: Uloga potrošača, 342, 2011.

[27]             http://ec.europa.eu/consumers/consumer_research/market_studies/docs/mms_follow-up_study_2012_en.pdf

[28]             Osnovana je radna skupina pod okriljem savjetodavne skupine za kvalitetu poljoprivredne proizvodnje.

[29]             Politika kvalitete poljoprivrednih proizvoda: Prilog A(II) Procjeni utjecaja: Tržišni standardi, 2009.,              dostupno na: http://ec.europa.eu/agriculture/quality/policy/com2009_234/ia_annex_a2_en.pdf

PRILOG

Predložena pitanja koja treba razmotriti u okviru rasprava o izvješću Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o opravdanosti uvođenja sustavu označivanja za lokalnu poljoprivredu i izravnu prodaju:

– čini se da se neki instrumenti koji su uvedeni na razini EU-a za potporu lokalne poljoprivrede i izravne prodaje ne provode na dosljedan način. Jesu li ti instrumenti još uvijek primjereni?

– zainteresirane su strane utvrdile određena pravila EU-a – kao što su pravila o higijeni ili javnoj nabavi – koja po njihovom mišljenju sprečavaju razvoj lokalne poljoprivrede. Komisija smatra da se zakonodavstvom EU-a već osigurava fleksibilnost koja nije u potpunosti iskorištena. Dijele li Europski parlament i Vijeće mišljenje Komisije? Postoji li potreba za jasnijim specifikacijama na razini EU-a za pravila o proizvodnji manjeg opsega?

– na nacionalnoj/regionalnoj razini postoji nekoliko sustava označivanja za potporu lokalnoj poljoprivredi. Bi li poseban sustav EU-a mogao pružiti poljoprivrednicima dodanu vrijednost i istodobno informirati potrošače i stoga smanjiti obmanjujuće informiranje potrošača? Bi li takav sustav označivanja trebao uključivati simbol/logotip?

– budući da primjena sustava označivanja neizbježno uključuje troškove, kako bi trebalo razviti sustav EU-a kojim se ne stvara opterećenje za poljoprivrednike i kojim se istodobno pruža dovoljna jamstva potrošačima?