Samo izvorni tekstovi UN/ECE-a imaju pravni učinak prema međunarodnom pravu. Status i dan stupanja na snagu ovog Pravilnika treba provjeriti u zadnjem izdanju UN/ECE TRANS/WP.29/343, koji je dostupan na: http://www.unece.org/trans/main/wp29/wp29wgs/wp29gen/wp29fdocstts.html

Pravilnik br. 118 Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (UN/ECE) - Jedinstvene tehničke odredbe o ponašanju materijala pri gorenju, koji se upotrebljavaju u unutarnjoj konstrukciji određenih kategorija motornih vozila

1.1. Ovaj Pravilnik primjenjuje se na ponašanje prilikom gorenja (zapaljivost, brzina gorenja i ponašanje prilikom taljenja) materijala koji se upotrebljavaju u unutarnjoj konstrukciji vozila kategorija M3, razreda II. i III. (1), nosivosti više od 22 putnika, koja nisu konstruirana za stajaće putnike i gradsku uporabu (gradski autobusi).

1.2. Dio I. — Homologacija tipa vozila u pogledu ponašanja prilikom gorenja unutarnjih dijelova koji se koriste u putničkom prostoru.

1.3. Dio II. — Homologacija sastavnog dijela (materijala, sjedala, zavjesa, pregrada itd.) vezano uz njegovo ponašanje prilikom gorenja.

2.1. „Proizvođač” znači osoba ili tijelo koje je odgovorno homologacijskom tijelu za sve vidove postupka homologacije te za osiguravanje sukladnosti proizvodnje. Nije neophodno da ta osoba ili tijelo budu izravno uključeni u sve faze proizvodnje vozila ili sastavnog dijela koji podliježe postupku homologacije.

2.2. „Putnički prostor” znači prostor za smještaj putnika, uključujući bar, kuhinju, nužnike itd.) ograničen:

2.3. „Proizvodni materijali” znači proizvodi u obliku cjelokupne pošiljke materijala (npr. role materijala za presvlake) ili unaprijed oblikovanih sastavnih dijelova dostavljenih proizvođaču za ugradbu u tip vozila koji je homologiran prema ovom Pravilniku, ili radionici koja se koristi u poslovima održavanja i popravka vozila.

2.4. „Sjedalo” znači struktura koja može, a ne mora biti dio konstrukcije vozila, zajedno s opremom, namijenjena za sjedenje jedne odrasle osobe. Ovaj pojam obuhvaća pojedinačno sjedalo ili dio klupe za sjedenje namijenjen za sjedenje jedne osobe.

2.5. „Grupa sjedala” znači mjesto za sjedenje u obliku klupe za sjedenje ili pojedinačna odvojena sjedala, ali smještena jedno do drugog (tj. smještena tako da su krajnja prednja sidrišta jednog sjedala u ravnini ili ispred krajnjih stražnjih sidrišta i u ravnini ili iza krajnjih prednjih sidrišta drugog sjedala) i koja mogu smjestiti jednu ili više odraslih osoba u sjedećem položaju.

2.6. „Klupa za sjedenje” znači struktura zajedno s opremom namijenjena za sjedenje više od jedne odrasle osobe.

3.1. Zahtjev za homologaciju tipa vozila ili sastavnog dijela vezano uz ovaj Pravilnik podnosi proizvođač vozila.

3.2. Uz zahtjev se prilaže opisni dokument sukladno uzorku prikazanom u Prilogu 1. ili Prilogu 2.

Sljedeće se mora dostaviti tehničkoj službi nadležnoj za provedbu homologacijskih ispitivanja:

3.3.1. ako se radi o homologaciji vozila: vozilo koje je predstavlja tip vozila koji treba homologirati;

3.3.2. ako se radi o unutarnjim sastavnim dijelovima koji već imaju homologiran tip: brojeve homologacije tipa i proizvođačke oznake tipa dotičnih dijelova treba priložiti uz zahtjev za homologaciju tipa vozila;

3.3.3.1. uzorke, u broju koji je naveden u prilozima 6. do 8., dijelova koji se koriste u vozilima i koji su reprezentativni predstavnici tipa koji se homologira;

3.3.3.2. nadalje, jedan uzorak dostavlja se tehničkoj službi za potrebe buduće reference;

3.3.3.3. za naprave kao što su sjedala, zavjese, pregradni zidovi itd., uzorci navedeni u stavku 3.3.3.1. uvećani za jednu kompletnu napravu kao što je gore navedeno;

3.3.3.4. uzorak treba biti jasno i neizbrisivo označen trgovačkim nazivom ili oznakom proizvođača i oznakom tipa.

4.1. Ako tip vozila dostavljen na homologaciju sukladno ovom Pravilniku ispunjava zahtjeve važnih dijelova ovog Pravilnika, dodjeljuje se homologacija tog tipa.

4.2. Homologacijski broj dodjeljuje se svakom homologiranom tipu. Prve dvije znamenke (trenutačno 00, što odgovara Pravilniku u njegovom izvornom obliku) označavaju niz izmjena koje obuhvaćaju najnovije značajne tehničke izmjene Pravilnika u vrijeme izdavanja homologacije. Ista ugovorna stranka ne smije dodijeliti isti broj drugom tipu vozila ili sastavnom dijelu kako je određeno u ovom Pravilniku.

4.3. Obavijest o homologaciji ili proširenju homologacije tipa u skladu s ovim Pravilnikom izdaje se strankama Sporazuma koje primjenjuju ovaj Pravilnik putem jednog od obrazaca koji su u skladu s predlošcima iz priloga 3. ili 4., ovisno o slučaju, ovom Pravilniku.

Na svako vozilo koje odgovara tipu homologiranom u skladu s ovim Pravilnikom postavlja se, na uočljivo i lako dostupno mjesto utvrđeno na homologacijskom obrascu, na pakiranje svakog materijala (vidjeti stavak 4.4.2.3.) koji je u skladu s homologiranim tipom na temelju ovog Pravilnika i na svaki sastavni dio dobavljen posebno, a koji je u skladu s homologiranim tipom na temelju ovog Pravilnika, međunarodna homologacijska oznaka koja se sastoji od:

4.4.1. kruga oko slova „E” nakon kojeg slijedi razlikovni broj države koja je izdala homologaciju tipa za sastavni dio (2);

4.4.2.1. simbola koji označavaju smjer za koji je utvrđena brzina gorenja sastavnog dijela:

4.4.2.2. simbola „V” koji označava da je sastavni dio homologiran u pogledu njezinog ponašanja s obzirom na gorenje (Prilog 7.) i/ili simbola „CD” koji označava da je sastavni dio homologiran kao kompletna naprava, kao npr. sjedala, pregradne stijenke, police za prtljagu itd.

4.4.2.3. Proizvodni materijali ne moraju biti pojedinačno označeni. Ipak, pakiranje u kojem se isporučuju mora biti jasno obilježeno gore opisanom homologacijskom oznakom.

4.4.2.4. Ako su zasebno označeni, veliki sastavni dijelovi, na primjer sjedala, koja se sastoje od više nego jednog dijela homologiranog materijala, mogu imati jedinstvenu oznaku koja navodi homologacijski broj (brojeve) uporabljenih materijala.

4.4.3. Ako je tip usklađen s homologiranim tipom, sukladno jednom ili više drugih pravilnika dodanih Sporazumu, u državi koja je odobrila homologaciju u skladu s ovim Pravilnikom, simbol propisan u stavku 4.4.1. ne mora se ponavljati; u takvom slučaju, Pravilnik prema kojem je odobrena homologacija u državi koja je odobrila homologaciju na temelju ovog Pravilnika stavlja se u okomite stupce desno od simbola propisanog u stavku 4.4.1.

4.4.5. Ako se radi o vozilu, homologacijska oznaka stavlja se blizu ili na pločicu s podacima vozila koju postavlja proizvođač.

4.4.6. Prilog 5. ovom Pravilniku sadrži primjere uređenja homologacijskih oznaka.

5. DIO I. — HOMOLOGACIJA TIPA VOZILA U POGLEDU PONAŠANJA PRILIKOM IZGARANJA UNUTARNJIH DIJELOVA KOJI SE KORISTE U PUTNIČKOM PROSTORU

5.1.1. „tip vozila” znači vozila koja se ne razlikuju po važnim značajkama kao što je proizvođačeva oznaka tipa.

5.2.1. Unutarnji materijali putničkog prostora koji se koriste u vozilu za koje se traži homologacija tipa moraju biti u skladu sa zahtjevima iz dijela II. ovog Pravilnika.

5.2.2. Materijali i/ili oprema koja se koristi u putničkom prostoru i/ili u napravama homologiranim kao sastavnim dijelovima ugrađuju se tako da minimaliziraju rizik razvoja plamena i širenja plamena.

5.2.3. Takvi unutarnji materijali i/ili oprema ugrađuje se u skladu s namijenjenom uporabom i ispitivanjem koje (koja) je na njima provedeno (vidjeti stavke 6.2.1., 6.2.2. i 6.2.3.), naročito u pogledu njihovog ponašanja prilikom gorenja i taljenja (u vodoravnom/okomitom smjeru).

5.2.4. Bilo kakva sredstva za lijepljenje koja se koriste za pričvršćivanje unutrašnjega materijala za nosivu strukturu ne smiju, koliko je to moguće, pogoršati svojstva materijala u pogledu njegovoga ponašanja s obzirom na gorenje.

6. DIO II. — HOMOLOGACIJA SASTAVNOG DIJELA VEZANA UZ NJEGOVO PONAŠANJE PRILIKOM IZGARANJA

„Tip sastavnog dijela” znači sastavni dijelovi koji se međusobno ne razlikuju u sljedećim bitnim obilježjima:

6.1.1.3. osnovnom materijalu (materijalima) (npr. vuna, plastika, guma, miješani materijali);

6.1.1.5. drugim svojstvima u mjeri u kojoj imaju osjetni učinak na učinkovitost propisanu ovim Pravilnikom.

6.1.2. „Brzina gorenja” znači kvocijent dužine izgorenog materijala izmjeren u skladu s Prilogom 6. i/ili 8. ovog Pravilnika i vremena koje je potrebno da plamen prijeđe ovu udaljenost. Izražena je u milimetrima u minuti.

6.1.3. „Višeslojni materijal” znači materijal koji se sastoji od više slojeva sličnih ili različitih materijala čije su površine spojene cementiranjem, lijepljenjem, presvlačenjem, varenjem itd. Ako su različiti materijali tek mjestimično povezani (npr. šivanjem, visokofrekvencijskim obrubljivanjem, zakivanjem), takvi materijali neće se smatrati višeslojnim materijalima.

6.1.4. „Izloženo lice” znači strana materijala koja je okrenuta prema prostoru za putnike kada je materijal montiran u vozilu.

6.1.5. „Presvlaka” znači kombinacija unutrašnjeg punjenja i površinskog završnog materijala koji zajedno čine mekani dio sjedala.

6.1.6. „Unutrašnja obloga (obloge)” znači materijal odnosno materijali koji (zajednički) čini (čine) završni sloj i podlogu krova, zida ili poda.

6.2.1. Sljedeći materijali podvrgavaju se ispitivanju opisanom u Prilogu 6. ovom Pravilniku:

Rezultat ispitivanja smatra se zadovoljavajućim ako, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, vodoravna brzina gorenja ne prelazi 100 mm/min, ili ako se plamen ugasi prije nego što dosegne zadnju mjernu točku.

6.2.2. Sljedeći materijali podvrgavaju se ispitivanju opisanom u Prilogu 7. ovom Pravilniku:

Rezultat ispitivanja smatra se zadovoljavajućim ako se, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, ne stvara kapljevina koja dovodi do zapaljenja vate.

6.2.3. Materijali od kojih se izrađuju zavjese i kapci (i/ili drugi viseći materijali), podvrgavaju se ispitivanju opisanom u Prilogu 8.

Rezultat se ispitivanja smatra zadovoljavajućim ako, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, vertikalna brzina gorenja ne prelazi 100 mm/min.

Materijali koji se ne moraju podvrgnuti ispitivanjima opisanim u prilozima 6. do 8. su:

6.2.4.2. svaki pojedinačni dio pribora sjedala u kojemu je masa nemetalnog materijala manja od 200 g. Ako u ukupnoj masi pribora udio nemetalnoga materijala prelazi 400 g po sjedalu, tada se svaki materijal mora ispitati;

6.2.4.3.1. 100 cm2 ili 40 cm3 za elemente koji su povezani s pojedinačnim mjestom za sjedenje;

6.2.4.3.2. 300 cm2 ili 120 cm3 po redu sjedala i maksimalno po dužnom metru unutrašnjosti prostora za putnike kod elemenata koji su raspoređeni po vozilu, ali nisu povezani s pojedinačnim mjestom za sjedenje;

6.2.4.5. elementi kod kojih nije moguće uzeti uzorak u propisanim mjerama koje su navedene u stavku 3.1. Priloga 6., stavku 3. Priloga 7. i stavku 3.1. Priloga 8.

Svaka preinaka tipa vozila ili tipa sastavnog dijela u pogledu ovog Pravilnika prijavljuje se nadležnom tijelu koje je homologiralo taj tip vozila ili tip sastavnog dijela. Tijelo tada može:

7.1.1. razmotriti da učinjene izmjene vjerojatno neće imati osjetno nepovoljan učinak i da u bilo kojem slučaju vozila ili sastavni dijelovi i dalje odgovaraju zahtjevima; ili

7.1.2. od tehničke službe odgovorne za provedbu ispitivanja zatražiti daljnje izvješće o ispitivanju.

7.2. O izdavanju ili odbijanju homologacije, navodeći preinake, obavješćuju se stranke sporazuma koje primjenjuju ovaj Pravilnik, i to na način koji je opisan u gore navedenom stavku 4.3.

7.3. Nadležno tijelo koje izdaje proširenje homologacije dodjeljuje serijski broj za svaki obrazac sastavljen za takvo proširenje te o tome obavješćuje ostale strane Sporazuma iz 1958. koje primjenjuju ovaj Pravilnik pomoću obrasca s izjavom koji odgovara uzorku iz Priloga 3. ili Priloga 4. ovom Pravilniku.

Postupci provjere sukladnosti moraju biti sukladni postupcima navedenim u Sporazumu, u Dodatku 2. (E/ECE/324-E/TRANS/505/Rev.2) uz sljedeće zahtjeve:

8.1. Vozila/sastavni dijelovi homologirani na temelju ovog Pravilnika moraju biti proizvedeni tako da su u skladu s homologiranim tipom i da ispunjavaju zahtjeve odgovarajućih dijelova ovog Pravilnika.

8.2. Tijelo koje je dodijelilo homologaciju može u bilo koje vrijeme provjeriti metode nadzora nad sukladnošću koje se primjenjuju u svakoj proizvodnoj jedinici. Normalna je učestalost navedenih provjera jednom svake dvije godine.

9.1. Homologacija tipa vozila/sastavnog dijela na koje se odnosi ovaj Pravilnik može se poništiti u slučaju neispunjavanja gore navedenih zahtjeva.

9.2. Ako ugovorne stranke iz Sporazuma koje primjenjuju ovaj Pravilnik povuku homologaciju koju su prethodno odobrile, one o tome bez odlaganja obavješćuju ostale ugovorne stranke koje primjenjuju ovaj Pravilnik putem obrasca s izjavom koji odgovara uzorku iz Priloga 3. ili Priloga 4. ovom Pravilniku.

U slučaju da nositelj homologacije prestane proizvoditi tip vozila homologiran prema ovom Pravilniku, o tome je dužan obavijestiti tijelo koje je izdalo homologaciju. Nakon što primi odgovarajuće priopćenje, to je tijelo dužno o predmetu obavijestiti ostale stranke Sporazuma iz 1958. koje primjenjuju ovaj Pravilnik pomoću obrasca koji odgovara uzorku iz Priloga 3. ili Priloga 4. ovom Pravilniku.

11. NAZIVI I ADRESE TEHNIČKIH SLUŽBI ODGOVORNIH ZA PROVEDBU HOMOLOGACIJSKIH ISPITIVANJA I NADLEŽNIH ADMINISTRATIVNIH TIJELA

Stranke Sporazuma iz 1958. koje primjenjuju ovaj Pravilnik obavješćuju tajništvo Ujedinjenih naroda o imenima i adresama tehničkih službi odgovornih za provedbu homologacijskog ispitivanja i nadležnih administrativnih tijela koja izdaju homologaciju i kojima se šalju obrasci koji potvrđuju dodjeljivanje ili proširenje ili odbijanje ili povlačenje homologacija izdanih u drugim državama.

(1) Kako je definirano u Zajedničkoj rezoluciji o konstrukciji vozila (R.E.3), Prilog 7. (dokument TRANS/WP.29/78/Rev. 1/Amend 2).

(2) 1 za Njemačku, 2 za Francusku, 3 za Italiju, 4 za Nizozemsku, 5 za Švedsku, 6 za Belgiju, 7 za Mađarsku, 8 za Češku, 9 za Španjolsku, 10 za Srbiju i Crnu Goru, 11 za Ujedinjenu Kraljevinu, 12 za Austriju, 13 za Luksemburg, 14 za Švicarsku, 15 (prazno), 16 za Norvešku, 17 za Finsku, 18 za Dansku, 19 za Rumunjsku, 20 za Poljsku, 21 za Portugal, 22 za Rusku Federaciju, 23 za Grčku, 24 za Irsku, 25 za Hrvatsku, 26 za Sloveniju, 27 za Slovačku, 28 za Bjelarus, 29 za Estoniju, 30 (prazno), 31 za Bosnu i Hercegovinu, 32 za Latviju, 33 (prazno), 34 za Bugarsku, 35 (prazno), 36 za Litvu, 37 za Tursku, 38 (prazno), 39 za Azerbajdžan, 40 za bivšu jugoslavensku republiku Makedoniju, 41 (prazno), 42 za Europsku zajednicu (homologacije dodjeljuju njezine države članice koje koriste svaka svoj ECE simbol), 43 za Japan, 44 (prazno), 45 za Australiju, 46 za Ukrajinu, 47 za Južnu Afriku, 48 za Novi Zeland, 49 za Cipar, 50 za Maltu i 51 za Republiku Koreju. Daljnji brojevi dodjeljuju se drugim državama kronološkim redom po kojem ratificiraju ili pristupaju Sporazumu o prihvaćanju jednakih tehničkih propisa za vozila na kotačima, opremu i dijelove koji mogu biti ugrađeni i/ili upotrijebljeni u vozilima na kotačima i uvjetima za uzajamno priznavanje homologacija dodijeljenih na temelju tih propisa, i o tako dodijeljenim brojevima glavni tajnik Ujedinjenih naroda obavješćuje ugovorne stranke Sporazuma.

PRILOG 1.

OPISNI DOKUMENT

(u skladu sa stavkom 3.2. Pravilnika vezanog za ECE homologaciju tipa vozila u pogledu ponašanja njegovih unutarnjih sastavnih dijelova koji se koriste u putničkom prostoru prilikom gorenja)

Ako sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice imaju elektroničko upravljanje, moraju se dostaviti podaci o njihovim radnim značajkama.

1. OPĆENITO

1.1. Marka (trgovačka oznaka proizvođača): …

1.2. Tip i opća trgovačka oznaka (oznake): …

1.3. Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu: …

1.4. Mjesto te oznake: …

1.5. Kategorija vozila (1): …

1.6. Ime i adresa proizvođača: …

1.7. Adresa (adrese) pogona za sklapanje: …

2. OPĆE KONSTRUKCIJSKE ZNAČAJKE VOZILA

2.1. Fotografije i/ili crteži uzorka vozila:

3. KAROSERIJA

Unutarnja oprema

Sjedala

3.1.1. Broj: …

Ponašanje materijala pri gorenju koji se upotrebljavaju za unutarnju opremu vozila

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuje unutrašnja krovna obloga

3.2.1.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuju stražnje i bočne stijenke

3.2.2.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove:

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuje pod

3.2.3.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuju presvlake sjedala

3.2.4.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuju cijevi grijanja i cijevi za odzračivanje

3.2.5.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Materijal (materijali) od kojeg se izrađuju police za prtljagu

3.2.6.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Materijal (materijali) koji se koristi u druge svrhe

3.2.7.1. Svrha namjene: …

3.2.7.2. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

Sastavni dijelovi koji su homologirani kao kompletne naprave (sjedala, pregradne stijenke, police za prtljagu itd.)

3.2.8.1. Broj (brojevi) homologacije za sastavne dijelove: …

(1) Kako je definirano u Zajedničkoj rezoluciji o konstrukciji vozila (R.E.3), Prilogu 7. (dokument TRANS/WP.29/78/Rev. 1/izmjena 2).

PRILOG 3.

IZJAVA

(Najveći format: A4 (210 × 297 mm))

(1)

Izdalo:

Naziv tijela

…

koja se odnosi na (2):

DODJELJIVANJE HOMOLOGACIJE

PROŠIRENJE HOMOLOGACIJE

ODBIJANJE HOMOLOGACIJE

POVLAČENJE HOMOLOGACIJE

KONAČNU OBUSTAVU PROIZVODNJE

za tip vozila na temelju Pravilnika br. 118

Homologacijski br. … Proširenje br. …

Razlog za proširenje: …

ODJELJAK I.

OPĆENITO

1.1. Marka (trgovačka oznaka proizvođača): …

1.2. Tip: …

Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu/sastavnom dijelu/zasebnoj tehničkoj jedinici (2) (3): …

1.3.1. Mjesto te oznake: …

1.4. Kategorija vozila (4): …

1.5. Ime i adresa proizvođača: …

1.6. Položaj ECE homologacijske oznake: …

1.7. Adresa (adrese) pogona za sklapanje: …

ODJELJAK II.

1. Dodatni podaci (ako postoje): …

2. Tehnička služba koja je odgovorna za provedbu ispitivanja: …

3. Datum izvješća o ispitivanju: …

4. Broj izvješća o ispitivanju: …

5. Napomene (ako ih ima): …

6. Mjesto: …

7. Datum: …

8. Potpis: …

9. Kod tijela nadležnog za homologaciju priložen je popis opisnih dokumenata koji se može dobiti na zahtjev.

(1) Razlikovni broj države koja je dodijelila/proširila/odbila/povukla homologaciju (vidjeti odredbe o homologaciji u Pravilniku).

(2) Nepotrebno prekrižiti (postoje slučajevi gdje ništa ne treba prekrižiti, gdje je primjenjivo više od jednog navoda).

(3) Kad identifikacijska oznaka tipa sadrži znakove koji nisu bitni za opis vozila, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice obuhvaćene u ovom opisnom dokumentu, takve znakove treba u dokumentaciji prikazati simbolom „?” (npr. ABC??123??).

(4) Kako je definirano u Prilogu 7. Zajedničkoj rezolucije o konstrukciji vozila (R.E.3) (dokument TRANS/WP.29/78/Rev. 1/izmjena 2., kako je izmijenjena).

PRILOG 4.

IZJAVA

(Najveći format: A4 (210 × 297 mm))

(1)

Izdalo:

Naziv tijela

…

koja se odnosi na (2):

DODJELJIVANJE HOMOLOGACIJE

PROŠIRENJE HOMOLOGACIJE

ODBIJANJE HOMOLOGACIJE

POVLAČENJE HOMOLOGACIJE

KONAČNU OBUSTAVU PROIZVODNJE

za tip sastavnog dijela na temelju Pravilnika br. 118

Homologacijski br. … Proširenje br. …

Razlog za proširenje: …

ODJELJAK I.

OPĆENITO

1.1. Marka (trgovačka oznaka proizvođača): …

1.2. Tip: …

Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu (3): …

1.3.1. Mjesto te oznake: …

1.4. Ime i adresa proizvođača: …

1.5. Položaj ECE homologacijske oznake: …

1.6. Adresa (adrese) pogona za sklapanje: …

ODJELJAK II.

1. Dodatni podaci (ako postoje)

2. Tehnička služba koja je odgovorna za provedbu ispitivanja: …

3. Datum izvješća o ispitivanju: …

4. Broj izvješća o ispitivanju: …

5. Napomene (ako ih ima): …

6. Mjesto: …

7. Datum: …

8. Potpis: …

9. Kod tijela nadležnog za homologaciju priložen je popis opisnih dokumenata koji se može dobiti na zahtjev.

(1) Razlikovni broj države koja je dodijelila/proširila/odbila/povukla homologaciju (vidjeti odredbe o homologaciji u Pravilniku).

(2) Nepotrebno prekrižiti (postoje slučajevi gdje ništa ne treba prekrižiti, gdje je primjenjivo više od jednog navoda).

PRILOG 6.

Ispitivanje za određivanje vodoravne brzine gorenja materijala

1. Uzorkovanje i načela

1.1. Pet uzoraka podvrgava se ispitivanju u slučaju izotropnog materijala ili deset uzoraka u slučaju neizotropnog materijala (pet za svaki smjer).

1.2. Uzorci se uzimaju od materijala koji se ispituje. Kod materijala koji imaju različitu brzinu gorenja u različitim smjerovima materijala potrebno je ispitati svaki smjer. Uzorci se uzimaju i stavljaju u ispitnu aparaturu tako da se izmjeri najveća brzina gorenja. Ako se materijal dostavlja u širinama, potrebno je odrezati dužinu od najmanje 500 mm u punoj širini. Od ovog se uzimaju uzorci koji moraju biti najmanje 100 mm udaljeni od ruba materijala i na jednakoj udaljenosti jedan od drugog. Uzorci se na isti način uzimaju i od gotovih proizvoda kada to dopušta oblik proizvoda. Ako je debljina proizvoda veća od 13 mm, ona se smanjuje na 13 mm mehaničkim djelovanjem na strani koja nije okrenuta putničkom prostoru. Ako je to nemoguće, ispitivanje se provodi, u skladu s tehničkom službom, na prvobitnoj širini materijala, koju je potrebno navesti u izvješću o ispitivanju.

Višeslojni materijali (vidjeti stavak 6.1.3.) ispituju se kao da imaju jedinstvenu strukturu. Kod materijala koji se sastoje od slojeva različitog sastava koji su položeni jedan na drugi, a koji nisu višeslojni materijali, svi se slojevi materijala koji se nalaze na dubini do 13 mm od površine koja je okrenuta prema prostoru za putnike ispituju pojedinačno.

1.3. Uzorak se drži vodoravno u držaču oblika U i izlaže se djelovanju određenog plamena na 15 sekundi u komori za izgaranje, gdje plamen djeluje na slobodan kraj uzorka. Ispitivanje određuje gasi li se plamen i koliko mu treba da se ugasi, ili vrijeme u kojem plamen prijeđe izmjerenu udaljenost.

2. Oprema

Komora za izgaranje (slika 1.), po mogućnosti od nehrđajućega čelika, mjera navedenih na slici 2. Prednji dio komore ima okno otporno na plamen za promatranje koje može pokrivati čitavu površinu prednjeg dijela komore i koji se može izvesti kao prilazni poklopac.

Dno komore ima rupe za odzračivanje, a uokolo gornje plohe je otvor za odzračivanje. Komora stoji na četiri nožice visine 10 mm.

Komora može na jednom kraju imati otvor za uvođenje držača s uzorkom u komoru; na suprotnoj se strani nalazi otvor za dovod plina. Taljeni materijal se skuplja u posudu (vidjeti sliku 3.) koja je smještena na dnu komore između rupa za odzračivanje tako da ni jednim dijelom ne prekriva površinu rupe za odzračivanje.

Slika 1.

Primjer komore za izgaranje s držačem uzorka i spremnikom za kapanje

Slika 2.

Primjer komora za izgaranje

(Mjere u milimetrima)

Slika 3.

Tipična posuda za kapljevinu

(Mjere u milimetrima)

Držač uzorka koji se sastoji od dvije metalne pločice ili okvira u obliku slova U od nehrđajućeg materijala. Mjere su navedene na slici 4.

Donja je pločica opremljena pribadačama, a gornja odgovarajućim rupicama radi ujednačenog držanja uzorka. Pribadače također služe kao mjerne točke na početku i kraju dužine gorenja.

Potrebno je postaviti nosač u obliku toplinski postojanih žica promjera 0,25 mm koje obujmljuju okvir u razmacima od 25 mm preko donjeg okvira U (vidjeti sliku 5.).

Ravnina donje strane uzoraka je 178 mm iznad podne ploče. Udaljenost od prednjeg ruba držača uzorka do kraja komore je 22 mm; udaljenost od uzdužnih strana držača uzorka do bočnih stranica komore je 50 mm (sve unutrašnje mjere). (Vidjeti slike 1. i 2.)

Slika 4.

Primjer držača uzorka

(Mjere u milimetrima)

Slika 5.

Primjer presjeka nacrta donjeg okvira U za žičani nosač

(Mjere u milimetrima)

2.3. Plinski plamenik

Mali izvor paljenja čini Bunsenov plamenik unutarnjeg promjera 9,5 ± 0,5 mm. Nalazi se u ispitnom kućištu tako da se središte sapnice nalazi 19 mm ispod središta donjeg ruba otvorenog kraja uzorka (vidjeti sliku 2.).

2.4. Ispitni plin

Ispitni plin koji dolazi u plamenik ima kalorijsku vrijednost blizu 38 MJ/m3 (npr. prirodni plin).

2.5. Metalni češalj, najmanje dužine 110 mm, sa sedam do osam blago zaobljenih zubaca na 25 mm.

2.6. Štoperica s točnosti mjerenja 0,5 sekunda.

2.7. Digestor. Komora za izgaranje može biti smještena u sklopu digestora pod uvjetom da je njegov unutrašnji volumen najmanje 20 puta, ali ne više od 110 puta veći od volumena komore i pod uvjetom da ni jedna mjera visine, širine ili dužine digestora nije više od 2,5 puta veća od bilo koje druge mjere. Prije ispitivanja se vertikalna brzina zraka kroz digestor mjeri 100 mm ispred i 100 mm iza konačnog položaja gdje će biti smještena komora za izgaranje. Brzina mora biti između 0,10 i 0,30 m/s kako rukovatelj ne bi osjećao neugodu zbog proizvoda izgaranja. Moguće je koristiti digestor s prirodnim odzračivanjem i primjerenom brzinom zraka.

3. Uzorci

3.1. Oblici i mjere

Oblik i mjere uzoraka su dani na slici 6. Debljina uzorka odgovara debljini proizvoda koji se ispituje. Ne smije biti veća od 13 mm. Kada uzimanje uzorka to dopušta, uzorak ima ujednačen presjek po čitavoj dužini.

Slika 6.

Uzorak

(Mjere u milimetrima)

3.1.2. Ako oblik i mjere proizvoda ne dopuštaju uzimanje uzorka dane veličine, moraju se zadovoljiti sljedeće najmanje mjere:

(a)	kod uzoraka širine od 3 do 60 mm dužina mora biti 356 mm. U ovom se slučaju materijal ispituje u širini proizvoda;

(b)	kod uzoraka širine od 60 do 100 mm dužina mora biti najmanje 138 mm. U ovom slučaju potencijalna dužina gorenja odgovara dužini uzorka, a mjerenje počinje u prvoj mjernoj točki.

3.2. Kondicioniranje

Uzorci se kondicioniraju najmanje 24 sata, ali ne više od 7 dana, na temperaturi od 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % i održavaju se u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4. Postupak

4.1. Uzorci s kovrčavom ili čupavom površinom se stavljaju na ravnu površinu i češljem se dva puta prelazi po čupavoj strani (stavak 2.5.).

4.2. Uzorak se postavlja u držač uzorka (stavak 2.2.) tako da je izložena strana okrenuta dolje prema plamenu.

4.3. Plamen plina se namješta na visinu od 38 mm korištenjem oznake u komori, pri čemu dovod zraka u plamenik mora biti zatvoren. Prije početka prvog ispitivanja plamen mora gorjeti najmanje 1 minutu radi stabilizacije.

4.4. Držač uzorka se umeće u komoru za izgaranje tako da je kraj uzorka izložen plamenu te se nakon 15 sekundi prekida dotok plina.

4.5. Mjerenje vremena gorenja počinje u trenutku kada podnožje plamena prijeđe prvu mjernu točku. Treba promatrati širenje plamena na strani koja gori brže od druge (gornja ili donja strana).

4.6. Mjerenje vremena gorenja je dovršeno kada plamen dođe do zadnje mjerne točke ili kada se plamen ugasi prije dolaska do zadnje mjerne točke. Ako plamen ne dosegne zadnju mjernu točku, izmjeriti dužinu izgorenog materijala do točke gdje se plamen ugasio. Dužina izgorenog materijala je raspadnuti dio uzorka koji je gorenjem uništen na površini ili u unutrašnjosti.

4.7. Ako se uzorak ne zapali ili ne nastavi gorjeti nakon što je plamenik ugašen, ili ako se plamen ugasi prije nego što dosegne prvu mjernu točku tako da nije izmjereno vrijeme gorenja, upisati u izvješće o ispitivanju da je brzina gorenja 0 mm/min.

4.8. Ako se provodi niz ispitivanja ili ponovljena ispitivanja, treba se uvjeriti da komora za izgaranje i držač uzorka nemaju temperaturu veću od 30 °C prije nego što se pristupi sljedećem ispitivanju.

5. Izračunavanje

Brzina gorenja, B (1), u milimetrima po minuti, izračunava se prema formuli:

B = 60 s/t

gdje je:

s	=	dužina izgorenog materijala u milimetrima;
t	=	vrijeme u sekundama koje je potrebno da izgori dužina s.

(1) Brzina gorenja (B) za svaki uzorak izračunava se samo u slučaju kad plamen dosegne zadnju mjernu točku ili kraj uzorka.

PRILOG 7.

Ispitivanje za određivanje ponašanja materijala prilikom taljenja

1. Uzorkovanje i načela

1.1. Četiri uzorka, za oba lica (ako nisu jednaka), podvrgavaju se ispitivanju.

1.2. Uzorak se stavlja u vodoravni položaj i izlaže električnom radijatoru. Ispod uzorka se stavlja prijamni spremnik koji sakuplja nastale kapi. U posudu se stavlja malo vate kako bi se provjerilo gori li neka od kapi.

2. Oprema

Oprema se sastoji od (slika 1.):

(a)	električnog radijatora;

(b)	nosača uzorka s rešetkom;

(c)	prijamnog spremnika (za nastale kapi);

(d)	stalka (za opremu).

2.1. Izvor topline je električni radijator korisne snage 500 W. Isijavajuća površina mora biti izrađena od prozirne kremene ploče promjera 100 ± 5 mm.

Isijavajuća toplina iz opreme mjerena na površini smještenoj paralelno s površinom radijatora na udaljenosti od 30 mm mora biti 3 W/cm2.

2.2. Kalibracija

Za kalibraciju radijatora koristi se mjerač toplinske struje (radiometar) tipa Gardon (membranski) čiji predviđeni raspon ne prelazi 10 W/cm2. Cilj koji prima isijavanje, te eventualno u manjem obimu konvekciju, mora biti plosnat, okrugao, promjera najviše do 10 mm i prevučen crnim trajnim mat premazom.

Cilj se nalazi u tijelu s vodenim hlađenjem čije je prednje lice izrađeno od metala visokog sjaja, plosnato je, poklapa se s ravninom cilja, okruglog je oblika, promjera oko 25 mm.

Isijavanje ne smije proći ni kroz kakav prozor prije no što dosegne cilj.

Instrument mora biti robustan, jednostavan za pripremu i uporabu, neosjetljiv na propuh i kalibracijski stabilan. Instrument mora imati preciznost unutar ±3 % i ponovljivost unutar 0,5 %.

Kalibracija mjerača toplinske struje se provjerava svaki put kada se provodi kalibracija radijatora, i to usporedbom s instrumentom koji služi kao mjerodavni standard i koji se ne koristi u druge svrhe.

Instrument koji služi kao mjerodavni standard se potpuno kalibrira jedanput godišnje u skladu s nacionalnim standardom.

2.2.1. Provjera kalibracije

Iradijaciju koju proizvodi ulazna snaga, a koja je kod prve kalibracije pokazivala vrijednost koja odgovara iradijaciji od 3 W/cm2, potrebno je redovito provjeravati (najmanje jedanput svakih 50 radnih sati), a kalibraciju je potrebno ponoviti kada se provjerom ustanovi odstupanje veće od 0,06 W/cm2.

2.2.2. Postupak kalibriranja

Opremu je potrebno smjestiti u okolinu u kojoj gotovo nema nikakvih zračnih strujanja (ne više od 0,2 m/s).

Mjerač toplinske struje se postavlja u opremu u položaj uzorka tako da se cilj mjerača toplinske struje nalazi u sredini površine radijatora.

Struja se uključuje i uspostavlja se ulazna snaga regulatora potrebnog za postizanje iradijacije u sredini površine radijatora od 3 W/cm2. Nakon namještanja generatora na vrijednost potrebnu da se zabilježi iradijacija od 3 W/cm2 potrebno je napraviti petominutnu stanku bez daljnjeg namještanja kako bi se osigurala ravnoteža.

2.3. Nosač uzoraka je metalni prsten (slika 1.). Na prsten se stavlja rešetka od žice od nehrđajućeg čelika sljedećih mjera:

(a)	unutrašnji promjer: 118 mm;

(b)	mjere rupa: 2,10 mm kvadratnih;

(c)	promjer čelične žice: 0,70 mm.

2.4. Prijamni se spremnik sastoji od cilindrične cijevi unutrašnjeg promjera 118 mm i dubine 12 mm. Prijamni spremnik treba napuniti vatom.

2.5. Predmeti iz stavka 2.1., 2.3. i 2.4. trebaju se osoviti na okomiti stup.

Radijator se postavlja na nosač tako da je isijavajuća površina vodoravno, a isijavanje usmjereno prema dolje.

U stup je potrebno ugraditi ručicu/papučicu koja će polako podizati nosač radijatora. Također je potrebno ugraditi zapor koji omogućuje da se radijator vrati u uobičajeni položaj.

U uobičajenom se položaju osi radijatora, nosača uzorka i prijamnog spremnika moraju poklapati.

3. Uzorci

Ispitni uzorci moraju imati mjere: 70 mm × 70 mm. Uzorci se na isti način uzimaju i od gotovih proizvoda kada to dopušta oblik proizvoda. Ako je debljina proizvoda veća od 13 mm, ona se smanjuje na 13 mm mehaničkim djelovanjem na strani koja nije okrenuta putničkom prostoru. Ako je to nemoguće, ispitivanje se provodi, u skladu s tehničkom službom, na prvobitnoj širini materijala, koju je potrebno navesti u izvješću o ispitivanju.

Višeslojni materijali (vidjeti stavak 6.1.3. Pravilnika) se ispituju kao da imaju jedinstvenu strukturu.

Kod materijala koji se sastoje od slojeva različitog sastava koji su položeni jedan na drugi, a koji nisu višeslojni materijali, svi se slojevi materijala koji se nalaze na dubini do 13 mm od površine koja je okrenuta prema prostoru za putnike ispituju pojedinačno.

Ukupna masa uzorka koji se ispituje mora biti najmanje 2 g. Ako je masa jednog uzorka manja, dodaje se odgovarajući broj uzoraka.

Ako materijal ima dva različita lica, ispituju se oba lica, što znači da je potrebno ispitati osam uzoraka. Uzorci i vata se kondicioniraju najmanje 24 sata na temperaturi od 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % i održavaju se u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4. Postupak

Uzorak se stavlja na nosač, a ovaj se postavlja tako da je udaljenost između površine radijatora i gornje strane uzorka 30 mm.

Prijamni se spremnik, uključujući vatu, stavlja ispod rešetke nosača na udaljenosti od 300 mm.

Radijator se stavlja sa strane tako da ne isijava na uzorak i zatim uključuje. Kada postigne puni kapacitet, stavlja se iznad uzorka i započinje se mjerenje vremena.

Ako se materijal otopi ili deformira, visina se radijatora namješta tako da se održi udaljenost od 30 mm.

Ako se materijal zapali, radijator se nakon tri sekunde odlaže na stranu. Vraća se u položaj kada se plamen ugasi te se isti postupak ponavlja koliko god je puta potrebno u prvih pet minuta ispitivanja.

Nakon pete minute ispitivanja:

i.	ako se uzorak ugasio (bez obzira na to je li se zapalio u prvih pet minuta ispitivanja), radijator se ostavlja u položaju čak i ako se uzorak ponovno zapali;

ii.	ako materijal gori, pričeka se da se ugasi prije vraćanja radijatora u položaj.

U oba se slučaja ispitivanje mora nastaviti još pet minuta.

5. Rezultati

Opažanja se zapisuju u izvješće o ispitivanju kao npr:

i.	kapanje, ako ga ima, bez obzira na postojanje plamena;

ii.	je li došlo do zapaljenja vate.

Slika 1.

(Mjere u milimetrima)

PRILOG 8.

Ispitivanje za određivanje okomite brzine gorenja materijala

1. UZORKOVANJE I NAČELA

1.1. Tri uzorka podvrgavaju se ispitivanju u slučaju izotropnog materijala ili šest uzoraka u slučaju neizotropnog materijala.

1.2. Ovo se ispitivanje sastoji od izlaganja uzoraka plamenu, držeći ih u okomitom položaju, i određivanja brzine širenja plamena materijalom koji se ispituje.

2. OPREMA

Oprema se sastoji od:

(a)	držača uzorka;

(b)	plamenika;

(c)	sustava za odzračivanje kojim se odvodi plin i proizvodi izgaranja;

(d)

šablone;

(e)	niti za obilježavanje od bijelih merceriziranih pamučnih niti najveće linearne gustoće 50 teksa.

2.1. Držač uzorka se sastoji od pravokutnog okvira visine 560 mm s dva kruto spojena paralelna štapića razmaknuta 150 mm na koji se pričvršćuju pribadače na koje se postavlja ispitni uzorak; ispitni se uzorak nalazi u ravnini najmanje 20 mm od okvira. Pribadače ne smiju imati promjer veći od 2 mm i moraju biti dugačke najmanje 27 mm. Pribadače su smještene na paralelnim štapićima na mjestima kako je prikazano na slici 1. Okvir se pričvršćuje na prikladan nosač kako bi se štapići održali u okomitom položaju za vrijeme ispitivanja (radi smještanja uzorka na pribadače u ravnini podalje od okvira, uz pribadače se mogu postaviti razdjelnici promjera 2 mm).

2.2. Plamenik je opisan na slici 3.

Plin kojim se napaja plamenik može biti komercijalni propan ili komercijalni butan plin.

Plamenik se pozicionira ispred, ali niže od uzorka tako da leži u ravnini koja prolazi kroz okomitu središnjicu uzorka i uspravno na njegovo lice (vidjeti sliku 2.) tako da je uzdužna os nagnuta prema gore pod kutom od 30° u odnosu na okomicu prema donjem rubu uzorka. Razmak između vrha plamenika i donjeg ruba uzorka je 20 mm.

2.3. Ispitna oprema može biti smještena u sklopu digestora pod uvjetom da je njegov unutrašnji volumen najmanje 20 puta, ali ne više od 110 puta veći od volumena ispitne opreme i pod uvjetom da ni jedna mjera visine, širine ili dužine digestora nije više od 2,5 puta veća od bilo koje druge mjere. Prije ispitivanja, vertikalna se brzina zraka kroz digestor mjeri 100 mm ispred i 100 mm iza krajnjeg položaja gdje se smješta ispitna oprema. Brzina mora biti između 0,10 i 0,30 m/s kako rukovatelj ne bi osjećao neugodu zbog proizvoda izgaranja. Moguće je koristiti digestor s prirodnim odzračivanjem i primjerenom brzinom zraka.

2.4. Koristi se plosnata tvrda šablona od prikladnog materijala i veličine koja odgovara veličini uzorka. U šabloni se izbuše rupe promjera oko 2 mm tako da razmaci između središta rupa odgovaraju razmacima između pribadača na okvirima (vidjeti sliku 1.). Rupe se nalaze na istoj udaljenosti u odnosu na okomite središnje linije šablone.

3. UZORCI

3.1. Mjere uzoraka su: 560 × 170 mm.

3.2. Uzorci se kondicioniraju najmanje 24 sata na temperaturi od 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % i održavaju se u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4. POSTUPAK

4.1. Ispitivanje se provodi na temperaturi okoline između 10 °C i 30 °C i relativnoj vlazi između 15 % i 80 %.

4.2. Plamenik se predgrijava 2 minute. Visina plamena se namješta na 40 ± 2 mm, a mjeri se kao udaljenost između vrha cjevčice plamenika i vrha žutog dijela plamena kada je plamenik okrenut okomito, a plamen se promatra na prigušenom svjetlu.

4.3. Uzorak se stavlja na pribadače ispitnog okvira pazeći da pribadače prolaze kroz točke označene pomoću šablone i da je uzorak najmanje 20 mm odmaknut od okvira. Okvir se pričvršćuje na nosač tako da je uzorak okomit.

4.4. Niti za obilježavanje se pričvršćuju vodoravno ispred uzorka na mjestima prikazanim na slici 1. Na svakom se mjestu postavlja nit u obliku petlje tako da su ta dva segmenta odmaknuta 1 mm i 5 mm od ravnine prednjeg dijela uzorka.

Svaka se petlja pričvršćuje na prikladan uređaj za mjerenje vremena. Nit mora biti dovoljno napeta da bude u stanju održavati položaj u odnosu na uzorak.

4.5. Uzorak se izlaže plamenu 5 sekundi. Smatra se da je došlo do zapaljenja ako uzorak nastavi gorjeti 5 sekundi nakon uklanjanja inicijalnog plamena. Ako ne dođe do zapaljenja, plamenu se izlaže drugi kondicionirani uzorak u trajanju od 15 sekunda.

4.6. Ako bilo koji rezultat u bilo kojem kompletu od tri uzorka premašuje najmanji rezultat za 50 %, drugi se komplet od tri uzorka ispituje s obzirom na taj smjer odnosno lice. Ako jedan ili dva uzorka u bilo kojem kompletu od tri uzorka ne dogori do gornje niti za obilježavanje, drugi se komplet od tri uzorka ispituje s obzirom na taj smjer odnosno lice.

4.7. Mjere se sljedeća vremena u sekundama:

(a)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja prve niti za obilježavanje (t1);

(b)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja druge niti za obilježavanje (t2);

(c)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja treće niti za obilježavanje (t3).

5. REZULTATI

Opažanja se upisuju u izvješće o ispitivanju, a uključuju:

i.	trajanje izgaranja: t1, t2 i t3 u sekundama; i

ii.	odgovarajuće dužine izgorenog materijala: d1, d2 i d3 u mm.

Brzina gorenja V1 te, u odgovarajućim slučajevima, brzine V2 i V3 se računaju (za svaki uzorak ako plamen dosegne najmanje prvu nit za obilježavanje) kako slijedi:

Vi = 60 di/ti (mm/min)

U obzir se uzima najveća brzina gorenja V1, V2 i V3.

Slika 1.

Držač uzorka

(Mjere u milimetrima)

Slika 2.

Mjesto zapaljenja pomoću plamenika

Slika 3.

Plinski plamenik

(Mjere u milimetrima)