(1)

Konvencija o priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka u građanskim ili trgovačkim stvarima („Konvencija”) sklopljena je 2. srpnja 2019. pod pokroviteljstvom Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu.

(2)

Cilj je Konvencije promicati pristup pravosuđu na svjetskoj razini poboljšanom međunarodnom pravosudnom suradnjom. Konvencijom se osobito nastoje smanjiti rizici i troškovi povezani s prekograničnim sudskim postupcima i rješavanjem sporova te tako potaknuti međunarodna trgovina, ulaganja i mobilnost.

(3)

Unija je aktivno sudjelovala u pregovorima koji su doveli do donošenja Konvencije i dijeli njezine ciljeve.

(4)

Građani i poduzeća u Uniji koji žele da se sudska odluka donesena u Uniji prizna i izvrši u zemlji koja nije članica Unije trenutačno se suočavaju s neujednačenim pravnim okruženjem jer ne postoji sveobuhvatan međunarodni okvir za priznavanje i izvršenje stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Povećanjem međunarodnih trgovinskih i investicijskih tokova povećavali se i pravni rizici za građane i poduzeća u Uniji.

(5)

Stoga bi se ta situacija trebala riješiti predvidljivim sustavom prekograničnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka u građanskim ili trgovačkim stvarima. Ti se ciljevi mogu postići samo pridržavanjem sustava uzajamnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka među državama, poput onoga uspostavljenog Konvencijom. Istodobno bi se Konvencijom omogućilo priznavanje i izvršenje sudskih odluka trećih zemalja u Uniji samo ako se poštuju temeljna načela prava Unije.

(6)

Na temelju članka 26. Konvencije regionalne organizacije za gospodarsko povezivanje koje imaju nadležnost u nekim ili svim pitanjima uređenima Konvencijom, kao što je Unija, mogu potpisati, prihvatiti ili odobriti Konvenciju ili joj pristupiti.

(7)

Na temelju članka 3. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) Unija ima isključivu nadležnost za sklapanje međunarodnog sporazuma u mjeri u kojoj bi njegovo sklapanje moglo utjecati na zajednička pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg. Konvencija utječe na zakonodavstvo Unije, posebno na Uredbu (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (2). Stoga Unija ima isključivu nadležnost u svim pitanjima koja se uređuju Konvencijom.

(8)

Na temelju članka 24. stavka 3. i članka 28. Konvencije do pristupanja Konvenciji može doći prije njezina stupanja na snagu.

(9)

Unija bi stoga trebala pristupiti Konvenciji.

(10)

Pri pristupanju Konvenciji Unija bi u skladu s člankom 27. Konvencije trebala izjaviti da izvršava nadležnost u svim pitanjima uređenima Konvencijom. Posljedično, države članice bile bi obvezane Konvencijom na temelju Unijina pristupanja.

(11)

U predmetima koji uključuju nestambene najmove (zakupe), na temelju Uredbe (EU) br. 1215/2012 isključiva nadležnost dodjeljuje se sudovima u državi članici u kojoj se nalazi nekretnina. Konvencija ne uključuje takva pravila o isključivoj nadležnosti u slučaju nestambenih zakupa. Unija bi stoga pri pristupanju Konvenciji trebala izjaviti, u skladu s člankom 18. Konvencije, da je neće primjenjivati na nestambene najmove (zakupe) nekretnina koje se nalaze u Uniji.

(12)

Irsku obvezuje Uredba (EU) br. 1215/2012 te ona stoga sudjeluje u donošenju ove Odluke.

(13)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,