(1)

Vraćanje državljana trećih zemalja koji ne ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uvjete za ulazak, boravak ili boravište u državama članicama, uz puno poštovanje temeljnih prava, a osobito načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja te u skladu s Direktivom 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (2), ključni je dio sveobuhvatnih napora koji se ulažu u hvatanje ukoštac s nezakonitim migracijama i povećanje stope vraćanja nezakonitih migranata.

(2)

Potrebno je povećati učinkovitost sustava Unije za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom. To je ključno za održavanje povjerenja javnosti u migracijsku politiku i politiku azila Unije te pružanje potpore osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita.

(3)

Države članice trebale bi poduzeti sve potrebne mjere za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom na učinkovit i razmjeran način u skladu s odredbama Direktive 2008/115/EZ.

(4)

Uredbom (EU) 2018/1861 (3) i Uredbom (EU) 2018/1862 (4) Europskog parlamenta i Vijeća utvrđuju se uvjeti za uspostavu, rad i upotrebu Schengenskog informacijskog sustava (SIS).

(5)

Trebalo bi uspostaviti sustav za razmjenu informacija među državama članicama koje se koriste SIS-om u skladu s Uredbom (EU) 2018/1861 u vezi s odlukama o vraćanju izdanima u odnosu na državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom na državnom području država članica te za praćenje toga jesu li državljani trećih zemalja na koje se odnose te odluke napustili državno područje država članica.

(6)

Ovom Uredbom ne utječe se na prava i obveze državljana trećih zemalja utvrđene u Direktivi 2008/115/EZ. Sâmim upozorenjem unesenim u SIS u svrhu vraćanja ne utvrđuje se status državljanina treće zemlje na državnom području država članica, osobito u onim državama članicama koje nisu država članica koja je unijela upozorenje u SIS.

(7)

Upozorenjima o vraćanju unesenima u SIS i razmjenom dopunskih informacija o tim upozorenjima trebalo bi poduprijeti nadležna tijela da poduzimaju potrebne mjere za izvršavanje odluka o vraćanju. SIS-om bi se trebalo doprinijeti identifikaciji državljana trećih zemalja na koje se odnosi takva odluka o vraćanju i razmjeni informacija među državama članicama o takvim državljanima trećih zemalja, a koji su u bijegu te su uhićeni u drugoj državi članici. Tim bi se mjerama trebalo doprinijeti sprečavanju nezakonitih migracija i sekundarnih kretanja te odvraćanju od njih i pojačati suradnju među tijelima država članica.

(8)

Kako bi se osigurala učinkovitost vraćanja i povećala dodana vrijednost upozorenja o vraćanju, države članice trebale bi unositi upozorenja u SIS u vezi s odlukama o vraćanju koje izdaju u odnosu na državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom u skladu s odredbama kojima se poštuje Direktiva 2008/115/EZ. U tu bi svrhu države članice trebale unijeti upozorenje u SIS i onda kada su odluke kojima se određuje ili utvrđuje obveza vraćanja izdane u slučajevima opisanima u članku 2. stavku 2. te direktive, to jest za državljane trećih zemalja na koje se odnosi odbijanje ulaska u skladu s Uredbom (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća (5) ili koje su nadležna tijela uhitila ili zaustavila u vezi s nezakonitim prelaskom vanjske granice države članice kopnom, morem ili zrakom i koji nisu potom stekli dozvolu ili pravo boravka u toj državi članici i za državljane trećih zemalja koji podliježu obvezi vraćanja kao kaznenopravnoj sankciji ili kao posljedici kaznenopravne sankcije u skladu s nacionalnim pravom ili koji podliježu postupcima izručenja. U određenim okolnostima države članice mogu se suzdržati od unošenja upozorenjâ o vraćanju u SIS ako je rizik od nepoštovanja odluke o vraćanju mali, odnosno za vrijeme svakog zadržavanja ili kada je odluka o vraćanju donesena na vanjskoj granici i odmah izvršena, radi smanjenja svojeg administrativnog opterećenja.

(9)

Ovom bi se Uredbom trebala utvrditi zajednička pravila za unošenje upozorenja o vraćanju u SIS. Upozorenja o vraćanju trebalo bi unijeti u SIS čim se izdaju odluke o vraćanju na kojima se temelje. U upozorenju bi trebalo navesti je li dotičnom državljaninu treće zemlje odobren rok za dobrovoljni odlazak, među ostalim i je li taj rok produljen te je li odluka suspendirana ili je li udaljavanje odgođeno.

(10)

Potrebno je utvrditi kategorije podataka koje se unose u SIS s obzirom na državljanina treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju. Upozorenja o vraćanju trebala bi sadržavati samo one podatke koji su potrebni za identifikaciju ispitanikâ te kako bi se nadležnim tijelima omogućilo da donesu utemeljene odluke bez gubljenja vremena i kako bi se, prema potrebi, osigurala zaštita tih tijela od osoba koje su primjerice naoružane, nasilne, koje su u bijegu ili sudjeluju u nekoj od aktivnosti iz članaka od 3. do 14. Direktive (EU) 2017/541 Europskog parlamenta i Vijeća (6). Nadalje, radi olakšavanja identifikacije i otkrivanja višestrukih identiteta upozorenje bi trebalo uključivati i bilješku o osobnoj ispravi dotične osobe i kopiju te isprave ako je dostupna.

(11)

S obzirom na pouzdanost identificiranja osoba s pomoću otisaka prstiju i fotografija ili prikaza lica, njih bi uvijek trebalo unijeti u upozorenja o vraćanju. Budući da ta sredstva mogu biti nedostupna, primjerice, kada se odluka o vraćanju donese u odsutnosti, u takvim slučajevima trebalo bi iznimno biti moguće odstupiti od tog zahtjeva.

(12)

Razmjenu dopunskih informacija o državljanima trećih zemalja na koje se odnose upozorenja o vraćanju, koje dostavljaju nadležna nacionalna tijela, trebalo bi uvijek obavljati putem mreže nacionalnih ureda koji se zovu uredi SIRENE, a koji služe kao kontaktna točka i u skladu s člancima 7. i 8. Uredbe (EU) 2018/1861.

(13)

Trebalo bi uspostaviti postupke kojima bi se državama članicama omogućilo da provjere je li obveza vraćanja ispunjena te da potvrde odlazak dotičnog državljanina treće zemlje državi članici koja je unijela upozorenje o vraćanju u SIS. Te informacije trebale bi doprinijeti sveobuhvatnijem praćenju poštovanja odluka o vraćanju.

(14)

Upozorenja o vraćanju trebalo bi izbrisati odmah nakon što država članica ili nadležno tijelo koje je izdalo odluku o vraćanju primi potvrdu o tome da je vraćanje izvršeno ili ako nadležno tijelo raspolaže dostatnim i uvjerljivim informacijama o tome da je državljanin treće zemlje napustio državno područje država članica. Ako je odluci o vraćanju pridodana zabrana ulaska, upozorenje o odbijanju ulaska i boravka trebalo bi unijeti u SIS u skladu s Uredbom (EU) 2018/1861. U takvim bi slučajevima države članice trebale poduzeti sve nužne mjere kako bi osigurale da ne postoji vremenski razmak između trenutka kada državljanin treće zemlje napušta schengenski prostor i aktivacije upozorenja o odbijanju ulaska i boravka u SIS-u. Ako podaci sadržani u SIS-u pokažu da je odluci o vraćanju pridodana zabrana ulaska, trebalo bi osigurati provedbu te zabrane ulaska.

(15)

SIS bi trebao sadržavati mehanizam kojim se države članice obavješćuje ako državljani trećih zemalja ne ispune obvezu vraćanja u roku određenom za dobrovoljni odlazak. Tim bi mehanizmom trebalo pružiti potporu državama članicama u ispunjavanju njihovih obveza izvršenja odluka o vraćanju i njihove obveze izdavanja zabrane ulaska u skladu Direktive 2008/115/EZ u pogledu državljana trećih zemalja koji nisu ispunili obvezu vraćanja.

(16)

Ovom bi se Uredbom trebala utvrditi obvezna pravila za savjetovanje među državama članicama radi izbjegavanja ili usklađivanja proturječnih uputa. Savjetovanja bi trebalo provesti ako se na državljane trećih zemalja koji imaju valjanu boravišnu dozvolu ili vizu za dugotrajni boravak u jednoj državi članici ili su u postupku njihova dobivanja odnosi upozorenje o vraćanju koje je izdala druga država članica, osobito ako je odluci o vraćanju pridodana zabrana ulaska, ili ako pri ulasku na državno područje država članica može doći do prijepornih situacija.

(17)

Upozorenja bi trebalo čuvati u SIS-u samo onoliko dugo koliko je potrebno za ostvarenje svrhe zbog koje su unesena. Trebale bi se primjenjivati relevantne odredbe Uredbe (EU) 2018/1861 o rokovima za preispitivanje. Upozorenja o vraćanju trebalo bi automatski izbrisati čim isteknu, u skladu s postupkom preispitivanja iz te uredbe.

(18)

Osobne podatke koje je država članica pribavila na temelju ove Uredbe ne bi trebalo prenositi niti ih stavljati na raspolaganje nijednoj trećoj zemlji. Odstupajući od tog pravila, trebalo bi biti moguće prenijeti takve osobne podatke trećoj zemlji ako prijenos podliježe strogim uvjetima i potreban je u pojedinačnim slučajevima kako bi se pomoglo pri identifikaciji državljanina treće zemlje u svrhu njegova vraćanja. Prijenos svih osobnih podataka trećim zemljama trebalo bi obavljati u skladu s Uredbom (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (7) te provoditi uz suglasnost države članice izdavateljice. Trebalo bi, ipak, napomenuti da treće zemlje u koje se osobe vraćaju često ne podliježu odlukama o primjerenosti koje Komisija donosi u skladu s člankom 45. Uredbe (EU) 2016/679. Osim toga, unatoč opsežnim naporima Unije u pogledu suradnje s glavnim zemljama podrijetla državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom koji podliježu obvezi vraćanja nije bilo moguće osigurati da takve treće zemlje sustavno ispunjavaju obvezu ponovnog prihvata svojih državljana koja je uspostavljena međunarodnim pravom. Sporazumima o ponovnom prihvatu koje su sklopili Unija ili države članice ili o kojima pregovaraju, a kojima se pružaju odgovarajuće zaštitne mjere za prijenos podataka trećim zemljama na temelju članka 46. Uredbe (EU) 2016/679, obuhvaćen je ograničen broj takvih trećih zemalja.

Sklapanje bilo kakvih novih sporazuma i dalje je nesigurno. U tim okolnostima, te kao iznimku od zahtjeva u pogledu odluke o primjerenosti ili odgovarajućih zaštitnih mjera, prijenos osobnih podataka tijelima treće zemlje na temelju ove Uredbe trebalo bi dopustiti u svrhu provedbe politike vraćanja Unije. Trebalo bi biti moguće koristiti se odstupanjem predviđenim u članku 49. Uredbe (EU) 2016/679 podložno uvjetima utvrđenima u tom članku. U skladu s člankom 57. te uredbe, provedbu te uredbe, među ostalim i u odnosu na prijenos osobnih podataka trećim zemljama na temelju ove Uredbe, trebala bi pratiti neovisna nadzorna tijela.

(19)

Nacionalna tijela koja su nadležna za vraćanje mogu se uvelike razlikovati među državama članicama, a takva tijela mogu biti različita i unutar pojedine države članice, ovisno o razlozima nezakonita boravka. Pravosudna tijela također mogu izdavati odluke o vraćanju, primjerice kao rezultat žalbi na odbijanje dodjele odobrenja za boravak ili uskraćivanje prava na boravak, ili kao kaznenu sankciju. Sva nacionalna tijela koja su zadužena za izdavanje i izvršenje odluka o vraćanju u skladu s Direktivom 2008/115/EZ trebala bi imati pristup sustavu SIS radi unosa, ažuriranja, brisanja i pretraživanja upozorenja o vraćanju.

(20)

Pristup upozorenjima o vraćanju trebalo bi odobriti nacionalnim nadležnim tijelima iz Uredbe (EU) 2018/1861 u svrhu identifikacije i vraćanja državljana trećih zemalja.

(21)

Uredbom (EU) 2016/794 Europskog parlamenta i Vijeća (8) predviđa se da Europol podupire i jača djelovanja koja provode nacionalna nadležna tijela, kao i njihovu suradnju u suzbijanju terorizma i teških kaznenih djela te pruža analizu i procjene opasnosti. Kako bi se Europolu olakšalo izvršavanje njegovih zadaća, osobito u okviru Europskog centra za borbu protiv krijumčarenja migranata, primjereno je Europolu omogućiti pristup kategoriji upozorenja kako je predviđeno u ovoj Uredbi.

(22)

Uredbom (EU) 2016/1624 Europskog parlamenta i Vijeća (9) predviđa se, za potrebe te uredbe, da država članica domaćin ovlašćuje članove timova iz članka 2. točke 8. te uredbe, koje je rasporedila Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu, za uvid u baze podataka Unije ako je taj uvid potreban za ispunjenje operativnih ciljeva utvrđenih u operativnom planu za provedbu granične kontrole, zaštite državne granice i vraćanja. Cilj je raspoređivanja timova iz članka 2. točaka 8. i 9. te uredbe osigurati tehničko i operativno pojačanje državama članicama koje to zatraže, osobito onima koje su suočene s nerazmjernim izazovima povezanima s migracijama. Kako bi timovi iz članka 2. točaka 8. i 9. te uredbe ispunili svoje zadaće, potreban im je pristup upozorenjima o vraćanju u SIS-u putem tehničkog sučelja Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu kojim se ona povezuje sa središnjim SIS-om.

(23)

Odredbe o odgovornostima država članica i Agencije Europske unije za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde, osnovane Uredbom (EU) 2018/1726 Europskog parlamenta i Vijeća (10) („agencija eu-LISA”), o unosu i obradi upozorenja, o uvjetima za pristup upozorenjima i zadržavanje upozorenja, o obradi podataka, o zaštiti podataka, o odgovornosti te o praćenju i statističkim podacima iz Uredbe (EU) 2018/1861 trebalo bi primjenjivati i na podatke koji su sadržani i obrađuju se u SIS u skladu s ovom Uredbom.

(24)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, odnosno uspostavu sustava za dijeljenje informacija o odlukama o vraćanju koje su države članice izdale u skladu s odredbama kojima se poštuje Direktiva 2008/115/EZ radi olakšavanja njihova izvršenja i praćenje poštuju li državljani trećih zemalja s nezakonitim boravkom svoju obvezu vraćanja, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njezina opsega i učinaka oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(25)

Ovom se Uredbom poštuju temeljna prava i načela priznata Poveljom Europske unije o temeljnim pravima.

(26)

Primjenom ove Uredbe ne dovode se u pitanje obveze koje proizlaze iz Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951., kako je dopunjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967.

(27)

Države članice trebale bi provoditi ovu Uredbu uz potpuno poštovanje temeljnih prava, uključujući poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja te bi uvijek trebale uzimati u obzir najbolji interes djeteta, obiteljski život i zdravstveno stanje ili stanje ranjivosti dotičnih pojedinaca.

(28)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje. S obzirom na to da ova Uredba predstavlja daljnji razvoj schengenske pravne stečevine, Danska, u skladu s člankom 4. navedenog protokola, u roku od šest mjeseci nakon što Vijeće odluči o ovoj Uredbi odlučuje hoće li je provesti u svojem nacionalnom pravu.

(29)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2000/365/EZ (11); Ujedinjena Kraljevina stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(30)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Irska ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2002/192/EZ (12); Irska stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(31)

U pogledu Islanda i Norveške ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (13), koje pripadaju području iz članka 1. točke C Odluke Vijeća 1999/437/EZ (14).

(32)

U pogledu Švicarske ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (15), koje pripadaju području iz članka 1. točke C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2008/146/EZ (16).

(33)

U pogledu Lihtenštajna ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Protokola između Europske unije, Europske zajednice, Švicarske Konfederacije i Kneževine Lihtenštajna o pristupanju Kneževine Lihtenštajna Sporazumu između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (17), koje pripadaju području iz članka 1. točke C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2011/350/EU (18).

(34)

U pogledu Bugarske i Rumunjske ova Uredba predstavlja akt koji se temelji na schengenskoj pravnoj stečevini ili je na drugi način s njom povezan, u smislu članka 4. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2005., te bi je trebalo čitati zajedno s odlukama Vijeća 2010/365/EU (19) i (EU) 2018/934 (20).

(35)

U pogledu Hrvatske ova Uredba predstavlja akt koji se temelji na schengenskoj pravnoj stečevini ili je na drugi način s njom povezan, u smislu članka 4. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2011., te bi je trebalo čitati zajedno s Odlukom Vijeća (EU) 2017/733 (21).

(36)

U pogledu Cipra ova Uredba predstavlja akt koji se temelji na schengenskoj pravnoj stečevini ili je na drugi način s njom povezan, u smislu članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003.

(37)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (22) te je on dao mišljenje 3. svibnja 2017.,