14.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 332/1

(1)

Dopisom od 3. srpnja 2013. službe Komisije poslale su svim državama članicama upitnik o funkcioniranju i oporezivanju njihovih luka kako bi se dobio cjelovit uvid u materiju i razjasnio položaj luka u pogledu pravila Europske unije o državnim potporama utvrđenima u članku 107. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (u daljnjem tekstu: UFEU). Belgijska nadležna tijela odgovorila su dopisima od 30. rujna i 9. listopada 2013. Dopisom od 20. siječnja 2014. Komisija je zatražila dodatne informacije o pravilima u pogledu oporezivanja koje se primjenjuje na luke. Belgijska nadležna tijela dostavila su odgovor dopisom od 13. ožujka 2014., a luka grada Bruxellesa primjedbe je poslala dopisom zaprimljenim 18. ožujka 2014.

(2)

Komisija je dopisom od 9. srpnja 2014. obavijestila Belgiju, u skladu s člankom 21. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 (2) (u daljnjem tekstu: postupovna uredba), o svojoj prethodnoj ocjeni, prema kojoj izuzimanje od poreza na dobit predviđeno za određene belgijske luke (u daljnjem tekstu: belgijske luke) čini državnu potporu nespojivu s unutarnjim tržištem, a ta potpora čini postojeću potporu u smislu članka 1. točke (b) navedene uredbe. Dana 23. rujna 2014. održan je sastanak s nadležnim belgijskim tijelima. Valonska regija i luka grada Bruxellesa dostavile su primjedbe dopisima od 30. rujna 2014., dok je Flamanska regija dostavila primjedbe dopisom od 1. listopada 2014. Dopisom od 1. lipnja 2015. Komisija je obavijestila Belgiju da je primila na znanje sve argumente koje je potonja dostavila, ali da i dalje smatra da izuzimanje niza luka od poreza na dobitčini potporu nespojivu s unutarnjim tržištem, budući da, te u mjeri u kojoj, te luke obavljaju gospodarske djelatnosti. Dana 3. kolovoza 2015. protiv tog dopisa podnesena je tužba (3), koja je rješenjem Općeg suda od 9. ožujka 2016. proglašena nedopuštenom (4).

(3)

Komisija je dopisom od 21. siječnja 2016. ponovno izrazila svoj položaj, prema kojem izuzimanje od poreza na dobit u korist luka čini sustav državnih potpora nespojiv s Ugovorom te je belgijskim nadležnim tijelima, u pogledu odgovarajućih mjera, u skladu s člankom 108. stavkom 1. UFEU-a i člankom 22. postupovne uredbe, predložila da ukinu izuzimanje belgijskih luka od poreza na dobit ako te luke obavljaju gospodarske djelatnosti. Belgijska nadležna tijela pozvana su da prilagode zakonodavstvo u roku od deset mjeseci počevši od datuma odluke, pri čemu se izmjena mora početi primjenjivati na prihode od gospodarskih djelatnosti najkasnije s početkom porezne godine 2017. Belgijska nadležna tijela pozvana su da u roku od dva mjeseca počevši od datuma primitka navedene odluke pisanim putem obavijeste Komisiju da je Belgija, u skladu s člankom 23. stavkom 1. postupovne uredbe, bezuvjetno i nedvosmisleno te u potpunosti pristala na te odgovarajuće mjere. Dana 18. ožujka 2016. protiv tog dopisa podnesena je tužba (5) protiv tog prijedloga odgovarajućih mjera, koja je rješenjem Općeg suda od 27. listopada 2016. proglašena nedopuštenom (6).

(4)

Dopisom od 21. ožujka 2016. belgijska nadležna tijela Komisiji su dostavila primjedbe o predloženim odgovarajućim mjerama.

(5)

Komisija je dopisom od 8. srpnja 2016. odlučila pokrenuti postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU-a, na temelju članka 23. stavka 2. postupovne uredbe.

(6)

Odluka Komisije o pokretanju postupka objavljena je u Službenom listu Europske unije  (7). Komisija je pozvala zainteresirane strane da dostave primjedbe o predmetnoj mjeri. Na sastanku održanom 24. kolovoza 2016. prisustvovali su predstavnici određenih belgijskih luka obuhvaćenih mjerom.

(7)

Belgija je dostavila primjedbe dopisima od 9. rujna 2016. (Savezno ministarstvo financija) i 16. rujna 2016. (Valonska regija i valonske luke).

(8)

Komisija je zaprimila primjedbe od sljedećih zainteresiranih strana: Sea Invest, korisnik luka gradova Antwerpen, Gent i Zeebruges (14. rujna 2016.), luke grada Rotterdama, djelujući u ime pet javnih nizozemskih morskih luka (16. rujna 2016.), luke grada Bruxellesa (16. rujna 2016.), Flamanskog povjerenstva za luke (Vlaamse Havencommissie) (19. rujna 2016.) te, nakon produljenja roka za dostavu primjedbi, luka gradova Antwerpen i Zeebruges (4. listopada 2016.).

(9)

Komisija je te primjedbe dostavila Belgiji i dala joj mogućnost da dostavi opaske. Opaske Belgije zaprimila je dopisom od 14. studenoga 2016. Dana 19. prosinca 2016. organiziran je sastanak belgijskih nadležnih tijela i Komisije i tom su prilikom Komisiji dostavljene dodatne primjedbe. Dana 10. siječnja 2017. organiziran je novi sastanak belgijskih saveznih i regionalnih nadležnih tijela, od kojih su neka korisnici mjere, i Komisije.

(10)

U Belgiji zemljište na kojemu se nalaze luke čini dio javnog dobra. Tijekom devedesetih godina 20. stoljeća upravljanje glavnim belgijskim lukama preneseno je na decentralizirana tijela. Određenim lukama upravljaju samostalne općinske lučke kapetanije gradova (to je slučaj, primjerice, kod luka gradova Gent, Oostende i Antwerpen); drugim lukama upravljaju javnopravne osobe (kao što su samostalne luke Centre i Ouest i luke gradova Liège, Charleroi i Namur) ili dionička društva, što je slučaj kod luke Zeebruges.

(11)

Lukama upravljaju javna tijela, odnosno lučke uprave.

(12)

U skladu s člankom 1. Zakona o porezu na dobit iz 1992. (8) (Code des Impôts sur les Revenus coordonné, u daljnjem tekstu: zakon CIR), rezidentna „društva” podliježu „porezu na dobit” (9) (impôt des sociétés, u daljnjem tekstu: porez na dobit). Međutim, rezidentne pravne osobe koje nisu „društva” podliježu „porezu za pravne osobe” (10) (u daljnjem tekstu: porez za pravne osobe). Člankom 2. zakona CIR definicija „društva” glasi kako slijedi: „sva propisno osnovana društva, udruženja, ustanove ili organizacije koja imaju pravnu osobnost te ostvaruju profit od upravljanja ili poslovanja”.

(13)

Člankom 180. stavkom 2. zakona CIR utvrđeno je da određeni broj belgijskih luka ne podliježe porezu na dobit (11). Člankom 220. stavkom 2. zakona CIR predviđeno je da pravne osobe koje ne podliježu porezu na dobit u skladu s člankom 180. zakona CIR podliježu porezu za pravne osobe (12). Porez za pravne osobe ne obuhvaća ukupan iznos dobiti ili profita, nego samo određene vrste dobiti. U skladu s člankom 221. zakona CIR pravne osobe koje podliježu porezu za pravne osobe podliježu oporezivanju isključivo zbog katastarskog prihoda od njihovih nekretnina koje se nalaze u Belgiji te prihoda i proizvoda kapitala i pokretnina (13). Osim toga, stope koje se primjenjuju na različite vrste prihoda koji podliježu porezu za pravne osobe najčešće odgovaraju stopama poreza na nekretnine ili poreza po odbitku (14) i obično su niže nego porezne stope koje se primjenjuju u području poreza na dobit (33,99 %).

(14)

Komisija je u dopisu od 8. srpnja 2016. ocijenila da belgijska nadležna tijela nisu prihvatila raspored provedbe odgovarajućih mjera koji je Komisija navela u svojem dopisu od 21. siječnja 2016. te da belgijska vlada niti je jasno prihvatila samo načelo oporezivanja luka porezom na dobit niti se obvezala na ukidanje oslobođenja od poreza na dobit za luke. Komisija je iz navedenoga zaključila da belgijska nadležna tijela nisu bezuvjetno i nedvosmisleno prihvatila sve odgovarajuće mjere koje je Komisija predložila 21. siječnja 2016.

(15)

Budući da je Komisija uvijek smatrala da oslobođenje od poreza na dobit odobreno belgijskim lukama uključenima u obavljanje gospodarskih djelatnosti čini postojeću državnu potporu te da nije imala sumnje u pogledu spojivosti tog sustava potpora s unutarnjim tržištem, odlučila je pokrenuti postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU-a, na temelju članka 23. stavka 2. postupovne uredbe.

(16)

Belgijske luke i belgijska nadležna tijela smatraju da luke nisu „poduzetnici” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a jer njihove zadaće, među ostalim administrativno upravljanje javnim i privatnim dobrom, nisu gospodarske naravi. Ističu da su te zadaće zadaće od općeg interesa te da ih lukama nameću ili dodjeljuju javna nadležna tijela, koja su slobodna definirati opseg negospodarskih usluga od općeg interesa. Napominju da lučke uprave raspolažu posebnim ovlastima za obavljanje tih zadaća, da podliježu nadzoru nadležnih tijela i da njihov cilj nije ostvarivanje dobiti s obzirom na to da se viškovi reinvestiraju u lučku infrastrukturu te se, u slučaju određenih luka, plaćaju općini koja je njihov dioničar.

(17)

Luke gradova Antwerpen i Zeebruges, kao i belgijska nadležna tijela, smatraju da se sudska praksa Suda Europske unije u području zračnih luka (predmet C-82/01 Aéroports de Pariz (15)) ne primjenjuje na luke jer one nisu ista vrsta infrastrukture. Osobito napominju da monopol luka proizlazi iz administrativne decentralizacije u korist javnopravnog tijela koje ne nastoji ostvariti dobit, dok je upravljanje zračnim lukama prepušteno privatnim osobama u okviru ekskluzivne koncesije za gospodarsku djelatnost, uz prijenos operativnog gospodarskog rizika. Nadalje, smatraju da se spor o kojem je Sud Europske unije odlučivao u predmetu Aéroports de Pariz ne odnosi na pružanje „usluga povezanih s infrastrukturom”, zbog čega je analogija sa stavljanjem na raspolaganje lučkog dobra od strane belgijskih lučkih uprava neprikladna.

(18)

Većina zainteresiranih strana i belgijska nadležna tijela osporavaju gospodarsku narav djelatnosti koje je Komisija spomenula u odluci o pokretanju postupka, odnosno, među ostalim, stavljanje na raspolaganje lučke infrastrukture plovilima, najam zemljišta i infrastrukture poduzetnicima te objašnjavaju da su cijene najma zemljišta, koncesije za infrastrukturu i pristupa lučkoj infrastrukturi (lučke pristojbe) javne i nediskriminirajuće i da su ih prethodno jednostrano utvrdile lučke uprave te da nisu utvrđene na temelju odnosa ponude i potražnje. Osobito se pozivaju na presudu belgijskog Ustavnog suda od 19. studenoga 2015. (16) u kojoj je navedeno da su lučke pristojbe „čista naknada” od trećih osoba za intervenciju lučkih uprava. Jednako tako, pozivaju se na flamansku uredbu o lukama od 2. ožujka 1999. o politici i upravljanju morskim lukama (17) (u daljnjem tekstu: flamanska uredba o lukama od 2. ožujka 1999.), kojom je predviđeno da lučke pristojbe moraju biti utvrđene„razmjerno” vrijednosti naknade. Nadalje, navode da su naknade za koncesiju razmjerno niže za zemljišta koja stvaraju veću dodanu vrijednost, da se temelje na nepristranim parametrima (koji se odnose na predmetna zemljišta) te da odražavaju intrinzičnu vrijednost koja nastaje pružanjem usluge. Jednako tako, Valonska regija i valonske luke smatraju da plaćanje naknade za upotrebu infrastrukture nije nužno pokazatelj gospodarske naravi djelatnosti luka te da je činjenica da naknade ne pokrivaju povrat uloženog kapitala pokazatelj da lučka djelatnost ima narav usluge od općeg interesa.

(19)

Nadalje, smatraju da glavne gospodarske djelatnosti koje se provode u lukama obavljaju koncesionari koji pružaju usluge rukovanja (utovar i istovar) robom, pri čemu lučke uprave ni na koji način ne sudjeluju u komercijalnim ugovorima koje su zaključili koncesionari i brodovlasnici. Prema tome, komercijalnu upotrebu luka ne provode lučke uprave, nego društva koja imaju koncesiju nad infrastrukturom, na kojoj ta društva sama moraju izgraditi nadgradnju (dizalice, hangare) potrebnu za usluge rukovanja.

(20)

Dodaju da lučke uprave sve više moraju financirati negospodarske djelatnosti obuhvaćene ovlastima regija, odnosno djelatnosti koje nisu povezane s upotrebom luka (18). Spominju nekoliko odluka Komisije i presuda Suda Europske unije kojima je, kako tvrde, utvrđeno da ni stavljanje na raspolaganje infrastrukture dostupne svim potencijalnim korisnicima na jednakoj i nediskriminirajućoj osnovi ni upravljanje i upotreba zemljišta javne zajednice u svrhu razvoja industrijskih i komercijalnih djelatnosti za privatni sektor ne čine gospodarske djelatnosti.

(21)

Konačno, smatraju da su gospodarske djelatnosti luka kao što su podizanje (usluga dizalica) i tegljenje u potpunosti sporedne naravi.

(22)

Budući da lučke uprave u sve većoj mjeri moraju financirati negospodarsku infrastrukturu obuhvaćenu ovlastima regija, Flamanska lučka uprava smatra da oslobođenje od poreza na dobit nije prednost.

(23)

Luka grada Rotterdama navodi da luke gradova Antwerpen, Zeebruges i Gent imaju stvarnu poreznu stopu manju od 1 % računovodstvene dobiti.

(24)

Belgijska nadležna tijela tvrde da, s obzirom na to da luke plaćaju porez za pravne osobe, nije ispunjen uvjet prema kojem prednost mora biti dodijeljena državnim sredstvima.

(25)

Većina zainteresiranih strana i belgijska nadležna tijela smatraju da referentni sustav u području oporezivanja javnih osoba nije porez na dobit (kako je navedeno u odluci o pokretanju postupka), nego članak 1. zakona CIR, u kojim su paralelno utvrđena dva sustava oporezivanja za rezidentne pravne osobe (porez na dobit i porez za pravne osobe) s obzirom na kriterije utvrđene člankom 2. zakona CIR (je li djelatnost pravne osobe „upravljanje” ili „poslovanje koje ostvaruje profit”). Dodaje da se člankom 180. zakona CIR, kojim je predviđeno da luke ne podliježu porezu na dobit, tek pojašnjava i primjenjuje članak 1. zakona CIR. Jednako tako, određene zainteresirane strane i belgijska nadležna tijela smatraju da je porez za pravne osobe referentni sustav za luke koje nisu „društva” u smislu članka 2. zakona CIR jer se člankom 180. stavkom 2. ne dovode u pitanje opća pravila oporezivanja pravnih osoba, nego se tek primjenjuju ta opća pravila. Prema tome, tvrde da, čak i kad bi članak 180. stavak 2. bio izbrisan, luke ne bi nužno podlijegale porezu na dobit jer bi uprava morala pojedinačno ispitati njihov status u pogledu općih kriterija iz članaka 1. i 2. zakona CIR te da, s obzirom na činjenicu da luke nisu „društva” u smislu članka 2. zakona CIR, ne bi podlijegale porezu na dobit.

(26)

Valonska regija i valonske luke dodaju da je ta dvojnost (postojanje dvaju sustava oporezivanja dobiti, odnosno poreza na dobit i poreza za pravne osobe) suštinska i svojstvena sustavu oporezivanja dobiti te da proizlazi iz belgijskog ustava. Nadalje, belgijskim ustavom zakonodavcu nije propisano da oporezuje određene djelatnosti, dok su, za upravna tijela koja su javne naravi (država, zajednice, regije, pokrajine i općine), javna i privatna dobra namijenjena javnoj usluzi izuzeta iz oporezivanja na temelju općeg načela prava. Nadalje, belgijska nadležna tijela navode da, u skladu sa sudskom praksom nacionalnih sudova usluge, zadaće i javna dobra nisu nametnuti, osim ako je tako izričito predviđeno zakonom.

(27)

Lučke uprave luka gradova Antwerpen i Zeebruges, kao i belgijska nadležna tijela, smatraju da subjekti, kao što su to luke, a koji ne distribuiraju dobit, nego je reinvestiraju ili nastoje ostvariti cilj koji premašuje njihov interes, podliježu porezu za pravne osobe, što odgovara logici sustava.

(28)

Jednako tako, tvrde da se nalaze u drugačijoj situaciji nego što je to slučaj s ostalim poduzetnicima koji podliježu porezu na dobit. Unatoč činjenici da uživaju određenu samostalnost i ne dovodeći u pitanje moguće postojanje gospodarskih djelatnosti, lučke uprave čine dio tijela javne vlasti i jamče obavljanje zadaća od općeg interesa te su neprofitne, kako proizlazi iz njihovih statuta. Ne upotrebljavaju industrijske i komercijalne metode, a svrha njihova postupanja nije kratkoročni povrat ulaganja. Naknade za koncesiju i lučke pristojbe ne pokrivaju uvijek njihove troškove. Obavljaju zadaće javne usluge čiji se neto trošak ne može odbiti od osnovice poreza na dobit u skladu s člankom 49. zakona CIR, što bi, u slučaju oporezivanja porezom na dobit, činilo diskriminaciju u odnosu na ostale poduzetnike i smanjenje ulagačkih sposobnosti luka.

(29)

Belgijska nadležna tijela navode da je belgijski Ustavni sud u presudi od 1. prosinca 2016. (19), potvrdio izbor zakonodavca da oslobodi luke poreza na dobit.

(30)

Flamanska lučka uprava tvrdi da u ostalim državama članicama, osobito Nizozemskoj, djelatnosti luka financiraju javna nadležna tijela, tako da uvjeti tržišnog natjecanja nisu pristrani.

(31)

Pozivajući se na točku 188. Obavijesti Komisije o pojmu državne potpore (20) (u daljnjem tekstu: Obavijest od 19. srpnja 2016.), lučke uprave gradova Antwerpen i Zeebruges navode da svaka luka ima pravni monopol nad svojim lučkim područjem, kojim se istodobno ne isključuje samo „tržišno natjecanje na tržištu nego i za tržište”. Iz navedenoga zaključuju da mjera ne prouzročuje narušavanje tržišnog natjecanja. Nadalje, spominju mišljenje nizozemske agencije za tržišno natjecanje (21), prema kojem luka grada Rotterdama ne sudjeluje u tržišnom natjecanju s operaterima drugih luka jer lučke pristojbe čine tek ograničeni dio troškova prijevoza brodovlasnika, zbog čega povećanje ili smanjivanje tih pristojbi ne bi utjecalo na lučki promet.

(32)

Navode da se, u skladu s Obaviješću od 19. srpnja 2016., u mrežnim infrastrukturama različiti elementi mreže nadopunjuju, a ne natječu jedan s drugim (t. 211. i bilješka na stranici 311.), zbog čega je tržišno natjecanje isključeno. Primjećuju da Komisija u toj obavijesti primjenjuje to načelo na izgradnju željezničke infrastrukture (t. 219.) te na izgradnju cestovne infrastrukture, uključujući ceste s naplatom cestarine (t. 220.), ali smatraju da se ono primjenjuje i na luke.

(33)

Valonska regija i valonske luke osobito napominju da se luke unutarnjih plovnih putova koje su oslobođene poreza na dobit ne natječu s drugim unutarnjim privatnim lukama koje stavljaju na raspolaganje istu infrastrukturu dostupnu javnosti. Savezna nadležna tijela dodaju da se luke unutarnjih plovnih putova koje su male veličine nadopunjuju s ostalim lukama te da se natječu samo s cestovnim prometom.

(34)

Luka grada Rotterdama napominje da se nizozemske javne luke osobito natječu s lukama gradova Antwerpena, Zeebrugesa i Genta.

(35)

Valonska regija i valonske luke smatraju da je članak 106. stavak 2. UFEU-a dostatan temelj za spojivost mjere: luke imaju jasan zakonski mandat i ne može se tvrditi da ne ispunjavaju sve uvjete predviđene tim člankom. Ističu da valja opsežno ocijeniti spojivost u pogledu članka 93. UFEU-a, koji u tim uvjetima primjene ne uključuje nepostojanje učinka na trgovinu.

(36)

Lučke uprave gradova Antwerpen i Zeebruges smatraju da je Komisija nedovoljno argumentirano odgovorila na argumente iznesene u pogledu spojivosti mjere. Dodaju da se članak 93. UFEU-a može upotrijebiti kao temelj za spojivost mjere jer luke moraju financirati infrastrukturu koja pridonosi transeuropskim prometnim mrežama.

(37)

Belgijska nadležna tijela od Komisije traže prijelazno razdoblje u pogledu oporezivanja luka porezom na dobit. Ističu da je rok predviđen odlukom o pokretanju postupka od 8. srpnja 2016. (oporezivanje luka porezom na dobit od 1. siječnja 2017.) prekratak, osobito u odnosu na rok odobren Nizozemskoj u okviru predmeta SA.25338. Ističu da brisanje članka 180. stavka 2. zakona CIR podrazumijeva zakonodavni postupak koji „općenito traje najmanje tri do šest mjeseci”. Smatraju da valja provesti složenije izmjene zakona od samog brisanja članka 180. stavka 2. zakona CIR i. jer to brisanje ne bi nužno dovelo do oporezivanja luka porezom na dobit, ii. jer se pri izradi novog sustava oporezivanja luka mora uzeti u obzir ustavno načelo jednakosti i iii. jer prelazak pravne osobe sa sustava poreza za pravne osobe na porez na dobit nije izričito uređen belgijskim poreznim pravom. Dodaju da Komisija u slučaju isteka sustava potpore za koju se pretpostavlja da je postojeća mora poštovati legitimne interese države članice u pogledu osiguranja pravne sigurnosti za korisnike.

(38)

Luka grada Rotterdama zahtijeva od Komisije da odgodi oporezivanje nizozemskih luka porezom na dobit do provedbe sektorskog istraživanja te da se sve morske luke koje se nalaze u sjevernom rasponu istodobno počnu oporezivati ili barem da se belgijske i francuske luke počnu brzo i istodobno oporezivati porezom na dobit.

(39)

Na temelju članka 107. stavka 1. UFEU-a utvrđeno je da je svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.

(40)

Prema Sudu Europske unije „sve djelatnosti koje se sastoje od ponude roba i usluga na tržištu čine gospodarsku djelatnost” (22). Jednako tako, „pojam poduzetnika obuhvaća svako tijelo koje obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom obliku tog tijela i načinu njegovog financiranja” (23).

(41)

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom o gospodarskoj naravi iskorištavanja infrastrukture (24) Komisija je nizom odluka utvrdila da komercijalno iskorištavanje i izgradnja lučke infrastrukture čine gospodarske djelatnosti (25). Na primjer, komercijalno upravljanje lučkim terminalom za čiju upotrebu korisnici plaćaju naknadu čini gospodarsku djelatnost (26). Jednako tako, Sud Europske unije već je implicitno, ali nedvosmisleno priznao gospodarsku narav određenih lučkih djelatnosti, osobito „utovara, istovara, pretovara, deponiranja i općenito rukovanja robom ili svim materijalom u luci” (27). Komisija ne primjenjuje ta pravila samo na morske luke nego i na luke unutarnjih plovnih putova (28).

(42)

U tom pogledu i protivno mišljenju belgijskih nadležnih tijela i određenih zainteresiranih strana, Komisija smatra da se sudska praksa Suda koja se odnosi na zračne luke mora primjenjivati i na luke, koje su tek druga vrsta infrastrukture. Razlike između luka i zračnih luka koje su istaknule određene zainteresirane strane, među ostalim razlike u pravnoj strukturi ili činjenica da su luke javnopravna tijela koja ne nastoje ostvariti dobit, nisu relevantne u pogledu općeg kriterija koji se odnosi na ponudu robe ili usluge na tržištu koji je utvrđen sudskom praksom Suda. Jednako tako, Komisija navodi da Sud u točki 90. presude Aéroports de Pariz podsjeća da je „Opći sud pravilno utvrdio da predmetne komercijalne naknade čine naknadu za usluge upravljanja instalacijama zračnih luka”; prema tome, netočno je tvrditi da se taj predmet ne odnosi na pružanje usluga povezanih s infrastrukturom, kako tvrde belgijska nadležna tijela i određene zainteresirane strane.

(43)

Kako bi se utvrdilo jesu li belgijske luke poduzetnici, nije potrebno ocijeniti gospodarsku ili negospodarsku narav svake od njihovih djelatnosti. Dovoljno je utvrditi da subjekti obuhvaćeni predmetnom mjerom obavljaju jednu gospodarsku djelatnost ili više njih, zbog čijeg se obavljanja smatraju „poduzetnicima”. U tom pogledu činjenica da subjekt obavlja jednu gospodarsku djelatnost ili više njih nije dovoljna da se općenito utvrdi da taj subjekt nije „poduzetnik”.

(44)

Belgijske luke mogu obavljati različite vrste gospodarskih djelatnosti koje odgovaraju pružanju različitih usluga na različitim tržištima. Prvo, luke pružaju opću uslugu svojim korisnicima (to su ponajprije brodovlasnici ili, općenito, svi operateri plovila) na način da plovilima omogućuju pristup lučkoj infrastrukturi u zamjenu za naknadu koja se općenito naziva „lučkom pristojbom” (29). Drugo, određene luke pružaju posebne usluge plovilima kao što su upravljanje, podizanje, održavanje i sidrenje, isto u zamjenu za naknadu (30). Treće, luke u zamjenu za naknadu stavljaju određenu infrastrukturu ili određeno zemljište na raspolaganje poduzetnicima koji te prostore upotrebljavaju za vlastite potrebe ili kako bi pružali određene prethodno spomenute posebne usluge za plovila.

(45)

Činjenica da treći poduzetnici upotrebljavaju određeno lučko zemljište i infrastrukturu za pružanje usluga brodovlasnicima ili plovilima ne isključuje činjenicu da su djelatnosti upravljanja koje obavljaju lučke uprave, a koje se osobito sastoje od davanja tih zemljišta i infrastruktura u najam tim trećim poduzetnicima, djelatnosti gospodarske naravi.

(46)

Komisija tvrdi i da samo belgijsko unutarnje pravo sadržava navode o industrijskoj i/ili komercijalnoj naravi lučkih djelatnosti (31). Iz službenog komentara zakona CIR osobito proizlazi da luke obavljaju „bilo kakvu industrijsku, komercijalnu ili poljoprivrednu djelatnost” (32) ili da, čak i ako su neprofitne, obavljaju „stalnu gospodarsku djelatnost koja obuhvaća […] dovoljno učestalo ponavljanje industrijskih, komercijalnih ili poljoprivrednih aktivnosti kako bi ona činila ‚zanimanje’ [i] primjenu industrijskih ili komercijalnih metoda” (33)  (34).

(47)

Nadalje, Komisija ne osporava da određene djelatnosti luka mogu biti negospodarske naravi, među ostalim određene usluge koje pružaju kapetanije, kao što su nadzor i sigurnost pomorskog prometa (35) ili nadzor u svrhu sprječavanja onečišćenja (36). Međutim, u predmetnom slučaju djelatnosti koje Komisija smatra gospodarskima razlikuju se od tih (drugih) djelatnosti navedenih u prethodnoj rečenici.

(48)

Nadalje, Komisija napominje da iako nacionalna nadležna tijela imaju „široko diskrecijsko pravo […] u pružanju, naručivanju i organiziranju usluga od općeg gospodarskog interesa u najvećoj mogućoj mjeri povezanih s potrebama korisnika” (37), to ne isključuje činjenicu da su te djelatnosti gospodarske naravi. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sam pojam „gospodarske djelatnosti” proizlazi iz činjeničnih elemenata, među ostalim postojanja tržišta za predmetne usluge (38) i ne ovisi o nacionalnom izboru ili ocjenama. Prema tome, Komisija osnovano tvrdi da su određene djelatnosti luka gospodarske naravi, iako nacionalna nadležna tijela smatraju da su te usluge negospodarske usluge od općeg interesa.

(49)

Konačno, razmatranja u nastavku sama po sebi ne mogu dovesti u pitanje gospodarsku ili negospodarsku narav djelatnosti koje se obavljaju:

(50)

Osim toga, za određivanje statusa „poduzetnika” nevažan je argument koji su iznijela belgijska nadležna tijela i određene zainteresirane strane, a prema kojem su cijene usluga koje pružaju lučke uprave javne i nediskriminirajuće, unaprijed ih jednostrano utvrđuju lučke uprave te se ne utvrđuju izravno na temelju odnosa ponude i potražnje (43).

(51)

Kao prvo, Komisija primjećuje da su značajke cijena koje primjenjuju luke (činjenica da su javne, nediskriminirajuće itd.) slične značajkama cijena koje se primjenjuju u okviru usluga od općeg gospodarskog interesa (44), koje su gospodarske djelatnosti i podliježu pravu o državnim potporama. Jednako tako, cijene su javne i nediskriminirajuće i u većini gospodarskih djelatnosti unaprijed ih jednostrano utvrđuje pružatelj usluga.

(52)

Iako udio rashoda povezanih s određenom djelatnošću i pokrivenih prihodima naplaćenima od korisnika i, obrnuto, udio rashoda pokrivenih porezom (porezni obveznik) ponekad može biti pokazatelj postojanja tržišta i gospodarske djelatnosti, način utvrđivanja cijena kao takav nije odrednica u tom pogledu.

(53)

Nadalje, ne osporava se da cijene koje plaćaju korisnici i klijenti luka (opće i posebne lučke pristojbe, naknade za koncesiju) pokrivaju barem većinu troškova koji nastaju za lučke uprave kad nude svoje usluge na tržištu (45).

(54)

Nadalje, iako Valonska regija i valonske luke navode da naknade za upotrebu infrastrukture ne pokrivaju povrat uloženog kapitala, ne iznose nikakav činjenični element u potporu svojem argumentu.

(55)

Povrh toga, taj je argument iznesen kao dokaz da lučka djelatnost ima narav od općeg interesa, što nije važno za određivanje toga jesu li lučke djelatnosti gospodarske naravi. Komisija napominje i da troškovi usluga od općeg gospodarskog interesa (koje su gospodarske djelatnosti) po definiciji najčešće nisu u potpunosti pokriveni prihodima naplaćenima od korisnika, tako da postojanje manjka financiranja ne isključuje nužno postojanje gospodarske djelatnosti u smislu članka 107. UFEU-a.

(56)

Nadalje, puka činjenica da cijene utvrđuju lučke uprave ne znači da potražnja nije uzeta u obzir. Upravo suprotno, pri određivanju cijena, osobito lučkih pristojbi, lučke uprave uzimaju u obzir tržišne okolnosti (ponuda i potražnja, među ostalim cijene koje primjenjuje konkurencija i kretanja potražnja korisnika i klijenata) (46). U pogledu naknada za koncesiju luke gradova Antwerpen i Zeebruges navode da su cijene određene na temelju nepristranih parametara koji se odnose na narav zemljišta ili predviđene djelatnosti te da odražavaju nastalu „intrinzičnu vrijednost” i „dodanu vrijednost”. Prema tome, cijene su zaista povezane sa značajkama usluge koju pružaju luke i sa značajkama poduzetnika ili djelatnosti koje luka nastoji privući. U tom smislu cijene očigledno čine važan instrument komercijalne politike koju luke primjenjuju kako bi potaknule brodovlasnike i utovarivače na upotrebu lučke infrastrukture te kako bi potaknule poduzetnike da dođu u luke kako bi razvili svoje proizvodne ili uslužne djelatnosti.

(57)

Prema tome, stavljanje na raspolaganje lučke infrastrukture i zemljišta uz plaćanje naknade čini usluge koje se nude na tržištu, a time i gospodarske djelatnosti.

(58)

U pogledu usluga koje nude luke u zamjenu za plaćanje lučkih pristojbi (opći pristup lučkoj infrastrukturi i moguće posebne usluge) Komisija primjećuje da je odlukom belgijskog Ustavnog suda od 19. studenoga 2015. (br. 162/2015) utvrđeno da lučke pristojbe čine „čistu naknadu” koju plaćaju treće osobe, dok je intervencijom lučkih uprava i navodima iz flamanske uredbe o lukama od 2. ožujka 1999. utvrđeno da lučke pristojbe moraju biti utvrđene u „razumnom omjeru” vrijednosti naknade, što potvrđuje činjenicu da luke nude usluge na tržištu u zamjenu za naknadu. Činjenica da se za tu naknadu razumno smatra da pokriva protuvrijednost omogućuje da se a priori isključi mogućnost da se usluge pružene korisnicima luka u osnovi financiraju porezima, a ne stvarnom naknadom za uslugu dobivenom od tih korisnika, što ponovno potvrđuje gospodarski pristup koji Belgija primjenjuje u odnosu između luka i njihovih korisnika, kao i gospodarsku narav predmetnih djelatnosti.

(59)

Nadalje, Komisija ističe da je flamanska vlada pred belgijskim Ustavnim sudom tvrdila da su opće lučke pristojbe (koje se plaćaju kao naknada za pristup općoj lučkoj infrastrukturi) usporedive „s cestarinom koja bi se plaćala za prelazak preko ceste ili kroz tunel” (47). Iz Komisijine prakse odlučivanja proizlazi da upravljanje cestom ili tunelom za koje se plaća cestarina čini gospodarsku djelatnost (48). Konačno, Komisija primjećuje da lučke pristojbe u načelu podliježu PDV-u u Belgiji kao i ostale pružene usluge (49).

(60)

Odlukama Komisije i Suda Europske unije koje su spomenule zainteresirane strane i belgijska nadležna tijela ovaj zaključak nije doveden u pitanje. U predmetu N110/2008 JadeWeserPort (50) Komisija nije odlučivala o pitanju gospodarske naravi predmetnih djelatnosti, a razmatranja koja spominju zainteresirane strane i belgijska nadležna tijela u potporu svojem argumentu (uvodne izjave 52. do 63. odluke) proizlaze iz razmatranja koja ukazuju na to da se djelatnost može smatrati gospodarskom (uvodne izjave 64. do 66. odluke). U pogledu predmeta N390/2005 izgradnja objekata za pretovar na željezničkoj pruzi Lanaken – Maastricht (51) i predmeta N478/2004 Coras Iompair Eireann (52) Komisija primjećuje da se odnose na financiranje izgradnje željezničke infrastrukture, a ne na stavljanje na raspolaganje lučke infrastrukture u zamjenu za naknadu te da stajalište Komisije u tim spisima u svakom slučaju više ne odgovara ni sudskoj praksi Suda (53) ni trenutačnoj praksi odlučivanja Komisije, prema kojima izgradnja infrastrukture namijenjene gospodarskom iskorištavanju čini gospodarsku djelatnost. Konačno, presuda Suda Europske unije u predmetu C-18/01 Korhonen (54) ne odnosi se na pravo državnih potpora, nego na Direktivu Vijeća 92/50/EEZ (55).

(61)

Odlukom Komisije u predmetu SA.36346 (56), spomenutoj u podtočki (f) točke 17. Obavijesti od 19. srpnja 2016. na koju se pozivaju zainteresirane strane i belgijska nadležna tijela ne podrazumijeva se da je upravljanje ili vrednovanje lučkog dobra, a osobito davanje u najam ili stavljanje na raspolaganje posebnih terena i infrastruktura u zamjenu za naknadu negospodarska djelatnost. Predmet SA.36346 odnosio se na potporu za revitalizaciju javnih terena, a ne na najam terena ili infrastrukture u zamjenu za naknadu.

(62)

Komisija je u svojoj praksi već ocijenila da davanje u najam javnog dobra u zamjenu za naknadu čini gospodarsku djelatnost, osobito ako lučka ugovorna strana pruža usluge povezane s lukom svojem klijentu (57). Iz tarifnih uvjeta koje su objavile lučke uprave proizlazi i (58) da naknade za koncesiju podliježu PDV-u, što svjedoči o njihovoj gospodarskoj naravi. Jednako tako, činjenica da luke iznajmljuju terene čini gospodarske djelatnosti koje podliježu PDV-u (59).

(63)

Komisija primjećuje i da luke gradova Antwerpen i Zeebruges u svojim primjedbama ističu da se koncesionar bira nakon „postupka javnog nadmetanja”, što potvrđuje da te luke nude robu ili usluge na tržištu kada omogućuju pristup infrastrukturi.

(64)

Činjenica da su gospodarske djelatnosti subjekta manjinske ili marginalne u odnosu na negospodarske djelatnosti u načelu ne znači da se te gospodarske djelatnosti mogu izuzeti iz pravila u području državne potpore.

(65)

Nadalje, bez potrebe za provedbom ocjene udjela različitih gospodarskih djelatnosti za svaku pojedinu luku, iz prethodnih razmatranja proizlazi da znatan dio djelatnosti koje zainteresirane strane i belgijska nadležna tijela smatraju negospodarskima (najam zemljišta, pristup infrastrukturi u zamjenu za naknadu) zapravo čine gospodarske djelatnosti. Kako je prethodno navedeno, nije sporno da lučke pristojbe i naknade za koncesiju čine izrazito veliku većinu prometa belgijskih luka i da je povezana dobit veća od ukupnih kratkoročnih troškova u slučaju luke grada Antwerpena.

(66)

Konačno, iako Komisija prihvaća da u slučaju kada se infrastruktura upotrebljava gotovo isključivo u svrhu negospodarske djelatnosti, njezino cjelovito financiranje može biti isključeno iz područja primjene pravila u području državne potpore pod uvjetom da je gospodarska upotreba i dalje isključivo pomoćne naravi (60), činjenica da luke obavljaju negospodarske djelatnosti ne znači da se sama lučka infrastruktura gotovo isključivo upotrebljava u svrhu negospodarske djelatnosti.

(67)

Prema tome, Komisija zaključuje da su aktivnosti koje obavljaju belgijske luke obuhvaćene mjerom barem djelomično gospodarske djelatnosti.

(68)

Prema mišljenju Suda Europske unije prednost ne čini samo pozitivna usluga nego i sve intervencije koje su u različitim oblicima smanjuju teret koji u uobičajenim okolnostima opterećuje proračun poduzetnika (61).

(69)

Komisija navodi da, u skladu s belgijskim poreznim zakonodavstvom, dobit nastala od gospodarskih djelatnosti koju su ostvarile belgijske luke navedene u članku 180. stavku 2. zakona CIR ne podliježe porezu na dobit. Prema tome, te luke ne moraju snositi troškove koje inače snose poduzetnici koji podliježu porezu na dobit.

(70)

Porez za pravne osobe ne opterećuje ukupni iznos dobiti. U slučaju subjekata koji podliježu porezu za pravne osobe oporezuje se samo dio dobiti nastale djelatnostima luke, odnosno katastarski prihod od njihovih nekretnina koje se nalaze u Belgiji te dobiti i proizvodi od kapitala i pokretnina (62). Prema tome, iznos koji podliježe oporezivanju porezom za pravne osobe ne obuhvaća ukupan iznos dobiti koju su ostvarile luke, naprimjer lučke pristojbe i naknade koje plaćaju klijenti u zamjenu za pružene usluge ili naknade i najamnine plaćene za korištenje lučke infrastrukture. Nadalje, za dio tih prihoda koji podliježe porezu za pravne osobe stope su najčešće niže (63) u odnosu na stopu primjenjivu u području poreza na dobit (33,99 %). Dakle, iznos poreza plaćenog za gospodarske djelatnosti manji je od iznosa koji proizlazi primjenom pravila o porezu na dobit.

(71)

Osim toga, Belgija nije dostavila argument kojim bi opovrgnula zaključak Komisije tijekom postupka suradnje pokrenutoga 9. srpnja 2014. niti u svojim primjedbama nakon pokretanja službenog istražnog postupka 8. srpnja 2016. Nadalje, nije osporila primjedbe koje su iznijele nizozemske luke, a prema kojima luke gradova Antwerpen, Zeebruges i Gent imaju stvarnu stopu oporezivanja koja je znatno niža od stopa poreza na dobit u Belgiji (33,99 %).

(72)

Nadalje, nije moguće prihvatiti argumentaciju Flamanskog povjerenstva za luke prema kojemu je svrha prednosti koja proizlazi iz oslobođenja od poreza na dobit u biti nadoknađivanje sve većeg financiranja negospodarske infrastrukture koja nije obuhvaćena njihovim ovlastima od lučkih uprava. Niti jednom odredbom unutarnjeg prava nije zajamčeno da je iznos prednosti ograničen na neto trošak te negospodarske infrastrukture (64). Prema tome, oslobođenje od poreza na dobit, čiji je iznos razmjeran ostvarenoj dobiti, čini prednost koja nije proporcionalna mogućim troškovima financiranja negospodarske infrastrukture.

(73)

Prema tome, Komisija smatra da predmetne luke uživaju prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a koja odgovara razlici između poreza na dobit koji bi luke trebale platiti za svoje gospodarske djelatnosti i dijela poreza za pravne osobe koji se može povezati s tim gospodarskim djelatnostima.

(74)

U skladu s člankom 107. stavkom 1. UFEU-a samo mjere koje dodjeljuju državne članice ili koje su dodijeljene državnim sredstvima mogu se smatrati državnim potporama. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odricanje od sredstava koja bi u načelu morala biti vraćena u državni proračun čini prijenos državnih sredstava (65).

(75)

Protivno tvrdnjama belgijskih nadležnih tijela, ako oporezivanje gospodarskih djelatnosti luka porezom za pravne osobe dovodi do povoljnijeg oporezivanja poreznog obveznika nego što bi to bio slučaj kod primjene poreza na dobit (vidjeti odjeljak 5.1.2. ove odluke o postojanju gospodarske prednosti), to dovodi do poreznog gubitka države.

(76)

Prema tome, Komisija smatra da ova mjera čini prijenos državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

(77)

Osim toga, budući da predmetni porezni sustav čini dio belgijskog zakonodavstva i da nije nametnut Belgiji zakonodavstvom Unije, pripisuje se državi (66).

(78)

Da bi se smatrala državnom potporom, mjera mora biti selektivna, odnosno mora stavljati u povlašteni položaj određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a (67).

(79)

Prema ustaljenoj sudskoj praski (68), ocjenjivanje materijalne selektivnosti mjere kojom se smanjuju troškovi koji bi inače imali učinak na proračun poduzetnika, kao što je porezno oslobođenje, obuhvaća tri faze: prvo je potrebno utvrditi zajednički ili „uobičajeni” porezni sustav (koji se naziva „referentnim sustavom”) koji se primjenjuje u predmetnoj državi članici. Potom valja utvrditi odstupa li predmetna mjera od referentnog sustava s obzirom na to da se njome uvode razlike između gospodarskih subjekata koji se, u pogledu cilja koji se nastoji ostvariti tim referentnim poreznim sustavom, nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Ako je to slučaj, mjera je a priori selektivna. Treće, valja utvrditi je li odstupajuća mjera opravdana s obzirom na narav i općenitu ekonomiju (drugim riječima, intrinzičnu logiku) referentnog poreznog sustava (69). U pogledu te treće faze dužnost je države članice pokazati da drugačiji porezni tretman izravno proizlazi iz osnovnih ili vodećih načela njezina poreznog sustava (70).

(80)

Belgijska nadležna tijela tijekom postupka uspješno su obranila dvije tvrdnje. U odgovorima na upitnik koji su 3. srpnja 2013. poslale službe Komisije belgijska nadležna tijela prvo su navela da je članak 180. stavak 2. zakona CIR pravna osnova za oslobođenje luka od poreza na dobit. Međutim, u primjedbama od 19. prosinca 2016. navele su i da luke ne podliježu porezu na dobit na temelju jednostavne primjene općih pravila zakona CIR iz članaka 1. i 2. zakona CIR, odnosno jer luke nisu „društva” u smislu članka 2. zakona CIR.

(81)

Pojam državne potpore objektivan je pojam i samo učinci mjere moraju biti uzeti u obzir. Nije sporna činjenica da belgijske luke ne plaćaju porez na dobit, nego temelj tog oslobođenja od plaćanja poreza na dobit mogu biti, kako tvrde belgijska nadležna tijela, članak 180. stavak 2. zakona CIR ili članci 1. i 2. zakona CIR.

(82)

Belgijska nadležna tijela u primjedbama od 19. prosinca 2016. tvrde da članak 180. stavak 2. zakona CIR nema pravni doseg, nego je u potpunosti deklarativan. Njegovo brisanje ne bi izmijenilo situaciju luka u pogledu poreza na dobit. Prema tvrdnjama belgijskih nadležnih tijela luke bi bile oslobođene od plaćanja poreza na dobit na temelju članaka 1. i 2. zakona CIR i općih kriterija belgijskog poreznog sustava. Belgijska nadležna tijela tvrde da luke nisu „društva” u smislu članaka 1. i 2. zakona CIR.

(83)

Prema tim tvrdnjama referentni sustav čine članci 1. i 2. zakona CIR, kojima je predviđeno da „društva” podliježu porezu na dobit, dok rezidentne pravne osobe koje nisu društva podliježu porezu za pravne osobe. Kako tvrde belgijska nadležna tijela, s obzirom na to da luke nisu „društva”, nužno podliježu porezu za javne osobe. Prema tome, članak 180. stavak 2. zakona CIR koji, kako tvrde belgijska nadležna tijela, tek povlači posljedice općih pravila iz članaka 1. i 2., ne čini odstupanje od referentnog sustava, već je njegov sastavni dio. Budući da luke nisu „društva”, pravila o porezu za pravne osobe jednako se tako mogu smatrati ograničenijim referentnim sustavom.

(84)

Prema tome, to tumačenje u biti počiva na pretpostavci da narav djelatnosti koje obavljaju luke nužno isključuje mogućnost da se smatraju „društvima” za potrebe poreza na dobit (rezidentnih pravnih osoba), iako jesu „poduzetnici” u smislu članka 107. UFEU-a, kako je prethodno utvrđeno. Ni primjedbe Belgije ni primjedbe trećih strana ne sadržavaju element kojim se dokazuje utemeljenost te pretpostavke.

(85)

Protivno navedenome, Komisija smatra da su luke u načelu „društva” za potrebe oporezivanja svojih prihoda zbog svojih djelatnosti i činjenice da obavljaju gospodarske djelatnosti zbog kojih se mogu smatrati „poduzetnicima” u smislu članka 107. UFEU-a. Povrh toga, kvalifikacija društava nije dovedena u pitanje niti jednom odredbom nacionalnog prava.

(86)

Komisija primjećuje da je pretpostavka na kojoj počiva argument belgijskih nadležnih tijela protivna službenom komentaru zakona CIR, ostalim internim tekstovima te službenim stajalištima belgijske vlade. Prema tome, službeni komentar zakona CIR ukazuje na to da se pravne osobe koje su „bezuvjetno” isključene iz poreza na dobit (među ostalim luke na temelju članka 180. stavka 2.) „u načelu moraju smatrati poreznim obveznicima koji podliježu porezu na dobit” (71). Jednako tako, s obzirom na njihov pravni oblik (i općenito značajke povezane s tim pravnim oblikom), većina luka navedenih u članku 180. stavku 2. zakona CIR, koje su društva SA, SPRL ili samostalne općinske kapetanije, jednako tako u načelu moraju podlijegati porezu na dobit (72). Nadalje, flamanska uredba o lukama od 2. ožujka 1999. sadržava navode koji ukazuju na industrijsku (73) i/ili komercijalnu (74) narav lučkih djelatnosti, a time i na njihovo svrstavanje u kategoriju „društava” u smislu članka 2. zakona CIR, što mora dovesti do njihova oporezivanja porezom na dobit. Jednako tako, sama je belgijska vlada pred belgijskim Ustavnim sudom ocijenila da su luke, među ostalim društvima i pravnim osobama iz članka 180. i članka 220. stavka 2. zakona CIR, „zapravo pravne osobe koje obavljaju djelatnosti upravljanja ili poslovanja u smislu članka 2. zakona CIR” (75). Potpredsjednik vlade i ministar financija i vanjske trgovine pred belgijskim je Zastupničkim domom izjavio i da su belgijske luke javni poduzetnici koji bi, u slučaju nepostojanja bezuvjetnog oslobođenja iz članka 180. zakona CIR, podlijegali porezu na dobit u skladu s člancima 1. 2. i 179. zakona CIR (76). Konačno, luke ne podliježu porezu za pravne osobe prirodno i izravno, nego samo ako su posebno oslobođene poreza na dobit na temelju članka 180. stavka 2. zakona CIR, prema samom tekstu članka 220. stavka 2. zakona CIR, što je protivno tumačenju belgijskih nadležnih tijela, koja tvrde da luke ne plaćaju porez na dobit jer prirodno podliježu porezu za pravne osobe kao rezidentne pravne osobe koje nisu „društva”.

(87)

Prema tome, Komisija ne dijeli mišljenje prema kojem luke čak i u slučaju brisanja članka 180. stavka 2. ne bi podlijegale porezu na dobit na temelju općih kriterija iz članaka 1. i 2. zakona CIR. Upravo suprotno, s obzirom na elemente navedene u prethodnoj uvodnoj izjavi, Komisija smatra da, na temelju općih pravila unutarnjeg belgijskog prava, luke koje su „društva” u smislu članka 2. zakona CIR, moraju podlijegati porezu na dobit, osim ako su službeno i bezuvjetno oslobođene člankom 180. stavkom 2. zakona CIR: Komisija zbog istih razloga osporava da pravila o porezu za pravne osobe čine referentni sustav za oporezivanje luka.

(88)

Belgijska nadležna tijela i određene zainteresirane strane u primjedbama tvrde da oslobođenje luka od poreza na dobit osim iz općih pravila zakona CIR (članaka 1. i 2.) proizlazi iz ostalih općih pravila unutarnjeg prava (općeg načela prava, pravila sudske prakse prema kojem se javne usluge, zadaće i dobra ne oporezuju ako to nije izričito predviđeno zakonom, odnosno samim belgijskim Ustavom).

(89)

U pogledu prethodno navedenih elemenata Komisija smatra da bi uobičajena primjena općih pravila belgijskog prava dovela do oporezivanja luka porezom na dobit zbog dobiti od njihovih gospodarskih djelatnosti.

(90)

Povrh toga, čak i kad bi, protivno onome što je Komisija upravo dokazala, predmetna nacionalna pravila ili način na koji ih tumači administracija mogao dovesti do neplaćanja poreza na dobit od strane belgijskih luka, ta bi pravila dovela do diskriminacije između „poduzetnika” koji obavljaju gospodarske djelatnosti u smislu članka 107. UFEU-a (vidjeti odjeljak 5.1.1. ove odluke). Na isti način kao i članak 180. stavak 2. zakona CIR u analizi Komisije prikazanoj u nastavku, ta pravila, odnosno belgijski sustav oporezivanja dobiti u cijelosti, izvor su prednosti dodijeljenih određenim „poduzetnicima”, odnosno lukama, iako se ti poduzetnici u pogledu prihoda koji nastaju „gospodarskim djelatnostima” nalaze u situaciji koja je usporediva sa situacijom ostalih poduzetnika (rezidentnih pravnih osoba) koji podliježu porezu na dobit u pogledu svrhe poreza na dobit rezidentnih pravnih osoba, a to je oporezivanje dobiti. Komisija smatra da luke ne poštuju „posebna načela rada zbog kojih se znatno razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata” koji podliježu porezu na dobit (77). Konkretnije, činjenica da luke nemaju svrhu ostvarivanja dobiti (78) nije dostatna kako bi se smatralo da se nalaze u različitoj situaciji od ostalih gospodarskih subjekata koji podliježu porezu na dobit. Prema toj pretpostavci sam belgijski sustav bio bi selektivan (79).

(91)

Prema tome, čak i kad bi članci 1. i 2. zakona CIR bili pravni temelj za neplaćanje poreza na dobit od strane belgijskih luka, to bi neplaćanje predstavljalo mjeru koja je prima facie selektivna u pogledu gospodarskih djelatnosti luka.

(92)

Kako proizlazi iz prethodno navedenih razmatranja, Komisija smatra da je članak 180. stavak 2. zakona CIR jedini pravni temelj za neplaćanje poreza na dobit od strane belgijskih luka te da bi u slučaju nepostojanja takve odredbe luke plaćale porez na dobit kao i sva ostala društva ili poduzetnici koji ostvaruju oporezivi prihod od obavljanja gospodarske djelatnosti.

(93)

Komisija smatra da u tom slučaju referentni sustav čine opća porezna pravila koja proizlaze iz članaka 1. i 2. zakona CIR. Člankom 1. zakona CIR za pravne osobe koje su rezidenti Belgije utvrđen je dvojni sustav oporezivanja dohodaka: prema tom sustavu „društva” podliježu porezu na dobit, a „pravne osobe” osim društava podliježu porezu za pravne osobe. Članak 2. zakona CIR obuhvaća kriterije koji omogućuju definiranje „društava”, a time i utvrđivanje pravnih osoba koje podliježu porezu na dobit te, sustavom eliminacije, pravnih osoba koje podliježu porezu za pravne osobe. Člankom 179. potvrđeno je da su porezni obveznici koji podliježu porezu na dobit rezidentna društva.

(94)

Članak 180. stavak 2. zakona CIR čini odstupanje od tih općih poreznih pravila. Njime su luke bezuvjetno oslobođene plaćanja poreza na dobit, bez primjene općih pravila podjele između poreza na dobit i poreza za pravne osobe definiranih člancima 1. i 2., odnosno ne uzimajući u obzir jesu li te luke „društva” (ili ne) (80).

(95)

Budući da luke, zbog razloga navedenih u uvodnoj izjavi 86., jesu „društva” u smislu članka 1. zakona CIR, referentni sustav za oporezivanje luka može se definirati i na ograničeniji način, kao skup pravila o porezu na dobit, odnosno članci 1. i 179. zakona CIR kojima je predviđeno da rezidentna „društva” podliježu porezu na dobit, koji je definiran kao „porez na ukupnu dobit”.

(96)

U pogledu tog referentnog sustava članak 180. stavak 2. zakona CIR izričito čini odstupanje (to je njegova svrha) jer su njime luke izuzete iz područja primjene članka 179. i poreza na dobit, čak i ako podliježu porezu za pravne osobe na temelju članka 220. stavka 2. zakona CIR. U nedostatku izričitog i posebnog oslobođenja iz članka 180. stavka 2. zakona CIR, belgijske luke, kao i ostala rezidentna društva, zapravo punopravno podliježu porezu na dobit.

(97)

Iz prethodno navedenoga proizlazi da članak 180. stavak 2. zakona CIR odstupa od općih pravila o oporezivanju dobiti „društava” (upućivanjem na opća pravila članaka 1. i 2. zakona CIR, kao i upućivanjem na manje opća pravila članka 179. zakona CIR) te se njime uvode razlike između gospodarskih subjekata koji se u pogledu cilja koji se nastoji ostvariti referentnim poreznim sustavom nalaze u činjenično i pravno usporedivoj situaciji. Neovisno o sustavu koji se primjenjuje (porez na dobit ili opće oporezivanje rezidentnih pravnih osoba), cilj je poreza na dobit oporezivanje dobiti; u pogledu tog cilja svi se poduzetnici nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u pogledu dobiti koja nastaje njihovim gospodarskim djelatnostima.

(98)

Činjenica da luke ne nastoje ostvariti dobit ili su manje usmjerene na kratkoročni povrat ulaganja ne mijenja tu ocjenu. Utvrđeno je da se porezno oslobođenje u korist poduzetnika koji ne nastoje ostvariti dobit, ali koji obavljaju gospodarske djelatnosti, općenito smatra selektivnim, čak i ako je dodijeljeno u svjetlu cilja nacionalnog zakonodavca da odobri prednost tijelima koja se smatraju društveno zaslužnima (81). Činjenica da belgijske luke drže i nadziru tijela javne vlasti ili da osim gospodarskih djelatnosti obavljaju negospodarske djelatnosti, kao što su zadaće obuhvaćene obavljanjem javne ovlasti, ne podrazumijeva da se nalaze u pravno i činjenično različitoj situaciji u pogledu primjene poreza na dobit na dobit od njihovih gospodarskih djelatnosti.

(99)

Prema tome, predmetna je mjera prima facie selektivna u pogledu gospodarskih djelatnosti luka.

(100)

Kako je prethodno navedeno, na državi je članici da dokaže da je odstupanje opravdano s obzirom na narav ili opću strukturu referentnog poreznog sustava. U posljednjoj fazi analize u trima fazama različiti se tretman može opravdati samo značajkama svojstvenima referentnom poreznom sustavu.

(101)

Spojivost mjere s unutarnjim pravom sama po sebi ne može biti opravdanje s obzirom na strukturu sustava ako nije dokazano da to opravdanje proizlazi iz značajki svojstvenih referentnom poreznom sustavu (82).

(102)

U tom pogledu odluka belgijskog Ustavnog suda br. 151/2016 od 1. prosinca 2016. ni u kojem slučaju nema područje primjene koje joj nastoje dati belgijska nadležna tijela. Ta se odluka ne odnosi na oslobođenje luka od poreza na dobit s obzirom na pravo o državnim potporama, nego na oporezivanje porezom na dobit međuopćinskih subjekata, suradničkih struktura i projektnih udruga, u pogledu načela jednakosti i nediskriminacije, zbog čega nepostojanje diskriminacije u nacionalnom pravu ne podrazumijeva nepostojanje selektivnosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

(103)

Jednako tako, s obzirom na to da je odlučujući kriterij za to primjenjuje li se porez na dobit ili porez za pravne osobe pitanje bavi li se predmetni subjekt „upravljanjem” ili „poslovanjem” (usp. članak 2. zakona CIR), tvrdnje da su luke oslobođene plaćanja poreza na dobit jer ne raspoređuju dobit nego je reinvestiraju, da slijede cilj koji premašuje njihov pojedinačni interes, da njihova statutorna svrha nije ostvarenje dobiti, da čine dio javnih vlasti te da obavljaju zadaće od općeg interesa nisu dovoljne da se opravda porezni tretman koji je povoljniji nego porezni tretman ostalih rezidentnih društava u pogledu vodećih načela poreznog sustava. Prema tome, ostalipoduzetnici jednako tako reinvestiraju svoju dobit, slijede ciljeve ili stvaraju učinke na gospodarstvo koji premašuju njihov pojedinačni interes (83), a da pri tome nisu oslobođeni od poreza na dobit zbog tih razloga. Jednako tako, gospodarski subjekti koji ne čine dio tijela javne vlasti (kao što su neprofitne udruge) mogu podlijegati porezu za pravne osobe pod uvjetom da poštuju opće načelo utvrđeno člankom 2. zakona CIR, zbog čega pripadnost javnoj sferi jednako tako nije važna u pogledu nacionalnih pravila. Prema tome, te udruge unatoč svojoj neprofitnoj statutornoj svrsi mogu podlijegati porezu na dobit na temelju općih načela članaka 1. i 2. zakona CIR ako obavljaju djelatnost „upravljanja” ili „ostvaruju prihod od poslovanja”.

(104)

Navodna činjenica da sredstva luka ne pokrivaju uvijek njihove troškove ne može biti opravdanje za oslobođenje od poreza na dobit jer se u takvoj situaciji nepostojanja profita ne plaća nikakav porez na temelju uobičajenog sustava oporezivanja te s obzirom na to da se gubitak može prijaviti i može teretiti buduću dobit koja može nastati od gospodarskih djelatnosti, zbog čega je oslobođenje nepotrebno i stvara posljedice samo u slučaju da luke ostvare oporezivu dobit. Komisija navodi da su tijekom razdoblja između 2004. i 2014. (jedanaest poslovnih godina) poslovni rezultati luka Antwerpen, Gent i Zeebruges gotovo neprestano bili pozitivni (osim negativnog rezultata za Antwerpen 2011. i negativnog rezultata za Oostende 2013.), zbog čega je navodno opravdanje teoretsko i opovrgnuto činjenicama. Nadalje, nikakvo oslobođenje od poreza na dobit usporedivo s oslobođenjem odobrenim lukama nije predviđeno za ostala „društva” u slučaju da njihova sredstva ne pokrivaju njihove troškove.

(105)

Jednako tako, činjenica da se određeni troškovi koji nisu svojstveni svrsi poslovanja poduzetnika ne mogu odbiti od poreza na dobit na temelju članka 49. zakona CIR, jednako tako ne omogućuje opravdanje oslobođenja luka od poreza na dobit. Člankom 49. zakona CIR predviđeno je da se „mogu odbiti troškovi koje je porezni obveznik stvorio ili pretrpio tijekom poreznog razdoblja u svrhu stjecanja ili očuvanja oporezivih dohodaka”. Kao prvo, oslobođenje od poreza na dobit u korist luka nije povezano s činjenicom da su luke financijski hendikepirane člankom 49. zakona CIR: oslobođenje od poreza na dobit odnosi se na svu ostvarenu dobit i nije ograničeno na dobit nastalu uslijed mogućeg nepostojanja mogućnosti odbitka određenih troškova u skladu s člankom 49. zakona CIR. Prema tome, oslobođenje luka od poreza na dobit nije opravdano vodećim pravilom belgijskog poreznog sustava, čak i pod pretpostavkom da članak 49. zakona CIR čini takvo pravilo. Nadalje, ni belgijska nadležna tijela ni zainteresirane strane nisu pokazali kako bi, u pogledu cilja mjere (84) i njezine formulacije, takva odredba mogla biti prepreka mogućnosti odbitka troškova negospodarskih djelatnosti luka od općeg interesa. Osim toga, luke gradova Antwerpen i Zeebruges taj problem iznose tek kao rizik, a ne kao dokazanu činjenicu.

(106)

Konačno, činjenica da oslobođenje luka od poreza na dobit, kao i oslobođenje od poreza robe koja čini javno dobro ili privatno dobro određenih javnih osoba koje obavljaju javnu uslugu, proizlazi iz općeg načela prava, odnosno samog belgijskog Ustava, pod pretpostavkom da je utvrđena (85), kao takva ne može nužno opravdati to oslobođenje s obzirom na narav ili opću strukturu sustava jer moguća razmatranja koja su uzeli u obzir zakonodavac ili nacionalni sudovi mogu biti izvan granica dobrog funkcioniranja poreznog sustava ili njegovih vodećih načela.

(107)

Konačno, argumenti belgijskih nadležnih tijela i zainteresiranih strana koji se odnose na kriterije koji proizlaze iz nacionalne sudske prakse u svrhu ocjene je li pravna osoba „društvo” u smislu članaka 1. i 2. zakona CIR (osobito nepostojanje industrijskih i komercijalnih metoda) nisu relevantni kako bi se dokazalo opravdanje mjere intrinzičnom logikom poreznog sustava jer se njima u stvarnosti dokazuje da luke nisu „društva”, u kojem bi slučaju nepostojanje oporezivanja porezom na dobit bilo selektivno zbog samog izbora kriterija koji se upotrebljavaju kako bi se utvrdile granice referentnog sustava (usp. supra), a ne zbog odstupanja od tog referentnog sustava koje bi eventualno bilo opravdano.

(108)

Kako bi se smatrala državnom potporom, mjera mora imati učinak na trgovinu između država članica i EU-a te narušavati ili činiti rizik od narušavanja tržišnog natjecanja. Ta su dva kriterija blisko povezana.

(109)

Kako proizlazi iz sudske prakse, narušavanje tržišnog natjecanja općenito je utvrđeno kada država dodijeli financijsku prednost poduzetniku na slobodnom tržištu na kojem postoji ili može postojati tržišno natjecanje (86). Nije sporno da u sektoru luka postoji tržišno natjecanje, koje je ojačano samom naravi i značajkama prijevoza, osobito prijevoza morskim putem i prijevoza unutarnjim plovnim putovima. Usluge prijevoza koje nude luke barem u određenoj mjeri čine konkurenciju uslugama koje nude druge luke, kao i drugi pružatelji usluga prijevoza u Belgiji i ostalim državama članicama.

(110)

Prema tome, u okviru javnog savjetovanja zainteresiranih strana o nacrtu uredbe u području luka, „svi su dionici istaknuli potrebu za stabilnim i pravednim uvjetima u području ‚međulučkog’ tržišnog natjecanja u EU-u (tržišnog natjecanja među lukama) […]” (87). Jednako tako, luke, osobito luke unutarnjih plovnih putova i općenito prijevoz vodnim putovima čije su one karika, sudjeluju u tržišnom natjecanju s ostalim oblicima prometa. Povrh toga, tržišno je natjecanje osobito snažno između luka belgijske i nizozemske obale (u tom pogledu često se govori o zoni Amsterdam – Rotterdam – Antwerpen).

(111)

Prema tome, s obzirom na to da jača položaj korisnika u međunarodnoj trgovini, mjera može utjecati na trgovinu unutar Unije i ugroziti tržišno natjecanje.

(112)

Osim toga, navodna činjenica da slične mjere državne potpore postoje u drugim državama članicama i postupanje Komisije u pogledu tih mogućih mjera ne utječu na to da se predmetna mjera proglasi državnom potporom jer je posljedica mjere čiji su korisnici belgijske luke iz članka 180. stavka 2. zakona CIR zaista poboljšanje njihova položaja u pogledu tržišnog natjecanja u odnosu na referentni sustav, u okviru kojega bi se na njih u uobičajenim uvjetima sustava primjenjivao porez na dobit (88).

(113)

Nadalje, čak i kad bi se smatralo da luke uživaju zakoniti monopol za pružanje svojih usluga unutar luke kojom upravljaju, usluge prijevoza koje nude barem u određenoj mjeri sudjeluju u tržišnom natjecanju s uslugama koje nude ostali pružatelji usluga prijevoza, osobito luke ostalih država članica.

(114)

Mišljenje nizozemske agencije za tržišno natjecanje koje su spomenule zainteresirane strane nije relevantno u okviru ovog postupka o državnoj potpori. To se mišljenje ne odnosi na ocjenu sustava u pogledu članka 107. UFEU-a, kojim se zahtijeva posebno ispitivanje uvjeta koji se odnosi na tržišno natjecanje. Nadalje, iz članka 25. flamanske uredbe o lukama od 2. ožujka 1999. proizlazi da cijene koje primjenjuju luke utječu na njihov položaj u smislu tržišnog natjecanja (89). Postojanje tržišnog natjecanja između europskih luka potvrđeno je i primjedbama nizozemskih javnih luka.

(115)

Nadalje, upućivanja na točke 211., 219. i 220. Obavijesti od 19. srpnja 2016. nisu relevantna u ovom slučaju jer se ne odnose na lučke infrastrukture spomenute u točki 215. Iz posljednje točke proizlazi da se „javnim financiranjem infrastrukture luka određenu gospodarsku djelatnost stavlja […] u povoljniji položaj i stoga se na njega u načelu primjenjuju pravila o državnim potporama” te da se „luke […] mogu natjecati jedna s drugom te je stoga vjerojatno i da će financiranje infrastrukture luka imati učinak na trgovinu među državama članicama”. Nadalje, točke 219. i 220. prethodno spomenute Obavijesti ukazuju na to da razmatrane mjere potpore zaizgradnju infrastrukture ne moraju utjecati na trgovinu unutar Zajednice, dok predmetna mjera iz ovog postupka ne čini mjeru potpore za izgradnju infrastrukture, nego operativnu potporu povezanu s dobiti ostvarenom u okviru njezine upotrebe.

(116)

U svjetlu prethodno iznesenih argumenata porezno oslobođenje predviđeno člankom 180. stavkom 2. zakona CIR u korist belgijskih luka čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a jer prihodi oslobođeni od poreza nastaju gospodarskim djelatnostima koje obavljaju luke.

(117)

Na predmetnoj je državi članici da dokaže da se mjere državne potpore mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem. Belgijska nadležna tijela u svojim različitim doprinosima, odgovorima i primjedbama nisu iznijela niti jedan argument u korist spojivosti mjere. Valonska regija i valonske luke smatraju da članak 93. i članak 106. stavak 2. UFEU-a ne mogu biti dostatan temelj za spojivost. Lučke uprave luka gradova Antwerpen i Zeebruges isto tvrde za članak 93. UFEU-a.

(118)

Prvo, člankom 106. stavkom 2. UFEU-a predviđeno je se naknada za obavljanje zadaća javnih usluga može proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem ako ispunjava određene uvjete (90). Međutim, Komisija primjećuje da predmetna mjera, u kojoj je iznos potpore povezan s ostvarenom dobiti, niti je povezana s neto troškovima zadaća javnih usluga niti je na njih ograničena (91), iako se radi o uvjetu potrebnom za priznanje spojivosti mjere na temelju članka 106. stavka 2. UFEU-a. Prema tome, mjera se ne može smatrati naknadom za javnu uslugu spojivom s unutarnjim tržištem i nije spojiva na temelju članka 106. stavka 2. UFEU-a.

(119)

Drugo, u članku 93. UFEU-a navodi se da potpore koje odgovaraju potrebama koordinacije prometa ili čine naknadu za ispunjavanje određenih obveza koje su svojstvene konceptu pružanja javnih usluga također mogu biti proglašene spojivima s unutarnjim tržištem. Iako luke imaju važnu ulogu u razvoju višemodalnog prijevoza, sva ulaganja luka nisu obuhvaćena područjem primjene članka 93. UFEU-a, koji je ograničen na potpore koje odgovaraju potrebama koordinacije prometa. Povrh toga, oslobođenje od poreza na dobit ne čini potporu za ulaganje, nego potporu za rad koja nije usmjerena na određena ulaganja. Mjera donosi prednost poduzetnicima koji ostvaruju najveću dobit, zbog čega a priori imaju veću unutarnju sposobnost za financiranje ulaganja. Jednako tako, nije usmjerena na naknadu troškova ispunjavanja određenih obveza koje su svojstvene konceptu pružanja javnih usluga kako je prethodno navedeno. Nadalje, predmetna mjera, odnosno oslobođenje od poreza, čini neograničenu prednost u pogledu svih troškova. Prema tome, nije ograničena ni na iznos potreban za osiguranje koordinacije prometa ni za naknadu ispunjavanja određenih obveza koje svojstvene konceptu pružanja javnih usluga te stoga ne jamči poštovanje načela proporcionalnosti. Za nju jednako tako nije utvrđen poticajni učinak. Prema tome, članak 93. UFEU-a nije primjenjiv.

(120)

Treće, iako se ni belgijska nadležna tijela ni zainteresirane strane nisu pozvali na članak 107. stavak 3. točku (c) UFEU-a, Komisija ispituje je li s obzirom na narav predmetne mjere moguće „olakšavanje razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja” bez izmjene trgovinskih uvjeta u mjeri koja je protivna zajedničkom interesu. Zbog prethodno navedenih razloga (nepostojanje proporcionalnosti, nepostojanje poticajnog učinka i nepostojanje poveznice s utvrđenim ciljem od općeg interesa) Komisija smatra da članak 107. stavak 3. točka (c) UFEU-a nije primjenjiv.

(121)

Belgijska nadležna tijela objasnila su da luke podliježu porezu za pravne osobe od šezdesetih godina 20. stoljeća te da su prije tog razdoblja podlijegale cedularnom porezu, koji je sličan porezu za pravne osobe. Porezni tretman luka jednako je tako bio povezan s pravnim statusom luka, koji se mijenjao s vremenom. Prema tvrdnjama belgijskih nadležnih tijela porez za pravne osobe već se primjenjivao na luke prije stupanja na snagu Ugovora iz Rima 1958. Na temelju zaprimljenih informacija proizlazi da su luke oduvijek oslobođene poreza na dobit.

(122)

U skladu s člankom 1. točkom (b) podtočkom i. postupovne uredbe svaka potpora koja je postojala prije stupanja na snagu UFEU-a čini postojeću potporu.

(123)

Na temelju dostupnih informacija porezno oslobođenje od poreza na dobit u korist luka primjenjivalo se prije 1958. i otada nije u bitnom izmijenjeno. Prema tome, mjera se smatra postojećom potporom.

(124)

U pogledu zahtjeva belgijskih nadležnih tijela za prijelazno razdoblje, Komisija podsjeća da se u ovoj fazi postupka o postojećoj potpori prijelazno razdoblje u načelu može odobriti isključivo u iznimnim okolnostima. U konačnoj odluci Komisija predmetnoj državi članici može odobriti tek razumnu odgodu u pogledu primjene zatraženih izmjena.

(125)

Komisija jednako tako primjećuje da su belgijska nadležna tijela od početka postupka suradnje pokrenutog 9. srpnja 2014. već raspolagala određenim rokom za pokretanje postupka u pogledu mogućih zakonodavnih izmjena. Nadalje, primjećuje da se ne radi o oporezivanju luka porezom na dobit od 1. siječnja 2017., od čega su strepila belgijska nadležna tijela.

(126)

U skladu s ulogom od ključne važnosti koja joj je dodijeljena člancima 107. i 108. UFEU-a, Komisija mora bez odgađanja prekinuti primjenu državnih potpora koje se smatraju nespojivima s unutarnjim tržištem i ponovno uspostaviti uvjete pravednog tržišnog natjecanja. Ako Komisija u ovoj fazi postupka smatra da je određenim poduzetnicima dodijeljena nespojiva potpora, u načelu ne može obustaviti postupak koji se odnosi na predmetnu državnu potporu ili odobriti prijelazno razdoblje jer bi to dovelo do odobrenja dodjele potpore nespojive s unutarnjim tržištem tijekom duljeg razdoblja, što bi bilo nepravedno u pogledu konkurencije koja ne prima potporu ili koja prima niži iznos potpore. Komisija u tom pogledu napominje da nizozemske luke, koje podliježu porezu na dobit od 1. siječnja 2017., od nje zahtijevaju da bez odgađanja podvrgne belgijske luke porezu na dobit.

(127)

Kako je prethodno navedeno, moguće postojanje drugih državnih potpora dodijeljenih drugim lukama u drugim državama članicama ne opravdava obustavu postupka ili odgađanje stupanja na snagu nacionalnih mjera kojima se provodi odluka Komisije. Učinak takvog odgađanja bio bi produljenje trenutačnog narušavanja tržišnog natjecanja između luka Sjeverne Europe, konkretnije već spomenutih belgijskih i nizozemskih luka te francuskih luka, koje su predmet slične odluke kojom su ukinuta porezna izuzeća koja trenutačno uživaju.

(128)

Nadalje, činjenica da je Komisija navodno Nizozemskoj odobrila dulje provedbeno razdoblje u predmetu SA.25338 (92) nije važna kao potpora zahtjevu za prijelazno razdoblje u ovom slučaju. Komisija postupa jednako sa svim državama članicama i ne može se svaki slučaj u pogledu vlastitih značajki i nizozemskog slučaja uspoređivati s belgijskim slučajem. Povrh toga, Komisija je u svojoj konačnoj odluci izričito odbila odobriti Nizozemskoj prijelazno razdoblje unatoč postojanju sličnih mjera koje su i dalje na snazi u drugim državama članicama. Nadalje, valja napomenuti da je Nizozemska morala prekinuti primjenu predmetnih poreznih prednosti prije Belgije, što ne čini davanje prednosti lukama.

(129)

Osim toga, argumenti koje su iznijela belgijska nadležna tijela u pogledu poteškoća u postizanju sukladnosti u odnosu na unutarnje pravo u ovom slučaju ne čine izvanredne okolnosti koje bi omogućile opravdanje prijelaznog razdoblja. Kako je Komisija prethodno istaknula, brisanje članka 180. stavka 2. zakona CIR u načelu je dostatno za oporezivanje luka porezom na dobit. Jednako tako, činjenica da prelazak pravne osobe s poreza za pravnu osobu na porez na dobit nije izričito uređen belgijskim poreznim pravom nije dostatan argument; sobzirom na nepostojanje zakonodavne mjere kojom je uređen taj prelazak, belgijska porezna uprava ima mogućnost (a to i čini) izmijeniti kvalifikaciju djelatnosti subjekta koji podliježe porezu za pravne osobe kako bi taj subjekt podlijegao porezu na dobit. Konačno, belgijska nadležna tijela nisu objasnila na koji bi način bezuvjetno ukidanje oslobođenje luka od poreza na dobit bilo protivno načelu jednakosti, čak i kad bi ta okolnost, koja proizlazi iz unutarnjeg prava, bila važna za odobrenje prijelaznog razdoblja. Upravo suprotno, belgijska vlada predstavila je nedavnu reformu čija je svrha bila oporezivanje belgijskih međuopćinskih subjekata, koji su prethodno bili oslobođeni poreza na dobit i podlijegali su porezu za pravne osobe (što je jednako tako slučaj s lukama) porezom na dobit kao mjeru promicanja jednakosti postupanja (93).

(130)

Osim toga, Komisija nikad nije odobrila predmetnu mjeru, za koju nadležna belgijska tijela nikad nisu poslala obavijest. Prema tome, u ovom slučaju nisu primjenjiva načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja s obzirom na činjenicu da, budući da mjera čini postojeću potporu, Komisija ne može naložiti povrat prethodno odobrenih državnih potpora.

(131)

U pogledu zahtjeva nizozemskih luka za odgodu početka oporezivanja njihovih luka porezom na dobit, Komisija podsjeća da se predmetni postupak ne odnosi na nizozemske, nego na belgijske luke. Nadalje, Komisija je u načelu u konačnoj odluci u slučaju SA.25338 o nizozemskim lukama (94) odbila odgoditi početak primjene oporezivanja nizozemskih luka porezom na dobit zbog istih razloga kao što su oni izneseni u ovoj odluci. Povrh toga, oporezivanje nizozemskih luka porezom na dobit proizlazi iz nizozemskog nacionalnog prava, a Komisija ni u kojem slučaju u okviru članka 107. UFEU-a ne može narediti državi članici da izmijeni svoje zakonodavstvo kako bi odobrila državne potpore određenim gospodarskim subjektima.

(132)

Oslobođenje belgijskih luka iz članka 180. stavka 2. zakona CIR od poreza na dobit čini postojeću državnu potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem.

(133)

Stoga belgijska nadležna tijela moraju ukinuti predmetno oslobođenje od poreza na dobit i početi oporezivati predmetne subjekte porezom na dobit. Ta se mjera mora donijeti do kraja kalendarske godine u kojoj je donesena ova odluka te se mora početi primjenjivati na prihode od gospodarskih djelatnosti ostvarene najkasnije od početka porezne godine koja slijedi nakon godine donošenja mjere,

1.

porez na sav dohodak stanovnika Kraljevine, koji se naziva porezom na osobni dohodak;

2.

porez na svu dobit rezidentnih trgovačkih društava, koji se naziva porezom na dobit trgovačkih društava;

3.

porez na dobit belgijskih pravnih osoba osim društava, koji se naziva porezom za pravne osobe;

4.

porez na dohodak nerezidenata, koji se naziva porezom za nerezidente.”.

1.

katastarskog prihoda od njihovih nekretnina koje se nalaze u Belgiji, […];

2.

prihoda i proizvoda kapitala i pokretnina, uključujući prve dijelove prihoda iz članka 21. stavaka 5., 6. i 10. te kamate iz članka 21. stavka 13., kao i različite prihode iz članka 90. stavaka 5. do 7. i 11.”

—

Broj 2/4: „‚Društvo’ znači sva društva, udruženja, ustanove ili organizacije:

Za opširnija objašnjenja u pogledu načela o kojima se radi u točkama (a), (b) i (c) vidjeti 179/6 do 20.”

—

Broj 179/10: „Izraz ‚obavljati djelatnost upravljanja’ znači ‚upravljati bilo kakvim industrijskim, komercijalnim ili poljoprivrednim poduzećem’ čija je dobit profesionalna dobit koja podliježe IPP-u ako to upravljanje provodi fizička osoba ili društvo itd. bez pravne osobnosti (čl. 23. st. 1. t. 1. i 24., zakon CIR iz 1992.).”

—

Broj 179/11: „U pogledu izraza ‚baviti se poslovanjem koje ostvaruje profit’, on istodobno obuhvaća sljedeće:

Prema tome, u točki 2. u biti se radi o zanimanjima koja u uobičajenim okolnostima stvaraju dobit ili profit, čak i ako pravna osoba koja ih obavlja u skladu sa svojim statutima ili u stvarnosti nema svrhu ostvarivanja profita.”