7.11.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 324/1

(1)

Kako bi se utvrdila ukupna izloženost prema određenom dužniku koja proizlazi iz izloženosti institucije prema određenoj transakciji s odnosnom imovinom, vrijednost izloženosti potrebno je prvo utvrditi za svaku od tih izloženosti zasebno. Zatim je kao zbroj tih izloženosti potrebno odrediti ukupnu vrijednost izloženosti, ali ona ne bi smjela biti veća od vrijednosti izloženosti koja proizlazi iz same odnosne imovine.

(2)

Ako su izloženosti drugih ulagača jednako rangirane kao i izloženost institucije, vrijednost izloženosti institucije prema odnosnoj imovini trebala bi odražavati proporcionalnu raspodjelu gubitaka među izloženostima koje su jednako rangirane. To proizlazi iz činjenice da se, u slučaju da za odnosnu imovinu nastupi status neispunjavanja obveza, gubitci uvijek raspoređuju među izloženostima koje su jednako rangirane proporcionalno udjelu svake od tih izloženosti, a najveći gubitak koji bi institucija mogla snositi u slučaju potpunog gubitka odnosne imovine ograničen je na dio koji odgovara udjelu izloženosti institucije u ukupnoj vrijednosti svih izloženosti koje su jednako rangirane.

(3)

Potrebno je razlikovati transakcije u kojima su svi ulagači jednako rangirani (kao što su subjekti za zajednička ulaganja) i ostale transakcije (primjerice sekuritizacije), koje mogu uključivati tranširanje pri kojemu izloženosti mogu imati različite statuse u redoslijedu naplate. Za prve, rezultirajuća izloženost prema odnosnoj imovini ovisi isključivo o proporcionalnom udjelu izloženosti ulagača u odnosu na izloženosti svih ulagača. Za druge, gubitci se prvo raspoređuju na određene tranše ovisno o njihovu statusu u redoslijedu naplate, a zatim, u slučaju da je istom tranšom obuhvaćeno više ulagača, među tim ulagačima prema načelu proporcionalnosti. Sve bi tranše u sekuritizaciji trebalo tretirati jednako jer bi, u najgorem mogućem scenariju, podređene tranše mogle nestati veoma brzo. Konkretno, budući da se smanjenja iz podređenih tranši ne bi trebala priznati, potrebno je priznati najveći gubitak koji bi svi ulagači u određenoj tranši mogli snositi u slučaju potpunog gubitka odnosne imovine. Izloženost institucije prema odnosnoj imovini transakcije ne bi trebala biti veća od ukupne vrijednosti izloženosti dotične tranše (budući da gubitak ulagača u danoj tranši koji je posljedica nastanka statusa neispunjavanja obveza odnosne imovine nikad ne može biti veći od ukupne vrijednosti izloženosti tranše) i vrijednosti izloženosti koja proizlazi iz odnosne imovine (budući da institucija nikad ne može izgubiti više od iznosa odnosne imovine). To bi ograničenje najvećeg gubitka trebalo uzeti u obzir tako da se uzme niža od tih dviju vrijednosti izloženosti i zatim primijeni postupak za priznavanje proporcionalne raspodjele gubitaka među izloženostima koje su u dotičnoj tranši jednako rangirane, u slučaju da je dotičnom tranšom obuhvaćeno više ulagača.

(4)

Iako se od institucija očekuje da utvrde sve dužnike odnosne imovine transakcija u koje ulažu, mogući su slučajevi u kojima bi to dovelo do neopravdanih troškova za institucije ili do drugih okolnosti koje bi im u praksi onemogućile utvrđivanje pojedinih dužnika. U takvim slučajevima, ako je izloženost prema odnosnoj imovini dovoljno mala da njezin utjecaj nije značajan za ukupnu izloženost prema jednoj osobi ili grupi povezanih osoba, trebalo bi biti dovoljno tu izloženost dodijeliti transakciji kao zasebnoj osobi. Ukupna vrijednost takvih izloženosti prema odnosnoj imovini iste transakcije i dalje bi trebala podlijegati ograničenju velikih izloženosti koje se primjenjuje na tu transakciju. Trebalo bi smatrati da utjecaj odnosne imovine na ukupnu izloženost nije značajan ako je potrebno najmanje 100 izloženosti odnosnoj imovini transakcije da se dosegne ograničenje od 25 % priznatog kapitala institucije. U skladu s tim, vrijednost izloženosti ne bi smjela prelaziti 0,25 % priznatog kapitala institucije.

(5)

Kako bi se spriječila neograničena ukupna izloženost kao posljedica nedostatka informacija, izloženosti čije vrijednosti prelaze 0,25 % priznatog kapitala institucije i za koje nisu dostupne informacije o dužniku trebaju se dodijeliti hipotetskoj osobi (nepoznatoj osobi) na koju bi trebalo primijeniti ograničenje velikih izloženosti od 25 %.

(6)

Ako institucija ne može razlikovati odnosne imovine transakcije prema njihovim iznosima, postoji opasnost da se odnosne imovine transakcije odnose na istog dužnika ili grupu povezanih osoba. Institucija bi u tom bi slučaju, radi smanjenja rizika, trebala biti obvezna procijeniti značajnost ukupne vrijednosti svojih izloženosti prema transakciji prije nego što bude u mogućnosti dodijeliti je transakciji kao zasebnoj osobi umjesto „nepoznatoj osobi”.

(7)

Struktura transakcije ne bi trebala činiti dodatnu izloženost ako okolnosti same transakcije osiguravaju da gubitci zbog izloženosti prema dotičnoj transakciji mogu proizaći isključivo iz događaja nastanka statusa neispunjavanja obveza odnosne imovine. Dodatnu bi izloženost trebalo priznati ako transakcija, uz novčane tokove iz odnosne imovine ili barem kao njihov predujam, uključuje obvezu plaćanja za određenu osobu jer bi u slučaju nastanka statusa neispunjavanja obveza te osobe ulagači mogli snositi dodatne gubitke unatoč tomu što za odnosnu imovinu nije nastupio status neispunjavanja obveza. Dodatnu bi izloženost trebalo priznati i ako okolnosti transakcije omogućuju preusmjeravanje novčanih tokova prema osobi koja ih nema pravo primiti jer bi ulagači mogli snositi dodatne gubitke unatoč tomu što za odnosnu imovinu nije nastupio status neispunjavanja obveza. Dodatnu izloženost ne bi trebalo priznati za subjekte za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) kako su utvrđeni u Direktivi 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (2) jer se novčani tokovi ne smiju preusmjeravati prema osobi koja u skladu s uvjetima transakcije te novčane tokove nema pravo primiti. To bi trebalo pretpostaviti i za subjekte koji podliježu istovjetnim zahtjevima u skladu sa zakonodavnim aktima Unije ili zakonodavstvom treće zemlje.

(8)

Postojanje i vrijednost izloženosti prema jednoj osobi ili grupi povezanih osoba koje su posljedica izloženosti prema transakcijama ne ovise o tome jesu li izloženosti prema transakcijama dodijeljene knjizi trgovanja ili knjizi pozicija kojima se ne trguje. Stoga bi uvjeti i metodologije koji će se primjenjivati za utvrđivanje izloženosti prema transakcijama s odnosnom imovinom trebali biti istovjetni neovisno o tome dodjeljuju li se te izloženosti knjizi trgovanja institucije ili njezinoj knjizi pozicija kojima se ne trguje.

(9)

Ova Uredba temelji se na nacrtu regulatornih tehničkih standarda koje je Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) dostavilo Komisiji.

(10)

EBA je provela otvoreno javno savjetovanje o nacrtu regulatornih tehničkih standarda na kojem se temelji ova Uredba, napravilo analizu mogućih povezanih troškova i koristi te zatražilo mišljenje Interesne skupine za bankarstvo osnovane u skladu s člankom 37. Uredbe (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (3),

(a)

„transakcije” znači transakcije iz točaka (m) i (o) članka 112. Uredbe (EU) br. 575/2013 i druge transakcije pri kojima postoji izloženost prema odnosnoj imovini;

(b)

„nepoznata osoba” znači jedna hipotetska osoba kojoj institucija dodjeljuje sve izloženosti za koje nije utvrdila dužnika, pod uvjetom da članak 6. stavak 2. točke (a) i (b) i članak 6. stavak 3. točka (a) ove Uredbe nisu primjenjivi.

(a)

vrijednost izloženosti koja proizlazi iz odnosne imovine;

(b)

ukupna vrijednost izloženosti institucije prema odnosnoj imovini koja proizlazi iz svih izloženosti institucije prema transakciji.

(a)

ako su izloženosti svih ulagača u dotičnoj transakciji jednako rangirane, vrijednost rezultirajuće izloženosti prema odnosnoj imovini jednaka je proporcionalnom udjelu izloženosti institucije prema transakciji pomnoženom s vrijednosti izloženosti koja proizlazi iz odnosne imovine;

(b)

osim u slučajevima iz točke (a), vrijednost rezultirajuće izloženosti prema odnosnoj imovini jednaka je proporcionalnom udjelu izloženosti institucije prema transakciji pomnoženom s nižom od sljedećih vrijednosti:

(a)

ako vrijednost izloženosti ne prelazi 0,25 % priznatog kapitala institucije, institucija tu izloženost dodjeljuje transakciji kao zasebnoj osobi;

(b)

ako izloženost iznosi 0,25 % priznatog kapitala institucije ili više od te vrijednosti te ako institucija mandatom transakcije može osigurati da odnosne izloženosti transakcije nisu povezane s drugim izloženostima u njezinu portfelju, uključujući odnosne izloženosti iz drugih transakcija, institucija tu izloženost dodjeljuje transakciji kao zasebnoj osobi;

(c)

osim u slučajevima navedenima u točkama (a) i (b), institucija tu izloženost dodjeljuje nepoznatoj osobi.

(a)

ako ukupna vrijednost izloženosti ne prelazi 0,25 % priznatog kapitala institucije, institucija tu ukupnu vrijednost izloženosti dodjeljuje transakciji kao zasebnoj osobi;

(b)

osim u slučaju navedenom u točki (a), institucija tu ukupnu vrijednost izloženosti dodjeljuje nepoznatoj osobi.

(a)

pravna i operativna struktura transakcije osmišljena je tako da sprječava da upravitelj transakcije ili treća osoba preusmjeravaju bilo koje novčane tokove koji proizlaze iz transakcije prema osobama koje u skladu s uvjetima transakcije nemaju pravo primiti te novčane tokove;

(b)

ni od izdavatelja ni od bilo koje druge osobe ne može se zahtijevati da u okviru transakcije izvrše plaćanje instituciji dodatno uz novčane tokove iz odnosne imovine ili kao predujam za njih.

(a)

UCITS kako je definiran u članku 1. stavku 2. Direktive 2009/65/EZ;

(b)

subjekt s poslovnim nastanom u trećoj zemlji, koji se bavi djelatnostima sličnim onima kojima se bavi UCITS i koji podliježe nadzoru na temelju zakonodavnog akta Unije ili na temelju zakonodavstva treće zemlje koja primjenjuje regulatorne zahtjeve i zahtjeve u pogledu nadzora koji su najmanje istovjetni onima koji se u Uniji primjenjuju na UCITS.